A gdje je Nacionalna politika za ravnopravnost spolova?

Kraj je 2017. godine, što znači da smo preživjele još jednu tešku godinu u kojoj nije ratificirana Istanbulska konvencija za čiju provedbu nije osiguran ni novac u proračunu za 2018. godinu, godinu u kojoj se zahuktao napad na reproduktivna prava, ali i godinu u kojoj opet nije donesen temeljni strateški dokument za ravnopravnost spolova: Nacionalna politika za ravnopravnost spolova.

“Nacionalna politika za ravnopravnost spolova osnovni je strateški dokument Republike Hrvatske koji se donosi s ciljem uklanjanja diskriminacije žena i uspostavljanja stvarne ravnopravnosti spolova provedbom politike jednakih mogućnosti“, stoji na stranicama Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH.

Posljednja politika koju je Hrvatska imala bila je za period od 2011. do 2015. godine, obuhvaćala je sedam ključnih područja djelovanja te je obvezala državu na “uključivanje rodne dimenzije u sva područja politike provođenjem posebnih mjera vezanih uz: promicanje ljudskih prava žena i rodne ravnopravnosti, stvaranje jednakih mogućnosti na tržištu rada, unapređenje primjene rodno osjetljivog odgoja i obrazovanja, uravnoteženje sudjelovanja žena i muškaraca u procesima političkog i javnog odlučivanja, uklanjanje svih oblika nasilja nad ženama, promicanje međunarodne suradnje i ravnopravnosti spolova izvan Hrvatske i daljnje osnaživanje institucionalnih mehanizama i metoda provedbe”.

Od kraja 2015. godine, dakle, do kraja 2017. godine nikakve politike ni strategije za postizanje rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj nema. Nije da se nije pokušalo s formiranje radne skupine koja bi izradila Nacionalnu politiku. “Radna skupina za izradu Nacionalne politike za ravnopravnost imenovana je i započela s radom još krajem 2015. godine”, rekla nam je tada v.d. ravnateljice (od jučer opet ravnateljica) Vladinog Ureda za ravnopravnost spolova Helena Štimac Radin kad smo ju kontaktirale krajem listopada i dodala da je problem u tome što su se od tada izmijenile tri Vlade, uz rekonstrukciju aktualne Vlade.

“S obzirom da u Radnoj skupini sudjeluju predstavnici tijela državne uprave od nadležnih ministarstava nekoliko puta je (vezano uz formiranje svake pojedine Vlade) zatraženo potvrđivanje ranije imenovanih članova/ica Radne skupine ili imenovanje novih, a što je redovna procedura i proces koji traje”, objasnila je Štimac Radin i dodala da je “odluka o imenovanju Radne skupine za izradu Nacionalne politike za ravnopravnost spolova u pripremi za verifikaciju odnosno u procesu međuresorskog usuglašavanja”.

Taj proces, očito, traje i dalje.

“Rad na izradi nove Nacionalne politike započeo je krajem 2015. i nastavio se u 2016. godini do pada tadašnje Vlade sredinom godine. U tom razdoblju je izrađen i prvi radni nacrt nove Nacionalne politike temeljem dostavljenih prijedloga pojedinih tijela držane uprave, županijskih povjerenstava za ravnopravnost spolova i nevladinih udruga”, izjavila je Štimac Radin.

Zanimalo nas je gdje je zapelo s imenovanjima udruga u radnu skupinu. Javni poziv za dostavu iskaza interesa i podnošenja prijedloga za imenovanje udruga u Radnu skupinu za izradu Nacionalne politike za ravnopravnost spolova, za razdoblje od 2017. do 2020. godine objavljen je na stranicama Ureda još u veljači ove godine i završen 6. ožujka, ali do imenovanja u trenutku kad smo kontaktirale Ured još nije došlo. Imenovanje nije obavljeno do danas.

“Što se tiče Javnog poziva za dostavu iskaza interesa i podnošenja prijedloga za imenovanje udruga u Radnu skupinu za izradu nove Nacionalne politike u Uredu je izvršena procjena svih dostavljenih prijava prema traženim kriterijima navedenim u Javnom pozivu i izvršen preliminarni odabir”, rekla nam je Štimac Radin.

Odabir sad traje već 10 mjeseci i svi navedeni razlozi međuresorskog usuglašavanja zvuče nedostatno. Prisjetimo se kako su u ožujku u radnu skupinu Ministarstva demografije i obitelji za ratifikaciju Istanbulske konvencije ušli i Ivan Prskalo (Ordo Iuris) i Ivan Munjin (U ime obitelji). Možda je tajna odugovlačenja s imenovanjem udruga u Radnu skupinu za izradu Nacionalne politike za ravnopravnost spolova upravo u jednom uvjetu koji je naveden u natječaju. Naime, sve prijave trebale su sadržavati i sljedeće:

1. Izvadak iz Registra udruga Ministarstva uprave iz kojeg je vidljivo da udruga najmanje pet godina aktivno djeluje u području ravnopravnosti spolova i promicanja prava žena i da je statut udruge u cijelosti usklađen sa Zakonom o udrugama (Narodne novine, br. 74/14)

U ime obitelji, na primjer, niti (još) ima 5 godina aktivnog djelovanja, niti im se u područjima djelovanja navedenima u registru udruga igdje izrijekom spominju žene (područje djelovanja su im ljudska prava te obrazovanje, znanost i istraživanje), dok se u ciljevima isto govori o zaštiti braka i obitelji bez spominjanja žena i ravnopravnosti spolova. Čini se da ne postoji mogućnost prijave obiteljaša i drugih neokonzervativnih udruga i da bi to mogao biti razlog zbog kojeg Vlada toliko odugovlači s potpisivanjem imenovanja izabranih osoba u Radnu skupinu za izradu Nacionalne politike za ravnopravnost spolova. Dok ne smisle kako ih ubaciti. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sretni blagdani! I dalje neumorno ugrožavamo pravo na pobačaj

Svima je dosta ove godine, sve jedva čekamo nekoliko dana odmora, prorijedili su se malo i mejlovi konačno – jedino naši prpošni obiteljaši i molitelji ne odustaju. Božići i nove godine njima su vrijeme pojačane akcije, nema odmora. Prije nekoliko dana napravile smo pregled napada na reproduktivna prava u 2017. (i naših odgovora na napade i pokušaja proaktivnog djelovanja), i mislile da smo time zaključile ovu godinu. Međutim, prevarile smo se. Za sami kraj godine udruga Hrvatska za život (unutar koje djeluje i inicijativa 40 dana za život) ‘obradovala’ nas je novim uspjesima u gaženju prava žena na pobačaj.

Nakon što su 8. studenog održali_e tribinu o opasnostima tzv. postabortivnog sindroma, napravili_e su korak dalje: traže od Grada Zagreba da informira žene o negativnim posljedicama pobačaja (brošure, reklamni panoi i drugi alati u zdravstvenim ustanovama i ginekološkim ordinacijama) i da osigura novac za to. Hrvatska za život održala je, naime, konferenciju za medije 18. prosinca na kojoj je tema bila prijedlog Gradu Zagrebu za “uvođenje alata informiranja žena o negativnim psihičkim posljedicama pobačaja u zdravstvene ustanove” te zahtjev da se u proračunu za 2018. godinu osiguraju sredstva za taj prijedlog. O svemu je izvijestio narod.hr. “Istraživanja iznova pokazuju značajno povećanje vjerojatnosti psihičkih problema kod žena koje su imale pobačaj – nešto poput psihičke otupjelosti, a u većem broju imaju šansu razviti depresiju i anksioznost”, rekao je Zvonimir Kvesić na konferenciji u još jednom primjeru širenja laži i zanemarivanja relevantnih istraživanja koja pokazuju da nema dokaza da žene koje prekinu neplaniranu trudnoću pate od mentalnih poteškoća više nego žene koje iznesu tu trudnoću.

(I ne, ne radi se o pokušaju da utvrdimo da nijedna žena nikad nije imala mentalnih poteškoća nakon pobačaja – jer jest, već se radi o tome da moramo upozoravati kako postabortivni sindrom jednostavno ne postoji, a anti-choice organizacije ga svejedno besramno koriste za postizanje svog cilja: ukidanja prava žena na siguran, legalan, dostupan pobačaj na zahtjev.)

Spomenuta konferencija za medije održana je svega nekoliko dana nakon što su ostvarili ono što su obećali u rujnu. Iako sam slušala na predstavljanju knjige 40 dana za život kako ponosno najavljuju otvaranje ‘centra za život‘ krajem godine u koji će žene koje žele pobaciti moći doći da ih odgovore od pobačaja, svejedno sam se nekako nadala da do toga neće tako brzo doći. Došlo je. 15. prosinca otvoren je ‘centar za život’ na zagrebačkoj Trešnjevci, koji službeno počinje s radom početkom siječnja 2018. godine, a koji će se osim odgovaranjem žena od pobačaja, baviti i pružanjem ‘pomoći’ onim ženama koje su pobacile i savjetovanjem “supružnika koji ne mogu, a žele imati djecu”, kako je izvijestila katolička televizija laudato.tv.

Ovo je savjetovalište za trudnice – da trudnice koje dvoje o pobačaju u bilo kojem trenutku mogu doći ovdje i razgovarati s nama. Mi ćemo im ponuditi moralnu, duhovnu i materijalnu pomoć da rode svoje dijete i biti tu uz njih. Velik broj trudnica javno svjedoči koliko je njima značila naša pomoć. Ne samo naša pomoć, mi vjerujemo da Bog djeluje kroz nas“, rekao je tom prilikom predsjednik udruge Hrvatska za život i voditelj inicijative 40 dana za život Ante Čaljkušić, u čijem je uredu centar otvoren.

 “Jako je važno da smo na jednoj adresi, da nas majke koje razmišljaju o pobačaju ili kojima je potreban razgovor – da imaju gdje doći, da znaju da je ovo prostor za njih i da u bilo koje doba mogu se javiti, doći na lijep i ugodan razgovor s ljudima koji će ih pokušati razumjeti i dati im prave savjete“, poručila je Diana Brozović, voditeljica Centra za život.

Svečanom otvaranju prisustvovao je i Marko Glogović, osnivač udruge Betlehem, koja je 2002. godine u Karlovcu započela sa sličnim aktivnostima. U bližoj okolici je (u Sesvetama) i podružnica Betlehem-Zagreb u čijem opisu stoji da joj je cilj “molitvom i djelovanjem spasiti svako začeto dijete koje je u opasnosti od pobačaja i osnovati kuću za napuštene trudnice i samohrane majke”. O udruzi Betlehem lani je pisala Mašenjka Bačić, kad je otkrila da su ovo savjeti koji se daju ženama koje razmišljaju o pobačaju: “Jer kad majka učini pobačaj, ona postaje hodajuća grobnica, ne grobnica nego mučnionica”.

Ovakva vrsta savjetovanja jest pristrano savjetovanje, koje Centar za reproduktivna prava definira kao savjetovanje “čija je svrha uvjeriti žene da ne pobace”. Takvo savjetovanje često uključuje “stigmatiziranje ili medicinski netočne ili obmanjujuće informacije”. Kao primjere pristranog savjetovanja navode se prenaglašavanje rizika koje donosi postupak pobačaja, opisivanje pobačaja kao ubojstva ili ubojstva nerođenog djeteta’ ili prisiljavanje žena da gledaju slike fetusa i dobivaju informacije o fazi razvoja fetusa. Ove procedure legalno se odvijaju u nekim zemljama, npr. Makedoniji, i jasno je da je našim desnim klerikalnim snagama to cilj – za sad samo ispred bolnica i u njihovim centrima koji niču, ali s ciljem ulaska u zdravstvene ustanove i ginekološke ordinacije, što je postalo i javno kad su prije koji dan jasno tražili novac od Grada Zagreba.  

I dok s jedne strane udruge rade punom parom, s druge strane Katolička Crkva koristi svoju ogromnu infrastrukturu u širenju svjetonazora unutar kojega je žena inkubator i koji uspijeva u nasilju prema ženama opet pronaći ženu kao krivca – krivca za smrt ‘djeteta’. Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić tako u prvi plan stavlja ljudski život ‘od začeća do smrti’ “Umjesto da se u prvi plan stavlja zauzimanje za jačanje pravila i sustava vrijednosti, ističu se pojedini slučajevi u službi zla, da bi se poljuljalo bitno, da bi se narušila ljepota i vrijednost braka, obitelji, naroda, domovine, ljudskoga života od začeća do naravne smrti, obiteljskoga i rodbinskoga zajedništva, otvorenosti životu, dostojnoga starenja, životnoga poziva, institucija…“, žalostan je u svojoj Božićnoj čestitci Bozanić.

Puno direktniji bio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. “Nažalost, današnji mentalitet pruža nam drugačiju sliku odnosa muškarca i žene koja ide od podčinjenosti žene, prezira, podcjenjivanja, iskorištavanja koje dovodi ženu da niječe svoju ženstvenost pa do emancipacije koja ženu zatvara gotovo u samodostatnost. Grijeh je stvorio i stvara razdor i poremećaj odnosa muškarca i žene te je unio i unosi nasilne odnose. Nasilje je bezbožno, nehumano i opasno. Zabrinjavajuće je što ono postaje ‘kućno – domaće’, što ulazi čak i u najzaštićenije zajedništvo braka i obitelji. Egoizam je svojevrsno nasilje koje ponižava, napušta i na kraju vrijeđa dostojanstvo supruge, ali i supruga. Ako nasilje zahvati još i majčino krilo – utrobu, onda se ne može više graditi svijet mira i poštovanja života drugih. Ako ljudski život više nije siguran niti u majčinoj utrobi, gdje to drugdje može biti? Nije li i ovo strašni oblik nasilja nad ženom – majkom, kojega i sama žena prihvaća i čini nad samom sobom i svojim najuzvišenijim dostojanstvom – biti majkom?“, zapitao se Barišić.

Uistinu, nisu li ovo strašni oblici nasilja prema ženama koji se događaju na nekoliko razina, koji su svakodnevni, koji se normaliziraju i propagiraju, zbog kojih znamo da nas čeka itekako teška 2018. godina?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

LUPIGA pokrenula crowdfunding kampanju: Pružite nam ruku, imamo samo vas!

Prenosimo tekst s lupiga.com u cijelosti. 

Dragi naši, kažu da je na Titaniku svirao orkestar onog dana kad je pronašao svoju santu leda. Niti kod nas nije neveselo. Štoviše, prilično je živahno. Javili su se ljudi sa svih strana, uvjeravaju nas da neće biti uzalud, da nas ima dovoljno. Mnogi šalju i svoje video snimke podrške, koje ćemo objavljivati svakog dana, na dnu ovog teksta.

Nakon više od 16 godina postojanja, došlo je vrijeme kad moramo zamoliti za pomoć Vas, naše čitatelje, čitateljice, naše suputnike i suputnice. Do trenutka kada će Ministarstvo kulture raspisati natječaj za sredstva iz EU fondova, Lupiga ostaje bez novca za pogon. Vratili smo se u razdoblje 2001.-2013., kada nam je jedino gorivo bilo entuzijazam.

Novinarstvo se plaća na različite načine. Novine imaju svoju cijenu, TV pretplata ima svoju cijenu, Netflix i programski paketi je također imaju. Imaju je i oglasi – ne samo za novinarstvo, kojem se oglasima uvjetuje o kome se smije ili ne smije pisati. Cijena je vaše dragocjeno vrijeme. Koliko su vam puta reklame probile uši na televiziji i radiju, uvrijedile vam inteligenciju dok su služile kao omot za novine, koliko su vam informatičkog stresa priuštile do trenutka kada ste na portalu pronašli “iks” za gašenje zvuka i slike oglasa za baš ono što vam ne treba, niti će vam ikada trebati? Svi ti čukljevi, čudotvorni puževi, aplikacije koje će vas šatro naučiti kineski za jedno popodne, K plusevi, telekomi, hiperdomoljubne pivovare, širokogrudni bankari i afričke šljive – to je cijena koju Lupiga nije (bila) spremna platiti.

Nesreća Lupige i novinarstva nije samo u činjenici da živimo u vremenima “kada se svijet ne sastoji od atoma, nego od projekata”. Naša nesreća sastoji se u tome da je profesija koju volimo i kojoj smo posvećeni devastirana i degradirana. U medijskom prostoru koji ne nudi gotovo ništa izvan “navlakuša”, manipulacija i “kombinacija”, posve je razumljivo da čitatelji i čitateljice za takav pristup novinarstvu ne daju pet para. Uglavnom čitamo što nam je ponuđeno, a zagađenost trivijalnim sadržajem čini nas anksioznim. Medijima više nitko ne vjeruje. Zato se premijer ne boji optužiti novinare za hibridno ratovanje. Ionako su se prodali, ionako podvaljuju laži i šuplje, isprazne priče, paranoje i navlakuše.

Međutim, vjerujemo da stvari nisu nepopravljive. Znamo koliko dobrih i poštenih kolega imamo, kako onih na margini, tako i onih koji preživljavaju i trude se raditi pošten posao u velikim medijima, unatoč svim ograničenjima.

Ovo je naša profesija i spremni smo je braniti. Mi smo novinari i novinarke s margine, “crne ovce” koje odbijaju blejati u slavu službenih idola. Idola rata, idola politike, idola službene istine… U više od 16 godina rada nismo izgubili niti jedan sudski spor, nismo primili novac sumnjivog porijekla, nismo huškali na slabije, niti zabacivali udice lažnih vijesti i glupih, “klikabilnih naslova”.

Zato se sad obraćamo vama. Sad nam trebate. Ovo je ključna utakmica lige za opstanak. Pokrenuli smo crowdfunding kampanju. Pomozite nam skupiti 19.999 dolara. Zacrtani cilj nam se danas čini višim od  Mount Everesta, ali već dugo igramo protiv svih izgleda pa nam ova vrsta utakmice nije strana. Taj iznos – to je polovica sredstava potrebnih za godišnje funkcioniranje redakcije. Odlučili smo pokušati ovako: pola vi, pola mi. Odlučili smo se osloniti na svoje čitatelje i čitateljice, simpatizere i simpatizerke.

U skladu s pravilima crowdfunding igre, spremili smo i brojne nagrade, odnosno “perkove.” Iz izloga broj jedan nudimo vam Spomenicu hibridnog rata, ali i titulu Pijuna hibridnog rata, a s njom i priliku da svog omiljenog političara ili političarku torpedirate neugodnim pitanjem.

Iz izloga broj dva, odlučite li se za perk “Volim te k’o malo vandalizma”, dobit ćete našu zahvalnost i simboličan poklon: pet stickera Lupige!

Izlozi tri i četiri nude vam kavu u zagrebačkom No Sikirikiju na naš račun ili vam je možda bliži naš “dezerterski perk”: čaša crnog vina u Jazz baru u Frankfurtu.

Možete primati i naše prijetnje i uvrede, ali ako ste tankoćutna duša sigurno će vam se više svidjeti fotografije ili književna ostvarenja naših suradnika.

Spremili smo još mnogo toga. Pogledajte, nešto će vam se, vjerujemo, već svidjeti.

Ako nemate prilike donirati, ako i sami trebate kakav crowdfunding za opstanak, još uvijek nam možete pomoći. Proširite glas. Nakon 16 godina druženja i zastupanja stavova kakvi nisu uvijek najpopularniji u našem nacionalizmom i ratnim posljedicama kontaminiranom društvu, jasno nam je da ne možemo računati na jednu donaciju koja će osigurati naš rad u idućoj godini.

Savršeno nam je jasno da se nalazimo na strani tranzicijskih gubitnika, kao i većina onih koji nas čitaju i prate, ali znamo i to a možemo računati na vašu brojnost, na ljude sa svih strana svijeta, s kojima se gledamo i čujemo sve ove godine.

Na vas računamo i računamo da nas ima dovoljno. IMA NAS!

*** Lupiga je, kao što znate, pokrenula crowdfunding kampanju. Možete nam donirati putem Indiegogo platforme, izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Cijenimo svaku podršku.

Primatelj: Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije “Lupiga – svijet kroz obične oči”, 10000 Zagreb

IBAN: HR6023600001101699876, Zagrebačka banka

Za uplate iz inozemstva SWIFT-BIC: ZABAHR2X

Opis plaćanja: Donacija

Model i poziv na broj primatelja: HR00  2018

Uplata je najjednostavnija uz pomoć QR koda za one koji imaju m-banking.

Vrijeme je da bojkotiramo ‘dovedi muškarca kući’ blagdanske filmove

Ponovno je to doba godine: blagdani, kojih se single osobe ponekad pribojavaju. Sezona blagdana je pred nama te se mnogi samci mentalno pripremaju na pitanja o njihovom ljubavnom životu koja im se spremaju postaviti članovi/ice obitelji. Upravo zato su blagdani savršeno vrijeme za maženje i gledanje filmova (čak i ako si sam/a), zbog čistog eskapizma. Jedini problem s tim je što mnogi božićni filmovi imaju dosadne “dovedi muškarca kući” trope i vrijeme je da ih se stavi zauvijek na ‘spavanje’.

Nemojte me krivo shvatiti, volim dobru blagdansku romantičnu komediju, ali kao i mnoge single osobe, poistovjećujem se s komedijama na vjerojatno ne baš pozitivan ili zdrav način. Filmovi koji prikazuju single ženu koja očajnički želi dovesti muškarca u kuću (obično da ugodi svojoj obitelji ili se osjeća bolje o sebi) prenose zastarjeli način razmišljanja.

Kao što je Bridget Jones (Renee Zellweger) pijano pjevala “All By Myself” u svojoj pidžami ili lik Kate Winslet u filmu The Holiday, nakratko udiše dim štednjaka u trenutku očaja, ti filmovi stavljaju previše naglaska na imanje partnera tijekom praznika i/ili blagdana te na vlastito samosažaljevanje ako ga nemamo. Da ne spominjem da to oduzima od obiteljskog vremena te osobnih ciljeva i postignuća, koje je osoba ostvarila tijekom cijele godine, a vrijedni su slavlja. Ne možete fizički dovesti teško zarađenu karijeru da ju pokažete mami i tati, što je frustrirajuće. Filmovi poput ovih tome ne pomažu.

Evo nekoliko filmova koji prikazuju ženu u agoniji zbog činjenice da mora dovesti nekoga kući ili imati nekoga, da ugodi sebi ili svojoj obitelji za Božić.

The Holiday (2006.)
Ovaj film od Nancy Meyers je omiljen među fanovima (mogu recitirati svaku riječ), ali kada dobijete nerealnu premisu i shvatite što se stvarno događa, film gubi dio svoje čarolije. Amanda (Cameron Diaz) i Iris (Kate Winslet) žive u Los Angelesu i Londonu te svaka ima užasan prekid neposredno prije praznika. Da bi se udaljile od svega i odvratile od činjenice da su single za Božić, sudjeluju u razmjeni kuće. Na putovanjima u kojima žele izbjeći stvarnost i pronaći same sebe, obje pronađu nove muškarace, što konačno dovodi do njihova obnovljenog samopouzdanja i sreće (umjesto one iz same sebe).

Bridget Jones’s Diary (2001.)
Dnevnik Bridget Jones (za koji ću priznati da je još jedan od mojih favorita) je najbolji primjer “dovedi-muškarca-kući-za-Božić” filma. Izvorni filmski trailer doslovno počinje riječima: “Postoji jedno pitanje koje donosi strah u srce svakoga tko je single”, zatim započinje prizorom single Bridget (Renee Zellweger), koju se, tijekom Božića, neprestano pita o ljubavnom životu u kući njezinih roditelja. Bridget pretjerano pije i puši kako bi se nosila s takvim pitanjima. Poput lika Kate Winslet u  The Holiday, Bridget dopušta da njezina vrijednost ovisi o muškarcu – dok se ni jednoj ni drugoj muškarci ne mogu potpuno obvezati.

Almost Christmas (2016.)
Kad se velika obitelj ponovno ujedini za prvi Božić nakon majčine smrti, nedavno razvedenoj Rachel (Gabrielle Union) je neugodno objašnjavati zašto je došla sama. Nakon uspona i padova sa svojom obitelji, Rachel se ponovno ujedinjuje s ljubavi iz djetinjstva, zbog čega se ponovno osjeća cijelom, umjesto da dobije sretan kraj za sebe i svoju kćer.

Holiday Engagement (2011.)
Možda jedan od najgorih slučajeva “dovedi-muškarca-kući-za-Božić” je onaj u Holiday Engagementu. Priča se odnosi na nedavno ostavljenu ženu u tridesetima (Bonnie Somerville), koja se srami reći svojoj obitelji da je single kad dođe kući za praznike. Ona unajmljuje glumca (Jordan Bridges) da se pretvara da je njezin zaručnik, kako bi izbjegla slušanje “propovijedi” svoje majke “o tome kako će biti usidjelica ili lezbijka”.

Marry Me For Christmas (2013.)
Drugi najstrašniji slučaj “dovedi-muškarca-kući-za-Božić” je TV film Marry Me for Christmas. Očajna da udovolji svojoj obitelji i izbjegne pitanja o tome kad će se vjenčati (ili će je nazvati “starom djevojkom”), single žena (Malinda Williams) predstavlja svog zaposlenika kao svog zaručnika pred njezinom obitelji. Zbilja nepotrebno (i ridikulozno), u najmanju ruku.

Naravno, ne uključuju svi romantični blagdanski filmovi ovu tropu. Neki slave ljubav na druge načine, kao što su Serendipity, Just Friends, While You Were Sleeping, It’s a Wonderful Life, Sleepless in Seattle, Love Actually i The Family Stone  (na svoj polarizirajući način). Postoji mnogo božićnih filmova koji uopće nisu romantični, poput klasika Home Alone, The Santa Clause, Christmas Vacation te Miracle on 34th Street. Tu su također i nedavni prikazi pobune protiv Božića kao Bad Santa i Bad Moms Christmas.

Ipak, znatan dio ‘blagdanskih filmova’ donosi stereotip o single ženama koje očajnički traće muškarca, potreba koja se javlja obično oko Božića. Praznici su vrijeme za razmišljanje o ljudima koji su nam posebni i važni u životu – što uključuje i partnere. No, imati partnera ne bi trebala biti najbitnija stvar nečijeg blagdanskog iskustva. Misao, da je imanje partnera ipak najbitnije, zasigurno ne bi trebala biti prisutna na ekranu, pogotovo zato što ne predstavlja današnje društvo. 

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija

Tribina u sklopu 16. tjedna zagovaranja prava beskućnika/ca

Povodom 16. tjedna zagovaranja prava beskućnika u organizaciji Društva studenata socijalnog rada, zadvoljstvo nam je pozvati vas na tribinu o gotovo nevidljivoj skupini u našem društvu

Prema procjenama Hrvatske mreže za beskućnike trenutno je u Hrvatskoj više od 1000 beskućnica i beskućnika. Ukupni smještajni kapacitet prihvatilišta i prenoćišta u Hrvatskoj je do 420 korisnica/ka i gotovo uvijek, svi kapaciteti, su popunjeni. Negdje oko 500 osoba boravi na javnim površinama u velikim gradovima, ali i u gradovima gdje ne postoji smještaj za beskućnice/ke. 
Smatramo da je uistinu potrebno znati više o pravima beskućnika, informirati se i djelovati u cilju poboljšanja njihovog položaja u društvu. 

Oni su dio društva u kojem mi živimo, ne smijemo okretati glavu. 

Tribina se održava 21.12.2018. (četvrtak) u 19:00 u kino dvorani Studentskog naselja “Stjepan Radić” na adresi Jarunska 2, Zagreb.

Program:

19:00-19:30 kratki film o beskućništvu
19:30-21:00 tribina i diskusija

Gosti tribine su:

– autorice istraživanja Uvodna razmatranja: Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj: 
izv. prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina i 
doc. dr. sc. Marijana Kletečki Radović

– gospodin Mile Mrvalj, bivši beskućnik i predsjednik udruge Fajter.

Online dejting život feministkinje u Hrvatskoj

Ako si lijena konformistkinja sa socijalnom anksioznošću poput mene, onda ti je isplativije iz udobnosti svog doma skinuti par dejting aplikacija. Tinder, Bumble, OK Cupid i Badoo su samo neke od njih, korištene da bi se izbjegla neugodnost koju izaziva započinjanje stvarnog razgovora u stvarnom svijetu.

Iako se deklariram kao intersekcionalna feministkinja, na dating aplikacijama to obično ne stavim u opis. Razlog tomu je muško nerazumijevanje feminizma (“ali imate već sva prava, šta hoćete više… kako je ženama u Saudijskoj Arabiji, tebi je tu super… znači ti si feministica i mrziš muškarce jel da, što uopće tu radiš”), koje ih doslovno nikada ne sprečava u ulaženje u debate o tome što feminizam (za njih) je, a što nije. Jednostavnije je napraviti bazičan profil u kojem spomeneš da voliš životinje i da se ti fizička aktivnost nije strana. E i da, da voliš putovati, to se ne smije izostaviti.

Biti incognito feministkinja nije lagano. Obzirom da se naši dečki ne trude shvatiti zašto feminizam i dalje postoji, da nemaju teorijsku podlogu o njemu, no zato imaju agresivnih ispada protiv feminizma na pretek, teško mi je praviti se glupa kada vidim nizanje besmislica i “šala”. Tada obično padnu maske i poput Diane se pretvorim u Wonder Woman koja je spremna na borbu. Borba obično završi opcijom da ga ‘odspojim’, moram priznati, te nikad ne završi s time da muškarac shvati da feminizam nije ekvivalentan mržnji prema muškarcima. Unatoč tome što se zadnjih godina puno govori o feminizmu i demistificira ga se, muškarci i dalje smatraju neprijateljicama žene koje se deklariraju kao feministkinje.

Što se tiče opisa, zaustavim se na samo jednom retku, upozorenju da nema traženja ili slanja golih slika te na zamolbi da momak koji se javi bude pristojan. Razlog tim mjerama opreza je muška nepristojnost, koja umjesto pozdrava uleti s neprimamljivim ponudama.

Nekim dečkima je to upozorenje smiješno, nekima slatko, a neki se odluče svađati jer “čim imaš takav stav, to znači da odmah kvariš zabavu”. Kako si kod raskrinkavanja (muške) gluposti ne mogu pomoći, ulazim u raspravu dekonstruirajući takav tip rečenica pitanjima o obostranom pristanku, mojim željama i njegovom odgoju.

Tipologija likova

Iako ih postoji milijun, ja sam iz osobnog iskustva svela tipove muškaraca, koji će se glupo ponijeti prema mladoj ženi na dejting aplikaciji, u samo pet kategorija: tip koji te u 6 minuta razgovora zna bolje nego ti samu sebe, tip koji pita gluposti, tip koji te ne poštuje, tip budale i tip šaljivdžije.

Onaj koji te zna bolje nego ti samu sebe
To je onaj tip koji ispaljuje fore iz loših romantičnih komedija koje se temelje na seksizmu i ima već unaprijed smišljenu tvoju reakciju na sva njegova pitanja. Ako se ne nasmiješ na njegove ‘fore’, reći će ti upravo to “loše si reagirala jer se nisi nasmijala”. To je također tip koji će ti usred razgovora (koji ukupno traje manje od 10 minuta) reći kako ima osjećaj da si nezadovoljna. Čime, pitaš se? Nezadovoljna životom jer neki apstraktni misteriozni Bivši nije ispunio tvoja očekivanja. Ono čime sam uistinu nezadovoljna jest činjenica da Hrvatska još nije ratificirala Istanbulsku konvenciju, dok naše žene umiru svaki dan.

 {slika}

Ono što će također izmisliti je tvoja želja njega samog, što znači da će te ‘optužiti’ kako ga zbilja želiš i da samu sebe lažeš ako kažeš suprotno.

{slika}

Zadnji klasični potez prvog tipa je rečenica “ljepša si bez šminke”, čime pokazuje da nema bazično znanje o ženskoj autonomiji, njezinom odabiru (ne)nošenja šminke, a niti jačini propagande kapitalističkog svijeta. Ako si ‘sretna’, možda tvoju prirodnu ljepotu usporedi s drugim ženama jer ipak “dečki ne vole šminku i ti si ljepša bez šminke”. Znam da jesam, šteta što on nije.

{slika}

Onaj koji te pita gluposti
To je tip koji se neće ustručavati pitati te koliko imaš kila (kao da naglo ne zna da se ‘dame nikad ne pita za godine i kilažu’) ili pak slobodno komentirati kako si se, u usporedbi s prošlogodišnjim slikama, udebljala (o čemu sam pisala ovdje).  

{slika}

Nećemo se niti početi praviti da je ista stvar pitati visokog lika koliko je zapravo visok i pitati curu za kilažu, stoga nemojmo. J

Samo upamti: ako se naljutiš na potpunog stranca koji komentira i secira tvoj hram na tih 5-6 slika, to znači da ili nisi u stanju podnijeti istinu (a ne da je on bezobzirna i nepristojna osoba) ili da si ‘luda’ jer si se naljutila kada on nije rekao ništa uvredljivo. U oba slučaja si u situaciju u kojoj ne možeš pobijediti i iz koje, naravno, možeš (i trebaš) izaći.

{slika}

Onaj koji te ne poštuje

{slika}

Svima najdraži tip, onaj koji odbija poštivati tvoje granice i/ili te ismijava zbog njih. Tip koji ne shvaća i nema želju niti namjeru shvatiti te. On je tu da bi postavio svoje ‘ja’, da bi se zabavio, dokazao da je neodoljivi pastuh. Može imati osobnost kombinacije prethodna dva tipa, a ako si zbilja sretna, onda vjerojatno i hoće.

Onaj koji je budala

{slika}

To je tip koji će ostaviti katastrofalan prvi dojam (koji vodi brisanju) zato što misli da je uvreda odličan početak. On će negativno komentirati tvoj opis profila, vjerojatno i koju fotku, čisto tako da se zna tko je glavni. Kada se njemu ne sviđa nešto, onda je očito da se i ostalim dečkima neće sviđati jer hej, ako on nije mjerodavan, tko je?

{slika}

Osim što mu se smisao za humor nalazi u domeni [-1, -∞>, to je tip koji će jako brzo pokazati svoje pravo lice trudeći se objasniti zašto žene nikad neće biti ravnopravne muškarcima ili crni ljudi bijelima. To je također tip koji nema apsolutno ništa realno niti konkretno za ponuditi, osim možda zadavanja glavobolje.

{slika}

Onaj koji je šaljivdžija

Sve znamo takvog lika, što god da neumjesno kaže, kada ga poklopimo dobrim argumentom, on se ‘samo šalio’, pa će ispaljivati bisere poput ‘što ti nemaš smisao za humor’ ili ‘to je bila šala, znaš za njih jel da?’ Ako te pritom počne vrijeđati, znaš da je vrijeme reći blok bok.

{slika}

Umjesto zaključka

Od kada sam se ‘probudila’ i shvatila da žene nemaju povlašten položaj u svijetu, stvari su krenule težim putem. Mizoginiju i seksizam sam počela vidjeti svuda, ne zato što umišljam stvari, već zato što su oni dio sistema tako duboko isprepletenog s našim jezikom, kulturom, poslovima, zakonom i svakodnevicom. Čitala sam tekstove, članke i mišljenja žena diljem svijeta, čudeći se kako stvari o kojima pričaju nisam prije uočavala.

Bivša Ja je bila jedna od onih koja nije shvaćala ljutnju žene, ali se zato trudila shvatiti ljutnju muškarca, smišljajući besmislene apologije za mušku stranu, onu racionalnu logičnu stranu. “Ma cure”, govorila bih glupo, uvjeravajući se da je nama ženama preuveličavanje problema potpuno prirodna stvar i odmahivala glavom kada bih se našla pred čvrstim argumentima o postojanju neravnopravnosti i nejednakosti.

Dugogodišnji cilj, prenesen od majke i baka, je bio naći dečka. Ne nekog posebnog pametnog ili uistinu prekrasnog s najboljim poslom na svijetu, o ne. Bio je važan samo on, dečko, muškarac. Pitanja o vlastitoj seksualnosti i željama nisu bila bitna, niti sam si ih postavljala jer sam, kao žena, bila samo instrument, objekt koji služi subjektu. “Završi školu, upiši faks, nađi dečka” godinama je bila naša mala obiteljska mantra, poprilično lagana i jednostavna za slijediti… sve dok jednog dana nije postala teža od najtežeg bremena.

Shvatila sam da ne želim žrtvovati samu sebe zbog njega, muškarca, muža, boga. Mogu i hoću živjeti svoj život kako to sama osmislim, bez da se nekome stalno javljam ili da za nekim čistim i kuham. Unatoč tome, činjenica da sam seksualno biće s potrebama je stalno uspijevala isplivati na površinu. Brak možda nije za sve, no bilo bi pametno osluhnuti i shvatiti što mi tijelo govori. Upravo zato je nastala potreba za kreiranjem računa na dejting aplikacijama, ne zato što tražim “onog pravog jednog jedinog”, već zato što i ŽENE VOLE SEKS. Dočekala me surova stvarnost nemogućnosti ostvarivanja bazične komunikacije s muškarcima na aplikacijama jer me ili u 6 minuta razgovora znaju bolje nego ja samu sebe, ili pitaju gluposti, ili me ne poštuju, ili misle da su šaljivi i zabavni, a sve su samo ne šaljivi i zabavni.

Da, i mi žene volimo zabavu.
Sve dok nije seksistička, tenks.

*P.S. Pri kraju procesa pisanja ovog teksta na jednu od aplikacija stavila sam da sam feministkinja. Probat ćemo s eliminacijom ovih tipova u startu.