Žene predvode niz štrajkova u SAD-u. Evo zašto!

SAD je zahvatio val štrajkova u našim javnim školama. Kao nacionalna organizatorica Međunarodnog štrajka žena koji se odvio 8. marta, moram reći: Napokon!

Američki mejnstrim mediji generalno podržavaju ove štrajkove. Ističu kako su desetljeća neoliberalnih mjera štednje u javnom obrazovanju zapalili plamen borbe. Govore o plaćama koje ne rastu te učitelji_ce ne mogu držati korak sa sve skupljim zdravstvenim uslugama. Ono o čemu ne govore/pišu je sljedeće: te štrajkove vode gotovo isključivo žene.

Provela sam mnogo vremena razgovarajući sa učiteljicama koje štrajkaju, pjevala s njima na njihovim prosvjedima. ovaj pokret treba biti prepoznat kao feministički projekt, a sve feministkinje trebaju stat uz ove učiteljice.

Evo zašto:

1. 77 posto zaposlenih u nastavi u javnim školama u SAD-u čine žene. U nekim državama taj postotak prelazi 80 posto.

2. U temeljima dominantne ženske većine u ovom sektoru je mnogo kompleksniji problem. Učiteljsko zanimanje je uvijek bilo viđeno kao “ženski posao”.

U kolonijalno doba učitelji su većinom bili muškarci, a feminizacija ovog sektora započela je oko 1900. godine. Neki istraživači smatraju da je feminizacija započela zato što škole nisu bile voljne plaćati istu plaću nakon što se vrijeme školovanja produljilo zahvaljujući razvoju javnog obrazovanja. Drugi govore da je prevaga žena “doprinijela jačanju birokratske kontrole nad učiteljima i “deprofesionalizirala” ovo zvanje.

Čudan je to začarani krug. Učiteljsko zvanje se smatra ženskim poslom i stoga su učitelji loše plaćeni. Budući da veliku većinu u učiteljskom zanimanju čine žene, nekada muška profesija postala je ženski posao.

3. Učiteljsko zvanje je označeno kao ženski posao te klasificirano kao “skrbni rad”. Moja prijateljica, ekonomistkinja Nancy Folbre, napravila je nekoliko opsežnih studija od devaluaciji skrbnog rada, a tu je navela učiteljice/e, medicinske sestre, radnike/ce u odgoju i skrbi za djecu kao najistaknutije primjere ovog obezvrijeđivanja skrbnog rada.

4. Bez obzira jesu li za to plaćene ili nisu, žene obavljaju veliku većinu stvarnog skrbnog rada kod kuće i u zajednici. To se reflektira u tome kako su zamišljeni ovi štrajkovi. Zajednička tema štrajkaša su njihovi učenici. Kada su ju pitali zašto traži 20 posto povišice, Rebecca Garelli, učiteljica iz Arizone je rekla: “Naši radni uvjeti su uvjeti učenja naših učenika_ca”.

No, za ove učiteljice, “skrb” se proteže i izvan učionice. Većina štrajkašica živi u najsiromašnijim dijelovima države. Mnogi učenici i učenice ovih učiteljica svoj jedini dnevni topli obrok dobiju u školi. Na svim lokacijama gdje se štrajka, učitelji_ce su organizirale tople obroke za učenike.

Jackie, učiteljica i sudionica uspješnog štrajka u Zapadnoj Virginiji koja dolazi iz malog grada Blackswillea, rekla mi je da su tijekom štrajka držali otvorenu gradsku vijećnicu u koju se djeca dolazila jesti. Surađuju s crkvom kako bi pripremili tople obroke i dijelili ih po kućama.

Zbog toga su roditelji i učenici izašli i podržali učitelje_ice u štrajku. Olivia Morris, jedna od organizatorica štrajka u Charlestonu u Zapadnoj Virginiji, rekla mi je kako je bila dirnuta podrškom roditelja koji su joj rekli; “Nemojte sad odustati. Borite se za dobru stvar i za našu djecu, ne odustajte.” To joj je dalo snagu da se bori dalje, “jer da to nismo imale, kritike i izvrdavanja institucija na svakodnevnoj bazi… [bi] nas slomile.”

