‘Ustav očito ne štiti prava manjina, pa će to morati učiniti građani/ke’

Na otvaranju konferencije ILGA-Europe (International Lesbian, Gay, Bisexual, Trans and Intersex Association), krovne organizacije LGBTI zajednice u Europi, čija je ovogodišnja tema ‘Obitelj je važna’, gostovala je i prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić, prenosi rtl.hr.

“Prava manjina ne bi smjela biti podložna referendumu jer ona se oslanjaju na većinu. Na taj način bi mogli ukinut sva prava koje manjine imaju. Ustav očito ne štiti prava manjina, pa će to morati učiniti građani/ke”, poručila je Pusić odgovarajući na pitanje novinara o odluci saborskog Odbora za Ustav koji je Saboru predložio da za 1. prosinca raspiše referendum o tome hoće li se u Ustav unijeti definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene na temelju potpisa koje je prikupila građanska inicijativa U ime obitelji.

“Zato je zapravo na građanima i građankama Hrvatske da obrane građanska i ljudska prava sviju, znajući da braneći ljudska prava jedne manjine već odmah sutra brane i svoja ljudska prava”, naglasila je.

Pusić je istaknula da upravo zato postoje institucije predstavničke demokracije kako bi branile i manjine koje nemaju dovoljno ruku da se brane prevlašću.

Sanja Juras iz Kontre smatra kako je Vlada trebala spriječiti održavanje diskriminatornog referenduma na kojem će se odlučivati o braku.

“Vaša vlast bi trebala imati hrabrosti spriječiti da se referendum održi”, zaključila je Gabi Calleja iz ILGA-Europe.

Žene iza rešetaka

U posljednja tri desetljeća, ženska zatvorska populacija SAD-a porasla je za gotovo 800 posto – gotovo duplo nego stopa muškaraca.

Žene su najbrže rastuća populacija u zatvorima SAD-a. No, što je uzrok tom ogromnom rastu u ženskoj zatvorskoj populaciji? Postoji li razvijena infrastruktura koja bi se time pozabavila? Al Jazeera je provela istraživanje na tu temu u Kaliforniji, u kojoj su zatvori među najnapučenijima.

U 2010. godini Kalifornija je potvrdila da ima 160.000 ljudi u svojim zatvorima, što je duplo više od kapaciteta kojima raspolaže. Ekstremno strogi zakoni i kazne naslijeđene su iz 1980-ih kada se u Kaliforniji vodio žestoki rat protiv droge i narko-industrije. Jedno od oružja protiv kartela droge bile su stroge kazne za zločine povezane s drogom. Te kazne odnosile su se čak i na sitne zločine poput posjedovanja nedozvoljenih supstanci, za što su slijedili dugogodišnji zatvorski boravci . Ovi zakoni nisu nikada ublaženi, što znači da je na tisuće građana/ki Kalifornije zatvoreno za nenasilne zločine. To je dovelo do krize – prenapučenosti zatvora, što su najviše osjetile žene.

U posljednja tri desetljeća, ženska zatvorska populacija SAD-a je porasla za gotovo 800 posto, gotovo duplo nego stopa muškaraca. Sitni zločini povezani s drogom pomeli su na tisuće žena u zatvore, a neke su dobile od 6 do 10 godina kazne za posjedovanje manje količine droge. Nakon što je Kaliforniji naređeno da sreže zatvorsku populaciju za 30.000 ljudi, vlasti su poduzele drastične mjere. Međutim, umjesto ponovnog sagledanja prestrogoga zatvorskog sistema, država je odlučila pretvoriti ženski zatvor u mušku ustanovu, premještajući 1.000 ženskih zatvorenica u već prenapučenu ustanovu CCWF (Central California Women’s Facility). U težnji da se reducira problem prenatrpanih ženskih zatvora, poduzete su mjere redistribucije muškaraca, čime se pogoršalo stanje prenapučenosti ženskih zatvorenica.

U ćelijama CCWF-a obitava čak osam žena, što dva puta premašuje kapacitet. Misty Rojo, bivša zatvorenica i odvjetnica zatvorenicâ, rekla je da se za vrijeme njezina služenja kazne često razgovaralo o tome koliko bi žena poginulo ako bi planuo požar u zgradi, jednostavno zato jer su zatvori prenatrpani. Razina prenapučenosti je dosegla kritičnu točku. Izvještaji pokazuju da su neke zatvorenice umrle  zbog nedostupnosti jednostavnih medicinskih tretmana.

{slika}

Međutim, umjesto dugovječnih nepromijenjenih zakona o drogi, mnogi/e misle da je rast u ženskoj zatvoreničkoj populaciji uzrokovan ratom ili siromaštvom. Odvjetnici/e i aktivisti/kinje za prava zatvorenika/ca znaju za žene koje su osuđene na šest godina zatvora radi krađe tajica, koje su im bile potrebne za intervju. Očito su građani/ke Kalifornije prestrogo kažnjavani/e za sitne zločine, pri čemu se ne pridaje pažnja nuspojavi pretjeranog zatvaranja – što se događa s djecom čije su majke zatvorene? Ponekad se žene zatvaraju u ustanove koje su i do 320 kilometara udaljene od njihova obiteljskog doma; imaju malo ili nimalo kontakata sa svojom djecom, te posljedično igraju minimalnu ulogu u njihovu odgoju i odrastanju.

Guverner Kalifornije, Jerry Brown, uveo je preustroj kriminalnog sustava koji je trebao ohrabriti rehabilitaciju umjesto zatvaranja. Međutim, jedna od briga jest ponašanje zatvorskog sustava kao svojevrsnoga sidra za ekonomiju Kalifornije, s obzirom da pruža zaposlenje u izgradnji ustanova, te kasnije u upravljanju i osiguranju istih. Vjerojatno je to razlog zbog kojega neće uskoro opasti broj zatvorskih ustanova.

