sdadmin

Optužena zbog “liječenja” lezbijke

Posted on by sdadmin

Općinsko državno odvjetništvo podignulo je optužni prijedlog protiv bivše ravnateljice Psihijatarijske ustanove Lopača dr. Mirjane Vulin (61) zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, odnosno nesavjesnog rada. Epilog je to istražnog postupka koji je protiv liječnice vođen više od godinu i pol dana.

Afera je odjeknula nakon što je Novi list objavio nevjerojatnu ispovijest 21-godišnje Ane Dragičević koja je otvoreno progovorila o svom zatočeništvu u Lopači od 16 do 21 godine života. Posebno se to odnosi na vrijeme nakon stjecanja punoljetnosti, jer je utvrđeno da nije bilo zakonskih elemenata za njenu prisilnu hospitalizaciju koja se provodi isključivo u situacijama kad je osoba opasna po sebe ili živote drugih ljudi.

Lopača zbog srama

Ana je u Psihijatrijsku ustanovu Lopača smještena kao malodobna djevojka, u travnju 2004. godine gdje je u izolaciji i zadržavanju sa starijim duševnim bolesnicima bila do srpnja 2007. godine, kada je odlučila javno progovoriti o “načinu liječenja” i svemu što je doživjela kao pacijent u krugu bolnice i bez kontakta s vanjskim svijetom, i to samo zato, kako je sama izjavila našem listu, što se njezini roditelji nisu htjeli pomiriti s njezinom homoseksualnom orijentacijom.

– Roditelji nisu shvatili da nisam homoseksualka zato da bih njih provocirala, nego je to moja prirodna sudbina. Smjestili su me u Lopaču jer ih je bilo sram, pa im je bilo lakše da okolina misli da sam ovisnica, nego lezbijka. Moja djevojka i ja smo, posebno zbog mog oca koji je agresivan i netolerantan, često bile prisiljene na povremena bježanja od kuće, nekad bismo popile i nešto alkohola, no to nije neki poseban grijeh u našim godinama. Ali drogirale se nismo, što su od mene neki u toj ustanovi tražili da priznam jer sam upravo zbog toga formalno hospitalizirana, ispričala nam je Ana.

Zabranjeni kontakti

Detalji “zatočeništva” maloljetne djevojke burno su odjeknuli u javnosti, a krajem svibnja 2008. godine uslijedila je i ostavka ravnateljice Mirjane Vulin, što je Upravno vijeće Psihijatrijske bolnice Lopača i prihvatilo. Ostavka je praktički bila rezultat istrage inspekcijskih tijela Ministarstva zdravstva potaknutih istraživanjem našeg lista o mnogobrojnim kršenjima zakona u Lopači. Komisija Hrvatske liječničke komore, koja je u Lopači provela izvanredni stručni nadzor, dobila je između ostalog, i iz neposrednog razgovora sa štićenicima, informacije o metodologiji liječnika te ustanove po kojoj se maloljetni pacijenti što dulje zadržavaju na bolničkom tretmanu, a posebno oni kojima su roditelji plaćali hospitalizaciju. Komisija je nakon inspekcijskog nadzora zaključila kako je riječ o “torturi maloljetnih pacijenata”, odnosno svojevrsnoj izolaciji i zadržavanju sa starijim teškim duševnim bolesnicima kako bi se maloljetnim pacijentima utjerao strah u kosti”. S tim ciljem, liječnici tim pacijentima nisu dozvoljavali niti izlazak u bolnički park, ni kontakt s obiteljima, a kontrola Komisije je pored toga pronašla u nekim slučajevima i prevelike doze antipsihotika i ostalih lijekova, nakon čega je reagiralo Općinsko državno odvjetništvo inicirajući istražni postupak protiv ravnateljice Psihijatrijske ustanove Lopača, Mirjane Vulin.

 Ana Dragičević: Nadala sam se, konačno će me pustiti

– Kad sam prvi put smještena u Lopaču, imala sam samo jedan nalaz da sam pozitivna na droge, a mojim neukim roditeljima je to bio savršen izgovor pred okolinom – da sam na drogama i da mi je mjesto na psihijatriji! No, kako za vrijeme boravka u Lopači nisam imala niti jednu apstinencijsku krizu, očito je da nisam bila ovisnica o drogama. Štoviše, inzistirala sam da mi se vadi krv kako bih to dokazala, ali nisu to htjeli napraviti. Na kraju sam priznala da sam ovisnica samo iz jednog razloga – da me prestanu psihički uništavati. Mislila sam: kad vide da nemam apstinencijske krize, konačno će me pustiti, što se nažalost nije dogodilo, ispričala je Ana Dragičević našem listu prije gotovo dvije godine.

Žene i online neprofitni mediji

Posted on by sdadmin

I drugi dan Voxa je za nama. I bilo je zanimljivo kao i prvog! Uz filmski i muzički program, razgovarale smo o medijima i načinu na koji ih doživljavaju, preoblikuju i koriste žene. Konkretnije, Cunterview je pozvao Rode, Rozekoze i Libelu na dijalogiziranje o pitanjima koja se tiču organizacije i plasiranja informacija koje su bitne za bolje funkcioniranje žena i civilnog društva u Hrvatskoj. Uz njih je na ovom sastanku bila i predstavnica Centra za ženske studije, Sandra Prlenda – koja je na kraju rekla nešto o načinu na koji Centar i njegovi projekti računaju s internetom.

