info@libela.org, Author at Libela

Što pogledati na ZagrebDoxu?

Posted on March 29, 2025March 29, 2025 by info@libela.org

Ovogodišnje, dvadeset i prvo izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox progovara o ratovima i genocidima, granicama, majčinstvu, zabrani pobačaja, seksualnom zlostavljanju i o brojnim temama o kojima na Libeli pišemo. Održat će se od 30. ožujka do 6. travnja u kinima Kaptol Butiquea.

ZagrebDox donosi čak 16 filmskih programa i 107 dokumentarnih ostvarenja. Za Veliki pečat, službenu nagradu festivala, natječe se 20 filmova u kategoriji međunarodnog dokumentarnog filma i 18 naslova u regionalnoj konkurenciji.

„Uz eksplozije, zavijanje sirena, krikove i svađe koji se rasprostiru ovom našom malom, ugroženom planetom, ja čujem – tišinu. Tišinu pameti, razuma, razgovora i – ljudskosti. Svijetom vladaju nasilnici, neko novo ‘zlato’ određuje cijenu ljudskih života i budućnost čitavih nacija, deseci tisuća ljudi gine svakodnevno na frontovima i izvan njih, a stotine tisuća onih koji su mislili da su pobjegli od takve sudbine zaustavljeni su na putu prema životu za koga su vjerovali da je bolji i sigurniji“, kazao je najavljujući festival Nenad Puhovski, umjetnički direktor.

Naglasio je važnost nade te je kazao da ako i ne možemo poboljšati svijet i dati mu smisao, da je važno da barem razumijemo što se zaista događa. „ZagrebDox je stvoren iz takve potrebe“, dodao je Puhovski.

S obzirom da ovogodišnje izdanje festivala progovara o brojnim temama o kojima pišemo na Libeli, donosimo vam pregled dokumentaraca koje se, ako je suditi po najavama, isplati pogledati/razmotriti.

Neuredne, izazovne i bolne strane majčinstva

Ovogodišnje izdanje donosi i nekoliko filmova koji se bavi različitim aspektima majčinstva kao i o unutarnjim borbama koje žene proživljavaju u ulozi majke. Dokumentarni film Victorie Mapplebeck „Majčinstvo“ slavi samohrano majčinstvo i neuredan život. Sniman je dva desetljeća, a Victoria prikazuje život u kojem su rak dojke, odsutni očevi i depresija dio životnog paketa. U najavi filma stoji: „protuotrov uskogrudnim i nerealnim očekivanjima o majčinstvu, iskren, duhovit film, blizak svakoj majci koje je plakala i od radosti i od frustracije u isto vrijeme“.

Još jedno višegodišnje ostvarenje – snimano deset godina – film je „Alice On&Off“ redateljice Isabele Tent. Progovara o životu mlade majke, udane za muškarca znatno starijeg od sebe te o njenim borbama s vlastitim zanemarenim djetinjstvom i ovisnošću. Film prikazuje traumu koja se proteže kroz generacije. A dokumentarno ostvarenje koje na neki način spaja tematiku navedenih filmova je „Zlatno doba“, redateljice Camille Iannetti. Lucy je samohrana majka koju posjećuju majka i sestra kako bi joj pomogle oko novorođene kćeri. U najavi stoji: „ovaj empatični filmski portret izbliza zrcali dinamiku roditeljstva i svijet žena koje se još uvijek muče s emocionalnom i ekonomskom samostalnošću“.

Razaranje: ratovi, genocidi, invazije

U Međunarodnoj konkurenciji nalazi se nekoliko filmskih naslova koji se bave genocidom u Gazi. Dokumentarac Mahmouda Atassia „Oči Gaze“ prati tri palestinska novinara na sjeveru Gaze kako izvještavaju o izraelskom bombardiranju, riskiraju živote i neumorno izvještavaju s beskonačnih ruševina uništene Gaze. Drugačiji prikaz grada donosi film „Yalla Parkour“, redateljice Areeb Zuaiter. Zajedno s parkuristom Ahmedom redateljica prolazi ostacima Gaze. Istražuje mjesta poput groblja, srušenog trgovačkog centra, nekadašnje zračne luke. Kroz odnos protagonista otkriva se surova stvarnost života u Gazi.

Ratom u Ukrajini se bavi dokumentarno ostvarenje Alise Kovalenko, „Dragi Theo“. Ta ukrajinska filmska autorica odlazi u rat, ostavljajući za sobom petogodišnjeg sina Thea. Kroz video dnevnike i pisma odraslom sinu, Kovalenko bilježi ratnu zbilju i donosi osobnu perspektivu razornih sukoba. I dokumentarac Olhe Zhurbe „Tiha zemlja sporo gori“ se bavi promjenama u ukrajinskom društvu koje su posljedica rata koji traje već tri godine. A efektom rata na sirijsko stanovništvo i okoliš bavi se film „Tko voli sunce“, Arshia Shakiba.

Maskulinitet, seksualno nasilje, zabrana pobačaja, rodni identitet

U “Tihim muškarcima” Duncan Cowles propituje muške osjećaje i istražuje aspekte muževnosti o kojima se rijetko razgovara. Cowles ispituje muškarce kako se otvaraju kako bi se izravno pozabavio vlastitim poteškoćama s intimom i otvaranjem prema osobama koje voli.

