Nastavnici/e u ovu školsku godinu ulaze s najnižim plaćama

Povodom današnjeg početka nove školske godine GOOD Inicijativa izdala je priopćenje putem kojeg ukazuje na trenutno prisutne probleme, nedostatke i propuste obrazovnih vlasti s kojima se i dalje susreću zaposlenici/e obrazovnih ustanova. Priopćenje u nastavku prenosimo u cijelosti: 

Prvi je dan nove školske godine, a naše učiteljice i učitelji te nastavnice i nastavnici i u ovu će školsku godinu ući s najnižim plaćama među visokoobrazovanim radnicima u Hrvatskoj. Kao da to nije dovoljno, mnogi nastavnici ući će u školsku godinu i sa strahom za svoje radno mjesto budući da je razreda svake godine manje.

Istovremeno, nadležno ministarstvo im kao rješenje nameće informatiku koju bi trebali poučavati bez računala i nastavnih materijala. To nije ni obrazovna reforma niti promjena koja će omogućiti učenicama i učenicima kvalitetno obrazovanje. “Snađi se, druže” je izgleda ministričina i HNS-ova vizija “škole za život”.

Prva reforma, ona koju su iznjedrili nastavnici i učitelji naših škola, prekinuta je političkom odlukom. Političkom odlukom ministrica Blaženka Divjak je započela i drugu “reformu” ne osvrćući se na upozorenja kako ta parcijalna intervencija u sustav nije dovoljno promišljena i pripremljena. Takav pokušaj, naravno, i prije svog početka, obeshrabruje i pokazuje značajne propuste.

Na opetovana upozorenja kako nema dovoljno vremena za pripremu kvalitetnih promjena u obrazovanju, ministrica se oglušivala, odgovarala smiješkom i sustavnim PR-om odbacivala sva pitanja vezana uz nespremnost, nedosljednost i stihiju. Informacije koje su do nas dolazile iz škola i od nastavnika, govore da ni obuka nastavnika ni potrebna oprema i materijal nisu dostatni ni spremni. Okvirni nacionalni kurikulum nije usvojen, ne zna se jesu li i kako pripremane međupredmetne teme, čak neće biti ni evaluacije, nego ministrica najavljuje praćenje primjera dobrih praksi, pa nije jasno kako će se iz toga iznjedriti finalni model koji bi dogodine trebao ući u sve škole. Sami nastavnici_ce nisu zadovoljni kvalitetom i količinom obuke, a najavljena stručna osposobljavanja uglavnom su se odnosila na informatiku i to online edukacijske module u kojima nisu sudjelovali svi koji bi informatiku trebali početi poučavati.

Jasno je da obrazovni radnici nisu dobro pripremljeni, a niti udžbenika nema. Pomoćnica ministrice Lidija Kralj je u svibnju uvjeravala javnost da će udžbenici biti na stolu prvog dana škole, a danas tih udžbenika nema na što se javnosti servira netočna informacija “da je uobičajeno da udžbenici kasne 2 tjedna”. Cijeli proces kontinuirano je kasnio pa iako je ministrica krila da imaju problema u pripremi, ovakav rezultat jasno pokazuje neuspjeh.

HNS-ov Ivan Vrdoljak pri tome manipulira javnošću želeći iskoristiti prosvjed građana za kurikularnu reformu s kojim HNS nije imao nikakve veze, za prikupljanje političkih bodova stranci. Umjesto obrazovne reforme gledamo političku trgovinu obrazovanjem između HNS-a i HDZ-a.

Ministrica  Divjak je vezala svoj mandat uz početak “Škole za život” u ovoj školskoj godini, a ne uz kvalitetu i dobru pripremu. Tako je potpisala neuspjeh svog poduhvata, kojeg zove najvažnijom reformom u 20 godina. Ukratko, ministrica je uspjela u svom mandatu sabotirati dvije reforme.

Kao i uvijek sve se prelama preko učenica, učenika i obrazovnih radnika_ca. Od njih se opet traži da se vlastitom kreativnošću suoče s problemima i sustavnim nedostacima.

