Ljubav bez granica – praksa voljenja mnogih

Originalno objavljeno na The Indypendent i uz dozvolu prevedeno i prilagođeno za Libela.org.

Dogodilo se to nekoliko dana nakon mog rođendana. Moja najbolja prijateljica i ja smo se upravo uspele škripućim drvenim stepenicama u stan mog dečka.

Dok smo prolazile kroz vrata, primijetila sam da je tiho i tamno. “Zar ne treba netko biti kod kuće”, pomislila sam.

Odjednom, pojavilo se desetak lica koja su vikala: “Iznenađenje!”

Stajala sam tako u nevjerici, gledajući u svoje prijatelje i prijateljice te obitelj s nevjericom, uz osjećaj ogromnog osmjeha koji se nesvjesno širio mojim licem. Primijetila sam svog dečka kako mi se približava s raširenim rukama i polako ali snažno ih obavija oko mene.

“Nemaš pojma koliko sam ovo dugo planirao”, rekao je s olakšanjem i osmijehom.

Povukla sam ga prema sebi i sočno poljubila.

U gužvi zagrljaja i veselog čavrljanja, primijetila sam i svog drugog partnera, koji se je vozio satima do mog grada i proveo vikend ovdje, samo kako bi bio dio iznenađenja. Uzbuđena radi toga što je tu, poljubila sam ga.

Okrenula sam glavu i naslonila je na njegove grudi, istovremeno ‘hvatajući’ pogled svog dečka preko puta prostorije. Gledao je u mene s obožavanjem dok me je grlio drugi partner, i moje oči su mu tiho slale valove ljubavi i zadovoljstva.

Osjećala sam se prekrasno. Kombinacija toga da me drži jedan čovjek kojeg obožavam i slobodu da uživam s onim kojeg volim. To je bila čista radost.

Odgajana sam tako u uvjerenju da postoji toliko načina funkcioniranja kada se radi o ljubavi.

Rečeno mi je: “Nema seksa prije braka. Čekaj, jer će te pravi čovjek na kraju osvojiti”.

Rečeno mi je da nije u redu varati svog partnera, ali ako to radi tvoj muž, svejedno radi na vašem braku.

Rečeno mi je da se ne odijevam previše provokativno.

I da moram biti samo s jednom osobom. Sve ostalo nije moralno.

Ove društvene norme su upravljale s time kako izgledam, osjećam se i komuniciram s drugim ljudima. Ako ne znaš da je tvoje pravo voljeti i izražavati emocije na koji god način tvoje srce želi, kako onda možeš uopće otkriti da postoji nebrojeno mnogo načina voljenja?

Ja sigurno nisam znala da postoje i drugačiji izbori, dok nisam došla u New York.

To se je dogodilo u ovom vibrirajućem gradu, u kojem se miješaju kulture, stilovi života i umjetničke inovacije, pred gotovo pet godina – kada sam naišla na poliamoriju. To je bio taj prijelomni trenutak, kada sam na posve drugačiji način počela promatrati i sebe i svoje odnose s drugima.

Poliamorija, grčki za ‘voljeti mnoge’, dogovorno je funkcioniranje u različtim emocionalnim vezama u kojima su sve strane potpuno svjesno i odgovorno uključene.

U ovom ne-monogamnom stilu života, naučila sam da su nas određene slobode, koje moj partner i ja dajemo jedan drugome, izuzetno približile. Naučila sam nebrojene načine povezivanja s nekime na romantičan način, a koji zapravo ne uključuju seks. Ponovno sam otkrila važnost i intimnost jednog poljupca. Naučila sam da moje srce osjeća iskrenu ljubav na više razina i u više varijacija, za svaku osobu koja je uključena u moj život.

Izložila sam se situacijama koje su potaknule moje najdublje strahove od napuštanja, izdaje i ljubomore. Prošla sam kroz njih, odradila sam ih, i izašla iz svega sa dubljim razumijevanjem svojih osjećaja i same sebe.

Iako je moderna verzija poliamorijskog načina života za neke potpuno novi koncept, postoji mnogo slučajeva konsenzualnih ne-monogamnih ideala i tradicija u povijesti.