Seksualnim nasiljem bavi se ostvarenje mlade redateljice Karle Jelić „I tako još jedna“. Priča prati Vidu Skerk koja je, zbog seksualnog uznemiravanja profesora na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, studij primorana nastaviti u Londonu. Kroz njenu priču prikazuje se kako društvo tretira žrtve seksualnog nasilja. „Abortus dream team“ redateljice Karoline Lucyne Domagalske priča je o četiri žene koje vode telefonsku liniju koja pruža podršku ženama kojima je pobačaj u Poljskoj nedostupan zbog zakonskih ograničenja. Zahvaljujući njihovu aktivizmu, na dan je omogućeno oko 100 pobačaja. U najavi stoji: „Abortus Dream Team je film o borbi, otporu i ženskoj solidarnosti. Priča o ljudskim pravima i nevjerojatnoj snazi žena koje ih brane.”

Tu je i film „Trans memorija“ Victorie Verseau koji progovara o promjeni rodnog identiteta. U najavi stoji: „Trans memorija je duboko osobna priča koja iskreno pripovijeda o iskustvu promjene spola, budućnosti i ženskosti.“

Ima li još što zanimljivo na ZagrebDox-u?

Osim navedenih naslova, očekuje nas i „Uzrok smrti: granica“ Barbare Matejčić, koji nas vodi duž tzv. Balkanske rute. Koračamo stopama onih koji/e su poginuli/e u pokušaju da dođu do zaštite Europske unije. A sve pod režimom „tvrđave Europe“. Izbjeglicama i migracijama se bavi i dokumentarac „Šuma“, Lidije Dude. On progovara o humanitarnoj krizi na granici EU, kontroverznim graničnim zakonima i pomoći potrebitima.

Film Aleksandra Reljića, „Najglasnija tišina“ bilježi studentske prosvjede u Srbiji, o kojima smo i mi pisale. A da poezija može biti sredstvo otpora u sudanskoj revoluciji, pokazuje film „Sudane, sjećaj nas se“, Hind Meddeb.

Od zanimljivih naslova, valja istaknuti još i dokumentarno ostvarenje „Hawa piše“ redateljskog dvojca Najiba Noori i Rasul Noori. Priča je to o tri generacije hazarskih žena iz iste obitelji u Afganistanu koje teže emancipaciji od patrijarhalnih tradicija.

Možda smo neke naslove propustile dodati na listu i/ili smo ih previdjele. Zato, bacite oko na službeni program i/ili raspored.

Kada se ne krade, ima novaca za sve – samo za SEXED ne?

Posted on March 27, 2025March 27, 2025 by info@libela.org

Sveobuhvatno seksualno obrazovanje još se čeka. Tako je zastupnike i zastupnice Gradske skupštine Grada Zagreba jutros, netom prije početka sjednice, dočekao transparent “Kada se ne krade, ima novaca za sve – samo za SEXED ne?”. Naime, provokativnom porukom volonteri i volonterke udruga CESI i Status M podsjećaju da je prošlo gotovo godinu dana otkako je Luka Juroš, pročelnik Gradskog ureda za odgoj i obrazovanje, najavio formiranje stručne radne skupine koja će izraditi kurikulum sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja.

Budući da pomaka i dalje nema, udruge ponovno apeliraju na poduzimanje konkretnih koraka za uvođenje najavljenog programa. Smatraju da je krajnje vrijeme da Grad Zagreb krene ulagati u prevenciju, a ne sanaciju posljedica rizičnog seksualnog ponašanja čija su najveća žrtva – djeca i mladi.

“Ignoriranje potrebe za sveobuhvatnim seksualnim obrazovanjem ne sprječava mlade da uče o seksu i seksualnosti, već ih prisiljava da informacije traže iz nepouzdanih izvora. Čak 88 posto educira se putem interneta, gdje su podaci često netočni, kontradiktorni i potencijalno štetni za njihovo zdravlje i sigurnost. Iako je Grad Zagreb prepoznao manjkavost postojećeg obrazovanja u području seksualnosti i reproduktivnog zdravlja, još uvijek nije poduzeo konkretne korake za rješavanje tog problema. Od progresivne vlasti, koja se u svojim programima zalagala za snažniji naglasak na ovim temama, očekujemo više”, izjavila je Nataša Bijelić, stručna suradnica CESI-ja.

Ima li mjesta za suvremeno obrazovanje o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju?

Organizatorice akcije podsjećaju da se u hrvatskim školama o seksu još uvijek uči kroz međupredmetnu temu „Zdravlje“. Temama seksualnosti i reproduktivnog zdravlja pristupa se na zastarjeli način. Bazira se na medikalizaciji seksualnosti i konzervativnom pristupu, izostavljajući teme rodnih stereotipa, ravnopravnosti, postavljanja i poštivanja granica te uvažavanja različitosti.

Istodobno, istraživanja ukazuju na alarmantne podatke. Iako u Europi raste broj spolno prenosivih infekcija, mladi u Hrvatskoj i dalje zaostaju u poznavanju kontracepcije. Uz to, Vijeće Europe upozorava da je jedno od petero djece žrtva seksualnog nasilja. Za to vrijeme, u zagrebačkim školama učenici i učenice o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju slušaju tek jedan školski sat godišnje. To nije obrazovanje – to je ignoriranje problema, smatraju organizatorice akcije.