Kaliforniji treba kritički osvrt na legalni sustav i kazneni kôd koji odražava stvarnost današnjeg konteksta, a ne slijepo slijeđenje zastarjelih zakona koji su stvoreni za borbu u ratovima protiv droge kojih više nema.

Prevela i prilagodila Ela Naranđa

Korak do ustavne krize: Referendum o braku 1. prosinca?

Hrvatska se nalazi pred ustavnom krizom. Naime, čak ako i definicija braka prema želji inicijative U ime obitelji prođe na referendumu, koji bi mogao biti održan 1. prosinca, to još uvijek ne znači da će ista doista i završiti u Ustavu. Odbor za Ustav predložio je Saboru odluku formuliranu tako da ostavlja otvorenom mogućnost da Sabor bez obzira na volju građanki i građana na referendumu odluči i ne pristupiti promjeni Ustava.

Saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav s 10 glasova ‘za’, tri ‘protiv’ i dva suzdržana Saboru je predložio da ‘donese odluku o raspisivanju državnog referenduma radi donošenja odluke o referendumskom pitanju utemeljenom na zahtjev za raspisivanjem referenduma građanske inicijative U ime obitelji da se pristupi promjeni Ustava na način da se u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene’, a kao datum referenduma predložen je 1. prosinac, prenosi GONG.

Sabor će u petak ovu odluku amenovati ili ne – ovisi o tome kako doživljavaju Ustav prema kojemu je odluka, sviđala se ona nekome ili ne, donesena na referendumu za Sabor obavezujuća.
Zamka je postavljena – tko će u nju pasti?  

U međuvremenu valja podsjetiti da je inicijativa U ime obitelji prikupila dovoljan broj potpisa građana i građanki za raspisivanje referenduma, no unatoč odrađenoj proceduri, koja je u ovom trenutku takva kakva jest, mjesecima je čekala da dođe na red da se o njoj u Saboru raspravlja. Sudeći pak prema onome što se moglo čuti i na današnjoj sjednici saborskog Odboru za Ustav –  mjesecima bi još također mogla i čekati na realizaciju nakon provedenog referenduma čak i ako će joj on ići u prilog.

Prvi je na zamku upozorio Dragutin Lesar, predsjednik Hrvatskih laburista, a potom se nadovezao i HDZ-ov Vladimir Šeks: “Ovdje je skrivena jedna zamka koja bi trebala zakomplicirati raspisivanje referenduma, naime, u tekstu odluke o kojoj danas glasamo stoji formulacija ‘da se pristupi promjeni Ustava’ što je u neskladu s odredbom Ustava da se na referendumu iniciranom od strane građanske inicijative, neposredno mijenja Ustav. To bi značilo da bi se nakon referenduma išlo na pristupanje promjeni Ustava, a to nije bila intencija ustavotvorca”.  

S obzirom da u članku 87 Ustava RH piše da je odluka donesena na referendumu obvezatna, a u Zakonu o referendumu u članku 2 stoji da je referendum oblik neposrednog odlučivanja birača te se u članku 8 ponavlja da je takva odluka obvezatna, Lesar je  također tražio da se iz odluke izbriše dio koji se odnosi na pristupanje promjeni Ustava.

Međutim, zahtjev nije usvojen, a Dragan Zelić, vanjski član Odbora i izvršni direktor GONG-a, upozorio je: “Može se dogoditi da i nakon što se građani/ke pozitivno izjasne na referendumu, Sabor odluči da ne želi izmjene Ustava. Može se dogoditi da sve ovo bude jedna velika predstava u kojoj će se potrošiti novac za organiziranje referenduma i da onda zastupnici/e odbiju izmijeniti Ustav. Ako dođe do izglasavanja, Sabor može odbiti volju naroda. Ja se samo nadam da su vladajući svjesni odgovornosti u ovom slučaju i svjesni da tim scenarijem otvaraju vrata debeloj i ozbiljnoj ustavnoj krizi u ovoj zemlji”.

Koga briga i za Ustav i za Ustavni sud?

Vladajući, a napose Peđa Grbin, SDP-ov predsjednik  Odbora za Ustav, nisu željeli dati jasno očitovanje oko prijedloga ovakve odluke, već su, štoviše, prije  ignoriranja samoga Ustava, odlučili ignorirati i Ustavni sud, premda će na njemu biti loptica odgovornosti u smislu da će on biti taj koji će u slučaju saborskog odbijanja volje naroda, taj čin morati proglasiti protuustavnim. Iako postoji mogućnost, a za nju se osim Zelića zalagalo i još par članova Odbora, da Sabor pita Ustavni sud je li referendumsko pitanje ustavno, taj je zahtjev također dobio košaricu.

“Da Sabor ne smije ignorirati Ustavni sud” , istaknuo je Zelić.

“Pozivam Odbor za Ustav da Saboru predloži da zatraži mišljenje Ustavnog suda o usklađenosti sadržaja referendumskog pitanja s Ustavom i ispunjenosti pretpostavki za raspisivanje državnog referenduma na temelju građanske inicijative. Podsjećam na zahtjev Odbora za Ustav da se u najbržem mogućem roku uputi nacrt novog Zakona o referendumu u proces savjetovanja sa zainteresiranom javnošću”, naglasio je Zelić.

Također je i upozorio na ‘greške u pravnom okviru u smislu da nije propisano ograničenje pitanja koja mogu biti stavljena na referendum, poput temeljnih ljudskih prava i prava manjina, da nije propisan kvorum izlaznosti čak ni u slučaju državnog referenduma o promjeni Ustava, kao ni primjerena razina transparentnosti financiranja kampanje državnog referenduma na inicijativu birača/ica’.

