sdadmin

Trg je naš: u obranu Trga maršala Tita!

Posted on by sdadmin

Antifašistička liga RH, uz podršku većeg broja organizacija civilnog društva i nekih političkih stranaka, organizira 22. lipnja, u 19 sati na Trgu maršala Tita u Zagrebu obilježavanje i proslavu Dana antifašističke borbe. Pod geslom ‘Trg je naš’ na skupu će o važnosti antifašizma govoriti Marijana Bijelić, tajnica udruge Protagora, redateljica Snježana Banović i povjesničar Hrvoje Klasić, kao i kulturno-umjetnički radnici i radnice iz Zagreba.

Tim se skupom nastoji upozoriti da gradska vlast koketira s promjenom imena tog trga, jednog od posljednjih simbola pobjede nad nacizmom i ustaštvom u Drugom svjetskom ratu.

U pozivu Antifašističke lige stoji: “Želja nam je samo jedna proslaviti Dan antifašističke borbe kao početak otpora nadmoćnom neprijatelju za svoje i pravo svih drugih na slobodan život! Hrvatska je sa svim svojim narodima u Jugoslaviji izborila jednu od najtežih bitaka, ne samo protiv nacista i fašista, nego i protiv mržnje, terora i straha koji je posijao ustaški režim. Hrvatska je ne samo pobijedila, već je zajedno s drugim republikama gradila i izgradila bolje društvo u čijoj modernosti i danas uživamo. No upravo je humanost, pravedna raspodjela, dostupnost stanovanja, obrazovanja i zdravstvene skrbi te neupitan ponos na antifašističko naslijeđe jugoslavenske države, i u njoj SR Hrvatske, već godinama i sve snažnije na udaru. Za nas dileme nema. Partizani na čelu s Josipom Brozom Titom oslobodili su ovu zemlju i na tome im hvala! Ta je zemlja na ruševinama i užasnim strahotama mnogih žrtava, ali i oružanog bratstva izgradila društvo. Mi danas živimo u državi bez društva.

U danima pognutih glava koje okrećemo na drugu stranu, u danima ucjene ljudskog dostojanstva egzistencijalnim ne-prilikama, u posljednjoj etapi autodestrukcije jednog društva želimo pokazati da je partizanski otpor i općenarodna podrška tom pokretu inspiracija i danas. Želimo se na Trgu maršala Tita prisjetiti što je značilo živjeti u Jugoslaviji”

Vaginini dijalozi, šupci online i ljubavnice

Posted on by sdadmin

“Dildo radi ženama ono što muškarci ne mogu”, uvodne su riječi panelistice Marike Smith, koja je otvorila programski dio Befem Letnjih feminističkih igara. Letnje feminističke igre su održane u nedjelju, 18. lipnja u Kulturnom centru Grad u Beogradu.

Marika Smith, seks inspiratorica i freelancerica iz Švedske, osim o učincima dilda, govorila je i o anatomiji ženskih seksualnih organa, regularnim igračkama za seks, ali i o sigurnim do-it-yourself igračkama. Panel je bio veoma interaktivan i poučan te je Marika svojim predavanjem donesla dašak seks-pozitivnosti koji nije karakterističan za naše kulturne krugove. “Igraj na sigurno – stručni vodič za erotske igračke i sjajan seks” je panel koji bi valjalo organizirati na svakom feminističkom festivalu u regiji.

Iako se radi o Letnjim feminističkim igrama, govorilo se je i o ozbiljnim temama, kao što je “Žene i ginekologija – problemi žena s invaliditetom i pristup zdravstvenoj zaštiti” na kojoj su govorile Milica Batričević, Milesa Milenković i Aleksandra Novakov uz moderaturu Jane Šarić. Panel je tematizirao kronični nedostatak razumijevanja i resursa koji bi omogućili ženama s različitim vrstama invaliditeta da prakticiraju pravo na tjelesnu autonomiju i reproduktivna prava. Govornice su apelirale da je potrebno raditi na vidljivosti žena s invaliditetom te destigmatizaciji medicinski potpomognute oplodnje i potreba žena s invaliditetom.  Naglašeno je kako liječnici liječnice nemaju potrebna znanja iz komunikologije koja bi olakšala komunikaciju između njih i osoba s invaliditetom.

O “Ženama, zatvorima i zatvorenim sistemima” govorile su Sanja Dojkić, Katarina Ficko i Ivana Bogićević Leko, uz moderaturu Isidore Petrović. Konkretno, govorilo se o zatvorenim sustavima zatvora, bolnicama za osobe sa psihološkim problemima te prihvatnim centrima za izbjeglice.

Sanja Dojkić, optužena  2009. godine za međunarodni terorizam radi bacanja molotovljevog koktela (odnosno dvije pivske boce) na grčku ambasadu govorila je o ženama u zatvoru: “Zatvorske jedinice su modelirane prema potrebama muškaraca: zubar, liječnik, šetnje itd. Žene su u nemogućnosti pristupa ginekološkom pregledu. Ulošci i higijenski proizvodi se kupuju u kantini i nešto su skuplji nego u “vanjskim dućanima”. Ako govorimo o diskriminaciji u zatvorima, činjenica je da Romkinje puno češće dobiju ovisnice za cimerice, što je problem jer te žene ne dobivaju nikakve terapije nego doživljavaju apstinencijsku krizu same, što je izuzetno teško i za njih same i za ljude koji su prisiljeni biti s njima u ćeliji. Isto tako, žene koje su slabog imovinskog stanja i ne mogu si priuštiti higijenske potrepštine, dobiju paket s osnovnim stvarima i sve su najniže moguće kvalitete, ali su žene u zatvoru solidarne te dijele ono što imaju.” rekla je. Sve optužbe protiv Sanje Dojkić su odbačene, no njoj ostaje gorko iskustvo boravka u zatvoru tijekom istrage, kao uspomena.

Ivana Bogićević Leko govorila je o prihvatnim centrima i iskustvu rada s izbjeglicama. Naglasila je kako su u prihvatnim centrima zadovoljene osnovne potrebe izbjeglicama no kako ljudi u izbjeglištvu često govore kako im najviše fali normalan život, život koji uključuje dom, obitelj, svoj krevet, privatnost, kave s prijateljima. Katarina Leko, socijalna radnica iz Slovenije navela je kako je u Sloveniji prije dvadesetak godina redovno dolazilo do prisilnih sterilizacija, prisilnih prekida trudnoće i davanja kontraceptiva pacijenticama bez dozvole. “Vidjela sam žene kako jednom tjedno stoje u redu gole i čekaju tuš. Jedu isključivo sa žlicama jer “postoji mogućnost ozljeda” ako koriste nož i vilicu. U jednoj od institucija u kojima sam radila je bilo puno problema s ušima i radi toga su brijali žene. Jedna od tih žena je izjavila: “Svaki put kada me obrijete imam osjećaj da sam opet silovana” rekla je, s time da Leko ima iskustvo rada I u drugim zemljama izuzev Slovenije te su ovo primjeri s Balkana, ne isključivo Slovenije. No, naglasila je “U Sloveniji se događaju promjene vezane uz uvjete u institucijama za osobe sa psihičkim problema, ali je institucionalizacija bilo koje vrste, i dalje, u većini zemalja, nužno i dehumanizacija osobe”.

S obzirom na nešto izmijenjeni format festivala, odnosno činjenicu da se održava za vrijeme toplijeg dijela godine, osim dva kata KC Grada, dio događanja se je održavao i u takozvanoj “Bašti” KC Grada. Žene iz Rekonstrukcija ženski fond organizirale su Yard Sale od kojeg je sav prihod išao u fond za stipendije Žarana Papić, na kojem se je moglo kupiti mistery seed ili odabrati nešto iz ponude osebujne odjeće. U ponudi je bio i bič za osobnu upotrebu te je bilo moguće preuzeti Ženski fanzin ili dodatne materijale o RŽF-u.

U vrtu je održan Artistic talk s Ljubavnicama, odnosno razgovor s Loanom Lojić, Puležankom sa zagrebačkom adresom, koja je govorila o art-kolektivu Ljubavnice koji djeluje u Zagrebu od 2013. godine. Šest mladih umjetnica djeluje pod tim imenom, a njihov rad se uglavnom bavi spajanjem “nespojivog” odnosno interdisciplinarnog spajanja znanosti i umjetnosti.

Radionica #Instagrad nadišla je sam KC Grad te su pod vodstvom Kornelije Sabo participantkinje mapirale zanimljive momente Beograda pod navedenim heštegom. Izložbom zadruge Nepraktične žeNE predstavljeni su genijalni zidnjaci na ćirilici i latinici s lijevo-feminističkim porukama koje se poigravaju standardnim diskursom na takvim komadima narodne umjetnosti.

Feminističke igre su ugostile i Fannu Ndow Norby i Linneu Claeson, koje obje ukazuju na društvene probleme kroz Instagram aktivizam. Fanna je prikupljala i objavljivala različite rasističke komentare koje bi ona čula ili su joj njezine pratiteljice poslale u inbox, i to na sada neaktivnom Instagram računu @SvartKvinna (crna žena). Prikupila je i kategorizirala dio uvreda s Instagram računa i objavila knjigu. Voli reći kako nije ona jedina autorica jer su u knjizi objavljena svjedočanstva tristotinjak žena. Navela je primjer svakodnevnog rasizma kojeg doživljavaju crne Šveđanke: “Na primjer, pisala mi je žena koja je na roditeljskom sastanku čula nekog oca kako objašnjava svojoj djevojčici kako crna djevojčica ima kosu koja izgleda kao močo te kako bi je taman trebali umočiti u kantu s vodom i prebrisati pod.” Njezina knjiga će se koristiti u školama kao priručnik tijekom razgovora o rasi s učenicima i učenicama te priprema prijevod na engleski jezik.

Linnea je otvorila račun @assholesonline  (šupci online) na kojem objavljuje fotografije muških spolovila koje joj stižu u inbox, odnosno cenzurirane verzije na kojima je vidljivo ime pošiljatelja, prijetnje silovanjem koje dobiva na redovnoj bazi i ostale veoma krive stvari koje joj neimenovani muškarci šalju. “Često znam,” objašnjava, “takve printskirnove podijeliti s njihovim ženama, majkama i obiteljima. Tada polude jer njihovo sramotno ponašanje više nije privatno, već javno te obavezno mene krive za to, ne preispitujući jesu li uopće trebali pristupati nepoznatim ženama na internetu s takvom agendom.”

Naoko nespojiva kombinacija belly dancea i feminizma pokazala se kao osvježavajući dio festivala: Šta će mi revolucija kad ne mogu da plešem! Vedrana Frašto je održala prekrasnu radionicu trbušnog plesa na kojoj je nas dvadesetak sat vremena davalo sve od sebe da izvučemo određenu dozu estetike iz vlastitih pokreta.

Program je bio doista bogat za tako kratko razdoblje, odnosno 12 sati koliko je festival trajao, te je održano još nekoliko panela i niz performansa te DJ setova. Befem je otvorio prostor za feminističke razgovore i solidarnost, uzevši u obzir vruće teme današnjice kao što je uznemiravanje u offline i online prostoru, problematika žena u migraciji, žena s invaliditetom koje nemaju mogućnost ulaska u prostor javnog diskursa, ali i nešto drugačije poglede na umjetnost i život općenito, a sve kroz intersekcionalno shvaćanje modela opresije koji formiraju društvo kao takvo te su stvorena nova područja razgovora i djelovanja kroz interakciju okupljenih aktivistkinja.

O ‘majci iz pakla’, mržnji prema djeci i krvožednom hrvatskom patrijarhatu

Posted on by sdadmin

Tragičan slučaj pogibije trogodišnjeg dječaka iz Pule nije prošao bez kontroverznog i neprimjerenog medijskog izvještavanja. Produktivne rasprave o tome kako je sustav i čitavo društvo zakazalo u prevenciji jednog ovakvog zločina te kako se to ubuduće može spriječiti pale su u sporedan plan jer je nekim medijima zanimljivije bilo senzacionalističko izvještavanje o privatnom životu počiniteljice. Jutarnji list se posebno potrudio izvijestiti o njezinom navodnom promiskuitetnom stilu života. Tako su intimni detalji života majke predočeni tvrdnjama anonimnih muškaraca koji su se sami javili redakciji kako bi opisali svoje navodne online i intimne susrete sa “nesavjesnom majkom.” Ovakva užasavajuća seksualizacija počiniteljice služi kao dodatna demonizacija i zločina i nje same perpetuirajući poznatu i prastaru dihotomiju prikazivanja žena kao ili kurvi ili kao svetica. Bilo bi zanimljivo vidjeti ovakvo izvještavanje da je riječ o muškom počinitelju zločina. Bi li se i onda spominjalo to da “je bila nabijena seksualnim strastima” kako tvrdi jedan od anonimnih muškaraca za Jutarnji list? Osim epiteta “majke iz pakla,” portal 24 sata također je ustvrdio kako “o njoj nitko nema lijepih riječi. Užasnuti susjedi koji je poznaju kažu kako nije previše marila za dijete te kako se oduvijek samo provodila.” Ono što su zaboravili spomenuti jest upravo to da su ti isti susjedi znali za zanemarivanje djeteta i nisu obavijestiti nadležne službe. Takozvane tradicionalne vrijednosti očito omogućavaju samo moraliziranje, nagađanje i zgražanje nad netradicionalnim ženskim životnim stilom (za koji nije točno jasno kako je relevantan za ovu cijelu priču), ali ne i interveniranje po pitanju zaštite djece i građanske solidarnosti.

Komentari na profilu počiniteljice ali i ispod navedenih članaka prepuni su govora mržnje, šovinizama i razno raznih prijetnji fizičkim i seksualnim nasiljem. Navesti ću samo jedan od primjera kojeg je i prenio Jutarnji list: “Guzicu slikaš. A dijete si znala napraviti. Smetalo ti je zbog j… Kad umreš, kosti ću ti pronaći. Nećeš imati mira ni u zemlji.” Da je narod žedan krvi, potvrđuje i komentar jedne Puljanke koja za Glas Istre izjavljuje: “Ja bih za tako nešto uvela smrtnu kaznu i gotovo. Mislim da onaj koji takne dijete na bilo koji neprimjeren način zaslužuje najveću kaznu, a za ubojstvo da ne govorim. Strašno je i tužno, ne poznajem Chiaru osobno, ali znam za njezine roditelje i stvarno mi ih je žao.” Možda bi ovakvih komentara bilo i unatoč svemu, ali ovakvo senzacionalističko medijsko izvještavanje sigurno dolijeva vatru na ionako gorući hrvatski šovinizam. Zanimljivo je to što je otac nesretnog djeteta, koji se trenutno nalazi u zatvoru, jedva spomenut. O njegovom životnom stilu i potencijalnim seksi fotografijama nismo informirane od strane naših medija. To je također jasna poruka kako se u našem društvu i dalje tvrdoglavo smatra kako je sva briga za djecu na majčinim leđima, i kao što je Lana Pukanić ustvrdila, komentirajući  za MUF,  jednu sličnu tragediju smrti djeteta kojeg je u smrt skupa sa sobom odvela njegova majka 2015. godine: “Majčinstvo se agresivno nameće ženama na političkim i intimnim razinama, svakoga dana. Isto kao i heteroseksualna ljubav, u praksi najveći generator nasilja nad ženama. Tu su da nas postroje.”

Ono što se naknadno saznaje, a što neki mediji nisu imali profesionalne želje sačekati dok su plasirali razna nagađanja i seksualizirajuće sadržaje te poticali na linč i mržnju, da je riječ o osobi sa psihičkim problemima koja je medicinski vještačena te upućena na psihijatrijsko liječenje. Majka počiniteljice navela je kako joj je kćer odbijala liječenje te kako je “više puta od Centra za socijalnu skrb tražila pomoć, a oni su joj odgovarali da oni ništa ne mogu napraviti dok policija ne izađe na teren.” Ovakvo nereagiranje sustava do tragedije u našem društvu nažalost ne predstavlja izolirani slučaj.

Naravno da se ponovno našao jedan “ugledni psihijatar” specijaliziran valjda za psihijatrijsko procjenjivanje na daljinu, umirovljeni prof.dr.sc. Borben Uglešić, koji je za 100 posto ustvrdio, (a da nikad nije ugledao, a kamoli porazgovarao sa počiniteljicom): “Ja ne vidim po onome što sam iščitao iz medija da je ona bolovala od recimo shizofrenije ili slične bolesti. Uzrok njenog ponašanja vidim u manjku intelektualnog razvoja. Očigledno je da ona ne razmišlja o posljedicama, ali ne zbog zanesenosti ili adrenalina, nego je siromašna duhom i naivna. Pogledajte samo kako je ‘neprofesionalno i lakomisleno’ pokušala prevariti policiju sa svoje 32 godine.” O tome kako je ovakvo procjenjivanje krajnje neprofesionalno i štetno pisale smo i ranije. A ovako patronizirajuće tumačenje ličnosti jedne žene ogledni je primjerak toksičnog šovinizma i patrijarhata maskiranog u profesionalnost struke.

Degutantno izvještavanje Dnevno.hr-a nije ništa novo, radi se o portalu koji je već ranije opominjan od strane HND-a za govor mržnje i nacionalistička huškanja (identična inačica tog portala postoji i u Srbiji, vlasnik je isti). Oni na agresivan i krajnje užasavajući način izjednačavaju ovu tragediju sa ženskim reproduktivnim pravima, odnosno pravom na pobačaj. Zapravo  samo pokazuju da im je njihova ideologija iznad svakog interesa za zaštitu dječjih prava i roditeljstva. To zorno oslikavaju i u članku o 14-godišnjakinji koja je navodno upletena u slučaj ubojstva sa zavaravajućim naslovom:  “Osumnjičena maloljetnica iz Pule prošli tjedan skoro dospjela u medije, lagala da je silovana!”  U članku se može nazrijeti posve drugačija priča, a bešćutnost novinara koji se skriva iza naziva portala bez vlastitog imena i prezimena, oslikava se i u pristupu samoj temi: “‘S obzirom na to da je veoma osjetljiva tema, molim vas da obratite pažnju na to da je ta 14-godišnja djevojčica ostavljena na skrb državi te da nema nikoga tko bi je zaštitio. Očito’, požalila nam se prije deset dana jedna Puljanka koja je nasjela na priču maloljetnice koja je danas osumnjičena za ubojstvo trogodišnjaka u Puli”. Ovakvo izvještavanje o maloljetnoj osobi je za svaku osudu kao i protivno posebnim zakonima koji postoje u Republici  Hrvatskoj, a koji štite interese djece u odnosu na iznošenje njihovih podataka u medijima, kao i izvještavanje o njihovim sudbinama, a da se ne šteti njihovoj privatnosti: Zakon o sudovima za mladež, Zakon o socijalnoj skrbi, Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, Obiteljski zakon, Zakon o kaznenom postupku, Kazneni zakon i Zakon o medijima. Insinuiranje suučesništva u zločinu 14-godišnje djevojčice, prije nego što je uopće provedena detaljna  istraga, predstavlja samo još jedan čavao u lijesu proklamirane medijske brige za djecu u našem društvu. Nevjerojatno je da se u medijima traži kažnjavanje i represija, a ne posebno obazriv način pristupa prema djetetu. Dijete je svaka osoba do 18 godina, a u dobi od 14 tek počinje kaznena odgovornost. Stvar je još teža jer se radi o institucionaliziranom djetetu koje spada u najranjiviju skupinu djece.

“Ove odredbe se primjenjuju na način da novinari od suca/sutkinje za mladež ili policajca/ke koja/i je specijaliziran/a za rad s mladima zatraže podatke o događaju, ali ne mogu, a to već i znaju, dobiti osobne podatke o maloljetniku ili djetetu žrtvi pa niti gdje živi ili u koju školu ide, a ako je manje mjesto u Hrvatskoj tada se ne iznosi naziv mjesta nego se kaže, sa područja,  na primjer, primorsko goranske županije. Ujedno kako na sudovima i u policijskim postajama su određene osobe glasnogovornici/e oni razgovaraju sa novinarima i znaju obvezu zaštite privatnosti djeteta pa tako i iznose podatke o procesnim aktima, radnjama u postupku i njihovom rezultatu, a to se odnosi na radnje policije prije formalnog pokretanja postupka, radnje u postupanju socijalne zaštite, radnje državnog odvjetnika i postupak na sudu, ali i u izvršenju ili radi donošenja odluka u evidenciji,” pojašnjava nam Lana Peto Kujundžić, sutkinja za mladež Županijskog suda u Zagrebu.

Dom za odgoj djece i mladeži Pula svakako spada u manje mjesto s određenim brojem djece tako da je šteta već sigurno počinjena, pogotovo ako se radi o djetetu, kako su mediji nepošteno prenijeli, koje je bilo žrtva institucionaliziranog nasilja gdje nadležne službe nisu adekvatno reagirale. Da nasilje postoji u kazneno-popravnim institucijama, nije nova vijest.

Kao što je izjavila pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić u HRT-ovoj emisiji “Tema dana”  zaštita djece nije privatna stvar, a  ova i prethodna vlada govori samo o demografiji i o djeci koje još nema dok o obiteljsko pravnoj zaštiti i podršci šuti. Trenutno se bave i rušenjem institucije pravobraniteljice za djecu, u čemu im svesrdno pomaže i U ime obitelji.

U ovom slučaju cijeli sustav je zakazao. Od liječnika opće prakse, psihijatara, centra za socijalnu skrb, doma za odgoj djeci i mladeži pa i policije, sve do lokalne zajednice i zabrinutih susjeda koji se nisu htjeli miješati. Medijsko izvještavanje o ovoj tragediji ponovno je dotaknulo novo dno, huškajući ionako već dezinformiran narod na mržnju, represiju i šovinizam. Jesu li to možda oni isti ljudi koji su prije par tjedana hodali “za život” i skrivali se iza parola ljubavi prema Hrvatskoj? Život žena i život djece iz ovog primjera nije na cijeni u Hrvatskoj niti je dio hrvatskog naroda spreman pokazati empatiju i ljubav i zaštititi najranjivije skupine društva.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zelena akcija upozorila na još jedno pogodovanje Grada Zagreba privatnom interesu

Posted on by sdadmin

Aktivistki i aktivistkinje Zelene akcije danas su održali/e prosvjedni performans u Masarykovoj ulici u Zagrebu kojim su poručili/e kako je nedopustivo da se drveće siječe zbog privatnog interesa. Traže da se posječeno stablo u toj ulici zasadi na istom mjestu, a buduća terasa prilagodi činjenici da tamo rastu stabla.

Prenosimo njihovo priopćenje za javnost:

Performasu su se priključili građani i građanke koji_e su izrazili_e svoje nezadovoljstvo bespravnom sječom stabla za potrebe terase slastičarnice “Zagreb”, a koja se dogodila prije točno godinu dana, 20. lipnja 2016. godine. Aktivisti_kinje i građani_ke postavili_e su simbolično (umjetno) stablo na mjestu posječenog kako bi pokazali kako je ono izgledalo te koliko je stablo koje je “nadomjestilo” ono posječeno neadekvatna i neprihvatljiva zamjena.

“Vlasnik slastičarnice nije ishodio dozvolu za sječu stabla što su nam potvrdili Komunalno redarstvo i Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode”, komentirala je Gordana Klarić, voditeljica Zelenog telefona Zelene akcije.

Važno je spomenuti kako se je sječa stabla dogodila na lokaciji koja je zaštićeno kulturno dobro – Povijesna urbana cjelina Grad Zagreb. Dakle, zaštićena je temeljem rješenja Ministarstva kulture u Zagrebu i samo Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode (dalje: Zavod) izdaje dozvolu za sječu na zaštičenom području. Prema tome, to nije u nadležnosti Gradskog ureda pročelnika D. Bilića koji se oglasio dopisom u prosincu prošle godine u kojem je pisalo kako je izdana dozvola za sječu navedenog stabla. Zavod nije izdao dozvolu, a Bilićev Gradski ured nije ni nadležan. Stoga, nije  jasno zašto se je uopće oglasio i to još nekoliko mjeseci kasnije.

Dana 2. veljače 2017. godine posađeno je novo stablo, ali ne na mjestu gdje je trebalo biti zasađeno, već neposredno uz postojeća i na užem dijelu nogostupa. Očito se radi o kompromisnom rješenju i nedvojbenom pogodovanju vlasniku terase.

“Budući je rušenjem jednoga od tri stabla u Masarykovoj nanesena direktna šteta javnom prostoru grada, tražimo da se stablo zasadi na istom mjestu, kako i piše u Rješenju Zavoda, a terasa prilagodi činjenici da tamo rastu stabla”, izjavila je Klarić te dodala: “Obveza je nadležnih gradskih tijela voditi računa o javnom interesu koji uopće ne mora biti u suprotnosti s onim privatnim, a ne, kao po tko zna koji put, svojim djelovanjem štititi nečije privatne interese”.

Postavlja se i pitanje je li vlasnik slastičarnice platio kaznu za sječu stabla i tko je platio sadnicu koja nije zasađena na mjestu na kojem je stablo trebalo biti.

Prajd vikend u Beogradu: Neka svi naši glasovi ore se!

Posted on by sdadmin

Građanke i građani okupljeni oko inicijative Ponos Srbije najavile su Prajd vikend (23-26. jun 2017), u okviru koga će biti održana i Parada ponosa “Neka svi naši glasovi ore se” u subotu, 24. juna 2017. godine, sa početkom u 11 časova, od Pionirskog parka do Trga Republike.

Prenosimo njihov poziv u cijelosti:

Povećanje stepena nasilja sa kojim je suočena LGBTI zajednica je samo slika društvenih odnosa koji govore o netrpeljivosti i odsustvu tolerancije prema bogatstvu svih naših različitosti; nasilje je problem svih građanki i građana, koje direktno utiče na naše živote i kome moramo odlučno da stanemo na put.
LGBTI pitanje je pre svega rodno pitanje, manjinsko pitanje i kada razmišljamo i zalažemo se za jednaka prava LGBTI zajednice, takođe zastupamo ravnopravnost žena i muškaraca, glasno istupamo protiv mizoginije i svih oblika kršenja ljudskih prava pripadnica i pripadnika osetljivih društvenih grupa.
Ponosni smo što smo građanke i građani države koja Ustavom i zakonima garantuje sigurnost i ravnopravnost i protestnom šetnjom nastojimo da podsetimo da je neophodno da se postojeći okvir dosledno primenjuje i uvek unapređuje. Ponosno šetamo za sve LGBTI osobe koje se ne osećaju bezbedno, za sve žene, starije, osobe sa invaliditetom, pripadnice i pripadnike manjinskih etničkih zajednica koji su u neravnopravnom položaju, za sve one koji su pretrpeli nasilje, za sve one čiji glasovi moraju da se ore.

Zahtevamo:
1. nultu toleranciju države prema nasilju, profesionalan odnos pripadnica i pripadnika policije prema žrtvama i doslednu primenu odredbi o zločinu iz mržnje od strane tužilaštva
2. omogućavanje, pojednostavljenje i ubrzanje procedura za izdavanje svih ličnih dokumenata trans* osobama
3. doslednu primenu Zakona o zabrani diskriminacije, sprovođenje u delo Akcionog plana za primenu Strategije prevencije i zaštite od diskriminacije za period 2014-2018. Vlade Republike Srbije, kao i pravno regulisanje istopolnih zajednica.

Pozivamo vas da nam svojim učešćem pomognete da se izborimo za pravednije društvo, slobodno, bezbedno i otvoreno za sve nas.

Neka svi naši glasovi ore se!
Neka ljube se istok i zapad, sever i jug!

Žene koje rade: Budi više poput Ivanke

Posted on by sdadmin

Ivanka Trump napisala je knjigu o osnaživanju žena, a ta je knjiga feministička isto koliko i bikini depilacija s motivom svastike. To joj je najbolja kvaliteta. Da je u knjizi Žene koje rade i bilo savjeta koji bi mogli biti relevantni svakoj ženi koja je ikada trebala raditi za život, možda bismo ih morali ozbiljno shvatiti po unaprijed zadanim kriterijima. Kako bilo, ovo zagađenje u vidu zagušljivih otrcanih fraza kreirano i povezano od strane nasljednika/ca i poduzetnika/ca barem možemo promatrati  u hladnom i teškom svjetlu postliberalnih propagandnih ratova. Knjiga Žene koje rade nepoželjna je duga čitulja patrijarhalnih kapitalističkih proroka u njihovoj kasnijoj fazi, upakirana i zamaskirana u ružičasti self-help priručnik. To da bi se autorica ove Park Avenue knjige magija mogla ozbiljno uzeti u obzir kao “lice feminizma” jednako je smiješno kao i bilo kakva sugestija da se ova knjiga i multimilijunski projekt osobnog brendiranja koji promovira ikako može odvojiti od osobne moći Ivanke Trump unutar Bijele Kuće. Ovo je ultimativni blasfemični i incestuozni brak politike i odnosa s javnošću, a licemjerje je pritom najminornija greška koja iz njega proizlazi. Licemjerje je, baš kao u svemu što Trumpovi rade, cijela poanta.

Imam puno pitanja, a prvo je: Draga, besana, neudata, tinejdžerska samohrana majko Božja, odakle ovoj ženi obraz? Na to, naravno, znamo odgovor. Čuči u Ovalnom uredu i potpisuje izvršne naredbe u sosu žablje samoobazrivosti. Ostali kritičari/ke koji su trpjeli gđu Trump i njena marketinški istražena mišljenja o tome kako žene koje nisu uspostavile idealan balans između poslovnog i obiteljskog života jednostavno nisu stravstvene i dovoljno radišne, istaknuli/e su da je ova knjiga banalna, da je trula, da iskorištava riječi žena koje pišu o sustavnom rasizmu kako bi situaciju dobrostojeće korporativne supruge, majke, pojmovnog potrošača onog što je Ivanka Trump brendirala kao za-ured-spremne –suknje-ispod-koljena, usporedila sa stvarnim ropstvom. Drugi su pak primijetili očajnu ironiju u njenom proglašavanju same sebe licem radne žene, dok u isto vrijeme podržava tiranina koji je nekoć proglasio da je za muškarca opasno pustiti ženu da radi, i prilično je jasno da ima toliko poštovanja prema ženskom rodu koliko je jednom pokazao u Howard Stern Show-u, kada se složio da je žena “komad mesa”. Sve je ovo istina, i sve je redom grozno. To međutim i dalje nije ono što je najgore u vezi knjige Žene koje rade.

Najgore je što ovo nije tek self-help priručnik. Knjigu samopomoći može napisati svatko. Ovakav se priručnik može napisati jednostavnim pretraživanjem #wellness taga na instagramu i copy-paste-anjem opisa sve do dosega od 60 tisuća riječi. Knjižare i dućani puni su takvih knjiga, ali su rijetke od njih angažirano fašističke, osim ako imate osobito rigorozan stav prema kultu samopomoći kao sredstvu skretanja anksioznosti atomiziranog pojedinca od društvenih promjena. Ne, ovo je potpuno drugačija razina šarlatanstva – manifest za aspirativno i kapitalističko samoostvarenje koji želi biti nazivan osnažujućim, prosperitetno evanđelje post – Trumpovog patrijarhata sažvakanog i regrutiranog u obliku skupa sladunjavih citata i predloženih hashtagova, nešto poput svojevrsnog despotičnog Barney Dinosaura, samo s mutnijom shemom boja, ljigavom high-class ružičasto žutom i sterilnom bež.

U Ženama koje rade Ivanka se nedvojbeno opisuje kao utjelovljenje svega što je u suvremenoj ženstvenosti aspirativno i poželjno. Odgovor na svaki pojedinačni problem s kojim se “žena koja radi” suočava jednostavan je – “biti više poput Ivanke”. Biti bijela, dobrostojeća i plava; bogata, vitka i skupa; kasna kamikaza kapitalističke ženstvenosti u vidu silikonski oblikovanog mesa; budi Grifterova Madonna. Ova ti žena želi prodati dizajnerski bootstrap koji su samo za tebe izradili/e vrijedni/e strani/e radnici/e, a sve kako bi se mogla nazvati slobodnom kujom.

Ova knjiga nije samo loša i uvredljiva. Za vremena koje sam provela na Zemlji susrela sam se s mnogo loših i uvredljivih pseudo-feminističkih knjiga koje govore o preživljavanju patrijarhalnog kulta smrti koji nosi korporativni kapitalizam, a sve to vrijednim radom i oslanjanjem na naše romantične i profesionalne izbore, od kojih neke na stranicama Žena koje rade Ivanka vrlo živo citira. Ovo nije tek jedna u nizu takvih knjiga. Ova knjiga predstavlja izbor neoliberalnog feminizma koji je metastazirao u nešto daleko opasnije. Vjerujem da je ova knjiga aktivno zlo, a reći ću vam i zašto.

Nije slučajno da se ova vreća iznenađenja, sačinjena od samo-naprijed-curo bromida, objavila baš kad je Trump stariji potpisao zakonske mjere koje potkopavaju pristup kontracepciji, abortusu i reproduktivnoj zdravstvenoj zaštiti, a pritom naglasio da čovjekovo vjersko mišljenje vrijedi više od bilo koje ženske agencije ili udruženja. Najlukavija PR mašinerija nije mogla prekriti kontradikciju između pokrivenosti ove knjige i nesretnih snimki Ivanke kako maše svojim bisernim perajama i slika selfije u čast svog oca i njegova uspjeha u dokidanju osnovnih prava na zdravstvenu zaštitu koja bi trebale/i uživati žrtve silovanja, one/i koji su preživjele/i slične napade i roditelji bolesne djece. Navedeno, međutim, nije u sukobu – riječ je o dvjema stranama iste namjere, dvjema glavama napadača koji prelazi granice, psa koji reži na sve za što se ženski oslobodilački pokret stoljećima borio. Novi napadi na temeljna prava žena nisu u sukobu sa zavijanjem post-neoliberalnog promašenog feminizma kojeg je Ivanka usavršila. To je njihovo logičko proširenje.

Ponovno, licemjerje je poanta. U njemu leži program i cilj Trump režima, kako u teoriji tako i u praksi, a Ivanka je prorok takvog programa. Bilo je tek važno znati kako to nezapaženo provući. Preslatki sterilni model aspiracijske ženstvenosti opisan u Ženama koje rade ide ruku pod ruku s brutalnim socio-ekonomskim napadom na svaku ženu koja nije dovoljno “strastvena” ili “radišna” da bi bila rođena kao kći milijardera. Vjerski vas fanatici žele prisiliti da rađate protiv svoje volje? Netko je deportirao čitavu vašu obitelj? Možda samo niste dovoljno sanjali i radili! Ovo je potpuno nova sorta anti-feminizma, a cilja na žensku autonomiju na svakoj razini dok pojedince drži u potpunosti odgovornima za vlastito osnaživanje.

I pod “osnaživanjem” Ivanka misli na konformizam – konformizam koji se može pronaći u jednoj viziji slobode, u jednoj verziji ravnoteže između posla i života koja praktički nije dostupna gotovo nikome, pa čak ni imućnima. Anne-Marie Slaughter i Sheryl Sandberg, od kojih Trump slobodno posuđuje, već su naširoko opisale koliko je još uvijek ženama teško “imati sve” kad je to “sve” “karijera u vladi, financijama ili akademiji, zdrava obitelj i konvencionalan brak”. Njihova su rješenja, baš kao i Ivankino, individualna, a ne strukturna – ali problemi koje identificiraju  nepoznati su većini američkih žena od kojih se mnoge bore da zadrže ono što imaju, dok se neke od njih čak usuđuju sanjati i o životu koji ne uključuje brak, majčinstvo i korporativno uposlenje.

Ovo je model ženskog osnaživanja koje neoliberalizam može prigrliti dok ga neonacionalizam aktivno slavi: osnaživanje koje se obraća isključivo dobrostojećim bijelim ženama, pripadnicama određene društvene klase koja nikada, ni na trenutak ne dovodi u pitanje niti izaziva superiornost bijelog muškarca, nikad se ne žali, nikada se ne ljuti i čija je skupa izblajhana kosa uvijek savršena. Ivankin feminizam u potpunosti negira postojanje bilo kakvog strukturnog seksizma, odbija držati muškarce na bilo koji način odgovornima za ugnjetavanje žena, cjelokupan teret promjene stavlja na leđa pojedinca koji/a putem radišnosti i pažljivog biranja partnera, kroz uski utor mogu malo promijeniti svoj život. To je feminizam za ljude uvjerene da je postojanje u momentu permanentnog oduzimanja sna isto što i biti svjestan.

Ideologija Ivankalanda, ukoliko postoji, zastupa stajalište da će ljudi dobiti ono što zaslužuju, baš kako kaže tatica. 

“Moj je otac uvijek govorio, ako voliš to što radiš, i radiš na tome jako naporno, uspjet ćeš. Ovo je fundamentalni princip kreiranja i perpetuiranja kulture uspjeha, a također i osnovna smjernica za mene osobno”.

Eto vam. Ako naporno radite i sanjate velike stvari, i vi možete postati zastrašujući korporativni ženski robot koji se ne bi mogao našaliti sve i da jedino na taj način može zaustaviti curenje dokumenata u javnost. Posljedica je, naravno, da se oni/e koji/e još nisu dosegli/e taj homogeni aspiracijski ideal post-liberalne ženstvenosti jednostavno nisu dovoljno trudili/e. Čujete li me? Vi ljenjivci/ice. Tako je.  Ako ti, damo koja si dovoljno unesrećena da čitaš ovo katastrofalno djelo, još uvijek nisi zaradila svoj prvi milijun i angažirala nekoga u nizu svojih zaposlenika za brigu o djeci, sama si kriva jer si tako bespomoćna i jer nisi uspjela slijediti svoje snove. Svi mogu biti Ivanka, pa zašto onda nisi i ti?

Istina je da svatko može biti ljuska ljudskog bića koja mrtvih očiju zuri u instagram, mahnito se fotošopira u ranu zoru, razapeta između duševnog sloma korporativne droge i neplaćenog emocionalnog rada za nekog nezahvalnog džokeja, ako to zaista i želi, ali samo poseban tip osobe može biti sve to, dok će u isto vrijeme također biti i lažni mamac za globalnu reakciju usmjerenu protiv prava žena. Ivanka Trump poseban je tip osobe, Stepfordian Night-Ghast od neo-kapitalističkog auto – Taylorizma. Jednostavna je tjeskoba njezine proze također dio horora: s vremena na vrijeme, knjiga je poput uspaničarene vriske strojeva koji počinju osjećati.

 

ISTRAŽI SVOJE INTERESE: Zapitaj se o čemu voliš razmišljati. Što ti najviše znači? Kako voliš provoditi vrijeme? Što nimalo ne voliš raditi?

RAZVIJ I VJEŽBAJ SVOJE INTERESE: Jednom kada imaš generalni pravac, nagovještaj onog u čemu uživaš, odi u svijet i učini s tim nešto. Eksperimentiraj, pokušaj, uči. Nađi načina da konstantno loviš svoje interese.

Tko sam ja? Kako to da imam interese? Postoji li u ovom umirućem svijetu mogućnost zadovoljstva? Mogu li voljeti?

 

Nije na meni da špekuliram je li Ivanka angažirala pisca iz sjene – svakako je više zastrašujuća pomisao da je knjigu napisala sama –  ali knjiga Žene koje rade iz više razloga djeluje kao da ju je umjesto Ivanke napisala druga osoba. Djeluje ukleto. Djeluje da je njen autor/ica na dubljoj razini već mrtav/a ili makar reanimiran/a, svaka je zavodljiva rečenica ove knjige kao potkrijepljena plačom duhova žena i saveznika/ca koje/i su se stoljećima borile/i za slobodu, što predstavlja puno više od top menadžerske pozicije dok trideset priča ispod – svijet gori.

Fašizam je estetika isto koliko i ideologija, ali u Ivankalandu se ta logika još snažnije zastupa. Prema tome, u ovoj knjizi nema jaza između ideologije i brendinga. U Ivankalandu su lijepe sintetičke haljine koje nosite i lijepa sintetička politika koju promovirate dio iste tanke tkaninte iz skladišta u kojem su zaposleni/e subvencionirani/e kineski/e radnici/e, prožeti monotonim mantrima kao što je jutarnja prozivka u neonacionalnim i pseudofeminističkim školama:  

“Razmišljam o tome kako najbolje iskoristiti sebe za dobrobit svog brenda i organizacije Trump”.

Ivanka ne naziva sebe feministkinjom direktno; igra loše među bazama, za nju smo mi koji vjerujemo u pravdu i jednakost djecoubojice, kastrirajući i teror-simpatizerski nastrojene, muškarco-mrzeće vozačice hvaljenog karusela. Riječ “feminizam” ne pojavljuje se u njenoj knjizi; fraza “moj otac” pojavljuje se 30 puta, a “brend” i “brendiranje” 59 puta. Dok mi zbrajamo riječi, u knjizi koja govori o ravnoteži žene između zahtijeva posla i obitelji, riječ “baka” pojavljuje se tek jednom. Ivanka ima najmanje dvije bake, baš kao što ima i ostatak osoblja u kućanstvu, a za koje ćete pomisliti da bi ovaj model ženstvene samoprodukcije i reprodukcije moglo učiniti puno jednostavnijim. Kako god, ova je knjiga dio marketinške strategije kojoj je cilj prodati jednu od najbogatijih i najmoćnijih žena na svijetu upakiranu u bilo koju ženu na svijetu – ona ima probleme, baš kao što ih imaš i ti. Brine se kako optimizirati vrijeme. “Nabavi sluge” još uvijek nije prihvatljiv motivacijski hashtag, ali za četiri će godine možda biti.

Jedna od najpopularnijih anegdota iz Ivankalanda sastanak je Naše Dame od Dogovora sa svojom kćerkom koja još nije ni u pubertetu, u vrijeme ručka, u posebnom ružičastom uredu s preklopnim pisaćim stolom, čestitajući samoj sebi na vlastitom dobročinstvu prema djetetu, prema kompaniji, ali i prema, kako je pretpostavljeno, čitavom ženskom rodu. Kao što Michelle Goldberg zapaža u Slateu, netko je vjerojatno prevezao na sastanak i sa sastanka s čuvanom majčinom jedinicom, a ne mogu dokazati da je taj jedan netko u nizu radikalnih nevidljivih ženskih slugu, ali ako je to bila Jared, pojest ću svoj primjerak smeća od manifesta i nazvati to obrokom s obiljem vlakana. Većina stvarnih radnih žena – odnosno sve žene – ubile bi da imaju ovakve probleme kad je u pitanju optimiziranje vremena, a to je i poanta: Trebale bismo težiti ovome, baš kao što bi muškarci trebali težeti slici tajnog tajkuna koji jedan prst drži na gumbu za nuklearnu eksploziju, a ostalih devet ispod suknje bilo koje od Miss Universe natjecateljica koje trenutno sponzorira, a ako težiš dovoljno jako, možda ne primijetiš da ćemo i sami nastradati.

Pitanje novca spominje se u poglavlju “Uložite vlastito tvrdnje/pravo” (?) gdje Ivanka otkriva zbrkanu manifestnu sudbinu anti-feminističkog Trump futurizma u jednom neutralnom komentaru:

“Najjednostavnije rečeno, uložiti vlastitu tvrdnju znači proglasiti nešto svojim. U ranijoj povijesti naše zemlje, kako su sticani novi teritoriji – osobito tijekom zlatne groznice – građanin je doslovno mogao položti ulog u zemlju i to područje nazvati vlastitim. Zemlja sama po sebi, baš kao i sve što se na njoj nalazi, zakonski bi postalo vlasništvo te osobe.”

Ivanka nije jedina koja diskretno govori o ovim nelagodnim stoljećima rasističkog klanja kada raspravlja o osvajanjima američkog zapada, ali je možda nabestidnija kada to predstavlja kao moralnu lekciju modernoj poslovnoj ženi.

Ovo je Trumpovska namjera koja se kuha na kaustičnom smeću genocidnog apologizma: uzmi ono što želiš od onog od koga želiš. Stavite na to zastavu, na to stavite svoje ime, sad je vaše i nevažno je tko će u tom procesu ispaštati, jer vi ste pobjednici a oni gubitnici, a to je američki način. Ovo Trumpovi rade. Poput balističkog skupa razmažene djece koja gnjave u robnoj kući, vide nešto što žele, to zgrabe, ako treba i silom, rastežući i trgajući do neprepoznatljivosti, potom vrište da im se kaže kako sjajno izgledaju u-čemu-god dok vi odlazite platiti na pult, bilo da je riječ o zapadnom krilu ili o slobodi žena. Ivanka je uvidjela trend osnaživanja pseudo-feminizma i htjela ga je za sebe, pa je od oca zatražila da joj ga kupi, ali svi će ga ostali ustvari platiti. To je jedan u očima patrijarhata. Idući: Kako stilizirati pustinju u vašem podzemnom bunkeru kad tata konačno odluči raznijeti svijet. 

Prevela i prilagodila Kristina Ilić

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org