Kako odgojiti sina feminista

U današnja vremena ćemo reći našim kćerima da mogu biti što god požele – astronautkinja i majka, ‘tomboy’ i ‘girlie girl’, no to ne radimo i sa sinovima. Sociolozi kažu da, iako smo djevojčicama dali više izbora za uloge koje obavljaju, svijet dječaka je i dalje ograničen.

Ako želimo stvoriti pravedno društvo, u kojem sve/i uspjevaju, također moramo dati dječacima više izbora. Gloria Steinem kaže: “Drago mi je da smo počele/i odgajati naše kćeri više poput naših sinova, no nećemo uspjeti sve dok ne počnemo odgajati naše sinove poput naših kćeri.”

To je zato što se ženske uloge ne mogu širiti sve dok se i muške također ne prošire, no ne radi se samo o ženama. Vještine poput suradnje, empatije i marljivosti, često smatrane ženskima, su sve više cijenjene na današnjem modernom poslu i školi, a poslovi koji zahtjevaju te vještine su u usponu.

U svojoj novoj knjizi Chimamanda Ngozi Adichie, nigerijska autorica, daje instrukcije za odgajanje kćeri feministkinje, ali kako možemo odgojiti sinove feministe?

Pitala sam neuroznanstvenike/ce, ekonomiste/kinje, psihologe/inje i ostale da odgovore na to pitanje, temeljeno na najnovijim istraživanjima i podacima koje imamo o rodu. Jednostavno sam definirala feminista, kao osobu koja vjeruje u potpunu jednakost muškaraca i žena. Njihov savjet se može široko primijeniti – za svakoga tko želi odgajati djecu koja su draga, samouvjerena i slobodna da slijede svoje snove.

 

Pustite ga da plače

Istraživanje pokazuje da dječaci i djevojčice jednako plaču kada su bebe i kada tek prohodaju. “Oko pete godine života dječaci dobiju poruku da je ljutnja prihvatljiva, ali da ne smiju pokazati druge osjećaje, poput ranjivosti,” kaže Tony Porter, suosnivač A Call to Men, grupe za edukaciju i zaštitu. “Našim kćerima je dozvoljeno biti ljudskim bićima, a naše sinove učimo da budu poput robota,” on govori. “Naučite ga da ima pun spektar emocija, da stane i kaže ‘Nisam ljut, uplašen sam’ ili ‘Povrijeđeni su mi osjećaji’ ili ‘Trebam pomoć'”.

 

Dajte mu uzore

Istraživanje pokazuje da dječaci posebno dobro odgovaraju na vrijeme provedeno s uzorima, čak više nego djevojčice. Sve je više dokaza da dječaci, koji odrastu u domu bez očinske figure, su lošiji u ponašanju, školi i dohotku. Jedan od razloga tomu, prema ekonomistima Davidu Autoru i Melanie Wasserman, je taj da dječaci ne vide muškarce koji preuzimaju životne odgovornosti. “Okružite sina dobrim muškarcima,” kaže gospodin Porter.

Također im dajte snažne ženske uzore. Razgovarajte o postignućima žena koje znate, o poznatim ženama u sportu, politici ili medijima. “Sinovi samohranih majki uglavnom imaju mnogo poštovanja prema njihovim postignućima,” kaže Tim King, osnivač Urban Prep Academies za siromašnije afričko-američke dečke. Potiče ih da na taj način gledaju i druge žene.

 

Pustite ga da bude svoj

Istraživanje je otkrilo da čak i ako se odrasle rodne uloge spajaju, dječji proizvodi su postali više rodno podijeljeni nego što su bili pred 50 godina: roze princeze i plavi kamioni i to ne samo u odjeljku igračaka, već i na šalicama i četkicama za zube. Nije niti čudno da se dječji interesi ravnaju prema tome.

No neuroznanstvenici/e kažu da djeca nisu rođena s tim preferencijama. Do polovine 20. stoljeća, roza je bila muška boja, a plava je bila za djevojčice. Prema studijama, novorođenčad nije pokazala snažne preferencije prema igrački. Razlika, prema znanstvenicima, se ispoljava u isto vrijeme kada djeca postanu svjesna svog roda, oko druge ili treće godine, kada očekivanja društva mogu nadjačati urođene interese.

Longitudinalna istraživanja ipak pokazuju da podjela igračaka ima dugotrajne posljedice za jaz među rodovima u akademiji, prostornim i socijalnim vještinama, kaže Campbell Leaper, predstavnica odsjeka psihologije na University of California, Santa Cruz. Da bi djeca postigla svoj potpuni potencijal moraju slijediti svoje intrese, bili oni tradicionalni ili ne. Pustite ih. Ideja je da se ne pretpostavi da sva djeca žele raditi iste stvari, već da se pobrine da ih se ne ograničava.

