Klasne razlike u Hrvatskoj

Prema podacima Eurostata, u Hrvatskoj samo sedam posto djece niskoobrazovanih roditelja uspijeva završiti fakultet. U EU-u prosjek je 18 posto, a u nekim državama kao što su Irska, Finska i Velika Britanija taj udio prelazi 30 posto.

Indeks vjerojatnosti da će dijete niskoobrazovanih roditelja također biti niskoobrazovano u Hrvatskoj je najveći u Europi – iznosi 55, što je gotovo četiri puta više od europskog prosjeka koji je 14,7 te čak 10 puta više od skandinavskog.

Osim toga, razdioba visokoobrazovanih po regijama izuzetno je neujednačena – u nekim dijelovima Hrvatske gotovo da ih nema, dok su u drugima, osobito u Zagrebu, njihove koncentracije dvostruko veće od prosjeka cijele zemlje, analizira Tportal.

Naime, najobrazovanije regije su Istra, Primorje i Grad Zagreb, koje se od ostalih razlikuju po manjem broju niže obrazovanih starijih od 19 godina, kao i po znatno višim udjelima visokoobrazovanih. S druge strane u mnogim hrvatskih krajevima visokoobrazovani uopće ne obitavaju, pri čemu se ističu neki dijelovi Ličko-senjske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske, Brodsko-posavske, Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije.

Osobe s doktoratom mahom stanuju u Gradu Zagrebu, Istri i Primorju te priobalnom dijelu uzduž cijele linije Hrvatske, uz nekoliko izdvojenih područja na sjeveru i istoku naše zemlje.

Međutim, čini se kako će se ovi porazni trendovi nastaviti i u budućnosti. Mladi sve češće iseljavaju iz ruralnih područja u potrazi za poslom ili radi obrazovanja, čime se država centralizira.

U istraživanju koje je za potrebe svoje doktorske disertacije provela sociologinja dr. sc. Dunja Potočnik, znanstvena suradnica Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, na uzorcima iz socijalističkog i suvremenog razdoblja vidi se da se niže obrazovanje majki i očeva dominantno preslikava u istovjetno obrazovanje djece pa ispitanici niže obrazovanih roditelja imaju gotovo zanemarive šanse završiti fakultete. Slično je i sa zanatski obrazovanima, piše Tportal. Oni većinom potječu od roditelja zanatskog ili nižeg obrazovanja, a ispitanici s četverogodišnjom srednjom školom većinom potječu od roditelja s četverogodišnjim srednjim, višim ili visokim obrazovanjem. Više i visoko obrazovani stanovnici većinom dolaze od roditelja istovjetnog obrazovanja, a iz skupine sa zanatski obrazovanima i niže obrazovanim roditeljima ih je najmanje.

Takvo stanje nas navodi na zaključak kako je Hrvatska zemlja nejednakih šansi, a mogućnosti za skore promjene su male.

Heroine i heroji prava na izbor u 2013. godini

U 2013. godini nismo vidjeli samo razne uspjehe po pitanju prava na izbor, već i nebrojene aktivistkinje i aktiviste koji su napornim radom, usprkos malim izgledima, unaprijedili reproduktivna prava i zdravlje te osigurali sigurnost ženama i djevojkama različitih pozadina. Pozdravljamo upravo te heroje i heroine, koji se svakoga dana bore kako bi osigurali da žene i njihove obitelji imaju pristup svemu što im je potrebno za sretan, zdrav život. Ovdje je popis nekih od njih. {slika}