Na početku smo govorile o prednostima rodno senzibliziranih medija u odnosu na mainstream medije koji ne obraćaju dovoljno pažnje na sadržaje koje nude javnosti. Istaknule smo kako medijski projekti koji računaju s drugačijim sadržajima dozvoljavaju ženama razmjenu ideja i informacija koje se ne temelje na općim mjestima i uvriježenim idejama o tome što žene danas zanima. Takvi mediji, poput Cunterviewa (i ostalih, njemu sličnih sajtova) – premošćuju nedostatak prostora u mainstream medijima u kojima se ženama nude samo soft informacije i istovremeno ženama daju autonomiju i moć da same odluče kakav će ih sadržaj predstavljati.

Istaknule smo, zatim, ciljeve koje rodno senzibilizirani mediji imaju. Među najvažnijim smo izdvojile pritisak koji moraju izvršiti na druge medije da počnu prenositi informacije s feminističkom perspektivom, da zaustave marginalizaciju ženskih glasova uopće, da prestanu davati prostor politički neodgovornim ljudima. Jedan od ciljeva je pomoći ženama da se riješe negativnog publiciteta i diskriminacije ukoliko se bave nekim društveno korisnim i važnim radom. Tu poglavito mislimo na političarke i žene iz “javnog” života koje se suočavaju s blatantnim medijskim šovinizmom, koji rezultira posve neprimjerenim načinom izvještavanja i diskreditiranjem žena kao kompetentnih i sposobnih političarki. Mediji istovremeno o njihovim muškim kolegama i oponentima govore na posve drugačiji način. Sjetimo se samo predsjedničkih izbora u Francuskoj i medijskog tretmana koji je zbog svoje ozbiljnosti dobivala Segolene Royal, isti je slučaj bio i s Hilary Clinton. One su optužene za nedostatak šarma, kao da je on ključna stvar koja govori o ženinoj spremnosti da vodi državu.

Problem s kojim se žene najčešće susreću – jesu stereotipi koje upravo mediji održavaju i hrane svojim manjkavim uredničkim politikama. Trebalo bi objasniti kako način na koji novinari skupljaju vijesti, tko su njihovi izvori, koje citate koriste i kakvim podacima daju prednost utječe na stvarnost koju javnosti prezentiraju kao istinitu i mjerodavnu. Jednostranim pisanjem i izvještavanjem o ženama – mediji stereotipe uvode u svakodnevni diskurs i time pojačavaju rodnu diskriminaciju, a da ljudi toga više nisu ni svjesni. Upravo zbog toga, od ključne je važnosti bilo čuti što predstavnice Libele, Rozekoze i Rode imaju za reći.

Libela je projekt koji je prije dvije godine pokrenuo Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI). Lea Jurišić je objasnila kako su teme koje Libela prati vezane upravo uz rodnu diskriminaciju, odnosno borbu protiv nje. Tako na Libeli možete pročitati teme vezane uz angažman civilnog društva, položaj društvenih manjina, kulturna događanja i građanski aktivizam. Kao glavni problem Jurišić je istaknula nedostatak sredstava i ljudskih resursa. Kao i u slučaju ostalih medijskih pojekata, glavninu posla obavljaju volonterski i u slobodno vrijeme.

S istim se problemom susreću i Rode koje imaju 20 urednica na svom sajtu, jednom od najposjećenijh portala u Hrvatskoj. Žene koje sajt održavaju prije svega su majke koje se brinu za dobrobit svoje, ali i djece širom Hrvatske. Rode broje skoro 10.000 korisnica/ka na svom forumu, i održavaju ga volonterski. Problem s kojim se susreću jest nedostatak tehničke podrške. Planiraju napraviti redizajn portala i nastaviti objavljivati tekstove koji se tiču roditeljstva, djece i njihovih potreba. Ivana Zanze je objasnila kako se Rode samofinanciraju prodajom bannera na forumu, ali da su odlučile na samom portalu ne reklamirati ništa zbog etičkih pitanja koje takve reklame postavljaju.

O svojoj su inicijativi nešto više rekle i Rozekoze, blogerice koje su se odlučile ujediniti kako bi mladim ženama (čitaju ih pretežno žene u dobi između 25 i 34 godine) ponudile popularne sadržaje predstavljenje na drugačiji, alternativan način. Kao probleme s kojima se suočavaju istaknule su tehničku podršku i marketing. Maja Tavčar, koja je inicijativu pokrenula, kaže da problem predstavlja i nedostatak komentara koji postavlja pitanje zbog čega žene nemaju potrebu komentirati stvari i ulaziti u raspravu jedne s drugima. Po Rozakozama glavni problem nisu muško-ženski, već žensko-ženski odnosi jer su njihovi najkomentiraniji članci upravo oni koji govore o ženama koje druge žene ne vole.

Nažalost, nedostatak konstruktivnog dijaloga s drugim ženama i njihova podrška problem je s kojim se susreću sve žene koje se odluče na javno djelovanje. S tim na umu, Cunterview je i pokrenuo ragovor sa željom da dođe do bolje komunikacije kako bi se popravila vidljivost ženskih inicijativa na internetu i drugdje. Gabrijela Ivanov je ukratko rekla nešto i o samom Cunterviewu te motivaciji da se takva medijska inicijativa nastavi usprkos problemima s kojima se portali suočavaju. Izrazila je i želju da se dijalog započet ovim sastankom na Voxu, nastavi i dalje.