Program za parlamentarne izbore platforme Možemo! obuhvaćao je navedenu želju za većim naglaskom na sadržaj vezan uz seksualnost i reproduktivno zdravlje. Također, Možemo! u Statutu naglašava posvećenost rodnoj i spolnoj ravnopravnosti te zaštiti prava i sloboda svih građana, neovisno o spolu, seksualnoj orijentaciji, rodnom identitetu i izražavanju. Unatoč najavi uvrštavanja tih tema u predmet sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja i dalje se čekaju konkretni koraci i određenje rokova. Budući da programi za nadolazeće lokalne izbore još nisu javno dostupni, ostaje pitanje: hoće li u izvjesnom drugom mandatu biti mjesta za suvremeno obrazovanje o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju koje djeca i mladi nestrpljivo čekaju?

Edukacija o rodnim dezinformacijama u Rijeci

Posted on March 27, 2025April 9, 2025 by info@libela.org

Početkom tjedna održale smo edukaciju o rodnim dezinformacijama i provjeri točnosti informacija za studente/ice i znanstveno – nastavno osoblje Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Na edukaciji su sudjelovale 23 osobe zainteresirane za temu dezinformacija, posebice rodnog aspekta informacijskog poremećaja. Na samom početku smo predstavile osnovne pojmove vezane za informacijski poremećaj i njegove posljedice. Potom smo se usmjerile na rodno dezinformacijske narative i rodne dezinformacije koje već godinu dana analiziramo/provjeravamo u našoj rubrici GenderFacts. Kroz primjere našeg rada upoznale smo okupljene s načinima na koje se rodne dezinformacije/narativi kreiraju. Upozorile smo i na posljedice koje imaju na rodnu ravnopravnost. Predstavili smo i akteri/ice koji/e, s obzirom na naše dosadašnje iskustvo, najčešće kreiraju i/ili šire dezinformacije, malinformacije i/ili misinformacije.

Nakon teorijskog dijela, informirale smo polaznike/ice o novinarskoj metodologiji provjere informacija. Okupljenima su predstavljeni i osnovni alati koji pomažu u procesu fact-checkinga. Potom su imali/e praktične zadatke kroz koje su sami/e koristili predstavljene alate.

Edukacija je dio aktivnosti projekta GenderFacts koji provodimo u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Naš bubanj nikada ne lupa sam, već kao dio zajednice koja diše i bori se zajedno

Posted on March 26, 2025March 26, 2025 by info@libela.org

Drum ‘n’ bijes, zagrebačka samoorganizirana prosvjedna antifa ritam sekcija ove godine puni deset godina. Petoljetku smo obilježile, nakon čega smo nastavile marširati i prosvjedovati zajedno, ustajale protiv nepravdi i nastojanja da se ograniči naše pravo na postojanje, zdravlje, kretanje, živote. Kolektiv njeguje vrijednosti solidarnosti, antifašizma, ravnopravnosti, samoodređenja, sekularnosti i očuvanja okoliša. Protivi se netrpeljivosti prema drugačijem, ksenofobiji, mizoginiji te nepoštovanju ljudskih, građanskih i radničkih prava, kao i socijalnoj nepravdi. Desetu godinu postojanja obilježit će u svom stilu: kreativno, bučno i beskrajno zabavno u Klubu Močvara, ovu subotu – 29. ožujka. Očekuje se ozbiljan ples do jutra jer kolektiv vjeruje da se i u revoluciji plesati mora, a o svemu smo porazgovarale s nekoliko članica kolektiva.

U Močvaru nas pozivate da ‘zajedno napravimo buku i proslavimo dekadu ritma otpora’. Kako ćemo sve slaviti? Kako ćemo opet zajedno pružiti otpor? Što nas sve očekuje?

Slavit ćemo baš onako kako smo i deset godina gradile ovu priču – zajedno, ritmično, glasno i s puno ljubavi. U Močvari vas 29. ožujka očekuje program koji spaja ono što jesmo: bubnjanje kao naš alat otpora, drag performansi kao slavlje queer izražaja i DJ program koji će nas podsjetiti da borba mora biti i radosna i razigrana. Bit će to prilika da se osvrnemo na sve što smo zajedno prošle_i. Ali i prilika da se prisjetimo zašto je ritam otpora još uvijek potreban. Taj dan slavimo desetljeće solidarnosti i drugarstva jer naš bubanj nikada ne lupa sam, već kao dio zajednice koja diše i bori se zajedno. Sve detalje vezane za rođendan redovno objavljujemo na stranici događanja.

„Biti dijelom Drum ‘n’ bijesa za mene znači biti dijelom jedne male aktivističke solidarne obitelji. Koliko god smo različiti, povezuju nas iste vrijednosti i otpor prema fašizmima današnjice, što našem zajedništvu daje jednu posebnu notu. Zajedno u otporu, zajedno u buci i borbi, di ćeš bolje? :)“, dodala je Petra.