Nina Turner

Turner nije samo hrabra pro-choice zakonodavka koja se natječe za državnu tajnicu države Ohio – ona je i duhovita. Nosila je majicu na kojoj je pisalo da bi kratica GOP (Grand Old Party, Republikanska stranka, op.prev.) zapravo trebala značiti ‘Get Out of my Panties‘ (‘Maknite se iz mojih gaćica’), kada su se njene konzervativne kolegice i kolege borile za ekstremne restrikcije za pobačaj. Također je predstavila zakone u kojima se koristila njihovom vlastitom logikom kako bi razotkrila desničarsku dvoličnost. Zakonodavci misle da bi se primatelji/ce socijalne pomoći trebali testirati na drogu prije no dobiju novac poreznih obveznika? Pa, trebali bi se onda i zakonodavci. Zakonodavci se navodno brinu kako žene koje žele pobaciti zapravo ne znaju što je dobro za njih? Dobro rečeno, kaže Turner – uzimanje Viagre je također ozbiljna reproduktivna odluka, pa bi trebali tražiti ‘informirani pristanak’ koji uključuje i psihološko savjetovanje, za muškarce koji je žele koristiti. Samo da bi se osigurali da znaju za sve moguće opcije (što uključuje i celibat!). Bravo, Nina!

Leticia Van de Putte

{slika}”U kojem trenutku ženska senatorica mora podignuti ruku ili glas kako bi je se prepoznalo među muškim kolegama?”, teksaška senatorica Leticia Van de Putte uputila je navedeno pitanje guverneru Davidu Dewhurstu, i to u posljednjim minutama trinaestosatnog opstruiranja parlamentarne procedure od strane senatorice Wendy Davis protiv zastrašujućeg prijedloga zakona o pobačaju, čime je potaknula podržavatelje i podržavateljice prava na izbor na galeriji na glasno navijanje. Anti-choice zakonodavci se nisu međusobno mogli čuti od buke kako bi glasovali, zbog čega je prijedlog zakona poništen u ponoć. To je postao jedan od najvećih trenutaka senatorice Van de Putte – koja je inače farmaceutkinja po profesiji – u borbi za pravo na izbor, no iza nje je duga povijest borbe za reproduktivna prava, pa je tako ove zime objavila svoju kandidaturu za Dewhurstovo mjesto, čime je pokazala da ta borba nije ni blizu kraja.

{slika} Wendy Davis

Legendarno trinaestosatno opstruiranje parlamentarne procedure, kojom se željelo progurati strašne restrikcije prava na pobačaj, lansiralo je Wendy Davis među nacionalne političke zvijezde. Žena koja je od samohrane majke preko studentice prava na Harvardu dogurala do zakonodavke ojačala je Demokratsku stranku svojom kandidaturom za guvernerku.

Gretchen Whitmer

{slika} Kada je senatorica u Michiganu, Gretchen Whitmer, govorila protiv novog zakona o prestanku financiranja pobačaja privatnim osiguranjem, nije ni sama očekivala da će završiti dijeleći svoju priču o tome da je bila silovana prije 20 godina. No, kaže da je u tom trenutku pogledala u svoje kolege koji nikada nisu bili na saslušanju niti su tražili mišljenje žena ili liječnika/ca, i znala je da ‘nisu ni na sekundu razmislili o tome na koga će takav zakon utjecati’. Glasom nabijenim emocijama, rekla je kolegama: “Mislim da trebate vidjeti lice žene na koju utječete ovim zakonom danas”. Nitko od podržavatelja tog zakona nije uzeo njene riječi u obzir, zbog čega je zakon prošao, zabranjujući time pokrivanje pobačaja osiguranjem i prisiljavajući žene da plaćaju dodatno, čak i u slučaju silovanja. Ipak, njen je glas inspiracija ženama u Michiganu i diljem zemlje čiji su glasovi utišani u takvim debatama.

Malala Yousafzai

Nakon što je preživjela pokušaj ubojstva od strane talibana, pakistanska tinejdžerka Malala nastavlja javno progovarati o ravnopravnosti i obrazovanju za žene i djevojčice. Time potiče stvarne promjene i inspirira druge da čine isto. Budimo realne: ona je trebala dobiti Nobelovu nagradu za mir ove godine. {slika}

