Kako zavesti Hrvaticu?

Kao što se je u članku objavljenom u Jutarnjem listu lijepo istaknuto, nekad je zavođenje bilo intuicija, a danas je gotovo znanost. Prema raznim istraživanjima koje svako malo iskaču u medijima, žene I muškarci sve se više oslanjaju na “specijalizirane” priručnike, ali i na kojekakve tečajeve (u nedostatku boljeg termina) “stručnjaka za zavođenje”. Uvjerenje da nijedna djevojka pod kapom nebeskom koja drži do sebe ne bi pala na otrcane fore (koje samoprozvani, već spomenuti stručnjaci nazivaju klasičnim uletima), kao niti ijedan dečko koji želi sačuvati ugled ne bi upotrijebio istu, palo je u vodu pukim surfanjem netom u istraživanju dotične tematike. Ako do sada niste shvatili, onda evo: ne, ovo nije jedan od članaka koji vam magično popravljaju vještinu zavođenja i uz čije ćete fraze svaku djevojku oboriti s nogu. Kad bolje razmislimo, takve stvari ne postoje. Nitko i ništa neće vam pomoći prilažući nekoliko fraza koje svijetom kruže u raznim varijantama vjerojatno još od srednjeg vijeka. Iz članka Jutarnjeg lista o Priručniku za strance sa savjetima kako zavesti Hrvaticu čini se bjelodano jasno da ta spoznaja nekima još nije sjela. No, autorice napominju da je Priručnik više “jezični tečaj negoli kulturološko pomagalo na tu temu.” To, uostalom, nije toliko važno. Dakle, ono što Priručnik nudi jest “nekoliko prokušanih uleta” za različite tipove muškaraca, od sramežljivog i romantičnog preko štrebera i intelektualca do frajera i optimista**. Prokušanih da, ali uspjelih? Bilo bi zanimljivo vidjeti statistiku ishoda.

{slika}

Iako je za očekivati da su savjeti i priručnici takvog tipa postali ne samo nepotrebni , nego i besmisleni u godinama prelaska s Teena na Cosmopolitan, odnosno u ono vrijeme u koje je svaki pubertetlija sa sposobnošću logičkog zaključivanja shvatio (ili je to barem trebao) da se ljudi ne mogu podijeliti u homogene grupe i klasificirati po strogim kriterijima karaktera za koja vrijede jednaka pravila. Ipak, u svemu tome nije toliko zabrinjavajuća glupost jednog takvog projekta koliko je alarmantna slika o ženama koju on proizvodi. Već iz samog naslova članka “Izašao priručnik sa savjetima za strance: Kako zavesti Hrvaticu? Spomeni Porsche, daj kompliment, budi samouvjeren” jasno je na kakvim se temeljima bazira taj neobični jezični tečaj. Hrvatice su prema tome površne materijalistice , lako dostupne uz određenu vrstu stimulansa: novca. Shodno tome, ovakav se opis nesvjesno primjenjuje ne samo na Hrvatice, nego i na žene općenito. Time implicitno podržava sliku kakva je stoljećima sumnjičavo ustoličena u umu većine muškaraca: da su ženama jedine važne vrijednosti izgled i novac. Uzmimo ipak da je uistinu malo vjerojatno da će se itko ozbiljno služiti priručnikom za zavođenje i da je sve to samo dobar marketinški trik dviju autorica. Ukoliko to i prodamo upakirano u turističko štivo i ljetnu razonodu, problem donekle postaje teži. Skriveno i zabašureno nije nevidljivo i beznačajno. Ono je , naprotiv, daleko utjecajnije jer djeluje tako da često nesvjesno stvaramo određene predrasude i potičemo stereotipe. Nebitno je, uostalom, kakvi su motivi nagnali autorice da stvore priručnik, slika koju on pruža o ženama daleko je od povoljne. Ovo nije “tipičan feministički ispad” kako će ga neki možda vidjeti, već jednostavno sušta potreba da se ukaže na osjećaje koji oni možda svjesno, a možda i nesvjesno proizvode u ljudima i time ruše napore svih žena koje su se desetljećima borile (i još uvijek se bore) kako bi bile shvaćene ozbiljno.

{slika}

Sagledajmo realno misli koje posljedično oblikuje Priručnik. Iako većina muškaraca izjavljuje da ne smatra da su bogatstvo i ljepota isključivo potrebni za uspjeh kod žena, to zasigurno vide kao veliku prednost onih većih sretnika pred onima manje sretnim. Priručnici i ine gluposti dodatno “ohrabruju” takav stav i učvršćuju postojeću sigurnost i samouvjerenost onog dijela muškog roda koji se često služe krilaticom “dosta o mom autu, ajmo sad malo o meni.” Svaki osvrt i komentar na same ulete u Priručniku, suvišan je. S druge pak strane, o njima se može napisati knjiga. Za kraj jedna utješna vijest. Hrvati, ne očajavajte! Autorice uskoro objavljuju i drugi dio: “Kako zavesti Hrvata” pa se, ako već nije, do kraja ljeta možda i vama posreći ulet zgodne strankinje ili stranca s divnim frazama na našem melodičnom jeziku.

