info@libela.org

Femicid nije ubojstvo žene zato što je netko lud ili isprovociran kako tvrdi Peternel

Posted on by info@libela.org

Zbog velikog broja ubojstava žena, krajem ožujka glasalo se o inicijativi koju je pokrenuo MOŽEMO! u kojoj se od Sabora tražilo da osnuje istražno povjerenstvo o femicidu (1,2). Cilj bi bio istražiti zašto sustav zaštite žena od nasilja ne funkcionira adekvatno te predložiti konkretne mjere i izmjene zakona koje bi spriječile ponavljanje velikog broja femicida. Prijedlog je odbijen, a na njega su reagirali i zastupnici iz stranke DOMiNO, koji su protiv samog kaznenog dijela femicida.

„To nije ubojstvo žene zbog toga što je žena. To je ubojstvo žene zato što je netko lud, što je isprovociran“, kazao je Igor Peternel, saborski zastupnik stranke DOMiNO (1,2).

O femicidu i brojevima ubijenih žena u Hrvatskoj smo nebrojeno puta pisale u ovoj rubrici (1,2,3,4), no izgledno je došlo vrijeme da se gradivo još jednom utvrdi.

Što je femicid?

Kao što smo već pisale, femicid je najteži oblik rodno utemeljenog nasilja koji karakterizira ubojstvo žene samo zato što je žena.

U trenutnom Kaznenom zakonu naše zemlje, kazneno djelo nije definirano kao femicid već kao teško ubojstvo ženske osobe. Tako u Članku 111.a. stoji: „tko počini rodno utemeljeno ubojstvo ženske osobe, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora“. U nastavku piše da će se pri utvrđivanju kazne uzimati u obzir je li djelo počinjeno prema bliskoj osobi, osobi koju je počinitelj već prije zlostavljao, ranjivoj osobi, osobi koja se nalazi u odnosu podređenosti ili zavisnosti, ili je djelo počinjeno u okolnostima spolnog nasilja ili zbog odnosa koji ženu stavlja u neravnopravan položaj ili da postoje druge okolnosti koje upućuju da se radi o rodno uvjetovanom nasilju.

Dakle, naš zakon – iako ne definira kazneno djelo kao femicid – upućuje na to da je specifično kazneno djelo ‘teško ubojstvo ženske osobe’ – rodno utemeljeno.

Koje su specifičnosti femicida?

Osim što definira kazneno djelo kao rodno utemeljeno, zakon uzima u obzir i dodatne okolnosti kao što su ubojstvo bliske osobe, ranije rodno uvjetovano nasilje, neravnopravan položaj žene i ostale ranije navedene odrednice.

Istraživanja koja su pokušala odgovoriti na pitanje što prethodi femicidu (1,2,3,4) pokazuju da su velik broj kaznenog djela teškog ubojstva ženske osobe počinili partneri ili bivši partneri (ili obiteljski povezane osobe) te da tomu obično prethodi dugotrajno zlostavljanje, seksualno ili fizičko nasilje, kao i ekonomsko nasilje – situacije u kojima je žena u neravnopravnom odnosu moći u odnosu na svog partnera.

Najnovije istraživanje MUP-a „Ubojstva žena u Republici Hrvatskoj od 2016. do 2024. godine“ provedeno je na ukupno 130 slučajeva ubojstva žena. Cilj je bio dobiti uvid u obilježja – između ostalog – i teških ubojstava ženske osobe počinjenih na štetu osoba ženskog spola, radi boljeg razumijevanja tog fenomena.

Podaci pokazuju da je oko 68,5 posto ubojstva počinjeno u obiteljska četiri zida, a u 94,4 posto slučajeva počinitelji su bili muškarci te je počinitelj u 94 posto slučajeva poznavao žrtvu. Najveći udio počinitelja i žrtava (43,6 posto) je bilo u nekoj vrsti partnerske veze, dok je oko 33,1 posto žrtva s počiniteljem bilo u nekoj vrsti obiteljskog odnosa. Žrtve su većinom bile srednjoškolskog obrazovanja, a manje od trećine žrtava je bilo zaposleno. Također, 49,6 posto počinitelja imalo je evidentiranu prethodnu povijest nasilnog ponašanja i to najčešće prema članovima obitelji.

Nadalje, publikacija autorice Dunje Bonacci Skenderović koja se godinama bavi proučavanjem femicida „Ili moja ili ničija“ sadrži analizu 56 slučajeva intimnog partnerskog femicida u našoj zemlji, od 2016. do 2023. godine. Nalazi analize pokazuju da je 77 posto femicida počinjeno u intimnim odnosima, 74 posto ih je počinio suprug, dok se u 57 posto slučajeva femicid dogodio u zajedničkom kućanstvu.

Najava prekida ili prekid partnerskog odnosa, kao i prisilna kontrola, jedni su od prepoznatljivih čimbenika rizika u istraživanjima, a i u izvještajima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (1,2,3,4). „Većinu nasilja prema ženama i dalje kontinuirano čine njihovi najbliži dok značajan broj žena smrtno strada upravo nakon što se odluči prekinuti nasilnički odnos“, stoji u priopćenju Pravobraniteljice.

I ranije spomenuto MUP-ovo istraživanje pokazalo je da je od ukupnog broja žrtava koje su u vrijeme počinjenja ubojstva bile u braku, njih 25,8 posto bilo u postupku razvoda. Nadalje, od ukupnog broja koje su trenutno ili ranije bile u intimnoj vezi, njih tri posto je počinitelju najavljivalo prekid te veze, a 53,8 posto prekinulo je intimnu vezu s počiniteljem. Njih čak 23,1 posto ju je prekinulo unutar sedam dana od ubojstva.

Prisilnu kontrolu kao čimbenik rizika spominje Bonacci Skenderović u svoj analizi. Ona napominje da femicid nije zločin iz strasti i/ili trenutni gubitak kontrole. Naglašava da je on posljedica dugotrajnog nasilja, da ne počinje ubojstvom već ponižavanjem, izolacijom i prisilnom kontrolom žrtve. Također, u nedavnom intervju za HR Radio Rijeku je istaknula da je riječ o zločinu koji proizlazi iz rodne nejednakosti, neravnoteže moći i mizoginije, a ne o slučajnom ili impulzivnom nasilju.  

Može li se femicid prevenirati?

