Otvoreno pismo Aladroviću i Paviću: Vaš postupak problematizira politiku zapošljavanja osoba s invaliditetom

Inicijativa Za snažno civilno društvo uputila je otvoreno pismo Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, te Ministarstvu regionalnog razvoja i europskih fondova povodom odluke o preusmjeravanju 450 milijuna kuna u vladin projekt Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom.

“Ovakav postupa problematizira cijelu politiku zapošljavanja osoba s invaliditetom i mjere koje su donesene, te koje ne daju očekivane rezultate kada su u primjeni”, naglašavaju iz Inicijative.

Također, navode kako očekuju odgovore na svoja pitanja. Pismo prenosimo u cijelosti:

Poštovani ministre Aladrović,

Vaša odluka da  450 milijuna kuna, dakle, sredstva novčane naknade zbog neispunjenja obveze kvotnog  zapošljavanja osoba s invaliditetom, preusmjerite  u vladin projekt Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom, duboko nas je zabrinula.

Raduje nas što će ta sredstva pomoći radnicima i radnicama koji/e će u ovoj situaciji ostati bez svojih prihoda, ali u isto vrijeme nam se nameće osjećaj da ste postupili vrlo nekorektno prema građanima/kama koji/e su također egzistencijalno ugroženi i to ne samo zbog trenutne situacije.   

Ovaj postupak problematizira cijelu politiku zapošljavanja osoba s invaliditetom i mjere koje su donesene i koje ne daju očekivane rezultate od kada su u primjeni.

Pitanja koja se nameću i na koja očekujemo vaš odgovor su:

  1. Kako je moguće da su u fondu za zapošljavanje akumulirana tako velika sredstva ako je politika zapošljavanja osoba s invaliditetom dosljedno provođena?
  2. Koliko sredstava je, iz ovog fonda, dodijeljeno kroz natječaje  Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, za programe inovativnog zapošljavanja?
  3. Zašto su navedeni natječaji prilagođeni isključivo profitnom sektoru? Poznato je da su poslodavci i organizacije civilnog društva i društveni poduzetnici koji djeluju neprofitno.
  4. Koliko postavljene kvote i mjere poticanja zapošljavanja osoba s invaliditetom imaju smisla ako je poslodavcima jednostavnije platiti kvotu i ne osigurati uvjete za zapošljavanje osoba s invaliditetom?
  5. Zašto se sredstvima iz fonda ne potiče osnivanje zaštitnih i integrativnih radionica koje su provjereno dobar model za uključivanje u radne procese osoba s invaliditetom? U Hrvatskoj je trenutno samo 7 (sedam) registriranih.
  6. Kada možemo očekivati zakonodavni okvir za društvene poduzetnike koji zapošljavaju veliki broj osoba s invaliditetom?
  7. Kada će organizacije civilnog društva koje provode programe za osobe s invaliditetom biti izuzete iz popisa poslodavaca koji moraju ispunjavati uvjete kvote?

Izuzetno nam je važno da se u procese kreiranja javnih politika uključe OCD-i sa svim svojim iskustvima i kompetencijama i ravnopravno sudjeluje u kreiranju uključivog i inkluzivnog društva u kakvom bi voljeli živjeti i raditi. 

Podrazumijevamo da se u isti proces uključuju i druge institucije Vlade RH: Savjet za razvoj civilnog društva, Ured za udruge, Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. 

S poštovanjem,

U ime Inicijative Za snažno civilno društvo

Mira Anić, Udruga djece i mladih s poteškoćama u razvoju Zvono

Pobačaj gotovo potpuno nedostupan tijekom pandemije

Ruski aktivisti/kinje proveli su koordinirano ispitivane u kojim bolnicama u Moskvi je moguće obaviti abortus u vremenu mjera zaštite od koronavirusa. Zaključak istraživanja je dao zapanjujuće rezultate: samo 3 od kontaktirane 44 medicinske ustanove potvrdile su kakao obavljaju abortus.

Abortus u Rusiji je medicinska usluga unutar redovnog zdravstvenog osiguranja koju bi trebala moći iskoristiti bilo koja osoba koja se to odluči učiniti.

