Inicijativa FER Diskursi u saradnji TPO Fondacije i IMIC “Zajedno” iz Sarajeva prepoznata je kao važna i neophodna inicijativa mladih građana i građanki koja je već otvorila prostor za rasprave o diskriminaciji te stigmatizaciji žena u religijskim diskursima no i diskursima liberalnih demokratija. U prethodnom periodu višemjesečni paneli su problematizirali pitanje religijskog i sekularnog, religijskih i sekularnih feminizama te također ponudili prostor za nove perspektive rodnih pitanja unutar islamskog i kršćanskog konteksta.
25. oktobra 2018. godine s početkom u 18 h, u prostorijama IMIC “Zajedno”, na adresi Obala Kulina bana 39, održat će se peta po redu panel diskusija.
Tema ove oktobarske sesije je “Instrumentalizacija ženskog ‘živog’ tijela” a gošća predavačica je doc.dr.Ajla Demiragić. Ajla Demiragić je teoretičarka književnosti te docentica na filozofskom fakultetu, u Sarajevu.
Ženska tijela su uvijek služila kao tekst u kojemu su upisani dominantni mitovi maskulinističke kulture, mitovi koji su ta tijela definirali kao ‘drugo’, kao neposlušno, prijeteće, ono koje se ne može kontrolirati. U tom kontekstu, na predstojećem panelu razgovarat će se o tome kako se naša življena tijela (eng. lived body), transformiraju u ‘znak kulture’. Ta ‘živa’ tijela postaju shodno tome prostor i sredstvo upisivanja aktualnih ideologija. Govorit će se i o pitanju rodno određenih tijela koja se, ne samo u ratu već i tzv. poraću i vremenu tranzicije, tretiraju kao “teritoriji, označitelji i prozvođači pripovijesti nacija”. Kao takvi oni predstavljaju “lozu, porodicu, naciju, rasu, religiju i imaju funkciju osiguravanja simboličkog društvenog kapitala”.
Guerrilla Girls kreću u pomoć muzejima koji se bore s neželjenim ishodom #MeToo pokreta. Koristeći Chuck Closeovportret Billa Clintona kao studiju slučaja, anonimni feministički umjetnički kolektiv kreirao je zidne natpise da bi pokazao Nacionalnoj Galeriji u Washingtonu i drugim institucijama kako priznati umjetnika optuženog za seksualni prijestup.
Guerrilla Girl koja se predstavlja kao Kathe Kollwitz govori za artnet News kako su tokom boravka u Washingtonu ove veljače uočile da je službeni portret predsjednika Clintona naslikao Chuck Close: “Jedan optuženi seksualni predator slika drugog!”, rekla je.
Kolektiv je ovo prepoznao kao “veliku priliku” za ponovno promišljanje reakcija muzeja na #MeToo pokret. “Trenutno se vjerojatno u svakoj instituciji vrši se o tome rasprava te isto pokušava riješiti. “, navodi Kollwitz. “Mislili smo im pomoći.”
U za njih prepoznatljivom stilu postera, kolektiv je napravio natpis koji sadržava prijedlog zidnih tekstova za Chucka Closea, optuženog za seksualno zlostavljanje kod njega zaposlenih modela, i to u tipičnoj muzejskoj formi i fontu. Djelo kolektiva pojavilo se na izložbi protestne umjetnosti “From Nope to Hope” koja se nedavno zatvorila u Londonu.
Prvi od tri natpisa ne spominje optužbe ni protiv Closea ni protiv Clintona, a umjetnika opisuje kao jednog od najbitnijih svoje generacije. Ovaj tekst Guerrilla Girls ocjenjuju kao prikladnog za muzeje “koji se boje gubitka bogatih povjerenika i kolecionara koji su donirali djelo. “
Drugi natpis, “za muzeje koji su neodlučni oko razotkrivanja umjetnikovog zlostavljanja pored njegove umjetnosti” uključuje kriptičnu rečenicu: “Kao mnogi umjetnici, Close je imao nekoliko nezadovoljnih zaposlenika.”
Treći i zadnji natpis je najdulji. Izričito navodi kako je Close “optužen za seksualno zlostavljanje modela” i optužuje svijet umjetnosti zbog toleriranja zlostavljanja “jer vjeruje da je umjetnost iznad svega ostalog te da pravila ne vrijede za ‘genijalne’ umjetnike koji su uz to bijelci i muškarci”, a završava deklaracijom: “KRIVO!”
U prosincu za New York Times Close je rekao da se ispričava ako je kod žena potaknuo neugodu. Složio se da je govorio iskreno i grubo o njihovim tijelima, ali je opovrgnuo da su njegovi komentari, ili njegovi zahtjevi za gole modele, bili u rangu zlostavljanja.