Gejevi i lezbijke mogu proživjeti cijeli život nevidljivi

Posted on by sdadmin

Za razliku od boje kože koju ne možete sakriti, gejevi i lezbijke mogu proživjeti cijeli život nevidljivi, ali politički je problem kada se ne pobunite zato što su druge homoseksualne osobe ugrožene. Problem je što su u Hrvatskoj vidljivi samo LGBT aktivisti. Osobe same sebe čine nevidljivima, jer ne žele izgubiti privilegije koje imaju u društvu, čak i kad govorimo o svijetu umjetnosti. Gay pride je jedan dan vidljivosti u odnosu na ostala 364 dana. Na taj dan se vidi presjek hrvatskog društva. Nisu to samo neki čudaci desničari, nego i drugi ljudi koji stoje sa strane i pljuju. Kad hodaš u povorci i osjetiš tu mržnju, u tom trenutku znaš da problem postoji, istaknula je među ostalim književnica i filmska kritičarka Mima Simić na, u subotu održanom, predavanju pod nazivom “Teen i kreacija ženskog identiteta”.

Predavanje je održano u organizaciji Mreže mladih Hrvatske, a u sklopu modula “Obrazovanje mladih za ljudska prava i demokratsko građanstvo” koji se odvija unutar projekta Studija o mladima i za mlade. Četverodnevni program modula održao se u Omladinskom hostelu.

-Patrijarhat se zasniva na rodnoj dihotomiji gdje su spolovi obilježeni društvenim funkcijama. Cijela industrija časopisa počiva na tome da imate muške i ženske časopise. Heteronormativnost postoji kako bi se patrijarhat održao. Iz heteronormatinvosti proizlazi heteroseksizam, strukturalno nasilje koje inzistira na tome da su osobe nužno heteroseksualne. Tinejdžerski časopisi su najprodavanije publikacije na tržištu što govori o tome koliki je njihov utjecaj. Istodobno, u ‘školama nema seksualnog odgoja, on je delegiran vjeronaucima, a u sklopu biologije tema ljudske reproduktivnosti obradi se u dva sata. To je jako opasno, kazala je Simić čije je predavanje proizišlo iz analize sadržaja četrdesetak izdanja ovog časopisa.

– Većina tekstova bazira se na tome kako bi djevojka, buduća žena, trebala izgledati. Cijelo vrijeme provlači se četiri do pet tema; moda, dečki, zvijezde, izgled kojeg trebate imati da dođete do dečka. Nećete nigdje naići na malu Romkinju niti će lik iz “istinite priče” imati srpsko ime, ili ime koje povezujemo s nekom drugom nacionalnom manjinom. To nećete primijetiti, osim ako sami niste pripadnik manjinske skupine. Pisat će o tome kako se Madonna poljubila s Britney ali ne i Ivan s Jovanom ili Marina s Petrom. Nakon deset godina u kojima je puno napravljeno na vidljivosti gejeva i lezbijki, u kojima se dogodilo puno aktivizma, nema nikakvog pomaka i to je obeshrabrujuće, kazala je Simić koja je napomenula i kako obrazovni sustav od vrtića do konca školovanja inzistira na stereotipnim rodnim ulogama, pri čemu se unutar obrazovnog sustava o homoseksualcima može čuti jedino na satovima vjeronauka.

Simić je, kao indikativnu, istaknula činjenicu da je dvadesetak mladih osoba koje su došle na radionicu o ljudskim prvima u organizaciji Centra za mirovne studije kazalo kako ne poznaju ni jednog ateista ili homoseksualca.

– Najlošije su regulirana prava lezbijki, gejeva i transseksualnih osoba. Lezbijke i gejeve stereotipizirani su i diskriminirani od ulice do kuće, na poslu i u političkom životu. Queer kao pojam u hrvatskom jeziku nema negativnu konotaciju koju ima izvorno u engleskom. U Hrvatskoj se pojam queer identificira u kulturnom kontekstu, dok pojmovi “gej” i “lezbijka” imaju političku konotaciju. Vidljivo je to i na Zagreb queer festivalu gdje će doći mnogi gejevi i lezbijke koji neće doći na Pride, pripomenula je Simić.

Govoreći o različitim specifičnim problemima s kojima se u društvu susreću osobe koje se identificiraju unutar LGBTIQ populacije, Simić stavila poseban naglasak na potrebu interseksualnih osoba da samostalno donesu odluke vezne uz njihov izbor zadržavanja obilježja oba spola ili određenog spola, kao i rodni identitet, a ne da, kao u dosadašnjoj praksi, te odluke u ranom djetinjstvu donose njihovi roditelji.

-Interseksualne osobe potrebno je pustiti da prođu pubertet i odluče žele li ići na operativni zahvata ili hormonalnu terapiju, ili će ostati kakve jesu, istaknula je.