Lokalne vlasti su negirale ovu vijest te istaknule kako sve bolnice u Moskvi, osim one koje je prenamijenjena u ustanovu za liječenje COVID-19 virusa, vrše abortusa.

Međutim, ostali izvori su potvrdili tvrdnje aktivista/kinja. Pobačaj je okarakteriziran kao onaj zahvat koji ne nosi oznaku prioriteta u ovim okolnostima.

Podsjetimo, u Rusiji je pobačaj legalan od 1920. godine i dopušten je svim ženama u prvih dvanaest tjedana trudnoće, sljedećih je godina došlo do određenih restrikcija pa čak i do zabrane u doba Staljina između 1936. i 1955. godine, a danas je službeno legalan na zahtjev do 12. tjedna trudnoće. Ono što ga čini sve nedostupnijim jest obvezni period čekanja pobačaja, pristrana savjetovanja i sve veći i organiziraniji napad ruskih moliteljskih organizacija i crkvenih vođa na pravo žene da odluči želi li roditi ili ne.

Tijekom 2000-ih briga za stalni pad stanovništva raste, a to se reflektira na Zakon o pobačaju iz 2011. godine, koji uvodi obvezan period čekanja prije pobačaja. Period čekanja varira od dva do sedam dana – 48 sati mora čekati žena koja je između četvrtog i sedmog tjedna trudnoće te jedanaestog i dvanaestog tjedna trudnoće, a sedam dana obveznog čekanja rezervirano je za žene između osmog i desetog tjedna trudnoće.

Istim zakonom propisano je da svi pružatelji usluge pobačaja moraju iskoristiti 10 posto bilo koje vrste oglašavanja kako bi upozorili na opasnosti koje sa sobom nosi pobačaj te je zabranjeno o pobačaju govoriti kao o sigurnom medicinskom zahvatu. Sve s ciljem, naravno, “zaštite zdravlja žena”. U isto je vrijeme supruga tadašnjeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva Svetlana Medvedeva pokrenula nacionalnu kampanju “Daj mi život”, koja je predstavljena kao “tjedan bez pobačaja”. Kampanja je bila vezana uz Dan obitelji, ljubavi i vjernosti, praznik koji je ustanovila sama Medvedeva u suradnji s Ruskom pravoslavnom crkvom.  (Sjećate li se možda premijera Hrvatske Tima Oreškovića i njegove supruge Sanje Orešković, koja je 2016. godine na prvom Markićkinom tzv. Hodu za život izjavila: “Svaka razborita osoba treba podržati inicijativu ‘Hod za život'”?)

Rusko Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi izdalo je još 2010. godine Smjernice o psihološkom savjetovanju prije pobačaja, za koje Centar za reproduktivna prava kaže kako im je cilj smanjiti pristup medicinskoj usluzi pobačaja kroz pružanje pristranih i stigmatizirajućih informacija. Smjernice opisuju pobačaj kao “ubojstvo živog djeteta”, a ženu s neželjenom trudnoćom kao neodgovornu. Savjetnike_ce, stoji u izvještaju Centra, upućuje se da kod žena probude “majčinske osjećaje”, objasne joj koliko je pobačaj “nemoralan i okrutan” te da ju “dovedu do samostalnog zaključka da, ako se dijete rodi, to znači da se mogu pronaći sredstva za podizanje tog djeteta”. 2013. godine amandmanima na Zakon o zdravstvenoj skrbi zabranjeno je oglašavanje pobačaja.

Nacionalizam i opsjednutost demografijom idu ruku pod ruku s politikom vjerskih vođa i anti-choice organizacija. 

Više o tome počitajte u tekstu Jelene Tešije ‘Pobačaj u Rusiji: Samostalno zaključite da ste nemoralne’. 

Brutalna stvarnost: Svakodnevica LGBTIQ osoba u RH obilježena je strahom od nasilja i diskriminacije

Ususret Međunarodnom danu borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije, 17. svibnja, Zagreb Pride je objavio rezultate istraživanja koji ukazuju na to da je svakodnevica LGBTIQ osoba u Hrvatskoj i dalje obilježena strahom od nasilja i diskriminacije. Riječ je o drugom, velikom, terenskom istraživanju, provedenom u razdoblju od travnja do kolovoza prošle godine, na uzorku od 767 ispitanih LGBTIQ osoba. Dio ispitanih više i ne živi u Hrvatskoj.