Iako znamo da neće biti lako, GOOD inicijativa, želi uspješnu novu školsku godinu učenicama i učenicima, učiteljicama i učiteljima, nastavnicama i nastavnicima, kao i stručnim suradnicima i nenastavnim radnicima koji rade u školama i doprinose da one budu mjesta razmjene i učenja! Želimo da usprkos sustavnim nedostacima i propustima obrazovnih vlasti, sami sudionici odgojno-obrazovnog procesa zajednički stvaraju prostor u kojem će razvijati svoje kompetencije kroz kreativne metode, istraživanja, iskustveno učenje, kritičko promišljanje. Također, želimo im da obrazovne vlasti jednom budu te koje će podržavati njihov napor, a ne nametati nedovoljno osmišljene i pripremljene poteze. Jer upravo učenice i učenici te njihovi/e učitelji/ce svake godine pokazuju da se može bolje!

Svako autovanje predstavlja politički čin izlaska u javnu sferu

Autovanje je prilično bitan čin za skoro svaku LGBTI osobu, a podrazumijeva otkrivanje i priznavanje svog nenormiranog seksualnog ili rodnog identiteta. Heteroseksualne osobe se u odnosu na općeprihvaćeni standard seksualnosti i doživljaj roda ne suočavaju sa pitanjem autovanja. Njihov seksualni razvoj, kao i rodni, podrazumijeva neke druge izazove, poput naglih tjelesnih promjena, spoznavanja vlastite seksualnosti, prepoznavanja rodnih uloga u društvu, prepoznavanja seksualnih uloga, prvi seksualni kontakt, seksualna eksperimentisanja i tome slično. LGBTI osobe se načelno sreću sa istim razvojnim situacijama. Ključna razlika je u afirmiranju određenog razvoja. Društvo pozdravlja seksualni i rodni razvoj heteroseksualnih osoba, ne sputava ga, ulaže u njega svoj socijalni kapital, pa se samim tim i u tom periodu heteroseksualne osobe osjećaju ispunjenije i spremnije za život. S druge strane, veliki broj LGBTI osoba prolazi kroz redovna preispitivanja, vrednovanja i osporavanja. U odnosu na to, LGBTI osobe se sreću i sa nedostatkom društvene prihvaćenosti, sa samomržnjom, autohomofobijom ili autotransfobijom. Proces koji prethodi samom autovanju može biti jako intenzivan, kakav uglavnom i jeste, te je često i ključan za formiranje integrisanog i funkcionalnog seksualnog i rodnog identiteta.

O tome koliko je podrška značajna, pa ponekad i složena za posmatranje, govori Amar Bašić. Kako kaže, uz svoje dugogodišnje iskustvo javno autovane osobe nije imao problema na poslovima ili fakultetu, ali ga svakako nisu zaobišli izazovi autovanja unutar porodice i njemu bliskih ljudi. “Najveći izazov predstavlja porodica. Čini mi se da oni naše autiranje procesuiraju na dva nivoa. Jedan je prihvatanje naše seksualnosti, drugi je prihvatanje vlastitog odnosa spram homofobnog društva kao osoba koje su roditelji, prijatelji i prijateljice, ili braća i sestre LGBT+ osoba. Na neki način, to podrazumijeva i njihovo autiranje društvu, pa pitanje mog ‘eksponiranja’ sa sobom povlači i pitanje ‘eksponiranja’ njih. Zato je to jedan dugotrajan i višeslojan proces koji prolazimo zajedno i koji podrazumijeva mnogo samoosnaživanja”, zaključuje Amar.

Autovanje je uvijek politički čin, ali i stvar izbora i načina

Autovanje uvijek podrazumijeva izlazak iz sfere privatnosti u javnost, bilo da se radi o autovanju samom sebi ili većem broju ljudi. Svako autovanje je bitno i predstavlja politički čin u odnosu na nivo homofobije i transfobije koja vlada. Iako se unutar bh. konteksta javno autovanje po automatizmu vezuje za civilni sektor, razlog za to jeste što on kao takav i predstavlja jedno od rijetkih sigurnih okruženja. Zato i ne treba da iznenađuje da su mnoge autovane osobe upravo svoje mjesto potražile u nevladinim organizacijama.