{slika}

 

BUŽINKIĆ: DEMOKRATIZIRATI ŠKOLE UVOĐENJEM PREDMETA O LJUDSKIM PRAVIMA

– Tema “Obrazovanje mladih za ljudska prava i demokratsko građanstvo”, što je naziv edukacijskog modula održanog u Zadru, za nas je relevantna tema i time se u zadnje vrijeme bavimo vrlo intenzivno na način da smo, s nekoliko nevladinih organizacija, donositeljima odluka i putem medija prezentirali naša polazišta o uvođenju predmeta o ljudskim prvima u škole. Naš stav je da se jako veliki broj problema, pogotovo kad govorimo o nasilju, danas manifestira u društvu baš zato što nedostaje obrazovanja o ljudskim pravima, o miru i nenasilju i uopće o demokraciji. Zato na svim razinama odgojno obrazovnog sustava želimo uvesti taj predmet. Polaznike Studija o mladima i za mlade educiramo o tome što je obrazovanje za ljudska prava, što je mirovno obrazovanje, što je obrazovanje za interkulturalizam, na koji način integrirati sadržaje o ravnopravnosti spolova, o ravnopravnosti mladih s manje mogućnosti, obrazovanje o seksualnim manjinama. Pokušavamo naglasiti koliko je važno ne samo poučavati o demokraciji nego zaista demokratizirati škole, da se i seksualne i etničke manjine, i osobe s invaliditetom, i mladi s manje mogućnosti mogu ravnopravno naći u obrazovnom sustavu i imati ista prava, kazala je glavna tajnica Mreže mladih Hrvatske Emina Bužnikić napominjući kako Mreža mladih Hrvatske okuplja 55 organizacija i bavi se organizacijom niza programa koja za cilj imaju edukaciju, informiranje i osnaživanje mladih kako bi postali lideri u svojim zajednicama.

– Studiji o mladima i za mlade jedinstven su program u Hrvatskoj koji trenutno okuplja 18 polaznika i polaznica koji rade u udrugama, državnoj upravi, medijima, poslovnom sektoru. Riječ je o eksperimentalnom programu uvedenom ove godine, a ideja je da njegovu metodologiju i sadržaje integriramo, zajedno s donositeljima odluka, u formalni obrazovni sustav. Radimo ga kroz tri obrazovna modula, odnosno tri seminara, dodala je Bužnikić koja, kako je prvi korak uvođenja obrazovanja o ljudskim pravima u škole, ocjenjuje izradu novog Nacionalnog programa za ljudska prava i demokratsko građanstvo.

– Odnedavno sam članica Nacionalnog odbora za ljudska prava zajedno s kolegama, s ministrima, ministricama, državnim tajnicima i tajnicama, radit ćemo na tom programu, rekla je Bužnikić.

Također je kazala kako Mreža mladih Hrvatske svake godine održava edukacijske treninge u Zadru gdje ima nekoliko suradnika i suradnica sa Sveučilišta u Zadru, te iz udruga ZVUK i “Krijanca”.

Šiju za hrvatske ministre, a ne dobivaju plaće

Posted on by sdadmin

Godine 1990. u proizvodnji tekstila, odjeće, obuće i kože u Hrvatskoj 126.314 radnika je imalo zaposlenje. Prije godinu dana – u kolovozu 2009. – zaposlenih je u toj industriji bilo tek 35.754. Bez posla je ostalo onoliko ljudi koliko cijeli Osijek broji stanovništva, a Osijek je četvrti grad po veličini u Hrvatskoj. Od onda je broj zaposlenih još padao tako da je u zadnjih dvadeset godina ukupno oko 100.000 ljudi izgubilo radna mjesta u proizvodnji odjeće i tekstila. Od toga su velika većina žene. Točnije, oko 85 posto. One koje su imale sreću da zadrže posao, imaju plaću u prosjeku oko 3000 kuna. To je za 45 posto niže od prosječne plaće u Hrvatskoj. I za trideset posto niže nego što su plaćeni oni rijetki muškarci u toj branši. Država godinama ne poduzima ništa zbog onih plaća u toj branši koje su niže od zakonski minimalnih. Iako dobro znamo što se sve ne može kupiti s 3000 kuna, usporedbe radi navedimo da je prosječna potrošačka košarica za lipanj ove godine iznosila 6.631,27 kuna za četveročlanu obitelj. Radnice u tekstilnoj industriji uglavnom se uklapaju u tu sliku: najčešće su to žene između 35 i 55 godine života, koje su rano počele raditi i imaju obitelj.

{slika}

Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković sve su te uništavalačke godine u tekstilnoj industriji prošle relativno stabilno. U zagrebačkoj tvornici tekstila Kamensko d. d. broje već silne godine radnog staža i ne razmišljaju ni sekundu kada navode točan datum kada su počele raditi u toj tvornici. Svima im je upravo u ovo ljetno i ranojesenje doba okrugla obljetnica u Kamenskom. No nije im baš do slavlja. Đurđa Krnjak počela je raditi 1. lipnja 1980. sa 18 godina. Đurđa Grozalj 13. kolovoza te iste godine, s 23 godine, ali je došla u Kamensko s već pet godina staža. Najmlađa od njih, Draženka Đaković, počela je 1. listopada 1990., kada je imala 20 godina. Za vrijeme rata su pod uzbunama šivale uniforme na koje su se kasnije vješali ordeni zaslužnih muškaraca, nositelja raznih povlastica, poslije su izrađivale kvalitetnu modnu konfekciju, uglavnom muška i ženska odijela za zapadnoeuropska tržišta. Tu, gdje su provele sve te godine, mislile su i završiti svoju radnu karijeru. Kamensko postoji još od 1949. godine, poslovalo je pristojno, narudžbe još uvijek dobiva pa se to činilo sasvim mogućim. No, i njih je dohvatio tipični hrvatski tranzicijski scenarij, koji u toj branši za radnike završava uglavnom na burzi rada. Bez velike perspektive ponovnog zapošljavanja.