Glavni ciljevi istraživanja bili su ispitati iskustva sudionika_ica s nasiljem, diskriminacijom i zločinom iz mržnje na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja te spolnih karakteristika. Rezultati potvrđuju da je naša svakodnevica i dalje prožeta strahom i neizvjesnošću u svim područjima života: od obiteljskog doma od javnih prostora.

“Trgovi, ulice, škole, radna mjesta, ali i obiteljski domovi u Hrvatskoj nisu sigurni za LGBTIQ osobe – nasilje je tamo doživjelo čak 6 od 10 ispitanih osoba. Na pitanje jesu li ikad pokušali_e nauditi sami_e sebi ili počiniti samoubojstvo, 272 sudionika_ce odgovorilo je pozitivno”, pokazuju rezultati istraživanja.

Gotovo dvije trećine sudionica i sudionika barem je jednom od 2013. godine doživjelo nasilje zbog spolne orijentacije, spolnih karakteristika, rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja.

Njih 491, odnosno 64% najčešće su doživljavali verbalno zlostavljanje, iza kojih slijede neželjeni seksualni prijedlozi, neželjeno diranje i prijetnje fizičkim nasiljem te praćenje, uhođenje i/ili zastrašivanje.

Odgovori na pitanja o doživljenoj diskriminaciji pokazuju i da je nešto više od 60 posto ispitanih doživjelo neki oblik diskriminacije, bilo u školi ili na poslu, bilo u kontaktu s institucijama poput policije, pravosuđa i zdravstva.

Kad je riječ o prijavljivanju nasilja policiji ili drugom nadležnom tijelu, manje od deset posto osoba koje su doživjele nasilje odgovorilo je pozitivno, a 36 posto ispitanih zbog straha od diskriminacije ili nasilja prilagođava svoje ponašanje.

U školi to čini 37 posto ispitanih, a njih gotovo 40 posto na poslu te više od 43 posto u kafiću. Posebno zabrinjavajući rezultati odnose se na javne prostore poput ulica ili trgova, na kojima čak 61 posto ispitanih prilagođava svoje ponašanje.

“Za visoku razinu nasilja prema LGBTIQ osobama odgovorno je društveno okruženje potaknuto djelovanjem različitih političkih aktera koji sustavno rade na kršenju ljudskih prava LGBTIQ osoba, spolnih i reproduktivnih prava žena te političkih i kulturnih prava pojedinih etničkih i nacionalnih zajednica u RH. Mržnja nije samo posljedica aktivnog djelovanja desno-klerikalnih organizacija i njihove kampanje širenja predrasuda i mržnje protiv LGBTIQ osoba, već i diskriminatorne politike Vlade RH, neprimjena postojećih zakona te sporo i neučinkovito pravosuđe. Sve to doprinosi stvaranju atmosfere mržnje i netrpeljivosti posljednjih nekoliko godina. Zagreb Pride je svih tih godina upozoravao na odgovornost svih razina vlasti na nedovoljnu zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj, a sada smatramo da je krajnje vrijeme da i cjelokupna javnost prepozna da je nasilje prema LGBTIQ osobama značajan i urgentan društveni problem”, smatra Zagreb Pride.{slika}

“Iako je zakonski okvir za kažnjavanje zločina iz mržnje znatno poboljšan, provedba zakonskih odredbi je neučinkovita jer policija i državno odvjetništvo većinu zločina iz mržnje tretira kao prekršaje protiv javnog reda i mira. Zbog pogrešne kvalifikacije kaznenog djela zločina iz mržnje i kažnjavanje počinitelja u prekršajnom postupku posve je onemogućeno daljnje pokretanje kaznenog postupka. Sve to posljedično dovodi do nepovjerenja u policiju i državno odvjetništvo te trenda neprijavljivanja zločina iz mržnje koji je među najvišima u Europi. To sve omogućava i vlastima da, baš kao i u slučaju nasilja protiv žena, manipuliraju vlastitim statistikama koje ne odgovaraju stvarnom životu kako LGBTIQ osoba, tako i žena”, dodaje.

Zagreb Pride poziva Predsjednika Republike Zorana Milanovića, premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Hrvatskog sabora, Gordana Jandrokovića da povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije promisle o svojoj odgovornosti za društveni položaj u kojem se LGBTIQ osobe nalaze zajedno s ostatkom građana i građanki te što mogu napraviti da se situacija popravi.
“Naš prijedlog je da kod svakog oblika nasilja protiv LGBTIQ osoba, uključujući i govor mržnje za početak najoštrije i nedvosmisleno osude napad na LGBTIQ osobe. Važno je da se to nasilje imenuje homofobijom i transfobijom kako bi se dala jasna poruka javnosti da su to u našem društvu nedopustive i kažnjive pojave. Apeliramo na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast da u sklopu potrebnih sveobuhvatnih promjena u pravosuđu uključe i sistemske mjere usmjerene ka prevenciji i adekvatnom sankcioniranju homofobnih i transfobnih zločina iz mržnje kao i govora mržnje. Ne smije se sve zaustaviti na zakonskim normama nego na osiguranju da se one i primjenjuju”, zaključuje Zagreb Pride.

Feminizam i patrijarhat: Globalizirano nasilje iz ženske perspektive

Može li ijedno društvo uspješno ukinuti militarizirajuće dinamike ako ozbiljno ne razmatra djelovanje patrijarhata? / Uz knjigu Globalizacija i militarizam: Feministice slažu kockice. Autorica Cynthia Enloe, edicija re:politico, urednica edicije Nejra Nuna Čengić; S engleskog prevela Gorana Mlinarević. Izdavač: Udruženje Mreža za izgradnju mira, Sarajevo, 2020. /

Cynthia Enloe unijela je znanstveni nemir u patrijarhat kao princip stvaranja, odbijajući da u svojim istraživanjima krene od muškog vlasništva historijom kao podrazumijevajućom normom, već je, kažimo to tako, šokirala znanstvenu zajednicu raskošnom stvaralačkom gestom u onom području istraživanja koje se smatra tipičnim prostorom muške reprezentacije – njegovom veličanstvu militarizmu

 

Cynthia Enloe ozbiljna je istraživačica dinamike i reprodukcije muške moći u patrijarhalnom svijetu. Bilo da istražuje represivne obrasce u zemljama koje samoproglašeni vesternizirajući centar unaprijed smješta u periferni treći svijet, bilo da na originalan i inovativan način prodire u skrivene koridore globalne militarističke moći, ova respektabilna znanstvenica sa Univerziteta Clark u Massachusettsu, ne ide utabanim stazama nauka o društvu, ne slijedi dogmatski obrazac interpretacije društvenih odnosa a koji patrijarhat uzima kao stvar u svijetu, kao prethodno načelo u kojemu se nema šta istraživati, nego se od njega, od tog načela kreće u istraživanje i kome to nije jasno, On, a prije će biti Ona, samo hoće da unese nepotrebni nemir u agendu povijesti koja ne može biti ništa drugo nego pozornica Muškog, o čemu dovoljno govori sama historija svijeta koja u biti nije ništa drugo nego historija nasilja. A budući da su nasilje, i u mitu i u odigranoj historiji, sa procentom od preko 95%, proizveli muškarci, sasvim je jasno kome pripada takva povijest. I još se dominirajući entitet te povijesti samodopadljivo, u većini kultura, hvališe rijekama prolivene krvi, baš po obrascu – čega se pametan stidi, time se budala ponosi. Naša muška povijest, povijest je budalastog ponosa.

Cynthia Enloe svojim je radovima unijela taj “nepotrebni nemir”, prijeko potrebni znanstveni nemir u patrijarhat kao princip stvaranja, odbijajući da u svojim istraživanjima krene od muškog vlasništva historijom kao podrazumijevajućom normom, već je, kažimo to tako, šokirala znanstvenu zajednicu raskošnom stvaralačkom gestom u onom području istraživanja koje se smatra tipičnim područjem muške reprezentacije – njegovom veličanstvu militarizmu.

Već krajem sedamdesetih godina autorica, koja se prethodno autoritativno bavila pitanjima etniciteta i rasizma, naslućuje kako su i ta pitanja premrežena dinamikom maskuliniteta i destilirana kroz ključne poluge državne moći – vojsku i policiju a koje se u svim patrijarhalnim društvima prihvataju kao ključni garanti suvereniteta, koji je i u političkoj teoriji i u realnim međunarodnim odnosima muško pitanje, par excellence. ( Sjetimo se sada da na dejtonskim mirovnim pregovorima kao pregovorima o strukturi suvereniteta, ženski politički subjekt nije bio prisutan, nije imao šta da kaže u muškoj zoni legitimacije).

E na ove uobičajene postavke od kojih se “dalje kreće u istraživanje” Cynthia Enloe baca svoju feminističku mrežu i vraća problem u samu pojmovnu arhitekturu svijeta ne dozvoljavajući da se ključni pojmovi preko kojih se distribuira moć, prije svega, militaristička moć, prihvate kao normativni i metodološki start. Autorica autoritativno insistira na strukturalnoj degradaciji pojma militarizam kako bi se sam pojam dekodirao i to iz feminističkog ugla, jer još uvijek ne postoji zainteresiraniji način da se razotkriju mehanizmi lokalnih i globalnih nepravdi koje spram miliona žena vrši globalizirana struktura vojno-industrijskog kompleksa a da to ne priznaju ili ne primjećuju problem u toj, ženskoj ravni, glavne arhitekte globalizirajućeg militarizma i militarizirajućeg globalizma.

Nažalost, te tendencije, zbog pozicije poniženog subjekta u većini patrijarhalnih kultura našega svijeta, ali i unutar globalne neoliberalne trajektorije, ne mogu ni osvijestiti ni promijeniti prekarni ženski subjekti – objekti sputani između čekića lokalne feminofobične tradicije i nakovnja globalnog militarističkog kapitalizma koji je sposoban da supsumira sve pa i cijeli ženski rod kao da ga nema izvan kuće a kuća u militariziranoj historiji svakog prethodnog svijeta pa i našeg recentnog, globaliziranog, nije povijest.

E već slutim da su ove konstatacije neprihvatljive nekim čitaocima, ne iz razloga feminofobije, već uvjerenja da ovoga o čemu piše Cynthia Enloe a ja iščitavam na rodnoneutralan način uopće nema. E to Nema autorica nastoji osvijetliti uvođenjem novog kategorijalno-pojmovnog aparata, u čijem je srcu feministička znatiželja kao de facto nova metodologija koja širi polje spoznaje i uspostavlja nove alate za metodološku demistifikaciju podrazumijevajućih stvari i odnosa. Za mene to ima elemente povijesnog poduhvata, kako za znanost tako i za naše emancipatorsko putovanje ka višem nivou ljudskosti.

Ovom knjigom autorica poziva istraživačice društva da naoružani analitičkim znanjem o dva sveta pojma neoliberalne hegemonije – globalizaciji i militarizmu, tim pojmovima i njihovim različitim interpretativnim sadržajima udahnu novu feminističku notu koja će maskulinitet, feminitet, maskulinizaciju, feminizaciju, jeftinu radnu snagu, patrijarhat, rodnu analizu, demilitarizaciju, nacionalnu sigurnost, militarizaciju… iščitati u novom djelatnom ključu: onom koji u naučnoj produkciji mijenja paradigmu znanosti demilitarizirajući je, a u smislu društvenog aktiviteta utiče na građansku akciju znanstvenica koje u militariziranom lokalnom i globalnom političkom polju djeluju kroz civilni i mirovni angažman, nadopunjujući teoriju.

Kroz ta dva instrumenta, naučnici u službi militarizma i aktivistički militarizam raznih desničarskih udruga se polako otkrivaju kao poluge globalne moći nasilnih svjetskih struktura, što snaži ženski argument kao argument mira.

Kako to radi Cynthia Enloe? Njena knjiga je znanstveno i ljudsko svjedočanstvo o socijalnoj poziciji žena ali i muškaraca u raznim dijelovima svijeta, o “nesvjesnosti” reprodukcije patrijarhata kao naturalističke sekvence koja je prije svega, prije samog društva.