Zbog ‘ozbiljne sumnje u ustavnost referendumskog pitanja i činjenice da je Ustavni sud jedina institucija koja tu može dati mišljenje’, na obraćanje Ustavnom sudu pozvala je i Sanja Barić, vanjska članica Odbora i predstojnica Katedre za Ustavno pravo na riječkom Pravnom fakultetu, kao i Nenad Zakošek, vanjski član Odbora i dekan Fakulteta političkih znanosti, koji smatra da bi se ‘Ustavni sud morao oglasiti o ustavnosti referendumskog pitanja jer se njime dovodi u pitanje sekularni karakter Ustava, a unošenjem odredbe o braku mijenjao bi se cijeli poredak ustavnih vrednota s obzirom da članak 62 Ustava govori o posebnoj zaštiti obitelji, a ne braka’.

Za obraćanje Ustavnom sudu prije raspisivanja referenduma zalagao se i HNS-ov Goran Beus Richembergh, podsjetivši  kako je još u srpnju Odbor za Ustav zatražio od inicijative U ime obitelji da pojasni koji je točno tekst referendumskog pitanja bio ponuđen građanima/kama kad su davali svoje potpise.

“Smatram da tekst koji je ponuđen, ne sadrži formu amandmana pa bi u tom slučaju Sabor samostalno morao donijeti odluku o tome gdje će u Ustav staviti tu odredbu o braku. Takvo mijenjanje Ustava nije dozvoljeno jer Sabor ne može diskrecijski odlučiti gdje će tu odredbu staviti. Može se, da karikiram, dogoditi da Sabor donese odluku da se odredba o braku stavi u preambulu Ustava, a ja mislim da to nije ono što su organizatori/ce referenduma htjeli'”, poručio je.

Tempirana ustavna kriza i budući koraci

Premda je kao i većina članova Odbora priznao da su odredbe Ustava i  Zakona o referendumu nejasne, ipak je , opet kao i većina, SDSS-ov Milorad Pupovac ustavnu krizu doživio u malo drugačijejm izdanju: “Ova inicijativa u nukleusu stvari sadrži ustavnu krizu. Ovo je tempirana ustavna kriza i oni koji su ovo pokrenuli – smišljeno su išli na ustavnu krizu. Ako bi sada tražili mišljenje Ustavnog suda, onda bi stvorili dojam da Sabor izbjegava preuzeti odgovornost koja mu pripada i atmosferu da Sabor želi izbjeći raspisivanje referenduma. Ovu vrstu ideološkog opterećenja ne treba prebacivati na Ustavni sud, nego Sabor treba preuzeti odgovornost”.

Kakvo je to preuzimanje odgovornosti kad se izbjegava odgovornost i poštivanje Ustava, ostalo je nerazjašnjeno, a SDP-ov Nenad Stazić najavio je buduću incijativu za promjenom Ustava.

“Prilikom zadnjih izmjena Ustava 2010. zbog pristupanja Europskoj uniji ublaženi su kriteriji za referendum i tu je situaciju iskoristila i inicijativa U ime obitelji. Krenulo se opasnim putem kojim će se nastaviti jer izlaza nema. Mi ćemo uskoro imati ideološki ocrtan Ustav. To se može spriječiti samo ako sada kod promjena Ustava postrožimo kriterije za referendum. Pojedine stranke to ne žele učiniti, nego guraju državu i društvo u jedno nestabilno razdoblje kada će s mijenjati Ustav s glasovima malog broja birača/ica. Neki ustavni/e stručnjaci/kinje kažu da je za promjenu Ustava dovoljan samo uspjeh referenduma. Ako se to dogodi, onda ću ja predložiti parlamentarnoj većini da donese odluku o raspisivanju referenduma na kojem bi građani odgovarali na pitanje: ‘Jeste li za to da se stranci protiv koje je pokrenut sudski postupak zabrani političko djelovanje?’ Uvjeren sam da će takav referendum uspjeti”, zaključio je.

Žene u medijima: Nevidljivost koja opstaje

U medijskom praćenju tema od javnog interesa, a posebice onih koji se tiču politike, žene su podzastupljene i gotovo nevidljive. ‘Ženska šutnja’ u medijima ima dublje uzroke od nerazmjerne zastupljenosti u profesijama moći i ugleda. Na taj način mediji potkopavaju ravnopravnost spolova i doprinose opstanku stereotipa i seksističkog tretmana žena u pojedinim vrstama programa i rubrikama. Političarke i političari su, s druge strane, započeli s donošenjem zakona i politika koje bi promicali ravnopravnost žena i muškaraca u medijima, ali koji se, barem za sada, ne čine dovoljnima za ispravljanje nejednakosti i medijske nevidljivosti žena.

Medijsko potkopavanje ravnopravnosti spolova

Ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u svim područjima javnog života potrebno je, ne samo zbog pravednog odražavanja društvene strukture, već i u cilju jačanja demokracije i ostvarivanja ljudskih prava pripadnika i pripadnica oba spola. Unatoč provedbi ustavnog načela jednakosti spolova kroz mnogobrojne zakone, strategije i politike, koji zasigurno predstavljaju okvir za zaštitu prava žena, predodžba o ženama u medijima još nije doživjela istovjetan iskorak iz tradicionalne marginaliziranosti ‘slabijeg spola’. Žene su u medijima manje vidljive, posebice u političkim temama ili temama od javnog interesa, premda bi mediji, prema Zakonu o ravnopravnosti spolova, trebali promicati razvoj svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca kroz sve programske koncepte. Kodeks časti hrvatskih novinara (i novinarki) obvezuje ih da informaciju o, npr. spolu, seksualnoj orijentaciji i rodnom izražavanju navode samo ako je ona izrazito relevantna u kontekstu u kojem se iznosi, te ističe da je nedopustivo koristiti stereotipe, pejorativne izraze, ponižavajuće prikazivanje, kao i svaki drugi oblik izravnog ili neizravnog poticanja ili podržavanja diskriminacije.