Kao što smo ranije pisale, iskustva različitih zemalja pokazuju da uvođenje femicida u kazneno zakonodavstvo i njegovo kažnjavanje nije dovoljan alat za suzbijanje femicida. S tim se slaže i Bonacci Skenderović. U intervju za Radio Rijeku je kazala da kazne same po sebi ne donose smanjenje broja femicida, već da je nužan naglasak na prevenciji, pravovremenoj zaštiti žrtva i provođenju postojećih zakona.

Bonacci Skenderović ističe da je femicid često planiran i ima elemente prekomjernog nasilja pa postoje obrasci po kojima se on može prevenirati. U svojoj analizi spominje i vremensku crtu ubojstva (femicida) koju je osmislila Jane Monckton Smith, bivša policajka, danas profesorica i konzultantica. Monckton Smith kaže da se femicid u velikom broju slučajeva razvija kroz prepoznatljiv niz koraka, a ne iznenada. Razvila je model popularno nazvan „osam faza femicida“. 

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova godinama ponavlja da je hrvatski pristup borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja kroz izmjene zakonodavnog okvira i postrožavanje kazni za rodno utemeljeno nasilje nedostatan.

„Uspješna prevencija femicida je shvaćanje nadležnih tijela da se radi o najpredvidljivijem ubojstvu koje ima svoju dinamiku, obrasce i okidače, koji se više-manje uvijek ponavljaju“, stoji u priopćenju Pravobraniteljice koja dodaje da se ubojstvo ženske osobe da prevenira ako se razumiju mehanizmi i obrasci koji dovode do njega. 

Ona ističe da nam nedostaje sustavan pristup obrazovanju na svim društvenim razinama o ravnopravnosti spolova i pogubnosti rodno utemeljenog nasilja te o načinima njegovog ranog sprječavanja, a posebno naglašava deficit obrazovanja djece i edukacije struke – policije, pravosuđa i državnog odvjetništva.

„Rješenje problema nije isključivo u čestim izmjenama zakonodavnog okvira, već prvenstveno u kontinuiranoj edukaciji onih koji primjenjuju te zakone i propise, upravo zato jer je žrtvama rodno utemeljenog nasilja potrebno osigurati pravodobnu, odnosno stvarnu i učinkovitu zaštiti, a ne samo onu koja nastupa nakon čina ubojstva, odnosno deklaratorna i formalna“, stoji u priopćenju.

U najnovijem, recentnom izvješću za 2025. godinu PRS piše da “policija, ali i sva druga nadležna tijela, trebaju primjenjivati posebne kriterije kod procjena rizika od nasilja i femicida, posebice kod provođenja istraga prilikom prijava rodno utemeljenog, odnosno obiteljskog i partnerskog nasilja”.

Femicid nije ubojstvo ženske osobe jer je netko lud ili isprovociran

Femicid je najteži oblik rodno uvjetovanog nasilja koji karakterizira ubojstvo žene zato što je žena. Iako se u našem Kaznenom zakonu ne definira kao femicid već kao ‘teško ubojstvo ženske osobe’ – i naš zakon prepoznaje rodnu utemeljenost tog kaznenog djela.

Uz to, različite analize i istraživanja posljednjih godina, kao i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, ukazuju na to da se radi o kaznenom djelu koje ima svoje specifičnosti i predvidljivosti, od bliskosti počinitelja i žrtve, do mehanizama dugotrajnog zlostavljanja i/ili prisilne kontrole, kao i „okidača“ koji dovode do ubojstva žena.

Prema tome, femicid je ubojstvo žene zato što je žena, a s obzirom na specifične obrasce tih ubojstva i činjenicu da je često planirano – to nije ubojstvo žene zato što je netko lud ili isprovociran. Izjavu Igora Peternela označujemo kao netočnu.

Citat kraljice Viktorije na plakatima: malinformacija protiv rodne ravnopravnosti

Posted on by info@libela.org

Uoči 10. Noćnog marša, koji se u Zagrebu održavao povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena, 8. ožujka, osvanuli su i „gerilski“ plakati zalijepljeni preko ili u blizini plakata Noćnog marša te u blizini HNK, odakle je krenuo prosvjedni marš.

Na jednome od njih nalazio se sljedeći citat: „Kad bi se žene „odrekle svog spola“ tražeći jednakost s muškarcima, postale bi najodvratnija, bezbožna i odbojna bića te sigurno bi propale bez muške zaštite.“ – Kraljica Viktorija, najmoćnija žena u povijesti.

S obzirom na to da navedeni citat nema istaknut izvor, odlučile smo provjeriti njegovu autentičnost, ponajprije jer smo u nekim prethodnim slučajevima sličnih praksi utvrdile da citati nisu bili autentični. Uz to, navodni citat stavile smo u kontekst dominantnog rodnog poretka u vrijeme vladavine kraljice Viktorije.

Navedeni citat dio je šire izjave koja se pripisuje kraljici Viktoriji

Navedenu izjavu uspjele smo naći u više izvora na engleskom jeziku, pri čemu se negdje navodi da je riječ o dnevničkom zapisu iz 1870. godine, a negdje da je riječ o komentaru u pismu upućenom Sir Theodoru Martinu iz iste godine (1,2,3). Dodatni konzultirani izvori sugeriraju da je ipak riječ o potonjem kao kraljičinoj reakciji na vijest o tome da je Vikontesa Amberley preuzela čelnu poziciju u Društvu za pravo glasa žena s područja Bristola i zapadne Engleske. Pritom se obično navodi sljedeći tekst reakcije, (1,2,3,4):

„Izuzetno mi je stalo uključiti sve koji mogu govoriti ili pisati da se pridruže zaustavljanju te lude, opake ludosti ‘ženskih prava’, sa svim njezinim pratećim užasima, na koju je moj jadni i slabi spol usmjeren, pritom gubeći svaki osjećaj ženstvenosti i pristojnosti. Feministkinje bi trebalo dobro išibati. Kada bi se žene ‘odrekle svog spola’ tražeći jednakost s muškarcima, postale bi najodvratnija, bezbožna i odbojna bića te bi zasigurno propale bez muške zaštite.“

Odnos kraljice Viktorije prema ženskom pokretu i pravima

Ovaj citat jasno daje naznačiti kakav je odnos kraljica Viktorija imala prema ženskom pokretu i pravima, no dat ćemo pregled glavnih zaključaka iz stručne literature o toj temi.

Godine 1837. osamnaestogodišnja princeza Viktorija stupila je na prijestolje kao kraljica Ujedinjenog kraljevstva. Položaj je zadržala do svoje smrti 1901. godine. Dugogodišnje razdoblje njezine vladavine nazvano je po njoj – viktorijansko doba – i bilo je obilježeno industrijskim, znanstvenim i društvenim napretkom. Istodobno se tijekom trajanja njezine vladavine počeo razvijati sufražetski pokret nezadovoljan društvenim položajem žena (1,2).