{slika}

** Donosimo nekoliko… hmm… najzanimljivijih “prokušanih” uleta… po tipu ličnosti, naravno.

Iskreni tip Voliš li debele dečke bez love?

Osjećajni tip – “Izgubio sam svog plišanog medu. Hoćeš li ti spavati sa mnom?”

Lovaš – “Tvoje oči su iste boje kao moj Porsche.”, “Bok, zarađujem više nego što ti možeš potrošiti.”

Optimist – “Po načinu na koji me ignoriraš, vidim da ti se sviđam.”, “U koliko sati da te sutra probudim?”

Frajer – “Da ja imam takve noge, hodao bih na rukama.”

Lucy Lawless: Xena eko-ratnica

Kultna glumica, majka troje djece, i od nedavno međunarodna eko-ratnica, Lucy Lawless svjesno odabire ne planirati svoj život u previše detalja. To potvrđuje i slučaj s prosvjedom protiv istraživanja Arktika, kada je u veljači provela tri dana na vrhu broda za bušenje nafte. Lawless i sedam drugih aktivista/ica za okoliš, popeli su se na Shellov brod “Noble Discoverer” (Plemeniti istraživač) kako bi spriječili njegovo isplovljavanje za Aljasku, gdje će tražiti naftu. “Razmišljala sam o tome par minuta i rekla – ‘Idemo!'”, kaže Lawless. “Zapravo nisam vjerovala da ćemo se popeti na brod. Mislila sam da će nas zaustaviti prije nego li uopće stupimo na brod, ali to se nije dogodilo, i odjednom smo se našli na vrhu. Prvih deset minuta bila sam u potpunom šoku jer jednostavno nisam mogla vjerovati da smo uspjeli”. Usprkos plemenitoj akciji, “Noble Discoverer” ovog je tjedna isplovio iz Seattlea i uputio se prema Aljaski gdje će, dobije li u međuvremenu potrebno dopuštenje od američke Vlade, započeti s pripremama za bušenje. Svi/e sudionici/ce akcije zauzimanja broda, uključujući i četrdesetčetverogodišnju Lawless, priznali su nelegalni upad na palubu; trenutnu su na slobodi, no u rujnu ih očekuju suđenje. Lawless, najpoznatija po naslovnoj ulozi u televizijskoj seriji Xena: Princeza ratnica, usprkos riziku maksimalne zatvorske kazne od tri godine podigla je tzv. celebrity aktivizam na novu razinu. “To zvuči super, zar ne? Puštena na slobodu uz jamčevinu!”, smije se Lawless. “Upoznala sam mnogo boraca za okoliš, neki od njih bili su uhićeni i po trideset puta. To mi je nekako fenomenalno”.

Lawless je nedavno boravila u Rio de Janeiru gdje je sudjelovala na UN-ovoj konferenciji o održivom razvoju Rio +20, te prisustvovala lansiranju Greenpeaceove kampanje Spasimo Arktik (Save the Arctic). Greenpeace želi prikupiti milijun potpisa za peticiju nazvanu Arktička povelja (The Arctic Scroll), kojom se traži uspostavljanje globalne zaštite nenaseljenog područja oko Sjevernog pola. “Moramo pokušati zadržati postojeći momentum”, kaže Lawless ubrzo nakon povratka kući u Los Angeles. “Sve se temelji na uključivanju samo najneophodnijih osoba, a zbog prirode posla o događajima u koje se možete uključiti često doznajete tek nekoliko dana prije. U međuvremenu, ja ću poticati ljude da potpišu Arktičku povelju, pogotovo stanovnike/ce Egipta, Brazila, Turske i ostalih zemalja u kojima je Xena bila jako popularna. Planiram pisati i Filipinima!”