Istražujući militaristički obrazac kroz globalizirane predjela svijeta, autorica ga otkriva u tvornicama za proizvodnju tenisica u trećem svijetu, u militariziranim nacionalnim sigurnostima, u zatvorima Guantanamo i Abu Ghraib koji je rodno zanimljiv i zbog upotrebe nasilja od niže rangirane službenice američke vojske prema iračkim zatvorenicima kao izraz tipično muškog nasilja u svrhu inicijacije i prihvatanja od strane muške hijerarhijske strukture; Synthia Enloe pronalazi militarističke tragove i u “ženskim ormarima”, u životima supruga vojnika i oficira, u životima japanskih žena koje strahuju od demontaže japanskog pacifističkog ustava, jer se politička klasa militarizira a niko iz struktura patrijarhalne moći ne želi proces militarizacije ni vidjeti ni priznati pa organiziranim japanskim ženama jedino preostaje da se udružuju sa drugim ženskim platformama u Aziji kako bi ovaj duboko nasilni kontinent reinvenirao svoje mirovne dionice…

U završnom poglavlju autorica ovo kompleksno istraživanje povezuje na četiri nivoa: globalnom, nacionalnom, lokalnom i ličnom, afirmirajući s jedne strane ideju o globalnom ljudskom selu koje se bez ženske znatiželje nikada neće demilitirizirati u Turskoj, Siriji, Afganistanu, SAD-u, Izraelu, Iranu, Velikoj Britaniji, Južnoj Koreji, Srbiji, Bosni, Japanu… a s druge strane autorica je svjesna koliko je proces militarizacije isprepleo individualne živote ljudi sa lokalnim zajednicama i globalnim korporacijama i koji je poduhvat demilitarizirati sebe, svoju lokalnu i nacionalnu zajednicu te naš globalni svijet a da posljedica ne bude pad u ekonomsku bijedu. I u tom smislu autorica nudi pregršt zanimljivih ideja.

Ova knjiga je poziv da najmoćnijim diskursima i diskurzivnim praksama – a ne zaboravimo da ko vlada diskursima proizvodi stvarnost; ko vlada diskursom globalizacije proizvodi stvarnost globalizacije, ko vlada diskursom militarizma proizvodi militarističku stvarnost: tipična potvrda takve kohabitacije je nacionalna sigurnost (čista apstrakcija militarističkog diskursa koja se doživljava kao neupitna, nepropitujuća stvarnost od većine građanstva) – udahnemo ženski smisao kako bi svijet napravio prelaz iz polja rodne bitke u polje rodno neatribuirane ljudskosti, bez taloga dominacije.

Globalizacija i militarizam. Feministice slažu kockice knjiga je koja se u pravom trenutku pojavila u našoj zabačenoj parohijalnoj kulturi zato što otvarajući pitanja koja se kod nas uopće ne problematiziraju unutar dinamike rodnih odnosa – pri čemu primarno mislim na civilni militarizam kojim su premrežene naše porodice, škole, javne uprave, fabrike… – može poslužiti kao teorijski alat za od – rodnjavanje društvenih odnosa u smislu proizvodnje socijalnih uvjeta koji ne daju prednost rodnim shemama već potiču rodnu neutralnost sve dok ne isklešemo pozitivni mir – društvo koje je slijepo na bilo kakvu favorizirajuću rodnu reprezentaciju: mušku, žensku, transrodnu…

Ipak, taj mir je daleko, prepreke su veće nego što možemo zamisliti, zato što je ključnim strukturama moći u patrijarhalnom društvu nezamislivo da su te prepreke, te ženske uobrazilje, uopće prepreke. Tako se feministički obrazac na duže staze nadaje kao metodologija svekolike društvene promjene. Zašto? Zato što je, iako pojmovno partikularan, sadržajno komprehenzivan za snažna maskulinizirajuća društva, koja izložena horizontalnoj, inkluzivnoj ideologiji feminizma sebe polažu u društvenu promjenu što vodi redukciji nasilja i militarizma.

Stičem dojam da to jeste jedna od ključnih intencija ove knjige ili barem njen djelatni podtekst, da ne kažem podcast, jer implicitni smisao ovog rukopisa je otvaranje razgovora u svakoj novoj generaciji o hendikepu militarizma. Za naše doba ključna platforma militarizma je globalizacija, prije bih rekao, globalizam kao ideološki hegemon koji ne dozvoljava transformaciju militarizma u defanzivne proaktivne razvojne industrije, humane tehnologije i nenasilne strukture moći. Globalizacija još uvijek sadržava horizont nade za progresivno, ujedinjeno čovječanstvo u kojemu lično, lokalno, nacionalno i globalno tvore zajednički kvartet za poraz globalizma i militarizma. Taj poraz neće doći sam od sebe već samo kao rezultat napredovanja naših lokalnih i nacionalnih društava. A oni napreduju tako što sebi postavljaju pitanje koje je postavila i Cynthia Enloe u ovoj kapitalnoj knjizi: “Može li ijedno društvo uspješno ukinuti militarizirajuće dinamike ako ozbiljno ne razmatra djelovanje patrijarhata?”

MAZ: Našu snagu i borbenost neće potkopati

Povodom 75 godina od oslobođenja Zagreba, Mreža antifašistkinja Zagreba objavila je prigodan proglas popraćen video materijalom. Tekst proglasa, kao i video, u nastavku prenosimo u cjelosti:

Prije točno tri četvrtine stoljeća partizanske su postrojbe prešle Savu i oslobodile Zagreb. Tada ga je trebalo oslobađati od okova ustaša koji su pod sponzorstvom Hitlera i nacista punih četiri godine mučili, silovali, terorizirali i ubijali stanovništvo bivše Jugoslavije. Iako je sam rat potrajao još nekoliko dana, oslobođenje Zagreba simboličko je zakucavanje posljednjeg čavla u sanduk Pavelića i njegovih nehumanih sljedbenika. No, ono važnije, za Zagrepčanke i Zagrepčane taj je trenutak bio i novi početak kakvom nikad ranije nisu svjedočili. Uz višegodišnju obnovu Nepokorenog grada, tekla je silovita izgradnja koja će revolucionarno modernizirati kako materijalne uvjete života, tako i društvene odnose među stanovništvom. Upravo nam ova povijesna epizoda koristi i danas kao pozitivan primjer solidarnosti i nadljudske snage zajedništva kojom se prebrođuju najgore krize.

Već tjednima naše sugrađanke i sugrađani, zajedno s ostatkom svijeta, ustrajno vode borbu s novim neprijateljem, no ovaj put pod potpuno izmijenjenim pravilima. U ekonomskoj paralizi, dok prolazimo kroz jači ili slabiji oblik društvene izolacije, svakodnevno primamo vijesti o stotinama i tisućama žrtava bolesti diljem svijeta. U ovakvim trenucima podijelili smo se između onih koji izolacijom nastoje zaustaviti daljnje širenje bolesti i onih koji svakodnevno ispunjavaju naše elementarne potrebe na prvoj liniji društva u bolnicama, apotekama, trgovinama, dostavama i u raznim socijalnim institucijama. Kao i u svakoj borbi, bilo vojnoj, klasnoj ili zdravstvenoj, ovu važnu logistiku u značajnoj većini na svojim leđima nose žene, a njihovo izlaganje opasnosti od zaraze i dalje nije vrednovano na adekvatan način. S druge strane, pored nebrojenih prekovremenih sati, u uvjetima ograničenih radnih kapaciteta i s prognoziranjem nove recesije, uz svakodnevni stres i strah koji dolazi uz sve to, najavljeno je i smanjenje plaća.

Usporedno s pandemijskom krizom, Zagreb je bio pogođen i jakim potresom. Velika materijalna šteta ostavila je nemali broj građanki i građana bez krova nad glavom, a mnoge organizacije ostale su bez prostora za rad. No, dok uži centar grada nakon 75 godina ponovo iščekuje period obnove i izgradnje, struka upozorava na ozbiljne prijetnje korupcije. I dok je Zagreb još tjednima nakon prvog i najsnažnijeg potresa podrhtavao i budio strah među svojim stanovnicima, razni su građevinski lobiji preko svojih političkih eksponenata u gradu ponovno koristili priliku namještanja lake zarade na tuđoj nesreći.

