Pučka inicijativa u Švicarskoj napada financiranje pobačaja

Volksintiative (pučka inicijativa) u Švicarskoj tvrdi da je pobačaj privatna stvar koju bi žene trebale financirati same. Kritičari upozoravaju na posljedice koje bi takva odluka imala po žene slabijeg imovinskog statusa. Podaci iz 2012. govore da je većina trudnoća žena između 15 i 44 godine prekinuta lijekovima, dok je ostatak od 33 posto prekinut kirurškim putem.  Konstantin Dedes, predstojnik Klinike za  ginekologiju u Sveučilišnoj bolnici Zurich tvrdi kako je je prekid trudnoći rizičniji što je trudnoća više odmakla. Većina pobačaja napravljena je najkasnije u osmome tjednu trudnoće. Prekidi pomoću lijekova mogu dovesti do zdravstvenih posljedica, poput vaginalnog krvarenja, što se može dogoditi i kod prekida trudnoće kirurškim putem. Moguće su infekcije i ozljede maternice te druge posljedice.

Zbog svih tih razloga smatra se da je bilo koji način prekida trudnoće potrebno izvršiti uz nadzor liječnika, što naravno, ima i svoju cijenu. Prekid trudnoće lijekovima, uz liječnički nadzor, košta u Švicarskoj između 600 i 1000 franaka. Operacija košta  između 1500 i 2000 franaka, navodi Anne-Marie Rey, voditeljica Abtreibungs-Fachgruppe (grupa stručnjaka o pobačaju) Apac-Suisse  i internetske stranice  Infostelle Schwangerschaftsabbruch (informativna stranica o prekidu trudnoće). Anne-Marie upozorava posebice na problem žena koje ne zarađuju mnogo, kao i na porast neželjenih trudnoća kod mladeži koja se ne usudi o tome niti govoriti

Pogled u Austriju gdje je pobačaj legalan, ali skup pokazuje što bi se moglo dogoditi. Volksinitiative je unatoč tome optimistična. Juergen Stahl, švicarski parlamentarac u Initiativpostu iz lipnja 2013. piše kako model samostalnoga plaćanja koji postoji u stomatologiji u Austriji funkcionira bez komplikacija.

Austrijski pak ginekolog Christian Fiala kojega se često citira, upozorava na činjenicu da su zbog skupoće pobačaja žene prisiljene otići nekvalificiranim liječnicima i izložiti svoje zdravlje opasnosti kako bi izvršile pobačaj po nižoj cijeni. Posljedice po zdravlje žena do kojih onda dolazi moraju biti liječene ponovno novcem kojim raspolažu bolnice. Uglavnom se radi o ženama izeđu 20 i 24 godine, jer je u toj skupini pobačaj najčešći. Od svega je najjeftinija prevencija, smatra Fiala. Kontracepcija bi trebala biti dostupna iz bolničkih blagajni.

Zašto je nazivam svojom ‘partnericom’, a ne svojom ‘djevojkom’?

U razboritoj, još uvijek naivnoj dobi od 32 godine, ne znam je li prerano ili prekasno, ali došao sam do zaključka kako me sada ljudi doživljavaju kao odraslog, unatoč tome koliko mlad mislim da jesam. Blagajnici mi se obraćaju s ‘gospodine’. Cijena osiguranja mog automobila je niža. Moja koljena zabole kada se penjem stubama.

S druge strane, u svojoj glavi propustim vidjeti sebe kao istoga onoga mladog, prepotentnog punkera koji sam bio u svojim kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama.

Znam da to nije stvarna promjena, ali je jedan od načina da nadiđem svoju usidrenu postadolescenciju taj da pokušavam biti što promišljeniji u svojim odabirima, pogotovo kada se radi o razgovoru o određenim stvarima.

Na primjer, ne mogu imati izljev bijesa na pristojnog blagajnika ako se iz nekog razloga red za blagajnu u ljekarni sporije kreće nego što bih ja to htio. Nije da odobravam takvo ponašanje, ali sam sada svjestan da bi moja unutarnja percepcija takvo ponašanje okarakterizirala kao mladenačku nepromišljenost, dok bi taj blagajnik (i svi oni koji bi to čuli) gledali na mene kao na ‘bijesnog čovjeka’.

Ne mogu se sjetiti epiteta za takav javni ispad koji više ponižava, pa ako i osjetim da bih mogao podivljati jednostavno zašutim i nastavim se ponašati kao pristojan, gotovo sredovječni muškarac.

