Krvava je borba radničkog pokreta za onih osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna. Kako se uopće usuđujemo tako lako iz ruku ispustiti tako vrijedno civilizacijsko dostignuće?
Unatoč štrajku solidarnosti u utorak i sindikalnom prosvjedu na Markovom trgu u srijedu, takozvana socijaldemokratska vlast je odlučna u svom naumu da izglasa izmjene Zakona o radu (ZOR). Dok sindikati i ljudskopravaške organizacije ističu kako se izmjene ZOR-a donose bez prethodnih analiza te široke i artikulirane javne rasprave, vladajući ponavljaju kako je riječ o ‘minornim zahtjevima koji će sačuvati radna mjesta i potencijalno otvoriti nova’.
Unatoč činjenici da je Zakon o radu u saborsku proceduru ušao bez konkretnih analiza te da zasigurno neće donijeti nova radna mjesta, smanjiti udio sive ekonomije ili privući nove investicije, kao i što de facto ukida rad na neodređeno i promovira nesigurne, fleksibilne oblike rada (rad na određeno, agencijski rad i prijenos ugovora o radu – outsourcing), legalizira dugogodišnje nezakonito ponašanje poslodavaca (pogotovo kad je riječ o prekovremenom radu) te produljuje radni tjedan i do 60 sati, Zakon o radu prošao je prvo čitanje.
Fleksibilizacija radnog zakonodavstva nastoji se prikazati kao rješenje svih naših problema, i to se građanima Hrvatske uporno pokušava plasirati kao nepobitna činjenica, iako ne postoji niti jedan suvisli dokaz ili analiza koja bi potvrdila tvrdnje da će fleksibilizacija tržišta rada dovesti do novih radnih mjesta, već kao trend koji je dokumentom ‘Pregled nezaposlenosti i socijalnih kretanja u Europi 2013. godine’ čak i Europska komisija odbacila tvrdeći kako fleksibilizacija nije donijela rast zaposlenosti u Europskoj Uniji, nego je rezultirala velikim raslojavanjem stanovništva u prihodima i osiromašenjem zaposlenih.
Nazovimo stvari svojim imenom – fleksploatacija!
Dugogodišnja sindikalistkinja i koordinatorica ženskih sindikalnih grupa, članica Predsjedništva Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, Jasna Petrović, ističe kako inzistiranje na izmjenama Zakona o radu nije ni neočekivano ni naglo. Naprotiv, ona ističe da jedino pitanje koje trebamo postavljati jest ‘kome one koriste’.
“Još 2004. je Međunarodna organizacija rada obznanila kako se ekonomska i socijalna nesigurnost multipliciraju s globalizacijom. Udruženi globalni financijski lobi koji kontrolira baš sve vlade, upitno je samo u kojem postotku, odavno promiče fleksibilizaciju i deregulaciju kao čarobnu formulu za razvoj iliti, u prijevodu, profit. Središnji aspekt globalizacije može se sažeti u jednu riječ – komodifikacija. To predmnijeva kako je sve roba i podliježe tržišnim silama, s cijenama koje postavlja odnos potražnje i ponude. Znači pretvaranje prirode, stvari, ljudi, odnosa, značenja i nematerijalnih resursa u robu na tržištu. Svi i sve postajemo roba. U osnovnom usredotočenju na postizanje tržišne učinkovitosti, prepreke se naprosto – demontiraju. Neoliberalni pristupi su prepoznatljivi – novi su propisi potrebni kako bi se spriječilo kolektivne interese da budu preprekom za natjecanje. Zato i ovaj hrvatski Zakon o radu nije pokušaj fleksibilizacije radnog zakonodavstva kako bi se ‘pogodovalo’ razvoju, zapošljavanju, itd. Nije čak ni riječ o pokušaju deregulacije, uvođenja anarhije i improvizacije u odnose poslodavaca i radnika/ca na tržištu rada. Riječ je o re-regulaciji jer se uvode na stotine novih normi i propisa, više nego u ijednom prijašnjem povijesnom razdoblju. Pretjerano propisivanje, stroge upute i kriteriji, praktički grade novi društveni koncept u kojemu bogati i moćni detaljno propisuju malima i slabima kako se moraju, smiju ili ne smiju ponašati, te kad će, kako i koliko dobiti ili izgubiti. Koncept ravnopravnosti i društvene solidarnosti polako nestaje, a odgovornost za starosti, bolesti, gladi, siromaštva se individualiziraju. Pretužno je što su glavni zagovornici takve nove re-regulacije s neoliberalnim nabojem i saveznicima u financijskoj industriji – nominalno socijaldemokrati”, pojasnila je svoje Petrović.