{slika}

Lawless kaže da su joj ovogodišnja događanja promijenila život. Rođena kao Lucille Ryan, umjetničko ime Lawless (eng. bezakonito) odabrala je davno prije no što je počela razmišljati o prosvjedima na naftnim bušotinama. Tijekom šestogodišnje karijere nije naročito uživala u kaskaderskim podvizima, iako je rijetko koja epizoda Xene prošla bez mačevanja. “Iako sam bila sva modra oko dvije godine, sav trud se isplatio. Znate, nakon dovoljno dobivenih udaraca razvijete prilično dobre reflekse – ako mi netko nešto dobaci, sigurno ću to i uhvatiti”. Naporni treninzi za ulogu Xene pripremili su je za penjanje na brodove za bušenje nafte. O detaljima uspona na Shellov brod odbija razgovarati, a nije sklona ni nagađanjima o ishodu sudskog procesa: “Sigurna sam da će presuda biti fer. Što mogu, kriva sam!” Samo iskustvo boravka na brodu opisala bi kao djelomično zabavno, djelomično strašno, no sve u svemu vrlo neugodno. “Tijekom tri i pol dana jeli smo samo kikiriki i čokoladu. Zvuči kao prehrana iz snova, ali stvarno nije! Ipak, mislim da smo mogli izdržati još koji dan”. Kako drugi ne bi snosili odgovornost za njene postupke, Lawless svoje namjere uključivanja u direktnu akciju nije ni s kime podijelila. Robert Tapert, njezin suprug kojeg je upoznala na setu Xene, bio je šokiran. “Sigurno je mislio da ću se zavezati za buldožer ispred drveta ili nešto tome slično”. Tapert je na kraju morao objasniti njihovim sinovima zašto se majka penjala na brod, iako ih je ona već ranije upozorila da ako ikad napravi nešto ovakvo, to biti zato što vjeruje da je to važno. “Klinci su samo kimali glavama, u stilu ‘da da, kužimo’, no nisu pokazali previše interesa”, sa smiješkom dodaje Lawless. Iako je kao osoba otvorena, opuštena i nasmijana, klimatske promjene shvaća vrlo ozbiljno. Na UN-ovoj konferenciji je, kaže, susrela mnogo očajnih i razočaranih ljudi. “Jedino su političari bili optimistični i govorili [počne ih imitirati dubokim, pompoznim glasom], ‘Jako je dobro da smo došli do bilo kakvog konsenzusa’. No svima je bilo jasno da su to čiste gluposti i da su nas političari još jednom razočarali.’Znate, najvažnija poruka koja je izašla iz Rija je da smo prepušteni sami sebi i da su naše vlade beskorisne”. Lawless ne smatra da celebrity aktivisti/ce samo traže pažnju javnosti. “Znanstvenici već petnaest godina raspravljaju o opasnostima koje uzrokuju klimatske promjene, odnedavno su suglasni i o postojanju izravne prijetnje (doduše, tu i tamo se javi pokoji čudak koji negira da problem uopće postoji). Celebrity aktivisti/ce imaju priliku da u suradnji sa stručnjacima pokrenu promjene u društvu”.

{slika}

                           Lawless na palubi Shellovog broda Noble Discoverer

Lawless dolazi iz velike obitelji irskih imigranata. Otac joj je bio konzervativni gradonačelnik Mount Alberta, predgrađa Aucklanda, gdje je i odrasla. Iako je voljela i cijenila roditelje zbog aktivnog sudjelovanja u zajednici, kaže da ju je sve što je vidjela od stranačke politike odbilo od političke karijere. Kao gradonačelnikova kći, odgojena je s jakim osjećajem civilne dužnosti. Svoju eko-osviještenost pripisuje dvama događajima: prvi je formiranje ozonske rupe iznad južne hemisfere koja je dovela do radikalnog povećanja broja oboljelih od raka kože na Novom Zelandu i u Australiji. Drugi je susret s posljedicama uragana Katrine u New Orleansu, gdje je u to vrijeme snimala film: “Vidjela sam paniku pola milijuna ljudi koji su u isto vrijeme pokušavali pobjeći iz grada usprkos blokiranim putevima. Ljudi su vrištali, a bespomoćni je policajac sjedio nasred raskrižja bez radio signala. Prsti, noge i glava oticali su zbog niskog tlaka prouzrokovanog približavanjem uragana. Samo najsiromašniji nisu imali kamo pobjeći. To je stvarno bilo šokantno iskustvo. CNN mi je bio za petama između letova i kada su me uspjeli sustići pitali su me ‘Što će biti s filmom?’ ali sve što sam ja mislila bilo je ‘Koga briga za film! Da li vi uopće razumijete što se tamo događa?!'” Tri mjeseca nakon uragana Lawless se vratila u New Orleans kako bi dijelila hranu za Dan zahvalnosti. Ostala je šokirana prizorom koji ju je tamo zatekao: “Nekoć prekrasan grad pun toplih i gostoljubivih ljudi bio je opustošen, preživjeli su ostali bez ičega. Došla sam pomoći jer sam osjetila da je to moja građanska dužnost. Isto tako, ne želim da se moja djeca nađu u sličnoj situaciji, ali bez rada i truda svih nas, vrlo je vjerojatno da će se ovako nešto ponoviti”.