“Zadnji put kada sam gledao, nelagoda nije bila veliki prekršaj”, rekao je za Times. “Nikada nikoga nisam doveo do suza, nitko nikad nije pobjegao. Ako sam osramotio nekoga ili učinio da se osjeća neugodno, zaista mi je žao, nisam to htio. Priznajem da imam prljav jezik, ali svi smo ovdje odrasli.”
U siječnju je Nacionalna galerija u Washingtonu zbog optužbi protiv umjetnika otkazala njegovu izložbu. Umjetnik je za Times izjavio kako se osjećao “razapetim” od optužbi. Navedena institucija i Chuck Close nisu se odazvali zahtjevima za komentar.
Kurdske aktivistkinje, članice pokreta za ženska prava Kongra Star u Rojavi, solidarizirale su se s borbom hrvatskih žena protiv dehumanizirajućih bolničkih praksi u kontekstu reproduktivnog zdravlja uručivši Libeli vlastiti doprinos u pružanju podrške aktualnoj kampanji #PrekinimoŠutnju.
Uredništvo Libele zaprimilo je fotografije i snimke članica Kongra Star-a na kojima iste ističu natpis ‘#PrekinimoŠutnju #BreakTheSilence‘ te skandiraju “Jin, Jîyan, Azadî” – rasprostranjeni slogan u kontekstu sirijskih ženskih pokreta koji u hrvatskom prijevodu glasi “Žena, Život, Sloboda”.
Iako su akciju podržale mnoge organizacije unutar države, između kojih medijskim putem i sama Libela, navedena gesta ukazuje da je ovaj metaforični ‘krik’ žena odjeknuo čak do daleke sjeverne Sirije – poslijednjih godina poznate po značajnom napretku u pogledu ženskih prava – izazvavši potrebu za iskazivanjem internacionalne podrške, što upućuje na to da je težina navedenog problema mnogo veća no što se mnogobrojnim skepticima koji posljednjih dana propituju kredibilitet žrtava nasilja može činiti.
Podsjećamo, traumatična iskustva žena koje su u hrvatskim bolnicama iskusile razne oblike opstetričkog nasilja – od izvođenja kiretaže na živo, preko vezivanja za krevet, do izvođenja epiziotomije i šivanja bez anestezije – posljednjih su dana glasovito odjeknule medijskim i javnim prostorom.
Nakon inicijalnog prikupljanja oko 400 potresnih svjedočanstava žena od strane Udruge Roda kojima je i lansirana tekuća kampanja pod nazivom #PrekinimoŠutnju te uručenja istih Ministarstvu zdravstva, sve veći broj žena odlučio je progovoriti protiv nehumanog tretmana neprihvatljivog bilo kojem civiliziranom društvu čime je akcija izašla iz ograničenja tek jedne organizacije.
“Nakon poroda, šivana sam bez anestezije. Jaukala sam na svaki ubod igle. Dok su suze tekle niz lice, molila sam doktora da ili prestane ili mi da nešto protiv bolova. Njegov odgovor je bio da izdržim jer me šiva ‘za muža’.”
“Biopsija, Virovitica 2008., plakala sam dok mi je uzimao komadiće na što mi je odgovorio – Kad si se seksala nisi plakala, pa sad začepi.”
Ove, kao i mnogobrojne druge izjave koje su posljednjih dana poput lavine preplavile društvene mreže, svjedoče tek ‘vršku ledenjaka’ šokantnog kršenja ženskih (reproduktivnih) prava od strane zdravstvenih djelatnika/ca borbu protiv kojeg su podržale brojne udruge, aktivisti/kinje za ženska prava, ali i mnogobrojne druge žene.
Dokaz da podrška spomenutoj kampanji izlazi iz granica djelovanja unutar određene organizacije ili pak hrvatskog aktivizma za ženska prava te predstavlja svojevrsnu humanu dužnost jest to da je kampanja #PrekinimoŠutnju ubrzo nakon lansiranja probila hrvatske granice te maha uzela i u susjednoj Bosni i Hercegovini. Tamošnja iskustva gotovo su identična onima hrvatskih žena, ukazujući samim time još jednom na činjenicu da se ne radi tek o propustima hrvatskog zdravstvenog sustava, već o mnogo rasprostranjenijem problemu čiji korijeni nisu striktno ovisni o geo-političkim odrednicama.
