Zastupnici vukovarsko – srijemskog HDZ-a različito glasali o ratifikaciji Istanbulske konvencije

U petak, 05. travnja, održao se izborni specijal RTL Direkta. U njemu su se sučelili Sandra Benčić (Možemo!), Nikola Grmoja (MOST) i Ivan Penava (Domovinski pokret).

Debatiralo se, između ostalog, o nasilju i nasilju nad ženama. Damira Gregoret, voditeljica emisije, upitala je Ivana Penavu je li tako da su oni (Domovinski pokret) najavili deratifikaciju Istanbulske konvencije, koja ima za cilj zaštitu žena od nasilja. Podsjetimo, ratifikacija je u Saboru izglasana 13. travnja 2018. godine (1,2,3).

Penava je objašnjavao da u Domovinskom pokretu imaju nultu toleranciju na nasilje, posebice prema slabijima. Uz to, naglasio je da ih smeta dio Konvencije povezan s „rodnom ideologijom“. Brzo potom, Nikola Grmoja je rekao da se nasilje prema bilo kome, pa i ženama, ne rješava nikakvim konvencijama i dodao: „to je pokazala i ova Istanbulska konvencija. Zato sam i glasao u Hrvatskom Saboru protiv nje. Tada je gospodin Penava bio u HDZ-u. On je tada podržavao i vukovarsko – srijemski HDZ, Istanbulsku konvenciju“. 

Na to je Penava rekao da mu je žao vidjeti da političari, posebice oni koji pretendiraju za poziciju premijera, koriste neistine. Dodao je: „Kada prozivate mene da sam bio za nešto, dajte barem to provjerite. Znači ovo što ste izrekli je duboka neistina. Da ne kažem težu riječ.“

Rasprava tu nije stala. Grmoja je rekao da nije neistina, da ima slika iza Gordana Jandrokovića da je vukovarsko – srijemski HDZ jednoglasno podržao Istanbulsku konvenciju. Iz toga nije bilo jasno misli li direktno na Penavu ili navedeni ogranak stranke. Ipak, Penava mu je odgovorio da ne govori istinu kada kaže da je vukovarsko – srijemski HDZ podržao Istanbulsku konvenciju.

Koja je svrha Istanbulske konvencije?

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) ima svrhu:

  • zaštiti žene od svih oblika nasilja te spriječiti, progoniti i ukloniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji
  • pridonijeti suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i promicati punu ravnopravnost žena i muškaraca, uključujući i osnaživanje žena
  • izraditi sveobuhvatni okvir, politike i mjere za zaštitu i pomoć svim žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u obitelji
  • promicati međunarodnu suradnju radi suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji
  • pružiti potporu i pomoć organizacijama i tijelima nadležnim za provedbu zakona učinkovitom suradnjom radi usvajanja sveobuhvatnog pristupa suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Implementacija u Hrvatskoj

GREVIO (stručno tijelo za nadzor provedbe Istanbulske konvencije pri Vijeću Europe) u rujnu prošle godine objavio je prvo izvješće o implementaciji Istanbulske konvencije u RH. Hrvatska je dobila niz preporuka, njih 68. GREVIO je u izvještaju naznačio da se nedovoljna pozornost posvećuje izradi politika i zakonskim aktima, kao i pružanju usluga ženama koje su izložene nasilju samo zato što su žene. Naglasili su da postoji velika potreba za sustavnijim i rodno specifičnijim osposobljavanjem svih relevantnih stručnjaka koji su u interakciji sa žrtvama nasilja nad ženama.

Neke od mjera koje bi RH trebala provesti su: donijeti cijeli niz rodno osjetljivih politika i strategija fokusiranih na nasilje nad ženama, obvezne edukacije policije, sudstva, državnog odvjetništva i ostalih relevantnih djelatnika/ica, osigurati brze i cjelovite reakcije na rodno utemeljeno nasilje, žurno postupati u svim slučajevima prijave nasilnog postupanja granične policije nad imigrantkinjama, povećati broj skloništa za žrtve nasilja u obitelji i osigurati minimalne standarde u njima. Cijeli izvještaj možete pročitati ovdje.

Što to smeta Domovinskom pokretu?

Konvencija između ostalog definira i „rod“ kao društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. Uz to, „rodno utemeljeno nasilje nad ženama“ definira kao nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene.

Definicija roda je primarno usmjerena na obvezu sprječavanja i borbe protiv nasilja nad ženama unutar šireg okvira postizanja ravnopravnosti između žena i muškaraca.

Više o samom terminu, kao i o tome zašto se Istanbulska konvencija ne može ratificirati samo u dijelu koji se odnosi na „rodnu ideologiju“ (kako je Ivan Penava najavljivao) pisao je i Faktograf prije mjesec dana.

Istanbulska konvencija jednoglasno podržana na županijskom odboru HDZ-a Vukovarsko – srijemske županije

Analizirajući izjave sučeljavanja, Faktograf je naišao na vijest u kojoj na stranicama tog ogranka HDZ-a piše da je vukovarsko – srijemski HDZ dao punu podršku ratifikaciji Konvencije. Također, našli su i fotografiju na kojoj se Penava nalazi iza Gordana Jandrokovića, kako Grmoja i navodi. Više možete pročitati ovdje.

U toj vijesti stoji: “Županijski odbor HDZ-a Vukovarsko-srijemske županije na svojoj je sinoćnjoj sjednici, održanoj u Vinkovcima, jednoglasno dao punu podršku našoj Vladi i predsjedniku Andreju Plenkoviću za nastavak procesa ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – s interpretativnom izjavom kojom se otklanjaju njena kriva tumačenja i moguće dvojbe.”

Tko je glasovao za ratifikaciju Istanbulske konvencije?

No, kakva je bila situacija 13. travnja 2018. godine kada se glasovalo za ratifikaciju Konvencije? Za ratifikaciju glasalo je 110 zastupnika i zastupnica tadašnjeg saziva Hrvatskog sabora. Dvoje je bilo suzdržanih, a 30 je glasalo protiv. Među 30 je bilo 14 zastupnika i zastupnica iz redova HDZ-a.

Zastupnici i zastupnice HDZ-a koji/e su glasali/e protiv ratifikacije

Glasanje za ratifikaciju Istanbulske konvencije održalo se u devetom sazivu Hrvatskog sabora (14.10.2016. – 22.07.2020.). U petoj izbornoj jedinici, koja je obuhvaćala Požeško – slavonsku županiju, Brodsko – posavsku županiju i Vukovarsko – srijemsku županiju, u Sabor su izabrani sljedeći zastupnici i zastupnice iz redova HDZ-a: Marijana Balić (zamjenica Ivana Penave), Stevo Culej, Pero Ćosić, Mladen Karlić, Franjo Lucić, Ljubica Maksimčuk (zamjenica Zdravka Marića), Dražen Milinković i Marko Šimić (zamjenik Danijela Marušića). Važno je napomenuti da je u doba glasanja za ratifikaciju Istanbulske konvencije zastupnika Dražena Milinkovića mijenjao Davor Miličević.