Melissa Harris-Perry

Prošle godine, Marrisa Alexander, crnkinja i majka troje djece, osuđena je na 20 godina zatvorske kazne zbog ispaljivanja metka upozorenja tijekom svađe sa svojim nasilnim suprugom. Kao suprotnost tomu, u srpnju ove godine, George Zimmerman oslobođen je kazne za ubojstvo 17-godišnjeg Trayvona Martina, čime je postalo upitno na čiju korist su zakoni rađeni. Tijekom listopada ove godine, kada je Alexander puštena iz zatvora i stavljena u kućni pritvor, gdje će ostati do proljeća iduće godine kada joj počinje suđenje, voditeljica Melissa Harris-Perry pročitala je otvoreno pismo državnoj odvjetnici Angeli Corey, koja je optužena za pretjeranu kaznu u Alexanderinom slučaju. Harris-Perry iskoristila je svoj program kako bi upozorila na promašaj sudskog sistema da zaštiti žrtve partnerskog nasilja. To predstavlja samo jedan od brojih slučajeva u kojima je Harris-Perry dala glas ženama i djevojčicama koje se prečesto tretira kao da nisu bitne.

Willie Parker

{slika}

Pružatelj usluge pobačaja iz Chicaga, koji redovito putuje tisućama kilometara kroz zemlju kako bi omogućio pobačaj u zajednicama u kojima je pristup istome ograničen, Willie Parker, također je i aktivist za reproduktivna prava. Ovoga ljeta, skupina Physicians for Reproductive Health nagradila je Parkera nagradom George Tiller, MD za njegov rad u pružanju pobačaja u zajednici te za demonstraciju vodstva i hrabrosti. Parkerov istraživački rad fokusira se na odgovornost muškaraca u planiranju obitelji.

Pažnju treba posvetiti i medicinskom osoblju koje se svakim danom bori za očuvanje reproduktivnih prava žena, kao i svim aktivistima i aktivistkinjama prava na izbor, bez kojih ova borba ne bi bila moguća.

Prevela i prilagodila Tea Stipan

Prvo žensko odvjetničko društvo u Saudijskoj Arabiji

Samo nekoliko mjeseci nakon što je Saudijska Arabija dopustiola ženama da služe na sudu, prva licencirania odvjetnica Bayan Mahmud Al-Zahran upravo je otvorila prvo žensko odvjetničko društvo, posvećeno predstavljanju žena i rješavanju pitanja prava žena pred sudovima, javlja Jezbel.

Saudijska Arabija je jedna od zemalja koje su na samom dnu ljestvice poštovanja ženskih ljudskih prava. Između ostalog, žene su apsolutno zanemarene kada je riječ i o pravosuđu. Ženska pitanja koja se tiču sukoba poput nasljeđivanja, nasilja u obitelji, braku, a da ne govorimo i o pitanjima vezanim oko dozvole za vožnju automobila, često se jednostavno odbacuju. Također, dok sve više žena ulazi u radnu snagu, zemlja tek treba nadoknaditi pravnu pomoć za zaposlene žene. Očito, za Al-Zahran i četiri žene u njezinu timu je ovo veliki izazov, ali kako je izjavila za Arab News, ona je spremna za to.

“Vjerujem da će žene odvjetnice mnogo doprinijeti pravnom sustavu. Naše će odvjetničko društvo napraviti razliku u povijesti sudskih predmeta i sporova žena u Kraljevstvu. Puna sam nade i zahvaljujem svima koji me podržavaju u ovom povijesnom koraku”, izjavila je.

Al-Zahran planira se baviti radnim i poslovnim sporovima, kao i ženskim pravima, stoga će biti poprilično zaposlena i činit će sve kako bi ovi sporovi dobili prioritet u rješavanju.

Nezaposlenost obara rekorde i u eurozoni, ali i u Hrvatskoj

Stopa nezaposlenosti raste i u eurozoni! Naime, prema službenim podacima, u studenom 2013. godine nezaposlenost je iznosila 12,1 posto. Točnije, u zemljama eurozone u studenom je bilo 19.24 milijuna nezaposlenih, što je blizu rekordnog nivoa u zadnjih nekoliko godina.

Riječ je o 452.000 nezaposlenih više u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Najniža stopa nezaposlenosti zabilježena je u Austriji, gdje iznosi 4.8 posto, te Njemačkoj gdje je 5.2 posto. Najvišu stopu nezaposlenosti imaju Grčka (27.4 posto) i Španjolska (26.7 posto).