Dramatični uvod svake epizode Xene završava riječima: “njezina hrabrost promijenit će svijet”. Je li lik Princeze ratnice utjecao na razvoj Lawless kao osobe? Je li upravo to bio presudan čimbenik u uključivanju u borbu protiv nepravde? “Ne, ali znala sam da će to biti primamljiva poveznica ljudima”, kaže Lawless odlučno. “Nikad se nisam previše identificirala sa Xenom. Doživjela sam ju kao mješavinu koju je slagalo puno ljudi, ali znala sam da će njezin lik biti dobar uzor za eko-ratnicu”. Za kraj razgovora poručuje: “Moramo spasiti Arktik!”

Prevela i prilagodila: Lorena Barić

Traži se novi/a Pučki pravobranitelj/ica

Hrvatski sabor raspisao je javni poziv za predlaganje kandidata/kinja za novog Pučkog pravobranitelja/icu još 19. srpnja. Natječaj traje do 19. kolovoza. Uvjeti su završen studij prava, 15 godina radnog iskustva u struci, da je osoba istaknuti stručnjak/inja koji/a u javnosti uživa ugled osobe visokih moralnih načela te zaštitnika/ce i promicatelja/ice ljudskih prava i sloboda, odnosno vladavine prava, te osoba ne smije biti član/ica političke stranke.

Aktualni Pučki pravobranitelj Jurica Malčić izabran je na tu dužnost u studenom 2004. godine te mu ove godine istječe mandat.

Sudanske žene na čelu revolucije

 Oko 2000 godina prije sadašnjosti, za vrijeme nubijske dinastije, Sjevernim Sudanom vladale su žene, uključujući kraljicu Kandaku, slavljenu zbog svoje snage. Danas nova generacija Kandaka preuzima dominaciju na ulicama Sudana gdje izvolijevaju revoluciju.

U protekla tri tjedna ondje se odvijaju neumorni prosvjedi, a svaki dan nižu se novi zahtjevi i teme oko kojih se raspravlja. Obično je petak dan kad su demonstracije najveće, a petak 13. srpnja bio je proglašen danom Kandake u čast svim sudanskim ženama koje se bore iz svojih domova i ulica, te onima koje su uhićene i odvedene u pritvor.

Kako ulazimo u četvrti tjedan održavanja demonstracija bitno je zapamtiti da počeci revolucije potječu iz ženskih domova sveučilišta u Khartoumu (glavnom gradu Sudana), gdje su se studenti pobunili protiv oštrih vladinih mjera i visokih cijena goriva. Te male demonstracije bile su okidač za proteste koji su zahvatili čitavi Sudan. U demonstracijama, koje većinom predvode grupe studenata koji su se uspjeli organizirati putem društvenih mreža i komunikacijom između samih članova pokreta, sudjeluje čitava nacija. Političke stranke, odvjetnici, doktori i zajednice učitelja, kao i ostali, pokušavaju svrgnuti postojeći režim.

Kao što je jednim dijelom bilo i očekivano s obzirom na diktatorski režim, nenasilni se prosvjedi na brutalan način pokušavaju ugušiti. Agencije za nacionalnu sigurnost (NISS-National Intelligence and Security Services), organizirane policijske jedinice i militantne grupe poznate kao “Rabata” svim silama rade na tome. Mnogi su prosvjednici uhićeni i pretučeni policijskim palicama, a demonstrativne grupe neprestano napadane suzavcem i gumenim mecima.

Točan broj zatvorenih prosvjednika nije poznat, međutim pripadnici pokreta mladih i socijalnih aktivista procijenjuju da je oko 2,000 ljudi trenutno u pritvorima na poznatim i nepoznatim lokacijama. Amnesty International i organizacija Human Rights Watch izjavili su da je najmanje 100 ljudi u trajnom pritvoru samo u Khartoumu.

Dok su svi zatvorenici izloženi raznim oblicima fizičkog i verbalnog nasilja, žene se uz to moraju nositi i sa seksualnim nasiljem. Obitelji zatvorenica i aktivisti za ljudska prava zabrinuti su ne samo činjenicom da nema pravednog suđenja već i velikim rizikom od silovanja kojem su izložene žene. Režim je poznat po dugoj povijesti seksualnog zlostavljanja, što je vidljivo u slučaju Safiye Ishag. Mnoge ženske zatvorenice koje je s javnih prostora i njihovih domova nasilno otela specijalna policija (tzv. “sigurnosne snage”) zadržane su u trajnom pritvoru bez obzira na njihovo zdravstveno stanje i pritisak njihovih zabrinutih obitelji koje ih često ne smiju ni posjećivati. Jaleela Khamees i Alawia Kbaida su dvije takve aktivistice koje borave u zatvoru. Zatvorenica Mawahib Majdud uhićena je istoga dana kao i njen muž Mohamed Utman Almubark, a njihova djeca prepuštena su samima sebi.