“Autovanje mi ni u jednom momentu nije predstavljalo problem u zaposlenju, budući da sam dugo vremena surađivala i bila zaposlena u nevladinim organizacijama. Seksualnu orijentaciju na neki način i možemo sakriti od drugih, ali fizički izgled je ono s čime nas direktno povezuju. Mislim da ako se na bilo koji način ne uklapamo u heteronormativni patrijarhalni okvir, potencijalno možemo očekivati komentare, u najmanju ruku”, objašnjava Asja Kunto, dugogodišnja aktivistica, dodajući: “Lično nisam imala puno negativnih iskustava s ljudima koje ne poznajem, ali bilo je osoba koje su ružno reagovali na moj rad kroz inicijativu TANKA. Mislim da je u ovom slučaju moj rad puno vidljiviji od mene same, jer je online i dostupan je svima.”

Autovanje je odluka koju donosi pojedinac/ka u skladu sa vlastitim osjećanjem i okolnostima. Autovanost, odnosno seksualnost i rodni doživljaj, se nikada ne podrazumijevaju, iako se događa da ih društvo često povezuje i sa zaposlenjem, okruženjem, prijateljima ili izgledom, kako to Asja objašnjava. Bez obzira da li je riječ o nekome ko se prvi put autuje, ili o LGBTI medijski eksponiranoj osobi, način i izbor autovanja pripada samo i jedino pojedincu/ki koji/a se odluče autovati. Takvim tretmanom LGBTI osobama se daje autonomija u odlučivanju, te im se priznaje integritet, što u konačnici vodi normalizaciji homoseksualnosti i staje u kraj fetišizaciji LGBTI osoba.

Izazovi politike identiteta

Svako autovanje nosi potencijalne posljedice. To je, prije svega, čin koji podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za sebe, ali često i za bliske ljude. Odgovornost se povećava u odnosu na intenzitet autovanja i broj ljudi kojima se autuje. Neke od posljedica koje nosi autovanje većem broju ljudi su i postojano nasilje, ali i velika mogućnost da javnost osobu krene posmatrati kroz isključivo seksualni ili rodni identitet, te da osoba postane prepoznatljivim simbolom svog roda ili seksualnog identiteta.

“Kada se upoznajem sa ljudima, ja ne kažem ‘Ćao, ja sam trans.’ Ja sam ljudsko biće i svidjet ću ti se ako sam ok osoba. Ne želim da čitava BiH misli o tome šta imam u pantalonama. Toliko sam fizičkog i psihičkog nasilja prošao da ne želim da se autujem medijski. Uvijek te neko može prepoznati na cesti, a time i tvoja obitelj može da pati. Ja sam umjetnik koji u svojim radovima koristi temu vidljivosti i diskriminacije prema trans osobama u BiH. Zadnjih šest godina kroz različite vizuelne umjetničke koncepte edukujem publiku. Kad sa 19 godina upišeš Akademiju likovnih umjetnosti, misliš da su svi/e liberalni/e, ali nisu. Uposlenici/e akademije koju sam pohađao su uvijek bili/e na mojoj strani, jer sam student koji radi i ima dobre rezultate, ne samo zato što sam trans. Imao sam i slučajeve gdje su stanodavci odbijali da potpišu ugovor sa mnom obzirom da moji dokumenti nisu u skladu sa mojim rodnim identitetom. To su neki od izazova sa kojima sam se sretao kao trans osoba, gdje je, uz sve to, autovanje za trans osobe svakodnevno”, objašnjava K.A.

Samo autovanje ne znači isto za sve osobe ni unutar same LGBTI zajednice, obzirom da i sama zajednica broji članove/ice koji/e se razlikuju po svim socijalnim kategorijama, od rodnih, seksualnih, preko klasnih, geografskih, vjerskih, pa do političkih. U to ime važno je govoriti i o privilegijama i mogućnostima koje neki od pripadnika/ca same zajednice imaju ili nemaju.

