Ženska mreža Hrvatske uz Pussy Riot

U znak solidarnosti s ruskim punk bandom Pussy Riot i aktivistima koji će sutra, 17. kolovoza, u Dublinu, Odessi, Melbournu, New Yorku, Barcelonu, Tel Avivu, Beču, Londonu, Parisu, Moskvi i drugim gradovima svijeta zahtijevati slobodu za Pussy Riot Ženska mreža Hrvatske je uputila pismo predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu i Državnom odvjetništvu sa zahtjevom da odmah oslobode članice punk banda Pussy Riot.

U pismu stoji da je pravi test svake demokracije sloboda izražavanja, a sloboda kojom se na umjetnički način kritizira službena politika te njezino nekažnjavanje upravo su značajke stvarne demokracije. Potpisnice vjeruju da će predsjednik Rusije proći ovaj jednostavan test demokracije i pokazati da demokracija u Rusiji nije tek prazno slovo na papairu, te da kao Predsjednik može osigurati poštivanje slobode izražavanja i učiniti sve kako bi se članice Pussy Riot oslobodile optužbi za svoje umjetničko djelovanje.

Pussy Riot su feministička umjetnička skupina koja svojim izvedbama “daje glas osnovnim pravima koja su danas ugrožena u Rusiji, a pri tom izražavaju vrijednosti i principe rodne jednakosti, demokracije i slobode izražavanja koje su sadržane u ruskom Ustavu i drugim međunarodnim dokumentima, uključujući Opću deklaraciju o ljudskim pravima i CEDAW.”

Pussy Riot, tri mlade žene: Maria Alehina, Nadežda Tolokonikova i Ekaterina Samučevič, uhapšene su i zadržane u zatvoru nakon jednominutnog performansa održanog 21.veljače u prostoru rezerviranom samo za svećenike u moskovskoj katedrali Sv. Krista Spasitelja. Same Pussy Riot kažu da im je “namjera bila performansom skrenuti pozornost na poseban odnos predsjednika Putina i vodstva Ruske pravoslavne crkve.” Istraga pak navodi  “religioznu mržnju” te su Pussy Riot  optužene za huliganizam, za koji se predviđa do sedam godina zatvora. 

Za žensku mrežu Hrvatske

Rada Borić

Centar za ženske studije

Le Zbor prosvjednom akcijom stao uz Pussy Riot!

Članice Le Zbora i njihovi prijatelji i prijateljice u četvrtak su se točno u podne okupili kao slobodne građanke i građani pred ruskom ambasadom u Zagrebu ne bi li izrazili potporu ruskoj punk skupini Pussy Riot.

{slika}

U znak solidarnosti s ruskim punk bandom Pussy Riot i aktivistima koji će u petak, 17. kolovoza, u Dublinu, Odessi, Melbournu, New Yorku, Barcelonu, Tel Avivu, Beču, Londonu, Parisu, Moskvi i drugim gradovima svijeta zahtijevati slobodu za Pussy Riot Ženska mreža Hrvatske je uputila pismo predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu i Državnom odvjetništvu sa zahtjevom da odmah oslobode članice punk banda Pussy Riot.

U pismu stoji da je pravi test svake demokracije sloboda izražavanja, a sloboda kojom se na umjetnički način kritizira službena politika te njezino nekažnjavanje upravo su značajke stvarne demokracije. Potpisnice vjeruju da će predsjednik Rusije proći ovaj jednostavan test demokracije i pokazati da demokracija u Rusiji nije tek prazno slovo na papairu, te da kao Predsjednik može osigurati poštivanje slobode izražavanja i učiniti sve kako bi se članice Pussy Riot oslobodile optužbi za svoje umjetničko djelovanje.

{slika}

Pussy Riot su feministička umjetnička skupina koja svojim izvedbama “daje glas osnovnim pravima koja su danas ugrožena u Rusiji, a pri tom izražavaju vrijednosti i principe rodne jednakosti, demokracije i slobode izražavanja koje su sadržane u ruskom Ustavu i drugim međunarodnim dokumentima, uključujući Opću deklaraciju o ljudskim pravima i CEDAW.”

Pussy Riot, tri mlade žene: Maria Alehina, Nadežda Tolokonikova i Ekaterina Samučevič, uhapšene su i zadržane u zatvoru nakon jednominutnog performansa održanog 21.veljače u prostoru rezerviranom samo za svećenike u moskovskoj katedrali Sv. Krista Spasitelja. Same Pussy Riot kažu da im je “namjera bila performansom skrenuti pozornost na poseban odnos predsjednika Putina i vodstva Ruske pravoslavne crkve.” Istraga pak navodi  “religioznu mržnju” te su Pussy Riot  optužene za huliganizam, za koji se predviđa do sedam godina zatvora.

U Putinovoj Rusiji nema milosti za žene

U današnjoj Rusiji izražavanje mišljenja protiv vladajućeg režima često se proglašava kaznenim djelom. Putinov autoritarni i seksistički režim ne dopušta borbu za jednakost spolova, demokraciju i slobodu izražavanja, vrijednosti i načela sadržana u ruskom ustavu. Često je tvrdio kako su modernizacija i jačanje demokracije ciljevi njegova političkog djelovanja, no režimski zaštitni znakovi (javno klevetanje, zatvaranje i ubojstva oponenata režima, partnerstva s organiziranim kriminalom, visok stupanj korupcije, uska povezanost s crkvenim vrhom, samovoljno provođenje zakona, zatiranje ljudskih prava i sloboda) ostavljaju dojam lažne demokracije i modernizacije.

Bivši KGB-ovac i FSB-ovac na politički je vrh postavio privatnu policiju (svoje bivše kolege) koja nadzire cjelokupni život nacije, dok on vlada “iz sjene”. Ovo je dvanaesta godina Putinove nemilosrdne vladavine, a prema ustavu mogao bi nastaviti još 12 godina. Prema riječima poglavara Ruske pravoslavne crkve, patrijarha Kirila (još jednog bivšeg KGB-ovca, koji je, uostalom, jedan od glavnih krivaca za uhićenje Pussy Riota), Putinov dolazak na vlast bio je i bit će rezultat “Božje volje”.

Snažan utjecaj crkve i klera na život u Rusiji, konzervativizam i reakcionizam političke vladavine, ogledaju se i u slučaju zatvaranja antiputinovskih aktivistica iz Pussy Riota. Njihovo se okrutno i nepravedno tretiranje opravdava religijskom retorikom, negirajući time umiješanost politike i činjenicu da bi političke poruke koje nosi njihova pjesma mogle biti razlog pritvora. Uvrijeđene stranke i svjedoci (crkveni stražari, držačica svijeća, čistačica itd.) njihov performans nazvale su “vražjim poslom”, tvrdeći kako je “Crkva napadnuta” i sam “vrag je ismijava”. U sudnici su navodili ono što ih je u nastupu Pussy Riota uvrijedilo njihove prekričave haljine neprimjerene za crkvu, činjenica da su se pojavile golih ruku, previsoko i neumjesno dižući noge, njihovo križanje koje je izgledalo kao parodija križanja itd.

{slika}

No, nisu tužitelji jedini koji komentiraju izgled članica Pussy Riota. Osim medijskih rasprava o izgledu karakterističnom za njihove nastupe, nisam mogla ne primijetiti kako se i pritvorene članice katkad nazivaju “cur(ic)ama”, uz često dodavanje atributa kao što su atraktivne, prekrasne, zgodne itd. (najatraktivnijom se proglašava Nadja). One su hrabre ljepotice zatočene u staklenom kavezu. Pussy Riot u svojim se nastupima također služe seksizmom, ali za razliku od mnogih novinara, one se poigravaju njime s namjerom da ga kritiziraju.

Svakako je potrebno istaknuti kako su Katja, Maša i Nadja obrazovane mlade žene koje se ne boje reći što ono što misle. Cijelo ovo vrijeme okrutna i nepravedna tretmana u zatvoru pokazale su iznimu moralnu, duhovnu i intelektualnu snagu. Svojim promišljenim i upečatljivim javnim istupima potaknule su brojne rasprave o Putinovoj vladavini i ljudskim pravima u Rusiji.

Što se ljudskih prava u Rusiji tiče, osvrnimo se na kraju i na prava i položaj žena, temu koja se često propitivala i u performansima Pussy Riota.

Ruski ustav propisuje načelo ravnopravnosti spolova, ali ne sadrži jasnu zabranu spolne diskriminacije. U Rusiji ne postoji zakon koji se odnosi na jednaka prava i slobode, na jednake mogućnosti oba spola. Gledanje na žene kao seksualne objekte i kao mušku imovinu može se smatrati i uzrokom pojava kao što su: nasilje u obitelji, silovanje, seksualno uznemiravanje, vrijeđanje itd. U Rusiji još uvijek ne postoji zakon koji se odnosi na nasilje počinjeno nad ženama, niti se nasilje u obitelji definira kao kazneno djelo. Inače, procjenjuje se kako 14 000 žena godišnje umre od posljedica nasilja u obitelji. Jedino se prisila na spolni odnos smatra se kaznenim djelom, a drugi se oblici seksualnog uznemiravanja ne kažnjavaju.

{slika}

Ogroman utjecaj Crkve u današnjoj Rusiji već je istaknut. Zahvaljujući njemu, čelnici Ruske pravoslavne crkve predlažu čak smrtne kazne za žene koje bi se podvrgle pobačaju, isto tako ukazuju i na ženinu odgovornost kad je o silovanju riječ jer je on često posljedica njezina “nepristojna” izgleda.

Budući da su žene često na čelu nevladinih organizacija u Rusiji i često sudjeluju u akcijama koje kritiziraju Putinov režim, česta su i njihova uhićenja, zatvaranja i ubojstva. Vjerojatno ste čuli za ubojstva Natalije Estemirove i Ane Politikovske, istaknutih ruskih aktivistica za ljudska prava.

U Rusiji je najviše žena zaposleno u zdravstvu (85 posto), u školstvu (81 posto) te financijama (78 posto). Djevojkama jako teško upasti u policijsku školu jer su samo dvije dozvoljene u svakom vodu. Politička vlast temelji se na demonstriranju muške tjelesne snage i odvažnosti i u takvom patrijarhalnom sustavu nema mjesta za žene. Izvrstan članak u Spiegelu o Putinovu režimu, iznosi podatke o ženama u ruskoj politici: žene čine samo 13 posto svih članova donjeg doma ruskog parlamenta Dume. Od 83 namjesnika jedna je žena, a od 165 mjesta u Vijeću Federacije (gornji dom parlamenta) šest ih zauzimaju žene. 

U svakom slučaju, primjer pritvorenih antiputinovskih pankerica jedan je od mnogih primjera kojim Putin zapadnom svijetu želi pokazati beskompromisnost i snagu svog mačističkog režima. Presuda je najavljena za petak, 17. kolovoza. U slučaju da ih sud proglasi krivima, najavljuje im se kazna od tri do sedam godine zatvora, koju je tužiteljstvo nedavno zatražilo. Za petak se i najavljuju prosvjedi u mnogim gradovima, u znak solidarnosti i podrške trima mladim ženama od kojih vlasnik crnog pojasa u džudu, Vladimir Putin, strahuje.

Najgori TV uzori za žene

Za medije je poznato da ćemo tamo naći svakakve ljude, dobre i loše utjecaje, ali jedno od popularnijih odredišta jest televizija. Većinu negativnih uzora naći ćemo u sapunicama, ali tokom godina veliki broj njih našao se i u popularnim serijama. Ne tako davne 1994.-e godine na malim je ekranima osvanula sramežljiva i pogrbljena Angela Chase, koju je u stopu slijedila otkačena Rayanne Graf. Dvije junakinje serije I to mi je neki život (My So-Called Life) pokrenule su novi TV trend u kojemu su ženski likovi toliko bliski stvarnosti da je teško ne identificirati se s njima. Slijedi popis deset dama s TV ekrana koje su ubrzo nakon pojavljivanja postale dio popularne kulture, no koje (nažalost!!!) i nisu tako napredne i neodoljive kakvima se na prvi pogled čine:

Meredith Grey, Uvod u anatomiju (Grey’s Anatomy)

Nevjerojatno ali istinito: čitava serija vrti se oko Meredith – žene koja je navodno pametna i bezobrazna, ali ne može oprostiti svojoj obitelji za grijehe i mane kojih je i sama puna, te slijedi McDreamya okolo poput kakvog psića (iako dotični ima ženu i još joj je k tomu nadređeni).


Carrie Bradshaw, Sex i grad (Sex and the City)

Carrie možda i zna kako se odjenuti, ali ne zna ništa o ljubavi iako joj se na tome temelji kolumna (kasnije i knjiga), i iako je imala mnogo ljubavnika. Konstantno traži potporu prijatelja, ali rijetko kad ju pruža natrag. Tvrdi da je neovisna žena modernoga doba, ali često dokazuje suprotno.

Jen Lindley, Dawson’s Creek

Od trenutka kada je izišla iz taksija njezina pozicija snažne i neovisne žene u najmanju je ruku upitna. Cura koja je u New Yorku vodila (prema vlastitim riječima) ´raskalašen život´, čudesno postaje prosvijetljena, ali nakon jedne godine vraća se starim navikama. Ubrzo i umire.

{slika}

Angela Chase, I to mi je neki život (My So-Called Life)

Angela Chase je možda zaintrigirala mnoge tinejdžere/ke svojim životom s kojim su se mnogi mogli poistovjetiti. Napucala je prijatelja štrebera da bi se družila s djevojkom koja je koristila drogu i njezinim prijateljem. Nije dala šansu štreberu kojem se sviđala zato što nije bio rock zvijezda poput Jordana Catalana, nego se družio s knjigama iz kemije i matematike umjesto sa žicama i trzalicama.

Marissa Cooper, The O.C.

Kraljica Newporta uvijek je dobro obučena i prelijepa, no u svim drugim aspektima njen je život potpuni kaos. Opijanje, droge i nesmotren seks njena su zanimacije. Za sve svoje probleme krivila je majku i Ryana… Mislim da nam je svima laknulo kad je odapela.

Susan Mayer, Kućanice (Desperate Housewives)

Dežurna štrkljavica s Wisteria Lanea, najneprobavljivija je među Kućanicama. Susan je najzaluđenija osoba u toj ulici s njezinim ‘tko, ja?’ stavom i pretjeranom ljubomorom. Da ne spominjem da je njezina kćer zrelija od nje same.

Ally McBeal, Ally McBeal

Prije Carrie, Ally se pobrinula za to da pomakne ženska prava nekoliko desetljeća unatrag. Žena koja redovito halucinira i pravi se da nije postigla sve što jest ljubakajući se okolo s visoko pozicioniranim odvjetnicima. Nikada nam nije bilo jasno kako je uspijevala zadržati muškarce oko sebe s tom histrionskom osobnošću.

{slika}

Felicity Porter, Felicity

Ako kažem da se Felicity pri izboru fakulteta vodila za time na koji fakultet ide njezin dečko iz snova (koji, usput rečeno, nema pojma da ona postoji), prilično je jasno da gospođica Porter i nije najidealniji identifikacijski model. Da ne spominjem činjenicu da je pozornost gore spomenutog dečka očajnički pokušavala privući izlazeći s drugim tipovima.

Brenda Walsh, Beverly Hills 90210

Zvijezda prve “prave” teen drame na TV-u, Brenda je bila jedna od prvih ženskih likova na koji su se djevojke mogle ugledati. Nažalost, ona je potpuni kreten. Iskorištavala je sve oko sebe, te u jednom trenutku od sebe uspjela otuđiti baš sve članove klana 90210. Svi smo odahnuli kad se preselila u Pariz.

Blair Waldorf, Tračerica (Gossip Girl)

Ova djevojka na putu do uspjeha spremna je na sve: spletke, prevare, laži i obmane nisu joj strane. Svega se lati da bi postigla željeno. Nažalost, i ljudi oko nje stradavaju, ali njih to ne smeta jer su prilično slični njoj. Otjerat će sve ljude oko voljene osobe ne bi li ga mogla imati samo za sebe… a potom i odbaciti.

Prevela, prilagodila, a ponešto i dodala: Klara Weygand

U Saudijskoj Arabiji grad samo za žene – revolucija ili segregacija?

Saudijska Arabija odlučila je pristupiti problemu zapošljavanja žena i šerijatskom zakonu na posve drukčiji način.

Naime, tamošnja vlast odlučila je izgraditi grad samo za žene. Izgradnja grada trebala bi započeti iduće godine, u gradu Al-Hofufu[1] koji je ujedno i glavni grad istočne provincije Al-Ahsa Oasis. 

Pokrovitelj izgradnje bit će vladina agencija Modon. Modon je osnovan 2001. godine i odgovoran je za razvoj i upravljanje nad industrijskim gradovima. Trenutno nadzire 29 gradova diljem kraljevstva. Tijekom idućih pet godina planiraju izgraditi još 40 industrijskih gradova koji bi trebali zauzimati 160 milijuna četvornih metara.

Projekt je predložila skupina poslovnih žena predvođena poduzetnicom Hussom Al-Aunom. Hussa je za novinare izjavila: “Novi industrijski grad trebao bi biti specijalizirani centar za obuku u kojem bi žene razvijale svoje talente te ih osposobiti za rad u tvornicama. Na taj način smanjila bi se nezaposlenost žena”.

U izgradnju enklave planirano je uložiti 500 milijuna rijala (133,3 milijuna dolara ili 84 milijuna funti ili oko 100 milijuna eura) i otvoriti 5.000 radnih mjesta u tekstilnoj, farmaceutskoj i prehrambenoj industriji. Nakon ovoga pothvata planira se izgradnja još četiri slična grada na području Rijada.

U kontekstu ovoga neminovno je postaviti neka pitanja:  hoće li će ovim projektom žene doista ostvariti financijsku neovisnost i što će ona značiti u svijetu u kojem vlada šerijatski zakon? Da li je ovaj projekt revolucija ili još veća segregacija žena? Hoće li to doprinijeti jednakosti žena i muškaraca?

Naime, Saudijska Arabija je kraljevstvo u kojem je na snazi šerijatski zakon i plemenski običaji, a na vlasti je ultrakonzervativno društvo koje ne dopušta ženama niti da voze.

Iako šerijatski zakon dopušta ženama da rade, ako ne zanemaruju svoju osnovnu dužnost i brigu za kućanstvo, u stvarnosti je samo 15 posto žena radna snaga; što predstavlja ogroman izvor neiskorištenog potencijala za kraljevinu, čija radna snaga se trenutno oslanja na strance (useljenike).

Donedavno su neke privatne tvrtke inzistirale na tome da žena treba biti neudana i bez djece kako bi se kvalificirala za zapošljavanje, čime su se kršili propisi kraljevstva, na što je upozorilo i Ministarstvo rada.

Tu je i ogroman jaz između zaposlenih muškaraca i žena od 23 posto, što je jedna od najvećih razlika na svijetu (prema posljednjem Gallupovom istraživanju).

No, na ovaj način moglo bi doći do još većeg zatvaranja društva (izbjegavajući muško društvo) i do nemogućnosti oslobađanja od patrijarhata.

Zemlja već ima odvojene škole, sveučilišta, restorane, pa čak i zasebne ulaze u javne zgrade.

Sada bi se trebao izgraditi i grad u kojem će žene raditi daleko od svog trenutnog dresscoda koji uključuje abaju, maramu i hidžab.

Da li je to jednako društvo?

Žene se u Saudijskoj Arabiji smatraju nesposobnima da kontroliraju vlastiti život. One ne smiju same napustiti kuću, ne smiju putovati bez odobrenja supruga, ne smiju na operaciju bez odobrenja skrbnika, pa čak ne smiju same ni voziti.

Koliko je raširena mizoginija govori i podatak da je od ukupnog broja diplomanata čak 60 posto žena, ali da je od tog postotka njih 78 posto nezaposlenih. Unatoč tome što ih je preko 1.000 doktoriralo. Samo 15 posto radne snage Saudijske Arabije su žene. Donedavno za njih nije bilo mjesta niti u trgovina ženskim donjim rubljem. I za razliku od mnogih recesijom pogođenih zemalja, ima više nego dovoljno radnih mjesta, a gospodarstvo cvijeta.

Ipak, ove žene još uvijek ne mogu dobiti vozačku dozvolu iz straha da će to dovesti do dezintegracije društva.

Je li kultura koja odvaja žene i smatra žene građanima drugog reda vrijedna očuvanja?

Ako gradovi ne budu uspješni, to će bez sumnje biti znak da žene nisu sposobne obavljati poslove. No, ako posao bude uspješan, grad će se još više razvijati, a žene će biti razdvojenije nego ikad – i dalje ih neće biti u javnoj sferi.

No, možda žene mogu zatvoriti vrata svoga grada i odbiti ga napustiti dok god gospodari kraljevstva ne shvate kako (je) živjeti bez žena.


[1] Al-Hofuf također je poznat i kao Hafuf, Hofof ili Hufuf. Ima oko milijun i pol stanovnika i glavno je kulturno  središte Saudijske Arabije. U njemu se nalazi i kampus za žene koje studiraju medicinu, stomatologiju i ekonomiju.

Ne kupujte hranu, sakupljajte ju!

Hrana, a ne oružje, plemenit je kolektiv mladih zagrebačkih entuzijasta koji žele ukazati na dvije pojavnosti našega društva koje se ne mogu ničime opravdati: bacanje hrane s jedne strane te glad i siromaštvo s druge.

Svaki dan propadne više hrane nego nam je potrebno da bismo nahranili sve gladne na ovoj planeti. Zato kolektiv Hrana, a ne oružje prikuplja i dijeli zdravu vegansku hranu siromašnima, gladnima i svima koji žele jesti – stoji na njihovoj stranici, a jedan od članova pojašnjava: “Kolektiv Hrana, a ne oružje u svijetu postoji od 1980. godine, a nastao je u Cambridgeu, Massachusetts kao anti-nuklearni pokret koji je potom preraslo u jedan od najbrže rastućih kolektiva u svijetu. U Hrvatskoj postoji od kraja devedesetih.

{slika}

Hrane ima u izobilju

Filozofija HNO je prikupiti, a ne kupovati hranu. Tržnica je mjesto na kojem dolaze do odbačene hrane koju kasnije kuhaju i besplatno dijele.

“Na tržnicama se baca gomila svježe hrane od koje je 80 posto u jako dobrom stanju. Samo na tržnici, kada nas posluži vrijeme, uspijemo sakupiti toliko hrane (5-6 kašeta voća i povrća) koju jedva donesemo u svoj prostor, s tim da još toga ostane i za nas! Upravo zato valja ohrabriti druge ljude da i oni sakupljaju, umjesto da kupuju. Stvari koje tamo ne možemo sakupiti, poput peciva, zatražimo u pekarama koje nam često doniraju. Cilj nam je ne kupovati, stoga recikliramo i dijelimo hranu koja bi u protivnom bila bačena, a takve hrane ima u izobilju i baca se na tone svakoga dana, dok su ljudi gladni”, objasnili su aktivisti.

Oni ne samo da ne žele sami sudjelovati u enormnoj potrošnji koja nam se svakodnevno nameće nego svojim racionalnim postupanjem pomažu i drugima. Naime, akcije koje su do sada održavali koncipirane su tako da sakupe “višak” hrane s tržnice, recikliraju je, skuhaju i zatim dijele ljudima na nekom javnom mjestu.

 {slika}

Dijeljenje obroka

“Najčešće hranu dijelimo na Cvjetnom trgu. Uz to, dijelimo aktivističke letke koji ljude upoznaju s našim radom te filozofskim i političkim uvjerenjima. Uz akciju dijeljenja hrane organiziramo ujedno i inicijativu Uzmi ili ostavi, stoga se uz štand s hranom nerijetko nalaze i kolica s odjećom i obućom koju smo osobno donirali ili prikupili na drugim akcijama razmjene. Tu se dakako ne radi o trošnoj robi već o stvarima koje su ljudima jednostavno bile višak i stoga su ih donirali ili zamijenili za nešto. Kolektiv i inicijativa su protest protiv sistema unutar kojega su sva vrednovanja podređena novcu, tako da niti u jednom slučaju novac ne koristimo kako bi u praksi dokazali da nije nužan”, jednostavnim riječima pojašnjava visoku razinu svijesti aktivist kolektiva Hrana, a ne oružje dodavši kako su ostale akcije one ´tematskog karaktera´ kada dijele hranu, primjerice, povodom dana bez kupovine.

“Tada nas možete naći ispred šoping centara poput Avenue Mall-a. Zatim, povodom Prvog maja dijelimo hranu na Maksimiru. Često sudjelujemo na raznim manifestacijama poput anarhističkog sajma knjiga, Festivala Etike ili Touch me in festivala u Klubu Močvara. Hranu smo dijelili i na prosvjedima poput Occupy Zagreb i podržali smo Gay pride 2012. Sve to ovisi kako stojimo s prijevozom i s brojem ljudi jer je to najčešći problem.

{slika}

Sustav iskrivljenih vrednovanja

“Generalno smo zadovoljni s odazivom građana prvenstveno jer se hrana uvijek pojede i ništa ne ostane. No, često se događa da ljudima bude neugodno prići i jesti, mnoge zanima što se događa no osjećaju se nelagodno, unatoč tome što ih hrabrimo da nam se pridruže. Glavni problem jest taj što većina jednostavno nije navikla da danas netko dijeli finu i ukusnu hranu i odjeću bez da traži išta za uzvrat. Upravo to pokazuje u kakvom sistemu iskrivljenih vrednovanja živimo. Zbog toga nas mnogi i zaobilaze, često dobacuju i pogrdno gledaju jer im automatski izgledamo kao neki prevaranti i besposličari koji zasigurno nešto muljaju. No, na takve ljude ne obraćamo pažnju”, kazali su.

Samouvjereni su u ovom kolektivu, koji osim ljudima u prolazu ili aktivistima kakve druge skupine, hranu ciljano dijele i beskućnicima: “Primarna skupina su nam beskućnici i svi ljudi kojima je potreban topli obrok. Stoga smo se udružili s časopisom za beskućnike Ulične svjetiljke i svaki puta kada imamo akciju dijeljenja, obavijestimo  ih o tome i zatim dođe veliki broj socijalno najugroženijih skupina  s kojima se potom podružimo i podijelimo im hranu i odjeću. Također, izvjesimo i plakate na pučke kuhinje. No, hranu dijelimo i svim ostalim ljudima u prolazu. Stoga, uz beskućnike često možete pored štanda, s tanjurom u ruci, vidjeti razne ljude koji su baš na putu kući s posla, mlade, studente, roditelje s djecom i sve moguće dobne skupine. Upravo je prizor svih njih kako jedu i čitaju letke zajedno, prizor koji nas najviše veseli”, zadovoljno otkriva aktivist HNO pojasnivši kako su pokretani kolektivi i u drugim dijelovima Hrvatske.   

“Prema našim saznanjima, pokretani su kolektivi u Rijeci, Osijeku i Slavonskom Brodu. Zasigurno su osnivani i u mnogim drugim gradovima. Trenutačno su najaktivniji zagrebački i riječki kolektiv. S obzirom da je HNO kolektiv autonoman, svaka ´podružnica´djeluje neovisno. Primaran cilj kolektiva jest da ljudima dokažemo da svatko može sakupljati hranu i organizirati direktne akcije. Stoga, poželjno je da se ljudi organiziraju u svom gradu ili selu, gdje god. Ne moraju se niti zvati Hrana, a ne oružje, ne moraju biti vegani ili anarhisti, kao što to nitko niti ne inzistira, već je bitno da se radi direktna akcija s konkretnom porukom, te da se hrana ne baca”.

{slika}

Na Festivalu etike

Kolektiv Hrana, a ne oružje i ove će godine sudjelovati na Festivalu etike koji se održava 1. rujna u Zagrebu gdje će također pripremati hranu za posjetitelje:

“To će nam biti početak sezone kuhanja nakon ljetne pauze. Uz štand HNO kolektiva, nalazit će se i štand Inicijative Uzmi ili ostavi gdje će ljudi moći uzeti stvari i donirati odjeću i obuće koja im je višak”, zaključio je aktivist pozvavši sve zainteresirane na ukusan i zdrav obrok.

Više pročitajte OVDJE!