Sve mi koje smo prosvjedovale u zadnjoj deceniji uživale smo u ritmu, buci i energiji koju ste donosili_e svakom prosvjednom skupu, akciji, događanju. U ranijem intervju za Libelu ste kazali_e da se Drum ‘n’ bijes rodio iz tradicije bubnjanja na Povorkama ponosa. Prvenstveno kao ideja samoorganiziranja relativno fiksne grupe ljudi koja raspolaže bubnjevima i koja može „uskočiti“ na prosvjede čije vrijednosti podupire. Objasnili_e ste i važnost aktivističkog predznaka za vas. Postojite li još uvijek iz tih – prvotnih razloga – ili ste širili_e svoje djelovanje kroz ovih deset godina?

Naš početni impuls ostaje isti. Željele smo (i još uvijek želimo!) biti ritmička podrška društvenim borbama koje dijelimo. Bubnjevi su i dalje naš alat, a motivacija i politička odgovornost temelj su svega što radimo. No, kroz ovih deset godina narasli_e smo i kao kolektiv i kao zajednica. Danas ne samo da podržavamo prosvjede, već i dijelimo znanje, pomažemo osnovati kolektive u drugim gradovima, a iz čega je i nastao riječki Feministički tamburaški front, koji pak sada gradi nove bubnjarske priče.

Sudjelovale smo i u osnivanju Kvir mreže Hrvatske kako bismo očuvale decentraliziranost queer pokreta. Organizirale smo prvi regionalni susret bubnjarskih aktivistkinja iz Hrvatske, BiH i Srbije, iz kojeg je proizašla BAM – Bubnjarska aktivistička mreža. Kroz BAM smo održale radionice u Sarajevu i podržale osnivanje Kolektiva ulične buke u Srbiji.

Otvaramo prostor za edukaciju, eksperimentiranje i umjetnički izraz. Gradimo ritmičke saveze s drugima koji dijele naše vrijednosti i trudimo se osigurati da naš angažman nikada ne bude samo simboličan, nego konkretan i ukorijenjen u svakodnevnoj borbi.

Čine vas aktivisti_kinje, studenti_ice, radnici_e i nezaposlene osobe. Odnosno, svi/e koje imaju želju za pozitivnim društvenim promjenama i koji/e dijele vaše vrijednosti. Koliko je osoba „prošlo“ kroz Drum ‘n’ bijes u deceniji djelovanja? Je li bilo izazovnih razdoblja u kojima je nedostajalo osoba koje će biti fiksni dio kolektiva?

Kroz Drum ‘n’ bijes u deset godina prošlo je više od 150 ljudi i svaka osoba je ostavila trag, ritam, priču. Trenutno nas je oko 40 aktivnih, ali naš kolektiv uvijek funkcionira kao otvoreni prostor: netko dođe, netko se nakratko povuče, netko se vrati, netko nastavi svoje djelovanje u drugim prostorima. Taj organski ritam kolektiva za nas je prirodan jer vjerujemo da je aktivizam održiv jedino ako uzima u obzir životne okolnosti svake osobe.

Naravno da je bilo perioda kad nas je bilo manje jer život nosi obaveze, promjene i izazove, ali svaki takav trenutak bio je i poziv na zajedničko jačanje. Tada posežemo za onim što nam je najvažnije, odnosno drugarstvom i uzajamnom podrškom. Naš kolektiv je živo tijelo. Naprosto diše s ljudima koji ga čine, raste uz međusobnu podršku i nikad ne gasi vatru otpora.

„Biti dio kolektiva za mene znači voljeti ljude koji su sa mnom u kolektivu, na radionicama, na prosvjedima, one koji se ne usude izaći na prosvjed i one koje zastupaju stajališta suprotna meni – jer vjerujem da u svojoj biti jedni drugima želimo dobro. Zbog te nade umjesto osamljivanja biram zajedništvo“, kazao je Mič.

Zajedništvo, solidarnost i prijenos znanja u srži su našeg rada. Izuzetno nam je važno da svaka osoba koja se uključi ima priliku i nešto svoje dati kolektivu. Bilo da je to vještina, energija ili perspektiva, ali i da ima prostor učiti, istraživati i rasti kroz djelovanje u ovakvom prostoru. Kroz radionice, međusobno mentorstvo i praksu horizontalnog odlučivanja, gradimo prostor koji ne traži savršenstvo, već otvorenost, motivaciju i spremnost na zajedničko kreiranje drugačijih zajednica.

Bubanj je sredstvo kroz koje komunicirate s društvom. Što zapravo „bubnjanje“ za vas znači? Često napominjete da ono može biti amatersko i inkluzivno. Što pod tim podrazumijevate?

Za nas bubnjanje nije stvar virtuoznosti, nego zajedništva. Ritam je alat i kroz njega izražavamo solidarnost, ljutnju, nadu. Bubnjanje je naš način da budemo vidljive_i i čujne_i čak i kad riječi nisu dovoljne. Kad kažemo da je amatersko i inkluzivno, mislimo da nitko ne mora imati “predznanje” da bi se uključio jer je dovoljna volja da se stane uz i za druge. Naše radionice su prostor gdje se greške slave kao dio učenja, a kolektivna snaga nadilazi pojedinačne vještine. Naš ritam nije savršen, ali je stvaran, živ i naš. Upravo radi toga kontinuirano stavljamo naglasak na “amaterizam”.

„Drum ‘n’ bijes je za mene način izražavanja emocija koje nisu gledane kao norma u svakodnevnom životu. Ljutnja naspram diskriminacije i bijes zbog manjka poštovanja prema svima pretačem u glasno bubnjanje uz druge članove koji dijele isto mišljenje i želje za budućnost“, kazao je Arlu.