Kao što se dalo vidjeti u komentaru iz 1870. godine, stav kraljice Viktorije prema ženskom pokretu i pravima žena bio je izrazito i dosljedno negativan, smatrajući ga prijetnjom društvenom poretku i moralnim vrijednostima viktorijanskog društva (“luda, opaka ludost”). Uz to, kraljica je ulagala znatan trud da bi prikrila svoje ovlasti i istaknula sliku o sebi kao izrazito majčinskoj figuri (1,2,3,4).

Viktorijin stav odražava širi paradoks viktorijanskog doba: iako je bila jedna od najmoćnijih žena u Europi, aktivno je odbacivala ideju političke emancipacije drugih žena.

Njezino protivljenje sufražetskim zahtjevima nije bilo samo osobno, nego i ideološko, jer je podržavala dominantnu ideju „odvojenih sfera“ koja je legitimirala rodnu hijerarhiju u kojoj je žena svedena isključivo na funkciju unutar doma i obitelji. Također, smatra se da je njen utjecaj, kao simboličke figure, pridonio legitimizaciji anti-sufražetskih stavova u britanskom društvu 19. stoljeća, iako sama nije bila aktivna politička akterica u zakonodavnim procesima (1,2,3,4,5).

Ideal žene u viktorijansko doba

Kao što smo već napomenule, dominantna doktrina viktorijanskog doba bila je takva da se žena smatrala prirodno prikladnom za privatnu sferu – kao supruga, majka i upraviteljica kućanstva – dok je javni i politički život pripadao muškarcima (1,2). Taj model počivao je na ideologiji „odvojenih sfera“, koja je ženama ograničavala pristup javnom životu i političkom djelovanju, dok je njihovu vrijednost mjerila kroz uspjeh u domaćinstvu i obiteljskoj ulozi (1,2).

Dakle, ideal žene u viktorijansko doba bio je prije svega vezan uz dom, obitelj i moralnost. Naglašavale su se vrline poput pobožnosti, skromnosti, marljivosti i odanosti, a majčinstvo je bilo shvaćeno kao vrhunac ženskog ispunjenja i identiteta.

Dom je idealiziran kao moralno utočište, a žena kao njegov središnji stup koji pruža emocionalnu stabilnost obitelji, društvu i državi (1,2). Takav ideal savršene žene je poznat i pod nazivom “anđeo u kući”, koji opisuje ženu koja se brinula za dom i djecu, bila čedna i pokorna (1,2).

Ipak, viktorijanski ideal vremenom se mijenjao te je proširen i na figuru koja služi i zajednici, često kroz religiju i dobrotvorni rad. Također, viktorijanski ideal ne može se poopćiti na život svih žena u 19. stoljeću s obzirom na evidentirana svjedočanstva o „aktivnom sudjelovanju žena u ranoj fazi industrijalizacije, ali i o rastućem ženskom pokretu i sve brojnijim glasovima u korist oslobađanja žena bračne, ekonomske i političke podčinjenosti“.

Zanemarivanje stvarnog povijesnog konteksta i korištenje ženskog autoriteta u svrhu poticanja polarizacije

Zaključno, navedeni citat predstavlja malinformaciju zato što se u javni prostor plasira stvaran (ili djelomično točan) citat, ali izvađen iz konteksta i upotrijebljen na manipulativan način s ciljem diskreditacije suvremene borbe za rodnu ravnopravnost.

Iako se izjava s plakata doista povezuje s kraljicom Viktorijom i odražava njezine negativne stavove prema ženskim pravima, pod legitimacijom ženskog političkog autoriteta zanemaruje se povijesni okvir viktorijanske ideologije „odvojenih sfera“ i nedostatka temeljnih osobnih, ekonomskih, društvenih i političkih sloboda žena.

Također, plakat jasno upućuje na namjeru utjecaja na percepciju javnosti i delegitimiranja događaja i njegovih sudionica. Pri tome se citat koristi kao retoričko sredstvo koje sugerira da su zahtjevi za ravnopravnošću „neprirodni“ ili ekstremni, čime se potiču negativne emocije i polarizacija. Upravo ta kombinacija točnog ili djelomično točnog sadržaja, izostanka konteksta i namjere manipulacije čini ovaj primjer tipičnim oblikom malinformacije.

Slučaj Milka Valenta i slijepe pjege kulturne ljevice

Posted on by info@libela.org

Kada je objavljeno da književnik Milko Valent dobiva Goranov vijenac za sveukupni pjesnički opus, dio domaće književne scene reagirao je šokom. Ne zato što Valent desetljećima provocira – nego zato što to nikada nije predstavljalo problem institucijama koje su ga nagrađivale. No, nakon što je u medijima i na društvenim mrežama objavljen njegov tri godine star intervju iz časopisa Artkulacije u kojemu gorljivo brani pedofiliju, Odbor nagrade Goranovo proljeće odlučio je opozvati svoju odluku o njegovom nagrađivanju.

Tek kada je odluka o opozivu i oduzimanju nagrade postala javna, otvorilo se pitanje koje je kulturna scena godinama uspješno izbjegavala: što zapravo nagrađujemo kada nagrađujemo jednog autora?

Boem, provokator, osobenjak – poželjne titule za muške autore

Ljudi poput Milka Valenta prototip su buntovnog lijevog intelektualca, anarhista i beskompromisnog umjetnika koji se još uvijek nalazi na – doduše klimavom – pijedestalu kanona. Takve se autore valorizira i nagrađuje, u njihovu se čast organiziraju tribine i književni festivali, a njihova se biografija s vremenom pretvara u niz anegdota o boemstvu, ekscesu i navodnoj umjetničkoj slobodi.

Ne čudi da Valentov rad pozitivno valoriziraju ljudi poput Velimira Viskovića, jednog od nekada najmoćnijih književnih kritičara i leksikografa. Visković je prije nekoliko godina sam bio protagonist književnog skandala kada je na društvenim mrežama vrijeđao kritičarku Jadranku Pintarić, diskreditirajući je, između ostaloga, i zbog njena “nemajčinstva”.

U tekstu objavljenom u časopisu Književna republika, Visković Valenta naziva “anarhičnim individualcem” i “enfant terribleom” hrvatske književnosti. Takve etikete – boem, provokator, osobenjak – kulturna scena rado dodjeljuje muškim autorima. One istodobno romantiziraju i neutraliziraju njihove ispade. Umjesto da se ozbiljno shvate, incidenti postaju dio mitologije umjetničke ekscentričnosti.