Medijsko autovanje i izlaganje jednako nosi i mogućnost suočavanja sa otporom i netrpeljivošću unutar same LGBTI zajednice. Takvo ponašanje rezultat je upravo internalizirane homofobije i transfobije, odnosno samomržnje. Ponekad i traženje partnera/ice ili prijatelja/ice za autovane LGBTI osobe može predstavljati pravi izazov.

“Postoji, naravno, i određeni zazor među pripadnicima i pripadnicama LGBT+ zajednice koji/e su još u ormarima. To su osobe koje imaju razvijene komplikovane sisteme skrivanja i igranja sa zamjenicama kako bi od svoje okoline sakrile vlastitu seksualnost. To iziskuje mnogo truda, straha i frustracije. S druge strane, istupe autiranih osoba ponekad vide kao prijetnju tom malenom mjehuriću lažne sigurnosti. Dešavalo mi se da pojedine LGBT+ osobe gotovo agresivno reaguju na pomen javnih i uličnih akcija, zagovaranja, a posebno parade ponosa”, objašanjava Amar, dodajući kako smatra da koliko god nas autovanje može ugroziti, bivanje u ormaru je ipak teže i napornije, jer podriva samopoštovanje i dostojanstvo.

Svako autovanje je izazov, bez obzira o kojem intenzitetu se govori, ali to je jedini način da se bude prisutno u vlastitom životu. Autovanje je čin u okviru kojeg prigrlimo vlastitu seksualnost i rodni identitet, te ih uvažimo kao takve. Integrišemo ih kao stil života, a ne isključivo kao samo seksualni doživljaj, nego i kao pripadnost, kao kulturu koja je imala svoj historijski tok.

“Ne žalim ni u jednom momentu što sam se autovala privatno, ali i javno. Drago mi je ako sam u bilo kojem momentu mogla doprinijeti svojim autovanjem, jer svako autovanje prijateljima, poznanicima ili putem medija je aktivistički čin. Edukujemo ljude oko sebe, objašnjavamo i trudimo se da na najbolji način predstavimo kvir zajednicu, budući da smo i mi sami dio nje”, zaključuje za kraj Asja.

Autovanje jednako podrazumijeva i solidarnost s tuđim doživljajima seksualnosti, jer jedino kada osvijestimo sebe, prepoznamo svoje granice, kapacitete i resurse, možemo se staviti i na raspolaganje drugima koji pomoć traže. Zato autovanju pripada posebno mjesto u LGBTI kulturi, jer ono je znak otpora, zrelosti, autonomije i odgovornog ponašanja, te je upravo u odnosu na to svako autovanje politički čin.

Europeana Migration Collection Day Zagreb

Podijelite svoju osobnu priču o migraciji! 

Svi mi imamo predmete – poput slika, pisama, razglednica ili recepata – koje bismo možda podijelili i priče koje bismo ispričali o tome od kuda smo došli i što je oblikovalo naše živote. Za mnoge od nas, to uključuje naše osobne, obiteljske ili priče zajednice o migraciji i imigraciji. 

Europeana i Ministarstvo kulture, u suradnji sa Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom, Institutom za migracije i narodnosti i Hrvatskom radiotelevizijom pozivaju zajednice iz Zagreba i šire da podijele svoje osobne priče o migraciji – i predmete poput slika, dnevnika, videozapisa i pisama – za našu zbirku o migracijama. Mladi i stari pozvani su donijeti jedan ili više predmeta koji su dio njihove priče o migraciji i njihovih obitelji i koliko je moguće više detalja o njima. Ako s nama podijelite svoju povijest migracija, to nam može pomoći da ispričamo doista veliku priču – priču o Europi i ljudima koji ovdje žive. Vaša priča dio je bogate i zajedničke povijesti migracija Europe, a sada se može zabilježiti i za budućnost. 

Više informacija možete pronaći na: https://www.europeana.eu/portal/en/collections/migration Datum: 12. rujna 2018. Vrijeme: 10.00 – 18.00 sati Mjesto: Institut za migracije i narodnosti, Zagreb

—————————————————————————————-

Europeana, Republic of Croatia Ministry of Culture, Institute for Migration and Ethnic Studies, the National and University Library
and Croatian Radio and Television are inviting people young and old to help build an online collection dedicated to migration, to tell an important story – the story of Europe and the people who live here. We all have objects that tell the story of where we’ve come from and what’s shaped our lives. 