5. Budući da žene obavljaju skrbni rad i kod kuće, svi napadi na zdravstvenu skrb i skrb o djeci su žensko pitanje.

Znamo da u Oklahomi, državi u kojoj učitelji_ce još uvijek štrajkaju, godinama smanjuju i ukidaju resurse za mentalno zdravlje i smanjuju zaslužene porezne olakšice za siromašne obitelji, zbog čega je uz Zapadnu Virginiju i Montanu, Oklahoma rangirana kao jedna od država s najvećom stopom rizika kada se radi o traumatičnim iskustvima u djetinjstvu (ACE – Adverce Childhood Expirience).

U Kentuckyju, štrajk je potaknuo zakonski prijedlog koji je išao u smjeru “rezanja” učiteljskih plaća i mirovina, resursa za predvrtićku skrb i resursa za obiteljske centre. U Zapadnoj Virginiji, štrajk su potaknule ogromne promjene u planovima zdravstvenog osiguranja za učitelje_ice: izdaci za osiguranje su porasli za 500 posto, dok plaće nisu rasle.

Zaposleni u školama morali su nositi Fitbit uređaje (mjerače aktivnosti) i upisivati podatke o svojim fizičkim mjerama i funkcijama, uključujući i seksualnu aktivnost. Njihove premije su ovisile o tome koliko su im dobri takvi rezultati.

6. Podsjetimo se da ove učiteljice nisu samo radnice u školi. One svoj rod nose kući nakon posljednjeg školskog zvona.

Političari u državama u kojima se odvijajau štrajkovi godinama pokazuju svoju duboku predanost općoj mizoginiji:

• Oklahoma ima najvišu stopu žena u zatvorima.

• Arizona je na prvom mjestu po svojim antipobačajnim zakonima s vodećom grupacijom protiv pobačaja ‘Americans United for Life’.

• Kentucky ima samo jednu kliniku za obavljanje pobačaja za cijelu državu.

• U Zapadnoj Virgniji, isti oni zakonodavci čiji su postupci i zakoni doveli do štrajka, razmatraju prijedlog zakona kojim se iz Ustava države izbacilo pravo na pobačaj.

Rebecca iz Arizone nije samo štrajkovođa, majka je troje djece mlađe od četiri godine. Carol Roskos iz Zapadne Virginije je zabrinuta za djecu koja žive u zlostavljačkim obiteljima, a država je srezala sredstva koja su potrebna za pronalaženje alternativa za tu djecu. Jedna učiteljica na zamjeni je napisala na tajnoj Facebook grupi: “Samo sjedim ovdje i i razmišljam o 15-omjesečnoj djevojčici u svojoj obitelji i užasnuta sam zbog njezine budućnosti.”

Ovo su štrajkovi za veće plaće i bolje radne uvjete, no nikli iz društvene klime rodnih i rasnih nejednakosti. Organizatorice štrajkova nisu samo radnice koje oblikuju radni uvjeti: obilježene su i rodno.

Radi se o ženama koje se bore za dostojanstvo i sigurnost u najširem smislu. Njihov rod nije nebitan, kada se radi o ovim štrajkovima, njihove priče o strahu za obitelji i zdravlje nisu pozadinske priče i dodatak nečemu što je borba za veće plaće.

Vrijeme je da shvatimo da su ove “pozadinske priče” od središnje važnosti i ključne za ovaj val štrajkova.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

O mogućnostima sindikalizma u kulturnom sektoru

Udruga BRID u utorak, 17. travnja u 18 sati organizira predavanje i istraživački seminar ‘O mogućnostima sindikalizma u kulturnom sektoru’ u prostorijama MAZ-a (Hatzova 16, Zagreb).

Tema rada u kulturnom i umjetničkom sektoru s posebnim naglaskom na nesigurnu narav tog rada, dobila je zasluženu pozornost u stručnoj literaturi. Ovim predavanjem pokušat ćemo sumirati dio tih rasprava i stvoriti okvir za razgovor o modelima organiziranja radnika/ca u ovom sektoru. Rad u kulturi često prati individualizacija i atomizacija, ali i prilično jasna hijerarhija, pogotovo ako je riječ o kazališnim i filmskim produkcijama. U praksi to znači da se interesi radnika/ca s obzirom na struku i hijerarhiju često razilaze. U tom kontekstu bavit ćemo se načinima organiziranja radnika/ca u kulturi kod nas, odnosno trenutnom klasičnom sindikalnom organiziranošću u kulturnim ustanovama te ulogama organizacija koje nisu sindikati, ali često igraju ulogu sindikata poput strukovnih organizacija. Predstavit ćemo i neke primjere regulativa u drugim europskim zemljama i “nove sindikalne prakse” koje su otvorene učlanjivanju radnika bez stalnog radnog odnosa, kojih u ovom sektoru ima mnogo.

***
Izlaganje na istraživačkom seminaru održat će Mario Kikaš, kulturni radnik i aktivist.

***
Događaj je organiziran u sklopu BRID-ovog projekta ‘Izgradnja zajedničkog radničkog i društvenog fronta’.

Istraživanje o razlikama doživljavanja orgazma

Prema novoj studiji, žene koje se seksaju sa ženama imaju veću vjerojatnost za doživljavanje orgazma, javlja Pink News

Istraživači/ce na Sveučilištu Arkansas otkrili/e su da, iako se strejt partneri češće seksaju, biseksualke i lezbijke doživljavaju daleko više orgazama. Studija, u kojoj je sudjelovalo 2.300 ispitanika/ca, otkrila je da žene imaju 33 posto veću vjerojatnost za orgazam prilikom seksa s drugom ženom. Za istu su studiju, nazvanu “Jesu li ženski orgazam ometani falocentričnim imperativima?”, izjavile kako su u odnosu sa ženama doživljavale i više višestrukih orgazama. One u LGBT vezama rekle su da su doživjele orgazme u prosjeku 55 puta mjesečno. To je bilo u snažnom kontrastu sa ženama u strejt vezama, koje su rekle da obično dožive samo sedam orgazama mjesečno.

Dr. Kristen Jozkowski izjavila je: “Seks koji uključuje više različitih seksualnih ponašanja rezultira time da žene doživljavaju više orgazama”. Seks među ženama “uzbudljivo je raznolik”, objasnila je.

Ovi rezultati slijede prošlogodišnju studiju koja je pokazala da gej muškarci i lezbijke imaju bolji seksualni život od strejt ljudi. Četiri istraživača i istraživačice, David A. Frederick, H. Kate St. John, Justin R. Garcia i Elisabeth A. Lloyd, izmjerili/e su orgazme koje doživljavaju ljudi unutar seksualnog spektra. Otkrili/e su da su heteroseksualni muškarci najviše govorili da su “obično uvijek doživjeli orgazam kada su bili seksualno intimni”, i to u 95 posto slučajeva. Nasuprot tome, strejt žene doživjele su orgazam u samo 65 posto slučajeva.

Jaz doživljavanja orgazama dobro je dokumentiran te je u akademskoj zajednici općenito prihvaćeno da žene doživljavaju orgazme rjeđe od muškaraca – to je, naravno, heteronormativna teorija, koja ne uzima’ u obzir činjenicu da je moguće da ne-heteroseksualni više uživaju u seksu, što je pokazala ova studija. Gej muškarci doživljavaju orgazam 89 posto vremena, dok lezbijke nisu daleko iza njih, s 86 posto.

Ova je studija došla nakon istraživanja koje je otkrilo da su gej i lezbijski parovi sretniji od strejt parova. Dakle, ako pretpostavimo da strejt parovi doživljavaju orgazam u 65 posto slučajeva – i da je orgazam pristojan barometar o tome koliko je dobar seks – ovi su rezultati izvrsni za gej i lezbijske partnere/ice. Oni i one za 24, odnosno 21 posto nadmašuju strejt parove, a to znači da značajno više zajednički uživaju u seksu.

Istraživanje je također pokazalo da su “žene, koje su češće doživljavale orgazam, uživale više oralnog seksa i imale dulje trajanje seksa”. One su također “zadovoljnije svojom vezom, traže ono što žele u seksu, pohvaljuju svoje partnere/ice za nešto što su učinili/e tijekom seksa, zovu ili šalju mejl kako bi seksualno zadirkivale te nose seksualno rublje”.

U Londonu prvi put zakonski osigurana ‘sigurna zona’ ispred klinike za pobačaj

Na sastanku Kabineta održanom početkom ovog tjedna Vijeće londonske gradske četvrti Ealing (Zapadni London) jednoglasno je donijelo odluku o stvaranju “sigurne zone” ispred klinike Marie Stops u kojoj se obavljaju pobačaji, javljaju britanski mediji. Potez je to koji bi mogao postaviti temelje vijećima diljem zemlje po pitanju poduzimanja sličnih akcija u cilju zaštite žena protiv uznemiravanja od strane anti-choice prosvjednika/ca. 

Britanski mediji prozvali su ovaj čin radikalnim potezom Ealing vijeća, dok su odluku o implementaciji “Uredbe o zaštiti javnih prostora” (org. public spaces protection order) podržali brojni prominentni političari, uključujući Sadiqa Khana i Jeremyja Corbyna.

Razlog donošenja ove odluke, agresivni su i uznemirujući prosvjedni skupovi katoličke udruge Good Counsel Network koji se redovito održavaju ispred navedene klinike uznemirujući pritom korisnice klinike nudeći im plišane medvjediće, nazivajući ih “mamama” i “ubojicama”, pokazujući slike nerođenog fetusa i slično, zbog čega su žene četvrti Ealing pokrenule peticiju za zabranu budućih prosvjednih skupova, a vijećnici se nisu mogli, ni htjeli, oglušiti na njihov zahtjev.

Glasovanje o uspostavi “sigurne zone” održano je u Vijeću bez presedana prilikom javne rasprave po primitku preko 3.500 potpisa na peticiju, što je najveći ikad zabilježeni odaziv u povijesti Ealing vijeća, ističe laburistička savjetnica Binda Rai.

Mark Wiltshire, direktor za Sigurnije zajednice i stanovanje, ustvrdio je kako je čak 85 do 90 posto potpisanih, koji su podržali provedbu Uredbe, zapravo lokalno stanovništvo, dok 6.6 posto onih koji su glasali protiv nema prijavljenu adresu u zapadnom Londonu.

Anna Veglio-White, suosnivačica pro-choice organizacije Sister Supporter, objasnila je kako uznemiravanje ispred klinike Marie Stops ide toliko daleko da se žene pri ulazu u kliniku zaustavlja molbom da odaberu ružičastu ili plavu krunicu za svoje nerođeno dijete kako bi “poklonile djetetu rođendanski poklon”, što iz udruge Good Counsel Network odbacuju kao čin uznemiravanja. Ana Veglio-White podržavala je odluku Vijeća o uspostavi sigurne zone u želji da korisnice klinike budu pošteđene bilo koje vrste uznemiravanja u budućnosti.

Književnost i internet – tekst u digitalnom dobu

Klub “K.” i Odsjek za komparativnu književnost ove godine organiziraju studentsku konferenciju “Književnost i internet – tekst u digitalnom dobu”. Konferencija će se održati na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, od 19. do 21. travnja 2018. godine.

Na konferenciji će izlagati studenti i studentice preddiplomske, diplomske i poslijediplomske razine studija, a plenarna izlaganja održat će dr. sc. Luka Bekavac i Asja Bakić.

Osim glavnog programa, održat će se i uvodne aktivnosti: 12. travnja u 19 sati u Booksi održat će se panel “Poezija i internet”, a 16. travnja u 19 sati i Dvorani 1 Filozofskog fakulteta održat će se projekcija odabranih epizoda serije “Black Mirror” uz popratnu raspravu.

O TEMI KONFERENCIJE

Književnost i internet su u današnje vrijeme povezani više nego ikad, budući da jedno na drugo
intenzivno utječu na različite načine. Iako je internet omogućio demokratičniju proizvodnju, distribuciju i konzumaciju teksta, važno je imati na umu da je internet također zaslužan za, između ostalog, hiperprodukciju sadržaja.

Internet i nove medije mnogi optužuju za uzrok pada popularnosti književnosti, dok drugi u Internetu vide novu platformu koja će omogućiti drugačije načine na koji se ona producira, plasira, egzistira te naposljetku percipira, a koji evoluiraju zajedno s ostalim područjima čovjekove djelatnosti. U suvremeno doba (post)milenijalaca, književnost supostoji s internetom – štoviše, s njim je usko isprepletena.

Internet zbog svoje čelne pozicije među načinima komunikacije u globaliziranom društvu također neizbježno vrši značajan utjecaj na čitatelja i čitanje teksta. Upravo nas zbog navedenih činjenica zanima priroda tih promjena, odnosno koje sve mogućnosti suradnje i proizvodnje novih sadržaja nastaju iz supostojanja ovih dvaju medija.

‘Kamen na cesti: granice, opresija i imperativ solidarnosti’

Centar za ženske studije u suradnji s Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predstavlja elektronički zbornik 12 radova pod nazivom Kamen na cesti: granice, opresija i imperativ solidarnosti, zbornik radova sa znanstvenog skupa “Marija Jurić Zagorka – život, djelo, nasljeđe / Preko granica: opresija i imperativ solidarnosti” održanog 25.-26. studenog 2016. u sklopu 10. Dana Marije Jurić Zagorke.

U zborniku su predstavljeni radovi Nede Novosel, Biljane Oklopčić i Lucije Saulić, Vinka Drače, Iskre Vuksanović, Janice Tomić, Tee Raše, Mirele Berbić Imširović, Jasmine Bolfek Radovani, Marte Baradić, Petre Šarin, Sare Kekuš i Davora Konjikušića, Ane Fazekaš i Antonije Vodanović.

Zašto Kamen na cesti? Prvo, naslove zbornika već tradicionalno izravno povezujemo sa Zagorkinim naslovima i tako odajemo zasluženu počast njezinu nasljeđu i djelu. Drugo, ovaj naslov jednog od najpopularnijih Zagorkinih romana, koji je netipičan u opusu (najupečatljivije po izostanku sretnog završetka) pa je i sam usamljen u tome smislu, odnosi se na Mirjanu, nesretnu, zlostavljanu i diskriminiranu junakinju. Kamen na cesti označava onoga tko je odbačen zbog svoje različitosti i posljedičnu beskrajnu usamljenost, stranca na opasnom putovanju preko kojeg mnogi gaze i koji se u svojoj izmještenosti osjeća kao da više nigdje ne pripada, zaključuje Anita Dremel u svom predgovoru.

Znanstvene tekstove recenzirale su dr.sc. Suzana Coha i dr.sc. Marina Protrka Štimec, uredile: dr.sc. Lidija Dujić, dr.sc. Lada Čale Feldman, dr.sc. Renata Jambrešić Kirin, dr.sc. Anita Dremel, dr.sc. Maša Grdešić i Nataša Medved, a e-izdanje Zbornika uredila je Ana Pavlić. Za dizajn naslovnice zaslužan je Studio Bilić_Müller.