Postoje i oni tko čak podastiru i argumente kako bi objasnili tezu da je ljudska vrsta biološki predodređena za više seksualnih partnera, kako je to navedeno u knjizi koja je nedavno izašla Sex At Dawn: The Prehistoric Origins of Modern Sexuality autora Christophera Ryana i autorice Cacilde Jetha.

Bez obzira na to bili mi ili ne po prirodi određeni za promiskuitetno ponašanje, ljudi su nedvojbeno seksualno znatiželjna bića.

Interna revolucija

Ironično je da živimo u društvu koje polako prihvaća ideju ‘voljeti više ljudi istovremeno i otvoreno’ i odbacuje ‘voljeti više ljudi u tajnosti’, ali još uvijek žene naziva droljama ako koriste kontracepciju.

Ženska seksualnost je transformirana u proizvod koji omogućuje korporacijama da nas gurne u potrošnju.

Ukratko, istrenirane smo da se osjećamo duboko nezadovoljne i neprilagođene jer naša tijela ne odgovaraju društvenim standardima ljepote. Naša seksualnost je dobila etiketu, stavljena je u super malenu kutijicu, samo za nas, a ako odlučimo izaći iz tih granica – stigmatizirane smo.

No ipak, moja znatiželja je izvukla najbolje iz mene, te sam se našla kako preispitujem svaki ideal o ljubavi i seksu za koji sam smatrala da je isključivo moj, iako zapravo nije. To je bilo shvaćanje koje mi je omogućilo da se oslobodim. Kako su autori knjige The Ethical Slut, Dossie Easton i Janet Hardy napisali:

“U svojem predavanju mladim komunistima/kinjama u Njemačkoj tijekom uspona Hitlera i nacista, psihijatar Wilelm Reich je teoretizirao o tome kako je potiskivanje seksualnosti esencijalno za autoritativnu vladu. Bez nametnutog antiseksualnog morala, vjerovao je, ljudi bi bili oslobođeni srama i vjerovali bi svojim vlastitim osjećajima za dobro i loše… Možda, da smo odgojeni bez srama i krivnje radi vlastitih želja, mogli bismo biti slobodniji, i to na više načina, ne samo seksualno”.

Rasprave o tome koja pravila želim slijediti u mojim vezama dalo mi je veći osjećaj slobode, empatije i snage – ne samo u vezama s drugim ljudima, već i sama sa sobom.

Postala sam jednaka u timu, avanturist, ne podčinjena ili pasivni sudionica.

Po prvi puta, osjećala sam kako živim radoznalosti vlastite podsvijesti koje dolaze iz najskrivenijih odjeljaka mog srca.

Istraživanje načina života poliamorija me je ohrabrilo da tražim cjelinu u sebi, kao suprotno osjećaju cijelosti koji proizlazi iz veze s nekime.

Ljudi zeznu stvar. Iznevjere te, promijene mišljenje i prekrše obećanja. Tako da, i kada primaš iskrenu ljubav iz različitih veza, tvoj prioritet mora uvijek biti ljubav prema sebi, bez obzira na okolnosti.

U redu je i kada partneri ne mogu zadovoljiti svaku tvoju potrebu. Oni to niti ne trebaju. Preuzimanje odgovornosti za vlastito biće je lekcija koju osoba treba  naučiti i vrijedi za cijeli život.

Ta odgovornost me je aktivnost prisilila da svakodnevno više obraćam pažnju na svoje aktivnosti. emocije su postale dublje, više žive. Počela sam samu sebe više doživljavati no što je to ranije bio slučaj.

Osjetljivost i dalje postoji, iako sam nastavila putovanje samo-istraživanja bez svojih prijašnjih partnera.

Dvostruki mač

Dok poliamorija drži do ideala koji promiču poštenost i jednakost, postoje i oni koji se uključe u cijelu priču iz krivih razloga.

Jedan od najvećih izazova s kojima sam se susrela je izmjena načina na koji komuniciram s partnerima i držim ‘svoju stranu’.

Dosta žena se često nađe u situaciji da žele ispuniti želje svojih partnera, ali i slijediti svoje potrebe, što dovodi do žrtve i ignoriranja vlastitih osjećaja. To nije zdravo.