Share your personal migration story and an object that illustrates it at our Europeana Migration collection day event at Institute for Migration and Ethnic Studies on Wednesday, 12 September at Trg Stjepana Radića 3 in Zagreb. 10:00 – 19:00

KRIMIGRACIJA – kriminalizacija migracija i građanske solidarnosti

Studentska inicijativa Studenti za izbjeglice i Klub studenata sociologije “Diskrepancija” upućuju poziv za prijavu na simpozij

“KRIMIGRACIJA – kriminalizacija migracija i građanske solidarnosti”

koji će se održati 27. i 28. studenog 2018., u konferencijskoj dvorani Filozofskog fakulteta Zagreb

2002. Europska Unija je prihvatila tzv. Facilitators’ Package – zakonski okvir usmjeren na sprječavanje i kažnjavanje ilegalnog ulaska, kretanja i boravka na prostoru država članica. Direktiva je usmjerena ne samo na migrante s područja zemalja ne-članica, već i na bilo koju osobu koja asistira u bilo kojem stadiju takve migracije. Osim toga, stvorena je u svrhu kriminalizacije krijumčarenja ljudi, no te mjere opreza su poprimile novo značenje u novom kontekstu; 2015. godina u Europi bit će zapamćena po onome što se popularno naziva “izbjeglička kriza.”

Veliki val migracije izazvao je humanitarnu krizu koja je potaknula brojne volontere i aktiviste na djelovanje, no zbog svoje angažiranosti su, u skladu s prijašnje spomenutom EU direktivom bili prozvani krijumčarima, odnosno kriminalcima.

Sličan fenomen skoro je prošao nezapaženo 2014. godine u SAD-u. Međutim, dolaskom Donalda Trumpa na predsjedničku poziciju, to se promijenilo. Već u svojoj predizbornoj kampanji se medijska pozornost privukla kada je istaknuo, kao jedan od svojih ciljeva, deportaciju 11 milijuna ilegalnih imigranata i izgradnju zida duž američko-meksičke granice, a ove godine je uvedena “politika nulte tolerancije” zbog koje je u manje od dva mjeseca oduzeto 2300 migrantske djece svojim roditeljima pri pokušaju prelaska južne granice SAD-a.

Način na koji se EU i SAD nose s fenomenom migracije i s njim vezanim aktivnostima, pri tom ih kriminalizirajući, nije ostao izoliran vremenski ni prostorni. Takvi primjeri su zabilježeni i u zemljama sjeverne Afrike, zemljama Sahel regije, Turskoj i drugima, a rastući europski trend populizma i desno-orijentiranih političkih stranaka s naglaskom na anti-imigracijsku politiku ne odaje skoro preokretanje situacije.

Stoga pozivamo sve studente preddiplomskog, diplomskog i postdiplomskog studija na sudjelovanje na ovom simpoziju gdje ćemo obraditi neke teme poput:

– KRIMINALIZACIJA MIGRACIJA I KULTURA (Je li otpor imigraciji vezan uz kulturne razlike?)

– MIGRACIJSKE POLITIKE / MIGRACIJSKE POLITIKE I NJIHOVA VEZA S POLITIČKIM PRITISKOM (Hrvatska kao vanjska granica EU, pritisak EU-a na zemlje potencijalne članice itd.)

– ULOGA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA U MIGRACIJI I NJENOJ FACILITACIJI

– MIGRACIJA – POVEZANOST LEGALNOSTI I MORALNE LEGITIMNOSTI (državna razina, “obveza” građanskog neposluha u slučaju nemoralnih zakona itd.)

– KRIMINALIZACIJA GRAĐANSKE SOLIDARNOSTI – UTJECAJ NA GRAĐANSKA PRAVA

– MIGRACIJE I MEĐUNARODNO PRAVO

– POVIJESNI RAZVOJ DRŽAVNIH REGULACIJA MIGRACIJA

– MIGRACIJA I KAPITAL (Koliki je utjecaj kapitala u načinu kako se države nose s fenomenom migracije?, dogovor Španjolske (Melilla) i Maroka, sporazumi EU-a s Libijom i Turskom itd.)