Kulturna povijest puna je takvih primjera. Mit o geniju funkcionira kao svojevrsni zaštitni štit: ekscesi postaju dokaz autentičnosti, provokacija znak umjetničke hrabrosti, a kritika se proglašava nerazumijevanjem umjetnosti.

Feminističke kritike kanona već su desetljećima pokazivale da taj pojam nikada nije bio neutralan. On je nastajao unutar institucija koje su stoljećima privilegirale određene glasove, prije svega muške. U tom smislu figura “barda” nije samo književni kompliment nego i simbol jednog dugotrajnog kulturnog poretka. 

Kulturne institucije nisu neutralni arbitri vrijednosti

Ono što je iznenadilo mnoge kulturne insidere jest da se ovog puta u misiji nagrađivanja jednog notornog seksista i apologeta pedofilije našao ni manje ni više nego jedan od najuglednijih lijevo orijentiranih književnih festivala – Goranovo proljeće. U žiriju koji je odlučio dodijeliti Goranov vijenac Milku Valentu sjede literarni profesionalci_ke: profesor i teoretičar Tomislav Brlek, pjesnikinja, kritičarka i aktivistkinja Andrijana Kos Lajtman, pjesnik i kritičar Marko Pogačar, profesor Branislav Oblučar, te pjesnikinja Dorta Jagić. Sve odreda ljudi koji u kulturnim krugovima neformalno glase za “dobre ljevičare”, osobe bez mrlje u biografiji. Upravo zato je odluka izazvala toliku nelagodu. Od takvih ljudi očekujemo književnu kompetenciju, političku osviještenost i transparentnost u odlučivanju.

Dinamika njihova glasanja i odlučivanja još uvijek je nepoznata. No, javna je tajna da žiriji književnih nagrada nerijetko ne čitaju sva djela koja se nalaze u konkurenciji. Razloga za to ima više: većina ljudi na kulturnoj sceni radi nekoliko poslova istodobno, često za skromne honorare. Ipak, takve okolnosti ne mogu biti opravdanje – pogotovo kada je riječ o festivalima s tradicijom i simboličkim kapitalom kakav ima Goranovo proljeće. U kulturu je teško vratiti zdrava načela ako nismo spremni u potpunosti stajati iza vlastitih odluka.

Mačizam, seksizam i mizoginija u ljevičarskim organizacijama već su odavno apsolvirani fakt, no nitko se još nije domislio učinkovitom cjepivu. Ista ta ljevica već dugo pokazuje nelagodu kada feministička pitanja ulaze u prostor kulturnih institucija. Dok se klasna i politička kritika često smatra legitimnim dijelom javne rasprave, pitanja rodne moći nerijetko se proglašavaju pretjerivanjem, moralnom panikom ili pokušajem cenzure.

Takva reakcija nije specifična samo za hrvatski kontekst. Feminističke teoretičarke već su više puta upozorile da se unutar progresivnih pokreta rodna pitanja često tretiraju kao sekundarna, iako upravo ona razotkrivaju duboko ukorijenjene obrasce moći. U feminističkoj teoriji odavno postoji svijest o tome da kulturne institucije nisu neutralni arbitri vrijednosti. One su mjesta u kojima se društvene hijerarhije reproduciraju kroz naizgled rutinske procedure – od zapošljavanja i dodjele nagrada do oblikovanja kanona.

Institucije rijetko otvoreno brane problematične pojedince. Mnogo češće ih štite kroz sporost reakcije, proceduralne izgovore ili pozivanje na autonomiju umjetnosti. U takvom sustavu odgovornost se lako razvodnjava. Nitko pojedinačno nije kriv, ali rezultat je ipak kolektivan.

Rasprava o odnosu djela i autora jedna je od najdugovječnijih u modernoj teoriji književnosti

Još od Barthesove ideje o “smrti autora” književna teorija pokušava pokazati da tekst nadilazi biografiju svojega tvorca. No, feminističke i postkolonijalne kritike odavno su upozorile da se taj princip u praksi primjenjuje selektivno. Kada je riječ o privilegiranim autorima, pozivanje na autonomiju djela često funkcionira kao zaštitni mehanizam. Autor nestaje iz interpretacije onda kada njegovi stavovi postanu problematični, ali se ponovno pojavljuje kada treba učvrstiti njegov status genija ili barda. U slučaju Milka Valenta ta je napetost osobito vidljiva. Njegovi tekstovi ne samo da sadrže problematične motive nego se oni podudaraju s javnim izjavama autora.

Valentovi stavovi postali su širem krugu ljudi vidljivi tek nakon intervjua koji je 2022. godine dao za koprivnički časopis Artikulacije. U njemu je, između ostalog, pedofiliju opisao kao “prirodnu seksualnu orijentaciju”. Situacija je utoliko poraznija što je intervju vodio pjesnik i kritičar Franjo Nagulov, predstavnik mlađe generacije autora koji se u javnosti često percipira kao politički osviješten i angažiran.

Tu ponovno nastupa poznati mehanizam kulturne scene: ljudi za koje mislimo da razumiju strukture moći i u svojem ih radu preispituju, odjednom postaju sudionici procesa koji te iste strukture reproducira.

Uz to, ovih je dana na vidjelo izašao i intervju što ga je s Milkom Valentom vodio jedan od pripadnika mlađe književne generacije Marko Gregur za podcast Društva hrvatskih književnika. Za one kojima je to promaklo, upravo je Gregur urednik ranije spomenutog časopisa Artikulacije. Istog onoga u kojem je objavljen sporni Valentov intervju koji ga je na koncu koštao oduzimanja Goranovog vijenca.

U podcastu Društva hrvatskih književnika Gregur, ne samo da neodgovornim vođenjem intervjua podstiče problematične autorove pseudoznanstvene stavove o pedofiliji, već i dobacuje neukusne šale. Naime, kada Valent ustvrdi kako se u antičkoj grčkoj između starijeg ljubavnika i dječaka razvijao odnos kao između učitelja i učenika, poentirajući kako u tom slučaju pedofil pedagog, Gregur se smijuljeći dometne “Pedoguz!”.

Izgleda da stari seksisti s književne ljevice imaju dostojne nastavljače u novim generacijama te upravo oni snose najveću odgovornost za učvršćivanje štetnih rodnih stereotipa u javnom polju.

