sdadmin

‘Klasna nejednakost prvo je mjesto koje moramo popraviti ako želimo sretna djetinjstva’

Posted on by sdadmin

Intervju s Monikom Herceg  povodom njezine prve i odmah nagrađene drame “Gdje se kupuju nježnosti” planiran je i provodi se još od kraja studenog – u međuvremenu su nam se ispriječio Covid-19, a u trenutku slanja odgovora – razorni potres.

Monika je u relativno kratkom vremenu postala nezaobilazno ime hrvatske literarne scene, fizičarka pjesnikinja koja znanstvenom preciznošću izvlači emociju iz čitatelja, a kvaliteta njezinih tekstova prepoznata je i nagrađivana i izvan naših granica. Svijet njezine poezije često je okrutan i očaravajuć u isto vrijeme, a uskoro ga imamo priliku vidjeti i na daskama Zagrebačkog HNK. O svojoj prvoj drami, zbirkama poezije i svemu što stoji iza njih ispričala nam je Monika Herceg.

Pripreme za postavljanje drame “Gdje se kupuju nježnosti” s kojom si pobijedila na Natječaju za suvremeni dramski tekst HNK u Zagrebu su u punom jeku, praizvedba je planirana za 15. siječnja, svi su nestrpljivi vidjeti što nam je pripremila naša nagrađivana pjesnikinja. Kako se osjećaš u novoj ulozi dramatičarke, ima li uopće kakve promjene?

Za mene se malo što promijenilo. Većinom sam zatvorena u svoj sigurni svijet, pišem i radim dalje na tekstovima. Nježnosti sam prepustila ljudima u koje imam povjerenja i moram priznati da ne idem na probe. Vjerujem u njihovu kreativnost i čini mi se da je taj tekst postao neki most između nas. Imam osjećaj da smo svi na toj istoj strani neke nevidljive borbe za ljubav i nježnosti i već to mi je dovoljno da znam da je tekst u dobrim rukama. Nekako mi se čini i da je pametnije da ja pišem. Drama ima jednu slobodu i izravnost koju poezija (barem u mom slučaju) nema. Ta sloboda, u ovo vrijeme tinjajuće anksioznosti kad svako malo imam potrebu povući se iz svijeta, čini mi se bitna jer to je mjesto na kojem mogu rješavati sve sa sobom i s tim istim svijetom koji me boli. Čak i kad radi vlastite samoobrane eutanaziram srce, ta prividna ravnodušnost meni je nemoguća u susretu s tekstom i uvijek mi se čini da je to ono što me spašava i podsjeća na to koliko je bitno da osjećamo sve, da smo prisutni, da nas, na kraju krajeva, i boli. Dopuštanjem da osjećamo dajemo si i mogućnosti da se iscijelimo.

S druge strane, možda sada hrabrije koračam prostorom drame. Oduševljavaju me neprestano mogućnosti i potencijali dramskih tekstova. Činjenica da nešto može ući u ljudska usta i stati pred publiku za mene, naviklu na to da riječi puštam samo papiru, čini se kao čarolija. Stalno sam u pomicanju kroz neke dramske tekstove, učim, proučavam. Pišem i nove drame. Puštam da sve što je godinama u meni bilo šutljivo, neizgovoreno, sada dođe van. Tekstovi se množe, neke puštam da ispričaju naprosto sve što žele da vidim kako ću im kasnije, kad malo odstoje, pristupiti. U neke već sada imam povjerenja. Možda sam i ponešto sretnija jer sam otkrila novi teren za igru, novo igralište.

Drama je nastala u izuzetno izazovnim vremenima, usred pandemije i mjera koje bi je trebale ublažiti, moglo bi se pomisliti da je riječ o savršenim uvjetima za rad (sjetim se uvijek inženjera Duje iz Velog mista, koji je završio studij tek kad je dospio u zatvor i konačno se posvetio samo tome). No situacija nije baš takva, ili?

Mislim da je u mom slučaju više pitanje nekog gena za preživljavanje koji se aktivira kad je najteže. Tijekom početka pandemije osjetila sam se, radi zaustavljanja svijeta (a time i svojih prihoda, koji ovise o tom otvorenom svijetu) stjerana potpuno u kut. Tijekom pandemije, pokušavali smo se snaći na selu kod moje majke s klincima, ti dani bili su teški i kaotični, koliko su bili i lijepi. Tako da sam Nježnosti pisala najviše iz tog očaja koji je došao od te anksioznosti i straha. Pisala sam ih tako da uzimam od sna. Pisala u glavi čekajući da svi zaspu i da navečer izbacim iz sebe sve to što naprosto mora izaći. Mama je spavala u dnevnoj sobi gdje bih ja radila navečer, a s klincima smo mi spavali u njenom krevetu. Pa bih onda tipkala što tiše, što sporije da je ne budim. U Nježnostima sam primat dala emocijama, kasnije sam promišljala strukturu, a čini mi se da drugačije nije moglo ni biti. S vremenom mi se sve više čini kako je to jedina istina koju može reći neki književni tekst, ta emocija koja mora biti stvarna, autentična. Sve ostalo, radnje, likovi, odnosi uvijek može biti fikcija, ali samu emociju nemoguće je falsificirati. Kako kao čitateljica najviše volim takve tekstove koji me duboko emotivno pobude i rastresu, nastojim pisati na sličan način.

Zašto drama? Već sam neko vrijeme čitala i proučavala dramsko pismo i samo je bilo pitanje vremena kad će se dogoditi taj korak. Nekako se pogodilo da je u ovo vrijeme bio otvoren taj natječaj HNK-a pa sam pisala sve što sam mogla iz već spomenutog očaja i nešto je i upalilo.

Imala sam priliku pročitati tekst tvoje drame “Gdje se kupuju nježnosti”, teme kojima se baviš u drami na primjeru jedne obitelji imali smo prilike pronaći u tvojim zbirkama: oskudica, majčinstvo, nasilje… Posebno mi je zanimljivo kako se u drami na muškoj liniji perpetuira povijest alkoholizma i nasilja (prema drugima ili sebi), dok se na ženskoj po pitanju majčinstva i odgoja  stvaraju antipodi. Nezainteresirana, “lijena” majka, majka alkoholičarka rađa majku usredotočenu isključivo na preživljavanje i prehranjivanje, zadovoljavanje osnovnih potreba, koja opet rađa majku usredotočenu na nježnost i toplinu. Kreiraju li se svjesno odgojne metode suprotno onima naših roditelja ili je usredotočivanje na različite aspekte u odgoju i klasno pitanje? S druge strane starija generacija nužno kritizira odgojnu metodu mlađe generacije: nedostaje li strogoće u današnjem odgoju i je li moguće imati “previše nježnosti”?

Čini mi se da nas samo ta nježnost i ljubav može spasiti. Nekad je za nju potrebno i izboriti se, ali ona nikad ne može biti pogrešna. Strogoća koja nije napunjena ljubavlju i poslušnost koja počiva na strahu zapravo su veliki promašaji jer oni djetetu oduzimaju njegove osobine, upornost, kreativnost. Djeca su naprosto djeca. Otvorena, slobodna, divna, spremna za ljubav u svakom trenutku i to je ono što bismo mi možda trebali pokušati, spasiti u nama svima- tu djecu. Tako mi se ne čini da nedostaje strogoće, nego uvijek nježnosti, i znanja. Razmaženost je isto zanimljiva riječ, ali i pojava. Djeca moraju biti voljena i prihvaćena kakva jesu, moramo ih mi učiti kako da se nose s vlastitim emocijama, kako da ih prihvaćaju. Ako sami ne znamo kako to raditi, ako djeci kupujemo stvari jer ne znamo kako se nositi s njima i njihovim emocijama, ako je novac brže rješenje od slušanja i aktivnog odgoja, ako im dajemo sve, a ne postavljamo jasne granice jer je naprosto tako lakše (a jasno postavljene granice jedna su od bitnih stvari), ta djeca nisu razmažena, ona su naprosto zanemarena. Razmaženom prozivamo djecu koja nikad nisu dobila ono što su trebala, a imala su svega ostaloga previše.

Što se tiče samog odgoja, on uvijek jest i klasno pitanje. Kao i većina toga. Nasilje je često nuspojava manjka edukacija i nemoći, koje je pak uvjetovano tom klasnom statikom, siromaštvom ponajviše. Ljudi koji ne mogu hraniti sebe i svoje obitelji, ljudi koji su odgojeni u takvim obiteljima, nasilje koje samo ide u krug. Klasna nejednakost prvo je mjesto koje moramo popraviti ako želimo sretna djetinjstva. Čak i ako se ti krugovi nekad prekinu, ako nas  netko nije naučio zašto je točno bitna empatija ili nježnost, to nećemo znati. Ako se ljudima oduzme dostojanstven život i mogućnost da se brinu za vlastite živote, onda im se oduzima i mogućnost da uče. Naprosto, uz taj očaj i bezizlaznost, sve ostalo je zapravo sekundarno. Klasno pitanje uvelike recimo određuje i odgojne metode, pogotovo onu šiba je iz raja izašla. Na selu je recimo, barem tamo gdje sam odrastala, specifično i to da se djecu odgaja tako da ih se ne mazi, nego da se zna gdje im je mjesto i to ne znači manjak ljubavi ili nebriga, ta djeca su voljena, ali su voljena tako da ih se odgaja da budu čvršći jer su njihovi roditelji uvjereni da je to dobar način. Kod takvih mehanizama bitno je reći kako su oni samo preslikani od prethodnih generacija, a klasa i pitanje siromaštva uvelike onda određuje i dostupnost znanja. Tamo nitko ne propituje šibu, niti se to smatra nasiljem.

Odmah to isto klasno pitanje možemo preslikati i na neke druge teme, kao što su kontracepcija, tinejdžerske trudnoće, obitelji s više od petero djece koje žive u neimaštini itd.

{slika}

Temom majčinstva, poroda i kreacije kao formativnim iskustvima, iskustvima koja ostavljaju trag bavila si se i u zbirci “Lovostaj” (2019). U drami se biološka predispozicija za majčinstvo suprotstavlja nečemu što bismo opisali kao “dobro majčinstvo”, a kroz dramu se ujedno provlači i pitanje odnosa majčinstva i sreće – “Svi bi bili sretni!” Znači li majčinstvo nužno majčino odricanje od sreće onkraj majčinstva i što kada majčinstvo ne usrećuje? Treba li netko/nešto uskočiti? Kako komentiraš stanje u Hrvatskoj gdje se vanjske instance i institucije posebno interesiraju za ženinu ulogu majke.

Taj interes je samo onaj lažni, licemjerni interes. Te kvaziinstitucije, pogotovo one prolajferske, interesiraju se isključivo za maternice koje mogu producirati i to je cijeli taj užas. Dogma majke nastavlja biti dogma majke, a majke ostaje usamljene, nerijetko same prepuštene sebi pod tom slikom svete majke koja nosi sveti život. Iznutra, stvari često nisu tako lijepe i u našoj javnosti jako se malo govori o tome što zapravo znači sam porod, što znači ono poslije, baby blues ili čak i postporođajna depresija. Naravno, sve te udruge uvjerene u ljepotu života brinu samo za fetuse, a potom majke s djecom prepuštaju njima samima. I danas, po sat vremena od Zagreba, žive obitelji gdje majke othranjuju po više od sedmero djece u siromaštvu i tu je vidljiva ta takozvana briga. Slična stvar je i sa samim podizanjem djece. Majke, roditelji, često trebaju pomoć. No, ovo društvo traženje takve pomoći proglašava slabošću i sramotom, a ni jedna od tih takozvanih zainteresiranih strana ne radi na sustavnom rješavanju tog problema davanja pomoći roditeljima. Podizanje djece je toliko kompleksno i veliko, a mi se prema njemu ophodimo kao da se radi o uzgoju pilića, s tim da se i oko uzgoja pilića ljudi raspituju, kako da ga rade što uspješnije. Roditeljstvo se ostavlja isključivo na roditeljima, a mnogi onda samo precrtavaju naučene obrasce i ne znaju ih promijeniti.

Nekoliko zadnjih godina javilo se nekoliko zanimljivih članaka i istupa oko te teme, nazovimo je ne možeš imati ovce i novce. Poslovne žene s karijerama počele su govoriti o tome koliko je teško imati obitelj i karijeru i kako su odustajale od tih istih karijera. No, taj problem je daleko dublji i tiče se zapravo cijelog društva. Kako bi i žene, kao i očevi (zamislite, za očeve je ipak moguća opcija ovcinovci) mogle imati jednake šanse i uvjete, društvo bi se trebalo mijenjati tako da to omogući i bude potpora ženama na sve načine na koje je i muškarcima. Samim time taj problem sveo bi se na problem izbora, što nas usrećuje više, što zapravo želimo, što mislimo da trebamo, što god. Ako se pak roditeljstvo nameće kao nužan dio društvene afirmacije i samoostvarenje, a nameće se kao takav ženama, to znači da se uvelike oduzima i pravo izbora. Netko kome je oduzeto to pravo često je uskraćena i sreća, nažalost.

Razmišljam dugo o ovom što kada majčinstvo ne usrećuje i najveći problem tog pitanja jest što ono i napisano u meni budi asocijaciju nekog šaputanja u mraku. Nečega što se ne smije reći. Majčinstvo je toliko kompleksno da bi trebalo napokon početi biti vrijeme da se glasno govori o svim umorima, opterećenostima, proživljavanjima vlastitih trauma kroz djecu, rubovima živaca, financijskih aspektima i nemoći kada ne možemo brinuti za djecu kako bismo htjeli, tabletama za smirenja, teškom nošenju sa svime, pogotovu s tom odgovornošću, strahovima, a najviše o potrebnoj pomoći i potpori.

Test bilo kojeg društva je briga za one kojima je to potrebno, bilo da se radi o nemoćnima, bolesnima, siromašnima ili onima koji sami ne mogu boriti neke borbe sami. Roditeljstvo je jedna takva borba za koju je često potrebna pomoć izvana i naše društvo trebalo bi sustavno početi prepoznavati taj problem.

Jedna od centralnih tema je i nasilje i otpor istome, te šutnja kao pokoravanje i izbjegavanje nasilja. Zajednica – šira obitelj i susjedi – često je ta koja (slično kao i u drami) upućuje žrtvu kako izbjeći nasilje, što učiniti da se nasilnika ne razjari, dok bi zapravo trebalo osuditi nasilnika, pa obiteljsko nasilje često ostaje zakrabuljeno. S brojnim inicijativama i govorom o obiteljskom nasilju u medijima ima li promjene između situacija nekad i danas ili se sve opet svodi na individualne obiteljske priče?

Mene često i dalje šokiraju mnoge priče obiteljskog nasilja. Šokiraju nas sve. Šokiraju nas slučajevi femicida. No, da se vratimo na klasna pitanja. Kada govorimo o kampanjama koje pokušavaju riješiti taj problem, mi često zaboravimo da se on nalazi tamo gdje takav jezik ne može doći. Što znači da bi se više trebalo ulagati i u prevenciju i edukaciju. Mi propuštamo već djeci govoriti o jednakosti. Ako je i sredina u kojoj se odrasta patrijarhalna, potencijal škole da promijeni obrasce ponašanja povećava se i mislim da je jako bitno razmišljati upravo o obrazovanju kao o mjestu koje može prvo mijenjati stvari. Naravno, nije dovoljno ni govoriti o nasilju kao nečemu što je izvan nas, obraćati se žrtvama je besmisleno ako se ne obraćamo i nasilnicima. Bitno je mijenjati ponašanja, tražiti načine kako da se takav obrazac nošenja sa stresom ili gubitkom kontrole promijeni.

Mislim da bismo se preplašili da znamo koliko je tog nasilja zapravo puno i koliko ga ostaje u ta četiri zida obitelji, u nekim krajevima hrvatske ono je i dalje normalan dio institucije braka. Primjerice, tek 1998. silovanje u braku zakonski je prepoznato kao kazneno, ali o tome se ne govori i takvi slučajevi rijetko dođu do suda. Same institucije su potpuno neosjetljive na nasilje prema ženama i ono se relativizira i umanjuje, a žrtve nerijetko, ako prijave sve, prođu dodatnu traumu. Ako sustav zakazuje, bilo da se radi o policajcima koji privode i žene koje doživljavaju nasilje, ili sucima i odvjetnicima koji ih tretiraju kao krivce za to nasilje, pitanje je kako uopće možemo govoriti o rješavanju problema. Da institucije zaista i rade, to bi također bilo teško radi društvene normalizacije takvog nasilja, ali ovako je još uvijek SF.

Često sam znala na selu čuti rečenice poput one da ženi nije mjesto da luta selom, ili da se zna gdje je ženi mjesto i to mjesto uvijek je bilo i u kući, i sa životinjama, u štali, i u bašti. Također, da se zna koje su ženine obaveze. Te žene nemaju izbora i ono što jest nasilje, svima njima jest život koji se ne propituje. Muškarci misle da ne griješe, žene znaju da im nije lako, ali misle da tako mora biti.

To nije neki barbarski život za te ljude, to je normalna stvarnost mjesta na sat vremena vožnje od Zagreba. Da bi se promjena stvarno događala, ta paradigma bi se morala mijenjati, ljudi bi se zaista trebali početi preodgajati tako da nasilje u bilo kojem obliku postaje neprihvatljivo već od ranih nogu. Ono što je također problem jest da naše društvo od samog početka zanemaruje način nošenja pojedinaca, ali i kolektiva s emocijama. Ti mehanizmi su nešto što se može učiti i na čemu se može raditi, a mi zapravo stalno potiskujemo emocije, neadekvatno se nosimo s njima i onda se nasilje javlja kao posljedica.

Nastavno na prošlo pitanje, vraćam se na tvoje zbirke poezije, u prvoj zbirci “Početne koordinate” (2018) koja bi kako čujem uskoro trebala dobiti reizdanje, posebno se ističu i isprepliću motivi sela i smrti. Umire li selo ili je selo smrt? Koliko te odrastanje na selu može odrediti kao osobu, ženu, pjesnikinju?

Reizdanje Početnih koordinata trebalo bi uskoro izaći u Frakturi i tome se posebno veselimo. Da imamo danas sela koja nisu trajno oštećena ratom i nikad se nisu oporavila, možda bismo govorili da je život selo. Da imamo razvijenu poljoprivrednu strukturu, seoski turizam kao neke razvijene zemlje, možda bismo govorili da selo itekako živi. Nažalost, sela na Baniji izumiru, a grcaju u siromaštvu i neimaštini. To je velika tuga za koju je mnogočega odgovornoga, među ostalim i loše politike, državne i lokalne. Naše selo nikad nije imalo ni šansu ponovno uskrsnuti. Nitko mu tu šansu nije kako treba dao. To je za mene ona velika i nepopravljiva tuga.

Moram sada napisati kako sam ovaj dio odgovora napisala prije potresa, koji smo dočekali upravo na selu kod mame, u samom epicentru. Mislim da je bespotrebno pokušavati uhvatiti riječi nakon takvih događaja. Taj korijen tog mjesta u meni je još i jači sada. Sad se trudim biti na raspolaganju koliko god je moguće, i svim srcem, uz svu tugu, želim vjerovati u čudo koje se može dogoditi tom kraju. Strah me je da se sada tek nikad neće oporaviti, ali bojim se prepuštati se takvom pesimizmu jer vidim koliko se ljubavi javlja u ovo teško vrijeme, i želim vjerovati u to.

Neko vrijeme, dok sam odrastala, osjećala sam sram radi tog blata, tog siromaštva, naše neukosti i te duboke i velike razlike između tog života i onog koji se vodi u nekim obrazovanijim obiteljima. Moji roditelji imali su osnovnu školu, mnoge riječi i dan danas krivo izgovaram jer su tako urasle u mene kroz odrastanje. Knjige nismo nikada imali jer su bile luksuz, knjige nisu hranile niti oblačile djecu. Djeca su bila voljena, ali kroz tu brigu da im se namire osnovne potrebe. Sve što danas imam ja još uvijek vidim kao luksuz, bilo da se radi o tome da mogu davati vlastitoj djeci tu nježnost, ili kupovati knjige. Taj strah i sram nekad osjećam i danas, ponekad se bojim da sam negdje gdje ne pripadam. Kasnije sam shvatila koliko je divno bilo odrastati u toj nekoj goloj istini. Kad sam prvi puta osjetila emocionalne ucjene, za mene je to bio šok jer mi nismo nikada odrastali. Govorilo se što se imalo reći, bez dlake na jeziku, a tu jednostavnost uvelike je uvjetovao i način života koji je usko vezan za prirodu i prioritete. Stanovnici toga kraja bili su rezignirani ponekad radi uvjeta života, ali su uvijek imali srce i ljubav, za zemlju, ali i same ljude. Kroz godine sam shvatila da je to moje mjesto, moja šuma i to selo ono što me učinilo daleko sposobnijom, ali i jačom. Ono me naučilo da poštujem i zemlju i ruke koje rade na njoj, ali i samu smrt kao nužnu u stalnom ciklusu. Na kraju krajeva, ta zemlja ne da mi ni da umišljam svoju vlastitu veličinu, ona me naučila skromnosti i poniznosti, naučila me da mi ego bude pod kontrolom i da naizgled bitne stvari nisu to zapravo.

Da poezija i fizika nisu isključivi pokazuješ vlastitim primjerom pjesnikinje fizičarke. Tvoje pjesme obogaćuju pjesničke slike protkane znanstvenim činjenicama, u “Lovostaju” prezentiraš niz znanstvenica, ali i mitoloških junakinja, s povijesne margine stavljaš ih u središte interesa. Kako komentiraš situaciju autorica i znanstvenica danas, ima li pomaka? Pogotovo u hrvatskom kontekstu, gdje se naglasak stavlja na obrazovanje u STEM-području, a nezavisna kultura svakim danom gubi mogućnosti financiranja – znači li to da nam ne trebaju pjesnikinje koje su čuđenje u svijetu?

Mislim da je i to stavljanje STEM-a u fokus zapravo dosta prividno. Meni, koja sam dio toga svijeta, i dalje je jasno koliko je malo djece zainteresirano za taj dio obrazovanja. Naprosto, sustav je postavljen tako da znanost biva nerazumljiva, preteška, dosadna. Profesori koji se i trude biti oni koji ipak to sve demistificiraju, preopterećeni su i potplaćeni, gurnuti potpuno nepravedno na marginu. Naše školstvo na krivi način usmjerava djecu prema kreativnosti. Kada kažem kreativnost, mislim i na znanost i na umjetnost jer su zapravo to mjesta koja su najkreativnija i često su jako srodna, a negdje usput nam se, radi načina na koji nas se obrazuje, uvjeri da to nije tako. Ali pisanje nekog kompleksnog koda kako bi se riješio neki problem ili pisanje romana samo su drugačiji način korištenja istog resursa kreativnosti, istog potencijala.

Što se tiče autorica, čini mi se kako su žene, koje su zapravo, ako gledamo podatke knjižara i knjižnica, najveće čitateljice nekako napokon došle i do svojih olovaka. U regionalnom kontekstu, mogli bismo samo u prošlih par godina nabrojati niz sjajnih knjiga i to me zaista veseli. Mislim da je za književnost jako bitno da se ona sagledava ravnopravno, dobar tekst je dobar tekst bez obzira tko stoji iza njega. Naravno, možemo se uvijek vratiti u povijest i izvlačiti poražavajuće statistike bilo da se radi o broju književnica ili znanstvenica, ali u tom cijelom procesu moramo se i sjetiti pozicija žena kroz povijest i kada su izborile pravo glasa, ili neku barem nominalnu ravnopravnost. Bitno je sjetiti se i da je u nekim zemljama napravljen korak unatrag, da su se ženama prava oduzela, da se to u nekim zemljama čak i u Europi pokušava. Povijest nije bila na našoj strani, sadašnjost pokušavamo nekako usmjeravati, a unatoč tome događala se čuda Virginie Woolf, Lise Meitner, Jocelyn Bell, Emily Dickinson, Mary Shelley, Vere Rubin. Sve one izborile su se za mjesta u znanosti i književnosti čak i tada usprkos gotovo nemogućim uvjetima. Bitno je da se i danas javljaju glasovi koji se bore za vlastito mjesto.

Iako je situacija na znanstvenim studijima danas značajno bolja što se tiče postotka žena koje upisuju studije, i što se tiče doktorata, taj broj značajno opada kada se dođe do daljnje karijere, tj. postdoktorata. Razlozi tome su mnogi, jedan od njih je zasigurno višestruka uloga žena i činjenica da je sustav znanosti često nije prilagođen tome. Primjerice, za muškarca koji je i otac sasvim izgledno da će ići na postdoktorat koji je negdje u inozemstvu, dok je za ženu u istoj situaciji to sasvim drugačije. Što samo znači da društvo, kao što sam već spomenula, nije sklono tome da se ženi daje jednaka potpora kao i muškarcima i to obeshrabruje.

I za kraj, pitanje o ulozi književnosti, ravnatelj Drame zagrebačkog HNK Ivica Buljan u svojem obrazloženju ističe i sljedeće: “Monika smatra da se ovaj svijet i društvo mogu promijeniti i da ih jezik može promijeniti, te je nastavljačica jedne dugačke linije pjesnika koji su to činili.” Kako to poezijom ili umjetnošću možemo mijenjati svijet, staješ li u obranu angažirane umjetnosti?

Prije nisam o tome puno mislila, a sada sam već sve svjesnija tog impulsa da pišem većinom angažirane tekstove. I drago mi je da ga imam, taj impuls. Da ga nemam, vjerojatno bi opet bilo u redu. Umjetnost jest dimenzija koja nas može maknuti iz naše vlastite plošnosti. Ona može biti mjesto na kojem se može događati osjećanje i suosjećanje, a za početak bilo kakve promjene to je prva relevantna stvar. Ravnodušnost je svojevrsna eutanazija naših osjetila. Uvelike je to i mehanizma samoobrane. No, književnost, ali i umjetnost ja vidim kao to mjesto koje nas može smekšati i povećati kao ljudske jedinke, a povećanjem naših volumena, javlja se i mogućnost i promjena naših djelovanja. Korak po korak, čovjek po čovjek, i već samo došlo do nekog ruba gdje se možda može događati i neki bolji svijet.

Samim time, promjena koju ona može napraviti za mene je, sanjarski, ogromna. Mene je književnost odgojila na mjestima gdje to nije mogla moja primarna obitelj. Ona me učinila toplijom i naučila da budem i jaka i slaba i samim time, gledajući način na koji je formirala mene, ja sanjam da to može učiniti i nekome drugome. Nemamo beskonačno puno svjetova i bitno je dati barem riječ tu i tamo za neku poštenu borbu. Ne čini mi se da se time mogu značajno mijenjati stvari, ali nisam megaloman. Činjenica da mi se radi nečega jave neki ljudi kojima nešto znači, ili im je nešto novo pokazalo, otvorilo, za mene znači da je svaka ta riječ dana takvoj borbi bitna. Pa korak po korak.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

‘Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi i što joj je važno’

Posted on by sdadmin

Luiza Bouharaoua je spisateljica, prevoditeljica, feministkinja i aktivistkinja. Luiza je osvojila nagradu Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina (2017.), a u lipnju 2019. objavljen je njen prozni prvijenac ‘Jesmo li to bili mi’, koji je u nepunih godinu dana doživio i drugo izdanje. Ove godine osvojila je književne nagrade Slavić i Edo Budiša za već spomenutu zbirku kratkih priča , koja istovremeno funkcionira kao roman.

Luiza je jedna od osnivačica i koordinatorica nevladine organizacije Skribonauti, koja osmišljava i provodi književne i umjetničke programe za zatvorenike/ice u zatvorima i kaznionicama diljem Hrvatske. Skribonauti donose kulturu onima koji/e su najviše društveno izolirani/e i vjeruju kako su umjetnost i kultura javno dobro i da pripadaju svima. Stoga Luiza, zajedno s Paulom Zore, vodi book club i radionicu kreativnog pisanja u ženskoj kaznionici u Požegi. Spomenute radionice funkcionira tako da Luiza i Paula, zajedno s renomiranim hrvatskim književnicama i književnicima, u zatvoru potiču zatvorenice na kreativnost, koja u konačnici rezultira i objavom priča. Nastale kratke priče su produkt sinergije poznate kratkopričašice i zatvorenice kojoj zakon brani da se potpiše na svoj rad. Priče se zatim šalju u nastavcima u interaktivni čitalački klub kojeg čini više od 600 čitatelja i čitateljica. Skribonaut je prošli tjedan pustio u prodaju fizičku zbirku priča ‘Nastavi priču’, čime je ovaj koncept prešao iz virtualnog u offline svijet.

Reci nam nešto više o samoj zbirci, ali i o ideji da priče koje su članicama čitalačkog klupa stizale na mail u nastavcima sada postaju kompaktne, na jednom fizičkom mjestu.

Ideja da objavimo zbrku priča nastala je vrlo rano, međutim sam proces naručivanja priča trajao je jako dugo jer smo htjele sve autorice pošteno platiti, a to je zahtijevalo ozbiljno i dugotrajno apliciranje na više projektnih izvora. Uspjele smo i sada imamo zbirku koja se sastoji od 12 priča koje je 12 autorica, točnije Marija Andrijašević, Lana Bastašić, Tanja Mravak, Nora Verde, Staša Aras, Jelena Zlatar Gamberožić, Marija Rakić Mimica, Korana Serdarević, Maša Kolanović, Ivana Bodrožić, Jasna Jasna Žmak i ja, napisalo na temelju fragmenta čije su autorice polaznice našeg književnog kluba i radionice kreativnog pisanja u Ženskoj kaznionici u Požegi. Prilikom pisanja priča autorice su s fragmentima mogle raditi što su htjele: upisati cijeli fragment u svoju priču, preuzeti neki njegov dio, lik(ove), rečenicu ili frazu, zaplet, atmosferu ili stil. Rezultat je temama vrlo raznolika zbirka priča u kojoj svaka priča ima specifični autorski pečat koje je te sjajne kratkopričašice učinio miljenicama kritike i publike, a i našim izborom.

Kako izgleda odlazak u zatvor ili kaznionicu u vrijeme epidemioloških mjera i globalne pandemije?

Sve naše aktivnosti u zatvorskom sustavu stopirane su u ožujku 2020. i nemamo nikakvu informaciju kada ćemo ih moći nastaviti. Još u lipnju 2020. poslale smo Ministarstvu pravosuđa prijedlog digitalizacije velikog dijela naših aktivnosti kojeg je veći dio kaznenih tijela u kojima radimo prihvatio, ali ga je Ministarstvo, koje ima zadnju riječ, odbilo. Nedavno je zaključen natječaj za financiranje projekata udruga u zatvorskom sustavu koji je kao svoja prioritetna područja imao, citiram: “estetizaciju i humanizaciju prostora kaznenih tijela, edukacije namijenjene službenicima zatvorskog sustava i probacije i  superviziju psihosocijalnog rada u zatvorskom i probacijskom sustavu”. Propozicijama natječaja je, dakle, de facto zabranjen rad sa zatvorenicima/icama koji su od trećeg mjeseca uglavnom bez posjeta, bez ikakvih aktivnosti, te u situaciji da osoblje tretmana zbog pandemije s njima radi samo po potrebi, što je katastrofa. Isto tako, ovaj natječaj koji u potpunosti zaobilazi zatvorenike/ice, predviđa najveći iznos potpore za jednogodišnji projekt do sada, veći čak i od ukupnog iznosa za financiranje trogodišnjih projekata koje je Ministarstvo pravosuđa dodjeljivalo prve godine kada je započelo s objavom natječaja za projekte udruga i koji se, logično, odnosio na rad sa zatvorenicima/icama.

{slika}

U više navrata isticala si kako kultura nije i ne smije biti luksuz ni privilegija. Štoviše, tvrdiš kako mora biti dostupna svima, a da kulturne radnice moraju biti adekvatno plaćena za svoj rad. Zbog toga je i zbirka ‘Nastavi priču’ cijene za koju kažeš da je priuštiva najširim slojevima društva. Nadležni, pritom mislim na Ministarstvo kulture, a po novom i medija, ne brinu mnogu za kulturu, ili barem ne u smislu u kojem bi zaljubljenice u umjetnost to priželjkivale, a posljedično se odgaja društvo koje se možda cijele svoje živote neće niti sresti s kulturom, a kamoli pokazati interes ili se boriti za istu. Unatoč tome, ti vjeruješ kako književnost može promijeniti svijet.

Kultura je neopisivo važna za zdravo funkcioniranje svakog pojedinca i pojedinke, a samim time i društva u cjelini. To nam je jasno dokazalo iskustvo pandemije i karantene. Što bismo u tom trenutku imali bez sve te muzike, knjiga, filmova, serija, predstava, koncerata, bez te vojske umjetnika/ica koji su se pohrlili prilagoditi novim okolnostima, učiniti svoje radove dostupnima, organizirati live streamove iz svog dnevnog boravka? Veliko, mračno i pusto ništa, eto što.

Istovremeno ovo društvo i dalje smatra poprilično egzotičnom ideju da je to što umjetnici rade uopće rad  koji onda zaslužuje i biti pošteno plaćen, vrlo često zato i što je, eto, to poziv i sve bi te muzičarke, filmašice i spisateljice i ovako i onako pisale. Biti doktor/ica ili medicinska sestra ili brat je također poziv, srećom nitko tu ne sumnja da je u pitanju rad koji zaslužuje plaću.

S vedrije strane kulture, uistinu vjerujem da knjige mogu promijeniti svijet. Ponajviše zato jer već jesu. Knjige su me odgojile, omogućile su mi puno više nego je moja radnička i samohrana obitelj mogla i zamisliti. U knjigama i s knjigama sam se upoznavala s drugima, učila razumijevanju i suosjećanju, osjećajima, što oni jesu i kako ih prepoznati, i možda najvažnije od svega shvatila da je polje moguće neopisivo šire od moje osobne skučene stvarnosti. Sve ono najbolje u meni došlo je iz knjiga, došlo je zato jer imam majku koja je jako malo sama čitala, ali meni je uvijek kupovala knjige, jer sam imala knjižničarke i profesorice koje su me prepoznale. Nijedna od njih nikad ne bi rekla da sam im nešto dužna, ružna je to riječ i netočna za ovo što su meni dale knjige iz njihovih ruku, ali ja sam taj dar shvatila kao poziv da tu ljepotu, dobrotu i razumijevanje šaljem dalje, posebice tamo gdje znam da je nema.

“Ti kao da ne znaš tko sam ja. Tko sam sve danas bila, tko sve sutra moram biti. Koja je moja šira slika. Ujutro u 7 bila sam kuharica i pralja. Jer treba spremiti doručak, skupiti suhu odjeću, mokru objesiti. U 7:45 bila sam veterinarka. Jer maca ima šum na plućima pa ju treba prevariti da pojede antibiotik. U 8 sam postala prevoditeljica. Jer stiže zima, jer plinski bojler mora na servis. Oko 1 opet sam se pretvorila u kuharicu. Jer opet moramo jesti. U 2 sam se presvukla, skrila podočnjake debelim slojem korektora i bila profesorica dugih šest školskih sati. Jer nam trebaju novci jer smo podstanari. Nakon posla sam išla u nabavku, oprala suđe i pospremila kuhinju. Jer sutra opet u nečem i negdje moram kuhati. Poslije sam spremala nastavu za idući dan do 8:30. Onda sam sjela na punih deset minuta i pričekala tebe da me odvedeš na proslavu tvog prijatelja na koju si zapravo samo ti htio ići. A ti sad, u 2:30 idućeg dana, tražiš od mene da budem što? Razočarana djevojka? Ljubomorna djevojka? Osjećajna djevojka puna razumijevanja? Da sjednem i slušam kako si nekoć volio Tomislavu, kako te prevarila, kako tu nema više ništa, kako tu možda ima još ima nešto pa si je zato večeras mazio po leđima i držao za ruku. Ja to ne mogu. Ne mogu jer mi kosti škipe pod teretom svih tih žena koje su se danas smijenile u meni. Ne mogu. Ne sad. Ne više”, napisala si monolog koji je izišao iz usta glavne junakinje tvog književnog prvijenca ‘Jesmo li to bili mi’. Dojma sam da je ovaj paragraf jedno od najsnažnijih mjesta u knjizi, redovi rečenica kojima su se čitateljice više puta vraćale i podcrtavale tu sličnu sudbinu koju proživljavamo, u manje ili više različitim kontekstima. Čini mi se da si ovim paragrafom opisala poziciju žene u suvremenom svijetu kada ‘može imati sve’.

I meni je samoj to jedan od najvažnijih dijelova knjige, možda zato što sam se kroz odrastanje nebrojeno puta susrela s tom frazom “možeš imati sve”, a da mi pritom nitko nikada nije rekao pod kojim točno uvjetima ostvarujem tu mogućnost i koja je njezina cijena. Meni se čini, i to je ono čime se ovaj Lucijin monolog bavi, da bi točnija fraza bila “moraš biti sve”, što puno manje nalikuje privlačnoj marketinškoj doskočici koja, a više zvuči kao kletva. Stvarnost je takva da je teret svakodnevnog života neravnomjerno raspoređen i većinom pada na naša leđa, pandemija nam je to još jednom bolno potvrdila. Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava. Sve dok se društvo i država kao njen aparat ne pobrinu za to da dignu dio tereta ženskog rada na polju brige, kućanstva i obitelji s naših leđa, žene će biti prisiljene na razne oblike bivanja koji ih umaraju, unesrećuju i sprječavaju da zaista budu.

{slika}

U jednom intervju kazala si kako je jedna od prvih stvari koje si kao djevojčina naučila je šutjeti, ne izgovarati ono što bi se moglo interpretirati kao trauma jedne familije. Danas za tebe kažu kako si glas cijele jedne generacije. Kako je tekao put od zatvorenih usta do prepričavanja najsitnijeg detalja nekog događaja i rastavljanja emocije na njihovo zaleđe i iskonski dio do onog nama vidljivog i osjetljivog? Doživljavaš li sebe kao glas jedne generacije, odnosno da govoriš u ime svojih vršnjakinja?

U životu i radu govorim samo u svoje ime te u ime pokojeg kolektiva, kada se tako dogovorimo. Nisam sigurna da postoji glas neke generacije, nisam sigurna ni tko sve spada u moju generaciju, i čini mi se dosta siromašna generacija koja ima samo jedan glas. Mislim da je moguće biti prvi glas o životu neke generacije, u smislu da ste ti ili tvoja knjiga prvi progovorili o nekim temama, književno oblikovali neku stvarnost, povezali neke točkice i sad svi vidimo cjelinu. Svesti išta na jedan glas je štetno, ljepota života, a posebice književnosti, je u višeglasju. 

Moj osobni proces pronalaska vlastitog glasa trajao je dosta dugo i sigurno je jedan od najvažnijih procesa u životu, a da se svesti na sljedeće: gotovo istog onog trena u kojem sam počela govoriti, rekli su mi da šutim i ja sam zašutjela, i to dugo jer sam odgojena da budem dobra i poslušna djevojčica. Šuteći naučila sam gledati, opažati i slušati. I naposljetku sam u toj šutnji shvatila da me ona, iako su mi to prešutno obećali, neće zaštititi, da me neće spasiti i od tada govorim najbolje što mogu. Čini mi se da tko god progovori iz tišine, to čini jer ima nešto bitno za reći.

Izjavila si jednom prilikom kako želiš napisati knjigu o moru, ženama i obiteljima koje same odaberemo. To su neki motivi koji se vežu uz tvoje pisanje i koje često naglašavaš u intervjuima – more, prgave žene i prijateljstvo. Isto tako, čini se da i publika i kritika to doživljava svojim i bliskim. Čini li ti se da progovaraš o temama koje su zapravo toliko ‘naše’ da nikada nisu tražile pojašnjenje, točnije shvaćeno je da su samorazumljive te da ih nije potrebno raščlaniti?

Jedna od najljepših stvari koja mi se desila s ‘Jesmo li to bili mi’ je što ljudi tu knjigu doživljavaju svojom i bliskom. Dok sam pisala, nisam nijednom na to ni pomislila, bila sam prezauzeta nervozom oko toga da taj tekst bude najbolji što može biti u tom trenutnu. Srećom, moji čitatelji i čitateljice su mi donijeli vijest o tome da je tekst koji sam napisala njihov sugovornik, i to jedan koji ima progovara s nježnošću i razumijevanjem, i to je stvarno ogroman poklon. Hvala svima koji su mi se javili nakon čitanja, to da su osjetili da žele, da mogu da ima razloga i smisla mi je velika radost. Ja sam uvijek prvo čitateljica pa onda sve ostalo – vrlo dobro znam što je to kada ti knjiga znači.

Roman na kojem trenutno dosta sporo radim (jer život ove godine) bavit će se ženskim iskustvom, i jednom kritičnom masom tih “prgavih žena” koje si tako lijepo okarakterizirala. Cijeli svoj život izložena sam snažnim i spretnim, sposobnim i slobodnim ženama, borkinjama i odgajateljicama, učiteljicama, majkama, prijateljicama, a toliko sam ih malo susrela u knjigama dok sam odrastala. U tom smislu, riječ je o realističkom romanu, u knjigu ću prenijeti dio te osnažujući, ali prešućene stvarnosti.

Dogodine od tebe možemo očekivati i slikovnicu. Možeš li i želiš li nam reći o čemu se radi?

Imam to zadovoljstvo da svoj život dijelim s dvije mace koje su karakterno vrlo različite i još su pritom vrlo aktivne muze pa su tako postale protagonisti slikovnice ‘Jajo i Strašni Strah’, koju radim s likovnom umjetnicom Lucijom Bužančić i koja će u drugoj polovici ove godine izaći u izdavačkoj kući Sandorf . Mačak Jajo iz naslova doista je jedan plašljiv mačak, pa se iz moje šale da ga često muči strašni strah rodila ideja za slikovnicu i neke od prvih scena.

Onda je došao zagrebački potres i po prvi put sam u svom odraslom životu gledala kao ljudi jednim drugima, pa čak i strancima po raznim grupama na internetu, govore o svojim strahovima – od novog potresa do centrifuge perlice za rublje. I u tom sam dirljivom trenutku shvatila koliko inače ne govorimo o strahu, i to posebice s djecom. Ako se boje, djeca od odraslih dobiju najčešće: Nemoj se bojati. U pitanju je zapovijed koja ne funkcionira jer strah se ne može naredbom zaustaviti, djeca tako uglavnom nauče trebaju prešutjeti svoje strahove pa postaju odrasli ljudi koji ih više ni ne znaju prepoznati. Mačak Jajo, potpomognut svojom sestro Giu, ima taj zadatak da velikima i malima stvori siguran prostor, ispunjen nježnošću i smijehom, da progovore o svojim strahovima. Bez toga ih pobijediti ne možemo.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

{slika}

Povijesni trenutak za Argentinu: Konačno legalan pobačaj

Posted on by sdadmin

Argentinski senat usvojio je danas Zakon o sigurnom pobačaju nakon 12-satnog zasjedanja, označivši pobjedu za žene koje se za ovo pravo bore već više od pet desetljeća.

“Živimo u povijesnom trenutku. Naša je borba postala zakon”, rekle su članice Kampanje za pravo na slobodan, legalan i siguran pobačaj.

Jutros je zelena boja koja simbolizira bitku za pravo na pobačaj u zemlji osvijetlila argentinski parlament, gdje je Senat donio zakon.

Tisuće ljudi pjevalo je, plesalo i vijorilo zelene maramice u ritmu pjesme koja je obilježila borbu za legalan pobačaj.

“Sad kad smo zajedno / sada kad nas vide / patrijarhat će pasti, past će … / i feminizam će pobijediti”, pjevale su mlade žene zajedno s nekim od prvih vođama kampanje, koje su sada u svojim 70-ima.

“Siguran, legalan i besplatan pobačaj sada je zakon. Danas smo bolje društvo koje proširuje ženska prava i jamči zdravlje”, tweetao je predsjednik Alberto Fernandez.

Odluka znači da žene mogu pobaciti do 14. tjedna trudnoće. Pobačaj će također biti legalan nakon tog vremena u slučajevima silovanja ili opasnosti za život majke.

Nacrt zakona, koji je usvojen sa 38 glasova za, 29 protiv i jednim suzdržanim, čini Argentinu najvećom latinoameričkom državom koja je legalizirala pobačaj.

Do sada su mnoge žene koje žele prekinuti trudnoću morale pronaći ilegalne načine. Od 2016. do 2018., 65 žena umrlo je od komplikacija povezanih s ilegalnim pobačajima, navodi Ministarstvo zdravstva.

Najstrašniji napad na hrvatsku LGBTIQ zajednicu u posljednjih 20 godina

Posted on by sdadmin

Povodom brutalnog homofobnog napada na muškarca u Zagrebu, Zagreb Pride izdao je priopćenje koje unastavku prenosimo u cijelosti:

Užasnuti smo spoznajom da je u zagrebačkom parku Maksimir ovog božićnog vikenda brutalno napadnut 50-godišnji gej muškarac. Prema pisanju medija, dvojica homofoba na muškaraca bacila su ‘molotovljev koktel’ i zapalila ga, a sve iz čiste homofobne mržnje.

Zagreb Pride više od desetljeća radi na praćenju i suzbijanju zločina iz mržnje u Hrvatskoj. U tom vremenu doživjele smo, nagledali smo se, svjedočile i pružili pravnu ili psihološku stručnu pomoć mnogim žrtvama homofobnih zločina iz mržnje. Međutim, ovo o čemu svjedočimo u prosincu 2020. nešto je najgore do sad!

Ne želimo da ovakvo homofobno nasilje ostane neprocesuirano, kao u slučaju homofobnog napada sličnim metodama na posjetitelje gej partija u klubu SuperSuper.  Stoga, Zagreb Pride od zagrebačke kriminalističke policije traži da hitno pronađe počinitelje i podigne kaznenu prijavu za odgovarajuće kazneno djelo u svezi sa zločinom iz mržnje. Od policije i ostalih pravosudnih službi zahtijevamo i tražimo da dosljedno primjenjuju Europsku direktivu o zaštiti žrtava kaznenih djela, kako bi smanjili sekundarnu viktimizaciju.

Nadalje, Zagreb Pride od zagrebačke policije traži hitnu i oštru reakciju kako bi se svi zagrebački javni prostori, parkovi, trgovi i ulice zaštitili od napada na građane od strane desničarskih bandi. Desničarsko nasilje u javnom i Internet prostoru ne trpi samo LGBTIQ zajednica, već i srpska, afrička i romska zajednica u Hrvatskoj, te izbjeglice i migranti.

Zagreb Pride poziva 50-godišnjaka da je smo tu za njega ukoliko želi bilo kakav oblik direktne pomoći. Nudimo i besplatnu pravnu i psihološku pomoć. Ne želimo niti da se žrtvama homofobnog nasilja imputira odgovornost za nasilje koje trpe. Svako u ovom društvu, pa i gej muškarac, ima pravo slobodno štetiti javnim parkom iz kojeg god razloga to želi: nadisati se svježeg zraka, čekati prijatelja ili dogovoriti dejt. Gejevi nisu zbog svog postojanja krivi nizašto. Desničarske bande jesu!    

‘A da otvorim OnlyFans?’ ili oslobođenje kao dekorativna mašna na paketu kapitalističkog patrijarhata

Posted on by sdadmin

Preseljenjem života u virtualni prostor, online komunikacijskim platformama i društvenim mrežama bez sumnje je svanulo – u vidu profita naravno. Jedan od najzanimljivijih i naizgled neočekivanijih profitera COVID-19 lockdowna svakako je platforma OnlyFans koja trenutno broji oko 17,5 milijuna korisnika/ca širom svijeta i preko 70 000 kreatora/ica sadržaja.

Zašto istaknuti baš OnlyFans? Zato što omogućava kombiniranje komunikacijske dinamike društvenih mreža poput Facebooka, Instagrama ili TikToka sa sadržajem porno sajtova uz obvezu korisnika da kreatoricama sadržaja (budući da se velikom većinom radi o ženskim osobama) pristup sadržaju plate po cijeni koju one same postave. Upravo ova kombinacija karakteristika ono je što navedenu platformu čini ne samo problematičnom, već i nadasve opasnom.

Naime, uz mjesečnu naknadu koju postavljaju same kreatorice sadržaja (koja se obično kreće oko 10-20 dolara), korisnici pretplaćeni na njihov profil imaju pristup sadržaju u rasponu od fotografija u kupaćem kostimu ili donjem rublju pa sve do seksualno eksplicitnih snimki. Kreatorice sadržaja zadržavaju 80 posto prihoda, dok tvrtka uzima preostalih 20 posto. Ono što OnlyFans pretplatu razlikuje od pretplate na ‘običan’ porno sajt jest to da isti omogućava tzv. girlfriend experience. OnlyFans kao posebnost platforme naglašava vezu između korisnika i kreatorica sadržaja te stoga omogućuje slanje poruka u zamjenu za PPV (Pay Per View) poruke u obliku fotografija ili videa snimljenih prema zahtjevima i željama korisnika kako bi se pojačao osjećaj poznavanja osobe ispred kamere i stvorila iluzija intimne povezanosti.

Također, OnlyFans opetovano biva opisan kao platforma koja ima oslobađajući potencijal u kontekstu ženske seksualnosti, dopuštajući ženama ‘izbor karijere’ koji im omogućuje da vlastitu seksualnost preuzmu iz ruku društva koje svodi žene na puke objekte muške žudnje, dopuštajući im da tu žudnju monetiziraju pritom izbjegavajući bilo kakav čin na koji nisu dale pristanak te im na posljetku dopuštajući da istražuju vlastita tijela i uživaju u vlastitoj seksualnosti. U kontekstu pandemijom izazvane krize, navedeni pogled u najmanju je ruku pogrešan ili pak neosvješten, ako ne predstavlja i u potpunosti maligni veo kojim se pod svaku cijenu nastoji zakloniti podivljale mizogine i eksploatativne mehanizme kapitalističkog patrijarhata koji su u jeku korona-krize bolje no ikad isplivali na vidjelo.

Ako je aktivnost na platformi uistinu osobni izbor te kreatoricama dopušta kontrolu nad sadržajem kao i zadržavanje velike većine zarade, zašto ju okarakterizirati kao opasnu ili pak njezino glorificiranje opisati kao diverziju od sve uočljivije maligne prirode kapitalističkog patrijarhata?

Kako bi odgovor na to pitanje bio moguć, prvo valja napomenuti da je OnlyFans u svibnju, u vrijeme lockdowna,  izvijestio o povećanju broja novih registriranih profila za 75%, uz svakodnevno pridruživanje 7000-8000 novih kreatora/ica sadržaja, predominantno žena. Među njima je 29% bilo u dobi od 18 do 21 godine, a 33% od 22 do 25 godina. Između dobne i rodne strukture kreatora/ica sadržaja te trenutka u kojem se masovna registracija javila postoji iznimno važna veza koju u trenutnom kontekstu govora o bavljenju online pornografijom kao ‘izboru karijere’ nipošto ne smijemo zaboraviti.

Naime, korona-krizu obilježio je globalni porast nezaposlenosti, a upravo je za navedene dobne skupine najvjerojatnije pretpostaviti da se radi o osobama koje su prije krize bile zaposlene kao studenti/ce ili se pak radilo o prekarnim radnicama i sličnim osobama zaposlenim kroz nesigurne oblike ugovora i na mjestima gdje postoji najveća vjerojatnost da će im zbog neisplativosti poslodavcu biti uručen otkaz.

Mnoge mlade žene uistinu su upravo gubitak posla navele kao glavni razlog pridruživanja OnlyFans platformi, ne bi li na neki način uspjele platiti sve račune, hipoteke, kredite i slične troškove o čijem im (ne)podmirivanju ovisi krov nad glavom, čemu svjedoči i nerijetka pojava raznih inačica jednog te istog naslova – “Žena pokrenula OnlyFans izgubivši posao uslijed pandemije koronavirusa”. Kao razlog žene gotovo bez iznimke navode hitnu potrebu za zaradom, ne zabavu, ne dosadu u karanteni, ne istraživanje vlastite seksualnosti – hitnu zaradu. Za one koje su u medijske naslove dospjele time što su posao zbog pandemije ili izgubile ili su zbog premale plaće i dalje bile primorane potražiti dodatan izvor prihoda, zanimljivo je da se nerijetko radi o ženama poput učiteljica ili medicinskih sestara, što nije zanemarivo budući da se radi o tradicionalno ‘feminiziranim’, percipiranim manje vrijednim, te stoga i potplaćenim zanimanjima.

U tom kontekstu, od svih katastrofalnih naslova kojima sam imala prilike posvjedočiti tijekom ove godine, “Bolničarka iz New Yorka nepriličnim OnlyFans profilom nastojala spojiti kraj s krajem” objavljen 12. prosinca na New York Postu, sigurno je jedan od ‘pobjedničkih’. I bez ikakvog daljnjeg čitanja, sam naslov ističe ne samo da jedna bolničarka, dakle esencijalna radnica usred pandemije, uz sav (itekako povećan) opseg posla, zarađenom plaćom nije u stanju podmiriti troškove života, već se, nazivajući njezin OnlyFans profil ‘nepriličnim’ daje i naslutiti prisutnost osude i neodobravanja usmjerenih na navedenu bolničarku.

Daljnjim čitanjem članka navedene slutnje o sadržaju pokazuju se ispravnima. Naime, isti uistinu savršeno sumira postojeću društvenu klimu tonom implicitno, a pojedinim izjavama i eksplicitno posramljujući 23-godišnju Lauren Caitlyn Kwei, zaposlenicu hitne služne SeniorCareEMS. Od svih mogućih kutova iz kojih je ova priča mogla biti ispričana, autori članka odlučili su se na pristup u slut-shaming maniri pri čemu je Kwei stavljena u svojevrsnu optuženičku klupu iz koje izjavama mora braniti svoja ‘neprimjerena’ nastojanja da podmiri troškove života. Glavna nota članka čitavo vrijeme ostaje “Zašto je Kwei pokrenula OnlyFans?”, a ni u jednom trenutku ne skreće se u kritiku potplaćenosti zdravstvenih radnica pitanjem “Zašto je ijedna bolničarka primorana zarađivati ‘sa strane’ i to u jeku pandemije?”.

Kao šlag na torti, članak završava izjavom neimenovanog medicinskog tehničara koji konstatira: “Druge bolničarke zarađuju tako što rade više smjena na poslu, ne tako da se skidaju.” te podsjetnikom da SeniorCareEMS “zabranjuje neprimjereno ponašanje na radnom mjestu i van njega.”

Ovaj članak izvrstan je odraz društva koje neuspjehe kapitalizma kao sistema da odgovori na temeljne ljudske potrebe pretvara u osobnu odgovornost pojedinca/ke, ma koliko pojedincu/ki nemoguće ikakvo učinkovito djelovanje bilo, ali i društva koje potiče krajnju komodifikaciju apsolutno svega u svrhu generiranja profita. To je društvo koje reducira ženska tijela na tek još jednu vrstu robe koju je moguće razmijeniti za novac,  svodeći žene pritom na puke objekte (predominantno) muške žudnje obilježene stoljećima patrijarhata iskrivljenom percepcijom ‘ženstva’, istodobno osuđujući i kriveći žene upravo zbog bivanja viđenima kao seksualnim objektom.

Vratimo se sada ponovo na pitanje: “Ako je aktivnost na platformi uistinu osobni izbor te kreatoricama dopušta kontrolu nad sadržajem kao i zadržavanje velike većine zarade, zašto ju okarakterizirati kao opasnu ili pak njezino glorificiranje opisati kao diverziju od sve uočljivije maligne prirode kapitalističkog patrijarhata?”

Zato što u navedenom kontekstu nije moguće govoriti o izboru. Niti o izboru, niti o pristanku, niti o seksualnom oslobođenju žena ili pak istraživanju vlastitog tijela. Svaka iluzija navedenog samo je to – iluzija.

Platforme poput OnlyFansa samo su najnoviji model objektivizacije i komodifikacije ženskih tijela kakva u kapitalizmu oduvijek postoji s jedinom razlikom da ženi na malo drugačiji način od dosadašnjeg daje minorni udio u odluci o tome kakvim će objektom biti i koliko će naplaćivati ‘robu’. Platforma ni u jednom trenutku ne preispituje trenutnu poziciju žene unutar društva. Ona ostaje objekt i roba kojom se trguje, a na ono što svojim tijelom radi prava polaže netko drugi – u ovom slučaju korisnik pretplaćen na njezin profil, a u slučaju da odbije zahtjeve rečenog korisnika prijeti joj gubitak pretplatnika te time i novca potrebnog za život.

Kada postoji izbor između odbijanja prodaje seksualno eksplicitnih video uradaka (i to u društvenoj klimi koja krajnje stigmatizira žene za isto) ili gubitka krova nad glavom – istinskog izbora nema. Kada postoji izbor između poštivanja vlastitih granica u vidu odbijanja produciranja određenih sadržaja po želji korisnika ili gubitka tako zarađenog novca potrebnog za ‘krpanje kraja s krajem’ – istinskog pristanka nema. Kada radnje nad vlastitim tijelom služe isključivo ispunjenju tuđih zahtjeva, a ne osobne znatiželje i želja – istinskog istraživanja vlastitog tijela nema. Kada određen seksualni čin služi tek zadovoljenju tuđih maštarija i muške, patrijarhalnim viđenjem žene kao perpetualnog objekta oblikovane žudnje – istinskog seksualnog oslobođenja nema.

Kako bi određeno djelovanje uistinu moglo biti smatrano oslobađajućim i osnažujućim u bilo kojem kontekstu, pa tako i onom borbe za pravo žena na seksualnost bez stigme, ono mora pomicati granice do tada prihvatljivog, nagnati društvo na temeljito preispitivanje vlastitih vrijednosti te na određeni način šokirati pobornike trenutno postojeće situacije – ono što platforme poput OnlyFansa nikako ne čine (budući da je iskorištavanje i posjedovanje ženskih tijela u patrijarhalnim društvima i dalje itekako prihvatljivo). Jedino što čine jest stvaranje vrlo uspješne iluzije izbora (što je ono što ih i čini opasnima) kroz pružanje mogućnosti djelomičnog odlučivanja o načinu na koji se unutar sistema manifestiraju rodna i klasna ograničenja kojih se bez ostvarenja sistemskih promjena nemoguće otarasiti. Jedino što se događa je pakiranje monopola kapitalističkog patrijarhata nad ženskom seksualnošću u celofan izbora te prodavanje nam te iste otuđene seksualnosti ukrašene sjajnom dekorativnom mašnom ženskog oslobođenja u krajnju korist nikog drugog do kapitalističkog patrijarhata kao sistema.

Ako je procvat platformi poput OnlyFansa u jeku korona-krize išta pokazao, pokazao je da je krajnje vrijeme za izbor – izbor života u sistemu koji adekvatno odgovara na ljudske potrebe te iste stavlja iznad beskonačnog generiranja profita pod svaku cijenu, izbor života u kojem ženska tijela pripadaju ženama, a njihova seksualnost je njihova i postoji isključivo prema vlastitim mjerilima, bez ucjena ugrožavanjem egzistencije. Ako je vrijeme za izbor, neka izbor bude borba protiv kapitalističkog patrijarhata.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sviraj kraj za 2020.

Posted on by sdadmin

Prisjećam se teksta koji sam prošle godine u ovo vrijeme pisala i razmišljam kako mi nije bilo ni na kraj pameti da ću željeti da se 2020. nije ni dogodila. Globalna pandemija, potresi, (još veća) ekonomska nesigurnost i društvena nestabilnost, (samo)izolacija, novo normalno koje je sve samo ne normalno… Proteklih 12 mjeseci ćemo pamtiti i dulje nego što bismo htjele, na svim razinama. Razmišljajući o ovogodišnjem presjeku godine, uistinu nisam vidjela išta vrijedno prisjećanja i zadržavanja u kolektivnoj svijesti dulje nego što je potrebno. No, budući da bolje da propadne selo nego običaji, nastavljamo tradiciju i ove, po svemu drugačije, godine.

(Hrvatska) I dalje druge i Drugotne

Ako se po jutru dan poznaje, bit će ovo još jedna godina zatiranja ženskih ljudskih prava i borbe za njihovo očuvanje, rečenica je u jednom od prvih ovogodišnjih tekstova na Libeli, a iz ove perspektive zvuči gotovo kao proročanstvo. Da se na spolno uznemiravanje i dalje gleda kao na bezazleni čin koji podupiru sve sfere ovog trulog društva, vidjele smo odmah u prvim danima siječnja, kada je sutkinja Anica Filipović procijenila da se ne računa ako se dogodilo samo jednom. Da slučajno ne bismo pomislile da je taj slučaj iznimka, oglasio se i Županijski sud u Slavonskom Brodu, koji je župana Požeško-slavonske županije Alojza Tomaševića zbog kaznenih djela nasilja u obitelji i nanošenja tjelesnih ozljeda prema supruzi Mari Tomašević osudio samo na uvjetnu kaznu od 10 mjeseci uz rok kušnje od dvije godine. Postavljamo isto pitanje već godinama – kada je dovoljno? Drugi, treći, sedmi put? Jer onda se računa – kao dio crne statistike nasilja nad ženama.

Lavina dijeljenja iskustava uznemiravanja žena počela je srpnju, kada je riječka aktivistkinja Marinella Matejčić na Twitteru reagirala na neugodno iskustvo uznemiravanja prijateljice i pozvala druge žene da podijele svoja iskustva okupljena pod hashtagom #ženeujavnomprostoru kako bi podigle svijest o problemima uznemiravanja i nasilja nad ženama. I jednom kada je krenula, više nije mogla stati.

(Hrvatska) Bandiću, dosta je!

Oko dvadeset tisuća građana/ki okupilo se početkom veljače na glavnom zagrebačkom trgu kako bi gradonačelniku Milanu Bandiću poručili da im je dosta njegovih afera i loših politika koje uništavaju grad Zagreb. Građani/ke su isto poručili i nekoliko mjeseci kasnije, kada je zeleno-lijeva koalicija okupljena oko platforme Možemo! osvojila je ukupno 116 tisuća glasova u deset hrvatskih izbornih jedinica, od čega je većina glasova osvojena u četiri zagrebačke izborne jedinice i time jasno poručila – Bandiću, sviraj kraj. Posljednji dani ove godine donijeli su neugodna previranja na zeleno-lijevom spektru, a što će to značiti za lokalne izbore koji nam slijede u narednih nekoliko mjeseci, ostaje nam vidjeti.

(Hrvatska) Držite se svoja četiri zida, s pandemijom i bez nje

Da je Hrvatska plodno tlo za homofobe i loše pokušaje humora, ne treba posebno naglašavati, ali zato se oni potrude da to ni slučajno ne zaboravimo. Organizatori karnevala u Imotskom tako su mislili da su strašno duhoviti kada su na glavnom gradskom trgu spalili figuru koja simbolički prikazuje gej par s djetetom, na čijem je licu bila zalijepljena fotografija saborskog zastupnika Nenada Stazića, pozivajući se, dakako, na narodni običaj. ŽM approves.

Da ne cveta cveće u naše preduzeće kada je riječ o LGBT pravima, pokazali su i rezultati istraživanja koje je proveo Zagreb Pride i koji ukazuju na to da je svakodnevica LGBTIQ osoba u Hrvatskoj i dalje obilježena strahom od nasilja i diskriminacije. Izdvojimo samo jedan od primjera: odgovori na pitanje o doživljenoj diskriminaciji pokazuju da je nešto više od 60 posto ispitanih doživjelo neki oblik diskriminacije, bilo u školi ili na poslu, bilo u kontaktu s institucijama poput policije, pravosuđa i zdravstva.

Dodatnu potvrda rezultata provedenog istraživanja dobile smo i par mjeseci kasnije, kada je u autobusu iz Rijeke za Zagreb osoba zbog svog ne-normativnog rodnog izražavanja bila izložena kontinuiranom i dugotrajnom vulgarnom vrijeđanju i ponižavanju. Hrvatska i dalje nije zemlja za sve nas, koliko god mi to htjeli.

(Hrvatska) Živio feminizam, živio 8. mart!

Uz posljednje trzajeve normalnosti u pogledu okupljanja, prije nego što nas je pandemija zaključala u vlastite domove, fAKTIV je organizirao tradicionalni zagrebački Noćni marš, a marširalo se i u Zadru, Rijeci, Splitu i Puli. Nastavak je trebao biti riječki Hod za slobodu u lipnju, koji je ove godine, zbog loše epidemiološke situacije, otkazan i zamijenjen skupom Za slobodu.

Klerofašisti nisu toliko osviješteni, pa se tako Hod za “život” održao u Sisku, ali je naletio i na otpor Hoda za slobodu, kojim su se aktivisti/kinje suprotstavili onima koji “pod krinkom njegovanja vrijednosti obitelji i vjere želi zabraniti pobačaj te tako oduzeti ženama pravo da samostalno odlučuju o svome tijelu”.

Kao i svih godina dosada, ni ova nije bila iznimka u nužnosti neprestane borbe za prava koja nam se silom žele oduzeti, a kako stvari stoje, daleko smo od kraja borbe.

(Europa/Hrvatska) Nasilje nad ženama u porastu kao posljedica pandemije

U vrijeme pandemije koronavirusa, broj slučajeva nasilja u obitelji u nekim EU članicama porastao za trećinu, poručila je već u travnju predsjednica Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost, Evelyn Regnery, i pozvala je EU članice na snažniju potporu žrtvama obiteljskog nasilja. U svijetu i u nekim zemljama EU zabilježen je porast broja slučajeva nasilja u obitelji u tjednu nakon uvođenja ograničenja kretanja. Žene u nasilnim vezama ostaju kod kuće i na dulje vrijeme izložene su samovolji zlostavljača.

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, predstavljeni su podaci prema kojima je jedna od triju žena u Europi doživjela fizičko i/ili seksualno nasilje, prije izbijanja bolesti COVID-19. U međuvremenu, svjedočili smo globalnom porastu nasilja u obitelji u kontekstu trenutačne zdravstvene krize. S obzirom na pogoršanje epidemiološke situacije tijekom godine diljem Europe i lockdown koji je uslijedio u brojnim državama, još se jednom pokazalo koliko podrške nedostaje najugroženijim skupinama u društvu u kojem živimo.

Kako to obično biva u Lijepoj Našoj, prije vladajućih reagirale su organizacije civilnog društva, pa je tako udruga Domine poslala apel građanima i građankama koje imaju slobodan stan/apartman i u mogućnosti su ga privremeno pružiti ženama i djeci žrtvama nasilja. Svašta bi naši vladajući mogli naučiti od njih. Samo da žele slušati.

(Europa/Hrvatska) Reproduktivna prava pod (još većim) udarom u doba pandemije

Pandemija COVID-19 i javnozdravstvena kriza su veliki izazov za sustave javnog zdravstva širom Europe. Dok europske zemlje nastoje suzbiti pandemiju, zaštiti populaciju i izaći u susret rastućim zahtjevima koji su postavljeni ispred zdravstvenih djelatnika/ca i institucija, izuzetno je važno da prihvate i implementiraju i mehanizme zaštite zdravlja, digniteta, fizičkog i psihičkog integriteta te reproduktivne autonomije žena i djevojaka u regiji, poručile su organizacije civilnog društva diljem Europe u zajedničkoj izjavi vladama u kojoj traže da osiguraju siguran i pravovremen pristup prekidu trudnoće na zahtjev u vrijeme pandemije koronavirusa.

Iako su rezultati istraživanja agencije IPSOS iz veljače ove godine pokazali da 81% građanki i građana u Hrvatskoj podržava pravo na izbor, 63% smatra da pobačaj treba biti besplatan, a 62% da se vjerske zajednice ne trebaju miješati u zdravstvenu politiku oko pobačaja, našim vladajućima to očito znači isto koliko i lanjski snijeg. Zato je Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) pokrenuo kampanju #ZaštoŠutimo, kako bi ukazali na zabrinjavajuće poruke koje zadiru u vladavinu prava žene na izbor kojih smo se naslušali tijekom predizborne kampanje.

(Hrvatska) Kad nam je loše, zašto ne bi bilo i gore

Kao da nam globalna pandemija nije bila dovoljna, ove su godine održani i parlamentarni izbori. Unatoč tu i tamo kojem bljesku pozitivih vijesti, poput platforme Možemo! i osvojenih sedam mandata, u Hrvatskoj i dalje ništa novo, osobito kada se radi o položaju žena u politici.

(Svijet) Making America great again

Osim pandemije, globalno su ovu godinu obilježili i američki predsjednički izbori, na kojima su Donaldu Trumpu konačno došle na naplatu prethodne godine šovinizma, rasizma, homofobije, ksenofobije i mržnje prema svemu i svakome tko se ne uklapa u white American dream. Joe Biden preuzeo je predsjedničku poziciju, a njemu uz bok stoji strašna žena Kamala Harris, prva američka potpredsjednica u povijesti, borkinja za prava žena i manjina. Možda ipak postoji svjetlo na kraju tunela.

(Regija) Ćale, ovo je za tebe!

Kao jedan od najpotresnijih događaja ove horor godine sigurno ćemo pamtiti velike prosvjede protiv režima Aleksandra Vučića diljem Srbije. Od prosvjeda u Beogradu, koji je započeo zbog najave uvođenja policijskog sata i novih mjera ograničavanja okupljanja, pobuna je eskalirala diljem zemlje, i na svjetlo dana izvukla svu brutalnost odnosa vlasti prema njenim građanima i građankama. Brojne poruke podrške izlile su se iz susjednih zemalja, a zasigurno ona najljepša izašla je iz pera Midhata Kapetanovića, koji je pokazao da, svim našim razlikama unatoč, solidarnost i zajedništvo (da ne kažem bratstvo i jedinstvo) dalje žive u svima nama, ako im to dopustimo.

(Europa) Popovi, džabe ste krečili!

Još jedan prosvjed čije su fotografije ove godine obišle svijet jest onaj iz Poljske, nakon što je poljski Ustavni sud presudio da je pobačaj u slučajevima malformacija fetusa neustavan. Poljski zakon o pobačaju već je bio među najstrožima u Europi, ali ova je presuda značila uvođenje gotovo potpune zabrane. Međutim, ako su mislili da će ostati samo na tome, gadno su se prevarili. Diljem zemlje započeli su masovni prosvjedi koji su, nakon dva tjedna, doveli do odgode primjene odluke koja bi dodatno ograničila pravo na pobačaj. Dužnosnik iz Vlade tom je prilikom poručio kako su odlučili da je “potrebno još vremena za dijalog i kako se primjena odluke kojom se pobačaj praktički u potpunosti brani odgađa”. Još jednom poručujemo – no pasarán!

(Svijet) Ruth Bader Ginsburg – long live the queen!

Ove nas je godine napustila Ruth Bader Ginsburg, sutkinja američkog Vrhovnog suda, borkinja za ženska prava i nepresušna inspiracija feministkinjama diljem svijeta. Ruth Bader Ginsburg cijeli se svoj život posvetila je borbi za pravdu, a posebno za prava žena i rodnu ravnopravnost, LGBTIQ osoba i manjina, socijalnu pravdu. Njezin predani rad i nastojanje da promijeni društvo nabolje zauvijek su utjecali na oblikovanje SAD-a te ostaju utkani u tkivo tamošnjeg društva. Vječna joj slava i hvala.

(Hrvatska) Feminizam svima, ne samo njima

Krajem prošle i početkom ove godine pisale smo o sve prisutnijim transfobnim glasovima unutar feminizma. Takozvane i samoprozvane “radikalne feministkinje”, inzistiraju na ukidanju roda, što se najjasnije manifestira kroz napade na trans osobe. Na društvenim mrežama na domaćem terenu i u regiji imale smo priliku pratiti polemike na ovu temu, a kulminiralo je u posljednjim danima ove godine kada je za izvršnu direktoricu Centra za ženske studije imenovana osoba koja se u svojim javnim iskazima nedvojbeno svrstala u redove onih koji bi htjeli da feminizam odbaci transžene, uskrati im pravo na samoodređenje i zacementira svoju isključivost rigidnim biološkim esencijalizmom, kako je poručio Zagreb Pride u izjavi. U društvu koje se i inače vodi logikom zavadi, pa vladaj, zadnje što nam treba jest međusobno isključivanje i sukobi unutar zajednice koja bi trebala biti sigurno mjesto za sve koje društvo pokušava gurnuti na marginu.

(Libela) Good night, and good luck!

Unatoč uistinu ogromnoj konkurenciji loših vijesti ove godine, u mom mikro kozmosu jedna je nadmašila sve ostalo. Nakon nebrojenih razgovora tijekom proteklih 12 mjeseci, uredništvo Libele, u koje se i sama ubrajam, odlučilo je da s 1. siječnja 2021. portal prestaje postojati u obliku u kojem je postojao dosada. Ovo je možda mali korak za mainstream medijsku scenu u Hrvatskoj, ali veliki za sve nas koje smo na Libeli rasle, razvijale se, učile, stvarale, borile se i, iznad svega, pronašle zajednicu žena bez kojih nijedna od nas ne bi bila ovo što jest danas.

No, vjerujte mi, ovo nije zbogom, već samo doviđenja. Jer, kako je Hana rekla, gdje god se okrenem, posvuda Libeluše.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org