– MILITARIZACIJA GRANICA

– EU MOBILNOST VS KRIMINALIZACIJA MIGRACIJA

– ANALIZA PRIHVATNIH CENTARA (EU, Hrvatska, Libija, SAD…)

– KRIMINALIZACIJA MIGRACIJE – POSLJEDICE ZA TRAŽITELJE AZILA

– ULOGA RAZVIJENIH ZEMALJA U KONFLIKTIMA/KLIMATSKIM PROMJENAMA/EKONOMSKOJ NESTABILNOSTI KOJA REZULTIRA MIGRACIJAMA

Moguće je prijaviti radove koji nisu obuhvaćeni navedenim prijedlozima, a dotiču se zadanog tematskog okvira simpozija.

Rok za slanje prijave i sažetka (do 250 riječi) je 19. listopada 2018. Prijave se šalju na hrvatskom ili engleskom jeziku na adrese: studentizaizbjeglice@gmail.com i kssd@ffzg.hr (kao primatelja maila, moraju biti navedene obje adrese). Za sve dodatne informacija obratite se na mail studentizaizbjeglice@gmail.com

Obrazac za prijavu (Hrv): Obrazac-hrvatski-krimigracija

Obrazac za prijavu (Eng): Obrazac-engleski-krimigracija

Spolni odgoj – što možemo naučiti od Nizozemske?

Ulazeći u Nemo, amsterdamski znanstveni muzej, posjetitelji se susreću s uobičajenim izlošcima: uzavrelim octom, kinetičkim igrama, lančanim reakcijama, demonstracijama hidroenergije i eksperimentima s lećama, prizmama i zrcalima. Ali na katu, u galeriji Teen Facts, dijelu posvećenom isključivo pubertetu i seksu, nesluteći roditelji s djecommogli bi biti prisiljeni na brzu odluku – nastaviti ili se brzo prebaciti na drugi izložak?

Kao američki roditelj koji godinama posjećuje Nemo, primijetila sam da su nizozemske obitelji prilično ravnodušne kod stalnog postava Teen Facts. Ovdje posjetitelji_ce bilo koje dobi mogu pomoću lutki oponašati francuski poljubac. Mogu naučiti ponešto o hormonima, promjenama raspoloženja i prištevima. Mogu gledati u posudu bijele tekućine koja predstavlja sjeme proizvedeno kroz čitav životni vijek, a zatim pogledati crtani film u kojem dječak i djevojčica zajedno prolaze kroz pubertet.

Iza baršunaste zavjese za posjetitelje starije od dvanaest godina, nalazi se video o orgazmima (koji prikazuje samo lica), neobični kondomi i prikazi staromodnih metoda kontrole rađanja, te drvene lutke zalijepljenih zajedno u položaje iz Kama Sutre. Vodič za dobar seks, tiskan na nizozemskom i engleskom jeziku, savjetuje puno edukativne “solo igre” i iskrene partnerske komunikacije: “Recite ili pokažite partneru_ici što vam odgovara. Ne brinite ako izgubite kontrolu. Vaše zadovoljstvo je zadovoljstvo vašeg partnera_ice”.

U proteklih 30 godina američki spolni odgoj sve se više zalaže za apstinenciju, udaljujući se od učinkovitijih kurikuluma. Za to vrijeme, nizozemski seksualni odgoj – u učionicama, ali i u javnim prostorima kao što je Nemo – postao je postupno sveobuhvatniji, a Nizozemska danas po mnogim kriterijima prednjači u raznim segmentima reproduktivnog zdravlja . Nizozemski_e i američki_e tinejdžeri_ce u prosjeku stupaju u spolne odnose oko iste dobi – između 17 i 18 godina – ali s dramatično različitim rezultatima. Broj tinejdžerskih trudnoća u SAD-u se u posljednjih tridesetak godina smanjio, ali američke tinejdžerice još uvijek rađaju pet puta više od svojih nizozemskih vršnjakinja, koji u prosjeku imaju i manje pobačaja. U Sjedinjenim Državama, osobe mlađe od 25 godina svake godine čine polovicu svih novih slučajeva spolno prenosivih bolesti, dok mladi u Nizozemskoj čine 10 posto novih slučajeva u zemlji. Društveno, seks je također drugačiji. Seksualno aktivni mladi ljudi u Nizozemskoj imaju manji broj seksualnih partnera_ica, češće s partnerima_cama komuniciraju o svojim preferencijama, te prijavljuju višu razinu seksualnog zadovoljstva.