U Hrvatskoj je u ovom trenutku više od 368.000 osoba na Zavodu za zapošljavanje, no vjeruje se kako je stvarni broj mnogo veći jer brojni/e nisu prijavljeni/e na burzu. Istovremeno, na HZZ je trenutno slobodno samo 3.661 radno mjesto.

Podsjetimo, u Hrvatskoj je više od 50 posto svih mladih koji/e su završili/e neki oblik školovanja nezaposleno.

Prije poze, zauzmimo stav

“Čemu kvariti ovu divnu večer takvim teškim temama? Mlade ste, zgodne ste, cijeli život je pred vama… Zašto sada blebetati o politici i feminizmu? Pa on (feminizam) danas više i nije potreban, barem kod nas”, tako je otprilike zvučao odgovor jednog poznanika na pokušaj da ga uključim u razgovor koji smo prijateljica i ja vodile.

Komplimentiranje da bi se diskreditiralo. Stereotipna slika feministkinja kao jetijevski dlakave babaroge, ratoborne i neurotične, zabluda je koja odvlači pozornost sa stvarnih problema i onemogućuje komunikaciju. A problemi postoje – diskriminacija na radnom mjestu, neprimjereni komentari na račun izgleda (s čime sam se osobno više puta susrela – često i s tim da mi je odjeća previše pokrivajuća, da bi se trebala oblačiti seksipilnije i sl.), podjele na ‘muške’ i ‘ženske’ poslove – u javnoj, ali i još više u privatnoj sferi (pa tako u reklamama muškarci se bave ili gledaju sportove i piju pivo, dok žene kuhaju, peru, a čak i u izlascima imaju deterdžent uza se). Zablude su najočitije u opisima samih rodova – što su odlike i poželjne karakteristike ženskog, a što muškog roda – zaboravljajući pritom da je rod proizvod ritualizirano ponavljanih konvencija (Butler), kulturno uvjetovana konstrukcija, a ne prirodna datost, piše Kristina Stakor za blog On Other Skin.

Razgovor s početka priče potaknulo je nekoliko članaka koje sam pročitala tog dana, između ostalih i lalalua-in post link, gdje navodi ograđivanje manekenke/urednice Anje Rubik od feminizma. Takav stav me i nije odviše iznenadio, jer ipak se radi o komercijalnom časopisu, a feminizam, barem u kontekstu modne i erotske fotografije, nije isplativ. Ono što razočarava jest nerazumijevanje od strane žene s određenim medijskim utjecajem, urednice časopisa koji se definira kao oslobađajuć za žene u pogledu stavova, osjećaja i ponašanja. Oslobođenje često dolazi u obliku razgolićenja: zamjena korzeta i dugih nepraktičnih suknji 1920-ih kratkim haljinama koje otkrivaju noge i leđa, odbacivanje grudnjaka, nošenje minica 1960-ih… sve su to pokušaji žena za dobivanjem kontrole nad vlastitim tijelom, pobuna protiv nametnutog morala i pravila.

No, granice između objektivizacije, egzibicionizma i oslobođenja nisu uvijek najjasnije. Pitanje koje dolazi od strane jedne tinejdžerice to najbolje demonstrira – zašto se smatra osnažujućim kad se Lena Dunham pojavi gola na televiziji, što ne bi bio slučaj da gola paradira Beyonce. I zaista, zašto? Obje su mlade, zdrave i veoma uspješne žene. Ipak, konteksti u kojima dolazi do njihova skidanja i ono što time postižu sasvim su drugačiji. Beyonce na temelju svog besprijekornog izgleda dobiva, osim komplimenata, bezbrojne unosne sponzorske ugovore za odjeću, obuću, kozmetiku, pića, parfeme – proizvode kojima se sugerira da bi se njihove korisnice/i konzumacijom približili nedostižnom idealu kojeg ona utjelovljuje. I premda bi se u njezinu obranu svakako moglo reći da svojim radom i talentom došla do statusa koji uživa, čini se da samo talent više nije dovoljan te ona ipak predstavlja onaj nametnuti, već ustanovljeni ideal ljepote, seksualiziranost koja je stvorena od i za muški pogled i time samu sebe pretvara u objekt. To dodatno potencira i odbacivanjem vlastitog identiteta i imena u nazivu svoje posljednje turneje te postaje (samo) nečija gospođa – Mrs. Carter.