Bardove i kanonske pisce održavaju upravo – institucije

Treba biti pošten i reći da Goranovo proljeće nije prvi put nagradilo Milka Valenta. Kulturni establišment to čini već desetljećima. Bez većih kontroverzi prošle su nagrade poput Tina Ujevića za zbirku *Otvorena rosa*, nagrada Vladimir Nazor za roman *Umjetne suze*, kao i priznanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Drugim riječima, upisivanje Milka Valenta u suvremeni hrvatski književni kanon nije rezultat jedne odluke nego dugotrajnog kolektivnog procesa.

Netko je tiskao njegove knjige.

Netko je sjedio u žirijima nagrada.

Netko je pisao hvalospjeve.

Da pojedinci i pojedinke s aktivističke i književne scene nisu javno iskazali svoje protivljenje, nagrada vjerojatno ne bi bila opozvana.

No, opoziv sam po sebi nije dovoljan. On može biti prvi korak, ali ne i kraj rasprave. Nije dovoljno samo uzeti nagradu i posuti se pepelom. Ako smo zajednica kojoj je doista stalo do kulture i pisane riječi, moramo biti spremni preispitati mehanizme koji su ovakav rezultat omogućili.

Polemike i borbe s piscima i umjetnicima poput Valenta vodile su i naše prethodnice, feministkinje okupljene u sekciji “Žena i društvo”. Od starijih pripadnica pokreta, za čuti je kako su baš s Milkom Valentom oko sličnih tema sporile neke od začetnica hrvatskog i jugoslavenskog feminizma poput Rade Iveković, Vesne Pusić, Jelene Zuppe i drugih. Novinarke Ines Sabalić i Snježana Pavić među onima su koje su takvim polemikama svjedočile, no s pravom je ovih dana Pavić u jednom od svojih komentara na društvenim mrežama ustvrdila kako je to sve to samo učvrstilo Valentov status na književnoj sceni.

Kulturni establišment stoljećima proizvodi vijence za zaslužne autore – često bez ozbiljnog preispitivanja njihovih javnih stavova i ponašanja. Vrijeme je da se zapitamo ne samo koga nagrađujemo nego i zašto. Ako nagrada simbolizira vrijednosti zajednice, onda je legitimno pitati kakvu zajednicu želimo graditi.

Na posljetku, bardovi i kanonski pisci ne nastaju sami, iz vakuuma. Zajednice ih stvaraju, a institucije održavaju.

Trnjanski kresovi 2026.

Posted on by info@libela.org

Trnjanski kresovi održavaju se 12. godinu zaredom na savskom nasipu (kod Mosta Slobode) kako bi se obilježilo oslobođenje Zagreba od fašističke vlasti. Organizira ih Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ) koja poručuje da će i ove godine gorjeti plamen otpora povijesnom i suvremenom fašizmu. Ovogodišnji kresovi se održavaju u subotu, 9. svibnja, od 14 sati.

“Samo unazad posljednjih godinu dana svjedočile smo kako se sa saborskih klupa, koncertnih pozornica i navijačkih tribina otvoreno veliča i rehabilitira ustaštvo uz svesrdnu podršku vlasti i pojedinih državnih institucija. Preko noći naša nova društvena stvarnost ponovo podrazumijeva zabranjivanje kulturnih manifestacija za djecu i penzionere u režiji braniteljskih skupina. Ekstremno desne huliganske formacije prijete nasiljem usmjerenim prema srpskoj nacionalnoj manjini, novinarima i aktivistima, a premlaćivanje i pljačkanje migrantskih radnika redovna je praksa na ulicama naših gradova”, poručuje MAZ.

Dodaju da simboli mržnje prema drugome i drugačijem na autobusnim stanicama, kukasti križevi na zidovima sportskih dvorana i prijetnje u gradskim pothodnicima stvaraju atmosferu straha.

“Svjedočimo politikama vječnog ratovanja, opće militarizacije, suučesništva u genocidu, stvaranja novih izbjegličkih kriza, huškanja na migrantske radnike, napada na temeljnu zdravstvenu skrb žena, zanemarivanja radničkih prava i forsiranja podjela u društvu, a sve uz cinično pitanje gdje mi to vidimo fašizam?“, piše u proglasu MAZ.

Smatraju da dok se s vrha pokušava diskreditirati svaki otpor fašizaciji, stranačka opozicija prema antifašizmu se odnosi s nelagodom i rezervom te propušta graditi zajedničku frontu.

“Zauzimanje jasnog stava u raspravi oko ustaša i partizana nije samo odnos prema prošlosti, već se u njemu reflektira vizija budućnosti. Zato ponovno palimo kresove na mjestu gdje su partizanke i partizani ušli u grad i pridružili se lokalnom pokretu otpora. Slavimo tisuće građanki i građana Zagreba koje su za vrijeme okupacije aktivno prkosile ustaškom i nacističkom teroru, kroz diverzije, sabotaže i akcije otežavale posao okupatoru, zbog kojih je Zagreb bio i ostao Nepokoreni grad”, jasno govore organizatorice.

Poručuju i da dolazak na nasip ove godine znači pružiti direktni otpor državnoj politici normalizacije ustaštva. Kao i prihvatiti nasljeđe borbe za bolji svijet, borbe koja je spasivši civilizaciju od mraka udarila temelje naprednog društva.

Program 12. Trnjanskih kresova će biti objavljen uskoro.

Je li oralna kontracepcija nedavno klasificirana kao kancerogena?

Posted on by info@libela.org

Na društvenim mrežama nedavno su objavljene tvrdnje da su kontracepcijske pilule sada klasificirane kao kancerogen skupine 1 (1,2).

Sličnu tvrdnju – da je “Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upravo objavila da kontracepcijske pilule označava kao kancerogen skupine 1” – jedan je američki konzervativni komentator objavio na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, na platformi X.

Objave su prikupile značajan broj pregleda, angažmana i komentara. Imajući u vidu činjenicu da se društvenim mrežama često i intenzivno znaju širiti dezinformacije o kontracepciji te da smo o nekima od njih i pisale (1,2,3), odlučile smo provjeriti navedene tvrdnje.

Ključne činjenice o oralnoj kontracepciji prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji

Provjerom stranica Svjetske zdravstvene organizacije utvrdile smo da su kontracepcijske tablete uistinu klasificirane u gore navedenoj skupini. No, one su tako klasificirane od (davne) 1999. godine. I to ne sve vrste kontracepcijskih tableta. 