Prilikom istraživanja za svoju novu knjigu o spolnom odgoju, primijetila sam da nizozemski roditelji, zdravstveni_e radnici_e i odgojitelji_ce postižu ove javnozdravstvene uspjehe gotovo nevjerojatnom otvorenošću o odnosima i tijelima s djecom bilo koje dobi. Dijelom zbog malog broja tinejdžerskih trudnoća, Nizozemska se svrstava među zemlje s navišom rodnom ravnopravnosti u svijetu, odnosno na treće mjesto na Indeksu nejednakosti spolova UNDP-a. Istovremeno, SAD se nalazi ispod četrdesetig mjesta.

Istraživanja pokazuju da rani početak spolnog odgoja može spriječiti neželjene trudnoće, pa čak i spolno zlostavljanje. Za Sjedinjene Države, gdje je razgovor o ljudskoj seksualnosti, osobito s djecom, i dalje tabu, Nizozemska je koristan podsjetnik kako se sveobuhvatan spolni odgoj, kao i sloboda govora o seksu i tijelima, isplati.

U Nizozemskoj, mlađa se djeca u bazenčićima obično igraju gola. Roditelji mogu od liječnika_ca dobiti savjet kako biti podrška djeci koja žele istraživati vlastita tijela. Smjernice za američke roditelje navode da je masturbacija u djece “u redu, dokle god je privatna”, u nizozemski roditelji prihvaćaju da privatnost nije uvijek praktična u ranim fazama fizičkog otkrivanja (niti je svoj djeci razumljiv koncept). Mnogi nizozemski roditelji, pa čak i odgojitelji_ce, dopuštaju djeci da se zajedno “igraju liječnika” i sličnih igara, sve dok djeca slijede postavljena pravila: zajednički dogovor, izbjegavanje povreda i poštivanje granica. Američki pak stručnjaci obično tvrde da takvu igru ​​treba zaustaviti. Kako djeca odrastaju i ostvaruju prve romanse, umjesto zabrane seksa, uobičajeno je da nizozemski roditelji s djecom otvoreno komuniciraju, podržavajući donošenje odluka i spremnost.

Nizozemska ministrica obrazovanja od 2012. godine naložila je da svi_e učenici_e, počevši od osnovne škole, dobiju neki oblik spolnog odgoja koji uključuje lekcije o zdravlju, toleranciji i asertivnosti. Glavni ciljevi su spriječiti seksualno nasilje, kršenje granica i homofobno ponašanje te promicanje inkluzije. Novija istraživanja potvrđuju da su učenici_e koji_e prolaze sveobuhvatni spolni odgoj u školi – edukaciju o raznolikosti i inkluzivnosti uz predavanja iz biologije – manje skloni_e homofobnim ispadima i spremniji_e intervenirati kada njihove vršnjakinje ili LGBTQ osobe dožive vršnjačko zlostavljanje.

U nizozemskim školama koje koriste najpopularniji kurikulum spolnog odgoja, Kriebels in je buik (Leptirići u trbuhu), nastava počinje već za četverogodišnjake_inje, koji_e uče o razlikama između muških i ženskih tijela, o reprodukciji i otkrivanju vlastite seksualnosti i osobnih granica. Učenici_e trećeg razreda uče o ljubavi, uključujući i kako biti ljubazni prema svojim simpatijama. Prije srednje škole, djeca uče o raznolikosti, rodnom identitetu, odlučivanju kada stupiti u spolne odnose te o kontracepciji. Tijekom obrazovanja, učenici_e uče o zdravim odnosima i kako odbaciti rodne stereotipe. Uzgred, prihvaćanje rodnih stereotipa čimbenik je rizika za nepovoljne ishode u domeni reproduktivnog zdravlja.