Budući da imaju doseg širokom broju građanki i građana mediji utječu na njihove stavove i mišljenja. Znanstveno je dokazano da dugotrajno izlaganje ljudi sličnim porukama i obrascima rezultira prihvaćanjem istih kao istinitih, jer se oni ponavljanjem, čak i kad kada konzumenti poruka racionalno znaju da su iskrivljeni, podsvijesti čine istinitima. Sjetite se reklama, koje se uvijek intenzivno ponavljaju, u kojima se redovito pojavljuju savršeni ljudi koji ne postoje u svijetu u kojem živimo, a svejedno nas navedu da želimo posjedovati ili kupiti proizvod koji prodaju jer upravo tako ‘izgleda sreća kad se uveća’. Tužno i prepojednostavljeno zvuči, ali sličnim ishodima rezultira prikaz žene u reklamnim porukama koje se pojavljuju u medijima. U reklamnoj industriji dominira stereotipno predstavljanje žene u ulozi domaćice koja s osmijehom na licu služi muža i djecu. Na taj način, reklamna industrija pomaže stereotipnom prikazu žena kao manje ambicioznih i sposobnih, a nerijetko i promiče seksizam u medijima. Glede potonjega, bez prigovora smo navikli da se žena, ili dio njezina tijela tretira kao hiperseksualizirani objekt koji reklamira proizvod. Srodan ovom dominantnom obrascu je diktat mladosti i mršavosti koji tlači isključivo voditeljce i novinarke. Muškim se televizijskim likovima trbuščić, prosijeda fizura i pobradak toleriraju, štoviše, oni su šarmantni i pametni, dok se o istima kolegica s negodovanjem i zgražanjem naširoko raspravlja. Upravo ovakvi rodni stereotipi koje mediji perpetuiraju, ne samo da ne doprinose promijeni tradicionalne podjele na ženske i muške uloge, nego su jedan od najtvrdokornijih uzroka rodne nejednakosti.

No, moć medija i utjecaj koji imaju na stavove ljudi o sebi i drugima ne završava u reklamnim rubrikama i prostoru. Ujecaj je vjerojatno još važniji, budući je suptilno sugeriran, u načinu prezentiranja vijesti, sadržaja i tema koje se obrađuju u medijskom prostoru, u terminima u kojima se pojavljuju žene, u izboru spola voditelja/ice u TV i radijskim programima, kao i u izboru slika koje nadopunjuju tekstove u tiskanim i internet medijima. Istraživanje Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2012. godine o zastupljenosti i načinu prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama devet internetskih portala, obrađeno je ukupno 12.241 članka s fotografijom. I dok je u analiziranom razdoblju (travanj – srpanj 2012.) polovica svih fotografija sadržavala muškarce, 38 posto žene, a 12 posto istovremno i muškarce i žene, već sam pogled na omjer slika žena na fotografijama, koje prate udarne vijesti na naslovnici, plastično ocrtava njihovu podzastupljenost.

Naime, od ukupno 360 fotografija koje su objavljene uz udarne vijesti, žene su se pojavile na 73 (20 posto), a muškarci na 287 (80 posto). Nadalje, i kada je objavljena njihova fotografija u udarnim vijestima, tek se 23 posto od svih fotografija na kojima se žene nalaze pojavilo u gornjem dijelu naslovnica, gdje se smještaju udarne vijesti. Ranije istraživanje Ureda pravobraniteljice naslovnica i intervjua iz 53 izdanja dva najbolje prodavana politička tjednika, tijekom prvih šest mjeseci 2008. godine, otkriva da su muškarci na naslovnicama bili šest puta više zastupljeni: 64 posto svih naslovnica prikazivalo je samo muškarce, a 15 posto muškarce i žene zajedno, dok je samo 11 posto prikazivalo isključivo žene. Od svih analiziranih intervjua tim istraživanjem, u 83 posto njih intervjuirani su muškarci, a u tek 17 posto žene, gdje su pri tome, muški poduzetnici bili šest puta više intervjuirani nego žene poduzetnice, a političari su bili pet puta više intervjuirani nego li političarke. Žene su podzastupljene i u političkim emisijama: analiza 14 emisija političke TV-emisije ‘Otvoreno’, emitiranih u travnju i svibnju 2010., otkriva da je od 83 gosta emisije, bilo samo 13 žena, a čak 70 muškaraca. Osim toga, nije bilo emisije u kojoj nije bilo muških gostiju, dok žene nisu bile prisutne u 5 od svih analiziranih emisija. Zanimljivo je što istraživanje otkriva da u emisijama, koje je vodio muškarac, u studiju nikada nije bilo više od jedne žene.

Zašto je važno mijenjati predodžbu o ženama u medijima?