Sociologinje savjetuju da ponudite kreativne aktivnosti, poput igranja s kockama ili glinom te da potičete dječake da se okušaju u aktivnostima poput igre odijevanja ili sata umjetnosti, čak i ako ih sami ne bi zatražili. Prozovite stereotipe. “Šteta je što kutija za igračke pokazuje samo djevojčice jer znam da se dječaci također vole igrati s kućicama za lutke.”

To također može poboljšati status žena. Znanstvenici/e ukazuju da razlog zbog kojeg roditelji potiču kćeri da igraju nogomet ili postanu doktorice, a ne sinove da plešu balet ili postanu medicinska braća, je taj što je “ženstveno” ekvivalentno nižem statusu.

{slika}

 

Naučite ga da se brine o sebi

“Neke majke odgajaju svoje kćeri, no vole svoje sinove,” rekao je Jawanza Kunjufu, autor i predavač o edukaciji crnih dječaka. “Tjeraju kćeri da uče, obavljaju kućanske poslove, idu u crkvu, no ne rade isto sa sinovima.”

Razlika je očita i u podacima: američke djevojke u dobi od 10 do 17 godina provode tjedno dva sata više radeći kućanske poslove nego dečki, dok je za dečke 15 posto više vjerojatno da će biti plaćeni za obavljanje kućanskih poslova, prema studiji University of Michigan.
“Učimo naše sinove kuhati, čistiti i brinuti se o sebi – da budu jednako sposobni u domu, baš kao što očekujemo od naših kćeri u uredima,” kaže Anne-Marie Slaughter, šefica New America, ‘think tank’.

 

Naučite ga da se brine o drugima

Podaci pokazuju da su žene i dalje većinski njegovateljice, za djecu i starije osobe, i više rade  kućanske poslove, čak i ako oba roditelja rade puno radno vrijeme. Poslovi njegovatelja su u usponu, stoga naučite dječake da se brinu o drugima.

“Razgovarajte o tome kako muškarci balansiraju posao i obitelj, te kako se od sinova, a ne samo od kćeri, očekuje da se brinu za roditelje i rođake kada ostare,” kaže gospođa Slaughter. Angažirajte dječaka u pravljenju juhe za bolesnog prijatelja ili za posjetu rođaku u bolnici. Dajte im odgovornosti brige za životinju ili mlađu sestru/mlađeg brata. Potičite ih da čuvaju djecu, podučavaju i pomažu. Postoji program u kojem bebe prisustvuju u učionicama osnove škole, za koji je potvrđeno da povećava empatiju i smanjuje agresiju.

 

Podijelite posao

Roditelji bi se trebali oduprijeti rodnim ulogama u kućanstvu i brizi oko djece, kada je moguće. Djela govore više od riječi, smatra Dan Clawson, sociolog na University of Massachusetts, Amherst: “Ako majka kuha hranu i čisti kuću, a otac pokosi travu i često izbiva iz doma, te lekcije će se naučiti.”

Također, podijelite dohotke. Studije su pokazale da muškarci, koje su odgajale majke, koje su radile barem godinu dana dok su im sinovi bili tinejdžeri, su češće stupali u brak sa ženama koje rade. Druga studija je utvrdila da sinovi žena, koje su radile prije njihove 14-te godine, kao odrasli više vremena provedu oko kućanskih poslova i brige za djecu. “Muškarci odgojeni od zaposlenih majki su značajno više egalitaristički u svojim rodnim stavovima,” kaže Kathleen McGinn, profesorica na Harvard Business School.

 

Potičite prijateljstva s djevojčicama

Istraživanje iz Arizona State University je pokazalo da se do kraja vrtića djeca odvajaju prema spolu, što pojačava rodne stereotipe. Djeca koju se pak poticalo na igru s prijateljima drugog spola su se naučila boljem rješavanju problema i komunikaciji.
“Što je više očito da se rod koristi za kategoriziranje grupa ili aktivnosti, više je vjerojatno da će rodni stereoptipi i pristranost biti pojačani,” smatra Richard Fabes, direktor univerziteta Stanford School, koja proučava rod i obrazovanje.

Organizirajte miješane rođendanske zabave i sportske timove za mlađu djecu, kako djeca ne bi počela vjerovati da je prihvatljivo isključiti grupu na bazi spola, misli Christia Brown, psihologinja za razvoj na University of Kentucky. Nemojte niti u jeziku praviti razliku: jedna studija je pokazala da kada su učitelji/ce u vrtiću rekli/e ‘djevojčice i dječaci’ umjesto ‘djeco’, djeca su držala više do stereotipnih uvjerenja o muškim i ženskim ulogama, te su provela manje vremena igrajući se jedni s drugima. Manje je vjerojatno da će dječaci koji su sagradili prijateljstva s djevojčicama gledati na žene kao na seksualna osvajanja, kaže gospodin Porter.