Štoviše, tako zvano opstetričko nasilje, koje uključuje čitav spektar dehumanizirajućih praksi – od prisilnih medicinskih intervencija, preko neuvažavanja boli pacijentice, do invazivnih postupaka (poput širenja otvora trudničine maternice šakom) – problem je koji pogađa žene diljem svijeta te mu je sukladno s time potrebno i pristupiti. Moguće je tvrditi da navedeni oblik nasilja nije tek posljedica nekvalitetnih zdravstvenih politika ili pak nedostatne opremljenosti bolnica.
Opstetričko nasilje nije ništa do još jedne manifestacije objektifikacije ženskog tijela te neprihvaćanje žene kao ravnopravne i aktivne sudionice društvenog života. Ono je još jedan oblik nasilja koje se nad ženama vrši zato što su – žene.
Imajući na umu brojna iskustva žena, moguće je uočiti neupitnu sličnost u odabiru riječi pri opisivanju opstetričkog i seksualnog nasilja. “Dehumanizacija” , “gubitak kontrole”, “oduzimanje autonomije” kao lingvistički odabiri koji karakteriziraju opise oba navedena oblika nasilja ukazuju na to da uzrok nasilja valja potražiti izvan medicinske prakse – točnije potrebno ga je sagledati u kontekstu roda. Svođenje žene na razinu neživog objekta namijenjenog tek inkubaciji djeteta poput kakvog reproduktivnog stroja posljedica je svugdje prisutnih duboko ukorijenjenih patrijarhalnih normi koje i dalje ne omogućuju prepoznavanje društvene uloge žene kao jednako vrijedne uživanja svih ljudskih prava koja uživaju i muškarci bez da se njezina vrijednost mjeri u tome koliko je ista ‘korisna’ – bilo muškarcu, bilo djetetu u trenutnom slučaju.
Dakle, ukoliko ženina bol ne šteti nikome doli njoj samoj ona se tada naprosto smatra nebitnom i u potpunosti zanemaruje.
Nadalje, normalizacija rečenog oblika nasilja proizlazi i iz prisutnosti dinamike ‘dominantnog muškarca i submisivne žene’ koju karakterizira smatranje muškaraca prirodnim autoritetima te smatranje žena prirodnim sljedbenicama rečenog autoriteta. Ta se dinamika, između ostalog, nerijetko manifestira i u obliku prebacivanja titule ‘kvalificiranijih’ glede odluka o ženskom reproduktivnom zdravlju na muškarce, umjesto na žene kao one koje dotična odluka najviše pogađa.
Dinamika ‘dominantnog muškarca i submisivne žene’ vrlo često čak nije svjesno prisutna, već može poprimiti i internalizirane oblike navedenog shvaćanja žene kao ‘one koja prihvaća odluke’ umjesto ‘one koja ih donosi’ u obliku osobnog smatranja žene da je njezina bol nešto neizbježno, a trpljenje iste naprosto predstavlja jedino prirodno i društveno prihvatljivo stanje.
{slika}
Zbog navedenih razloga, internacionalizacija borbe protiv opstetričkog nasilja postaje nužna, a solidarizacija žena apsolutno potrebna.
Kako je svojedobno savršeno konstatirala američka feministička autorica Adrienne Rich: “Sve dok porođaj – u doslovnom ili metaforičkom smislu – ostane iskustvom pasivnog predavanja vlastitih umova i tijela muškom autoritetu, drugi oblici društvenih promjena mogu tek minimalno izmijeniti vezu koja postoji između žena, njih samih, moći i svijeta kojim je okruženo žensko tijelo.”
Kako bi uspješna borba protiv nehumanog tretmana žena uistinu bila moguća, a njezini rezultati postali dugoročno održivi, područje borbe potrebno je proširiti izvan konteksta javnog zdravstva, izvan konteksta jedne države u svima zajednički kontekst koji obuhvaća sve žene.
Dugoročan uspjeh ove borbe i svih borbi za bolje društvo koje će uslijediti zahtjeva internacionalnu suradnju žena i međusobnu podršku u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – normalizirane društvene dinamike koja rodno uvjetovano nasilje opravdava apriornom podređenošću žena (muškom) autoritetu na temelju njihove ‘prirode’.
Iz Kongra Star stoga također poručuju: “Kao ženski pokret u Rojavi solidarne smo sa svojim hrvatskim sestrama. Niste same. Vaša borba je i naša borba. Zajedno smo jače i zajedno ćemo sagraditi bolju budućnost.”