Iako Zakon o ravnopravnosti spolova zabranjuje javno prikazivanje i predstavljanje žena i muškaraca na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način, s obzirom na spol i spolnu orijentaciju, a Zakon o medijima zabranjuje oglašavanje u kojem se žene i muškarci prikazuju na uvredljiv ili ponižavajući način, s obzirom na spol ili spolno opredjeljenje, stereotipna (ponekad i seksistička) predodžba o ženama u medijima, a posebice u njihovom reklamnom prostoru, opstajat će sve dok mediji budu inzistirali na dominantnom izvještavanju o izgledu, ili privatnom i obiteljskom životu žena o kojima informiraju. Nezamislivo je da bi njemački kancelar trebao odgovarati na pitanje kako i što kuha, a upravo je o toj vještini njemačke kancelarke Angele Merkel svijet nedavno obišla vijest. Nedostatak privatnog života kao razlog ambicioznosti nikada ne bi bio predmetom intervjua s bivšim premijerom, no upravo je to novinar uglednog dnevnika sugerirao Jadranki Kosor.

Medijski opis muškaraca kao reformatora i vođa posljedica je društvenog i kulturnog nasljeđa, ali i nezrelosti demokratskog iskustva i nedostatne zaštite prava žena. U takvim okolnostima, i onda kada ženske udruge, aktivisti ili političarke žele svratiti pozornost na društveni problem, u kojem su žene glavni akteri priče, mediji ih marginaliziraju ili čak ignoriraju. Sanja Sarnavka, u svojoj knjizi Put do vlastitog pogleda: Kako čitati, slušati, razumjeti medijske tekstove i medijsku kulturu tvrdi da ‘žene, kada treba progovoriti jasno i razgovijetno u javnom prostoru uglavnom zanijeme, a žanrovi u kojima se očituje njihova rječitost redovito su nižega reda’. Sarnavka drži da se ‘ženski glas još uvijek rijetko doživljava kao dovoljno uvjerljiv, zanimljiv, autoritativan, da bi ga se uvrstilo među događaje dana, vijesti tjedna, misli desetljeća ili, ne daj bože, genijalne umotvorine tisućljeća’. Slični su i zaključci studije Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj, koju je 2011. objavio ured Unicefa u Hrvatskoj, koja sugerira da mediji većinom potkopavaju ravnopravnost spolova na sljedeća tri načina: žene su manje vidljive u medijima, posebno u političkim temama ili temama od javnog interesa (dok su nadmoćno zastupljene u reklamama ili zabavnom programu), prikazane su na stereotipan, patrijarhalan i seksualiziran način i podzastupljene su u medijima kao zaposlene osobe, posebno na položajima moći.

Toliko je istine u izreci engleskog jezika: ‘you can’t be what you can’t see’ (‘ne možeš biti ono što ne vidiš’)! Koja će djevojčica i djevojka vjerovati da može postati glavna tajnica UN-a, dekanica, članica HAZU-a, vlasnica firme, partnerica u odvjetničkom uredu, predsjednica kućnog savjeta, ako potporu za to stremljenje ne vidi kroz medijski prikaz žena? Upravo ovu poruku promovira američki dokumentarac Miss Representation, koji unatoč sugeriranju stereotipa kroz igru riječi u naslovu, progovara o podzastupljenosti žena u američkoj politici. Taj dokumentarac slikovito dokazuje kako rodni stereotipi utječu na odluke muškaraca i žena u obrazovanju, profesionalnom i privatnom životu. Pojava svakako nije novijeg datuma. Još prije tridesetak godina pokojna sociologinja, Lidija Sklevicky, provela je istraživanje o pojavljivanju slika muškaraca, žena, djece i životinja u udžbenicima povijesti koje je dokazalo opseg marginalizacije žena u pisanoj povijesti: u udžbenicima ih se, naime, spominje čak rjeđe nego konje historijskih likova. Zato spomenuto istraživanje savršeno opisuje naslov Konji, žene, ratovi. Nažalost, slika žene u medijima nije se bitno promijenila, iako je suvremeno društvo prošlo kroz brojne i silovite društvene i tehnološke promjene. Priznajući takvu praksu, u Preporuci Parlamentarne skupštine 1555 (2002) Prikaz žena u medijima poziva se vlade država članica Vijeća Europe da usvoje i implementiraju politiku koja je usmjerena protiv seksizma i stereotipnog prikazivanja i predstavljanja žena u medijima, kao i na osnivanje tijela za praćenje medija i nadzor nad audiovizualnim sektorom; politiku, dakle, koja bi pomagala sankcioniranje seksizma i stereotipnog prikazivanja žena u medijima.

Stakleni strop u medijskoj profesiji

U Amsterdamu je o organizaciji Vijeća Europe u srpnju 2013. održana konferencija na temu Mediji i slika žena koja je, između ostaloga, naglasila problem podzastupljenosti žena na izvršnim pozicijama u medijima. Zaključci konferencije preporučuju da bi povećana prisutnost žena na pozicijama odlučivanja i moći u medijima vjerojatno dovela do više rodno osvještenog medijskog sadržaja i programiranja. Fenomen staklenog stropa – isključenosti žena na rukovodećim položajima –  karakteristika je naime novinarske profesije. Upravo se njemu pripisuje opstanak i dominacija stereotipnog prikaza žena u medijima. Istraživanja su naime pokazala da mali broj žena u upravljačkim tijelima medijskih poduzeća onemogućuju da žene značajnije utječu na politiku koju mediji provode. Podaci Državnog zavoda za statistiku iz 2009. potvrđuju da su žene podzastupljene u medijskoj industriji. Tada je udio žena zaposlenih na radijima bio je 44,6 posto, dok je na televiziji udio žena bio 39,3 posto. Potvrđuje to i istraživanje Ureda pravobraniteljice o zastupljenosti i načinu prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama internet portala, prema kojemu žene čine 43 posto, a muškarci 52 posto zaposlenika internetskoga portala. Isto istraživanje ukazuje da ženâ uopće nema među predsjednicima uprava medija, producentima za nove medije, snimateljima, dizajnerima i programerima. S druge strane, žene čine većinu kao urednice rubrika, u marketingu, a dominiraju i na radnim mjestima tajnice, lektorice i savjetnice. Pri tome se ne treba zavaravati rastom broja novinarki u posljednjih deset godina, jer tzv. feminizacija profesije ukazuje na njezin niži društveni status i slabija primanja.