SZO definira oralnu kontracepciju kao tablete koje se konzumiraju na dnevnoj razini s ciljem sprečavanja trudnoće. Pritom razlikuje kombinirane kontracepcijske tablete koje sadrže hormone estrogena i progestina i tablete koje sadrže isključivo progestin.

Što se tiče učinkovitosti, navodi se da se kod standardnog korištenja događa od četiri do sedam trudnoća na 100 žena godišnje, dok se kod pravilnog korištenja ta brojka smanjuje na  jednu trudnoću na 100 žena godišnje. Neovisno o tome koja se vrsta tableta uzima.

U sekciji o zdravstvenim koristima i rizicima SZO navodi da, uz kontraceptivne učinke, tablete s kombinacijom estrogena i progestina „pomažu u smanjenju rizika od raka maternice i jajnika, anemije, menstrualnih grčeva, problema s menstrualnim krvarenjem, boli tijekom ovulacije te simptoma sindroma policističnih jajnika i endometrioze”. S druge strane, navode da obje vrste tableta mogu, doduše jako rijetko, uzorkovati krvni ugrušak, moždani i srčani udar.

Najsloženiji odnos koristi i rizika, prema SZO-u, oralna kontracepcija pokazuje prema kancerogenim bolestima. „Pomaže u zaštiti od raka jajnika i endometrija, pri čemu se izgledi za oboljenje od ovih karcinoma smanjuju što se dulje koriste. Istodobno, žene koje koriste oralne kontracepcijske pilule imaju veći rizik od raka vrata maternice u usporedbi s onima koje ih ne koriste. Što se tiče raka dojke, većina žena nema povećan rizik, no žene s naslijeđenim mutacijama gena BRCA1 ili BRCA2 mogu imati veći rizik, osobito pri dugotrajnoj uporabi.”

Uzevši u obzir sve navedeno, SZO ističe da oralne kontracepcijske pilule štite od nekih vrsta raka, dok povećavaju rizik od drugih vrsta raka, zbog čega je izuzetno važno da se svaka osoba sa svojim liječnikom_com savjetuje o uzimanju kontracepcije na temelju obiteljske i medicinske anamneze.

SZO je kombiniranu oralnu kontracepciju odavno svrstao u skupinu poznatih kancerogena: što ta oznaka znači?

Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC – International Agency for Research on Cancer) specijalizirana je agencija Svjetske zdravstvene organizacije zadužena za identificiranje i klasificiranje kancerogena koje redovito objavljuje u monografijama (1,2).

U monografiji broj 72 iz 1999. prvi put je hormonalna kontracepcija klasificirana u skupinu 1 supstanci kancerogenih za ljude. Pritom valja napomenuti da je u navedenu skupinu klasificirana kombinirana oralna kontracepcija, dok je kontracepcija koja sadrži isključivo progestin stavljena u kategoriju 2B – moguće kancerogeno (1,2).

Ovdje valja napomenuti da IARC klasificira supstance prema snazi dokaza na temelju njihove sposobnosti da uzrokuju rak – a ne na razini apsolutnog rizika. To je temeljna razlika na koju IARC upozorava u svojim grafikama i obrazloženjima koja prate izdavanje monografija (1,2,3).

Prema tome, svrstavanje u kategoriju 1 znači da postoji dovoljno dokaza da je supstanca sposobna biti kancerogena za ljude, no to ne znači da će se pri određenoj razini izloženosti toj supstanci pojaviti rak jer ova klasifikacija takvo što niti ne mjeri. Nadalje, svrstavanje u kategoriju 2B znači da postoje ograničeni dokazi kod ljudi, a nedovoljni kod životinja o kancerogenosti supstance.

Naknadne revizije također su potvrdile klasifikaciju kombinirane oralne kontracepcije u skupinu 1 (br. 91 i 100A).

Pritom valja napomenuti da IARC kod svakog klasificiranja ove vrste kontracepcije u monografijama napominje da postoje dokazi koji upućuju na nedostatak karcinogenosti kombiniranih oralnih kontraceptiva koji sadrže estrogen i progestin kod ljudi u odnosu na rak endometrija, jajnika i debelog crijeva te da je uočena obrnuta povezanost između kombiniranih oralnih kontraceptiva koji sadrže estrogen i progestin i raka endometrija, jajnika i debelog crijeva (1,2,3,4).

Što kažu najnovija istraživanja?

Najnovija istraživanja nastavljaju potvrđivati povezanost kombinirane oralne kontracepcije s povećanim rizikom od nekih vrsta raka, primjerice raka dojke i raka vrata maternice, i smanjenim rizikom od drugih, poput raka jajnika (1,2,3,4,5). 

Pregledni rad iz 2024. objavljen u časopisu Frontiers in Global Women’s Health utvrdio je da osobe koje koriste hormonsku kontracepciju imaju veći rizik od raka vrata maternice u usporedbi s onima koje je ne koriste. Također se navodi da osobe koje uzimaju kombinirane kontracepcijske pilule i imaju mutacije u genima BRCA1 i BRCA2 također imaju veći rizik od raka dojke.

S druge strane, ista studija pokazala je da osobe koje koriste hormonsku kontracepciju imaju manji rizik od raka jajnika i endometrija.

Učinak oralne kontracepcije na rizik od raka je složen i dvosmjeran

S obzirom na sve navedeno možemo zaključiti da su najnovije tvrdnje s društvenih mreža o tome da su kontracepcijske pilule sada ili odnedavno svrstane u kancerogen skupine 1 netočne i predstavljaju manipulativno interpretiranu informaciju.

Naime, točno je da su kombinirane oralne kontracepcijske pilule (estrogen + progestin) klasificirane kao kancerogen skupine 1, ali ta klasifikacija postoji još od 1999. godine, a ne odnedavno i odnosi se samo na određenu vrstu pilula, a ne na sve oblike kontracepcije.

Također, ova klasifikacija ne znači visok ili univerzalan rizik jer se na rizik ni ne referira, već znači da postoje dovoljni dokazi koji pokazuju da može uzrokovati rak pri određenim razinama izloženosti ili u određenim okolnostima. Što se rizika tiče, on ovisi o vrsti izloženosti, razini izloženosti i profilu rizika pojedine osobe.

Studije i znanstvena istraživanja pokazuju da je učinak kontracepcije na rizik od raka složen i dvosmjeran: ona smanjuje rizik od raka jajnika i raka endometrija, a povećava rizik od raka vrata maternice te raka dojke kod žena s naslijeđenim mutacijama gena BRCA1 ili BRCA2, osobito pri dugotrajnoj uporabi.