Naime, i sindikati i brojne nevladine udruge naglašavaju kako je cilj novog Zakona o radu fleksibilizacija i neoliberalizacija svijeta rada čime će se drastično smanjiti radnička prava, a past će i cijena rada i produbiti se siromaštvo i klasne razlike. Kako se ponavlja u javnosti, radnici i radnice, koji su i ovako slabija strana radnog odnosa, postati će ucjenjivi, izrabljivani i dehumanizirani strojevi za umnožavanje profita bogatih i moćnih.
“Donošenjem novog ZOR-a politička elita nastoji osigurati stabilnost korporativnih profita u vremenu ekonomske krize. Putem tzv. interne devalvacije, tj. snižavanja troškova rada, nepovoljni uvjeti poslovanja prebacuju se na leđa radnika/ca s ciljem očuvanja takozvane konkurentnosti poslovanja i profitne funkcije poduzeća”, kazao je Domagoj Mihaljević iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).
“Od ukupnog broja korisnika/ca socijalne pomoći, tj. na teret socijalne skrbi u Hrvatskoj je u ovome trenutku preko pedeset posto radno sposobnih osoba. Reforma radnog zakonodavstva koja omogućava snižavanje i jednostrano mijenjanje cijene rada od strane poslodavca neće potaknuti aktivnosti na tržištu rada (npr. brojni trgovački lanci u kojima radi pretežno ženska radna snaga, već sada ne isplaćuju troškove prijevoza koji nerijetko čine i trećinu plaće). Isto tako, neće moći u bitnome izmijeniti socijalnu sliku jer već sada rad građanima postaje trošak nedostatan za puko preživljavanje iz mjeseca u mjesec”, dodala je pravnica Ženske fronte za radna i socijalna prava Katarina Perković.
Kako će to promijeniti moj život?
Što ovakav ZOR znači za prosječnu radničku obitelj u Hrvatskoj? Ogledni primjer neka bude obitelj u kojoj je muškarac zaposlenik na gradilištu, a žena krojačica i imaju jedno dijete. Ona ostane trudna i odlazi na roditeljski dopust. Prema novom ZOR-u, poslodavac joj može, ako nije u mogućnosti osigurati staro radno mjesto po povratku s roditeljskog dopusta, ponuditi mjesto s lošijim uvjetima, što je propisano i sadašnjim ZOR-om, ali novost je da će imati mogućnost subjektivno prosuditi, ukoliko njenog radnog mjesta više nema, hoće li joj ponuditi druge poslove. U slučaju da odluči zadržati radnicu, može manipulirati njenim roditeljskim dopustom te joj uvjetovati da se vrati na radno mjesto šest mjeseci nakon poroda, čime ona postaje ucijenjena strana radnog odnosa. Ovakva deregulacija direktno utječe na život cijele obitelji, pogotovo stoga što socijalni servisi društva nisu prilagođeni ovakvim situacijama.
Tvrtka u kojoj otac radi biva likvidirana zbog dugova, a njegov poslodavac otvara novu koja je samo fiktivno nova jer obavlja istu djelatnost i zadržava radnike/ce. Međutim, ukoliko se poslodavac želi riješiti pojedinih radnika/ica, on ih ostavlja kao zaposlenike/ce stare tvrtke i oni/e ostaju bez ičega.