U nekoliko medijskih napisa navodi se da ne želite bubnjanjem iskazivati samo bijes, ljutnju i protest, već da želite bubnjanjem slaviti. Kakvo društvo priželjkujete za sve nas? Jesmo li, s obzirom na situaciju u svijetu koja se trenutačno događa, sve dalje od naših želja?

Mi sanjamo društvo u kojem nećemo morati bubnjati za osnovna prava – jer će ona biti neupitna. Društvo u kojem svi imaju pristup sigurnom domu, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, slobodi izražavanja i odlučivanja o vlastitom tijelu. Sanjamo stvarnost u kojoj će se bubnjati iz radosti, a ne iz nužde. Znamo da nas svakodnevne vijesti ponekad udaljavaju od tih snova i baš zato ostajemo na ulicama. I kad je teško i kad je svijet nemiran, naš ritam podsjeća da nismo same_i.

„Bubnjanje u kolektivu me osnažuje te me potiče na aktivizam. Pokazuje mi da su promjene moguće te da i ja mogu doprinijeti boljem i naprednijem svijetu. Svakome preporučam da uzme palice i snažno pokaže svoja uvjerenja i borbenost“, kazala je Antonija.

Naša snaga je u zajedništvu i vjeri da bolje nije samo moguće nego i dostižno, ako ga gradimo zajedno. Upravo zato gradimo strukture otpora koje su dugoročne i otporne – kolektive, mreže, saveze. Ne radimo samo simbolične geste, već konkretno djelujemo: educiramo, osnažujemo, povezujemo ljude i gradimo kapacitete za otpor i solidarnost u praksi. Nismo tu da budemo kul detalj prosvjeda, ovdje smo da podržimo pokrete, da stvaramo prostore sigurnosti i hrabrosti. Kao i da ostavimo trag koji ne ovisi o aktualnom trenutku, nego o jasnoj političkoj volji za društvom u kojem svi možemo živjeti slobodno i dostojanstveno.

Građanski zborovi i vežbanje demokratije

Posted on March 25, 2025 by info@libela.org

“Strah je promenio stranu, šta nas briga”, bila je dočekana ovacijama replika jednog komšije u raspravi o bezbednosti komunikacije, na prvom zboru građana beogradske opštine Voždovac održanom u nedelju 23. marta.

Od kada su studenti početkom marta pozvali građane da se samoorganizju putem zborova, diljem Srbije na trgovima i drugim javnim površinama, građani se okupljaju i dogovaraju, ponekad i “jajare”. Prvi zbor građana održan je u beogradskoj opštini Rakovica dva dana pre ovog studentskog poziva, a “plenumska groznica” se svakodnevno širi po gradovima, opštinama, mesnim zajednicama. Preostali modeli političke participacije građana, prethodnih su decenija bili ili ignorisani ili prosto zaboravljeni. Tako su mnogi bili iznenađeni kada su studenti predočili član 67. Zakona o lokalnoj samoupravi koji predviđa zbor građana, kao pravo da neposredno odlučujemo o pitanjima koja nas se tiču. Studenti su pomogli i deljenjem znanja kako pokrenuti zbor i pravila funkcionisanja.

Ispostavilo se da su Voždovčanke i Voždovčani pratili upute jer su na prvom opštinskom zboru vrlo dobro primenjivali pravila debatovanja, neverbalnih znakova i slično. Dnevni red i prve dve tačke — podrška studentskim zahtevima i podrška prosvetarima, usvojene su jednoglasno i brzo. Uz to, baš kad je izgledalo da ćemo biti stidljivi da se ukljiučimo u debatu, komšija je postavio pitanje “Šta ta podrška podrazumeva?” Diskusija je nakon tog pitanja nastavljena živo i po svim tačkama dnevnog reda. Na zboru na kome je učestvovalo više od 150 ljudi, u trajanju od sat i po vremena, formirane su radne grupe, izglasani kanali komunikacije, daljne akcije kao i dinamika održavanja zborova u mesnim zajednicama i na nivou cele opštine.

Učenje demokratije

“Ne čuje se! Ponovi predlog!”, dovikivali su povremeno ovi iz poslednjih redova. Istini za volju, u parkiću pored prometnog bulevara, dečijeg igrališta i gradilišta, megafon nije bio dovoljno glasan da bi svi mogli sve da se čuju. Neki ljudi su zbog toga ranije napustili skup, neki su predlagali bolje ozvučenje i drugo mesto sledećeg zbora. Nisu ovakvi zborovi bez nedostatka, ali pokazali su važnu stvar – da su ljudi željni da učestvuju u donošenju odluka o zajedničkim stvarima.

Vladavina neoliberalnih politika i klijentelizma prethodnih decenija dovele su do osiromašenja ogromnog broja građana, kao i do beznadežnosti da je išta moguće promeniti. Studentski protesti probudili su volju da se pitamo, da predlažemo, menjamo. Učešće na zborovima je manifestacija tog probuđenog političkog bića.

“Molim vas za razumevanje, ovo nam je prvi put”, rekao je moderator zbora.