Za Kamensko je u kolovozu pokrenut stečaj. Tako su odlučili sami radnici nakon što im više nije ostala ni jedna druga, prihvatljivija opcija. Nisu dobili plaće i naknade za prijevoz od travnja ove godine, a porez i doprinosi im nisu uplaćivani pune dvije godine. Kod liječnika ih još uvijek primaju, mada ni sami ne znaju kako jer im troškove zdravstvenog osiguranja tvrtka nije pokrila. Stečaj im je jedina šansa da naplate ono što im duguju. Što se dogodilo s Kamenskim, koje se još uvijek na svojoj internetskoj stranici reklamira kao Kuća europske mode, dok lagana glazba svira u pozadini i smjenjuju se modeli u odjeći proizvedenoj u neprekidnoj buci tvorničkog pogona, od čega su, kažu, svi pomalo oglušili? Rasap je počeo prije par godina, kada je Kamensko prešlo u ruke novih vlasnika, a sindikat je upozoravao na moguće nepravilnosti u privatizaciji tvrtke. Od tada su se redale razne investicije i gomilali su se dugovi. Radnice kažu da su im čak plaćali pregled kod privatnog ginekologa, mada za to nije bilo ni potrebe ni novaca.

{slika}

Jedna od većih investicija bila je kupovina zemljišta u Svetoj Heleni, gdje su im obećavali da će biti “najmodernija tvornica u Europi”. Na taj se projekt utrošilo dvije godine i tko zna koliko novaca da na kraju ništa ne bi bilo napravljeno, osim što se tvrtka dodatno zadužila na račun tog zemljišta. Sve je na kraju završilo s 32,5 milijuna kuna duga prema radnicima, koji sada tvornicu u koju su uložili tolike godine nazivaju Kućom europske sramote. Radnici otvoreno govore da se tvornica gasila planski, kako bi se vrijedno i veliko zemljište, čak 26.000 četvornih metara u centru Zagreba, odmah pored Trga Francuske Republike, prodalo i na tome dobro zaradilo. Sve to vrijeme, i dok je račun tvrtke blokiran, u Kamensko su dolazili ministri hrvatske Vlade kako bi naručili odijela po mjeri, koje su im onda šivale radnice, ne dobivši za svoj posao plaću.

Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković su spremne odgovoriti na svako pitanje, argumentirano i promišljeno, ne boje se ničega, jer, kako kažu, nemaju više što izgubiti. “Mi smo dovedeni do očaja. Izgubili smo radnički ponos, žensko dostojanstvo, sva prava… Već tolike mjesece dolazimo na posao i radimo od 6.30 do 14.30, a da nam ne daju ni lipe. Svjesni smo da ćemo najvjerojatnije izgubiti posao, ali koja nam je alternativa? Da radimo dalje bez plaće i da nam na kraju ne isplate što su dužni? Nitko ne bi pokrenuo stečaj da nam nije došlo do grla, pa kome je u interesu izgubiti posao? “, pita Đurđa Grozaj. Kaže da joj je strah od poštara postao svakodnevica, jer se boji opomena zbog neplaćenih računa. Mnoge njene kolegice su se već suočile s ovrhama, nagomilanim ratama kredita koje nemaju otkud vratiti, blokiranim računima u bankama pa i s isključivanjem struje. Neke, kaže, nakon posla traže plastične boce i konzerve po smeću, da bi skupile makar štogod.

Tako to ide; država pušta tvrtku da dvije godine ne plaća doprinose i mjesecima ne isplaćuje plaće radnicima, ali ti isti radnici moraju sve svoje novčane obaveze podmiriti. I još su morale poslodavcu garantirati da će na vrijeme isporučiti narudžbu koju su dobili za sezonu proljeće/ljeto 2011. Istom poslodavcu, direktoru Antunu Crlenjaku koji im se ni jednom, kažu, nije ispričao zbog situacije u koju ih je doveo ili ih zamolio za strpljenje dok se “nešto ne riješi”. Đurđa Krnjak, koju su radnici opunomoćili da ih zastupa na sudu, dodaje da danas radnici nemaju nikakva prava, samo obavezu da rade. “I još nam se ono malo dostojanstva što imamo uništava. Kod nas se žena ne doživljava kao borac, kao ravnopravni subjekt sa muškarcem pa tako i ovi naši misle da što će te babe nepismene, kako nas nazivaju, napraviti, jer nisu naučili da žene misle svojom glavom. Žene bi se htjele dokazati i izboriti za sebe, ali su uvijek sputavane, ili na poslu ili kod kuće. Mi imamo sreće da nas u našim obiteljima podržavaju inače bi nam bilo nemoguće ovako se boriti”, objašnjava.

Dodatno ih vrijeđa što ih njihove neposredno nadređene kolegice ismijavaju i ponižavaju. To su oni koji spadaju u manjinu radnika Kamenskog, a potpisali su prijelaz u novu tvrtku, čime su dobili dio neisplaćenih plaća, ali i izgubili prava na moguće otpremnine ili naplatu od stečajne mase. “Bude mi neugodno što sam žena kada vidim što nam žene rade; ismijavaju nas jer mi radimo i ne dobivamo plaću, a one, koje još k tome nisu u direktnoj proizvodnji, dobivaju plaću”, kaže Đurđa Krnjak.