Neprihvatljivo je da vlada nastavi zlostavljati i ponižavati žene. Osim što su glavna meta zlostavljanja u zatvorima, trenutna vlada u Sudanu ima dugu tradiciju unižavanja ženskih prava kroz zakone o ponašanju u javnosti. Samo u 2008. godini, prema izvještajima državne polocije u Khartoumu, 43,000 žena bilo je javno kažnjeno zbog njihovog ne-islamskog izgleda*, dok je sudska sankcija kamenovanje. Osamnaestogodišnja Intisar Sharief, kojoj je sud odredio smrtnu kaznu kamenovanjem, trenutno se protiv svoje presude bori na Visokom sudu u Khartoumu.

Mi, sudanske žene koje živimo u Sudanu i u inozemstvu, nećemo više tolerirati ovaj režim. U Velikoj Britaniji  formirana je feministička mreža koja se sastoji od mnogih organizacija koja se bave zaštitom ljudskih prava pod imenom Women`s UK Pressure Group. Svoju prvu akciju grupa je organizirala 14. srpnja kao podršku za održavanje dana Kandake i prosvjedima koji se odvijaju u Sudanu. Glavni joj je cilj ujediniti nastojanja svih organizacija da oslobode zatvorenike i prate situaciju žena u sudanskim zatvorima.

Tijekom demonstracija 14.srpnja, britanskom premijeru Davidu Cameronu na uvid je dan podsjetnik u kojem se apelira da britanska vlada izvrši pritisak kako bi sudanski režim oslobodio zatvorenike te im omogućio nepristrano suđenje i ispunjenje svoje obveze poštivanja ljudskih prava-uključujući i prava svih žena.

       *ne-islamski izgled uključuje nošenje hlača             

                                                                                                                        Prevela i prilagodila: Ivana Anđelić

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu presudio protiv RH

NOVA blamaža hrvatske države u Strasbourgu. Europski sud za ljudska prava prihvatio je tužbu D. J., koja je u ljeto 2007. godine za silovanje prijavila D. Š., kolegu s turističkog broda. Stav je Europskog suda da su policija, sud, a i Državno odvjetništvo tijekom istrage počinili pogreške te su oštećenoj odredili naknadu od 12 i pol tisuća eura.

Europski sud zaključio je da je došlo do povrede članka 3. i članka 8. Konvencije o ljudskim pravima. U članku 3. navodi se da “nitko ne može biti podvrgnut mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju”, dok članak 8. navodi ” da svatko ima pravo na uvažavanje privatnog i obiteljskog života te da vlast neće kršiti ova prava osim u slučaju da je to neophodno u interesu nacionalne sigurnosti, prevencije kriminala, zaštite zdravlja i morala, ljudskih prava ostalih…”

 

Policajac nije napravio očevid na mjestu događaja i ispitao oštećenu?!

Odmah im je upalo u oči kako policajac zadužen za slučaj nije poduzeo sve neophodne korake u inicijalnoj fazi policijske istrage. Nije obavio očevid na mjestu događaja, niti je uzeo izjavu oštećene, kao ni njenu odjeću, a ni i odjeću osumnjičenog. Takvi propusti imali su utjecaj na efikasnost cijele istrage. Dovode u pitanje i nepristranost istražnog suca Stanka Grbavca, ali i šutnju Državnog odvjetništva na zahtjev za njegovim izuzećem. Svi nabrojeni nedostaci uočeni tijekom istrage, pokazali su pasivni pristup naporima da se osigura provjera navoda oštećene da je silovana, zaključeno je u presudi Europskog suda. 

Šef splitske istrage sudac Stanko Grbavac začuđen je odlukom suda u Strasbourgu. “Pa ona je sama odustala od kaznenog progona. Presudu nisam vidio, ali držim da je propust napravio onaj koji je Hrvatsku zastupao pred sudom u Strasbourgu. Mora da sud nije imao sve činjenice u vidu”, kazao nam je sudac Grbavac. 

 

Sudac Grbavac: Bila je pijana i nisu bili sami

Saslušao je oštećenu i osumnjičenog te izrazio neslaganje sa zahtjevom Državnog odvjetništva za pokretanjem istrage. “Ona je bila pijana, a osim toga nijednog trenutka njih dvoje nisu ostali sami. Sve je u spisu. I nalaz ginekologa i psihijatra, kao i dokumentacija njenog liječenja u bolnici za osobe sa duševnim smetnjama”, kaže nam sudac Grbavac.