Osim toga, kako se novim ZOR-om preporučuje primjena instituta preraspodjele radnog vremena te ograničavanje najdužeg radnog vremena na 56, odnosno 60 sati tjedno, i žena i muškarac iz ove obitelji će možda u pojedinim trenucima morati raditi i do 20 sati više tjedno. Time radnici i radnice ostaju bez svojega slobodnog vremena i prijekopotrebnog razdoblja za odmor. Iako zagovaratelji/ce ovakve odredbe naglašavaju kako će se taj rad anulirati kroz četiri mjeseca, teško je to povjerovati jer se postavlja pitanje tko će takav rad kontrolirati. Budući da se prema evidenciji prekršaja na radnom mjestu samo dva posto njih odnosi na prekovremeni rad, a iz svakodnevnog života vidimo da većina uvijek ostaje duže na poslu ili posao nosi doma, pitanje je možemo li očekivati kako će Inspekcija rada u ovakvim slučajevima ubuduće biti efikasnija. Osim toga, ako oba roditelja taj mjesec rade po 12 sati, pitanje je tko čuva njihovu djecu.
Dakle, ovakav zakon je direktan udar ne samo na radna, nego i na ljudska prava građana i građanki Hrvatske – na slobodno vrijeme, zdravlje i dostojanstvo.
“Ukoliko se donese ovaj zakon, ničiji životi neće biti isti”, kazala je Ena Knežević, pravnica Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI i članica Ženske fronte, u četvrtak na tribini (Ne)sigurni ženski rad.
Nema više sigurnih radnika i radnica
Nevladine, ljudskopravaške organizacije i inicijative, koje su se okupile u Žensku frontu za radna i socijalna prava kako bi razmotrile stanje radnih i socijalnih prava žena u kontekstu nedavnih i predstojećih promjena radnog, mirovinskog, socijalnog i inog zakonodavstva, pobrojale su najopasnije izmjene Zakona o radu.
Institut ugovora na određeno, koji bi se novim ZOR-om mogao potpisati i na deset godina (sada je na tri godine), bio je početak otvaranja Pandorine kutije. Ovakva izmjena izrazito je štetna za žensko radništvo jer upravo one bivaju zaposlene na ugovore na određeno. Posebice je težak položaj trudnice zaposlene na određeno vrijeme. Poslodavac trudnicu nije dužan zadržati nakon što je istekao rok na koji je ugovor sklopljen, dok je radnici na neodređeno vrijeme zabranjeno otkazati ugovor o radu za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog dopusta i ostalih prava u vezi s trudnoćom.
“Položaj žena u svijetu rada (napose u fleksibiliziranim radnim uvjetima) je specifičan, uz činjenicu da žene uglavnom obavljaju neplaćeni kućanski (i njegovateljski) rad u domaćinstvu, te iz razloga što one češće rade na nesigurnim, takozvanim atipičnim radnim mjestima. Prošle je godine preko devedeset posto novih ugovora o radu sklopljeno upravo na rad na određeno što pokazuje kako je ovakva vrsta rada, koja je trebalo biti iznimka i služiti za, primjerice, rad unutar probnog roka ili rad na zamjeni, postala dominantan oblik zapošljavanja. Iz tog se razloga otkaz više ne naziva njegovim pravim imenom već naizgled benignijim – neproduživanjem ugovora o radu. Logično je da su u trenutku u kojem poslodavac može dati otkaz (odnosno, jednostavno ne produžiti ugovor) bez ikakvog objašnjenja prve na udaru trudnice i roditelji s malom djecom, s obzirom da, gledajući iz rakursa kapitalista, takav radnik, odnosno radnica češće uzima bolovanje i neefikasniji/a je te ‘na teret’ poslodavcu zbog odlaska na roditeljski dopust. Radnice i radnici zaposleni na određeno ni do sada u praksi nisu bili gotovo nikako zaštićeni, a novim se ZOR-om dodatni mehanizmi koji idu u korist poslodavcima legitimiziraju i učvršćuju. Nimalo me ne čude ovakve tendencije s obzirom da je cijeli Prijedlog novog Zakona o radu pisan isključivo u korist poslodavaca; stoga je nažalost očekivano da se i inače najosjetljiviji dijelovi populacije (kao što su invalidi, stariji/e radnici/e i trudnice) nalaze na najžešćem udaru ovakve zakonodavne reforme”, pojasnila je Vedrana Bibić iz BRID-a.