“To nas još više jača”, ohrabrujuće nastavlja druga Đurđa, mada je upravo naš razgovor dočekala potonula, ponavljajući “Sve u meni plače” i na rubu da odustane od svega: “Imam teške trenutke, ali sam zapravo optimistična. Bude me svakog dana sramota kada se švercam u tramvaju jer nemam za kartu, a predaleko stanujem da bih išla pješke i onda u mojim godinama strahujem da ne naiđe kontrola. A obavezna sam dolaziti na posao, ne pitaju me kako. No, što me više ponižavaju, to se ja teže dam slomiti, inat raste u meni. Mi smo naučile da nas se cijeli život gazi i od toga smo ojačale.” Nakon 35 godina radnog staža, Đurđa je spremna na sve rizike pa i onaj da ostane bez posla. Svjesna je da će je u njenoj 53 godini života teško tko zaposliti, no kaže da će radit bilo što, samo da nije ovisna o drugima. “Nisam imala mladost jer mi je muž rano umro i ostala sam s dvoje djece koje je trebalo prehraniti, a izgleda da neću imat ni starost”, zaključuje i opet napominje da je “pozitivac”.

{slika}

Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković su među 574 zaposlenika Kamenskog čija je sudbina neizvjesna. Kažu da im nije jasno kako im ne uspijeva da se netko za njih pobrine i ispita slučaj njihove tvornice, dok “cijela javnost skoči kada neki drugi sektori dižu uzbunu”. Tekstilne radnice su najzapostavljenija skupina u radničkoj klasi. To što je njihova industrija dominantno ženska ima bez sumnje bitnu ulogu u tome. Da nije tako, ne bi 100.000 mahom žena ostalo bez posla u zadnjih dvadeset godina, a da se na to nije potrošila ni desetina brige koja se posvećuje brodogradilištima. Za područja Hrvatske u kojima je smještena većina proizvodnje tekstila, odjeće i obuće – Zagorje, Slavonija, Međimurje, Zagreb – ta je industrija jednako važna kao i brodogradilišta za obalni dio Hrvatske.

No, čini se da nije jednako važno tko gubi posao.

I plaće imaju dva roda

Posted on by sdadmin

U nizu ekscesnih poteza kojima Francuska proteklih tjedana privlači pozornost svekolike europske javnosti, manje zapaženo prošla je najnovija izjava francuskog ministra rada da će njegova vlada kažnjavati tvrtke koje žene plaćaju manje od muškaraca. Sarkozyjev ministar Erik Woerth ovu je mjeru najavio kao dio “amortizacije” svoje mirovinske reforme koja izaziva golemo nezadovoljstvo u zemlji. Pojedinosti poput onih kako francuska vlada to konkretno namjerava izvesti nisu još poznate, ali ideja zvuči vrlo zanimljivo i nadasve privlačno. Jer jaz u plaćama žena i muškaraca tumor je koji tvrdoglavo preživljava u svim europskim zemljama. No, je li Francuska stvarno pronašla dugo čekan, jednostavan i efikasan lijek za jednu od ključnih poluga rodne diskriminacije u suvremenom društvu?

Odgovor je, nažalost, niječan jer ni rješenje problema rodno uvjetovanih razlika u plaćama, kao ni njegovi uzroci, nisu ni jednostavni ni jednoobrazni. Tako je u svim, i najrazvijenijim europskim zemljama, a i u Hrvatskoj.

Hrvatski zakoni

Jamstva protiv izravne diskriminacije žena u plaćama – kada se posve identičan rad plaća različito – daju zakoni. Uz Zakon o radu, kod nas ih je ojačao i Zakon o ravnopravnosti spolova. A kad postoji izričita zakonska obveza, jasno je da je moguća i sankcija za one koji je krše, pa tako i za poslodavce koji bi ženu plaćali lošije od muškarca.

– I Zakon o radu i Zakon o ravnopravnosti spolova propisuju da plaća muškarca i žene koji rade isti posao ili posao iste vrijednosti mora biti identična, kaže Gordana Lukač Koritnik, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Dodaje kako se često ne razumije da je ključna formulacija “isti posao ili posao iste vrijednosti”. To, naime, znači, da nije odlučujuće kako se zove neko radno mjesto jer isti naziv ne znači da svaki zaposlenik radi posve jednak posao.

Hrvatska je zakonski vrlo jasno definirala izravnu diskriminaciju u plaćama. No, drugi je problem to što su žene na ukupnoj razini i dalje 15-tak posto manje plaćene. Jedan od razloga je sigurno u tome što one i dalje preuzimaju najveći dio obiteljskih i roditeljskih obveza – odlaze na porodiljne dopuste i na bolovanja zbog djece, što im smanjuje primanja, napominje Lukač Koritnik. Slučajeva izravne diskriminacije u plaćama ima malo, barem ako se sudi po pritužbama koje stižu u ured Pravobraniteljice. Proteklih sedam godina bile su samo dvije.