Fenomen isključenosti žena iz upravljačkih pozicija prepoznat je kao ključan razlog stereotipne medijske slike žena još u godini pedesetogodišnjice osnivanja Ujedinjenih nacija, 1995. godine. Tada je u organizaciji Ujedinjenih naroda u Pekingu održana Četvrta svjetska konferencija o ženama s ciljem globalnog unaprijeđenja rodne jednakosti. U Pekinškoj deklaraciji i platformi za akciju, strateškom dokumentu konferencije, stoji da se ‘globalne mreže komunikacije koriste za širenje stereotipne i nedostojne slike žena u uske komercijalne i potrošačke svrhe’. Deklaracija sugerira da sve ‘dok žene ne budu ravnopravno sudjelovale i u tehničkoj oblasti i u oblasti odlučivanja u komunikacijama i masovnim medijima, uključujući i umjetnost, i dalje će biti pogrešno predstavljane, a svijest o realnosti života žena i dalje neće biti prisutna’. UN-ova Komisija za status žena još je 1996. godine preporučila da treba ‘podržavati i poticati ravnopravno sudjelovanje žena u upravljanju, programiranju, obrazovanju, obuci i istraživanju, s ciljem postizanja rodne ravnopravnosti u svim područjima i na svim razinama medijske profesije, kao i u regulatornim i nadzornim tijelima’.

Ravnopravnost žena i muškaraca jedna je od temeljnih vrijednosti Europske unije, pa se i na razini Unije donose mnogobrojne zakonske odredbe i strategije za promicanje rodne jednakosti. Na primjer, Strategija ravnopravnosti između žena i muškaraca, program djelovanja Europske komisije u području rodne jednakosti za razdoblje od 2010. do 2015., pretpostavlja integriranje rodne osviještenosti u svakoj fazi političkih procesa i u svim politikama Unije. Vijeće EU, institucija EU-a u kojoj su zastupljene vlade država članica, 21. lipnja ove godine donijelo je Zaključak na temu Promicanje uloge žena kao donositeljica odluka u medijima, u kojima podsjeća na niz dosadašnjih političkih i zakonskih mjera koje trebaju doprinijeti ostvarenju jednakosti spolova putem medija. Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama, od 10. ožujka 2010., zahtijeva od država članica da osiguraju da ‘audiovizualne medijske usluge koje mediji pružaju ne sadrže poticanje mržnje na temelju rase, spola, vjere ili nacionalnosti’, te da audiovizualno komercijalna komunikacija ne narušava ljudsko dostojanstvo ili promiče diskriminaciju temeljem spola ili spolne orijentacije.

Kako od marginalnih žene učiniti ravnopravnim sudionicama medijske scene?

Iako je načelo ravnopravnosti spolova uključeno u mnogobrojne međunarodne i domaće zakonodavne i strateške propise koji normiraju novinarstvo i medije, oni još uvijek ne pomažu iskoraku iz patrijarhalnog svijeta moćnih muškaraca, te pokornih i marginaliziranih žena. No, način na kojem su žene prikazane u medijima nisu samo ogledalo dominantnih društvenih vrijednosti nego i odraz opstanka nejednakosti i neostvarivanja ljudskih prava žena. Zaključci Unicefove studije Analiza stanja prava djece i ženâ u Hrvatskoj sugeriraju da je za povećanje vidljivosti žena u medijima i istrebljivanje stereotipnog ili seksističkog prikaza žena u medijima, nužno uspostaviti tijelo za nadzor medija kao što je predviđeno u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova, osigurati učinkovitu provedbu zakona, novčano potpomognuti programe koji su usmjereni na podizanje svijesti o pravima žena i osigurati obuku za medijske profesionalce.

Ravnomjernija predstavljenost ženskih doprinosa društvenom životu trebala bi imati pozitivan utjecaj na javne politike, ali i na privatne stavove i ponašanja građana. Iako još uvijek medijski nedovoljno priznata, ženska moć neosporno postoji jer su sposobne, odvažne i samostalne žene svakim danom sve zastupljenije na odgovornim izvršnim pozicijama. Odgovornost za veću vidljivost u medijima moraju preuzeti upravo one, ne libeći se javno prezentirati svoje radne rezultate i spoznaje, ali i težeći zauzimanju čelnih medijskih pozicija. No, da bi u tome uspjele treba istovremeno zabraniti i oštro sankcionirati seksizam i stereotipni prikaz žena u medijima. S obzirom na to, potrebna je naravno,  promjena dominantnih vrijednosti, a to pak nadilazi reformu medijske industrije, mandat jedne vlade ili pak vremenski opseg nacionalne strategije za promicanje ravnopravnosti spolova.

Članak je prvotno objavljen u časopisu “Identitet: nezavisni magazin”  broj 182.

Loš dan za seksualna i reproduktivna prava u Europi

U utorak, 22.10.2013. na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu se glasovalo o Prijedlogu za rezoluciju o seksualnom i reprodukcijskom zdravlju i pravima koje je prezentirala u ime Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost Edite Estrele. Međutim, parlament je s većinom od 351 glasa naprama 319 odbacio Prijedlog i vratio ga ponovno na razmatranje u Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost.

Estrele je izrazila žaljenje, te navela kako je odgoda glasovanja zapravo “mobilizacija ekstremno desnih snaga”.

Žestoko su se Prijedlogu protivili i kritizirali ga konzervativci, među kojima je bio i hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Davor Ivo Stier. Stier je u svojem govoru rekao da je “Europska unija stvorena da bi promicala slobodu, a ne da bi je gušila. Ovaj Prijedlog stoga nije u europskom duhu jer osporava slobodu i pravo građana na prigovor savjesti, na pravo da kažu ‘ne želim sudjelovati u pobačaju i prekidu života jednog nerođenog djeteta’. Moramo stati na stranu onih najslabijih, na primjer primalje Jage Stojak koja je zbog odbijanja sudjelovanja u pobačaju dobila otkaz. Zato moramo reći DA pravu na prigovor savijesti i NE ovoj rezoluciji“. 

Rezultat ovakvoga glasovanja jest odgađanje uravnoteženog Prijedloga o seksualnim i reproduktivnim pravima žena – odluka koju je Europski parlament donio prvi put u više od deset godina. Prijedlog je, s druge strane, prihvaćen od većine članova/ica Odbora za ženska prava i rodnu ravnopravnost sredinom rujna, sa 17 glasova za prihvaćanje, sedam protiv i sedam suzdržanih.

Estrela je istaknula kako smatra da ova odgoda svakako nema smisla, jer će odbor ponovno glasovati u istome smjeru. S obzirom na to, Prijedlog će se morati izglasati na plenarnoj sjednici, prije ili poslije.

Liberali upozoravaju da je ovdje zapravo riječ o “velikoj mobilizaciji najkonzervativnijih snaga unutar i izvan parlamenta“, ističući kako se u posljednjih nekoliko dana pojavilo mnogo e-mailova koji su pozivali na glasanje protiv, te iskrivljavali sam sadržaj Prijedloga. Upravo zato se poziva progresivne i prosvjećene građane i građanke da se ne suzdržavaju, već da glasaju na izborima, jer “ono što je odlučeno u Europskom parlamentu ima posljedice za nacionalno zakonodavstvo i život svakoga čovjeka“.

Predsjedavatelj Odbora za ženska prava i rodnu ravnopravnost, Mikael Gustafsson, kratko nakon glasovanja izjavio je: “Ovo je loš dan za one koji vjeruju da su seksualno i reproduktivno zdravlje i prava centralna stvar za postizanje rodne jednakosti, kako u Europskoj Uniji, tako i šire. Oni koji su tako žestoko protiv prijeko potrebnih i progresivnih mjera  navedenih u ovome izvješću, žive u srednjem vijeku. Upravo oni su pokazali kako su netolerancija i pobijanje govora drugih njihove preferirane metode.”

Hrvatski zastupnici/e su bili podijeljeni oko glasovanja: članovi/ce EPP grupe u Europskom parlamentu su u pravilu glasovali da se izvješće vrati Odboru, dok su članovi/ce S&D grupe i GUE/NGL grupe glasovali protiv tog prijedloga.

U Izvješću između ostaloga piše da su seksualna i reproduktivna prava ljudska prava, te kršenjem istih se krše prava na jednakost žena i djevojaka, prava na nediskriminaciju, dostojanstvo, zdravlje i slobodu od nehumanog i ponižavajućeg tretmana. EU u svojem cilju ima eliminirati nejednakosti i promicati jednakost između muškaraca i žena. Seksualno i reproduktivno zdravlje i prava se tiču svakog ljudskog bića u svakom trenutku života, te su stoga dugoročna briga muškaraca i žena. Seksualno i reproduktivno zdravlje i prava se moraju prilagoditi drugačijim potrebama i izazovima s kojima se ljudi suočavaju u različitim fazama svoga života. EU također garantira visoki nivo zaštite ljudskoga zdravlja, te naglašava kako muškarci i žene imaju pravo sami donijeti informirane i odgovorne izbore kada se radi o njihovom seksualnom i reproduktivnom zdravlju, te bi im sve odgovarajuće metode i mogućnosti trebale biti dostupne. Više o Prijedlogu dostupno je OVDJE.  

Što se tiče sljedećih koraka, unatoč ovoj kontroverznoj i regresivnoj odluci o odgodi Estrelina izvješća, seksualna i reproduktivna prava ostat će na dnevnom redu Europskog parlamenta za nadolazeće mjesece. Izazov, između trenutnog stanja i Europskih izbora 2014. godine, jest svakako nastaviti s koncentriranim pritiskom na Europski parlament i zastupnike/ce Europskog parlamenta kako bi se suočili s vlastitim odgovornostima, te osigurali da seksualno i reproduktivno zdravlje i prava budu podržani u Europi i u ostatku svijeta.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu sa Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.

‘Trans* identitet za mene znači transcendiranje zadatog, propitkivanje normi’

Noah Pintarić u Trans Aidu je od samih početaka udruge. Ponajviše bavi aktivnostima usmjerenim na senzibilizaciju javnosti, a također je i član Izvršnog odbora udruge. U kratkom intervjuu otkrio je kako i zašto je udruga nastala, te pobliže objasnio svoju motivaciju za bavljenje trans* aktivizmom, piše na stranicama Trans Aida.

Jedan si od osnivača udruge Trans Aid Hrvatska, prve udruge u Hrvatskoj koja se bavi pravima transrodnih i transeksulanih osoba. Od kuda potreba za ovakvom organizacijom?

Do osnutka Trans Aida, trans* pitanjima su se uglavnom bavile LGBT udruge. Međutim, obzirom da su potrebe trans* populacije specifične u odnosu na LGBT osobe, ukazala se potreba za osnivanjem udruge koja će se pretežno baviti trans* tematikom. Te potrebe se uglavnom odnose na medicinske i zakonske prakse, kao što je primjerice medicinska skrb tijekom tranzicije, ili pak donošenje zakonske regulative i provedba iste prilikom promjene upisa spola u osobnim dokumentima.

Također, postojala je i potreba unutar zajednice za razmjenom iskustava, dijeljenjem informacija, te susretanjem i međusobnim osnaživanjem tako da je jedna od prvih aktivnosti udruge bila pokretanje grupa samopodrške za transrodne, transseksualne, interseksualne i rodno nekonformirane osobe te njihove najbliže – članove obitelji, partnere i partnerice, čiji se sastanci redovito, jednom mjesečno, održavaju od listopada 2012. u Zagrebu.

Kada govorimo o potrebi za osnivanjem udruge koja se bavi trans* tematikom valja uzeti u obzir i širi kontektst društva koje je izrazito rodno binarno orijentirano i patrijarhalno i koje odstupanje od rodne opozicije muško/žensko označava kao nepoželjno, a svako neuklapanje u rodne stereotipe na kojim temelji svoj kolektivni identitet, kažnjava. Gledano s tog aspekta, itekako postoji potreba za udrugom koja promovira pravo na samoodređenje spola i roda kao temeljno ljudsko pravo.

 Kako se oformila udruga i na koji su se način članovi udruge povezali? Koliko članova/ica ima? Javljaju li se nove osobe? Traže li vas osobe pomoć i na koji način najčešće?

Udruga je osnovana početkom 2012. godine na inicijativu osoba koje su se često susretale na trans* događanjima, te su na razne načine povezane s trans* tematikom. Na primjer, jedan/na osnivač/ica je roditelj trans* djeteta, druga je psihologinja koja se bavi trans* pitanjima, a tu su i dvije trans* osobe. Udruga trenutačno broji 15 aktivnih članica/ova. Izvršno tijelo udruge je Izvršni odbor koji broji pet članova/ica, među kojima su i tri supredsjednika/ce udruge.

Udruga stalno bilježi priljev novih članova/ica, od osnutka do danas članstvo se učetverostručilo. Često se događa da osobe dođu na našu grupu samopodrške i nakon toga se uključe i u ostale aktivnosti. Posebno nas raduje što se broj osoba koje dolaze na sastanke grupe stalno povećava, a često nam se na mail javljaju i osobe iz drugih gradova Hrvatske. Upiti koje dobivamo su razni, od informiranja o procesu tranzicije, posebice o kontaktima stručnjaka i stručnjakinja koji se bave rodnom disforijom, zatim pitanja koja se odnose na promjenu upisa spola u osobnim dokumentima kao i pitanja o događanjima i mjestima za druženje.

Koja je tvoja osobna motivacija za uključivanje u trans* aktivizam? Kako ti gledaš na trans* tematiku i na koji način ona tebi pomaže da shvatiš sebe kao osobu? Kad kažeš da si trans*, što to za tebe znači?

Moj aktivistički život započeo je prilično rano. S 18 godina sam se outao roditeljima kao lezbijka i naišao na potpuno neprihvaćanje mog seksualnog identiteta s njihove strane. Nakon toga je uslijedilo i neprihvaćanje moje šire okoline. Tada sam shvatio koliko je educiranje i senzibilizacija društva potrebna i uključio sam se u rad jedne lezbijske udruge. Tijekom cijelog života sam bio i još uvijek sam aktivan na LGBT i feminističkoj sceni, osobito na području kulturnog aktivizma obzirom da se bavim videom i filmom. U trenutku kada sam osvijestio svoj trans* identitet, jedina opcija mi je bila da se priključim trans* aktivizmu jer mislim da je upravo na ovome području potrebno inicirati društvenu promjenu koja jamči jednakopravnost i prihvaćanje drugačijosti, umjesto da je gura na margine.

Trans* identitet za mene znači širenje, transcendiranje zadatog, propitkivanje normi, društvenih i osobnih, mnoštvo, a ne drugost.

S kime surađujete i s kime se solidarizirate?

Trans Aid surađuje s mnogo udruga, a posebice bih istaknuo Žensku sobu s kojom kao partneri provodimo projekt Rodna ravnopravnost za sve – ostvarimo trans prava, a također je jako puno pomogla Trans aidu na izgradnji kapaciteta udruge. Također bih istaknuo i Zagreb Pride s kojim vrlo blisko surađujemo, te ćemo uskoro dijeliti i uredski prostor. Naravno tu je i udurga Lori koja nas podržava od samih početaka, kao i udruga K-zona Vox Feminae.

Koje su najbitnije aktivnosti udruge?

Aktivnosti udruge su mnoge, no u ovome trenutku udruga je najviše angažirana na provedbi projekta Rodna ravnopravnost za sve – ostvarimo trans prava u suradnji sa Ženskom sobom koji uključuje kapacitiranje udruge, senzibilzaciju javnosti za trans* tematiku kao i javno zagovaranje promjene legislative koja se odnosi na tretman statusa trans* osoba s pravne strane.  Što se tiče izgradnje kapaciteta udruge, trenutno imamo petnaest aktivnih članica i članova, dvije zaposlene osobe, a uskoro otvaramo i ured.  Udruga je angažirana i na izradi novog Pravilnika o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije i utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili života u drugom rodnom identitetu koji je kao pozakonski akt vezan za Zakon o državnim maticama. Uskoro nas očekuju i sastanci pri Ministarstvu zdravlja gdje će Trans Aid imati priliku iznijeti mišljenje o sadržaju i formi novog Pravilnika. Naravno tu su i već spomenute grupe podrške za za transrodne, transseksualne, interseksualne i rodno nekonformirane osobe te njihove najbliže, a ove godine pripremamo i obilježavanje TDoR – a Transgender Day of Remembrance  uz prigodan kulturno – umjetnički program.