“Molim te nemoj me predstaviti kao crnogorsku književnicu. Samo književnica. Kad me nisu htjeli toliko dugo, sada hoću po svojim pravilima”, rekla mi je spisateljica Olja Knežević, autorica romana “Strada fortunata”, ovogodišnjeg pobjednika za najbolji roman objavljen protekle godine u Hrvatskoj. Knežević nije dio feminističkog književnog kruga u regiji, a ne želi ni da pred njenim imenom stoji ijedan nacionalni predznak. Svjesna je da neki “dobronamjerni” pojedinci s književne scene rogobore da je ovogodišnju najveću hrvatsku književnu nagradu dobila Crnogorka, ali se na to previše na obazire. Uglavnom je, kaže, fokusirana na pisanje i rad na novom tekstu.
U romanu “Strada Fortunata” pratimo mahom bračni i obiteljski život protagonistice Megi i njenog supruga kojega ona naziva Vitez. On je poželjan i popularan, savjetnik političara u Crnoj Gori. Međutim, nakon što dolazi u sukob upravo s onima koje savjetuje, s obitelji odlučuje otići izvan zemlje. Pred nama se odmata uzbudljiva priča koju iz svog ugla pripovijeda njegova supruga Megi.
Libelinim čitateljicama možda će se na trenutke činiti da se autorica intervjua prepire s književnicom, međutim u pitanju je ipak polemika, ispitivanje vlastitih granica s obje strane. Autorica intervjua i sama je spisateljica, te smatra da je povremena polemika zdrava, ona nas jedne drugima može doista približiti. Olja Knežević pristala je upravo na takav razgovor i hvala joj na otvorenosti.
“Strada fortunata” je velikim dijelom i priča o heteronormativnom braku i dinamikama koje se nerijetko kreiraju u muško-ženskim partnerstvima: dominantan stariji muškarac liberal vrlo često se iskazuje kao tradicionalist, pa se unatoč lijevom ili liberalnom ideološkom predznaku uspostave tradicionalne rodne uloge u kojima žena skrbi za dom, djecu i privatnu sferu, dok se muškarac posvećuje karijeri, javnosti, profesionalnom ostvarivanju. Zašto vaša protagonistica Megi ostaje u takvoj zajednici?
„Prvih dvadeset godina braka najteže su”, glasi u romanu više puta citirana izjave majke vaše protagonistice. Uff, žmarci su me prošli od ove tradicijske “utjehe”.
Da, tako vam je to u životu. Heteronormativni brak teška je zajednica. Kada nema jednakosti, na jednom od partnera velika je odgovornost da ne poludi. Valjda je danas to partnerstvo među mlađim ljudima nježnije, manje surovo po psiho-fizičko zdravlje. Ali svejedno je složeno, mora biti. Jedno će u toj vezi neminovno izgubiti autentičnost.
I pitate zašto to jedno ne ode. A gdje će, tako, s krajnje poljuljanom vjerom u sebe i svoj sud o svijetu? I što s djecom? O toj se djeci mora misliti kad ih se već donijelo na svijet. To je jedino moralno. Uostalom, sve se to zasnovalo na ljubavi. No, Megi je izgubila zajednicu, te su se tu, na putu, uloge sasvim prirodno podijelile. Muž će raditi, ona će djeci biti kuća. Mislite da se društvo promijenilo, da sistem štiti stranu ženu s djecom? Što joj daje sistem? Van svoje zajednice, žena mora platiti svaku vrstu pomoći. Otkud joj novac? Od onoga koji ga pravi. Ako ga hoće napustiti, od njega treba uzeti novac preko pravne zaštite, a ta vrsta zaštite ima ekstremne mjere koje mogu uplašiti jer se agresivno kreće na drugog partnera ako se taj ne slaže.
Žena tada mora cinkariti, iznositi prljavštinu, otimati, prijavljivati. Umjesto da odmah ima krov nad glavom i financijsku pomoć. Megi nije odgojena tako da može u stranom svijetu postati nelojalna svom čovjeku. Izgledat će kao da i sebe cinkari, od sebe otima, sebe prlja. I od svoje djece koja ne znaju što ih je snašlo. Svaka žena nešto žrtvuje, vjerujte, i svaka je na svoj način hrabra. No na kraju, Megi je ona koja je postigla sve.
U romanu pišete o poziciji spisateljice-majke koja je specifična. Mnoge su žene spisateljice svoje važne romane napisale u zrelijoj dobi. Muškarci taj problem, u pravilu, nemaju. Čini se da ste u ovom segmentu najviše “vukli” iz vlastitih iskustava. Za što vam je identitet majke bio plodonosan, kada je riječ o književnom tekstu?
Imati djecu daje još jednu dimenziju životu. To je velika avantura koja nas mijenja tako što nas isprva ograničava. Učiti kroz ograničenja velika je životna škola za svaku ženu, a uz to i pisati kroz ograničenja… Tako iz teškog tla izraste najotporniji cvijet. Nekad i najljepši.
Pripovjedačica protagonistica na više mjesta u romanu iskazuje svoju žudnju da čita književnost koju pišu žene o ženama, filmove i serije sa ženskim likovima. Književnost pomalo prestaje biti dominantno muška, premda se društveno polje uvijek iznova repatrijarhalizira. Društvo je oduvijek šepalo za umjetnošću, ona je za mnoge autore praksa preslagivanja društvene pravde. Na koji ste način u “Stradi fortunati” pokušali zabilježiti društvene promjene i uostalom promjene rodnih uloga koje su se u posljednjih pola stoljeća nedvojbeno dogodile?
Na koji sam način pokušala zabilježiti društvene promjene i promjene rodnih uloga? Ja uopće nisam o tome razmišljala. Ja pišem iz sebe i to je to.
Nemam agendu, ne uzimam sebi ulogu i stav. Koristim svoj svijet i pitam svoja pitanja. U mom svijetu, žene su putnice, doseljenice, počinju nove živote, snalaze se u raznoraznim okruženjima, traže svoje mjesto daleko od mjesta rođenja.
Prije su muškarci pisali o ženskom iskustvu a sada su žene pisci Madame Bovary i Ana Karenjina. Iskustvo je još uvijek novo i ne mogu prestati čitati kada žene pišu o ženama.
Odnos između žene i muškarca – Megi i Vitez u pravilu je, kada ga se ogoli, prilično tradicionalan. Ona pati jer ne odlazi na posao već živi svakodnevicu neke vrste očajne kućanice, dok joj muž prigovara upravo to govoreći joj da ne zna kako je to svaki dan ići na posao. Jedna od njezinih kolegica s grupe za kreativno pisanje kaže kako je odlazak na posao precijenjen. Kada ste shvatili da je pisanje vaša profesija?
Uporno me navodite na tu tradicionalnost, na kućaništvo… Zvuči mi kao da ste i Vi čitali i vidjeli Megi iz iste perspektive iz koje ju je vidio i Vitez. Kao da nju optužujete što nije drugačija. Kako drugačija? Protivna svojoj prirodi? Roman pokazuje raskoš Meginog unutarnjeg svijeta, njen rast. Ona traži svoj put najbolje što može. Ona predstavlja samu sebe, ne predstavlja sve žene, ne predstavlja sve žene s ovih prostora, ne predstavlja sve iseljenice, ne predstavlja sve majke, niti sve spisateljice. Isto onako kako smo od početaka čitanja pustile da muški pisci budu individualci, pustimo sada i žene da to budu jer je i svaka od nas svijet za sebe, ne moramo svojim knjigama govoriti u ime svih žena.
To da je odlazak na posao precijenjen njoj kaže žena koja je takođe spisateljica. Radi se, dakle, o razgovoru dvije žene s umjetničkom dušom u kojoj živi taj poziv na pisanje. Njih su dvije slične i grupa za sebe. Njima je pisanje na prvom mjestu. Kao što su aktivistkinje grupa za sebe. Ako su prave, i aktivistkinjama je to poziv. Takva je bila moja majka, Ljiljana Raičević, rodonačelnica aktivizma u Crnoj Gori; ili sada moja snaha, Maja Raičević. Ni one ne vole ići na posao, ali ne bi mogle sjediti u svojoj sobi danima i pisati. Slabost jednih snaga je drugih.
Iz vašeg stava ovdje proizlazi da angažirana književnost ne postoji te da je ona neki zakutak kojim se bave isključivo aktivistkinje. Mišljenja sam da i umjetnici i umjetnice mogu sasvim dobro u svoje djelo ugraditi društvenu kritiku i apel za društvenu pravdu. Toliko je primjera; prva mi na pamet pada Olga Tokarczuk!
Naprotiv. Smatram da je književnost dovoljno angažirana kada pokazuje pisca, kako ona ili on vide svijet i svoje mjesto u njemu. Ali u književnosti ne smije biti kiča. Pisac, dok piše, radi drugačije od aktivista jer drugačije doživljava svijet. U mojim romanima uvijek ima kritike društva, najviše zato što je društvo uticalo na živote mojih junakinja, no kad god nisam tu kritiku društva napisala “iskosa”, to bude najslabiji dio knjige jer prijeti da iz književnosti prijeđe u nešto drugo, da se ne dovede za kuhinjski stol, da tako kažem. Osjetljiva sam na to i u tuđim romanima. U mom prvom romanu “Milena & druge društvene reforme” tema je bila politička korupcija, trafiking, i bilo je teško s tako jako izraženom temom napisati “Milenu” a da se izbjegne žanrovski kalup. Volim taj roman jer je hrabar, no sebi sam bila zadala pretežak zadatak da budem otvoreno angažirana, a da to bude književnost.
U životu pripovjedačice Megi mnogošto se mijenja nakon što ona upiše magisterij iz kreativnog pisanja. Tamo se pišući oslobađa, stječe samopouzdanje i polagano spoznaje kako treba ustrajati na pisanju i vlastitoj snazi. I ovaj je segment uzet iz vašeg osobnog iskustva. Na koji je način studij kreativnog pisanja za vas bio transformativan?
Tu sam upoznala svoje ljude u Londonu i za mene je počeo novi život. Prvi dan tog studija bio je moj osobni dan preobraženja. London mi se napokon otvorio. Dobila sam svoje mjestu u tom gradu. Jednom tjedno susretala sam se s ljudima koji su dijelili moju ljubav. Sve smo se razumjeli. Nisam se morala pretvarati. I pisala sam svakoga dana, i to na engleskom jeziku, morala sam pisati svakodnevno jer sam svakog trećeg tjedna grupi slala dijelove rukopisa na kojem sam radila. U pitanju je bio taj moj prvi roman koji nikada ne bi nastao da nisam imala svojih jedanaest londonskih pisaca.
Dobitnica ste nagrade Tportala za roman godine. Ovu su nagradu posljednjih godina dobile mahom spisateljice poput Marije Andrijašević, Tee Tulić, Magdalene Blažević. Kada pogledamo bilancu dobitnika uglednijih književnih nagrada, čini se da žene u posljednje vrijeme konačno dolaze na svoje i da se višestoljetna nepravda ispravlja. A onda se sjetim da je književnost izgubila i onaj prestiž kakav je imala čak i prije desetak godina, kada je novca u ovom sektoru bilo više. Čini mi se da kad god iz nekog polja iscuri novac, iz vlaka se iskrcaju muškarci. Što mislite o tome?
Od srca čestitam svim svojim koleginicama, osvajaju i međunarodne nagrade, zasluženo. Je li književnost izgubila prestiž jer sada svi možemo objaviti svoje knjige? Jeste, sigurno. To je u ljudskoj prirodi. Ali nije samo zbog toga. Najveći je razlog ipak bezumno skrolanje, stalno ometanje uma dotokom svakojakih informacija na osnovu kojih svi grade svoje mišljenje o svemu.
Čitanje knjiga prespora je aktivnost u vremenu straha od toga da će se čitanjem knjiga propustiti nešto mnogo važnije. Nas koje pišemo ne treba da je briga je li književnost prestižna djelatnost ili ne. Pa čak i ja imam periode sušnog čitanja knjiga. Uzmu me TV serije. Ali kada se među svim tim zamajavalicama nađe odlična knjiga, onda se ona popne na tron. Teško je napisati odličan roman. I dalje se to najviše cijeni. I zato neka se odlične knjige same penju na tron. Na malom jeziku malo će se i zaraditi od prodaje. Zato se pisci najviše nadaju nagradama. Ponekad i pišu za nagradu.
Kakva je vaša veza s nacionalnim književnim kanonom na post-yu prostoru? Vaša protagonistica u romanu ga gotovo ne spominje, izgleda da joj za njezino književno formiranje nije ni važan. Ona citira strane uzore, na više mjesta Virginiju Woolf, autoricu koja je temelj feminističke književne teorije i prakse.
Pa da, naravno, Virginia Woolf je bila i ostala čudo. Sestra migrenašica, i moja i mojih junakinja. Ta migrena, to je poseban lik u mojim knjigama, kao i kod Virginije u njenom dnevniku. Njen esej Sopstvena soba aktualan je i skoro sto godina nakon što ga je napisala. U njemu je sve.
A, čujte, ni mene nije formirala mlađa generacija pisaca s naših prostora. I dalje najviše cijenim Dubravku Ugrešić s jedne i Marinu Šur Puhlovski s druge strane književnosti, ili, bolje rečeno, pristupa književnosti. Dubravka nam je svima s ovih prostora majka-vještica. Prvoklasni eseji, pravi teatar uma, kako je baš Virginia Woolf definirala esej kao formu. Marina Šur Puhlovski, s druge strane, nema premca kada materijal iz svog života pretvara u književnost. To je pravi talent, tu se događa neka magija. Premda, čitam ja i mlađe, pratim, navijam, ali naprosto je istina da nemaju utjecaj na mene kao Dubravka i Marina.
Na potezu od Gospođe Black, preko Katarine Velike i Male do Strade Fortunate – slični su izazovi na putu ženskih likova koje pišete: iskorijenjenost iz matične sredine i započinjanje novog života u novoj, nepoznatoj sredini. Osluškivanje vlastitog glasa i jačanje vlastitih snaga. Na koncu romana “Strada fortunata” Megi uspijeva barem djelomično naplatiti svoj dugogodišnji kućanski rad: dobiva vlastiti stan. Što veže sve vaše junakinje, osim autorice koja ih je napisala?
Opet ću pomenuti moj prvi roman, “Milena & druge društvene reforme”. Protagonistkinja tog romana, naslovni lik, Milena, možda bi Vam se najviše svidjela jer je naizgled najoslobođenija. To je ipak varka jer Milena je tek u svojim dvadesetima. Gđa Black je na kraju tridesetih, Katarina u četrdesetima, Megi u pedesetima.
Sve su morale ići iz svoje zemlje, propasti, ponovo se izgraditi. Za mene u ovoj fazi života ne postoji interesantnija tema od te. Kako jedna žena dođe do prijelomne točke u životu i krene svojim samotnjačkim putem. Uglavnom budu usamljene te moje žene. Uz taj novi put moraju kupiti nove bisere koje pronalaze u novom blatu jer ako to ne naprave njihove će duše ostati ugašene.
Zrelost vam nosi književne nagrade. Sami ste preveli “Stradu fortunatu” na engleski jezik i nedavno potpisali ugovor o zastupanju s američkom agencijom. Čitate li suvremenu američku i svjetsku književnu produkciju i što vam je najzanimljivije?
Najviše čitam na engleskom jeziku, i imam svoju niche grupu omiljenih kojima se stalno vraćam. To su hrabre, iskrene i neobične žene. Da se ne zavaravamo, pišu uglavnom autofikciju. Prvo lice jednine. Nisu dosadne. Pišu snažno, snažno, a na kraju izgleda lagano, lagano. Često su inovatorke, ali ne forsirano, nego to ide iz njih. Jedna od njih, Rachel Cusk, čak tvrdi da je u pisanju više ne zanima izgradnja lika. Jednim je dijelom razumijem, ne još u potpunosti. Već je odbacila klasičnu radnju, zaplet. Sad radi na odbacivanju građenja likova. Razumijem da je to onda istinitije pisanje, ali da bi se to moglo čitati, moraš imati tu neku magiju pogleda i glasa kao što ima Rachel. Od nje ću čitati sve što objavi. Interesantne su mi i Miranda July, Yiyun Lee, Lorrie Moore. One sve prepletu svojim smislom za humor, tugu, patnju, sve, ta kombinacija meni je neodoljiva.
Rubno ste prisutni na post yu književnom polju: do sada niste sudjelovali u feminističkim i kulturnim inicijativama ovdašnjih spisateljica. Poznajete li njihov radi i čitate li ih? Premda su vaši izravni kontakti s ovom scenom labavi, njihov aktivizam i umjetnost nametnuli su nove književne teme, učinili su vidljivima rad svih nas, ali i pomogle da bi bio primjerenije valoriziran. Zanima me jeste li pratili borbe regionalnih spisateljica na nivoima feminističkog, queer aktivizma, radnih i sindikalnih prava u književnom polju?
Čitam svoje kolegice i vratim im se ako su dobre. Stalno ponavljam: Sve vrste književnosti dobre su ako nisu dosadne. Dosada je lažnost. Zamislite da ja imam queer protagonisticu. Lagala bih, išla istraživati, a ne pisati iz sebe. Uvijek se to osjeti. Zašto to raditi? Valjda će se u današnje vrijeme naći queer književnica koja će pisati iz svog svijeta. Samo da ne bude dosadna. Što se tiče inicijativa u književnosti, pozdravljam, podržavam. Ne znam mnogo o njima. Evo sada saznajem da u Hrvatskoj postoji inicijativa da se autorice ne podplaćuju. Svaka čast! Ja od početka ne pripadam nigdje, ne fiksno. Idućih pet godina po pola godine živjet ću u Americi. Opet neki početak… Počela sam kao autsajderica svugdje i samo se tekstom borila za plasman. Sada sam i zavoljela tu svoju poziciju, ali ne bih je nikome preporučila. Lakše je kada osjetiš podršku svojih, lijepo je i biti podrška.
No, ne bih se složila da se samo pisanje iz sebe jamstvo uzbudljive ili dobre književnosti. Poći ću za primjerom koji ste uzeli: mogli biste imati queer protagonista ili protagonisticu da vas zanima njihova manjinska pozicija i da se u to istraživanje uputite s određenim literarnim ciljem. Gdje bismo došli kada bi “dozvolu” za pisanje o određenim marginaliziranim skupinama imali samo članovi tih zajednica?
Zanima me queer manjinska pozicija ali želim čitati proživljena iskustva. Ja nemam ta iskustva. Mogla bih ih izmaštati. I to bi bilo objavljeno, možda i nagrađeno. Ali ja imam u sebi ograđivanje od toga, barem kada je u pitanju protagonistica, kao da kradem nečiji teško osvojeni teritorij. Na primjer, uzme neki Englez pisati o doseljenici s Balkana. Ne. Ne vjerujem da je to dio njegovog unutarnjeg svijeta. Više mi miriši na smišljanje teme jer se to sada traži, recimo. Eseji o tome – može. Književnost – ne. To je valjda dio mog karaktera. Možda sam tu pretvrda. Ali to sam ja, sada.
U jednom od posljednjih intervjua govorili ste o autofikciji, ali i o navadi čitateljstva da protagonisticu potpuno poistovjećuje s autoricom. Meni se kao autorici redovno događa isto, unatoč pokušajima da na čitanjima i susretima s publikom objasnim proces pripovijedanja u autofikciji. Što se doista događa kada autobiografiju koristimo u književnom tekstu? Kako ste sami kao čitateljica čitali autofikciju dok je još nismo zvali tim imenom?
Nekada su pisci bili klasa za sebe, titula za sebe, sinovi Boga, svaki na svom oblaku s kog su gledali u sve slojeve društva i o njima pisali iz svog položaja u tom društvu. Danas bi to bilo besmisleno raditi. Ima i među klasicima mnogo autofikcije, često napisane u trećem licu jer pisci nisu htjeli priznati da pišu iz svog iskustva.
Autofikcija je oslobođena jedne pregrade između teksta i čitatelja, stoga ima više srca čak i kada se želi imati više pameti. Više jasnoće. Koja mi je mogla biti prva autofikcija? Zapisi iz mrtvog doma Dostojevskog? Budenbrokovi? Ili Tonio Kröger, najpitkiji Mann. Isak Babelj, genijalne priče. On je samo pisao, nije se opterećivao što će se tu učitati, vidi se da je morao pisati, to je teklo njegovim venama. Isherwood i njegov Odlazak iz Berlina…Prilično rano u životu prvi sam put pročitala Ljubavnika Marguerite Duras. Od tad sam se tom malom remek djelu vratila desetak puta. Proust, James Joyce. Najveći maestro – Franz Kafka. Da pređem na suvremene. Deborah Levy najbolja je kada piše autofikciju. Jeanette Winterson također. I Ocean Vuong.
Ali okej, ako je piscima draže reći da je sve što dotakne papir fikcija – ja se s njima slažem. Tako je. Sve što ode iz nas na papir fikcija je jer smo mi odredili prvo formu a onda ritam, stil i stilske figure, vrijeme, likove, odnose.
Poistovjećivanje (široke) publike s junacima u junakinjama književnih djela autorima donosi vidljivost, popularnost, u konačnici i materijalnu dobrobit. Vrlo je lako tako svjesno ili nesvjesno pisati u skladu s očekivanjima čitatelja. Postane ta navika dio tebe, teško odjeljiv od ostatka autorskog tijela. Kako se nosite s tim?
Lako. Pišem iz sebe i svog svijeta i uživam u tome. Volim tu svoju slobodnu i fluidnu poziciju: imam svoje teme, pišem samo ono što moram napisati. Evo, opet se javilo nešto što moram napisati i polako se pripremam ući u to. Puno mi je srce – osjećaj kada se izdvoji ono o čemu morate pisati. I opet je forma roman. Mislila sam da će možda biti drama. Ali ne, roman je. Počet ću na jesen, kada se uspostavi rutina. Zapravo, već sam počela jer svakoga dana na razne načine i s raznih mjesta skupljam dijelove za novu knjigu. Što dublje idemo u intimno, to je tekst univerzalniji. Ne znam tko je prvi to rekao, ali tako je. Treba imati hrabrosti i samo se time voditi, treba iznevjeriti svačija očekivanja.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