Segregacija na tržištu rada

No, abeceda razumijevanja neravnopravnosti spolova na područjima rada kaže da je izravna diskriminacija najmanje utjecajan element rodno uvjetovanih razlika u primanjima. Mnogo je drugih čimbenika, a jedan od ključnih je segregacija na tržištu rada koja ima dva lica. Prvo je rodna distribucija sektora – žene rade u slabije, a muškarcima u bolje plaćenim djelatnostima. Da je ovakva podjela još uvijek na djelu i u Hrvatskoj, potvrđuju najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS). U 2008. godini žene su činile oko 80 posto svih zaposlenih u zdravstvu, socijalnoj skrbi i obrazovanju, tradicionalno “ženskim” područjima. Iako su na razini cijele Hrvatske žene prosječno 11 posto manje plaćene nego muškarci, u ovim “ženskim” sektorima zaostaju dvostruko više – plaće su im 20-tak posto manje nego muškim kolegama. I to je drugo lice segregacije na tržištu rada – i u djelatnostima gdje čine najveći dio radne snage, žene dobivaju slabije plaćene pozicije, odnosno radna mjesta koja one zauzimaju donose manja primanja. Tako su u školama žene nastavnice i učiteljice, a muškarci ravnatelji, u socijalnim ustanovama žene rade neposredno sa štićenicima, a muškarci dobivaju 95 posto svih rukovodećih položaja. Isti je obrazac u zdravstvu. Europska istraživanja pokazala su da unutar istih sektora, čak istih tvrtki, visina plaće ovisi o tome da li neka radna mjesta češće popunjava ženska ili muška radna snaga. Tako su u trgovinama slabije plaćeni blagajnički poslovi koje redovito obavljaju žene, nego rad u skladištu ili utovar i istovar robe, što rade muškarci.

Izmjeriti stvarnu nejednakost u plaćanju ženskog i muškog rada nije jednostavno. Istraživanje koje je protekle dvije godine proveo portal MojPosao, pokazalo je da su u 2009. i u 2008. plaće žena u Hrvatskoj zaostajale oko 23 posto.Prema podacima Državnog zavoda za statistiku jaz između plaća muškaraca i žena znatno je manji, već godinama se drži oko 10-11 posto. Razlike financijskog vrednovanja ženskog i muškog rada puno su veće ako se uzimaju u obzir obrazovanje, radne karakteristike i iskustvo. Računica koja uključuje i ove elemente, kako je pokazao Danijel Nestić s Ekonomskog instituta u Zagrebu, govori da plaće žene kod nas zaostaju prosječno 15-tak posto.

Obrazovanije, ali manje cijenjene

– Zaposlene žene u Hrvatskoj općenito posjeduju bolje radne karakteristike od muškaraca, posebice višu razinu obrazovanja, ali da su njihove karakteristike manje cijenjene, odnosno manje plaćene od usporedivih karakteristika muškaraca, konstatirao je Nestić.

Slaba nam je utjeha da stanje nije nimalo bolje ni u Europi. Prosječan jaz plaća žena i muškaraca u zemljama Europske unije iznosi gotovo 18 posto. No, razlike među članicama su velike – u Italiji, Belgiji, Poljskoj, Sloveniji plaće žene zaostaju prosječno 10-tak posto, a u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj i Britaniji i više od 20 posto. Europska komisija upozorava da ovi podaci ne govore jednoznačno o rodnoj diskriminaciji budući da statistike obuhvaćaju samo klasične plaće.

A u velikom broju zapadnoeuropskih zemalja žene nemaju zaposlenja s punim radnim vremenom, nego često rade honorarno ili manji broj sati.

Briga za djecu

Više od 30 posto Europljanki ne radi puno radno vrijeme, dok svega 8 posto muškaraca ima takav oblik zaposlenosti. Razlog puno veće nepotpune zaposlenosti žena prvenstveno su briga za djecu.

Kada je riječ o roditeljstvo kao obilatom izvoru rodnih razlika u plaćama, Hrvatska se također dobro uklapa u širu europsku sliku. Majčinstvo i podizanje djece negativno utječu na karijere i primanja naših žena, što je čak egzaktno dokazano.

– Poslodavci u privatnom sektoru lošije plaćaju žene s malom djecom nego ostale žene s istim radnim karakteristikama, ustvrdio je u svojem istraživanju Danijel Nestić.

A rješenja nema sve dok se nastavlja tradicionalna raspodjela poslova u obitelji. Stoga bi trebalo razmisliti o drugačijoj mjeri od one koju su smislili Francuzi. Država bi mogla, primjerice, propisati da svaki otac mora koristiti barem polovicu porodiljnog dopusta i svih bolovanja za djecu. Iz koje će nam zemlje stići takva senzacionalna vijest? Vjerojatno samo iz – Nedođije.

Ženski skok na najvećoj razini obrazovanja

Kad se uzme u obzir razina obrazovanja, razlike u plaćama muškaraca i žena ne samo što su veće nego pokazuju opće statistike, nego su i u porastu. Jer zaostajanje žena u plaćama u Hrvatskoj već je duže zabetonirano na prosječnih 10 posto iako razina obrazovanosti ženske populacije svake godine raste. Prema podacima DZS-a, na visokim učilišta u Hrvatskoj sada diplomira oko 59 posto žena te 41 posto muškaraca. Proteklih godina znatno se povećao i broj žena s magistarskim i doktorskim titulama. U 2008. među magistrima znanosti žene su činila 54,5 posto, a i u doktoratima su dostigle muškarce – pola doktora znanosti su žene. Upravo na ovoj najvišoj obrazovnoj razini žene u Hrvatskoj ostvarile su najveći napredak – prije 20 godina žene su nosile svega 30 posto doktorskih titula.