Najverovatnije, većini prisutnih ovo jeste bio prvi put da učestvuju u nekakovom modelu neposredne demokratije, sa mnogo ljudi, na javnom mestu. To ne bi trebalo da obeshrabruje, naprotiv — demokratija se uči kroz njeno praktikovanje. Nema gotovih recepata, savršenih procedura, efikasnih zborova koji u danu menjaju režim. Kroz stalno učestvovanje, politički subjekti uče i stiču sigurnost kako da učestvuju, a kroz aktivno učestvovanje jačaju demokratske prakse.

Decentralizacija i oživljavanje mesnih zajednica

“Mesne zajednice su naše!”, pobedonosno smo se složili. Politička participacija zahteva i neke materijalne uslove, pa se tako postavilo pitanje dostupnosti mesnih zajednica. Iako je ovde pre svega mišljeno na prostorije mesnih zajednica i samo otvaranje teme mesnih zajednica, u SFRJ važnog modela samoorganizovanja građana i odlučivanja u različitim oblastima od uređivanja naselja i kulture do narodne odbrane društvene samozaštite, od velike je važnosti. Mesne zajednice gube svoju ulogu od 1990. godine. Iako postoje u formalno-pravnom smislu, oduzeta su im svojinska prava i finansijska autonomija, te su svedene na ispostavu opštinskih vlasti. Čini se da zborovi mogu biti prilika za oživljavanje mesnih zajednica kao načina samoorganizovanja i vraćanja politike na lokalni nivo.

“Predlažem da sledeći zbor imamo u Ripnju”, rekao je jedan od okupljenih.

Voždovac čine gradska i prigradska naselja pod Avalom, a Ripanj je najperifernije naselje ove opštine. Decentralizacija je bitna karakteristika višemesečnih demonstracija. Gotovo da više nema mesta u kome se ne održavaju protesti, lokalno organizovani. Komšijski protesti gradskih naselja su svakodnevna pojava. Od ranog jutra nas bude pištaljke, na putu sa posla upadamo u protestne kolone, opštinski protesti spajaju se u velike, gradske i međugradske. Studenti su pešačenjem duž i popreko Srbije, prolazeći kroz manja mesta i zaboravljena sela, budili duh zajedništva i solidarnosti, ali i sejali ideju da politika pripada svima.

Čini se da iz ovih praksi izviru dva bitna politička stava — protiv centralizacije i za uključenost svih u demokratske procese. Centralizacija Srbije, ostavila je ljude van Beograda van ekonomskih, kulturnih i političkih prilika i dodatno potcrtala tradicionalne rascepe centar-periferija, selo-grad. Postepeno umanjenje moći lokalnim samoupravama, dovelo je do pasivizacije građana u unutršnjosti “jer se sve odlučuje u Beogradu”. Fizičko izmeštanje demonstranata u manja mesta i materijalnost otpora (tela, traktori, bubnjevi, hodanje, stajanje, ćutanje) donose mogućnost veće mobilizacije i uključivanja širih društvenih slojeva u politiku sa drugačijim osnovama.

Site na plenum

Zborovi se tek uspostavljaju i adresiraju različite teme — neki podržavaju studentske proteste, drugi se usredsređuju na uređenje mesta stanovanja, treći smenjuju lokalnu vlast, organizuju se i osobe sa invaliditetom i zborovi protiv izvršitelja.

Nema sumnje da su protesti širom Srbije usmereni protiv režima Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke koji vlada 13 godina. Zborovi, demonstracije i različiti oblici građanske neposlušnosti, međutim, otvaraju i mnogo veća pitanja poput uzurpacije političke moći i sa njom povezano bogaćenje elita, ograničenja predstavničke demokratije uključujući grupe koje niko ne predstavlja, nepoverenja u političke partije, vraćanja politike iz stranačke u javnu sferu, a ta pitanja prelaze granice Srbije.

U Severnoj Makedoniji se, nakon teške nesreće povezane sa korupcijom u kojoj je stradalo 59 mladih, studenti i građani već organizuju po sličnim principima. Plenumska groznica je, izgleda, zarazna.

Objektivizacija i emancipacija u jugoslavenskoj Erotici

Posted on March 20, 2025July 9, 2025 by info@libela.org

Početkom tjedna održalo se predavanje Lare Mitraković, u organizaciji portala Voxfeminae.net. Predavačica je izložila nalaze tematske analize 19 brojeva časopisa Erotika koji je izlazio od 1984. do 1992. godine. Radi se o sukusu njenog diplomskog rada. Raspravljalo se na koje je načine Erotika pisala o ženama i kako ih je prikazivala. Je li pridonijela oslobođenju ili je perpetuirala stereotipe?

Erotika: dominacija teksta nad slikom

Mitraković je na samom početku dala uvid u vremenski okvir u kojem je Erotika izlazila. Naime, taj je period obilježila hladnoratovska i gospodarska kriza, inflacija, ali i raspad Jugoslavije. Bio je to i period u kojem je u uzletu bio procvat popularne kulture te je utjecaj zapada u Jugoslaviji jačao. Tako se 80ih godina u bivšoj državi pojavljuju otvoreno erotski sadržaji koji dominiraju u tiskovinama (časopisi Čik, Start i Erotika). Oni su sadržavali provokativne fotografije, ali u granicama cenzure. Barem do kraja 80ih, nakon čega se sve moglo prikazivati bez cenzure. Ipak, ti su sadržaji – uz erotske slike – sadržavali i mnoštvo teksta. Štoviše, tekst je dominirao nad slikom.