Treba hrabrosti da bi se reklo ne dragoj osobi, onoj koja ti čini stvari koje bole ili uzrujavaju. Koliko god to bilo teško, ovaj način komunikacije čisti zrak i osigurava da nitko tvoju ljubav i dobrotu ne uzima zdravo za gotovo.

Granice su seksi. Dozvoljavanje da te netko gazi nije.

Poliamorija nije za svakoga, i ovaj članak definitivno nije poziv za svih da je prigrle kao glavni model za intimne veze. Naposljetku, niti jedan način dogovornog sklapanja vezi nije ‘bolji’ od drugog.

Ono što je važno je to da nije stvar u imanju više partnera u isto vrijeme, već u slobodi da sami sebi prilagođavamo i odabiremo na koje načine ćemo održavati i započinjati, kako platonske, tako i intimne veze.

Želiš li stvoriti okruženje puno ljubavi s više partnera u kojem ćete imati supruga i dečka? Učinite to!

Želiš li njegovati i graditi vezu s jednim partnerom, ali ipak imati puno prijatelja za razmjenu nježnosti? Samo naprijed.

Osjećaš li, da iako trebaš sve opcije (ili nešto drugo, ili nešto između) i da ti je to dostupno u različitim periodima tvog života? Nađi partnera koji je fleksibilan kao i ti. Oni postoje.

Cilj je stvoriti svoje sigurno mjesto gdje možeš izraziti intimnost i ljubav s kime god to želiš, bez da vanjske sile određuju je li taj odabir ‘dobar’ ili ‘loš’.

Kao žene, dugo se borimo s ovim snagama – kroz seksističke političke debate, kulturološke norme, ili čak prijatelje i obitelj koji nas ne razumiju.

Preuzimajući kontrolu nad vlastitim srcem i seksualnosti i tražeći druge koji razmišljaju na sličan način, možemo savladati najljepše darove samo-izražavanja i dijeljenja koje posjedujemo.

I možda će ovo voditi do drugih osobnih revolucija koje inspiriraju izgradnju svijeta gdje prava ljubav nema granica, gdje vIše ne moramo podilaziti popularnim represivnim idealima i ne odgovaramo nikome osim sami sebi.

Ichi Vasquez je freelance novinarka i feministkinja. Voli čitati o, pisati o i diskutirati o ženskim pitanjima, najčešće reproduktivnim pravima i seksualnosti. Možete je kontaktirati na Luz118@gmail.com.

Identificirani huligani koji su napali Povorku ponosa u Budvi!

Crnogorska policija identificirala je 32 osobe za koje se sumnja da su narušavale javni red i mir tijekom održavanja Povorke ponosa u Budvi, prenose e-Novine. Kako se doznaje, protiv njih je podnijet zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka.

Među osumnjičenima je i šestoro maloljetnika. Najmlađa osumnjićena osoba ima 16, a najstarija 61 godinu. Osumnjičeni su iz Cetinja, Nikšića, Berana, Podgorice, Rožaja, Budve, Plava i Bara.

Iz Uprave policije su podsjetili da su njihovi službenici/e na dan održavanja Parade ponosa po planu osiguravali događaj te da je angažmanom optimalnog broja policajaca/ki spriječen incident većih razmjera.

Podsjetimo, prva Povorka ponosa u  Crnoj Gori održana je u Budvi 24. srpnja. Za sigurnost, prema nekim procjenama 40-60 sudionika/ca bilo je zaduženo 400 policijskih službenika/ca.

Crnogorska LGBTIQ Asocijacija Queer Montenegro je najavila Povorku ponosa u Podgorici za 27. listopada ove godine.

Jelena, što ti zapravo misliš?

Svjetsko atletsko prvenstvo u Moskvi pokrenulo je niz rasprava i tenzija u svjetskoj javnosti, koje nemaju veze sa sportskim uspjesima. Usmjeren je pritisak na Međunarodni olimpijski odbor da svjetsku prvakinju u skoku s motikom, Ruskinju Jelenu Isinbajevu, razrješe njezine uloge ambasadorice za Youth Olympics.