Od navedenih, ZA ratifikaciju Istanbulske konvencije su glasali: Marijana Balić, Pero Ćosić, Mladen Karlić, Ljubica Maksimčuk, Davor Miličević i Marko Šimić.

PROTIV su glasali Stevo Culej i Franjo Lucić.

Od navedenih, zastupnici iz vukovarsko – srijemskog HDZ – a tada su bili Stevo Culej, Marijana Balić, Davor Miličević i Mladen Karlić.

Dakle, protiv je glasao Stevo Culej. Za ratifikaciju su glasali Mladen Karlić, Davor Miličević i Marijana Balić, koja je zamijenila Ivana Penavu. On nije glasao. Naime, Penavi je mandat u mirovanje stavljen 20. listopada 2016. godine.

Iz svega navedenog, zaključujemo da je vukovarsko – srijemski HDZ, na županijskom odboru jednoglasno podržao ratifikaciju Konvencije. No, kad se za nju glasalo u Hrvatskom saboru, njihovi zastupnici i zastupnice nisu bili jednoglasni. Odnosno, jedan je zastupnik glasao protiv, dok je troje zastupnika glasalo za, uključujući Marijanu Balić, koja je zamijenila Ivana Penavu. Sukladno tomu, izjava Nikole Grmoje da je vukovarsko – srijemski HDZ jednoglasno podržao ratifikaciju Istanbulske konvencije je točna, u smislu podržavanja na razini županijskog odbora. Nije nam poznato je li na tom odboru bio prisutan Stevo Culej, koji je glasao protiv ratifikacije Istanbulske konvencije 13. travnja 2018. godine.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

UN donio povijesnu rezoluciju kojoj je cilj zaštita prava interspolnih osoba

Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda donijelo je prvu rezoluciju u povijesti kojoj je namjera zaštititi prava interspolnih osoba. Time se pokazala međunarodna odlučnost da se reagira na kršenje njihovih ljudskih prava.

Puno ime rezolucije je “Borba protiv diskriminacije, nasilja i štetnih praksi protiv interspolnih osoba”.

Djeca rođena s varijacijama u spolnim karakteristikama često su podvrgnuta operacijama “normalizacije”. One su nepovratne, rizične i medicinski nepotrebne. Otprilike 1.7 posto djece rođeno je interspolno, što se definira spolnim karakteristikama koje se ne uklapaju u binarnu podjelu na muško i žensko.

Od 1950-e, tu se djecu podvrgavalo medicinski nepotrebnim operacijama, kao što je smanjenje veličine klitorisa, što može rezultirati ožiljcima, sterilizacijom i psihološkom traumom. Unatoč rastućem konsenzusu da se podvrgavanje operacijama treba okončati, neki se roditelji i dalje suočavaju s pritiscima kirurga da ih izaberu za svoju djecu, koja su premlada da bi sudjelovala u odluci.

kolekTIRV: Većina operacija nije nužna za zdravlje djeteta

U Hrvatskoj je ovu rezoluciju s velikim odobravanjem dočekala i udruga kolekTIRV, s kojom smo nedavno imale intervju.

Interspolnost nije transrodnost. Interspolne osobe su one koje su rođene s varijacijama u spolnim karakteristikama koje se ne uklapaju u tipične definicije muškog ili ženskog tijela. U mnogim slučajevima, bebe se rađaju s tijelima koja ne odgovaraju uobičajenim očekivanjima o spolu, što može uključivati različite kombinacije kromosoma, gonada i genitalija”, naglašavaju iz kolekTIRV-a.

I oni naglašavaju kao u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja, postoji praksa podvrgavanja interspolne djece nizu invazivnih operacija kako bi se njihova tijela prilagodila društvenim normama muškog i ženskog tijela.

Većina ovih operacija nije nužna za zdravlje djeteta i često se provode bez informiranog pristanka, što dovodi do dugotrajnih fizičkih i emocionalnih posljedica. Interspolne osobe suočavaju se s velikom stigmom koja može dovesti do tajenja njihovih medicinskih podataka, čak i od samih osoba. To stvara dodatne prepreke u ostvarivanju njihovih prava i pristupu adekvatnoj zdravstvenoj skrbi”, poručuju iz kolekTIRV-a.

Usvajanje rezolucije smatraju prekretnicom u priznavanju prava interspolnih osoba. Također, nadaju se da će biti implementirana u zakonske okvire Hrvatske. Što, u konačnici, može okončati praksu nepotrebnih operacija i osigurati poštivanje ljudskih prava interspolnih osoba.

Zagreb – Brežice: 50 km, put dug 100 godina samoće (drugi dio)

Istraživanje sam počela usmenim upitom Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo (HZJZ). Kolege iz Službe za javno zdravstvo HZJZ-a odgovorili su na moj upit o pobačajima u Hrvatskoj 2022. godine profesionalnom odgovornošću ustanove zadužene za zdravstvenu statistiku države.

Dobila sam sljedeće podatke (HZJZ):

2022. godine, u Republici Hrvatskoj zabilježeno je 7.996 slučajeva pobačaja (MKB-10: O00 – O06), od čega 3.041 legalno induciran pobačaj (MKB-10: 004).

Prema Eurostatu, koji crpi podatke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, broj legalno induciranih pobačaja (na zahtjev) jedan je od najnižih u Europi, sa stopom 9,6 (broj pobačaja na zahtjev na 1000 žena 15-45 godina) i omjerom 73 (broj pobačaja na zahtjev na 1000 živorođenih).

Fertilnost, pak, je niska, 1,58 tj. ispod 2, što utječe na demografsku ravnotežu (kao u većini europskih zemalja). No, to je ipak bolja stopa fertilnosti od one koju ima Malta (1,38). U kojoj je, da podsjetim, pobačaj apsolutno zabranjen.

Podaci iz Brežica

Prema podacima dobivenim dobrotom od odgovornih, 207 građanki RH dobilo je 2022. profesionalnu uslugu prekida trudnoće na zahtjev u SB Brežice. Od toga je bilo 205 medikamentnih i 2 kirurška pobačaja.

Odljev u ilegalu također postoji kao i odlazak na pobačaj u druge (pogranične) sredine (iskustvo autorice).