“Ženska fronta za radna i socijalna prava je stoga u prvoj izjavi zatražila da se ponovno izvrše zakonske izmjene i uvedu sljedeće zaštitne mjere. Tražile smo i tražimo da ugovor o radu na određeno automatizmom nakon dvije godine prelazi u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da se ograniči broj ugovora na određeno vrijeme i po osobi te da se propišu maksimalne kvote radnika/ca zaposlenih na određeno vrijeme unutar jednog poduzeća (deset posto za rad na određeno i agencijski rad). Također tražimo pojačanje inspekcije rada te onemogućavanje isteka ugovora na određeno trudnicama, kao i ženama tijekom rodiljnog/roditeljskog dopusta, uključujući i istek godine dana po povratku s takvog dopusta. Riječ je o mjerama koje su prisutne u brojnim zemljama, pa i u Hrvatskoj, kada je, po isteku od godine dana rada na određeno vrijeme, ugovor o radu automatski prelazio u rad na neodređeno. Danas u Hrvatskoj ne postoji takva zaštita, već prereguliranost koja nikoga ne štiti, a pogotovo ne one najranjivije – trudnice i majke/roditelje, dok npr. jedna anglo-saksonska zemlja poput Australije ima propisan takav automatizam danas”, dodala je Jasna Petrović.
Međutim, Hrvatska udruga poslodavaca smatra kako se fleksibilizacijom radnih odnosa samo otvara više staza do ugovora o radu na neodređeno.
“U uvjetima kada deregulacija otvara fleksibilnije mogućnosti uspostavljanja radnih odnosa, standardni ugovor o radu na neodređeno vrijeme zadržava svoje mjesto kao krajnji cilj i za radnika i za poslodavca. Fleksibilizacija radnih odnosa ne poništava “normalni” radni odnos, već samo otvara veći broj puteva do njega – upravo to bi trebao biti jedan od glavnih doprinosa fleksibilizacije – olakšavanje ulaska ili povratka nezaposlenih u svijet rada. Za razliku od nezaposlene osobe, radnik na određeno vrijeme ipak održava kontakt sa svijetom rada, stječe iskustvo i znanja i stječe priliku dokazivanja svojih sposobnosti”, rekla je Nataša Novaković, pravna savjetnica glavnog direktora HUP-a i jedne od ključnih sudionica svih aktivnosti vezanih uz prava žena na kojima radi HUP.
Samo radi, radi, radi
Novim ZOR-om se također navodi kako je cilj izmjenom odredbi o organizaciji radnog vremena potaknuti fleksibilnost rada kod poslodavca kroz ‘omogućavanje organizacije radnog vremena kojom će poslodavac biti u mogućnosti odgovoriti na kratkoročne fluktuacije u poslovnim procesima’. To bi značilo kako će radnici i radnice moći raditi 56, odnosno 60 sati tjedno, ukoliko poslodavac to zatraži od njih. Zakonodavac tvrdi kako bi se na taj način smanjio opseg i troškovi prekovremenog rada, no ova odredba upravo navodi na potpuno suprotan trag. Naime, nameće se zaključak kako će se pod krinkom omogućavanja nejednakog rasporeda radnog vremena i dalje kriti prekovremeni rad, a uvođenje ovog instituta način je da se on učini obveznim i legalnim te da se ne mora evidentirati i plaćati. Pritom nije navedeno bi li plaća radnika/ice, u periodima kad bi radio/la više od 40 sati tjedno, bila uvećana, u skladu s produženim radnim vremenom. Stoga, čini se kako će ovakvom odredbom poslodavac u potpunosti kontrolirati i upravljati slobodnim vremenom radnika/ca, a ostavlja mu se i prostor za izrabljivanje radne snage.