Osjetno zaostajanje

Izmjeriti stvarnu nejednakost u plaćanju ženskog i muškog rada nije jednostavno. Istraživanje koje je protekle dvije godine proveo portal MojPosao, pokazalo je da su u 2009. i u 2008. plaće žena u Hrvatskoj zaostajale oko 23 posto.Prema podacima Državnog zavoda za statistiku jaz između plaća muškaraca i žena znatno je manji, već godinama se drži oko 10-11 posto. Razlike financijskog vrednovanja ženskog i muškog rada puno su veće ako se uzimaju u obzir obrazovanje, radne karakteristike i iskustvo. Računica koja uključuje i ove elemente, kako je pokazao Danijel Nestić s Ekonomskog instituta u Zagrebu, govori da plaće žene kod nas zaostaju prosječno 15-tak posto.

 

Novinarstvo, rodna jednakost i Milenijski ciljevi razvoja

Posted on by sdadmin

Prevela i prilagodila Davorka Turk

Kako se mediji nose s izvještavanjem o pitanjima koja se tiču Milenijskih ciljeva razvoja iz rodne perspektive? Istraživanje Projekta globalnog praćenja medija (The Global Media Monitoring Project – GMMP) u glavnim tiskanim medijima, televizijskim i radio vijestima u 108 zemalja širom svijeta otkrilo je da je u samo 3% reportaža o siromaštvu, obrazovanju (2%), HIV-u i AIDS-u (25%), okolišu (3%) i 1% onih o globalnom partnerstvu istaknuto pitanje rodne (ne)jednakosti. Ove “teme” sadržane su u Milenijskim ciljevima razvoja 1 (Iskorijeniti ekstremno siromaštvo i glad), 2 (Postići univerzalno osnovno obrazovanje), 6 (Boriti se protiv HIV/AIDS-a, malarije i drugih bolesti), 7 (Osigurati održivost okoliša) i posebno 8 (Razviti globalno partnerstvo za razvoj).

Istraživanje GMMP-a je također pokazalo da se samo 8% reportaža o siromaštvu, 9% reportaža o obrazovanju, 39% o HIV-u i AIDS-u, 4% o okolišu i 19% reportaža o globalnom partnerstvu fokusira na žene.

Nadalje, istraživanje GMMP-a otkrilo je da samo 5% reportaža o siromaštvu, obrazovanju (5%), HIV-u i AIDS-u (16%), okolišu (3%) i globalnom partnerstvu (1%) jasno dovodi u pitanje rodne stereotipe.

Uzimajući u obzir svjetski prosjek, od pet izabranih Milenijskih ciljeva razvoja, novinarske reportaže o HIV-u i AIDS-u su bile rodno najprijemčljivije.

Ostali nalazi istraživanja GMMP-a 2010.

  • Žene se polako približavaju jednakosti u stvaranju javnog mnijenja u medijima,  44% od ukupnog broja intervjuiranih u vijestima u tom svojstvu. Za razliku od toga, samo 1 od 5 stručnjaka intervjuiranih za vijesti su žene.
  • Žene se u vijestima prikazuju drugačije od muškaraca: njihova se dob spominje dva puta češće no što je to slučaj s muškarcima; kada su u pitanju sudionici vijesti žene se 1.5 puta više pojavljuju na fotografijama nego muškarci; i vijesti ne prikazuju žene u njihovim profesionalnim i stručnim ulogama u istom omjeru u kojem su žene doista prisutne u tim ulogama u stvarnosti.
  • Izvješća o ženama čine samo 37% vijesti u novinama, na radiju i televiziji zajedno.
  • Priče, reportaže i prilozi čije su autorice novinarke će gotovo dva puta češće dovoditi u pitanje rodne stereotipe nego reportaže njihovih kolega.
  • Rodna se pristranost prenosi sa tradicionalnih medija (televizije, radija, tiskanih medija) na nove (Internet) medije. Nivo pristranosti pri tom je u novim medijima sličan u stupnju, ponekad čak i intenzivniji, nego u tradicionalnim medijima.

O potpunim rezultatima GMMP-ovog istraživanja će se raspravljati 29. rujna 2010. kada se objave nacionalni, regionalni i globalni rezultati. Posebno će zanimljiva biti statistika o trendovima kretanja prisutnosti žena u vijestima od 1995., trendovi prisutni u reportažama o različitim temama segregiranim po spolu reportera i prezentera, i trendovi u kvaliteti reportaža iz rodne perspektive. Predstavit će se i akcijski plan za medijske profesionalce i civilno društvo usmjeren na rodno-etničke vijesti.

GMMP je najveće longitudinalno istraživanje u svijetu i zagovaračka inicijativa o rodu u novinarstvu.  Krajnja svrha projekta jest dovesti do ravnopravnog i balansiranog rodnog predstavljanja i u i kroz novinarstvo.

GMMP koordinira Svjetsko udruženje za kršćanske vijesti (World Association for Christian Communication (WACC – http://www.waccglobal.org/), globalna komunikacijska mreža smještena u Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu, koja nastoji promicati komunikacije za društvenu promjenu, u suradnji s analizom podataka Media Monitoring Africa (http://www.mediamonitoringafrica.org/). Podatke za istraživanje GMMP-a 2010. prikupili su volonteri koji su pratili medije u 108 zemalja širom svijeta. Projekt podupire UN Razvojni fond za žene (United Nations Development Fund for Women (UNIFEM).

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org