Queer Binganje: Svima najdraža aktivnost

Svima najdraža aktivnost dolazi u Pločnik. Binganje je postalo svjetski fenomen u dosta kratkom vremenu. Umjesto da sami_e bingate doma, Zagreb Pride za vas je pripremio zajedničko gledanje web serija.

Nema ništa bolje od binganja serija uz društvo, pivo i snack. Sve serije imaju nešto zajedničko, a to je da su zastupljenji_e LGBTIQ likovi. Svako binganje traje do sat i pol!

31.05. u 17 sati
Her Story
07.06. u 17 sati
The Gay and Wondrous Life of Caleb Gallo

Događanja u sklopu Mjeseca ponosa su također sjajna prilika da se opremite za Prajd te i na ovom događanju imate priliku donirati za Prajd 2017., a samim time i odabrati prigodne poklone. Što sve nudimo kao poklone uz donaciju provjerite OVDJE.

Izvještaj o novom valu nasilja nad izbjeglicama na granicama RH

Inicijativa Dobrodošli! i Inicijativa Are you Syrious? pozivaju Vas na konferenciju za medije na kojoj će predstaviti Izvještaj o novom valu nasilja nad izbjeglicama na granicama Republike Hrvatske u ponedjeljak, 29. svibnja u 12 sati u Kući ljudskih prava (Selska cesta 112c, Zagreb).

Policijsko nasilje na hrvatsko-srpskoj granici ponovno je uzelo maha, a prema svjedočanstvima izbjeglica, nasilje je sve jače i brutalnije. Tijekom ove godine, aktivisti i aktivistice udruge Are You Syrious? i Inicijative Dobrodošli! u više su navrata upozoravali na nezakonito i nasilno policijsko postupanje prema izbjeglicama koji uglavnom iz Srbije prelaze na teritorij Republike Hrvatske, a na to su upozoravale i brojne međunarodne organizacije, među kojima i ovog tjedna udruge Liječnici bez granica i Liječnici svijeta.

“Prema svim tim javno dostupnim izvještajima i priopćenjima, kao i prijavama, svjedočenjima i drugim materijalima koje primamo od izbjeglica ili osoba koje su s njima u kontaktu, jasno je kako je u posljednje vrijeme došlo do višestrukog porasta broja nezakonitih protjerivanja i eskalacije nasilja na granicama Hrvatske, o čemu ćemo govoriti na konferenciji za medije, gdje ćemo predstaviti i najnoviji izvještaj o nasilju nad izbjeglicama”, pozivaju organizatorice..

Na konferenciji za medije govorit će:

  • Lea Horvat, Inicijativa Dobrodošli
  • Kelsey Montzka, udruga Are You Syrious?

Crveni feminizam u neoliberalno doba

Živimo u postmoderno doba i neoliberalizam je svuda oko nas. Inficirao je našu kulturu, naše političke pokrete, naše škole, financijske institucije, ratove, imigraciju, proizvodnju. Ušao je u naš feminizam, u naš antikapitalizam, naš antirasizam, naše društvene mreže. Nikao je iz ruševina radikalnih društvenih pokreta 1960-ih i 1970-ih. Kao način proizvodnje, kao politički projekt, oblikovao je način na koji ljudi razmišljaju, funkcioniraju i proizvode. Učvrstio je već prevladavajući zapadni idealizam i individualizam, slaveći osobni izbor usred sve gore nejednakosti i siromaštva te eksportirao svoje politike mjera štednje putem MMF-a i Svjetske banke u krizama razorene dužničke zemlje diljem svijeta. Osim sve gorih uvjeta za radništvo diljem svijeta, neoliberalizam je oblikovao politički otpor kao zrcalni odraz samoga sebe[1] kroz postmodernu filozofiju i politiku[2]. Suvremeni feminizam je krajnje depolitiziran i sveo se na postmoderni osobni identitet. Ovaj depolitizirani liberalni feminizam sveo se na to da se zapadne privilegirane žene “tapšu po leđima” jer su izabrale ono što su htjele, uključujući i prilagodbu patrijarhatu. Hiper-kapitalistička proizvodnja nastavlja sa svojim ekocidalnim uništavanjem našeg planeta, prisiljava milijune ljudi na rad u brutalnim uvjetima za bijednu plaću, treba imperijalističke ratove kako bi se samoodržala i sistemski ubija rasne potklase. Pa ipak, kapitalizam još uvijek strukturira čitav naš svijet.