Medikamentni pobačaj u Hrvatskoj i smjernice Svjetske zdravstvene organizacije

Posebno me zanimala problematika medikamentnog pobačaja. Stoga sam pokušala prikazati situaciju u Hrvatskoj. Pritom sam svjesna da kao profesija u tom aspektu reproduktivnih zdravstvenih mjera zaostajemo i za Europom ali i globalno. Medikamentna metoda prekida trudnoće u većini je zemalja EU zastupljena u visokome postotku.

U Hrvatskoj se medikamentni pobačaji rade od 2015. godine, zahvaljujući Kliničkom bolničkom centru Rijeka. Interventnim uvozom potrebnih lijekova započela je uobičajena praksa, opisana u članku objavljenom u Liječničkom vjesniku 2020. Registracija lijekova u Hrvatskoj i mogućnost distribucije počela je 2019. godine.

U ožujku 2022. godine, Svjetska zdravstvena organizacija objavila je ažurirane smjernice koje objedinjuju trenutne dokaze i najbolje prakse za pružanje kvalitetne skrbi o pobačaju. Ove smjernice prvi put uključuju i institut tj. samokontrolu medikamentnog pobačaja kao potpuno siguran i preporučeni model skrbi o pobačaju.

Tijekom vremena, s porastom znanja, dostupnosti i uporabe lijekova (mifepriston, mizoprostol) pobačaji bi bili mogući i izvan kliničkih okruženja. Paradigma sigurnog pobačaja – temeljena na metodi, pružatelju usluga i okruženju – promijenila se. To ukazuje da takva paradigma nije izravno povezana s biomedicinskim rizikom.

Nove smjernice imaju potencijal promijeniti pristup pobačaju samo ako međunarodna tijela, vlade i zdravstveni sustavi prošire dostupnost lijekova za pobačaj, ali uz uvjet podrške zdravstvenoga sustava.

Rezultati istraživanja temeljem upita prema Zakonu o pravu na pristup informacijama

Upite s pitanjima (o broju pobačaja, raspodjeli po dobi, broju medikamentnih pobačaja i od kada se vrše ako se vrše, broju kirurških pobačaja, može li žena birati metodu u okviru informiranoga pristanka te o broju prizivača) poslala sam 21. kolovoza 2023. godine službenicima za informiranja ustanova koje su ovlaštene za vršenje pobačaja. U zakonskome roku, na upit su odgovorile 24 ustanove.

Te sam rezultate predstavila FEMM Odboru (Tablica 1) uz obećanje da ću im preostale podatke podastrijeti čim ih dobijem, nakon odvjetničke intervencije i intervencije državnog povjerenika za informiranje (Tablica 2).

Tablica 1

Rezultati istraživanja o broju i načinu dovršenja pobačaja na zahtjev žene za 2022. godinu
Zdravstvena ustanova / Health facilityBroj pobačaja na zahtjevVrši li se medikamentni pobačaj i od koje godineBroj kirurških pobačajaBroj medikamentnih pobačajaMože li žena birati metodu
Ukupan broj – Total number2471 1.0701.401 
Klinički bolnički centar Zagreb272Da od 2019.0272Ne
Klinički bolnički centar Split61Da od 2020.061Da
Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice79Da od 2019.1267Da
Klinički bolnički centar Rijeka318Da od 2015.40278Da
Klinički bolnički centar Osijek202Ne2020Ne
Klinička bolnica “Merkur”226Ne2260Ne
Klinička bolnica “Sveti Duh”27Da od 10/ 2022027Ne
Opća bolnica “Dr. Anđelko Višić” Bjelovar40Da od 2023.400Da
Županijska bolnica Čakovec112Da od 2020.1048Da
Opća bolnica Gospić23Da od 2023.230Da
Opća bolnica Karlovac106Da od 2019.1105Da
Opća i veteranska bolnica “Hrvatski ponos” Knin0Da od 2020.00Da
Opća bolnica “Dr. Tomislav Bardek” Koprivnica99Da od 2019.4257Da
Opća županijska bolnica Našice0Ne00Ne
Opća bolnica Nova Gradiška0Ne00Ne
Opća bolnica i bolnica branitelja domovinskog rata Ogulin13Ne130Ne
Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana34Da od 2022.295Ne
Opća bolnica Pula253Da od 2016.19234Da
Opća bolnica “Dr. Ivo Pedišić” Sisak177Da od 2019.26151Da
Opća bolnica “Dr. Josip Benčević” Slavonski Brod38Ne380Ne
Opća bolnica Varaždin200Da od 2019.93107Da
Opća bolnica Virovitica24Ne240Ne
Opća bolnica Zabok i bolnica hrvatskih veterana58Ne580Ne
Rodilište i poliklinika Podobnik109Da od 2017.8029Da

Iz tablice je vidljivo da tri ovlaštene ustanove uskraćuju skrb o pobačaju na zahtjev.

Vidljivo je, također, da se u tri velike kliničke bolnice vrše samo medikamentni pobačaji. U dva od ta tri centra mogućnost izbora metode ne postoji. Većina žena, uz dobru informiranost, doista se priklanja medikamentnom pobačaju. No, što s onima koje nisu pripravne na proceduru medikamentnog prekida i žele kirurški? Ili imaju (rijetke) kontraindikacije za medikamentni prekid?

Zaključno, u 11 od 24 ovlaštene ustanove mogućnost izbora metode ne postoji. U jednima jer se ne rade medikamentni pobačaji, u drugima jer se ne rade kirurški.

U Francuskoj je RU-486 odobren 1988., u UK 1991. U Hrvatskoj se u KBC Rijeka s tom praksom počelo 2015. Neke ustanove uvele su medikamentni pobačaj 2023. Za svaku je pohvalu da se metoda prihvaća, ali činjenica da danas razgovaramo o samokontroli medikamentnog pobačaja i telemedicini, tužno ocrtava u kojoj je mjeri ginekološka profesija zapustila reproduktivno zdravlje žena kad je riječ o pobačaju.

Tablica 2 – podaci dobiveni nakon odvjetničke intervencije i preko državnog povjerenika za informiranje

Rezultati istraživanja o broju i načinu dovršenja pobačaja na zahtjev žene za 2022. godinu
Zdravstvena ustanova / Health facilityBroj pobačaja na zahtjevVrši li se medikamentni pobačaj i od koje godineBroj kirurških pobačajaBroj medikamentnih pobačajaMože li žena birati metodu
Ukupan broj – Total number298 162136 
Opća bolnica Dubrovnik41Da od 2019.041Da
Opća bolnica Šibensko-kninske županije591841
Opća županijska bolnica Vinkovci1Ne10Ne
Nacionalna memorijalna bolnica “Dr. Juraj Njavro” Vukovar47Ne470Ne
Opća bolnica Zadar150Da od 2020.9654Vrs. Da

Činjenica da javne ustanove navedene u tablici nisu odgovorile u zakonskome roku, ostavlja gorčinu kakvu izaziva neprofesionalnost. No, navodi i na potpuno krivi diskurs kada je u pitanju pobačaj koji, ponavljam, nije ideološki nego isključivo zdravstveni problem.