Podsjetimo se- Isinbajeva je kritizirala skakačicu u vis Emmu Green- Tregaro i još neke altletičare/ke, zbog njihova javnog suprostavljanja novom ruskom zakonu, po kojem je ilegalno maloljetnicima/cama davati informacije vezane uz homoseksualnost.

“To (misleći na javno protivljenje Green- Tregaro i ostalih) je nepoštivanje naše zemlje, nepoštivanje naših građana, jer smo Rusi/kinje”, izjavila je Isinbajeva na tečnom engleskom jeziku.

“Možda smo mi različiti od Europljana i ljudi iz ostalih dijelova svijeta. Mi imamo svoje zakone koje svi moraju poštovati. Kada putujemo u različite države, nastojimo se držati njihovih zakona. Ne pokušavamo tamo provoditi svoja pravila. Puni smo poštivanja”, nastavila je.

“Smatramo se normalnim, običnim ljudima, živimo dečki s curama, cure s dečkima…to proizlazi iz naše povijesti”, zaključila je.

Među mnogim atletičarima/kama koji/je su odlučili/le izraziti svoje nezadovoljstvo Isinbajinim izjavama, je i britanski atletičar Louise Hazel, koji poziva MOO da razrješi Rusiju uloge ambasadorice za Youth Olympics.

“Mislim da bi to (razrješenje Rusije) trebala biti prva zadaća MOO- a nakon završetka natjecanja. Ona (Isinbajeva) je otvoreno homofobična. Ovo je 21. stoljeće”, izjavio je Hazel.

Nick Symmonds, trkač SAD- a, posvetio je svoju srebrnu medalju na 800 metara svojim gej i lezbijskim prijateljima/icama.

“Nevjerovatno mi je da je tako mlada, obrazovana žena, koja je proputovala pola svijeta, toliko iza svoga vremena”, izjavio je komentirajući izjave Jelene Isinbajeve.

Nakon što su njene prvobitne izjave naišle na osudu među njenim kolegama/icama, prošli petak Isinbajeva je izjavila kako su njene prvobitne izjave, u kojima brani ruski zakon koji diskriminira homoseksualnu populaciju, krivo protumačene, jer je govorila na engleskom jeziku, koji joj nije materinji.

“Željela sam reći da ljudi trebaju poštivati zakone zemlje čiji su gosti i gošće. No, želim naglasiti da poštujem stavove svojih kolega/ica i protivim se diskriminaciji homoseksualaca/ki”, izjavila je Isinbajeva.

Na kraju se moramo upitati- što Jelena ustvari misli i zastupa? Je li njeno mišljenje promjenio pritisak kolega/ica i sponzora, ili je zaista moguće da joj je engleski ‘zaštekao’ u ključnom trenutku? Jedno je sigurno – bilo bi higijenskije da je svoje mišljenje zadržala ‘u svoja četiri zida’.

Feminizam i što ja imam s tim

Prije nekoliko dana, tijekom razgovora o feminizmu, jedan me je prijatelj upitao zašto imam potrebu određivati se kao feministkinja, odnosno, njegovim riječima, ukalupljivati u ijednu ideologijsku shemu. 

Zaista, ni u čemu se ne volim određivati, bilo da je riječ o političkoj opciji, religijskoj pripadnosti ili glazbenom stilu. Zazirem od svih tih etiketa jer se ne volim ograničavati i slijepo slijediti jednu struju, bez propitkivanja. Ipak, prije pune dvije godine postala sam feministkinja. Odnosno, odlučila sam stati iza tog danas – ne baš slavnog naziva.

Kao i mnoge druge djevojke, žene, drugarice, cijeli život dižem glas protiv nepravde pa tako i rodne neravnopravnosti, kroz svoje svakodnevne aktivnosti nastojim pokazati kako i aktivnosti i poslove koji su tradicionalno i stereotipno određeni kao muški, mogu obavljati jednako dobro. Redovito sam silazila s uma dok mi je djed govorio kako bi bilo dobro da naučim kuhati jer je to za žensko dijete od iznimne važnosti, a baka ponekad podupirala tu tvrdnju uz konstataciju kako će, jednom kad se udam, moj budući suprug biti primoran gladovati. Živciralo me što me svi prijekorno gledaju kad ošišam svoju dugu, predivnu kosu jer sam onda manje ženstvena. Ili kad bi netko od starijih prokomentirao da sam trebala biti dečko. Ali sve te godine, taj prljavi feminizam smatrala sam bespotrebnim pokretom koji bi me podčinio i narušio moju modernu emancipiranost. Koju sam, usput rečeno, dobila zahvaljujući zaslugama tih vražjih frigidnih feministkinja.

A onda sam odlučila ponosno se etiketirati s onime što ionako živim – feminizmom. Zakopala sam sve predrasude koje sam imala o feministkinjama i izišla iz okova straha. Da, straha. Straha od neugodnosti, osuđivanja i nerijetko ismijavanja na koja nailazim otkad se nazivam onim što jesam – feministkinjom. I znate što? Super mi je. Čak i kad misle da sam malo čudna i radikalna.

Zašto?

Jer se stvari mijenjaju, a bojišta feminizma nisu i ne smiju biti zatvorena. Žene danas mogu staviti kvačicu pored (biračkog) prava glasa u većini zemalja i iako se uloga žene načelno više ne povezuje isključivo s ulogom kućanice i majke, ta činjenica svejedno ne sprječava oštre kritike i paljbu tzv. moralnim (protu)argumentima ženama koje svoj život odluče posvetiti karijeri. Osim licemjerja, bezbroj je drugih problema i borbi koje feministkinje još trebaju osvojiti.

Ponajprije je riječ o (nejednakim) odnosima moći utkanima u obitelj, politički i pravni sustav, ekonomiju, obrazovanje, religiju. Nemojmo se zavaravati, i dalje živimo u patrijarhalnom društvu s institucionaliziranom muškom moći u kojoj je javno rezervirano za muškarce, a privatno za žene.

Nejednaki odnosi moći u brojkama

Svakodnevni feminizam

No, za većinu su žena ovo tek banalni statistički podaci. Oni ih ne čine direktno ugroženima, barem prividno. To su daleki brojevi i riječ je o tamo nekim ženama koje su imale manje sreće od njih.

U tome leži varka individualno-utilitarističkog društva u kojem živimo. Ipak, ako feminizam svedemo na osobnu razinu, sjetimo se koliko smo puta bile suočene sa svakodnevnim seksizmima, koliko nas se puta procjenjivalo kroz prizmu izgleda i seksualnosti, koliko su se puta naši glasovi ušutkali.

Feminizam mi je osobno važan jer mi je strašna činjenica da se moja petogodišnja nećakinja u vrtiću igra s lutkicama i u kuhinji, dok dečki grade kuće od lego kockica i igraju se autićima. Možda je ovo generaliziranje i sigurna sam da postoje vrtići u kojima ta distinkcija između rodnih uloga koje se stvaraju odmalena nije toliko naglašena, ali ja ovdje govorim o stanju koje svakodnevno zatječem u vlastitoj okolini.  Važno mi je da ona i njezini vršnjaci izrastu u zdrave i svestrane ljude, otvorenih umova koji su rodne uloge ostavili u vrtiću. Važno mi je i da odraste neopterećena izgledom. Pri tome ne želim zanemariti brigu o samoj sebi i vlastitom zdravlju i higijeni, ali ne želim da ikad više dođe iz vrtića i pita me je li debela. A borba protiv toga dugotrajna je i iscrpna jer je ugrađena u sve sfere društva i puno je kompleksnija od igre lutkicama i autićima, ali takve su i slične, naizgled – banalnosti alarm za promjenu hijerarhijskog i patrijarhalnog sustava vrijednosti.

Feminizam mi je važan i zato što smatram nužnim da drugim ljudima prestane biti važan moj i uopće ičiji bračni status, (ne)imanje djece i dužina kose. I da je stvar kuhanja i općenito kućanskih poslova žensko pitanje i ženska vještina jednako koliko i muško pitanje i muška vještina.  Poslovi nemaju roda.

Zbog svega toga, feminizam mi je i danas važan i relevantan. Jer želim promjene. Jer feminizam želi promjene. Jer bismo svi trebali željeti promjene.

Feminizam kao pokretačka snaga ravnopravnog društva sutrašnjice

Promjene koje dovode do društva za kakvo se zalažemo ne događaju se preko noći, splet su niza okolnosti, truda, rada, uspona i padova.

Feminizam kao zahtjev za ravnopravnošću, ne idealiziranjem ili pružanjem nadmoćnog položaja ijednom spolu/rodu, možda nije spasonosno rješenje za sve probleme današnjice, ali svojom svakodnevnom borbom svakako vodi ozdravljenju društva akutno oboljelog pasivnošću, nemoći i odustajanjem od prava koja svi/e zaslužujemo. Naposljetku, barem  toliko dugujemo ženama kroz povijest čija su nastojanja sagradila temelje za prava koja danas posjedujemo.

Ukoliko želimo stanje svojih umova vratiti nekoliko evolucijskih koraka unazad, tada feminizam nije potreban. Ali za bolje društvo sutrašnjice, svekoliko je potreban.

Novi Zeland: Bračna jednakost i u praksi!

Novi Zeland je u ponedjeljak proslavio svoje prve istospolne brakove.

Naime, odmah po otvaranju matičnog ureda, održana su dva vjenčanja istospolnih parova. Prema riječima dužnosnika, uoči ozakonjenja istospolnih brakova pristiglo je oko 1.000 zahtjeva. Oko 170 zahtjeva je iz stranih zemalja, ponajviše iz Australije, ali također i Hong Konga, Rusije i SAD-a, piše rtl.hr.

Novi Zeland je 14. zemlja na svijetu koja je ozakonila istospolne brakove i prva u azijsko-pacifičkoj regiji. Ova država je u travnju ove godine ozakonila bračnu jednakost nakon što je 77 zastupnika/ica glasovalo ‘za’, dok se 44 protivilo prijedlogu zakona.

Novi Zeland poznat je i kao prva zemlja koja je ženama 1893. dopustila glasovanje, a 1984. proglasila se zemljom bez nuklearnog naoružanja. Prema zakonu, u Novi Zeland je zabranjeno uplovljavanje brodova i podmornica na nuklearni pogon ili s nuklearnim naoružanjem. Od tada je to jedna od glavnih odrednica novozelandske vanjske politike.

Četiri žene u utrci za gradonačelnicu Pariza

Jedno mjesto, četiri žene. Izgleda da će lokalni izbori sljedeće godine u Parizu biti u znaku žena. Čak četiri žene su kandidatkinje za gradonačelnicu Pariza.

Dvije najveće stranke izabrale su svoje dvije kandidatkinje: Nathalie Kosciusko-Moriziet, predstavnica desnog centra Union pour un Mouvement Populaire (UMP) i Anne Hidalgo predstavnica Parti socialiste (PS).

Za još dvije žene, iz manjih stranaka, naveliko se očekuje da će se boriti za gradonačelničko mjesto, a to su: Marielle de Sarnez iz centrističke stranke MoDem i liderica Zelene stranke Cecile Duflot.

“Dok je francuska politička arena još uvijek teška za žene, Pariz čini iznimku”, rekla je Sandrine Leveque, pariška politologinja.

“Pariz je friendly grad za žene. Ovo nije prvi puta da imamo kandidatkinje u utrci za gradonačelnika/cu Pariza”, dodala je.

“Francuski mediji, također, ne pomažu francuskim političarkama. Za vještine kandidatkinja se uvijek više propitkuje, unatoč njihovim kvalifikacijama. Takva pitanja nikada neće postavljati muškim kandidatima… Hoće li ona biti dobra za ovaj posao? Hoće li ona znati voditi ovaj posao? Hoće li preživjeti”, pojašnjava Leveque.

“Možda imamo Marianne, ženu, kao jedan od simbola Francuske Republike, ali je politička moć još uvijek u muškim rukama”, dodaje Leveque.

U Francuskoj trenutno gradonačelničku dužnost obnaša manje od 14 posto žena.

“Nadam se da će sposobna i jaka žena koja će voditi Pariz učiniti da se to promijeni”, kaže Leveque.