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Sarajevski otvoreni centar 19.10.2018. izdao je priopćenje povodom usvajanja zaključka za formiranjem radne grupe za izradu Zakona o istospolnom partnerstvu. Priopćenje prenosimo u cijelosti:
Sarajevski otvoreni centar (SOC) pozdravlja nastojanja Vlade Federacije BiH, a posebno Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, da pravno zaštite i prepoznaju istospolne parove i nihove porodice u FBiH. Današnji zaključak Vlade FBiH da se formira radna grupa koja će raditi na izradi zakona kojim bi ove zajednice bile prepoznate i zaštićene, smatramo uspjehom našeg zagovaranja i ukazivanja na realnost postojanja istospolnih parova i njihovih porodica u BiH.
Istraživanje SOC-a iz 2017. godine pokazalo je da čak 80% istospolnih parova u BiH želi da zaključi životno partnerstvo, ali da njihove višegodišnje stabilne emotivne i ekonomske zajednice, te zajednički život državne institucije ni na koji način ne prepoznaju.
Da istospolne životne zajednice građana i građanki BiH, usprkos uzajamnoj ljubavi i poštovanju, ipak trebaju pravnu zaštitu i prepoznavanje, potvrdili su i zahtjevi istospolnih parova za upis u matične evidencije. U BiH, bračni i vanbračni partneri imaju više od 1000 prava na osnovu svojih zajednica. Sva ova prava uskraćena su istospolnim partnerima i otežavaju im zajednički život.
Samo neka od tih prava uključuju:
Pravo da donose ključne zdravstvene odluke u slučajevima životne ugroženosti svog_je partnera_ice i pravo na posjete u bolnici.
Pravo da budu zdravstveno osigurani preko svog bračnog ili vanbračnog partnera_ice u slučaju nezaposlenosti i spriječenosti za rad.
Pravo na plaćeno odsustvo s posla u slučaju bolesti ili smrti drugog_e partnera_ice bez rizika da će dobiti otkaz.
Pravo na nasljeđivanje sve lične imovine koja je pravno vlasništvo bračnog_e ili vanbračnog_e partnera_ice i njegove/njene penzije.
Mogućnost zajedničke kupovine i sticanja imovine, te pristupa povoljnijim kreditnim režimima koje banke nude u cilju rješavanja stambenog pitanja mladih bračnih parova.
Pravo da zajednički odrede na koji način će se njihova imovina dijeliti u slučaju razvoda, raskida ili smrti.
Sarajevski otvoreni centar ponudio je ekspertsku podršku Vladi FBiH u nastojanju da zaštite istospolne parove u BiH i njihove porodice, te da postupe prema preporukama Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH, Vijeća Europe i presudama Europskog suda za ljudska prava.
Nakon današnje sjednice Vlade FBiH na kojoj je usvojen ovaj zaključak obratili smo se Ministarstvu pravde FBiH sa zahtjevom da budemo uključeni u radnu grupu, te poslali prethodno izrađene dokumente koji mogu koristiti njenom radu.
Podjećamo da je SOC 2016. godine izradio modele zakona o životnim zajednicama parova istog spola za oba entiteta BiH i zagovarao prema Vladi FBiH za neophodnost usvajanje ovakve regulacije, što je konačno prepoznato na današnjoj sjednici.
“15.3. 2017, Vukovarska bolnica. Kiretaža na živo, iako sam zamolila anesteziju zbog psihičke rastresenosti. Trudnoća deseti tjedan, srce stalo… Držali su mi ruke, noge i glavu, doktorica mi je govorila da sam razmažena jer plačem. Žalba ravnateljici odbijena bez isprike, samo bol ostala.”
“Doktor mi je u KBC Split radio biopsiju vrata maternice na živo dok je u pozadini pojačano svirala nekakva klasična glazba. Na moju bol je rekao: ‘Hoćete li iskočiti kroz prozor?’ dva puta sam rodila, ali s tom boli ništa se ne može usporediti.”
U petak u 9 sati pred Hrvatskim saborom aktivistice udruge Roda i drugih organizacija za zaštitu zdravlja žena i ženskih ljudskih prava pročitale su ova i još dvadesetak svjedočanstva žena iz svih dijelova Hrvatske o poniženju, boli, bešćutnosti i neadekvatnim medicinskim postupcima koji su ugrozili njihovo psihičko i fizičko zdravlje i trajno produbili njihovo nepovjerenje prema zdravstvenom sustavu. Svjedočanstva će se čitati tijekom petka i subote na javnim prostorima u Zagrebu (10h, Cvjetni trg, Trg Bana jelačića), Rijeci (petak 11h na Korzu kod Radija Rijeka), Koprivnici (petak u 10h, Zrinski trg) i Puli (subota u 10h, Portarata) kao dodatno upozorenje donositeljima odluka da je sada krajnji trenutak da se žene sustavno zaštiti od reproduktivnog nasilja kojima su godinama izložene u javnozdravstvenom sustavu. Iako su iskustva žena sada ponovno ušla u fokus medija i javnosti, do promjene neće doći bez konkretne političke akcije.