Neke ustanove (Opća bolnica Šibensko-kninske županije) pismenim su putem poslale odgovor, ali samo o broju i načinu vršenja pobačaja.

Neke ustanove pak, u kojima svi ginekolozi uskraćuju skrb o pobačaju, imaju ugovore s tzv. “vanjskim” ginekologom (OB Vinkovci).

Javni podaci u vezi s reproduktivnim zdravljem žena, posebno u vezi s dostupnošću pobačaju, važni su podaci za svako, pa tako i naše društvo i državu. Ovi podaci mogu pomoći ginekološkoj profesiji da poboljša sa svoje strane napokon i fertilitetnu stopu utječući na reproduktivno zdravlje žena. Oni moraju biti javno dostupni. Nedostupnost tih podataka vrijeđa dignitet profesije. No, povrijeđene su i sve žene koje trebaju profesionalnu pomoć, o kojemu god segmentu struke se radi.

Odgovor OB Požega stigao je krajem studenog 2023. godine. Prema dobivenim podacima, u 2022. godini, broj pobačaja na zahtjev je nula, a žena u okviru informiranog pristanka može birati metodu prekida trudnoće. Za odgovor na pitanje od koje se godine vrši medikamentni prekid trudnoće, upućuju na Internetsku stranicu bolnice na kojoj ne pronalazimo tu informaciju.

Broj pobačaja koji je dobiven upitima ovlaštenim ustanovama je 2769, a HZJZ navodi 3041 pobačaj u 2022. godini. Razliku bismo mogli tumačiti iskazanim brojem pobačaja u KB Merkur, ali samo do rujna 2022. (dislociranost odjela zbog preuređenja).

Tablica 3 – Postotak ginekologa koji odbijaju vršiti pobačaje iskazivanjem prigovora savjesti (postotak po pojedinoj ustanovi)

%ustanove
100%OB Vinkovci, OŽB Našice
50-100%OB Bjelovar 75%, OB Dubrovnik 60%, OB Gospić 50%, KBC Osijek 74%, KBC Sestre milosrdnice 60%, KBC Split 76%, KB Sv. Duh 83%, OB Virovitica 83%, OB Zadar 60%, OB Zabok 60%, KBC Zagreb 81%, OB Požega 80%
1-49%OB Čakovec 11%, KB Merkur 29%, OB Karlovac 8%, OB Knin 20%, OB Koprivnica 43%, OB Pula 17%, OB Slavonski Brod 42%, Rodilište Podobnik 17%, OB Varaždin 15%
0%KBC Rijeka, OB Vukovar, OŽB Pakrac, OB Nova Gradiška, OB Ogulin, OB Sisak

Postotke broja ginekologa koji se prizivaju na savjest kada se radi o pobačaju, uskraćujući tako skrb svojim pacijenticama, grupirala sam zbog preglednosti.

Grupe sam formirala na ovaj način jer smatram da je nemoguće organizirati dobru skrb u okviru opstetričko-ginekološkog odjela, ukoliko svoju dužnost ne vrši pola kolektiva ili više. Izneseni podaci ukazuju na to da se još uvijek tolerira nedopustiv institucionalni priziv u pojedinim, iako manjim ustanovama.

Posebno valja problematizirati institute “ugovora s vanjskim ginekologom” (OB Vinkovci), zatim i mogućnost “funkcionalne integracije” (KBC Osijek i OŽB Našice) koja je za žene zapravo pravi simbol nedostupnosti, moguće ozbiljna prepreka pobačaju na zahtjev.

U OB Nova Gradiška priziv savjesti ne iskazuju ginekolozi nego šest specijalista anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine, pa se pobačaji na zahtjev ne vrše. Potpuno je neprihvatljivo da se u ovakvoj situaciji ne uvede medikamentni pobačaj, ali i da se (prema WHO smjernicama) kirurški pobačaj ne radi uz liječenje boli nesteroidnim antireumaticima, u lokalnoj anesteziji s paracervikalnim blokom te uz analgo-sedaciju, što ovisi o gestacijskoj dobi. Smjernice Svjetske zdravstvene organizacije ne preporučuju rutinsku generalnu anesteziju.

Zaključak

Medicinska zajednica u Hrvatskoj propustila je svojim autoritetom poboljšati dostupnost zakonom reguliranoga medicinskog zahvata tj. prekida trudnoće. Propustila je osigurati transparentnost i eliminirati stigmatizaciju žene. Pognula je glavu pred konzervativnim stavovima u svojim redovima, ali i pred dogmatskim stavovima, zacijelo pod utjecajem najveće vjerske zajednice.

Političkim snagama koje se zalažu za dostupnost usluga u području reproduktivnoga zdravlja nedostaje političke moći. Među onima koji takvu moć imaju, rijetki se u Hrvatskoj mogu usporediti s izvanrednom figurom jednoga Claudea Evina koji je usprkos otporima protuaborcijskih grupa naredio, u interesu javnog zdravlja, distribuciju RU 486, jer je “pilula za pobačaj postala moralno vlasništvo žena”.

Nadam se da će se zaustaviti trend stvarne nedostupnosti pobačaja, koji je toliko opasan za zdravlje i živote žena. U zemljama u kojima je na snazi zabrana pobačaja zbog nestručno izvedenih zahvata dnevno umre 110 žena. Nedostupnost pobačaja isto je toliko i nepravedna prema ženama. Ovim sam prikazom željela pokazati i u kolikoj je mjeri hipokrizija u obliku odbijanja vršenja dužnosti tj. iskazivanju priziva savjesti, uzela u Hrvatskoj maha, na štetu žena. Iz podataka koje sam iznijela vidljivo je da je Hrvatska medicinska zajednica duboko podijeljena.

Zakon koji regulira pitanje pobačaja jedan je i jasan. Očekujemo bolji, moderniji, temeljen ne samo na pravu na pobačaj, nego i na pravu na dostupnost sveobuhvatne seksualne edukacije i kontracepcije.

Samo sveobuhvatnom seksualnom edukacijom u školama i dostupnom kontracepcijom možemo utjecati, s medicinske strane, na smanjenje broja pobačaja na zahtjev žene. Depopulaciju u Hrvatskoj neće riješiti restriktivne i obsoletne politike. Riješit će je dobro organizirana država u kojoj su sloboda i socijalna sigurnost prioriteti, a sekularnost zajamčena.