“Prekovremeni sati se više ne računaju na razini tjedna, već godine tako da takozvana preraspodjela radnog vremena u praksi znači da možete raditi do 56, odnosno u sezonskim poslovima do 60 sati tjedno, a s obzirom da u drugom dijelu godine u kojem nema dovoljno posla radite skraćeno, ovakav rad se ne smatra prekovremenim pa se tako ni ne naplaćuje”, rekla je Bibić.
Takozvana preraspodjela rada posebno će se nepovoljno odraziti na žensko radništvo jer klizni, odnosno varijabilni raspored radnog vremena u pravilu pogoduje pripadnicima dominantne društvene skupine, prije svega muškarcima.
Kako Ena Knežević naglašava, žene koje se odluče za osnivanje obitelji na ovaj način doći će u vrlo nepovoljan društveni položaj na tržištu rada, jer će teško uskladiti obiteljski i poslovni život, te će u tom smislu zabrana neizravne diskriminacije, koju je vrlo teško otkriti i prepoznati, imati izuzetno važnu ulogu.
“Prema izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2012.godinu, 66 posto ispitanica odgovorilo je da smatra kako je glavni razlog negativne odluke poslodavca pri zapošljavanju bila njegova pretpostavka da mu neće biti dovoljno na raspolaganju za potrebe konkretnog radnog mjesta zbog svojih obveza prema djeci”, dodala je Knežević.
Osim toga, ne propisuje se najduže dnevno trajanje radnog vremena pa je ono ograničeno samo najkraćim dnevnim odmorom što znači da će biti dozvoljeno dnevno raditi 12 sati, a u više od 30 sektora i 16 sati (pomorske i zračne luke, promet u širem smislu, zdravstvo, socijalna skrb, skupljanje i odvoz kućnog otpada, pogoni za spaljivanje otpada, proizvodnja, prijenos i distribucija plina, el. energije, javni gradski prijevoz, poljoprivreda, turizam, poštanske usluge, tisak, radio, televizija, kinematografi, vatrogastvo, hitna pomoć, civilna zaštita, industriji koja se ne može prekidati iz tehnoloških razloga, itd ).
“Robovi i ropkinje će raditi, prekovremeni će im biti ili im neće biti plaćen ili preraspodijeljen, a od usklađivanja privatnog i obiteljskog života s radom – zajamčenog Konvencijom Međunarodne organizacije rada br. 156 – ništa! Poslodavac u takvim sektorima moći će tražiti od radnika/ice da u 8 sati ‘odmora’ ide kući, jede, kupa se, poigra s djecom, spava, odjene se, doveze se natrag na posao i radi. I sve će biti zakonito. Čak i pravo na jedan dan godišnjeg odmora po vlastitom izboru ili potrebi prestaje biti zakonsko pravo”, istaknula je Jasna Petrović pitajući se kome je smetao taj ubogi jedan dan godišnjeg da su ga maknuli iz novih izmjena Zakona o radu.
U HUP-u smatraju kako ova odredba neće bitno utjecati na dosadašnji broj radnih sati.
“Radno vrijeme u četiri mjeseca ne smije prelaziti u prosjeku 40, odnosno 48 sati s prekovremenim satima, ali kako će se to rasporediti unutar četiri mjeseca nije bitno. Jedno vrijeme radnik/ica može raditi više, što za posljedicu ima da u drugom dijelu perioda može raditi manje, ili neke dane uopće ne raditi. Bitno je jedino da se poštuju odredbe o minimalnim dnevnim i tjednim odmorima. Tako bi se poslodavci mogli lakše prilagođavati poslovnim potrebama, a s druge strane u prosjeku, radnici bi radili jednako kao sada”, rekla je Novaković.