 

Učite ih da’ ne znači ne’

Jedan od načina kako učiti o poštivanju i pristanku je da zahtijevate od djece, već od vrtića, da pitaju prije nego što dotaknu tuđe tijelo. Također ih učite o moći riječi ‘ne’ – prestanite ih škakljati ili hrvati se s njima kada to kažu.

Prikazujte zdravo rješavanje problema kod kuće. Dječje izlaganje razvodu ili nasilju je povezano s lošim rješavanjem konflikata u budućim romantičnim vezama, kaže W. Bradford Wilcox, sociolog i direktor National Marriage Project na University of Virginia.

 

Prozovite druge kada su netolerantni

Recite nešto kada vidite zadirkivanje ili uznemiravanje te vježbajte igru uloga s dečkima kako bi mogli intervenirati kada ih vide, kaže Brown.

Prozovite i njih kada se neprikladno ponašaju. “Dečki će biti dečki” nije izlika za loše ponašanje. Očekujte više od njih. Budite oprezni u preusmjeravanju ponašanja koje je ponižavajuće, netolerantno, nepošteno i uvredljivo “, rekao je King.

{slika}

Nemojte koristiti ‘cura’ kao uvredu

Nemojte govoriti, niti nemojte sinu dozovoliti da govori, da netko baca ili trči poput cure. Isto vrijedi i za seksističke šale.

Budite oprezni i sa suptilnim jezikom. Istraživanje Emily Kane, sociologinje na Bates College, pokazuje da roditelji provode tradicionalne rodne uloge za sinove uglavnom iz straha da će ih netko zadirkivati. “Sve/i možemo pomoći izbjegavanjem osuđivanja i izbjegavanjem malih, svakodnevnih pretpostavki o tome u čemu će dijete uživati ili biti dobro na temelju njihovog roda”. Dečki koji su zadirkivani bi mogli reći “ne, svatko se može igrati perlicama,” ili “ja nisam cura, ali zašto misliš da su one lošije od dečkiju?” kaže Lise Eliot, neuroznanstvenica na Rosalind Franklin University.

 

Neka čitaju puno, pogotovo o djevojkama i ženama

Vjerojatno ste čule/i da su dječaci bolji u znanosti i matematici, a djevojčice u jezicima i čitanju. Stereotipi mogu postati samoispunjavajući. Prema meta-analizi gospodina Leapera, majke razgovaraju više s kćerima, nego sa sinovima. Borite se protiv stereotipa razgovarajući s dječacima, čitajući im i poticajte ih da čitaju.

Čitajte o širokoj raznolikosti ljudi i pričama koje izlaze iz kalupa, a ne samo o dječacima koji spašavaju svijet i djevojčicama koje trebaju biti spašene. Kada se knjiga ili vijest uklapa u taj kalup, razgovarajte o tome: zašto majka u ‘Berenstain Bears’ uvijek nosi kućnu haljinu i rijetko napušta kuću? Zašto fotografija u vijestima prikazuje samo bijele muškarce?

“To bi trebalo početi u trećoj godini, kada stvarno počnu kupiti stereotipe i primijećivati ih”, rekla je gospođa Brown. “Ako im ne pomognete da ih označe kao stereotipe, oni će pretpostaviti da je to tako.”

 

Slavite dječaštvo

Dakle, hrvajte se, pričajte viceve, gledajte sport, penjite se na drveća, gradite kampove. Učite dječake da pokažu snagu – snagu da priznaju svoje osjećaje. Učite ih da zbrinu za svoju obitelj – brinući se o njoj. Pokažite im kako biti jak – dovoljno jak da se usprotivi netoleranciji. Dajte im samopouzdanje – da se bave onime za čime su strastveni.

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija

Prosvjed: Nijedna žena manje, nijedna mrtva više!

U posljednjih nekoliko dana u Srbiji su ubijene dvije žene i jedno dijete. U srijedu, 5. srpnja u Centru za socijalnu skrb u Novom Beogradu M.L. ubio je suprugu O.L. udarajući je kamenom po glavi ispred njihova tri sina. Odšetao je i naknadno počinio samoubojstvo. Jučer, 12. srpnja, u Centru za socijalni rad u Rakovici M.N. nožem je ubio suprugu M.Đ. i zadavio četverogodišnjeg sina. 

Povodom najnovijih ubojstava žena Žene protiv nasilja pozivaju “građanke i građane na protest, a institucije sistema na odgovornost!” u pondedjeljak, 17. srpnja u 10 sati ispred Ministarstva za rad, zaposlavanje, boračka i socijalna pitanja u Nemanjinoj 22-24 u Beogradu

“Najoštrije osuđujemo institucije čiji su propusti doveli do ubistva O.L. od strane supruga M.L. ispred novobeogradskog Centra za socijalni rad i tražimo najstrože kazne za profesionalce u tim institucijama! 