Svakako, svi troškovi za usluge iz sfere reproduktivnoga zdravlja morale bi biti pokriveni obaveznim osiguranjem. Oni to nisu, niti su ikada bili. To je sramotno jer otvara put financijskim interesnim diskursima u vezi s tom zdravstvenom problematikom.

Ostaje da vidimo hoće li svi liječnici i sve medicinsko osoblje shvatiti, i kad će shvatiti, da znanstveni temelji medicine nemaju alternativu. I hoće li iz svoga diskursa u vezi s pobačajem eliminirati stavove utemeljene na religijskim razmišljanjima.

Do tad će žene iz Hrvatske koje žele profesionalnu uslugu i empatiju medicinskog osoblja odlaziti u Splošnu bolnišnicu Brežice. U kilometrima kratak put, ali za njih put sigurno dug 100 godina samoće. A toliko je, u nekim aspektima, u vezi s pravom žene na slobodno odlučivanje o rađanju djece, tj. pobačaju, daleko reproduktivna medicina u Hrvatskoj od one koja se prakticira u maloj slovenskoj pograničnoj bolnici u Brežicama.

Za bolje razumijevanje pojma samoće iz naslova preporučujem pročitati dvije knjige: Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, v/b/z, Zagreb, 2017., Annie Ernaux, Događaj, Kulturtreger, Zagreb, 2022., te intervju s Dr. Bojanom Pinter.

Analiza bečkog instituta IMABE ne može se smatrati znanstveno relevantnom u međunarodnim okvirima

Istraživanja i kvantitativni podaci kojima se koriste, pogodni su za različite manipulativne i netočne interpretacije. To je čest slučaj kad se radi o zdravlju, posebice (reproduktivnom) zdravlju žena. Manipulativna i netočna tumačenja istraživanja se često koriste kao argument za ograničavanje reproduktivnih prava žena.

Tako se posljednjih nekoliko mjeseci različiti mediji pozivaju na istraživanje Instituta za medicinsku antropologiju i bioetiku u Beču (IMABE) o učinku koji pobačaj ima na psihu žene. Radi se o medijima koji su bliski stavovima Katoličke crkve, ali i o katoličkim informativnim agencijama. (1,2,3,4) Tako naslovi članaka govore da je, zahvaljujući istraživanju IMABE-a, pokazano da “pobačaj radi zaštite psihičkog zdravlja žene nema uporište u znanosti”, da “nova studija pobija jedan od glavnih argumenata za pobačaj” i da se “prekid trudnoće u cilju zaštite psihičkog zdravlja žene ne oslanja se ni na kakvu znanstvenu spoznaju.”

Istraživanje koje je proveo IMABE obuhvaća 14 radova i pojedinačnih istraživanja o psihičkim posljedicama trudnoće, objavljenih u razdoblju od 2006. do 2018. godine. U istraživanju IMABE zaključuje: „hipoteza prema kojoj pobačaj ima pozitivan učinak na psihu žene se ne može poduprijeti ni jednim znanstvenim dokazom“.

Iako mediji njihov rad nazivaju istraživanjem, sami autori navode da se radi o analizi različitih istraživanja o psihičkim utjecajima pobačaja na zdravlje žena kroz propitkivanje metodoloških okvira koje su te studije koristile. Autori i autorica analize kažu da su uključivali studije koje su se često u znanosti smatrale referentnom točkom kod izrazito relevantnih znanstvenika/ica. Kriteriji analize su bili razina dokaza, kvaliteta studije i značaj studije.

Kućni časopis IMABE instituta

Kako bismo razjasnili o kakvom je radu riječ, kontaktirali smo Tanju Vučković Juroš, doktoricu znanosti sociologije sa specijalizacijom u istraživačkim metodama. Članak koji analizira druga istraživanja je najčešće kategoriziran kao pregledni rad. Tehnički gledano, to nije istraživanje samo po sebi, iako kvalitetan pregledni rad (pogotovo onaj koji kritički i sustavno pristupa materiji i metodologiji) ima znanstveni doprinos te nije sam po sebi manje vrijedan od istraživačkog članka koji se temelji na konkretnom istraživanju”, kazala je. Ipak, dodala je kako bi se rad, da bi se smatrao istraživačkim, trebao temeljiti na originalno prikupljenim podacima ili pak na sekundarnim podacima (primjerice, podacima javno dostupnih istraživanja kao što je to Europska studija vrednota i slična istraživanja) koji su onda analizirani za potrebe te studije.

Osim toga, znanstveno relevantan rad u međunarodnim okvirima trebao bi imati recenzijski postupak i časopis u kojem je objavljen bi se trebao moći naći u relevantnim bazama znanstvenih časopisa. Ni mi, ni doktorica Vučković Juroš nismo mogli identificirati recenzijski postupak. Uz to, časopis Imago Hominis, u kojem je objavljenja analiza, nismo našli u relevantnim bazama kao što su Scopus ili Sherpa Romeo. Dok Scopus traži da časopisi zadovolje neke od uvjeta vezanih za urednički rad, citiranost i sl., Sherpa Romeo pruža samo informacije o politikama otvorenog pristupa znanstvenih časopisa (Imago Hominis ima otvoren pristup). Otvoreni pristup je slobodan, besplatan i neometan mrežni pristup digitalnim znanstvenim informacijama koji omogućava čitanje, pohranjivanje, distribuciju, pretraživanje, dohvaćanje, indeksiranje i/ili drugo zakonito korištenje. 

Dakle, ako ga nema u Scopusu koji radi ranking po određenim kriterijima kvalitete i znanstvenog impacta, te ga nema ni u Sherpi Romeo koji pak radi samo evidenciju, to me sve navodi na procjenu da se ne radi o znanstvenom časopisu“, kazala je Vučković Juroš.

Dodala je da ga je potražila i u DOAJ databazi svih časopisa otvorenog pristupa (u koji se, recimo, svi hrvatski znanstveni časopisi moraju prijaviti). Nije pronađen ni tamo.

Naša sugovornica je dodala: „iz svega toga, čini mi se da se radi o ‘kućnom’ časopisu tog instituta koji ne prolazi nikakvo vanjsko vrednovanje“. Tome u prilog ide i činjenica da su autori i autorica rada zaposlenici i vanjski suradnici Instituta, što bi u slučaju znanstvenog časopisa trebalo adresirati izjavom o konfliktu interesa (koji ne nalazimo).

Što piše u Turnaway studiji?