Outsourcaj me nježno
Uz rad na određeno, forsiraju se i drugi nesigurni oblici rada. Recimo, outsourcing koji podrazumijeva prijenos poduzeća, dijela poduzeća ili djelatnosti s jednog poslodavca na drugog, uslijed čega dolazi i do prijenosa ugovora o radu radnika/ca, koji/e rade kod tog poslodavca u djelatnosti koja se prenosi. Dakle, riječ je o pojavi da se radnika ili radnicu iznajmi ili preseli iz jednog poduzeća drugom.
“Najčešće se radi o sekundarnim djelatnostima, poput usluga čišćenja i kuhanja u školama ili bolnicama. Tu je opet vidljiva feminizacija zanimanja i diskriminacija žena jer upravo takve poslove obavljaju žene, koje onda mahom imaju niže nadnice i rade u nesigurnim uvjetima rada. Outsourcingom se ugrožava sigurnost i prava radnika/ca, ugrožavaju se standardi usluge, pada kvaliteta poslovnog procesa, radnik/ca nema izbora nego seli automatski po nalogu poslodavca, često se vrlo brzo kreću smanjivanja plaća i otkazi, a rad se vodi kao materijalni trošak”, pojašnjava Knežević.
“Tu se javljaju višestruke dvojbe: što je primarna, a što sekundarna djelatnost? Što je nužna, a što pomoćna? Jesu li u hotelijerstvu sobarice pomoćna, sporedna djelatnosti ili baš one čine suštinu te djelatnosti? Kod nas se outsourciraju masovno i sobarice. Može li se outsorcirati pranje rublja za bolnicu, a knjigovođe za osnovne i srednje škole? Mogli bi se. No, jesu li to kuharice bolničkih jela ili čak bolničarke? Izjave iz Vlade poput nedavne kako će 20.000 radnika/ca iz javnog sektora biti preseljeno u privatni sektor upravo je takav nepromišljeni ‘petoljetaški’ način ponašanja, neutemeljen na analizama, procjenama posljedica i simulacijama. Druga strana medalje su posljedice po same radnike/ce koji/e obično dobiju jamstvo o zadržavanju istih prava i plaća na godinu dana, rijetko više, te su u kratko vrijeme katapultirani u prekarijat”, slaže se Petrović.
Radnici i radnice za kunu? Zašto ne?
Iako nije novina, novim ZOR-om se rad preko agencija za privremeno zapošljavanje osnažuje. Međutim, nadležno Ministarstvo ne raspolaže niti osnovnim statističkim podacima o ovom obliku zapošljavanja. Sve što se može doznati u javnosti jest da trenutno u Hrvatskoj djeluje nešto više od četrdeset takvih agencija.
Agencije za privremeno zapošljavanje već sada su postale poslodavci s pravom posuđivanja radnika bez ikakvih ograničenja i limita, a gotovo i bez nadzora.
“Prvom fazom je dirnuto i u otkazne rokove, pa je otkazni rok za nezadovoljavanje na probnom radu sveden na sedam dana. Agencijski/a radnik/ca će moći zamijeniti jučer otpuštenog/u radnika/cu, koji/a je bio/la “privremeno” zaposlen/a na tri godine, i to za ‘golu’ plaću, bez prava na ostala materijalna prava po kolektivnom ugovoru, uz naknadu plaće za vrijeme kada nije iznajmljen u visini od samo 1 kune. Radnik/ica za kunu? Zašto ne, kaže ministar Mrsić, koji je zakon ne samo pročitao, već i napisao te ponosno docira kako je gotovo s vremenom od osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna”, konstatirala je Petrović.
Mislav Stublić iz BRID-a dodaje kako se ovakvom vrstom zapošljavanja promovira kompetitivnost između radnika/ica.
“Dopuštena je niža razina prava agencijskih radnika od trajno zaposlenih čime se promovira međusobno natjecanje radnika i potiče poslodavce da zamjenjuju radnike na neodređeno agencijskim radnicima s nižim pravima, te time rušenje postignute razine prava i ukidanje kolektivnih ugovora”, rekao je Stublić.