Međutim, od kada sam se pronašao na pragu odrasle dobi počeo sam svjesnije razmišljati i djelovati u određenim aspektima svog privatnog života, pogotovo kada se radi o odnosu s mojom partnericom.

Da, rekao sam ‘partnericom’.

Ona je moja partnerica. Ona nije moja djevojka. Ona nije moja supruga. Povremeno i u određenim PC krugovima ona je moja bolja polovica, ali ona je uvijek moja partnerica.  

Odluka da koristim naziv ‘partnerica’ donekle je politička, ali s druge strane i vrlo osobna.

To djelomično proizlazi iz činjenice da društvo inzistira na hijerarhiji veza unutar koje se one koji su zakonski sami ne uzima s jednakom ozbiljnošću kao one koji su legalno u braku (ironično s obzirom na to kako olako gledamo na razvod).

Moja partnerica i ja nismo zakonski u braku, pa nas nažalost, često ne uzimaju dovoljno ozbiljno. Za neke, nismo još prešli prag ulaska u pravu odraslu vezu.

Kao da nedostatak vjenčanog lista umanjuje kvalitetu našeg odnosa u očima drugih.

Osjećam da je takvo umanjivanje potaknuto korištenjem termina kao što su ‘cura’ ili ‘dečko’.

Nema ništa loše u tome da u svojim tridesetima imaš curu ili dečka, ali ima nešto u tim terminima što podsjeća na adolescenciju.

Oko njih postoji prizvuk ležernosti – i to je sasvim u redu ako želite takvu vrstu odnosa. Međutim, ja se u to ne mogu dobro uklopiti. Ne samo da ‘partner/ica’ zvuči zrelije, nego i podrazumijeva višu razinu ozbiljnosti.

Osim zbog osobnih preferencija, pojmove kao što su ‘cura’ i ‘dečko’ jednako izbjegavam kao i pojmove ‘muž’ i ‘žena’. Sve ove riječi u sebi imaju ugrađene rodne uloge i imaju svrhu određivanja pa ih radije izbjegavam.

Htjeli mi to ili ne, termini poput ‘dečko’ i ‘žena’ neodvojivi su dio povijesti rodnog ponašanja koja im se pripisuje.

To što se mene smatra dečkom ne znači da automatski imam znanje o automobilskim motorima ili da ona, kao cura, sama po sebi mora biti fantastična s djecom.

Neovisno o tome odnose li se ti aspekti na nas, niti jedno od nas ne želi dati drugima povod da donose pretpostavke isključivo na temelju činjenice da smo muškarac ili žena.

Dakle, ona je moja partnerica zato što vjerujemo kako između ljudi u vezi treba postojati paritet.

Imamo dogovor da sve što činimo temeljimo na jednakosti i niti jedno od nas ne treba očekivati da ćemo napraviti nešto samo zato što smo muškarac ili žena. Jedno ili oboje možemo biti odlični mehaničari i jednako tako jedno od nas, ili oboje možemo biti odlični s djecom.

Ako korištenje termina ‘partner/ica’ krade drugima mogućnost da o nama stvaraju pretpostavke, još bolje.

Govoreći o pretpostavkama, također odabiremo korištenje termina ‘partner/ica’ kako bismo natjerali druge ljude da preispitaju svoje pretpostavke o seksualnosti. Mogu pretpostaviti da sam heteroseksualac jer sam u vezi sa ženom i to će biti ispravno. Međutim, neće biti u pravu ako pretpostave da je moja partnerica heteroseksualka samo zato što je u vezi s muškarcem.

To je jedan od onih koncepata koji ljude izluđuje jer prkosi unaprijed stvorenim kategorijama koje žele nametnuti drugima. Slušajte: Samo zato što sam ja muškarac, a ona žena i zato što smo trenutno u romantičnoj vezi ne znači da automatski možete pretpostaviti kako smo oboje hetero.

Seksualnost je puno kompliciranija od toga i svima će nam biti bolje ako to što prije prihvatimo. Također bi bilo puno jednostavnije to prihvatiti, nego nastaviti s nimalo maštovitim argumentima kako oboje moramo biti hetero jer smo u muško-ženskoj vezi.

Nije tajna da se svi odnosi koji se ne uklapaju u dinamiku jedan muškarac i jedna žena u našem društvu tretiraju drugačije, ne samo pravno nego i moralno.