Prenoseći analizu IMABE -a, naši mediji su najčešće citirali jednu rečenicu. Naime, u analizi IMABE-a piše da, prema rezultatima jednog američkog istraživanja – 96% žena koje su namjeravale pobaciti nakon pet godina bile su sretne što im je dijete živo.

Čitanjem IMABE analize vidljivo je da se referiraju „Turnaway studiju“, koja je široko prepoznata u znanstvenom svijetu. Upravo Turnaway studija je pokazala da mit da žene koje se odluče za prekid trudnoće imaju veći rizik za razvoj depresije, anksioznosti, posttraumatskog stresa i ostalih mentalnih poteškoća – nije točan. U tom se istraživanju kroz pet godina pratilo gotovo 1000 žena u 21 državi kako bi se ispitala razlika između onih koje su željele prekinuti trudnoću, a nije im omogućena, i onih koje su prekinule trudnoću. Pet godina nakon prekida trudnoće, žene koje su imale pobačaj nisu u većoj mjeri prijavile negativne emocije ili suicidalne misli od žena kojima pobačaj nije omogućen. Više od 97% ispitanica izjavile su da je prekid trudnoće bio ispravna odluka.

Za podatak da je 96% žena koje su namjeravale pobaciti nakon pet godina sretno što im je dijete živo, autori i autorica IMABE – a tvrde da je to podatak koji Turnaway istraživanje ne želi tako prikazati. Ista se tvrdnja ponavlja i na još nekoliko inozemnih portala povezanih s pro-life pokretom. (1,2)

Ksenija Klasnić, predstojnica Katedre za metodologiju na Odsjeku za sociologiju, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kazala je da se u samim rezultatima Turnaway studije objavljenima u znanstvenom časopisu Women’s Health Issues 2014. godine, ne navodi taj podatak. „Unatoč tome, taj podatak se pojavljuje u tekstu autorice Susanne Kummer i autora Johannesa Bonelli i Waltera Rella koji analizira i kritizira (između ostalog i) tzv. Turnaway studiju, što već na prvu ukazuje na to da bi interpretacija takvog podataka mogla biti netočna ili manipulativna“, dodala je Klasnić.

Ističe i da su postotci u istraživanjima često predmet manipulacija ili netočnih interpretacija. To proizlazi, smatra, iz neznanja, iz namjerne manipulacije, a nekad i iz kombinacije jednog i drugog.

„U ovom slučaju, pri referiranju na izvor ovog podatka od 96%, nalazi se link na audio intervju (objavljen na portalu www.npr.org) s Dianom Greene Foster, glavnom istraživačicom i jednom od autorica Turnaway istraživanja i objavljenog znanstvenog rada. U tom intervjuu, ne navodi se podatak o 96% žena koje su sretne što im je dijete ipak živo, ali se u jednom dijelu intervjua govori o ženama koje su „odbijene“, tj. zatražile su pobačaj koji im nije učinjen, pa su rodile dijete. Te žene su kasnije u više vremenskih točaka (prvo tjedan dana nakon što im je odbijeno učiniti pobačaj, i onda svakih šest mjeseci u periodu od 5 godina) upitane žele li još uvijek da su učinile pobačaj, na što je prema riječima intervjuirane istraživačice, potvrdno odgovorilo 4% žena nakon što su rodile dijete. Mislim, iako ne mogu biti sigurna, da je upravo ovo izvor tog postotka od 96% (kao ostatak do 100%), no njemu se onda pridalo potpuno drugo značenje, a ne ono što je zapravo mjereno“, pojasnila nam je Klasnić.

Analiza relevantnosti publikacije

Naša sugovornica dodaje i da je tema pobačaja podložna politizaciji i manipulaciji te da su ljudi skloni nekritički prihvaćati podatke koji su u skladu s njihovim uvjerenjima (potvrdna pristranost, engl. confirmation bias). Stoga je ne čudi da je ovakva interpretacija podataka i manipulacija njima imala velik odjek u konzervativnim krugovima.

Također, sugovornica je svoj pristup temi komentirala sa gledišta metodologije i sociologije, kao znanstvenica društvenih znanosti. Napominje da nije ni psihologinja, ni stručnjakinja za mentalno zdravlje ili psihičke poremećaje.

Kroz analizu relevantnosti publikacije, zaključujemo da se radi o Institutu koji podržava Austrijska biskupska konferencija kao i Zaklada Da za život. Uz to, časopis Imago Hominis publikacija je Instituta koji je izdaje (IMABE) i s obzirom na nepostojanje časopisa u bazama relevantnih znanstvenih časopisa, ne može se smatrati znanstveno relevantnim u međunarodnim okvirima. Također, navedena analiza nije prošla vanjsko znanstveno vrednovanje.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Zagreb – Brežice: 50 km, put dug 100 godina samoće (prvi dio)

Krajem srpnja 2023. pozvana sam na “hearing” u Bruxelles, na sjednicu Odbora za ženska prava i rodnu ravnopravnost (FEMM) Europskog Parlamenta, da sudjelujem kao jedna od četiri govornice. Prihvatila sam poziv želeći iznijeti podatke o dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj. Tema je bila “Žensko reproduktivno zdravlje i specifičnosti, uključujući seksualno i reproduktivno zdravlje i prava te pristup pobačaju.”

“Hearing” je održan 19.9.2023. A ovim putem želim dodatno obavijestiti medicinsku zajednicu i javnost o izlaganju koje je bilo dobro prihvaćeno, uz zahvalu koju sam dobila od gospodina Roberta Biedrona, predsjednika Odbora.

Seksualno i reproduktivno zdravlje, ali i pravo na pristup pobačaju, sveobuhvatno je sagledano u Rezoluciji prihvaćenoj u Europskom parlamentu. Ona obvezuje Hrvatsku, posebno hrvatsku medicinsku zajednicu. Bila mi je namjera, temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama, prikupiti podatke u prvom redu o dostupnosti pobačaju u ovlaštenim ustanovama. Istraživanje koje sam provela predstavila sam u Bruxellesu. Sada ga predstavljam medicinskoj i sveukupnoj javnosti s jednom jedinom namjerom – da se seksualno i reproduktivno zdravlje i pitanje pobačaja sagleda kao zdravstveni, a ne ideološki problem.

Opća bolnica Brežice

Davnih dana, sedamdesetih-osamdesetih godina 20. stoljeća, sjećam se, priličan broj Zagrepčanki rađao je u pograničnom gradiću Brežice. On se nalazi 50 km od Zagreba. Rađalo se u obnovljenoj bolnici, uz moderne opstetričke metode i ljubaznost osoblja.

Splošna bolnišnica Brežice ima dugu tradiciju. Mjesna bolnica ustanovljena je sredinom 19. stoljeća, ukazom cara Franje Josipa postaje opća javna bolnica 1872. godine. Imala je tada 10 kreveta, liječnici s iskustvom razvijali su struku. Gravitirali su joj ne samo slovenski pacijenti iz okolnih općina, već i pacijenti iz Hrvatske, najviše iz Zagreba.

Bolnica je popravljana nakon potresa 1917. i požara 1932. godine. Znanstveno djelovanje bilježi se uz rad dr. Cholewe koji se bavio onkologijom. Radi prihvata ranjenika u drugom svjetskom ratu bolnica se širi. Godine 1953. ustanovljen je ginekološko-porođajni odjel. Nov poliklinički trakt počeo je radom 1962. godine. Bolnica je, liječeći slovenske pacijente, nastavila prihvaćati i pacijente iz Republike Hrvatske, najviše iz Zagreba. Izgradnjom novog ginekološko-porođajnog odjela godine 1973. povećao se priliv pacijentica iz susjedne republike. Devedesetih godina, raspadom Jugoslavije, prekinuta je stoljetna tradicija liječenja pacijenata iz Hrvatske u Bolnici Brežice.

Ginekologija u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, pak, posebno u Zagrebu, ginekologija i opstetricija ima dugu i sjajnu tradiciju. Prvi organizirani počeci ginekologije kao struke počinju utemeljenjem Kraljevskog zemaljskog rodilišta. Ono je uspostavljeno odlukom bečke vlade 1877. godine u Ilici 85, u bivšoj zgradi bolnice Sestara milosrdnica. Od 1894. godine uz mogućnost proširenja, Kraljevsko se zemaljsko rodilište seli u bolnicu Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici. Još od 1905. godine u rodilištu se obavlja kompletna ginekološka i opstetrička djelatnost.

Zbog skučenih uvjeta počinje se 1912. godine graditi namjenski nova zgrada u ulici Sv. Petra koja je dovršena 1920. godine. Osnutkom Liječničkog fakulteta 1921. godine, Zemaljsko rodilište postaje Kraljevskom sveučilišnom klinikom za ženske bolesti i primaljstvo.

Povijest reproduktivne medicine u okviru ginekologije i opstetricije razvija se početkom rada Antisterilitetne ambulante 1953. godine u Klinici u Petrovoj. Tako je omogućeno i rođenje prvoga djeteta začetoga izvantjelesnom oplodnjom 1983. godine. Time smo se upisali u povijest kao sedma zemlja (tada Jugoslavija) u svijetu kojoj je to uspjelo. Samo u Zagrebu postoje četiri velika ginekološko-porođajna odjela/klinike te ozbiljna mreža ginekologa primarne zaštite.

Jugoslavija: pitanje pobačaja, legislativa

Temeljno ljudsko pravo, pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece, anticipirano je u legislativi bivše Jugoslavije ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Uredbi o postupku za vršenje dopuštenog pobačaja iz 1952. godine , suprotstavlja se konzervativna liječnička struja koja na Jugoslavenskom kongresu ginekologa i opstetričara godine 1953. usvaja Rezoluciju kojom se protivi Uredbi, tražeći ukidanje socijalnih indikacija za pobačaj i kažnjavanje žena. Tadašnje političarke (npr. Vida Tomšič) kritički pišu o Kongresu, podupirući one ginekologe koji su branili Uredbu o pobačaju, tj. njegovu legalizaciju. Smatrale su da konzervativna struja u ginekologiji štiti ilegalne abortere, pripisujući ženi krivnju prihvaćajući religijsku poziciju koja interese fetusa stavlja ispred zdravlja i života trudne žene.

Jugoslavija je bila sekularna država, pa uplitanje vjerskih zajednica u pitanje pobačaja nije bilo moguće. Godine 1969., Savezna skupština donosi Rezoluciju o planiranju porodice uz isticanje prava roditelja da sami odlučuju o broju i razmaku između poroda. Te iste godine Opći zakon o prekidu trudnoće priznaje sve indikacije za pobačaj, nastojeći uspostaviti edukativnu ulogu socijalnih i obrazovnih ustanova. Donošenjem Ustava SFRJ iz 1974. godine, određuje se pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece. Potom je 1978. godine stupio na snagu Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Od tada i Hrvatska i Slovenija imaju gotovo identične zakone koji reguliraju pitanja pobačaja.

Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece izmijenjen je i dopunjen 30. srpnja 2009. godine.

Legislativa u Republici Hrvatskoj

Ustavni sud RH prihvaća presumpciju usklađenosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. s Ustavom RH iz 1990., štiteći u prvome redu pravo žene na privatnost.

Fetus nije dobio samostalnu pravnu osobnost, a “ustavnom vrednotom” smatra se zaštita života općenito, što je javni interes. On nije apsolutan i ne može nadjačati ženino dostojanstvo, pravo na slobodu i osobnost (čl. 22. Ustava) te privatnost (čl. 35. Ustava), pa je iz Rješenja razvidno da, kakav god bi budući zakon bio donesen, mogućnost pobačaja u sadašnjim granicama je ustavno nedodirljiva.

Odbijanje vršenja dužnosti (prigovor ili priziv savjesti)

Nakon legalizacije priziva savjesti u Hrvatskoj objavom Zakona od liječništvu 2003. godine (zapravo inkorporacije religijski utemeljenoga instituta u sekularno zakonodavstvo nakon objave enciklike Evangelium vitae 1995. godine ), sve je više ginekologa počelo u Hrvatskoj, bilo zbog konzervativne političke klime, pritisaka ili konformizma, nametati svoj svjetonazor pacijenticama. Time se krši prvo pravilo Kodeksa medicinske etike, a taj je da interes pacijenata mora liječnicima biti na prvome mjestu. Priziv savjesti prakticira se gotovo uvijek kao opozicija ženskim reproduktivnim pravima i zdravlju. Time je dostupnost, posebno pobačaja, iznimno komplicirana ili onemogućena, uz izraženu stigmatizaciju onih koje pobačaju žele pristupiti i onih koji ga obavljaju.

Izvanredan opis uskrate skrbi tj. priziva savjesti izrekla je slovenska ginekologinja dr. Bojana Pinter smatrajući priziv savjesti hipokrizijom, vrlo smisleno i duhovito rekavši da se neki liječnici (nekateri zdravniki se “delajo lepe”) “prave lijepima”.