Pa-pa proleteri!
Započet je i proces izbacivanja sindikata iz tvrtki. Smanjuje im se uloga kao i potreba poslodavaca da uopće trebaju kolektivne ugovore.
“U prvi se plan guraju radnička vijeća koja ne smiju sudjelovati u pripremanju ili ostvarenju industrijskih akcija, uključujući i štrajk, a osniva ih se tek kod poslodavaca s 20 i više zaposlenih, tako da su radnici/e kod poslodavaca s manje zaposlenih praktično nezaštićeni/e. Zaštita sindikalnog povjerenika slabi. Pravo na štrajk se svodi na pravo na jednokratnu upotrebu, jer se o istom sporu može provesti samo jedan postupak mirenja, a generalnog štrajka i dalje ni na vidiku”, rekla je Petrović.
Ovakva odredba ima jasne namjere – ubiti radničku solidarnost i raslojiti radničku klasu.
“Kratko i jasno, radnici ostaju bez prava s nesigurnim poslovima i nižim plaćama nego u radu na neodređeno. Bit će fleksploatirani na sve načine, a neće imati nikoga tko bi ih štitio, jer će im članstvo u sindikatima biti zabranjeno, sindikalni/e povjerenici/e proganjani/e, a kolektivni ugovori marginalizirani”, zaključila je Jasna Petrović.
Na upozorenja i prijedloge Ženske fronte, kao i sindikata, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava odgovara riječima da su izmjene Zakona o radu prvenstveno usmjerene na očuvanje radnih mjesta i prava na rad.
“Izmjene Zakona o radu neće negativno utjecati na položaj i prava radnika i radnica, jer su predviđeni zaštitni mehanizmi i kod organizacije radnog vremena i kod zaštite od otkaza zaštićenih kategorija radnika, koji su usmjereni na očuvanje mogućnosti pomirenja profesionalnog i obiteljskog života i očuvanja materijalnog i socijalnog položaja svih radnika i radnica, posebice onih koji ulaze u zaštićenu kategoriju kao što su trudnice, roditelji koji koriste roditeljska prava itd. Ne smanjujemo otpremnine ni otkazne rokove. Radno vrijeme i dalje ostaje 40 sati tjedno, uz zadržavanje ograničenja prekovremenog rada, uvodi se kvalitetniji mehanizam nadzora i kontrole poslodavca u organizaciji radnog vremena, a kroz brže i jednostavnije procedure zbrinjavanja viška radnika i radnica omogućit će se poslodavcu da očuva ‘zdravi’ dio poslovanja i time da očuva radna mjesta”, priopćili su.
Također su dodali kako ‘najveće kršenje prava radnika i radnica vide u činjenici da im se ne osigurava pravo na rad jer radnici i radnice svakodnevno gube radna mjesta’.
“Poslodavcima olakšavamo poslovnu klimu, jačamo inspekciju rada u provedbi nadzora i kontrole, radimo na specijalizaciji sudaca koji sude u radnim sporovima. Dakle, poduzimamo sve da se radnicima osigura pravo na rad i da se rad u Hrvatskoj cijeni i poštuje. Međutim, dio odgovornosti za primjenu zakona moraju preuzeti i poslodavci i predstavnici radnika, koji bi zajedničkim snagama morali raditi na jačanju sustava radnih odnosa u RH i jačanju industrijskih odnosa. Vjerujem da za to imamo i volje i snage i mudrosti”, istaknuli su.
Pozor – ZOR!
Upravo zbog toga su članice i članovi Ženske fronte za radna i socijalna prava pokrenule video kampanju Pozor – ZOR!. Riječ je o seriji od 12 videa posvećenih pojedinim štetnim aspektima Zakona o radu, kojom je Ženska fronta za radna i socijalna prava nastojala upozoriti te informirati javnost o negativnim tendencijama Zakona o radu.