Ne vjerujem da moja veza zaslužuje više legitimiteta ili poštovanja samo zato što liči na ono što većina ljudi tradicionalno smatra ‘normalnom’ vezom.

Za mene riječ ‘partner/ica’ briše koncept normalnog i moju vezu od dvije osobe, muškarca i žene, čini neprimjetnom.

Da posudim misao iz Orlanda’ Virginije Woolf, univerzalnost ‘partnera/ice’ pomaže staviti moj odnos i bilo koji drugi tip odnosa u okvire ‘kao dvije breskve na jednoj grani’. Možda bi to bila samo mala lingvistička pobjeda u trudu da se sruši heteronormativnost, ali bi svejedno bila pobjeda.

Da budemo pošteni, neki ljudi mogu koristiti termine ‘žena’, ‘muž’, ‘zaručnica’ ili bilo koji drugi tradicionalni izraz i shvatiti, ne samo da zadovoljavaju značenje u njihovim vlastitim vezama, nego ih čak pokušavaju malo povući, možda ih učiniti malo manje hetero orijentiranim i više elastičnim kako se ne bi odnosili samo na hetero parove.

Možda ih ljudi jednostavno koriste jer im je tako lakše, i svatko dobiva mogućnost izabrati vlastite bitke.

Nemam problema ni s čim od navedenoga – svatko ima pravo na vlastite izbore.

I ne, korištenje riječi ‘partner/ica’ umjesto ‘dečko’ ili ‘muž’ neće izazvati kulturalni tsunami novopronađenog prihvaćanja i normalnosti što se veza tiče. Kada bi barem bilo tako lako, ali ja nemam takvih iluzija. Jednostavno ne želim pasivno produžavati bilo koju zastarjelu predodžbu o rodu u mojoj vezi.

Na kraju je to ipak za mene više osobni nego politički izbor.

Odabirem koristiti ‘partner/ica’ ne samo kako bih društvu naznačio da želim jednakost u vlastitoj vezi, nego važnije, mojoj partnerici kako ju, iznad svega, bezuvjetno poštujem kao potpuno autonomnu i ekvivalentnu životnu suputnicu.


Drew Bowling piše o jeziku, rodu i psihičkom zdravlju, iako mu se povremeno omaknu i druge teme. Kada ne piše, pravi se da se bavi fotografijom.

                                                                       Prevela i prilagodila Mirna Šimunović

Austrijski Ustavni sud ukinuo zabranu umjetne oplodnje lezbijskim parovima

Austrijski Ustavni sud krajem prošloga tjedna ukinuo je zabranu umjetne oplodnje lezbijskim parovima jer je pitanju bilo kršenje ljudskih prava.

Austrijski savezni Zakon o registriranom partnerstvu izričito je zabranjivao umjetnu oplodnju ženama koje su u zajednici sa ženom, a ne muškarcem. Okružni sud je na osnovu tog zakona odbio zahtjev jednog para za umjetnom oplodnjom, čiju je presudu kasnije potvrdio i Regionalni sud.

Vrhovni  sud Austrije se složio da je takva odluka u suglasnosti s austrijskim zakonima, ali se nije složio da je takva zakonska zabrana u skladu s  austrijskim Ustavom pa se obratio Ustavnom sudu kako bi proglasio tu zakonsku zabranu neustavnom.

Ustavni sud donio je traženu odluku na osnovu svog stava da su istospolni parovi obitelj, da  tradicionalna porodica nije ugrožena mogućnošću umjetne oplodnje istospolnih parova i da je u pitanju diskriminacija zbog koje samo heteroseksualni parovi mogu umjetnom oplodnjom riješiti umjetnom problem svoje neplodnosti.

Presuda austrijskog Ustavnog suda, najstarijeg ustavnog suda na svijetu, prva je u svijetu kojom jedan takav sud ukida diskriminaciju lezbijskih parova kada je riječ o umjetnoj oplodnji, uz obrazloženje da je u pitanju vid kršenja ljudskih prava.

Živjet ćemo bolje

Ciklus predavanja o Mariji Jurić Zagorki i ženskoj književnosti ove je godine započeo predstavljanjem romana ‘Živjet ćemo bolje’ novinarke i književnice Maje Hrgović. Zamišljeno je da se predstave žene koje dijele različite sudbine, ali slične Zagorkinoj čak i u onom profesionalnom smislu: novinarka koja postaje književnicom ili književnica koja postaje novinarkom. Maja Hrgović može o obje stvari reći ponešto, jer vrlo uspješno djeluje na oba polja. Kombinacija novinarstva i književnosti dovela ju je do mnogih dostignuća i priznanja, a njezin novinarsko- istraživači rad isprepleten je čak i u dijelovima romana ‘Živjet ćemo bolje’.