Iako su se pojavila dva nova problema koja bitno mijenjaju našu svakodnevicu i kvalitetu života, stari problemi nisu nestali i na njih ne smijemo zaboraviti, a osobito ne na one koji su za njih odgovorni. Upravo zato ne zaboravljamo da među nama i dalje djeluju revizionisti koji se, između ostalog, usuđuju dovoditi u pitanje komemoraciju u Jasenovcu. Ne zaboravljamo da i dalje postoje ultrakonzervativne klerikalne organizacije, koje neprestano gaze po pravima žena i pravima naših LGBT+ drugarica i drugova. Ne zaboravljamo da se i dalje aktivno stvara netrpeljivost prema etničkim manjinama, dok policija maltretira i protuzakonito deportira izbjeglice. I zato, dok nas nakon pandemijske krize iščekuje novi početak, kojem je obnova grada imperativ, nikako ne smijemo dozvoliti da talog ovog društva neometano nastavlja provoditi reakcionarne politike. Našu snagu i borbenost neće potkopati. A našu povijest, povijest otpora i borbe za bolje sutra, neće nam oduzeti. Stoga vam ponosno čestitamo najvažniji i najznačajniji dan u povijesti Zagreba ― dan njegova oslobođenja.

★ SMRT FAŠIZMU―SLOBODA NARODU! ★

Mađarski parlament odbio ratificirati Istanbulsku konvenciju

Mađarski parlament jučer je donio odluku da neće ratificirati Istanbulsku konvenciju kojom bi se poticala borba protiv nasilja kao i zaštitile žene.

Odluka o ne-ratifikaciji u parlamentu je prihvaćena sa 115 glasova, 35 glasova protiv i 3 suzdržana te osim ne-ratifikacije u Mađarskoj obuhvaća i pozivanje drugih zemalja EU da po pitanju Istanbulske konvencije učine isto.

Iako je Mađarska još 2014. godine postala jedna od potpisnica Istanbulske konvencije, ona nikad nije parlamentarnim odobrenjem postala dio nacionalnog zakona te su se pokušaji vršenja pritiska od strane organizacija civilnog društva u svrhu ratifikacije Konvencije svih ovih godina sustavno ignorirali.

Vladajuća stranka Viktora Orbana, Fidesz, ustvrdila je u utorak da su sve potrebne mjere zaštite žena od nasilja u obitelji već su sadržane u mađarskom zakonu.

Stranka je također odbacila potrebu za referiranjem na rod kao i obvezu primanja izbjeglica progonjenih zbog seksualne orijentacije ili roda.

Ovu odluku, Tímea Szabó, čelnica mađarskog Párbeszéda, okarakterizirala je kao rat Viktora Orbana i stranke Fidesz protiv žena, dodajući da djelotvorna zaštita žena i djece od nasilja više neće biti moguća.

Nadalje, prema smatranju Davida Viga, direktora mađarskog ogranka Amnesty Internationala, “ova je odluka izuzetno opasna u vrijeme kada su se prijavljeni slučajevi nasilja u Mađarskoj udvostručili uslijed mjera poduzetih u svrhu suzbijanja COVID-19. Ona ne samo da žene i djevojke stavlja pod rizik, već počiniteljima šalje štetnu poruku da njihova djela neće biti procesuirana. “

Naime, kako navodi Amnesty International, mađarska vlada nije uspjela na adekvatan način sprječavati i boriti se protiv nasilja nad ženama još niti prije početka pandemije koronavirusa.

Kako navodi Vig, “lažne tvrdnje vlade da Konvencija podržava ilegalnu migraciju i propagira opasnu rodnu ideologiju je pokušaj da se skrene pažnja sa vlastitih propusta države kao i sa tragične stvarnosti zlostavljanih žena i djevojaka.”

“Mađarska mora opozvati ovu odluku i hitno ratificirati Istanbulsku konvenciju i poduzeti sve potrebne korake za dovoljnu zaštitu žena i djevojčica od nasilja i zlostavljanja u obitelji, posebno u trenutnoj borbi protiv pandemije.” Zaključuje David Vig.