Obuhvaćeno je ono najgore što ZOR donosi – rad na određeno, kolaps mirovinskog sustava, otkazivanje ugovora o radu trudnicama, postupno ukidanje prava na štrajk, prekarizaciju, fleksibilizaciju, itd. Posljednji video izašao je 25. veljače.
“Kampanja Pozor – ZOR osmišljena je na način da građanima i građankama pruži jasnu i sažetu informaciju o prijedlogu izmjena Zakona o radu. Tijekom veljače su kroz niz kratkih video-uradaka sindikalistkinje i sindikalisti, te brojne aktivistkinje i aktivisti progovorili o različitim negativnim aspektima ovoga zakona koji potiru izborena radnička prava, stavljajući u prvi plan daljnju fleksibilizaciju rada i radnog vremena. Ukoliko ovakva reforma radnog zakonodavstva bude u predloženom obliku usvojena posljedice će biti vrlo brzo vidljive u neposrednim radnim odnosima i mirovinskoj potpori, a smjer društvenih kretanja će u pravcu siromaštva povesti generacije koje slijede. Naša je dužnost pokušati ih zaustaviti u tom naumu. Stoga pozivam sve zainteresirane udruge, pojedince i pojedinke da snime i pošalju nam svoj vlastiti video na temu kršenja radničkih prava, odnosno izraze svoje ‘ne’ srljanju u novi Zakon o radu kojim se ruše radnička prava”, pozvala je Katarina Perković.
ZOR mora pasti
Osim smanjivanja radnih prava i cijene rada, povećanja siromaštva i produbljivanja klasnih razlika, ovakve izmjene Zakona o radu onemogućuju planiranje obiteljskog života mladim ljudima, što će se katastrofalno odraziti u demografskoj i natalitetnoj slici Hrvatske.
“Kao što je već rečeno, žene su u slabijoj poziciji u radnom odnosu i od muškaraca radnika, a osobito od poslodavca. S obzirom na količinu i vrstu obaveza, sasvim realno je očekivati da će žena koja se nađe suočena sa 60-satnim radnim tjednom (priča o kolektivnom ugovoru slabo drži vodu jer se zna da bi radnici i radnice pristali gotovo na sve uvjete poslodavca samo da zadrže posao, osobito stalni) ili smjenskim radom u kojem je razmak između smjena 12 sati, dok ima dvoje ili troje djece, starije članove obitelji te domaćinstvo na brizi, radije ostati bez posla kako bi održala obitelj na okupu. Neke stvari su jednostavno takve i mislim da su većini ljudi razumljive. I time, kao što sam već rekla, žene gube financijsku neovisnost i samostalnost. To su pravi uzroci raspada brakova, povećanog broja razvoda, sve niže stope vjenčanja i sve manjeg broja rođene djece. Ekonomska nesigurnost i neizvjesnost, a ne gej brakovi. Stoga svi oni koji vode brigu o padu nataliteta, kako razne duhovne organizacije, tako i država, morali bi se zamisliti nad odredbama novog Zakona o radu i posljedicama koje će on imati na obiteljski život naših građanki i građana”, zaključila je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
Temeljna svrha Zakona o radu treba biti zaštita radnih odnosa. Otvaranje radnih mjesta ovisi o proaktivnim politikama, sustavu obrazovanja, efikasnoj birokraciji. Ovakav ZOR zaboravlja da smo prije svega ljudi i da imamo pravo na svoje živote i dostojanstvo. Ovakav ZOR dehumanizira i svodi osobu isključivo na dimenziju rada. Ukoliko se donese ovaj zakon, ničiji životi neće biti isti. Budućnost sviju nas ovisi upravo o ovom dokumentu.
{slika}
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Žena, radnica, građanka’, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Tekst se izvorno objavljuje na portalu Libela.org.
Ostali tekstovi iz serije članaka o diskriminaciji žena u svijetu rada možete pročitati ovdje:
