Predsjednik SAD-a, Barack Obama, najavio je u četvrtak da će feministkinja, spisateljica, aktivistkinja i suosnivačica časopisa Ms MagazineGloria Steinem biti ove godine nagrađena predsjedničkom Medaljom slobode, najvišim civilnim priznanjem u SAD-u.
Ova prestižna nagrada utemeljena je 1963. godine. Gloria se pridružuje skupini od gotovo 600 uglednih osoba koje su do sada dobile ovu prestižnu nagradu. Prema Bijeloj kući, Steinem je nagrađena medaljom za doprinos promicanju ženskih ljudskih pava i ženskom aktivizmu.
Kada je najavio ovogodišnje pobjednike/ce, Obama je rekao: “Predsjednička Medalja slobode ide onim muškarcima i ženama koji su svoje živote posvetili kako bi nas obogatili. Ovogodišnji/e dobitnici/e su blagoslovljeni izvanrednim talentom, ali ono što ih razlikuje jest njihov dar za dijeljene svog talenta sa svijetom. Stoga će mi biti čast predstaviti ih u znak zahvalnosti naše nacije”.
Ove godine nagradu dobivaju još četiri žene: astronautkinja Sally Ride, tv voditeljica Oprah Winfrey, country pjevačica Loretta Lynn i sutkinja Patricia Wald, poznata po rješavanju borbi sa staklenim stropom.
Iako smo priču o zabrani pobačaja, kao logični nastavak referendumske inicijative U ime obitelji, očekivale na jesen, ona je prigodno eksplodirala na slavljima Velike Gospe diljem zemlje. Crkvenim autoritetima ne treba neki povod da se bave regulacijom ženskih života, ali ovog puta su ga, zlu ne trebalo, pronašli. Kninska primalja Jaga Stojak odbila je asistirati pri pobačaju na zahtjev u kninskoj bolnici te je zbog toga dobila otkaz. Obzirom da medicinsko osoblje ima pravo na priziv savjesti baš kao što i žene u Hrvatskoj još uvijek imaju pravo na pobačaj, otkaz je povučen (a nadamo se da je pacijentica dobila uslugu po koju je i došla u bolnicu). Hrvatska katolička vrhuška odlučila je od primalje napraviti nacionalnu katoličku heroinu iako nažalost njezin potez nije ništa novo. Medicinsko osoblje je u prizivu savjesti diljem Hrvatske. Lakše je nabrojati doktore/ice i bolnice koji nisu u prizivu savjesti nego one koji jesu. Ako već niste, svakako pročitajte Libelinu reportažu o tome koliko je zapravo pobačaj u Hrvatskoj legalan odnosno dostupan i vidjet ćete da obaviti pobačaj u Lijepoj našoj nije niti jednostavno niti jeftino.
Uostalom, svako malo smo svjedoci i svjedokinje tome kako razni ljudi prakticiraju svoje prizive savjesti vezano uz kontracepciju, a svaki pokušaj da se suvislom seksualnom edukacijom mladih smanje između ostalog i neželjene trudnoće, biva napadan i radikaliziran upravo od onih kojima je navodno jako stalo do zaštite života – barem tako dugo dok je taj “život” embrij, a ne žena ili gej osoba. No, iako nanose ogromnu štetu te pokušavaju ovu zemlju pretvoriti u fundamentalističku vatikansku koloniju, ostaje činjenica koja im se ne sviđa i koju stalno pokušavaju izmanipulirati. A to je da su oni ipak, usprkos svemu što čine, jedna radikalna, bogataška manjinska skupina. Da su opasni – jesu, ali još uvijek nemaju većinu.
Mogu pričati o 80 posto katolika i katolkinja u Hrvatskoj, ali mnogi katolici i katolkinje su ne jednom pokazali da ipak misle svojom glavom. Uostalom, ankete i istraživanja i dalje pokazuju da hrvatski građani i građanke smatraju da pobačaj treba biti legalan, da medicinski potpomognuta oplodnja treba biti liberalno regulirana, da podržavaju znanstveno utemeljen zdravstveni odgoj, a i značajan broj ljudi je spreman istospolnim parovima priznati određenu razinu prava koju imaju i heteroseksualni parovi. No, ono što je ključ cijele ove halabuke, baš kao i svake druge koja dolazi iz tih Kaptol – Grozd – Vigilare – U ime obitelji krugova, je sljedeće – ima li u Hrvatskoj ozbiljna politička opcija koja bi te ideje provela u zakonska riješenja. Konkretno, da li je Karamarkov HDZ ta opcija? HDZ kao demokršćanska stranka od 23 godine demokratske Hrvatske imao je većinu u parlamentu 18 godina. I svih tih 18 godina iako su deklarativno tvrdili da su protiv pobačaja i da smatraju da treba štititi život od začeća do prirodne smrti nisu promijenili stari jugoslavenski zakon iz 1978. kojim se ženama u Hrvatskoj garantira pravo izbora. I nekako, čini se, da od Sanaderovog i Kosoričinog HDZ-a to nitko nije niti očekivao, no da li je situacija s Karamarkovim HDZ-om drugačija? Da li se po prvi puta moramo bojati poruka s oltara jer postoji politička opcija koja ne samo da ih pozorno sluša nego ih je spremna i provesti u djelo kroz zakonska riješenja?
SDP se s druge strane nije proslavio s time da je išta učinio kako bi pravo žena na izbor bilo i u praksi provedivo. Možda su trenutno vladajući ponešto naučili od harange na zdravstveni odgoj i referendumske inicijative te konačno shvate da oportuno guranje glave u pijesak po pitanju pobačaja nije više moguće i da je njihova apsolutna dužnost kao socijaldemokrata/kinja i liberala/ki koji obnašaju vlast zaštiti pravo žena na izbor. Ministre Ostojiću, možda toga niste niti svjesni, ali Vi ste na potezu.
Svi rođeni 1964. godine i kasnije u punu će starosnu mirovinu tek sa 67 godina, prenosi Poslovni dnevnik.
Tako će današnje 49-godišnjakinje raditi punih sedam godina dulje nego što rade ili su radile žene koje rođene 1954. godine i odlaze u mirovinu prema starim propisima.
Mini mirovinska reforma jedna je od većih reformi koju Milanovićeva vlada priprema za jesen, a u njezinu će se dijelu nalaziti i odredba o povećanju radnog vijeka i za žene i za muškarce na 67 godina.
U Vladi su načisto sa time da treba povećati dob za umirovljenje na 67 godina, ali još nije donesena odluka kad će se ona početi primjenjivati.
Odlazak u mirovinu sa 67 godina već nakon 2030. godine prvi je spomenuo ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić na zatvorenoj sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe.
Tom je tijelu potkraj srpnja ministar predstavio projekciju prema kojoj će prijelazno razdoblje za povećanje radnog vijeka do 67. godina života trajati od 2020. do 2031 godine. Tako bi samo generacije muškaraca rođenih 1954. godine i ranije odlazile u mirovinu prema sadašnjim uvjetima umirovljenja, a svi rođeni 1955. godine i kasnije radili dva mjeseca do dvije godine dulje – ovisno o starosti.
Kompliciranija je situacija sa ženama, jer se njima već produljuje radni vijek za tri mjeseca godišnje dok se ne izjednače sa muškarcima.
Taj je proces počeo 2010. i trajat će sve do kraja 2029., od kada će žene u punu mirovinu sa 65. godina, piše Poslovni dnevnik.
Iduće godine tako žene moraju raditi do 61. godine života za starosnu mirovinu, a od 2020. godine to bi se usklađenje ubrzalo i radni vijek bi se produljivao ne tri već pet mjeseci godišnje kako bi uhvatile korak sa muškarcima.
Jedno prijelazno razdoblje još nije ni završilo, a sustiže ga drugo, a kako je krenulo neće dugo proći i do trećeg. Tako nešto proljetos je sugerirao MMF, koji je predložio Hrvatskoj da odmah donese odluku o povećanju dobi za umirovljenje te ubrza dinamiku usklađenja i na taj način smanji pritisak na mirovinski sustav i zadrži izdatke za mirovine pod kakvom takvom kontrolom.
Dan prije nego što su se Ellen Page i autorica intervjua susrele u Los Angelesu, administracija Baracka Obame je konačno objavila kako će omogućiti Plan B, pilulu za dan poslije, koja će biti na raspolaganje djevojkama i ženama bez recepta. Kako javlja New York Times, ovaj potez je s nekim nedorečenostima ‘pun političkih posljedica za Obamu’.
Ovo će zvučati apsurdno većini ljudi koji žive u Velikoj Britaniji, gdje je pilula za dan poslije dostupna bez recepta već više od desetljeća. No, u Americi, određeni političari/ke glume razumijevanje stvarnosti ženske biologije i kontracepcijskih potreba.
Ako se vratimo u 1960-e i 70-te godine, feministička revolucija u Americi činila se nezaustavljivom – dok se odjednom nije učinilo da se zaustavila. Godine 1972., godinu dana prije Roe vs. Wade slučaja, časopis Ms Magazine izdaje feature pod nazivom Mi smo imale pobačaj koji su potpisale 53 poznate žene uključujući Lillian Hellman, Noru Ephron i Billie Jean King. Pitajte američku celebrity zvijezdu danas je li feministkinja i vjerojatno ćete dobiti neuki verbalni proljev (Lady Gaga: “Nisam feministkinja! Pozdravljam muškarce, volim muškarce, slavim američke muškarce, pivo i barove, automobile”) i uplašene demantije (Björk:”Reći da sam feministkinja će me izolirati”). Najbolje što je Beyoncé mogla sročiti, kada je nedavno upitana smatra li se i sama feministkinjom je: ” Ta riječ može biti vrlo ekstremna … I vjerujem u jednakost … Ali ja sam sretno udana. Volim svog muža”. Priznaje, ona je ‘suvremena feministkinja’, a to je vjerojatno istina, s obzirom da, ako ste ženska zvijezda, sintagma ‘modern day feminist’ čini se distancira vas od te (F) riječi.
Ellen Page je u posljednjih nekoliko tjedana meta teških zlostavljanja. Dugo je bila glasna pobornica Plana B. “Dakle jako vas ljuti ako bi 15-godišnja djevojka mogla spriječiti trudnoću, ali želite da svi imaju oružje bez suvišnih pitanja? Smiješno”, napisala je na Twitteru prošlog mjeseca samoprozvana ‘mala Kanađanka’. Tweet je naišao na kritiku. “Twitter je pokazao da glumci/ice jako neuki. Hvala, Ellen,” rekla je jedna.
“Mislim da ako niste iz Amerike i pročitate ove stvari, možete se samo upitati o čemu se k vragu radi. Ne znam zašto žene tako nerado kažu da su feministkinje. Možda neke žene jednostavno ne zanima. Ali zapravo ne može biti više očito da mi još uvijek živimo u patrijarhalnom svijetu kad je feminizam loša riječ?”, pita se mirnim glasom koji vjeruje u čvrsta mišljenja i njihovo često izražavanje.
“Feminizam se uvijek povezuje s radikalnim pokretom – tako bi i trebao! Sa svime onime što su su radikalne feministkinje 1970-im govorile, a i danas govore, ja se slažem s njima”, kazala je Ellen. Ovo nisu tvrdnje koje ćete čuti od Beyoncé u skorije vrijeme.
Iskreno, razgovor s Page znatno je drugačije iskustvo razgovora s bilo kojom ženskom slavnom osobom. Naš razgovor varirao je od toga kako je njezina odluka za iPhoneom ‘izazvao opresije nad mnogim ljudima’, da je ‘kapitalizam religija uništenja’ (‘jedna od’, zaključuje), o ekonomiji Big Macova, preko diskriminacije LGBT zajednice pa sve do poljoprivrednog dizajna. To je sve u prvih 15 minuta. Posljednja glumica koju sam intervjuirala (nije za Guardian) pričala je oko 45 minuta o tome kako joj je život “doslovno putovanje. Doslovno’.
Page, s druge strane ne može prestati govoriti o velikim pitanjima, a dva puta sam odlučila produžiti naš razgovor. Ona preporučuje ezoteričnu knjigu: “Samo sam progutala ovu veliku knjigu o pogrešnim teorijama prapovijesne seksualnosti. I tebi bi se svidjela’, sa zanosom intelektualno znatiželjne tinejdžerke je rekla. Ako s vremena na vrijeme njen argument i bude malo ispred nje, kao što izražavanje ogorčenja što se u školama teško uči o bilo kojim autoricama osim Jane Austen (Brontes? Toni Morrison?) u čemu joj ponekad nedostaje preciznosti, ali ju više nadoknađuje osvježavajućom neustrašivom strašću. Kada sam se u jednom trenutku osvrnula na nešto što je u korelaciji s njezinim najnoviji filmom, The East, što i jest trebala biti jedna od tema, samo je uzvratila: “Zašto želiš da radim filmske promocije kada možemo govoriti o radikalnoj feministkinji Shulamith Firestone umjesto toga?”
Kad Page kaže ‘volim biti vani i biti prljava’ govori o svom djetinjstvu u kući u Nova Scotia, ali izjava bi se jednako tako mogla primijeniti i na njezin rad. Još je uvijek najpoznatija po ulozi trudne tinejdžerice u filmu Juno iz 2007., za koji je zasluženo dobila i nominaciju za Oscara. U novije se vrijeme pojavljuju i u zanimljivim big-budget filmovima, poput Inceptiona i X-Men: The Last Stand , kao i komedije poput Drew BarrymorineWhip It i Woodyja Allenove To Rome with Love. No čini se da najsretnije izgleda u manjim, oštrijim filmovima. Njezin proboj je označio film iz 2005. Hard Candy, brutalna priča o 14-godišnjakinji koji u zamku uvuče pedofila kako bi ga mučila. U 2010. i crnoj komediji Super, postaje lažna superheroina i osvećuje na svima. The East je u sličnom duhu. Page igra Izzy, iznimno usmjerenu članicu eko-terorističke skupine koja priprema brutalnu osvetu onima za koje misle da su oštetili planet. To je promišljen i iskren film, i baš poput Hard Candyja, pametan na području sivog morala onih koji su najviše sigurni u svoje postupke. Page je, kao i obično, izvrsna, puna bijesa na čovječanstvo, a njezina izvedba potaknula je usporedbe s prekrasnom američkom glumicom Lili Taylor, čija je karijera u počecima bila slična Pageinoj, uz miješanje mainstreama i ekstrema.
{slika} Tu je, međutim i nesretna ironija što je jedna od rijetkih mladih glumica koja sebe rado opisuje kao feministkinja i dalje vrlo usko povezana s filmom koji su mnogi vidjeli kao nositelja poruke protiv pobačaja. U Junu, igrajući istoimenu 16-godišnjakinju odluči se na pobačaj, ali naletjeti na kolegicu ispred klinike koja prosvjeduje protiv pobačaja. “Vaše dijete ima nokte”, govori joj kolegica.
“Nokti, stvarno?”, Juno odgovora. Ona tada odluči da neće prekinuti trudnoću.
Je li bila iznenađena ljutnjom koju je film izazvao?
“Ne, jer znam kakvi su to ljudi u Americi koji govore o ženskoj sposobnosti izbora za sebe u odnosu na njihova tijela. Jedino što je neugodno jest to što su ljudi film uzeli kao pro-life jer je imala dijete”, kaže ona. Uostalom, Page nastavlja: “Da je imala pobačaj to bi bio kratak film”. To je pošten zaključak. No, njezin glas se diže malo kada dodaje: “I barem kažemo riječ pobačaj”, premda zna da je to prilično slab argument.
No, problem nije bio što je Juno rodila, kažem. Problem je što ona to odluči zbog nečega što je pro-life prosvjednica rekla.
“Ohhhh, vidim, to je točno”, kaže ona.
Dakle, što ona misli o filmu u svjetlu te perspektive?
“Pa, mislim kao da smo… “, ona počinje izdržljivo, prije odustajanja, “Ne, to što si rekla je točno. Smiješno, nikada nisam pomislila da je ona reagirala tako zbog prosvjednice, ali naravno u pravu si”.
Kao i gotovo sve filmova u kojima Page glumi, The East ima za cilj uzdrmati publiku, za razliku od traženja masovne popularnosti, a Ellen se slaže da nalazi zadovoljstvo u nečemu ‘što izaziva ljude, čak i ako to nije pozitivno’. Što je možda još važnije, Izzy – kao i sve njezine uloge – teška je, neovisna žena koja nije tu samo da ojača vodećeg čovjeka. Osjećaja li Ellen odgovornost da traži takve uloge?
“Da apsolutno,” odgovora ona prije nego što sam završila pitanje.
“Također, da sam igrala one druge vrste uloga samo bih umrla polaganom smrću. Ali da, mislim da je jako važno, ali to može biti teško. Samo 23 posto uloga u kojima žene zapravo govore u filmovima su za žene. Kao da sve je sve otišlo unatrag”, dodala je.
Djelomično kao odgovor na to, počela je pisati svoj vlastiti scenarij ‘koji je definitivno feministički’.
“Ali naravno, ako ste samo napisali scenarij u kojem žena ima kontrolu nad svojom sudbinom i ljubav nije glavna stvar u filmu, i to će smatrati super feminističkim”, istaknula je.
Trebala je režirati film, u kojem glumi Ana Faris, ali snimanje je još uvijek na neki način odgođeno: “Teško je napraviti stvar, pogotovo ako je riječ o ženama. Sve je o in-ter-nac-io –nal-nim- ban-kar-skim- spos-sob-nos-tima”,podrugljivo govori pjevušeći riječi.
Je li ikada naišla na seksizam u Hollywoodu?
“O, moj Bože, da! To je konstanta! Tako ste tretirani, kako ste pogledali, kako se očekuje da pogledate tijekom snimanja, kako se očekuje da šutite i nemate svoje mišljenje , to je kako ste…”, zaustavlja se. “Ako ste djevojka i ne uklapate se u specifičnu sliku onoga što bi trebala biti djevojka, koja je uvijek iz muške perspektive, onda ste malo na gubitku”, nastavila je rečenicu.
Page je, kaže ona ‘traperice i T-shirt’ tip djevojke i kao dijete je bila ‘tomboy koji je igrao nogomet’. Ali kad je došla u središte pozornosti osjećala je po prvi put samosvjesnost svog izgleda.
“Postoje trenuci kada se, hm, potiče na odijevanje na određeni način. Ali ja ne mogu. To samo nagriza moju dušu “, kaže ona s nervoznim smijehom. “To nije kritika djevojaka koje mogu nositi malenu haljinu i ubiti – to je izvrsno. Ljudi uvijek pripisuju da je biti feministkinja mrziti djevojke koje se odijevaju seksi, a to nije to uopće slučaj. Ja jednostavno nisam za to”, objasnila je.
Dakle, neće slijediti primjere mnogih njezinih kolegica koje poziraju gole u muškim časopisima?
“Znate, ako osoba smatra da je radi osnaživanja, to je super. Ali ja ne osjećam da je to nešto što je korisno. Nije smjer kojim želim ići”, rekla je Page.
Možda je jedan od najočitijih primjera seksizma na koji je Page naišla nakon što je postigla međunarodnu pozornost u Junou, kada su počele glasine o njezinoj seksualnosti. Jednostavno zato, da citiram jedan poznati post na blogu iz 2008. godine: “Odijeva se poput dečka, a ako googlate ‘Ellen Page s dečkom’, ne nalazite ništa’. No, idete li po takvim kriterijima, polovica žena bi trebale biti lezbijke. Page je odgovorila na trač karakterističnim bestidnim stilom, niti potvrđujući niti negirajući nego ga ismijavajući na Saturday Night Liveu 2009.
U skeču, Page je optužena da ‘promovira lezbijka’. “Gay, nema šanse”, Page plače, valja se po podu s nogama u zraku. “Zašto sve ima prokletu etiketu? Zašto ne mogu jednostavno prijateljski nogama zagrliti ženu”, upitala je.
Danas, Page se pomalo nervozno pomiče i smije u svojoj stolici kada spominjem skeč. Nije li ona tada – s još uvijek samo 21 godinom u to vrijeme – bila nervozna prilikom suočavanja s tim pitanjem na državnoj televiziji?
“To će zvučati kao da izmišljam, ali ja ne mislim da sam čak razmišljala o tome u to vrijeme. Samo sam mislila da je skeč smiješan. Sve to s tračem je glupo. Ljudi brinu o životima slavnih. Ja to jednostavno ne razumijem “, priznala je.
Četiri godina kasnije, dokazujući kako je prolazna i beznačajna ova vrsta rasprave, pojavile su se spekulacije o Elleninom romantičnom životu koje su sada prebacile taktiku na glasine s naglaskom na moguću vezu između nje i njezinog kolege iz filma The East, Alexandera Skarsgaårda. Page se rumeni kada se priča o njemu, smatrajući ga ‘muškim prijateljem’, ali se njezin publicist kasnije smije i kaže da su njih dvoje jednostavno prijatelji.
Odrastajući u Kanadi, Page nikada nije sanjala o tome da će biti glumica. No, kada je lokalni casting redatelj došao u njezinu školu kada joj je bilo 10 godina, počela je glumiti u TV filmu. To je potom dovelo do jedne televizijske emisije, a zatim još jedne, a zatim i filma, ali to nije bilo nešto više od hobija. Kad joj je bilo 15, odletjela je u Europu snimiti film, i još uvijek ima mješavinu ranog povjerenja naglašenog s povremenom krhkošću one koja je otišla od kuće u mladoj dobi i radila samostalno u stranoj zemlji.
Page još uvijek nadolazi oko ideje da je snimati filmove njena karijera, jer često pati od osjećaja krivnje zbog tog izbora. Pomalo kao njezin lik u The East i ona je vrlo uključena u zaštitu okoliša, stoga u njoj i dalje postoji dio kojeg privlači aktivizam.
“Stvarno sam otišla natrag i naprijed i pomislila: ‘OK, ili ćeš postati intenzivna aktivistkinja, bilo da se radi o građanskoj neposlušnosti ili borbi za majmune ili ćeš živjeti u infrastrukturi i kretati se u njoj što bolje možeš’. Ne znam što je odgovor. Trenutno želim raditi filmove, jer to volim, i smatram da pričanje priča ima smisla. Hm, ali možda to nije slučaj i možda je to samo izgovor za moju sebičnost”, kaže ona .
Baš kao što neki ljudi koriste celebrity trač kako bi se odvratili od dosada u vlastitim životima, možda je i Pagein fokus na okoliš i feminizam ovdje kako kako bi ju odvratio od svih celebrity gluposti koje kovitlaju oko nje?
“Apsolutno, da. Volim ići na mjesta gdje se sve to [slava] nema nikakvu vrijednost”, kaže ona.
Kasnije tog dana, nakon našeg razgovora, Page je natrag na Twitteru. Ignorira tweetove zahtjevnih o upitima o njoj i Skarsgaårdu nakon što su retweetali fotografiju njih dvoje. Umjesto toga, ona piše poruku: “Suludo je da ljudi koji ne mogu zatrudnjeti odlučuju što će se dogoditi s maternicama diljem zemlje”.
Novoizabrani iranski predsjednik Hassan Rohani, koji je obećao da će poduprijeti žensko sudjelovanje u iranskom društvu, imenovao je Elham Arminzadeh kao svoju potpredsjednicu za pravne poslove, javlja bloomberg.com.
Rohani je u svom pismenom imenovanju naveo kako Elham ima znanstvene kompetencije i sudske kvalifikacije, kao i zakonodavno iskustvo i moralne zasluge za mjesto na koje je imenovana. Sve je objavljeno na njegovoj predsjedničkoj web stranici.
Tijekom svoje predsjedničke kampanje, Rohani je obećao otvoriti više radnih mjesta za žene. Također je kritizirao i bivšeg predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada zbog povećane policijske sile kako bi se osigurala što veća pokrivenost žena.
Elham Arminzadeh je bivša članica parlamenta, ima doktorat iz međunarodnog prava sa Sveučilišta u Glasgowu, a predaje na Allameh Tabatabaei Sveučilištu u Teheranu. Doktorirala je na temu pod nazivom “Ujedinjeni narodi i međunarodni mir i sigurnost: Pravna i praktična analiza.”
Shahla Ezazi, sociologinja i direktorica ženskih studija rekla je kako je ovo imenovanje ‘dobar korak’ u borbi protiv diskriminacije koju su osjetile iranske žene na radnom mjestu.
“Ako je Elham bila aktivna u politici i upravljanju, te je prepoznata od strane predsjednika kao jedna od najboljih u ovoj zemlji, onda je opravdano na tom mjestu”, rekla je Ezazi.
Međutim, žene na visoko plaćenim poslovima će teže dobiti odobrenje za fleksibilno radno vrijeme bilo da ga traže zbog obiteljskih ili poslovnih razloga.
Muškarci na nisko plaćenim poslovima prije će dobiti odobrenje za fleksibilno radno vrijeme kada trebaju preuzeti brigu o djeci od žena na nisko plaćenim poslovima.
Takvi podaci iznenadili su istraživačicu Victoriju Brescoll, koja je naglasila kako fleksibilnije radno vrijeme najčešće treba samohranim majkama na niže plaćenim poslovima. A nedavna studija Pew istraživačkog centra pokazala je kako više od 40 posto kućanstava s maloljetnom djecom financijski zbrinjavaju samohrane majke. Taj postotak 1960-ih je bio 11 posto.
Iako veću šansu za odobravanje fleksibilnog radnog vremena imaju muškarci, rijetko će koji od njih tražiti takav privilegij jer smatraju da će im to usporiti uspon u karijeri i pokazati kako ne shvaćaju ozbiljno svoj posao.
Dakle, kako je naglasila Brescoll, radi se o seksizmu i diskriminaciji. Žene su ponovno uskraćene za prava koja muškarci koriste bez problema.