{slika}
Udruga Roda traži hitno donošenje Akcijskog plana za zaštitu zdravlja žena koji će uključiti i mjere praćenja provedbe te adekvatna proračunska sredstva, kako bi vlast s riječi napokon prešla na djela i žene uistinu zaštitila od poniženja, diskriminacije i reproduktivnog nasilja. Žene imaju ustavno i zakonsko pravo na kvalitetnu zdravstvenu uslugu unutar sustava javnog zdravstva – zasnovanu na načelima humanosti, dostupnosti i suodlučivanja pacijentice – koju kao zdravstvene osiguranice i porezne obveznice i plaćaju. “Zbog iskustva i trauma svih nas, tisuća i tisuća žena, tražimo donošenje ovog akcijskog plana odmah – do Međunarodnog dana ljudskih prava 10. prosinca 2018. godine. Ovim se Akcijskim planom ne traži nikakav nadstandard već sustavna primjena postojećih zakonskih odredbi uz snažnu i neovisnu kontrolu kvalitete i sprječavanje i sankcioniranje zloupotreba u zdravstvu. Samo se tako Hrvatska može u praksi, a ne samo deklarativno, svrstati uz bok europskih zemalja s kojima se tako često voli uspoređivati po kvaliteti zdravstvene zaštite.” , istakla je Branka Mrzić Jagatić iz udruge Roda.
{slika}
Pismo podrške akciji “Prekinimo šutnju!” poslala je ugledna ginekologinja dr. sc. Jasenka Grujić Koračin u kojem je naglasila: “Posljednji događaji zbog kojih sam tako tužna i tako se neugodno osjećam, posramljena, dokaz su da se u Hrvatskoj samo formalno poštuju deklaracije o ljudskim/ženskim pravima. Stigmatizacija i vrijeđanja koja prate žene odlučne da brane svoju autonomiju i privatnost, prelila se i na druga područja, pa i na skoro cijelu ginekološko-opstetričku djelatnost. Ne radi se o pojedinačnim ekscesima pojedinaca/pojedinki bez kućnog odgoja, radi se o stvarnom diskriminatornom i mizoginom procesu kojemu se moramo zajedno oduprijeti.”
Kampanja #PrekinimoŠutnju, koja je u Hrvatskoj potaknula stotine žena da javno podijele svoja iskustva kiretaža bez anestezije ili pak drugih oblika opstetričkog nasilja, proširila se i na područje Bosne i Hercegovine.
Nakon akcija pokrenutih od strane Udruge RODA u Hrvatskoj, članice Udruge Prirodan porod u kampanji #PrekinimoŠutnju vidjele su priliku da i žene BiH konačno progovore o nasilju s kojim se žene pri porodu ili pobačaju svakodnevno suočavaju.
“Možete li zamisliti medicinsku intervenciju struganja jednog unutrašnjeg organa gdje ljekari svjesno i rutinski NE primjenjuju bilo kakvu anesteziju? Znate li da se kiretaže materice kao i druge intervencije na tijelu porodilje rutinski izvode upravo tako? Bez ikakve anestezije? Kada se u vas bijelom svijetu primjenjuje lokalna anestezija kod šivanja međice nakon poroda, mi niti je primjenjujemo kod šivanja međice niti je primjenjujemo kada ginekolog svojom šakom ulazi u unutrašnji organ materice nakon poroda ukoliko je potrebna revizija iste, niti se primjenjuje kada se metalnim aparatima struže materica prilikom kiretaže a i u drugim procedurama slične vrste”, navodi se u priopćenju Udruge Prirodan porod.
Nadalje, iz Udruge osuđuju reakcije mahom muških ginekologa koji, bez obzira na prisutnost mnogobrojnih svjedočanstava, i dalje negiraju istinitost istih te propituju kredibilitet žena žrtava opstetričkog nasilja.
Po uzoru na Udrugu RODA, Udruga Prirodan porod pozvala je žene da putem društvenih mreža podijele vlastita traumatična iskustva iz raznih zdravstvenih ustanova unutar BiH.
Svjedočanstva će potom zajedno s dopisom poslati ministarstvima zdravlja, Komisiji za jednakopravnost spolova Predstavničkog doma Parlamenta FBiH i drugim nadležnim institucijama.
“Tek sa adresiranjem problema, pričanjem i skidanjem vela tajni, možemo očekivati promjene. A ovo je veliki društveni problem, i to već generacijski“, zaključuju članice Prirodnog poroda.