„Radilo se o kombinaciji istraživačkog novinarstva i političkih tekstova s erotikom“, kazala je Mitraković.

Za Erotiku na početku ne piše velik broj autorica. No, kako su se bližile 90e godine, povećavao se broj žena koje su pisale novinske članke. Otvarale su se feminističke teme, a povećavao se i broj autorica erotskih priča.

Velika tiraža Erotike omogućila je otvorenije pisanje o brojnim temama

Među člancima je bilo feminističkih tekstova, edukativnih (samopregled dojke, spolne bolesti i sl.), partijskih tekstova, ali i onih koji su kritizirali partiju. Erotika, čiji je jedan od opisa bio „Socrealistička slastičarnica za umorne radnike i činovnike“, je imala veliku tiražu. Upravo zato u razdoblju krize i inflacije (preživljavalo se na račun zabavnih sadržaja), smatra Mitraković, mogla je pisati otvorenije o brojnim temama i manje je podlijegala cenzuri. Rekordnu prodaju dosegnula je krajem 1987. godine kada je prodana u gotovo 400 000 primjeraka. Očekivano, Erotika je bila izložena i kritikama. Postojale su bojazni da se zapadna propaganda/neprijateljske ideje uvoze u Jugoslaviju, da se potiskuje prava književnost, kao i da je riječ o konzumerizmu. S druge strane, zagovornici/e takvog sadržaja smatrali/e su da ona oslobađa seksualnost i demistificira je.

Prije nalaza same analize kojom se nastojalo potvrditi/opovrgnuti neka od navedenih mišljenja, Mitraković se osvrnula na feminističke stavove o pornografiji, bazirajući se na podjeli Wendy McElroy. Prema njoj, postoje tri kategorije: antipornografske, liberalne i propornografske feministkinje. Mitraković je naglasila da su, prema njenom mišljenju, istaknute feministkinje tog doba pripadale liberalnim feministkinjama. Prema gore navedenoj podjeli, one podupiru pravo na pobačaj, u toku su s pornografijom, ali su u velikom dijelu prihvatile i ideološke stavove antipornografskih feministkinja. Tako su se one, iako su kritizirale pornografiju i objektivizaciju žena, suprotstavljale moralnoj panici crkve, kao i cenzuri tog sadržaja.

Negativni vs. pozitivni prikazi žena u Erotici

Kroz analizu 19 brojeva časopisa Erotika, predavačica je željela ukazati na negativne prikaze žena u toj reviji, ali i pozitivne prikaze. Analizirala je novinske članke, ali i erotske priče koje su izlazile u časopisu.

Kao negativno navodi prikaze žena kao pasivnog objekta muške žudnje, stereotipne prikaze „dobre i loše žene“, kao i erotske priče u kojima muškarci dominiraju nad ženama. Neki od citata koji prikazuju ženu u tim kategorijama su:

„Dobra dojilja uvijek je bila na cijeni, a ne zna se koji muž nije kušao malo mlijeka sa sise svoje žene, ako ništa da se vrati u vrijeme kada je bio dojenče. Ženska s velikim dojkama ionako će u šatrovačkom biti nazvana ‘gradsko mljekarstvo’, što je prije kompliment nego podcjenjivanje…“

„Najprije je uzbudila žutu štampu nagađanjima je li trudna, je li pokušala samoubojstvo ili je kokainoman, jer se našla u poznatoj bolnici s bolovima u trbuhu. Utvrdilo se da boluje od upale jajnika, a to se najlakše dobiva prehladom od učestale šev… ovaj, druženja s momcima.“

U pozitivnom prikazu stvara se koncept „nove žene“. Ona je snažna, emancipirana, uspješna, privlačna, inteligentna i samostalna. Uz to, promiče se seksualna sloboda, kritizira se patrijarhalno društvo i konzervativne norme, a erotske priče prikazuju ravnopravnije odnose. To je vidljivo u sljedećem sadržaju:

„Žene sada razmišljaju o društvu mnogo neovisnije nego prije. Krivnju za svoje nezadovoljstvo ne traže više samo u sebi: oh bože, što je to samnom, trebala bih ići psihijatru! Sada razmišljaju ovako: možda sam izabrala krivog muškarca! I kako većina žena upravo tako mislim, možemo zaključiti da s muškarcima nešto nije kako treba.“

„Žene su u mnogim poslovima uspješnije od muškaraca, tako da i ja u ovoj direktorskoj fotelji nemam nikakvih problema, mada sam jedina direktorica većih kino-poduzeća u zemlji. A što se tiče ovih radnih zadaća što ste spomenuli, ne znam zašto bi žene drugačije gledale na te stvari. Pa mi i u porno-filmovima igramo zapažene uloge.“

„Znaš… dok se ševim ne mislim ni tko sam ni kako živim. Ono – potpuno se isključim… Zaboravim da ćale pije, i da neću imati svoju sobu, da Barbiku nikad nitko neće poslati na operaciju u inostranstvo… Samo tih nekoliko trenutaka sam stvarno slobodna.“

Zaključno, autorica analize smatra da je u Erotici žena u gotovo podjednakoj mjeri prikazivana i kroz negativni i kroz pozitivan prikaz, barem u novinskim člancima. „Erotika je promovirala i seksističke i progresivne prikaze žena, odražavajući tadašnje kontradikcije u Jugoslavenskom društvu“, smatra Mitraković.

U članku koji je krajem prošle godine objavila na portalu Voxfeminae.net, Mitraković piše: „Ne mogu reći kako su pozitivni primjeri koje sam pronašla primjeri savršene ravnopravnosti i osnažene žene, ali s obzirom na to da pornografija za žene praktički nije postojala do 80-ih godina, moram primijetiti kako postoje i prikazi žene kao seksualno aktivne, seksualno zainteresirane te u ponekim primjerima i seksualno i intelektualno nadmoćne muškarcu, što dotad nije bio slučaj.”

Stereotipni i negativni prikazi u erotskim pričama

Kada je riječ o erotskim pričama, Mitraković naglašava da su negativni stavovi izraženiji i brutalniji u njima, nego li u novinskim člancima.

„Mogla bi mi barem zabaviti prijatelje. Odgurne je tako da je zateturala i pogleda Paula i Johna – zabavite se momci! Znam da je odavno želite i zavidite mi. Evo, dajem vam je (…). Dajem vam je! – vikne on ljutito. Nećete me, valjda, uvrijediti i odbiti dar? – zareži.“

„Dobro da si naletjela. Skoknimo poslije malo do mene da mi ga popušiš, puknut će mi jaja.“

Dok se erotske priče oslanjaju na stereotipe i objektivizaciju, novinski članci su ipak nudili prostor za emancipatorske ideje, rasprave o seksualnosti i društvenim normama. Bilo je članaka koji su raspravljali o zdravstvenim problemima, problematizirali su se seksualni napadi na žene, ali se pisalo i o potvrdi seksualnosti žena. Odnosno o tome da i žene mogu uživati u pornografiji.

Uz to, bilo je članaka o lezbijskim i gej odnosima. Prema uvidu predavačice, nije se posebno negativno pisalo o tim odnosima. Čak je krajem 1989. godine izdano i prvo komercijalno gej izdanje Erotika M.

Bitno je da žena nije „naša“

Dakle, Erotika je imala progresivnih sadržaja i otvoreno je pisala o brojnim temama. Ipak, kreatori/ice časopisa su više voljeli koristiti fotografije žena koje nisu Jugoslavenke.

„Ženska golotinja je bila u redu, ali su više voljeli da su to strane žene, nego li žene iz Jugoslavije“, kazala je Mitraković.

Naime, u eri u kojoj nije postojala svijest o autorskim pravima, jednostavno bi se izrezale fotografije iz stranih izdanja. Zanimljivo je da je revija u jednom trenutku imala i opciju da čitateljice pošalju svoje fotografije pa je kasnije bilo i fotografija žena s ovih prostora. Iako su to uglavnom bile mlađe žene, bilo je fotografija i poneke starije žene.

Stereotipni prikazi muškaraca

Mitraković je napomenula i da je muška golotinja dugo bila tabu, pogotovo prikaz uda. No, s vremenom, fotografije su postale slobodnije. Tako se posljednjih godina otvoreno prikazivao i muški i ženski spolni organ, kao i spolni činovi. Jedan od razloga tomu je, možda, i nezadovoljstvo čitateljica koje su često pisale Erotici zahtijevajući sadržaj skrojen po njihovim željama. Tako je jedna čitateljica pisala: „Najavili ste da će čitateljice biti zadovoljnije s izborom fotografija nagih muškaraca. I što ste objavili? Jedno veliko NIŠTA.“

Na pitanje prisutnih o prikazu muškaraca u Erotici, kazala je da su prikazani uglavnom stereotipno, kao dominantni (posebno u seksu) i kao zlostavljači. Uz poneku rijetku iznimku prikaza „nježnijih“ muškaraca.

„Ako sam išta osjećala, onako polumrtva, upotrijebljena već drugi put protiv svoje volje, onda sam se osjećala glupo. I bilo mi je svejedno. Jer da i nije bilo tako, što bi zapravo mogla učiniti? Ništa! Gazda Joco me ševio i kvit. Zapravo, on me samo začepio.“

Promjena je moguća samo uz preispisivanje žanra

Sve navedeno sugerira da je Erotika balansirala u svojem prikazu žena. Dok će neki/e smatrati da je i dalje prikazivala stereotipe i ponižavala žene, neki/e smatraju da je bila i oslobađajuća. U članku na portalu Voxfeminae.net, autorica analize i predavačica Lara Mitraković zaključuje: „Priklanjam se stavovima propornografskih feministkinja koje se protive cenzuri. Slažem se da jedini način za promjenu objektiviziranog prikaza žena u pornografiji leži u aktivnom sudjelovanju žena u stvaranju sadržaja i preispisivanju žanra. Svaka žena treba imati pravo odlučiti što je za nju ponižavajuće, a što oslobađajuće. Ono što je Erotika skrivala među stranicama, danas je svima dostupno u dva klika. No, osamdesete su nam ipak dale jedno upozorenje: svijet se uvijek trudi kontrolirati žensku slobodu. I dok „klečavci“ zauzimaju trgove, vrijeme je da osvijestimo da nam nitko ne može oduzeti pravo na užitak – niti pravo na vlastito tijelo.”

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).