Na osnovu informacija dobijenih iz medija, otvara se niz pitanja za nadležne institucije: Ko je doneo odluku da se otac viđa sa decom, makar i u kontrolisanim uslovima, ukoliko je bio na odsluženju zatvorske kazne zbog nasilja nad detetom? Da li je pravo oca na viđanje dece jače od prava deteta da živi bezbedno i bez nasilja? Da li su institucije primile nove prijave zlostavljanja supruge od strane M.L. i, ukoliko da, šta je urađeno po ovom pitanju? Da li su institucije izvršile procenu bezbednosnih rizika koju su u obavezi da urade? Ukoliko je bilo prijava, da li je Grupa za koordinaciju i saradnju, koja je od 1. juna prema Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici u obavezi da organizuje sastanke na svakih 15 dana, razmatrala i slučaj O.L. i njene dece?

Po ko zna koji put – država je obavezna da u svakom trenutku, uvek i svuda, promoviše nultu toleranciju na nasilje i u potpunosti sprovodi sve mere u sprečavanju, zaustavljanju i kažnjavanju nasilja”, poručuju iz Mreže žene protiv nasilja. 

Hej, muškarci, možete doprinijeti smanjenju nasilja prema ženama

U posljednjih nekoliko dana u Srbiji su ubijene dvije žene i jedno dijete. U srijedu, 5. srpnja u Centru za socijalnu skrb u Novom Beogradu M.L. ubio je suprugu O.L. udarajući je kamenom po glavi ispred njihova tri sina. Odšetao je i naknadno počinio samoubojstvo. Jučer, 12. srpnja, u Centru za socijalni rad u Rakovici M.N. nožem je ubio suprugu M.Đ. i zadavio četverogodišnjeg sina. U izvornom obliku i dopuštenjem prenosimo Facebook objavu feministkinje, aktivistkinje i novinarke Jovane Netković u kojoj se obraća muškarcima u vezi muškog nasilja prema ženama. 

Hej, muškarci, znate li da postoje stvari koje možete da uradite, a da doprinesu smanjenju nasilja, ako to, naravno, želite. Evo daću vam par primera, kao osoba koja se razume u ovu temu.

1. Nemojte da pričate kako su ovi likovi koji ubijaju žene i decu “monstrumi”, “bolesnici”, “psihopate”, jer time govorite da su to neki nestabilni ljudi koji ne mogu da se kontrolišu i da je to “jače od njih”. Upravo suprotno – ti ljudi vrlo dobro znaju prema kome mogu da ispolje agresiju – prema onima koji imaju manje moći, pa tako ih na poslu iznervira šef i u opštini neki ćata, pa njega ne tuku i ubijaju, već svoju ženu (i decu). Drugo, u 99% slučajeva su svi oni već imali istoriju uznemiravanja, nasilja i pretnji, pre nego što su ženu ubili, dakle nije mu “samo jednom pukao film”.

2. Nemojte da izgovarate gluposti tipa “i muškarce žene psihički zlostavljaju, a to je mnogo gore” pri čemu uglavnom mislite na institut “zvocanja”. Učite jedni druge da u nefunkcionalnim odnosima, gde nema šanse za napredak prekinete vezu/brak sa partnerkom, a ne da se okrenete (auto)destrukciji. Pričajte o osećanjima, ne pretvarajte ih u bes.

3. Podržite ženu da izađe iz nasilja. To je jedan mnogo težak proces, da ste malo guglali i želeli da naučite od onih koji se time bave, shvatili biste to. Nemojte da očekujete orden ako ste prijavili komšiju koji tuče ženu i dete, a posle da kunete ženu koja se nasilniku vratila. Ogroman broj ubistava se dešava upravo kad žena odluči da napusti nasilnika. Ako su tu i deca, komplikacije su tu još veće. Prosto, ako želite da pomognete niste bog koji odlučuje šta će žena sa tom podrškom. Mislite da je lako ženama koje su posvetile godine da pomognu nekoj ženi da se izvuče, i ona se opet vrati? Pa nije, ali one to ne prestaju da rade, zato što kapiraju mehanizam po kome to funkcioniše.

4. Nemojte biti govedo koje kaže “sama ga je birala, mene se to ne tiče”. Itekako te se tiče, čim si se odlučio da pričaš o njoj. Tiče te se ako baviš osuđivanjem, da li je ona to zaslužila. Tiče te se, jer ćeš sigurno da tražiš zaštitu od države i društva kad se isto to desi nekoj ženi tebi bliskoj.

5. Pokažite drugim muškarcima da nasilje nije dobrodošlo. Kad neki lik priča o tome kao bi tukao neku ženu, ili kako joj povremeno “samo” lupi šamar, odreagujte nekako. Bar recite da to nije okej. Za to vam, potpuno razumem, treba više hrabrosti nego da pišete na Fejsbuku komentare feministkinjama da im objasnite kako nisu u pravu.

Distancirajte se od nasilnika. Teško je kad je to neko ko vam je blizak. Šta mislite kako je nama, feministkinjama, kada uporno srećemo, među rođacima, poznanicima, kolegama, likove koji su odvratni prema ženama, često ne možemo da im kažemo sve šta mislimo, nekad ni delić, a prinuđene smo to da slušamo, nekog, sa kim se srećemo, kako govori “e ona glupača, onaj je redovno bije, a ona to voli, he, he”. Jezivo je kad otkrijemo da neke grozne stavove imaju ljudi bliski nama, pa tražimo neko strpljenje, koje smo odavno potrošile da im objasnimo, jer razumemo problematiku, kako to funkcioniše, da bi neko “naš” shvatio i ne bi posredno/neposredno učestvovao u nasilju.

6. Slušajte žene, verujte ženi. Evo sve ove ubijene žene su se žalile institucijama, muževi bili osuđivani, deca oduzimana, pa dodeljena i ni to nije bilo dovoljno da institucije shvate koliko su ugrožene i koliko su pretnje ozbiljne.

7. Mrdnite dalje od svog elitizma. Znam da je zabavno pridružiti se rulji, koju ne razdvaja rod, klasa i obrazovanje, a koja misli da je starleta najveće dno. Svi koji pričaju da žena koja je ubacila silikon u sebe i koja ide “polu-gola” i slobodno priča o svojoj seksualnosti, koja možda pruža seksualne usluge za novac, treba da se ubije su nasilnici, bez izuzetka. Niste vi ti koji odlučuju čiji su životi vredni, prema tome da li se ponašaju na način kako vi mislite da “žensko treba da se ponaša”.

8. Prekinite da se ponašate kao “fini momci” na koje žene ne obraćaju pažnju, jer vole pare, nasilje i šta već. Žene vam ne duguju da budu sa vama u vezi. Kao što je ovde Dilan Gariti rekao “ako ste dobri prema nekoj ženi samo da biste dobili seks u zamenu, zapitajte se da li ste dobra osoba”.

9. Nemojte da šerujete jadan humor bednih altrajtovskih stranica tipa Pujo Šotka, citate Miroljuba Petrovića. Jednostavno – nemojte, vama je šala, mnogima je inspiracija.

10. Budite nekad na nekom skupu protiv muškog nasilja nad ženama. Ne treba vam pozivnica, ne treba da se osećate prijatno i dobrodošlo među feministkinjama i da vam neko zbog toga aplaudira. Treba da pokažete da je nasilje nedopustivo. Treba da sprečite da bude ubijena još jedna žena i dete.Treba da pokažete da Centri za socijalni rad i ostale institucije i društvo i vaši prijatelji ne treba na prvom mestu da misle o tome da porodica pokuša da ostane na okupu, nego da ta porodica bude bezbedna.

Što bi Eve Ensler rekla “Muka mi je od pasivnosti dobrih muškaraca. Gde ste bre vi? Živite sa nama, vodite ljubav sa nama, prijatelji ste nam, očevi, braća, brinemo o vama, podižemo vas, zašto onda ne stojite uz nas? Zašto onda niste dovedeni do tačke ludila u kojoj preuzimate akcije da zaustavite silovanje i ponižavanje nas?”

11. I dalje mislim da je najvažnije da muškarci pričaju drugim muškarcima šta je pogrešno, ako se pitate gde je vaše najvažnije polje delovanja.

I na kraju, baš zbog toga, što možda nećete poslušati mene, poslušajte ovog sjajnog muškarca koji je objasnio šta je strah za žene, a šta za muškarce. Tačnije, od citata Margaret Atvud: “Muškarci se plaše da će im se žene smejati. Žene se plaše da će ih muškarci ubiti” – napravio je zaista dobru foru. Eto moguće je i bez rape jokes, napada na one sa manje moći, bez “političke nekorektnosti” biti zaista duhovit, a pogoditi srž i biti dubokouman.

Seksistička prtljaga: Znanost stalno podcjenjuje žene

U svojoj novoj knjizi “Inferior: How Science Got Women Wrong” Angela Saini tvrdi kako nas je “seksistička prtljaga” unutar znanosti krivo uvjerila u to da su žene slabije od muškaraca.

Tri znanstvenika sa sveučilišta McMaster 2013. godine objavila su znanstveni članak u časopisu PLOS Computational Biology pod nazivom “Mate choice and the origin of menopause” (Odabir partnera i podrijetlo menopauze). U članku trojica cijenjenih muških znanstvenika tvrde da su žene evoluirale da prolaze kroz menopauzu jer muškarci, pa čak ni oni stariji, ne smatraju starije žene privlačnima, što uzrokuje gubitak plodnosti.

Nakon što je pročitala njihov članak, znanstvena novinarka Angela Saini bila je ispunjena čistim bijesom. Nakon opažanja ostalih sličnih pseudoznanstvenih seksističkih sranja, Saini je napisala Inferior: How Science Got Women Wrong—and the New Research That’s Rewriting the Story.

Središnja pretpostavka njene knjige je da znanost, kao bilo koja druga disciplina, ima sposobnost da pojačava seksističke i rodne stereotipe te su kao posljedica toga žene podcjenjivane kroz cijelu povijest.

Saini tvrdi da je znanost postigla neobičan status u našem društvu kao jedini nosilac nepristrane istine. Mi laici ne možemo razumjeti tajne znanosti – o muškarcima u bijelim kutama i onim velikim okruglim metalnim cilindrima za razdvajanje tvari – pa govorimo stvari poput “Što si ti, rocket scientist? Ha ha ha” kada želimo reći da je netko inteligentan/na i shvaća sve činjenice.

Neiznenađujuće je da i sami znanstvenici ovjekovječuju taj mit o nepogrešivoj znanosti. To im pomaže da opravdaju svoj nedodirljivi položaj u društvu, isti onaj uzvišeni položaj koji je i Bill Cosby uživao do nedavno. Kao studentici književnosti, studenti prirodnih znanosti su mi sa zadovoljstvom govorili kako je njihovo akademsko zvanje superiorno jer se oslanja na objektivnu istinu, a ne na ljudske mane i nagađanja.

Ipak, studiranje književnosti dalo mi je kritični um koji može analizirati sranja koja trojac sa McMastera prodaje. Hvala ti, književnosti! A Inferior je knjiga koja je morala biti napisana, samo je neobično što je za to trebalo toliko dugo vremena.

“Tijekom povijesti, znanost je bila seksistički orijentirana prema ženama te je utjecala na to šta nam istraživanja govore o ženama”, objašnjava Saini, nadodajući da je htjela razumjeti patrijarhat iz znanstvene perspektive.

Žene su stalno bile isključivane iz znanstvene zajednice, od Marie Curie koja je bila izbačena iz Francuske akademije znanosti (Académie des Sciences) 1911. godine, odnosno iste godine kada je osvojila svoju drugu Nobelovu nagradu, pa do vidljivog nedostatka žena u STEM području. “To znači da je bilo mjesta da se predrasude uvuku u znanstvene krugove”, tvrdi Saini, navodeći znanstvenike poput Darwina, koji je bio opčinjen svojom mizoginijom jednako kao i fosilima (tvrdeći da su žene manje evolucijski razvijene od muškaraca). Iako je Darwin mrtav, njegovo nasljedstvo ostaje jer se još stvaraju znanstveni radovi koji šire mizoginiju.

{slika}

“Mnogo je loše evolucijske psihologije”, govori Saini, citirajući istraživanja koja tvrde da su muškarci bolji vođe zbog njihove uloge lovca i sakupljača u prošlosti, ili da su žene manje promiskuitetne od muškaraca. U stvarnosti, priče koje dobivamo od nekih evolucionarnih psihologa/inja su krive. Saini kao primjer daje rane ljudske zajednice u kojima su žene i muškarci ravnopravno dijelili obveze i gdje su žene također obavljale ulogu lovkinja i sakupljačica. No, nije cijela evolucijska psihologija loša. “Neke hrabre žene, poput antropologinje i feministkinje Sarah Blaffer Hrdy hrabro su izazvale seksizam unutar discipline”, objašnjava Saini.

Kada je znanost trebala gurati žene naprijed, ona ih je obuzdavala. Znanost u društvu ima status nosioca nepristranih činjenica i način na koji o njoj moramo razmišljati je poput procesa. Ljudi moraju razumjeti da znanost nije samo struja ispravnih činjenica nego da i ona može skrenuti u lošem smjeru. Stručnjaci nisu bogovi.

Središnji Sainin argument je da su intelektualna i tjelesna snaga žena stalno podcjenjivane od strane znanstvenika. “Žene su isto snažne i smatrati ih slabijim spolom je krivo”, govori Saini. “Biološki su žene bolje u preživljavanju od trenutka svog rođenja. Imaju snažniji imunološki sustav i zaštićene su od nekih genetskih stanja koja zahvaćaju samo muškarce, što djelomično objašnjava i činjenicu zašto žene žive dulje”.

Saini strastveno objašnjava kako je ideja da su muškarci lovci i sakupljači, a žene njegovateljice samo to – ideja, odnosno socijalna konstrukcija koju smo si sami nametnuli/e. Ali stvarnost, kako u prošlosti tako i danas u zemljama u razvoju, je veoma drugačija.

“Žene diljem svijeta rade jednako teško kao i muškarci. Većina žena svaki dan radi veoma teške fizičke poslove”, kaže Saini. “Ja sam iz Indije, i tamo žene rade jednaku količinu posla kao i muškarci, ako ne i više. Ta činjenica postoji tisućama godinama, prije nego je patrijarhat postojao”.

Naposljetku, Sainijina ambicija je novi znanstveni model, onaj koji će prepoznati da i znanstvenici/ce mogu pogriješiti i biti skloni/e predrasudama kao i svatko drugi. Ali, stvari se već mijenjaju.

“Kako žene sve više ulaze u znanost te društvo postaje puno prosvjećenije, stvara se nova priča”, objašnjava Saini. Želim da žene vide da ravnopravnost nije samo politički ideal, nego da smo i biološki jednako sposobne kao muškarci.

A razlog zašto žene prolaze kroz menopauzu i unatoč tome dalje napreduju te žive dulje od muškaraca? To nije zbog toga jer su ružne i neprivlačne, nego zato jer ih trebamo. Saini zaključuje: “Starije žene su neprocjenjive, ne samo kao pomoć u odgoju djece, nego i zbog njihove mudrosti i posla koje rade u našim zajednicama. One su živi dokaz zašto trebamo žene”. 

Prevela i prilagodila: Morana Novak

Hrana, a ne oružje & Buvljak za šapice

Klub Kocka poziva sve ljude dobre volje i apetita da se pridruže na manifestaciji događaja Food not bombs, tzv. Hrana, a ne oružje u nedjelju, 23. srpnja od 14 sati. Tim događajem ističe se globalna problematika hrane predstavljene u svijetu kao privilegije, a ne prava svakog bića, što bi u konačnici ona trebala biti. Na platou Doma mladih u Splitu kuhat će se fina veganska spiza obogaćena svakojakim začinima koji će se poigravati vašim nepcima. 

Kako bi upotpunili cijelo nedjeljno druženje uz glazbu i veselu atmosferu, okupljanje će imati i humanitarni karakter. Samo par skalina niže, u Kockinom dvorištu, taj dan organizira se i buvljak na kojem ćete pronaći raznovrsne predmete, knjige, nakit, odjeću, ukrase i slično. I ptičice na grani znaju da Split nema azil, stoga sav prihod prikupljen od donacija bit će podjeljen Splitskim udrugama, inicijativama i volonterima koji jedini brinu za napuštene životinje u Splitu.

Cilj ovog pothvata je potaknuti nas na vlastita djelovanja u svom okruženju u skladu sa svojim mogućnostima. Sjetimo se da promjena počinje od nas samih. 

Ukoliko sami želite donirati predmete za buvljak (knjige, ukrase, nakit, odjeću, aparate i sve ono što vam više ne treba, u dobrom je stanju a mislite da bi moglo poslužiti nekome drugome) to možete učiniti na adresi Jadranska 1 u Chillton baru Split (Pon-Čet: 16h-00h i Pet-Sub: 15h-01h).

Kiretaže bez anestezije, žene bez adekvatne zdravstvene skrbi

Prošli je tjedan jedna žena opisala Vladi RH i ministru zdravstva na Facebooku svoje iskustvo s kiretažom ‘na živo’ i pozvala sugrađane/ke na potpisivanje peticije za odobravanje korištenja anestezije za postupak kiretaže u hitnoj ambulanti Klinike za ženske bolesti, tzv. Petrovoj bolnici. Objava je postala viralna, s preko 11 tisuća lajkova (reakcija), 700 dijeljenja i 800 komentara. Iz komentara je jasno da se radi o praksi koja se ne odvija samo u Petrovoj, već i u drugim bolnicama u Hrvatskoj te da sve skupa upućuje na propadanje javnog zdravstva i problematičan pristup reproduktivnom zdravlju žena u Hrvatskoj.

“Nedavno sam imala spontani pobačaj i došla na čiščenje u hitnu ambulantu Petrove bolnice. Zbog vaših odredbi radili su mi kiretažu bez ikakve anestezije“, napisala je 9. srpnja pacijentica Marija Dadić. Dobila je tada ketonal i normabel. Dobila je ketonal i normabel za nešto što se u Hrvatskom leksikonu opisuje kao struganje tkiva s površine organa; najčešće, k. maternice, struganje sluznice maternice kod njezina krvarenja, pobačaja i dr., ili na drugom izvoru kao postupak kojim se kiretom struže sluznica maternice sa svim materijalom koji se u šupljini maternice nalazi. Dobila je, dakle, ketonal i normabel za postupak koji uključuje struganje tkiva.

“2 sata nakon odradene kiretaže pustili su me doma, ali nakon 2 dana ponovno se javljaju bolovi, krvarenje i ugrušci i ja se naravno vratim na hitnu. Naravno kiretaža nije bila učinjena kako treba i pošto je doktorica vidjela u kojem sam psihičkom i fizičkom stanju zaprimljena sam u bolnici kako bi bila ponovno kiretirana ovaj put u sali uz opću anesteziju”, napisala je tada, a nekoliko dana poslije za Index dodatno pojasnila kako su joj rekli da po novim odredbama na hitnoj ne mogu davati anesteziju, ali da se anestezija može dobiti ako bude primljena na odjel.

“Molim vas ministre, sjetite se da jednoga dana na mome mjestu može biti netko od vaše obitelji. Uključite ljudskost i odobrite korištenje anestezije u hitnoj ambulanti Petrove bolnice. Ono što sam ja proživjela ne želim da itko ikada proživi”, završava Dadić u tekstu koji je ujedno i tekst peticije koja se još može potpisati. Do sad ga je potpisalo oko 2000 osoba. Ministar zdravstva Milan Kujundžić, kao ni Vlada, još nisu odgovorili Mariji Dadić, a ne odgovaraju ni na upite raznih medija.

{slika}

{slika}

{slika}

Komentari ispod teksta Marije Dadić i drugdje upućuju na rasprostranjenost prakse obavljanja kiretaže bez anestezije zadnjih godina pa ostaje nejasno o kakvoj se to novoj odredbi radi. Čini se da se kiretaže bez anestezije provode godinama proizvoljno. Kako će vam biti izvršen postupak kiretaže varira, očito, od bolnice do bolnice, od liječnika/ce do liječnika/ce i od smjene do smjene.

Javile su se žene iz raznih gradova koje su prošle kroz istu nepodnošljivu bol struganja sluznice maternice ‘na živo’ dok su od medicinskog osoblja trpjele uvrede i ponižavanja. Postavlja se pitanje zašto se štedi na zdravlju žena uskraćivanjem anestezije, na koje ćemo kroz nekoliko dana valjda od ministra dobiti odgovor.

“Ista stvar u Kninu prije 5 godina… Najgora bol u životu”, napisala je jedna žena. Druga je podijelila svoje iskustvo iz 1996. godine iz bjelovarske bolnice:  “Jaukala sam… uh a oni se derali kad si se jeb… bilo ti je lijepo… Zašto se ti ginekolozi sadistički ponašaju prema ženama nije mi jasno još i danas?”. Treća je prepričala sličnu stvar iz bolnice u Splitu gdje joj je napravljena kiretaža bez anestezije, a sestre su vikale na nju “da šta vičem da tu ima trudnica koje leže i da će se preplašit od mog vrištanja”.  “Svaka čast veterinarima, njima su njihovi pacijenti svetinja”, zaključila je četvrta žena. 

{slika}

{slika}

{slika}

{slika}

Kiretaže ‘na živo’ u našim bolnicama predstavljaju ozbiljno nepoštivanje stručnih smjernica u liječenju, uskraćivanje prava na najbolju medicinsku skrb i kršenje svih prava pacijentica. Obavljanje malih kirurških zahvata vezanih uz reproduktivno zdravlje žena bez primjene odgovarajućeg obezboljenja (anestezije), uz sve navedeno, predstavlja i (namjerno?) propuštanje zaštite žena od nepotrebne patnje i boli, te se kao takvo može označiti kao diskriminacija na temelju spola“, oglasila se na Facebooku i udruga RODA iz koje ističu da je “raširena praksa kršenja kliničkih smjernica i provođenja bolnih zahvata u liječenju bez primjene anestezije ili odgovarajuće analgosedacije” često povezana baš s reproduktivnim zdravljem žena “od kiretaže iz najnovijeg primjera do šivanja međice nakon poroda i punkcije folikula na jajnicima tijekom postupka izvantjelesne oplodnje (IVF)”.

“Roda oštro osuđuje ovakve nestručne, nehumane i diskriminirajuće prakse. Pozivamo na dosljednu primjenu stručnih kliničkih smjernica prilikom zahvata vezanih uz spontani, ali i namjerni prekid trudnoće, na informiranje pacijentica o opcijama medicinske skrbi, kao i osiguranje mogućnosti izbora načina provođenja zahvata”, poručuju.  

Roda je 2014. godine organizirala kampanju #PrekinimoSutnju kojom su žene pozvane da podijele s drugima svoje loše iskustvo poroda tako da napišu svoju priču i fotografiraju se s tim tekstom. U kampanji, koja se suprotstavila stavu da se se o lošem iskustvu poroda ne priča i da je jedino bitno da je dijete zdravo, prikupljen je veliki broj svjedočanstava žena o nasilju u trudnoći i porodu. I u toj akciji na vidjelo su izašli neizbježni mizogini liječnički komentari o jebanju i ostalo psihičko i fizičko nasilje koje žene proživljavaju u ustanovama u kojima bi trebale dobiti adekvatnu medicinsku skrb.

{slika}

{slika}

Primjer postupka kiretaže bez anestezije još je jedan u nizu primjera problematičnog odnosa liječnika_ca prema reproduktivnom zdravlju žena i problema sustava javnog zdravstva koji odlučuje sve više štedjeti na zdravlju žena i time ga direktno ugrožavati. Kao da nam uplitanja U ime obitelji, Vigilarea i ostale ekipe nisu dovoljna.  Ili baš zbog njih?

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.