Rad još uvijek stvara svu vrijednost.[3] Potreba za snažnim, militantnim pokretom koji bi dokrajčio kapitalizam nikada nije bila ekstremnija ili nedostižnija. To posebno vrijedi za žene, koje su eksploatirane u produkciji i reprodukciji, koje su komodificirane, prodavane, korištene kao objekti, dvostruko opresirane kapitalizmom i muškarcima. Kapitalizam i muška supremacija međusobno se osnažuju i podupiru. Feminizam koji nije srušio kapitalizam nikada neće osloboditi sve žene, jer će među siromašnima, radništvom i porobljenima uvijek biti žena. Stoga, feminizam koji želi dokinuti mušku supremaciju zahtijeva ravnopravnost svih ljudskih bića i kraj svake eksploatacije. Ukratko, feminizam mora biti komunistički.

Povijest socijalističkih revolucija i socijalističkih društava nudi nam brojne lekcije o postizanju oslobođenja žena u socijalizmu. Izazovi koje je ženama u socijalizmu nametao kapitalistički svijet i socijalistički muškarci ne negiraju činjenicu da je za oslobođenje žena potreban komunizam. Kako bi izbjegli muški šovinizam koji nalazimo u različitim stupnjevima u svim socijalističkim projektima u povijesti, današnji antikapitalisti i antikapitalistkinje trebaju učiti iz te povijesti i preusmjeriti borbu prema radikalnom historijskom feminističkom socijalizmu. Nema alternative.

Moj cilj pisanja ovog teksta jest doprinijeti feminističkom pokretu u razvijanju političke i feminističke teorije. Želim proizvesti polemičku analizu različitih aspekata i feminizma i danas popularnog “libertarijanskog socijalizma” te uvesti marksizam kao krajnje relevantnu i  najkorisniju političku alternativu. Moj je cilj iznova upoznati mlade feministkinje i feministe i lijeve aktivistkinje/e s marksističko-lenjinističkim ili “crvenim feminizmom”, ali i odgovoriti na pitanja mladih ljudi koji žive u antimarskističkom dobu, piše Emily Eisner za Red Feminism.

Prvi dio mog teksta započet će sa smještanjem suvremenog radikalnog feminizma unutar ostalih feminističkih trendova i objasniti zašto današnji socijalistički feminizam treba učiti od brojnih radikalnih feminističkih teorija i metoda. Zatim ću objasniti zašto socijalistički feminizam kao takav nudi strukturu i metode koje su nužne kako bi ozbiljno osporile i konačno uništile mušku supremaciju.

U drugom ću dijelu istražiti kako neke od anarhističkih ideologija sadrže vrijedan doprinos feminističke kritike ljudske civilizacije te stoga feminizam treba ukorporirati ili barem razmotriti neke od ovih kritika u svrhu razvoja tih ideologija. Nakon što objasnim zašto je anarhizam kao antikapitalistička ideologija odraz hegemonijske, neoliberalne kulture i krajnje beskoristan za oslobođenje žena, predstavit ću marksizam, odnosno marksizam-lenjinizam kao optimalnu političku metodologiju i teoriju za aktualizaciju oslobođenja žena, kao i za unapređenje feminističke teorije. U zadnjem ću dijelu predložiti manifest novog radikalnog marksističkog feminizma, uključivši njegova uvjerenja i borbe te objasniti po čemu se razlikuje od marksističkih feminizama iz prošlosti. Konačno, nadam se da ću prenijeti nužnost rasprostranjenog odbacivanja liberalnog antikapitalizma i liberalnog feminizma kao i nužnost obnovljene masovne borbe za crveni feminizam.

Radikalni feminizam iznad liberalnog i postmodernog feminizma

“Evo što znači teorija muške supremacije. To znači da možeš silovati. Znači da možeš udariti. Znači da možeš povrijediti. Znači da možeš kupovati i prodavati žene. Znači da postoji klasa ljudi koja će udovoljiti tvojim potrebama. Ti ćeš biti bogatiji od njih, tako da će ti one morati prodavati seks”, Andrea Dworkin.[4]

Radikalni feminizam se najčešće povezuje s “drugim valom” feminizma ili pokretom za oslobođenje žena 1960-ih i 1970-ih. Unatoč tomu, radikalne ideje o aktualizaciji oslobođenja žena (ili barem o potpunoj ravnopravnosti s muškarcima) kroz socio-ekonomsku revoluciju postojale su u teoriji i praksi još od osvita marksizma 1848., a posebno lenjinizma ranih 1900-ih. To ne znači da su Marx, Engels, Lenjin i drugi muški komunisti bili prvi ili jedini radikalni feministički akteri. Louise Michel, Aleksandra Kolontaj i Clara Zetkin su primjeri revolucionarnih feminističkih suvremenica muškaraca koji su zadobili veće povijesno značenje. Od samih početaka ideologije “trećeg vala”, koja se podudara s neoliberalnim ekonomskim i socijalnim programima na Zapadu, radikalni feminizam je nestajao iz mainstream svijesti. Međutim, on nudi dublju, širu osnovu za današnji revolucionarni feminizam.  Kako bismo bolje razumjeli što znači radikalni feminizam, moramo pogledati i kritizirati najpopularnije neradikalne feminizme današnjice – pri tom mislim na liberalni i postmoderni queer feminizam. Krenut ću od starijeg od to dvoje – od liberalnog feminizma.

Pogreške liberalnog feminizma

“Feministkinje traže jednakost u okviru postojećeg klasnog društva, ni na koji način ne napadajući temelje ovog društva. Bore se za svoje prerogative, ne propituju postojeće prerogative i privilegije. Ne optužujemo predstavnice buržujskog ženskog pokreta za nerazumijevanje problema; njihovo gledište neizbježno proizlazi iz njihove klasne pozicije”, Aleksandra Kolontaj, “Društvena osnova ženskog pitanja” (“The Social Basis of the Woman Question”)[5]

U temelju liberalne ideologije je shvaćanje države ili društva kao zbira pojedinaca/ki koji moraju poboljšati svoje živote kao pojedini/e građanke i građani, a da se previše ne krše njihove individualne slobode. To pretpostavlja prirodnu jednakost svih ljudi koju ometaju rasizam, seksizam itd. koje treba pobijediti putem ideološke kampanje i davanja jednakih prava. Zakon mora sve tretirati jednako, te pomagati žrtvama predrasuda i diskriminacije kako bi postigli ravnopravnost unutar postojećeg političkog, društvenog i ekonomskog poretka.  Liberalni feminizam cijeni slobodu i izbor pojedinaca/ki u okviru njihovih života i ne voli razmišljati o društvenoj konstrukciji ili povezivati individualno iskustvo s grupom ili klasnim statusom.[6]

Liberalizam ne osuđuje spolni/rodni sistem kao takav, što znači kao:

“… skup ‘aranžmana’ prema kojemu je to sirova biološka materija ljudske spolnosti i prokreacije koju su oblikovali ljudi i društvena intervencija…  Rod je društveno nametnuta podjela spolova. To je produkt društvenih odnosa seksualnosti. Muškarci i žene su, naravno, različiti. No nisu kao dan i noć, zemlja i nebo, yin i yang,  život i smrt. Zapravo, s gledišta prirode, muškarci i žene su više slični nego bilo što drugo.”[7]

Rôd je mitologija koja gradi patrijarhat. To je mitologija o tome koje i kakve značajke, ponašanja i sposobnosti pripadaju pojedinom biološkom spolu, te kako bi spolovi trebali međusobno djelovati. No, to ne znači da se radi o podjeli na dvije ravnopravne kategorije. “Postalo je popularno u nekim aktivističkim krugovima prigrliti koncepte postmodernizma, a to uključuje ideju da je rod na neki način binaran. To je hijerarhija.”[8] Feminitet obuhvaća pasivnost, seksualnu objektifikaciju, rituale ljepote, samokorisnost i domestifikaciju/vezanost uz dom. Maskulinitet ohrabruje dominaciju, tehnološke vještine, agresiju, nasilje, društveno organiziranje van doma. Muška supremacija u kojoj živimo “koristi erotiziranu dominaciju i podređenost te ih institucionalizira u maskulinitet i feminitet. Dakle, naturalizira, erotizira i institucionalizira. Premda maskulinitet zahtijeva potiskivanje brige o emocionalnom sebstvu čime se stvaraju nasilni patrijarsi, silovatelji, vojnici itd., još je veća šteta učinjena podređenoj klasi – klasi femininih žena.

Naturalizam je drugo načelo liberalnog feminizma. Uvjeti i značajke koji se nameću ženama kroz rodnu socijalizaciju navodno su pred-socijalni i koriste se za opravdavanje daljnje seksualne podjele. Primjer takvog rodnog naturalizma, ili rodnog esencijalizma, bilo bi uvjerenje da su žene prirodno nenasilne, ovole obitelj, brižne njegovateljice, te su stoga prikladnije od muškaraca za rad i zadatke kao što su podizanje djece, kućanski rad, kuhanje, čišćenje, šivanje, kupovanje itd. [9] Liberalni feminizam smatra da kakve god da bile “prirodne” razlike između muškaraca i žena, oni i one bi trebali biti tretirani jednako i ravnopravno u postojećem društvenom sustavu, stoga prevladava termin “rodna ravnopravnost”.

Liberalni feminizam vjeruje da ta “rodna ravnopravnost” zahtijeva da žene budu zakonski, ekonomski, društveno ravnopravne muškarcima. Ne propituje temeljno kako shvaćamo feminitet i maskulinitet, majčinstvo, kućanski rad, spolnu podjelu posla, heteroseksualnost, kapitalizam, klasnu eksploataciju, hijerarhiju dominacije i podčinjenost koja je u srži svega ovoga. [10] I potpuno je nesvjestan drugih hijerarhija u našem društvu koje proizlaze od društvene podjele rada i kapitalističke eksploatacije.

 Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

***Tekstovi o crvenom feminizmu izlazit će u nastavcima.


[1] Harvey, David. “Neoliberalism Is a Political Project.” Jacobin Magazine Online, 23 July 2016. Web

[2] Ebert, Teresa L. Ludic Feminism and After: Postmodernism, Desire, and Labor in Late Capitalism. Ann Arbor: U of Michigan, 1996. Print.

[3] Zavarzadeh, Mas’ud, “Post-Ality: the (Dis)simulations of Cybercapitalism.” Post-ality: Marxism and Postmodernism. Washington, D.C.: Maisonneuve, 1995. Print.

[4] Dworkin, Andrea. “I Want a 24-Hour Truce During Which There is No Rape,” Letters from a War Zone: Writings, 1976-1989. New York: E.P. Dutton, 1989.

[5] Kollontai, Alexandra. “The Social Basis of the Woman Question,” (1909) from Selected Writings of Alexandra Kollontai, Marxists Internet Archive, 2006.

[6] MacKinnon, Catharine A. “A Feminist Critique of Marx and Engels, A Marxist Critique of Feminism.” Toward a Feminist Theory of the State. Cambridge, MA: Harvard UP, 1989. 13-60. Print.

[7] Rubin, Gayle. “The Traffic of Women: Notes on the Political Economy of Sex.” Toward an Anthropology of Women, Monthly Review Press, 1975. 165.

[8] Keith, Lierre. “Patriarchy vs Planet Earth – Radfem Reboot in Portland, Oregon Part 1” Deep Green Resistance, Youtube, 2012. 24:00.

[9] Bengelsdorf, Carollee and Alice Hageman, “Emerging from Underdevelopment: Women and Work in Cuba,” Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism, Monthly Review Press, 1979.

[10] Bengelsdorf, Carollee and Alice Hageman, “Emerging from Underdevelopment: Women and Work in Cuba,” Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism, Monthly Review Press, 1979.

Ponos i predrasude kao roman krize

Centar za ženske studije poziva sve zainteresirane da obilježe uz njih 200. obljetnicu smrti Jane Austen i 60. obljetnicu smrti Marije Jurić Zagorke. Tim povodom organiziraju ciklus predavanja u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke na adresi Dolac 8. 

Prvo u nizu je predavanje Tatjane Jukić: Jane Austen, naša suvremenica: “Ponos i predrasude” kao roman krize koje će se održati u četvrtak, 1. lipnja u 18 sati.

Nasuprot uvriježenome mišljenju, da su romani Jane Austen ogledni primjeri stabilne autorske kontrole i pripovjedne ekonomije, Tatjana Jukić polazi od pretpostavke da Austen u svojim romanima reflektira momente krize oko kakvih se konstituira modernitet.

Ona je naša suvremenica onako kako je, prema Janu Kottu, Shakespeare naš suvremenik: ne zato što se svijet nije značajno promijenio od njezina vremena, nego zato što nam njezini romani i dalje pomažu da razumijemo tu promjenu. S tim argumentom Jukić će se u svome predavanju usredotočiti na Ponos i predrasude, vjerojatno najčitaniji roman Jane Austen.

Ulaz je besplatan. 

 

 

 

Easy: serija u kojoj možemo prepoznati sebe

Zgodne, mladolike mame koje fantastično kuhaju, zapušteni tate koji čitaju novine. Naporni, glasni, pretjerano gestikulirajući gejevi. Frigidne karijeristice. Pasivno agresivne punice i svekrve, veliki macho jebači, prenaglašeno smiješne debeljuce, “egzotične” seks bombe, djeca koja doručkuju pahuljice i jure u školu, tinejdžeri koji lupaju vratima.

Sarkastični podbadajući komentari popraćeni nasnimljenim smijehom koji signalizira da bi nerijetko seksističke fore trebale biti smiješne. Ha ha. Ha. A nisu. Ne više. Nisu smiješne generacijama koje, unatoč tome što su tek ugazile u dvadesete ili tridesete, imaju dojam da su sve vidjele, da su jučerašnje novosti već danas stare; generacijama koje vise na internetu ne samo kao konzumenti/ce nego i kao kreatori/ce sadržaja, te kojima nije dovoljno servirati stereotip, uprijeti prstom i reći “gle, stereotip” da bi na pola sata ili 45 minuta, bile zabavljene.

Milenijalci traže nešto o čemu mogu razmišljati, traže sadržaj iza forme, traže slojeve, dimenzije, intersekcije. Traže, konačno, nešto što će nemilosrdno preispitati i ironično secirati sam koncept “milenijalaca”. I kada puste “mozak na pašu”, ne žele da taj mozak “pase” vječito iste užegle, trule obrasce. Milenijalci traže serije poput “Easy”.

U osam polusatnih tematski zasebnih epizoda, koje se u sadržaju i likovima povremeno preklapaju, “Easy” se u jednoj sezoni bavi temama u kojima će se nemali broj pripadnika/ca “netflix&chill” generacije prepoznati. No serija ne staje tek na pukoj identifikaciji i pružanju osjećaja da gledatelj/ica nije usamljen/a u svojim razmišljanjima, nesigurnostima i strahovima. Kroz prikaze ustajalih seksualnih života, zabavnih trojaca, neočekivanih trudnoća, prijevara i marginalno relevantnih umjetnika, ova nam serija približava i osvještava sitne životne nepravde, neugodne izbore, mračne strane dobrih vijesti i često neugodne ali nasušno potrebne lekcije koje svakodnevno, nerijetko uz tuđu pomoć, usvajamo. “Easy”, iako lagana i zabavna, manje ili više suptilno stavlja naglasak na pitanje roda, rase, moći i društvenog položaja, socioekonomskog statusa te, konačno, privilegija, odnosno dinamike između privilegiranih i onih koji to nisu. Ipak, ima prostora da u možda nekoj od budućih sezona serija prikaže veću raznolikost likova i njihovih kulturnih i socijalnih pozadina, te da pokretači radnje ne budu isključivo “problemi prvoga svijeta”, iako su upravo takvi bliski ciljanom prosječnom gledatelju/ici. Ne može se reći da likovi serije spajaju kraj s krajem, da pripadaju nekoj od žestoko marginaliziranih grupa, da se bore s invaliditetom ili nekom drugom preprekom, te da, u konačnici, imaju problema radi kojih ne bi imali prilike voditi tako banalne, a opet tako realne svakodnevne bitke.

Strahovi, anksioznost, jad, problemi 

Humor koji “Easy” servira nije prvoloptaški, nije primitivan i utemeljen na dosadnim rodnim, rasnim i klasnim stereotipima; “Easy” nas nasmijava – ponekad i vrlo gorko – upravo pogledom u nekakve prošle, sadašnje ili buduće nas; ta je serija zrcalo u kojemu se ogledaju naše anksioznosti, nepriznate istine, neosviješteni strahovi i neispričane priče. Iako prema već spomenutim pitanjima predstavljaju upravo generacije kojima pripadamo, likovi u seriji ponekad su antipatični, jadni su i nesretni, imaju tisuću mana, ne slažemo se s njima i idu nam često na živce, no upravo poput nas nastoje živjeti svoje živote, traže (ili, naoko možda i neopravdano, smatraju da su već pronašli) sreću, ljubav, ispunjenje i zadovoljstvo – i sve nam ih to čini bližima nego bismo si htjeli priznati. “Easy” nam daje uvid u one dijelove sebe koje bismo sakrili, ili barem uljepšali, pred potpunim strancima, pa i onima koji nas navodno poznaju i vole. Taj je proces neugodan, ali nužan za bolje razumijevanje sebe, svojih postupaka, odabira i potreba.

Junakinje i junaci ove serije osviješteni su, autonomni, imaju mogućnost izbora i snose posljedice svojih odabira, i zato je serija u svojoj srži feministička, čak i kada prikazuje žene i muškarce u tradicionalnim, gotovo stereotipnim ulogama. Te su uloge većinom promišljene i odabrane, i to je možda najveća privilegija koju likovi imaju, a koja još uvijek u potpunosti ne reflektira stvarnost.

Mrvice univerzalno (pre)poznatih iskustava

Ipak, “Easy” se neće svidjeti svakome. Još uvijek, nedvojbeno, postoji nemala potražnja za daleko plastičnijim likovima i više elaboriranim situacijama od ovih, moglo bi se reći, skica i kulisa koje nam “Easy” nudi. Ova se serija definitivno neće svidjeti onima koji ne mogu i ne žele odgovoriti na ovako iskren poziv na projekciju i interpolaciju, umetanje sebe i svojih interpretacija u ove minijaturne vinjete. Također, postoji dio publike koji će s prijezirom odbiti ideju da ih predstavljaju likovi iz serije, možda ponajviše radi činjenice da je u minimalističkom formatu gotovo nemoguće prikazati cijeli niz identiteta i identitetskih intersekcija koje danas poznajemo. Iz istog će razloga dio publike možda zaključiti da su likovi plošni i jednodimenzionalni, da serija ne uranja dovoljno duboko u odnose, te da ne priznaje – da gotovo i niječe – postojanje brojnih grupa i pojedinaca/pojedinki. Ipak, koliko god ta kritika bila na mjestu, “Easy”, pokuša li se dekonstruirati, u svakoj epizodi prikazuje mrvice univerzalno (pre)poznatih iskustava, i kao takvu je vrijedi pogledati. Na koncu, čak i ako gledatelj/-ica nevoljko ulazi u dublju analizu i interpretaciju sadržaja, te čak i ako se ne uspijeva identificirati s prikazanim likovima, sasvim je legitimno doživjeti seriju kao naprosto zabavan, nepretenciozan i lako probavljiv sadržaj za nedjeljno poslijepodne. Tome pridonosi i činjenica da svaka od vinjeta završava u donekle pozitivnom tonu, te da likovi uspijevaju prebroditi krizu koja inicijalno služi kao pokretač radnje. Čak i u tim sićušnim pobjedama, ma kako se pojednostavljenima činile, možemo pronaći zrnce utjehe. Upravo isprepletenost priča kroz pojavljivanje glavnih protagonista iz jedne u sporednim ulogama u drugoj epizodi (i obrnuto), daje nam naslutiti kako je svaki završetak ujedno i početak, te da krize, unatoč povremenoj i neodoljivoj uvjerenosti u suprotno, ne traju vječno.

“Easy” je serija koja će gledatelji(ca)ma prikazati svu ljepotu i mizernost života, ljudi i njihovih odnosa, sve ono s čime možemo empatizirati i sve ono što će nas nasmijati, ne zato što su nam smiješni/e drugi/e, nego zato što u tim frikovima, čudacima i budalama prepoznajemo – sebe. Pomalo ironično, “Easy” kao da sudjeluje u stvaranju i odgajanju publike za sličan sadržaj u budućnosti, zatvarajući začaran krug ponude i potražnje, transformirajući vlastitu publiku u pojedince i pojedinke koje će biti još manje zadovolj(e)ni formom i sadržajem sitcoma kakve smo poznavale/i.

Prevencija socijalne isključenosti mladih: primjeri dobre prakse

Konferencija “Prevencija socijalne isključenosti mladih: primjeri dobre prakse” održat će se 29. svibnja u ulici Jurja Žerjavića 10, s početkom u 9:30 sati u organizaciji udruge Status:M.

Istraživanje provedeno 2003. godine pokazalo je da je 15% populacije Republike Hrvatske, odnosno svaki sedmi ispitanik/ca, socijalno isključeno ili u velikom riziku od socijalne isključenosti. Socijalna isključenost proces je koji osobu gura na margine društva, sprječavajući ju da zbog čimbenika koji su često izvan njezine kontrole punopravno sudjeluje u uobičajenim, svakodnevnim aktivnostima društva. Tema socijalne isključenosti, posebice mladih koji pripadaju marginaliziranim skupinama, u javnim raspravama često je zanemarena, a njihovim se problemima i potrebama rijetko pridaje pažnja i pozornost.

Upravo s tim ciljem, Organizacija mladih Status:M organizira konferenciju Prevencija socijalne isključenosti mladih: primjeri dobre prakse, kao vrhunac trogodišnjeg programa “Budi muško, promijeni svijet – prevencija institucionalizacije adolescenata i izgradnja kapaciteta centara za socijalnu skrb, odgojnih zavoda te organizacija civilnog društva za rad s mladićima” koje provodi uz financijsku podršku Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
 
Cilj je ove konferencije otvoreno i konstruktivno razgovarati o specifičnostima, problemima i potrebama mladih, posebice marginaliziranih skupina, prikazati primjere dobre prakse djelovanja organizacija civilnog društva na prevenciji socijalne isključenosti mladih te zagovarati intersektorski pristup i suradnju javnih ustanova i organizacija civilnog društva na prevenciji socijalne isključenosti mladih.
 
Na konferenciji će sudjelovati predstavnici/e Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, predstavnici/e i djelatnici/e centara za socijalnu skrb u Zagrebu i Čakovcu, predstavnici/e Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova te Pravobraniteljice za djecu te predstavnici/e organizacija civilnog društva koje aktivno djeluju u području prevencije socijalne isključenosti mladih.