O istraživanju provedenom temeljem informacija prikupljenima sukladno Zakonu o pravo na pristup informacijama

Zbog nedostupnosti ili nedovoljne dostupnosti pobačaja, ali i nedostupnosti sveobuhvatne seksualne edukacije u školama i i zbog nedovoljne dostupnosti kontracepcije, uz višegodišnje toleriranje institucionalnog priziva savjesti te okupljanja molitvenih protuaborcijskih grupa pred ovlaštenim ustanovama za vršenje pobačaja, smatrala sam dužnošću izravno od ovlaštenih ustanova pokušati prikupiti podatke iz sfere koja se tiče ženskog reproduktivnog zdravlja. Žensko reproduktivno zdravlje može se u potpunosti sagledati tek onda kada se o seksualnosti, sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji, kontracepciji i konačno o pobačaju može raspravljati kao o zdravstvenim paradigmama.

Istraživanje sam počela usmenim upitom Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo (HZJZ). Kolege iz Službe za javno zdravstvo HZJZa odgovorili su na moj upit o pobačajima u Hrvatskoj 2022. godine profesionalnom odgovornošću ustanove zadužene za zdravstvenu statistiku države.

*Pregled i podatke istraživanja donosimo u drugom dijelu teksta

Hrvatska se pridružila europskoj građanskoj inicijativi “My voice, my choice”


U Europi čak 20 milijuna žena nema pristup svim aspektima zdravstvene skrbi, odnosno sigurnom i legalnom pobačaju. U nekim zemljama Europske unije žene i danas umiru radi zabrane pobačaja na zahtjev, ili radi nedostupnosti moraju koristiti alternativne načine osiguranja zdravstvene skrbi.

Povodom priključivanja Hrvatske europskoj inicijativi “My voice, my choice” održana je konferencija za medije u Rijeci. Na njoj su govorile Petra Meterc i Tanja Matijašević iz slovenskog Instituta 8. mart, organizacije koja koordinira inicijativu na europskoj razini te Marija Trcol i Marinella Matejčić kao predstavnice inicijative My voice my choice iz Hrvatske. Inicijativu je pokrenuo slovenski Institut 8. mart, a pridružilo joj se čak 18 organizacija iz 9 zemalja EU.

Nedopustivo je da žene u Europi umiru radi nedostupnosti pobačaja

Petra Meterc iz Instituta 8. Mart naglasila je da je Institut pokrenuo ovu akciju jer je nedopustivo da žene u Europi umiru radi nedostupnosti pobačaja. “Neprihvatljivo je da se u nekim zemljama Europske Unije, poput Austrije i Hrvatske, žene suočavaju s financijskim preprekama koje im onemogućuju pristup pobačaju jer nije besplatan. Neprihvatljivo je da u mnogim područjima diljem Europe, poput Italije i Španjolske, pobačaj nije dostupan zbog nedostatka pružatelja usluga. Neprihvatljivo je da žene iz Poljske i Malte i danas umiru radi nedostupnosti pobačaja. Pravo na pobačaj je ljudsko pravo, a pristup njemu temeljna zdravstvena zaštita”, kazala je. Navela je i da su zahtjevi inicijative vrlo jednostavni: žele da svi u Europskoj Uniji imaju pristup sigurnom pobačaju, bez obzira tko su i odakle dolaze.

Ova europska inicijativa ujedinjuje organizacije preko europskih granica, iz različitih zemalja, odnosno Slovenije, Španjolske, Finske, Poljske, Irske, Francuske, Austrije, Italije i sada Hrvatske.

Mogućnost davanja izravnog prijedloga Europskoj komisiji

Tanja Matijašević iz Instituta 8. mart rekla je kako građani i građanke Europske unije imaju pravo i mogućnost davati izravne prijedloge Europskoj komisiji i zahtijevati konkretne promjene. Korištenjem ove mogućnosti zahtijevalo bi se da EU donese zakonodavstvo kojim bi se stvorio financijski mehanizam koji pomaže državama članicama koje se dobrovoljno pridruže politici osiguranja pristupa zdravstvenoj usluzi, odnosno pobačaju na zahtjev svim ženama kojima je potreban. Nužno je prikupiti milijun potpisa iz najmanje sedam zemalja EU da bi ova Europska građanska inicijativa (European citizens’ initiative – ECI) predstavila zahtjev Europskoj komisiji i EU Parlamentu.

Matijašević naglašava da je cilj ove europske inicijative prikupiti dostatan broj potpisa do EU izbora, kako bi novi sastav Europskog parlamenta mogao odlučiti o ovoj inicijativi na samom početku svog mandata. Nadalje, navela je: “Naš prijedlog ne zadire u nacionalne zakone država članica. Mehanizam koji
predlažemo zahtijeva da Komisija upotrijebi svoje nadležnosti kako bi pomogla državama članicama u njihovim aktivnostima u pružanju zdravstvenih usluga i zaštiti ljudskog zdravlja i reproduktivnih prava.”

Ne radi se o ideološkom pitanju, već o dostupnosti zdravstvene skrbi

Marinella Matejčić iz hrvatske inicijative je rekla da je važno pobačaj na zahtjev adresirati i kroz nadolazeće nacionalne parlamentarne te EU izbore jer se radi o dostupnosti zdravstvene skrbi, a ne ideološkom pitanju. Matejčić je navela podatak kako je, prema podacima Europskog kontracepcijskog atlasa, Hrvatska na niskom 35 mjestu od 46 zemalja obuhvaćenih studijom, što nam govori da se ne radi samo o nedostupnosti prekida trudnoće na zahtjev. I prevencija neželjenih trudnoća u Hrvatskoj je veliki problem. Upravo to ukazuje na zanemareno pitanje ženskog zdravlja u našoj zemlji.

Marija Trcol, također iz hrvatske inicijative, dodala je da je Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine prepoznala važnost unaprjeđenja zdravstvene zaštite za ranjive skupine. Definirala ga je kao jedan od prioriteta u skladu s razvojnim smjerom 2: Jačanje otpornosti na krize. Strateški cilj 5.5. ove Strategije adresira upravo dostupnost, kvalitetu i učinkovitost zdravstvene zaštite. Međutim, naglasila je Trcol, u 2024. godini, kao i prethodnih godina svjedočimo sve većoj neučinkovitosti zdravstvenog sustava. Kao i sve većoj nedostupnosti zdravstvenih usluga iz domene reproduktivnog zdravlja. Unatoč tome, zbog netransparentnosti se ne zna točan broj ustanova koje ne vrše pobačaj. Zato je nemoguće znati kakva je stvarna situacija na terenu. Također, u 2022. godini 207 građanki RH je profesionalnu uslugu pobačaja na zahtjev moralo potražiti u Brežicama u Sloveniji.

Iz Hrvatske u ovoj inicijativi sudjeluju Centar za građanske inicijative, Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI, Udruga roditelji u akciji – RODA, Dugine obitelji, Domine, Lana Bobić i Dunja Bonacci Skenderović te Pariter i Zaklada SOLIDARNA.