S obzirom na to da oralna kontracepcija ima i koristi i rizike, uvijek se preporučuje odluku o njezinu korištenju donositi individualno, u dogovoru s liječnikom_icom, uzimajući u obzir osobnu i obiteljsku anamnezu.

Orkanski visovi: sumorna ljubavna priča lišena ključnih konflikata

Posted on by info@libela.org

Emerald Fennell je u svega šest godina uspjela postići status jedne od najkontroverznijih redateljica u mainstream filmu. Dok joj se uglavnom priznaje specifičan smisao za estetiku i vješto balansiranje između ljepote i groteske, njen afinitet za nonšalantno sardoničnu satiru najčešće je poiman kao pretenciozna provokacija, čisti ragebait ili bljesak genija. Svaki novi film izaziva hajp koji se čini primarno motiviran iritacijom njenom pojavom i neupitnom privilegijom. Ni “Orkanski visovi”, Fennellina recentna adaptacija istoimenog klasika, nisu iznimka.

Od objave prvih vizuala prošlog proljeća, film dio publike i kritike dosljedno ozlojeđuje anakronizmima, izborom kostima i glumaca, uopće idejom da se redateljica poput Fennell prihvatila tako ambicioznog, gotovo nemogućeg zadatka.

Nakon premijere, kritike u tom smjeru gomilale su se iznenađujućom žestinom. Naravno, to je samo intenziviralo interes publike. Je li film zaista toliko loš ili je u pitanju sitničavi elitizam? 

Tim i drugim pitanjima bavio se razgovor Romansa na aparatima: Novi orkanski visovi, održan 5. ožujka u Šesnaestici. U razgovoru su sudjelovale filmska i književna kritičarka Dunja Plazonja, književnica Lucija Tunković i knjižničarka Rebbeca Mikulandra, uz moderiranje članice redakcije portala Vox Feminae Barbare Gregov. 

Prezasitni kolači za kojima ćemo posegnuti ponovno

Jedna od prvih tema koje su se dotakle bila je upravo skrutinizacija Fennelline adaptacije te su istaknule da su prijašnje ekranizacije Orkanskih visova primljene blaže. Animozitet prema Fennell specifično, Rebbeca Mikulandra povezala je s njenim posh statusom u Britaniji i mizoginijom. 

Osobno smatram da je nemoguće ne primijetiti da rad drugih redatelja_ica, čak i onih percipiranih jednako iritantnima i pompoznima, rijetko nailazi na toliku količinu neskrivenog prijezira. Uz primjedbu da je Emerald Fennell Michael Bay ženskog pogleda, nezanemariv broj kritika ima tendenciju uspoređivanja Fennellinih “Orkanskih visova” s prekrasnim kolačima groznog okusa, svodeći recepciju filma i njena opusa na puku nekritičku konzumaciju luksuznog smeća. Takva reduktivna tumačenja mainstream kinematografije i slastica dopuštaju primarno pasivnu i pacificiranu publiku ili samozadovoljni hatewatch, ne i malo kompliciraniji, neironični interes kakav je mogao proizvesti njen prethodni film Saltburn.

Da je Fennellina aspirativno šokantna i vizualno beskrajno atraktivna, idiosinkratična (in)verzija eat the rich filma kolač, bio bi raskošna torta s kremom u nekoj pastelnoj boji i elaboriranim, sirupastim preljevom koji provali saharina daje gotovo oporu, izazovnu notu. Zasićuje nakon svega par zalogaja, no sočna je i nesvakidašnja pa odgovara na neku nepresušnu potrebu za intrigom, iako ne utažuje glad a iritacija i tromost neminovno postupno zasjenjuju dekadenciju. Baš zato ćemo za takvom tortom posegnuti opet, barem ponekad, čak i kada „znamo bolje“.

Sudeći po promo materijalima i traileru, Fennellini “Orkanski visovi” trebali su biti još jedan takav sočan film, gdje je upravo oprečnost iskustva, sposobnost da zabavlja iako servira predvidljivo površne interpretacije najavljenih tema i očarava dok polako dosađuje slojevima ironije, sastavnim dijelom njegove privlačnosti. Nažalost, umjesto transgresivnijeg Bridgertona, ova reinterpretacija knjige nudi razvodnjenu i beskrajno sumornu priču o zabranjenoj ljubavi lišenu ključnih konflikta koji su je zapravo učinili potresnom i nemogućom.

Generacijske traume koje definiraju roman su zanemarene

U Fennelinoj verziji, otac Earnshaw (MartinClunes) preuzima Hindleyevu ulogu mučitelja i alkoholizmom i kockom obitelj baca u siromaštvo. Nelly (Hong Chau) je sada nezakonita kćer plemića i Catherinina (Margot Robbie) družica. Joseph (Ewan Mitchell) je od religijskog fanatika i Hindleyeve desne ruke postao drag mladić u konsenzualnoj BDSM vezi sa sluškinjom Zillah (Amy Morgan). Na sličan je način portretiran i odnos Isabelle (Alison Oliver) i Heathcliffa (Jacob Elordi). Edgar Linton (Shazad Latif) malo je mrzovoljniji nego u romanu.

Uvidi sudionica razgovora u Šesnaestici slažu se i s mojim viđenjem da takvi rezovi, iako ekonomični, brišu kontekst transgeneracijskih trauma koje definiraju roman. Na taj način odnos između Catherine i Heathcliffa u fokusu Fennellinae adaptacije gubi na ambivalentnosti i težini. Bez sociopolitičke dimenzije, njihova razdvojenost i Catherinin brak s Edgarom Lintonom rezultat su jednog nesporazuma i potrebe za bijegom iz siromaštva. Nisu realizacija želje za moći i uzdizanjem već prilično komfornog načina života, koji pripada Catherine, no ne i Heathcliffu.

Kako je u razgovoru istaknula Barbara Gregov, Catherine ga ne bira čak ni kad postane bogat, iako ne postoji zabrana od strane Edgara Lintona. Izbjegavanjem prikaza Heathcliffove surovosti, silina te osuđene ljubavi svodi se na generalnu žudnju, banter na kiši i šlampavi preljub, pri čemu uzroci premreženih tragedija nisu istraženi. Catherinina smrt u filmu direktnom je posljedicom Nellynih spletki. Nitko nikog ne proganja iz groba.