Za njega spora nema. Silovanja nije bilo.

Premda istragu nije htio otvoriti, ipak je to učinio nakon što je slučaj dospio pred izvanraspravno vijeće splitskog Županijskog suda. Među glavnim nedostacima istrage, sud u Strasbourgu ističe pristranost suca, kao i policajaca koji su te večeri pozvani na intervenciju. Nakon prijave oštećene na postupanje policajaca, šef postaje pokrenuo je stegovni koji je završio tako što su policajci kažnjeni minornim odbitkom od plaće. Manje je bitna sankcija, no puno je značajnije da je time država priznala grešku svojih službenika i na taj način otvorila prostor za postupanje Europskog suda.

 

Što se dogodilo?

Evo kratkog prikaza svega što se dogodilo. 

U rješenju o neslaganju suca Grbavca sa istražnim zahtjevom Državnog odvjetništva između ostalog je zapisano. “Prije spornog događaja oštećena je bila u društvu nekoliko osoba uključujući i osumnjičenog u baru u kojem se konzumirala velika količina alkohola. Nakon toga su svi krenuli na brod. Oštećena je tada uznemiravala javni red i mir, govoreći da je pijana i da ju je netko drogirao. Tražila je da se zove policija, ali nije ništa govorila o silovanju ili sličnom. Kolegicu je ošamarila nakon što je odbila pozvati policiju. Vlasnika broda je, pak, udarila u stomak nakon što joj je zapovijedio da ne otvara sobe i ne budi goste. Ponašala se još agresivnije, derući se histerično nakon što joj je vlasnik kazao da se ne vraća na brod i da je izgubila posao. Odnijeli su je na obalu. Ovo je potvrđeno iskazima ostalih svjedoka. Nikome nije spominjala nekakav kriminalni akt cijelo vrijeme. Medicinski nalaz splitske bolnice ne spominje nikakve ozljede genitalija, samo razderotine koje su očito nastale kada je odbila napustiti brod pa su je odvukli. Iz svega nema opravdane sumnje da se pokreće istraga”, zaključio je sudac Grbavac.

Dva dana poslije stiže nalaz iz bolnice da oštećena ima modrice na genitalijama i nogama, u bolnici u Rijeci par dana kasnije konstatirali su i akutnu reakciju na stres. Isti dan, oštećena na osobnu inicijativu daje svoju suknju koju je nosila kritične večeri policiji. Nikada nije vještačena. Policija je ispitala svjedoke, jedan od svjedoka je čuo od kolege kako je osumnjičeni komentirao kako bi volio imati seks sa oštećenom. To je čuo još jedan svjedok.

 

Policajac posadi: Što je niste bacili u more?

Oštećenu je sudac Grbavac ispitao mjesec i pol dana nakon događaja. Kazala je da je silovana i da je policajac koji je došao na intervenciju pitao posadu zašto je nisu bacili u more. Pojasnila je policajcu da nije nosila ništa “ispod” jer joj je gaćice pokidao osumnjičeni i bacio. Molila ga je da se mjesto događaja osigura, a odjeća izuzme i uputi na vještačenje, no policajac je to odbio. Rekao joj je da je pijana i da nije silovana. Čula je i kako policajac govori osumnjičenom da će sve biti sređeno. Kada je policija stigla, osumnjičeni se već tuširao. Sucu Grbavcu spomenula je i kako je jedan član posade našao njezine gaćice i bacio ih u smeće. Zvala je policiju da im to kaže, ali su joj spustili slušalicu.

 

Sudac naložio psihijatrijsko vještačenje oštećene

Krajem 2007. godine, zastupnica oštećene tražila je od Državnog odvjetništva da zatraže izuzeće suca Grbavca zbog pristranosti. Nije joj odgovoreno. Ginekolog je, pak, sucu razjasnio da nije evidentirao ozljede koje je vidio na tijelu oštećene jer ne spadaju u sferu ginekologije.

Početkom 2008. godine, sudac Grbavac naložio je psihijatrijsko vještačenje oštećene kako bi utvrdio njezinu sposobnost da korektno interpretira događaje. Naložio je i da se pribavi prethodna psihijatrijska dokumentacija. Psihijatrijsko vještačenje obavljeno je telefonski i na temelju raspoložive dokumentacije. Policija je ispitala i oca oštećene o odnosima unutar obitelji. Sudac Grbavac, ali i sudsko vijeće odbili su zahtjev Državnog odvjetništva da se sasluša još jedan svjedok. U ožujku 2008. godine odustaju od daljnjeg progona zbog manjka dokaza.