{slika}

S druge je strane Lena Dunham koja piše, režira, glumi i svlači se u vlastitoj seriji Girls. Njezine proporcije izlaze izvan holivudskih normi, a situacije u kojima se njezin lik Hannah Horvath zatječe gola teško da će se pronaći u uobičajenim i klišejiziranim erotskim maštarijama.

I zato je njezino golišavo pojavljivanje (a ponekad i paradiranje) na TV ekranu poželjno i nužno – jer prisutnost samo jedne vrste prikaza žena u medijima (nedostižno lijepe, uvijek dotjerane, mazne i senzualne dugokose zavodnice čiji je glavni cilj biti privlačna suprotnom spolu) ostavlja dojam da se radi o nečem prirodnom i normalnom, a ne o artificijelnom, medijski nametnutom idealu ženstvenosti.

Ne čudi da se žene kao autorice osjećaju ugodnije ismijavajući seksualnu objektivizaciju žena jer one su istovremeno i ispred i iza kamere, i objekti i subjekti. Parodiranje žene-kao-objekta naglašava artificijelnost nametnute ženstvenosti i muškog pogleda na ženu, na njezino tijelo i seksualnost. Zauzimanjem klišejiziranih poza iz časopisa, reklama i ostalih medija, ali ne poštujući i kod koji uključuje šminku, frizuru (i ekstenzije), seksiodjeću (i po potrebi umetke na ključnim mjestima) te visoke potpetice i vjetar u kosi te nepisano pravilo o poželjnim/obaveznim dimenzijama sise-struk-bokovi, (n)ove pozerice iznenađuju, šokiraju, pa i oslobađaju.

Osim već navedenih članaka i situacija, na pisanje ovog posta potaknula su me i dva fotografska ciklusa koja su se ove jeseni mogla vidjeti u Zagrebu. Prvi je Objekt(iv)na, predstavljen na ovogodišnjem Rovinj Photodays. U njemu je Nina Đurđević i autorica i model, te kroz seriju autoaktova propituje svoju erotičnost u okruženjima za koje sama, u objašnjenju vlastita rada, kaže da su društveno općeprihvaćena, ali intimno i individualno sasvim nepoznata. Glomazne cipele i japanke umjesto štikli, sportske čarape umjesto samostojećih, nepočešljana poluduga kosa te naočale (koje ovdje nisu modni dodatak seksi tajnice) daju (auto)ironičan pogled na prikaz žena u medijima. Na prvu zabavan, ali ovaj fotografski koncept ima i dublje značenje. On nudi drugačiju sliku žene (ili sliku drugačije žene), one koja se osjeća ugodno u vlastitom tijelu, žene koja propituje postojeće reprezentacije roda te promišlja vlastiti identitet u danom kontekstu.

{slika}

Drugi je rad Tomislava Gotovca Foxy Mister iz 2002., kojeg smo imali/e prilike vidjeti na izložbi Ekstravagantna tijela – Ekstravagantne godine. U toj seriji Gotovac je imitirao poze ženskih modela iz časopisa Foxy Lady. Staro, dlakavo muško tijelo u pozama u kojima običavamo vidjeti mlada, besprijekorna ženska tijela; seksualno i izazovno pretvara se u groteskno i izazov (Gotovac je u jednom intervjuu opisao muke koje mu je pokušavanje zauzimanja poza iz erotskog časopisa zadalo). Artificijelnost se pretvara u art.