Slobodna interpretacija izvornog materijala nije problem sama po sebi, pogotovo kada baca novo svjetlo na kritički podzastupljene segmente originala ili razvija neki definirajući detalj u alternativnu povijest. Čak i kada takve vrste intervencija izostaju, adaptacija može biti zabavno samostalno djelo. U intervjuima uoči izlaska filma, Fennell je izjavila da je pokušala uhvatiti iskustvo i osjećaj čitanja Orkanskih visova u dobi od četrnaest godina, što upućuje na potencijal pristupa djelu kroz prizmu djevojaštva. Uz to, film stavlja u određeni dijaloški odnos s Marie Antoinette Sofie Coppole i Romeo + Juliet Baza Luhrmanna.

Nedorečeno iskorištena prizma djevojaštva

Tumačenje filma kao oblika istraživanja djevojaštva moglo je biti izuzetno zanimljivo da nije ostalo nedorečeno. U Marie Antoinette, Sofia Coppola koristi visoku modu, campy interijere, Conversice, Tumblr kolornu paletu, pa i slastice, da bi omraženu kraljicu prikazala kao – tinejdžericu, rastrganu, očekivano, između internacionalne politike, patrijarhalnih očekivanja i unutarnjih previranja s kojima se nosi kroz partijanje, luksuz i balansiranje po rubu ekscesa. Sviđao nam se Coppolin portret Marie Antoinette ili ne, implikacije i napetosti između njene pozicije, kapaciteta i dobi jasno su naznačene. 

Fennellini “Orkanski visovi” centriraju Catherine Earnshaw, no na mjestu njene dublje karakterizacije plasiraju niz vizualno efektnih simbola bez osobite poruke ili intencije.

Zid koji imitira boju i teksturu njene kože u Thrushcross Grangeu neodređeno upućuje na metaforu tijela kao uklete kuće ili življenja u vlastitoj koži, kao što korzeti i silne vrpce posvuda upućuju na generalnu sputanost, tekstilni odjek staklenog zvona. Osim toga, njeno nepredvidljivo, eratično ponašanje kodirano je kao razmaženost i izraz duboke patnje motiviran dosadnim brakom i preplavljujućom ljubavlju prema Heathcliffu. 

Ipak, vajb prvog čitanja knjige uhvaćen je kroz sumornu, prijeteću ljepotu kontrastnih interijera, samog krajolika, prekrasnu kostimografiju i neodređene osjećaje ushita i jeze u interakcijama između Catherine i Heathcliffa. Sardonične geste poput Isabelline kuće lutaka ili praznih boca postavljenih u formaciju božićnog drvca ponekad zaista zabavljaju. 

Dunja Plazonja istaknula je da je iz tinejdžerske perspektive Orkanske visove moguće poopćiti na ljubavnu priču. Doživljaj morbidne fascinacije može proizvesti činjenica da kao čitateljice puno toga zaboravljamo, previđamo ili ne možemo još razumjeti u toj dobi. Ponovljenim čitanjima, postaje očito koliko je Nelly nepouzdana naratorica, kao stvarni razmjeri Heathcliffova i Hindleyeva nasilja te rasizam i klasna borba u srži svega. To decentrira odnos Catherine i Heathcliffa, potpuno ga demitologizira kao rubnu romansu.

Ignoriranje političke dimenzije romana

Jedan od najtežih momenata recepcije knjige je praćenje Heathcliffova postupnog preobražaja u okrutnog oportunista nepresušnog strpljenja za dovršetak svoje apsolutne, sve prožimajuće osvete, kao i razumijevanje da u gušećoj izolaciji propadajućeg zdanja Orkanskih visova nije moglo biti drugačije. To čini kroz perpetuiranje i potenciranje svega što je naučio od svojih mučitelja. Fennell zaobilazi hvatanje u koštac s tom nelagodom tako što Heathcliffa čini tipičnim Scorpio boyfriendom s kojim nije baš tako teško suosjećati. Ambivalentnost Nellyna lika gotovo je jednako nelagodna. U filmu je njena uloga sluškinje, odgajateljice i prijateljice, koja ipak gaji primjetan animozitet prema Catherine specifično, svedena primarno na spletkarenje protiv Catherine opravdano zamorom njenom bezrazložnom frivolnošću.

To je lijen i neukusan odjek Saltburna gdje je u liku Olivera srednja klasa prikazana kao zavidna i manipulativna, uvijek spremna potkopati naivne bogataše iz nekog devijantnog nagona koji potpuno ignorira njihove nedaće i ljudskost.

Uz to što je isključivim uzrokom Catherinine tragedije, Nellyn lik je u “Orkanskim visovima” rasijaliziran umjesto Heathcliffova. Drugi rasijaliziran lik je Edgar Linton, pomalo prikazan kao Catherinin tamničar. Fennell ponovno ignorira političku dimenziju romana, pretvarajući je u površan pokušaj besmislene subverzije.

Zbog svoje investiranosti u razvučenu patetiku, “Orkanski visovi” uglavnom podbacuju i gdje je Saltburn bio zabavan, ponajviše u pogledu seksualnih eskapada i uvrnutog humora. Uz iznimku scene u štali između Josepha i Zillah i dinamike između Isabelle i Heathcliffa, seks u filmu prilično je konvencionalan unatoč svoj žudnji koja se nastoji signalizirati. Sugestivne geste miješenja tijesta i prčkanja po razbijenim jajima više funkcioniraju kao comic relief nego što upućuju na seksualno buđenje Catherine i Heathcliffa. Također, smjeliji pokušaji humora (primjerice, uvodna scena) uglavnom djeluju isforsirano.

Svakim svojim filmom, Fennell nastoji uvjeriti gledatelja_icu da radi nešto transgresivno, pomiče granice, usuđuje se ići tamo (gdje god to u datom trenutku bilo). Iako “Orkanski visovi” još jednom potvrđuju Fennellin besprijekoran smisao za idiosinkratičnu estetiku, sama priča gubi smjer i postupno se razvodnjava pod teretom potrebe da izaziva kojoj se ne usuđuje zaista prepustiti. 

Promatran izvan konteksta knjige, film je prvenstveno festival yearninga, vizualno i atmosferski na tragu recentnih gotičkih ekranizacija poput Nosferatu Roberta Eggersa i Frankenstein Guillerma del Tora, koji su više blagonaklono kritizirani od “Orkanskih visova”, iako u sva tri filma estetika neuspješno pokušava nositi svu težinu frustrirajuće konvencionalno ispričane priče.

Barbara Gregov i Lucija Tunković složile su se da film ne može odlučiti je li šokantan ili pristupačan, zbog čega ne uspijeva ni u jednom. Zaista transgresivno bilo bi napokon prikazati Orkanske visove točno kakvi jesu.

Politika privatnosti

Copyright 2026. Libela.org