Progon je nakon toga preuzela oštećena. Privatno je tužila osumnjičenog, no do početka rasprave 2011. godine odvjetnica joj je otkazala, jer nije mogla zbog bebe putovati iz Zagreba u Split. Drugog zastupnika oštećena nije uspjela naći te je zbog toga u svibnju 2011. godine odustala od slučaja.

Lisbeth Salander: feministička ikona novog doba?

Pretpostavljam da bi logičan korak u analizi najnovijeg filma Davida Finchera Muškarci koji mrze žene (The Girl with the Dragon Tattoo, 2011.) bilo usporediti ga s njegovim književnim predloškom, istoimenim romanom Stiega Larssona (inače prvi dio tzv. Millenium trilogije) ili sa švedskom ekranizacijom iz 2009.-e koju potpisuje Niels Arden Oplev. No kako je sam Fincher svojoj glumačkoj ekipi savjetovao da se suzdrže od pravljenja bilo kakvih usporedbi sa švedskim filmom, i ja sam odlučila za potrebe ovog teksta fokusirati se isključivo na Fincherov uradak, odnosno na (ponešto kontroverzan) lik Lisbeth Salander koji u njemu tumači 26-ogodišnja Rooney Mara.

Film Muškarci koji mrze žene očekivano je potaknuo žustre rasprave o prikazima žena u filmu, muškom pogledu, seksualnosti… Fraza “feministička junakinja” koja bez izuzetka iskače u svakoj raspravi o hollywoodskoj ekranizaciji prvog romana Larssonove trilogije već se izlizala od uporabe. No što točno čini feminističku junakinju? I u kojoj je mjeri opravdano tim nazivom počastiti Lisbeth Salander? U središtu Fincherovog filma – inače vizualno dojmljivog, napetog kriminalističkog trilera – nalazi se Lisbeth Salander, mlada žena koja slovi kao ranjiva ali i opasna. Salander je pod budnim okom državnog aparata: iako je punoljetna, ima zakonskog skrbnika koji s vremenom postaje i njen seksualni zlostavljač. Potisnuta na same margine mainstream društva, njena se pozicija mijenja u trenutku kada se uključuje u istragu o sudbini mlade djevojke nestale prije četrdeset godina. Harriet, nestala djevojka, nećakinja je bogatog industrijalca Henrika Vangera. Ovdje na scenu stupa glavni muški lik u filmu, osramoćeni novinar Mikael Blomkvist (igra ga Daniel Craig) koji pokušava vratiti profesionalni ugled. Vanger mu obećaje u tome pomoći ukoliko uspije otkriti što se dogodilo s Harriet. Karizmatični Blomkvist suvlasnik je lista “Millenium”, u otvorenoj seksualno-romantičnoj vezi s kolegicom i urednicom “Milleniuma” Ericom i, sve u svemu, prilično intrigantan partner za Salander.

{slika}

           Daniel Craig kao Mikael Blomkvist i Rooney Mara kao Lisbeth Salander

Da se vratimo pitanju s početka – zašto kritičari/ke i gledatelji/ce diljem svijeta u Lisbeth Salander prepoznaju feministicu? Prije negoli se upustimo u njene (zavidne) sposobnosti premlaćivanja, zapitajmo se najprije, mora li feministička junakinja biti vična premlaćivanju da bi ju se okarakteriziralo kao feministicu? I, što je još važnije, mora li filmska feministica proživjeti traumatično iskustvo kako bi “zaslužila” tu titulu? Nadvladavanje teškoća očekuje se ne samo od snažnih junakinja, već i od (super)junaka. Superman, siroče čiji je rodni planet uništen, u nekim verzijama priče ostaje i bez surogat roditelja; Batman svjedoči ubojstvu svojih roditelja što ga potiče na borbu protiv kriminala. Poput Thelme i Louise ili Mladenke u Kill Bill filmovima, Lisbeth mora pretrpjeti seksualno nasilje prije negoli preuzme stvari u svoje ruke. Traumatična iskustva ženskih likova rezultiraju osvetoljubivim nasiljem (djelomično opravdano, uglavnom počinjeno u samoobrani), dok muškarce potiču na junaštvo. Znači li to da je svaki feministički narativ ujedno i narativ žrtve?