Posljednji primjer možda najbolje ilustrira dvostruka mjerila koja se primijenjuju na žene i na muškarce. O dvostrukim mjerilima Gloria Steinem nedavno je izjavila: “Voljela bih da ne bismo trebale biti gole da bismo bile primijećene… Ali s obzirom na postojeću igru, žene donose odluke. Na primjer, izbor za Miss Amerike je najveći izvor školarina za žene u SAD-u. Da je natjecanje koje se temelji isključivo na izgledu glavni izvor školarina za muškarce, rekli bismo: Zato Kina pobjeđuje”.

Zaključak je da sve ostaje na nama. U pripijenoj odjeći, kratkoj ili širokoj, pokrivene ili razgolićene, ispeglane ili raščupane, našminkane ili ne… izbor onoga u čemu se osjećamo ugodno ostaje na nama. Ali svjestan i nekonformistički izbor. Kontinuirano preispitivanje onoga što se smatra normalnim i poželjnim. I radije, prije poze, zauzmimo stav.

Tekst je preuzet s bloga On Other Skin, koji ne daje odgovore na pitanja, možda ih provocira. Dovodi stvari u pitanje, dovodi sebe u pitanje. Ponekad je OOS virtualni prostor za izražavanje, eksperimentalno polje suočavanja sa sobom, s vlastitim idejama, mogućnostima transformacije, iznalaženje novih načina korištenja odjeće. Recycle, reuse, DIY, neke su od strategija koje zagovara OOS. Osim praktičnih savjeta, u navedene termine spada i temeljno promišljanje mode koja se uzdiže iznad pukog konzumerizma.

Više od 10.000 volontera i volonterki!

Nakon pet godina rada online baze Volonterskog centra Zagreb, 2014. godina započela je u velikom stilu – 6. siječnja registrirana je 10.000 osoba koja je kreirala volonterski profil, prenosi Civilno društvo.

Baza Volonterskog centra Zagreb, jednog od članova osnivača Hrvatske mreže volonterskih centara, započela je s radom u prosincu 2008. godine te je u proteklih pet godina izrasla u najveću bazu volontera i volonterki te organizatora volontiranja u Republici Hrvatskoj. Baza trenutno broji 10.000 volonterki i volontera te 378 organizatora volontiranja (neprofitnih organizacija koje provode volonterske programe).

Volontere/ke najviše zanimaju rad s djecom (63 posto) i mladima (60 posto), razvoj obrazovanja (54 posto) i ljudska prava, izgradnja mira i demokracije (53 posto). Dvije najčešće vještine koje nude organizatorima volontiranja su znanje engleskog jezika i rad na računalu. Najviše ih dolazi iz studentske populacije (39 posto) odnosno dobne skupine između 18 i 30 godina (58 posto). Zaposlenih je 16 posto, a nezaposlenih 17 posto. Od registriranih ljudi koji su nam ostavili taj podatak 81 posto je žena, 19 posto muškaraca.

VCZ je ponosan na činjenicu da baza predstavlja jedini alat trenutno dostupan u Hrvatskoj koji na automatiziran način, putem volonterskih i organizacijskih profila, povezuje ljude koji traže prilike za volontiranje s trenutno otvorenim ponudama različitih organizatora volontiranja. Svaka zainteresirana osoba i svaka neprofitna organizacija koja želi u svoj rad uključiti volontere mogu putem naše baze objaviti što nude i što traže te se na vrlo jednostavan način, putem e-maila, povezati i započeti suradnju na izgradnji jednog boljeg svijeta.

“Slavljeničkom tonu usprkos, moramo napomenuti da se svi volonterski centri u Hrvatskoj još uvijek susreću s izazovom osiguravanja dovoljnog broja kvalitetnih volonterskih programa te svoj rad usmjeravaju upravo na obrazovanje koordinatora volontera i volonterki u neprofitnim organizacijama kako bi povećali broj i kvalitetu ponuda za volontiranje. U tu svrhu Hrvatska mreža volonterskih centara razvila je i nacionalni kurikulum za obrazovanje o menadžmentu volontera koji koordinatore volontera osposobljava da bolje upravljaju potencijalom volontera u svojim udrugama, ustanovama, tijelima vlasti, vjerskim i turističkim zajednicama”, priopćili su iz Volonterkskog centra Zagreb.