Nijedna zemlja, dakako, nije imuna na seksualno nasilje, ali spolni je odgoj prva linija obrane. Prema izvještaju američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti iz 2016. godine, “sveobuhvatni programi spolnog odgoja smanjuju vjerojatnost spolno rizičnog ponašanja, čimbenik rizika za doživljavanje i počinjenje seksualnog nasilja”. Cilj je Kriebels in je buik i ostalih kurikuluma osnažiti zaštitne čimbenike kao što su empatija i obzirnost prema drugima.

Dok se u Nizozemskoj, i u drugim zemljama koje prednjače po pitanju rodne ravnopravnosti, zdravstvena pitanja poput kontrole rađanja i pristupa pobačaju smatraju privatnima, a ne javnima, u SAD-u, politika pristranosti može naškoditi programima spolnog odgoja. Na primjer, Program za prevenciju tinejdžerskih trudnoća, pokrenut u prvom mandatu predsjednika Obame, trebao je rezultirati masovnim smanjenjem broja tinejdžerskih trudnoća, a Trumpova ga je administracija preoblikovala u apstinencijski program, unatoč nebrojenim dokazima da su apstinencijski programi neučinkoviti za sprječavanje stupanja u spolne odnose i rezultiraju neinformiranošću i nepripremljenošću mladih ljudi za seks.

Sveobuhvatni spolni odgoj koji uključuje edukaciju iz biologije, ali i nove, egalitarnije ideje o rodu, moguće je, dakle, preuzeti od onih koji_e normaliziraju ljudsku seksualnost podučavanjem činjenica od najranije životne dobi – kod kuće, u školama, pa čak i u muzejima. S obzirom na politička previranja oko spolnog odgoja, roditeljima je lakše podučavati djecu kod kuće nego promijeniti kurikulum na nacionalnoj razini. Podučavanje najmlađih da su ljudska anatomija i reprodukcija normalne i svakodnevne, šalje najbolje poruke o našim tijelima, kako se o njima brinuti, kako ih poštivati i kako u njima uživati.

 

Podržava li kancelarka Merkel nasilje koje se događa na granicama Hrvatske?

Centar za mirovne studije i Inicijativa Dobrodošli uputili su otvoreno pismo njemačkoj ambasadi u Hrvatskoj, koje prenosimo u cijelosti. 

U ime Centra za mirovne studije i Inicijative Dobrodošli, željeli bismo iskazati zabrinutost pohvalama Hrvatskoj koje je prije tri dana njemačka kancelarka gđa. Angela Merkel dala na konferenciji za medije, nakon što se u Berlinu sastala s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem te koje je istaknuto u očitovanju na stranicama Vlade.

Riječi njemačke kancelarke gđe. Angele Merkel “Djelovanje hrvatske policije na vanjskim granicama EU-a dokaz je da je Hrvatska napredovala. Hrvatska obavlja izvrstan posao na zaštiti vanjskih granica” zabrinjavaju s obzirom na brojne izvještaje međunarodnih organizacija koji se bave zaštitom ljudskih prava. Također, suprotno je očitovanju nezavisnog tijela Pučke pravobraniteljice u Republici Hrvatskoj, opunomoćenice Hrvatskoga sabora za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda, koje govori o postupanju suprotno hrvatskom zakonodavnom okviru, a koje uključuje i nezakonitu primjenu policijskih ovlasti  na granicama Republike Hrvatske.

Stoga Vas molimo za odgovor jeste li upoznati s izvještajima o nasilju na granicama o kojima su se očitovali Human Rights Watch, Liječnici bez granica, OXFAM, Crveni križ, Amnesty International Slovenia, kao i naše organizacije s partnerima, a o čemu su pisali i mediji poput Guardiana (ovdje i ovdje) i Deutsche Welle-a (ovdje).

Također, ako ste upoznati s ovim izvještajima, znači li to da Njemačka i Vaša kancelarka Angela Merkel podržava nasilje koje se događa na granicama Hrvatske, te svojim istupom svjesno daje pokriće i legitimitet hrvatskoj policiji za njihovo ponašanje na granici.