U razgovoru s Radom Borić, izvršnom direktoricom Centra za ženske studije, Maja je otkrila pozadinu priče u romanu, te detalje njegovog nastajanja.

“Započela sam pisati tu priču prije četiri godine nakon sto sam napravila jedno istraživačko putovanje u Rumunjsku, Bugarsku, Italiju i  Albaniju. To je jedna od rijetkih prilika koje novinari dobivaju, vrijeme i logističku podršku da putujete i stvarno dubinski istražite priču. Mene su zanimale žene koje odlaze raditi na zapad i brinuti o starijim i nemoćnima u Italiju i Austriju. Što se s njima događa i što to zapravo znači”, prisjetila se Maja.

Priznaje kako je otišla na to putovanje iz naivne pozicije misleći kako je sjajno što nastupa jedan novi val emancipacije žena, i što su napokon žene u poziciji da skrbe za svoje obitelji. Činjenica je da su se uvjeti rada promijenili, ulogu ‘gastarbajtera’ koji su nekad odlazili na zapad kako bi radili na gradilištima zamijenile su žene koje su potrebne za brigu o starijim i bolesnima.

“Dobro je da novinari/ke dobivaju priliku u ovim teškim vremenima istražiti nešto kako valja, iako se bojim da toga više nema. Izuzetno je važna i zanimljiva ova promjena koja se desila ne samo u hrvatskom društvu, nego i u zemljama bivšeg bloka ili zemljama u tranziciji. ‘Gastarbajtere’ s bauštele su zaista zamijenile žene, i to su počele raditi ranih 90-tih godina. Ja znam da su išli autobusi iz Vukovara i Osijeka u kojima su bile žene koje su odlazile brati jagode u Švicarsku ili brinuti za tuđe roditelje. Ono što je možda najzabrinjavajuće je upravo to da odlazi sve više mladih ljudi, visoko obrazovanih žena budući da je cijela Europa slaba socijalna podrška”, zaključila je Rada Borić.

I sama Maja otišla je na to putovanje zaraditi, dobivenu stipendiju iskoristiti na najbolji mogući način i zaslužiti novčanu nagradu koju je tim radom na kraju i osvojila. Kad je zakoračila na teren i ušla u ruralne krajeve Rumunjske i Bugarske, otišla u sirotišta i vidjela što se zapravo događa obiteljima žene koje su ih napustile da bi im omogućile bolji život, duboko ju je to potreslo. Ta tužna priča dodatno ju je pogodila, jer je na putovanje otišla ostavivši kćer staru tek dva tjedna. Iako je njeno dijete bilo u dobrim rukama kod njezine majke, mogla se poistovjetiti s tim ženama i osjetiti kroz što one prolaze.

U početku je htjela napisati panoramski širok i velik roman o problemu i životima žena, jer je intervjuirala preko 90 žena i članova njihovih obitelji. S početkom pisanja, priča se sve više počela sužavati i gubiti reportažnu širinu, te postala fokusirana vrlo usko na život jedne mlade žene koja je nakon poroda nehotice ubila dijete svojim tijelom ugušivši ga u snu.

“To je zapravo borba za emocionalni opstanak. Njezina borba da preživi i vrati volju za život, a to postiže tako da se počne brinuti o dementnoj baki u Splitu. Dakle taj ženski krug; brinući se za nekoga, što se događa s druge strane medalje? Što dajemo, što žrtvujemo? Što gubimo?”, objasnila je Maja.

Povijest književnosti od samih početaka propituje romane prvijence i autobiografske elemente u cijeloj priči, a Maja objašnjava kako ih je zapravo jako malo te da ih je rasporedila kao šahovske figure. I njezina mama ima to ‘gastarbajtersko’ iskustvo, postoji i baba koja je dementna, i iza koje je rat. Postoji i njezin tata koji je prošao torturu u ratu 91′, ali kako ističe ti likovi imaju šture, faktografske poveznice između stvarnih likova u romanu i ne sliče stvarnome. Roman je zapravo priča o jednoj obitelji koja vuče za sobom tragove prošlosti i bori se sa sadašnjošću i onim što nosi budućnost. Pisan je četiri godine, ima nekoliko vrlo zanimljivih likova, a lik oca koji se skrbi o dvije kćeri priča je koja je pobijedila na natječaju o domovinskom ratu koje je pokrenuto od strane Ministarstva branitelja. Prema toj priči biti će snimljen i film koji će biti premijerno prikazan ove godine  na Vukovar film festivalu što je još jedan od velikih Majinih uspjeha.

Roman koji sugerira kako ćemo živjeti bolje, u svoj svojoj težini ima nešto oslobađajuće i puno optimizma.

“S jedne strane ja zaista jesam optimistična po prirodi, a s druge strane kad dugo živiš s nekim likovima koje stalno kažnjavaš kao što sam ja to radila, osjećala sam potrebu da ih na kraju nagradim s nečim i da njima malo osvane”, rekla je Maja.

Maja Hrgović je književnica koja razmišlja u slikama, primjećuje detalje i pretvara ih u priče vrijedne pažnje. Uvijek originalna i izuzetna u svojim metaforama i opisima, ova talentirana mlada žena razuvjerit će vas da je u romanima sve viđeno, napisano i dovršeno. Na njezinim stranicama nećete pronaći bijeg od stvarnosti, već ćete naučiti kako se s njom suočiti i naučiti živjeti. Prožeta humornom notom i socijalnom osjetljivošću, ovaj roman pun je misli s kojima se mnogi mogu poistovjetiti. I dok naslovnicu knjige krasi jedan od trenutaka iz serije fotografija On the road Venetie Dearden, Majino putovanje se jednako emotivno isprepliće: iskreno, ogoljeno i sa snažnom porukom ‘Živjet ćemo bolje’. 2014.godina je na samom početku. S nadom i željom da tako zaista i bude, potpisujem Majine riječi.

Europski obiteljaši u križarskom ratu

Nekoliko tisuća osoba u subotu popodne sudjelovalo je na rimskom skupu ‘za obranu tradicionalne obitelji’.  Skup je organizirala talijanska organizacije Manif pour tous Italia, sestrinska udruga iste inicijative koja je u francuskoj prosvjedovala protiv istospolnih brakova, piše Darko Vinketa za Queer.hr.

Prosvjedovali/e su protiv prijedloga Zakona o homofobiji oko kojeg se trenutno vodi rasprava u talijanskom parlamentu.

“Taj zakon utire put za ozakonjenje gej brakova i dozvolu posvajanja djece istospolnim parovima”, kazao je glasnogovornik talijanskoga Manif pour tousa, Philip Savarese.

Dodao je i kako prijedlog Zakona o homofobiji dovodi u pitanje dva ustavna načela: slobodu izražavanja i prirodnu obitelj.

Na rimskom trg Santi Apostoli nazočili su i neki talijanski političari i političarke, predstavnici Katoličke crkve i drugih religija te članovi i članice laičkih i katoličkih udruga.

Okupljeni prosvjednici i prosvjednice kazali su kako ‘nisu protiv nikoga, već da samo brane neupitno pravo djeteta da raste s ocem i majkom’.

Zakon o homofobiji uveo bi zločin iz mržnje prema LGBT osobama kao otegotnu okolnost prilikom izricanja kazne.

“Ako se predloženi zakon usvoji, onda je u opasnosti obitelj i samo društvo”, naglasili su prosvjednici i prosvjednice.

Skupu je nazočila i talijanska političarka Eugenia Roccella koja je istaknula kako homofobija nije žuran problem te kako su takvi zakoni u drugim zemljama ‘prouzročili društvene i gospodarske troškove’.

Manif pour tous najavila je nove prosvjede za 2. veljače u Parizu i Lyonu, a mobilizira građane i građanke i u Bruxellesu, Madridu i Rimu.

Nema odustajanja: Štrajk samo stavljen u mirovanje

Štrajk bolničkih liječnika i liječnica formalno-pravno se ne prekida i tri mjeseca se stavlja u mirovanje, odlučila je izvanredna skupština Hrvatskog liječničkog sindikata na današnjoj sjednici.

Predsjednik liječničkog sindikata Ivica Babić rekao je uoči konferencije za medije kako će iduća tri mjeseca pokazati da za lošu zdravstvenu politiku nije kriv štrajk, već loša zdravstvena politika.

Time se osvrnuo na optužbe ministra zdavlja da je za duge liste čekanja isključivo kriv dvomjesečni štrajk koji je trajao od 18. rujna do 14. studenoga 2013., odnosno do uvođenja radne obaveze.