{slika}

Lisbeth i Harriet Vanger povezuje niz intelektualnih i emocionalnih osobina, naročito njihovo iskustvo s muškarcima. Obje se nalaze u poziciji žrtve, no koriste okolnosti i vlastite sposobnosti kako bi se odvojile od traumatične prošlosti. Obje su žrtve zlostavljanja i obje pokušavaju smiriti svoje unutarnje demone koristeći sredstva koja su im u tom trenutku na raspolaganju. Čini se da Lisbeth suosjeća s Harriet, te da rješavanje misterija njenog nestanka za Lisbeth predstavlja neku vrstu katarze. Iako dominira istragom, Lisbeth i dalje egzistira izvan šireg društvenog narativa. Uspjeh u istrazi ne znači i društveno prihvaćanje – naprotiv, Salander ostaje autsajderica, osoba koja egzistira na marginama i pod stalnim nadzorom (ali ne i zaštitom) društva koje ju otpisuje kao nesposobnu za samostalan život. To svakako pobuđuje simpatije za njen lik, no znači li to da je Salander više feministica od svojih filmskih prethodnica? Nisam baš sigurna. Je li usamljena junakinja koja se može izboriti za sebe uvijek i autsajderica? Thelma i Louise u tolikoj su mjeri iskaču iz društvenih okvira da ih predstavnici i čuvari tog istog društva proganjaju i u konačnici tjeraju u smrt. Jedna blogerica i obožavateljica Lisbeth Salander pozdravlja činjenicu da Lisbeth odbija biti žrtvom i “igrati žensku igru”, što je automatski čini feminističkom ikonom. “Žensku igru”?! Je li to najnoviji naziv za situaciju u kojoj se žrtva zlostavljanja doista osjeća kao žrtva? Zbog takvih se komentara pitam koliko smo uopće napredovali u prikazima snažnih ženskih junakinja! Je li junakinja tek dijametralna suprotnost žrtvi? I sama Rooney Mara pozdravlja Lisbethinu odluku (ako uopće možemo govoriti o odluci) da “ne igra na kartu žrtve”.

{slika}

Susan Sarandon (lijevo) i Geena Davis (desno) kao Thelma i Louise u filmu Ridleya Scotta (1991.)

Iako bi ga se moglo opisati kao uzbuđujućeg za muški pogled i svakako prilično skopofiličnog, seks između Lisbeth i druge žene prikazan je kao strastven, iskren, zajednički čin, te kao takav predstavlja kontrast brutalnim prizorima seksualnog zlostavljanja kojima Lisbeth podvrgava njen zakonski skrbnik. Salander je, međutim, etiketirana kao biseksualka: kasnije u filmu vidimo ju kako inicira vezu s Blomkvistom i, kako se čini, prema njemu razvija romantične osjećaje. Što je s njenim androginim izgledom? Lisbeth ima kratku kosu i male grudi, nosi široku odjeću, umjesto ženske torbice o rame joj je uvijek obješen ruksak, tijelo joj je ukrašeno brojnim tetovažama… Čini li ju sve to androginom ili tek likom s kojim se svatko može poistovjetiti? Čini li rodno neobilježen izgled filmsku junakinju feministicom? Ili ju možda čini neshvatljivom i nepristupačnom publici navikloj na prsate ljepotice? Fincherova Lisbeth svakako propitkuje popularne prikaze ženskog borca protiv zločina, no tumačiti njen androgin izgled kao karakteristiku snažne junakinje znači otpisati ostale ženske likove kao slabe isključivo na temelju njihova izgleda. Da zaključim: njen atipičan (barem u kontekstu mainstream filma) izgled svakako je osvježavajuć, no nisam sasvim sigurna da ju nužno čini feminističkom ikonom.

{slika}

Zanimljiv je i odnos između naše junakinje i njenog muškog kolege. Spašava li ona njega, ili možda spašavaju jedno drugo? U posljednjem obračunu s filmskim zlikovcem, Salander traži Blomkvistovo dopuštenje da ga dokrajči (zlikovca, ne Blomkvista). Možemo se zapitati je li ovdje riječ o naučenoj podložnosti upisanoj u njenu ulogu žene, potrebi junakinje da stekne odobrenje junaka, ili čistoj formalnosti (na kraju krajeva, on je ipak njen poslodavac)? Ili je ipak riječ o pokušaju ublažavanja samog lika kako bi bio prihvatljiviji muškom djelu publike? Ne bih rekla. Mislim da ju taj postupak ne čini ništa manje snažnom; štoviše, pokazuje da ima i ljudsku stranu i da nije poremećen, osvetoljubiv stroj za ubijanje. Otkriva li ona u tom trenutku svoju ranjivu stranu? Vjerojatno, no ta ranjivost nije ograničena samo na Salander – gotovo svi likovi u filmu na neki su način ranjivi.

{slika}

    Dvije Lisbeth: američka (Rooney Mara, lijevo) i švedska (Noomi Rapace, desno)

Je li me nakon gledanja Fincherovog filma preplavio osjećaj zadovoljstva jer sam pronašla novu feminističku filmsku ikonu? Ne baš… No nisam bila razočarana viđenim. Naprotiv, prvi puta nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade da se prikazi žena u hollywoodskim filmovima polako ali sigurno mijenjaju na bolje.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić