Recite za novi Pirellijev kalendar što želite, ali nikako da je osnažujući za starije žene poput mene

Što uopće Pirelli, kompanija koja proizvodi gume, ima s osnaživanjem starijih žena, pita se Sophie Tweedale za Independent. 

Tako je – apsolutno ništa je točan odgovor. Ipak, ovog tjedna bi vam bilo oprošteno da mislite da je Pirelli novopomazani Djed Mraz za žene srednje dobi, sudeći po apsurdnim fanfarama oko njihovog kalendara za 2017 godinu.

Već više od 50 godina, peti po veličini proizvođač guma na svijetu diktirao je što bi ženska ljepota trebala biti nama ženama. Njihov godišnji kalendar prikazivao nam je slike eksploatiranih i objektiviziranih žena, odjevenih u gumu s resama na bradavicama i auto uljem na mjestima za koje sasvim sigurno nije namijenjen.

Ipak, drugu godinu zaredom, rečeno nam je da su oni promijenili pravila onoga što žene čini poželjnima. Evo ih, “minimalno photoshopirane” glumice u showu, uključujući Julianne Moore (55), Robin Wright (50), Helen Mirren (71), i Kate Winslet (41).

Prema marketinškom spinu, ovogodišnji kalendar želi poslati “krik protiv terora savršenstva i mladosti”. To je dovoljno da se brigade sredovječnih žena ove zemlje zagrcnu nad svojim mafinima posutim avokadom.

Kao punopravna žena srednje dobi, iskreno sam iscrpljena licemjerjem koje okružuje ovaj izgovor za umjetnost svake godine.

Govore nam kako Pirellijev kalendar za 2017. godinu “drma stvari”. Kako to? Da li će njegove sjajne stranice biti prepune znanstvenica, političarki ili žena poduzetnica koje utječu na svijet danas? Naravno da ne, jer one nikad ne bi otišle tamo.

Hoće li uključiti i “osnaženu” sekciju starijih žena širom svijeta različitih oblika tijela i boje kože? Naravno da ne, blesava ja, i dalje dominiraju bijele žene iz Europe i SAD.

Ali što s cijelim ovim “prirodnim” stilom? Sjajno, mislim. Idemo raditi s tim. Pomjeranje stvari sigurno znači da nema stilista, frizera, vizažista ili kirurških intervencija, da to uključuje filere i botoks.

Ali ne – ono čime smo počašćene umjesto toga je 14 međunarodno priznatih glumica koje, nemojte me krivo shvatiti, ja im se veoma divim, ali koje su prilijepljene na stranice Pirelli kalendara u varijacijama krupnog plana gdje poziraju u hula-hopkama (da, naravno da je i dalje likra u pitanju). Ovo je samo verzija iz 2010. napola odjevenih modela i ozbiljan slučaj dima i zrcala.

Njemački fotograf Peter Lindbergh koji je uslikao kalendar, oduševljeno objašnjava: “Osjećam da sam odgovoran za oslobađanje žena od ideje o vječnoj mladosti i savršenstvu”. Ono što ja (i bilo koja druga žena srednje dobi) vidim je da je i dalje pritisak da posjedujete nedostižnu ljepotu. Ideja da, čak i kad si “neretuširan” zaista trebaš izgledati ovako dobro, ovako bez nečistoća, ovako mršavo. Što je realistično ili pozivitno u vezi sa svim tim?

Pirelli kalendar, sa svojim stilistima sa A liste i profesionalnim osvjetljenjem govori svakoj ženi preko 40. godine: u redu je biti ti, kao. Onaj bolji dio, u svakom slučaju. Ne cijela ti. To bi bilo odbojno.

Brendovi poput Barbie i Playboya, koji je odnedavno ukinuo golotinju na svojim stranicama, su se prilijepili na želju da budu viđeni kao feministi, što im instant donosi pljesak i pozitivne reakcije u novinskim publikacijama i društvenim medijima. Pirelli se jednostavno dodaje na cijelu tu listu. I to radi prilično neuvjerljivo.

Samo prije dvije godine prikazao je deprimirajuće predvidljiv niz Victoria’s Secret modela uključujući Adrianu Limu i Gigi Hadid, uglavnom u toplesima ili noseći PVC outfite. Sve što su sad uradili su zamijenili tip podražaja.

Iz nekog razloga, Pirelli se nada da im njihova glamurozna prezentacija – mislite zavodljive, moćne crno bijele snimke – daje društvenu prihvatljivost i imunitet na kritike. No, je li to zapravo samo cinični komercijalni nadjev, radije nego stvarna kulturna promjena? Rekla bih da je tako. Nazovite ga kako hoćete ali ne zovite ga sjajnim za starije žene.

Sljedeće godine, Pirelli, učini nama ‘starijim’ ženama svijeta uslugu i prikaži 12 žena sa njihovim stvarnim rezervnim gumama. E, to bi bilo osnažujuće!

Prevela i prilagodila: Jovana Živković 

TranŽE: Grupa podrške za osobe trans femininih identiteta

TranŽE je grupa podrške za osobe trans femininih identiteta. Radi se o prostor isključivo za osobe trans femininih identiteta kako bi se slobodno razmjenjivala specifična iskustva te kako bi se osobe međusobno upoznale i družile.

Grupe se održavati jednom mjesečno u vodstvu psihologinje.

Za sudjelovanje se prijavi najkasnije do 6.12. na e-mail: transavjetovanje@transaid.hr

Autanje u obitelji

Često se upravo u ovom periodu godine javljaju brojna pitanja povezana s autanjem i obitelji. Kome, kada, na koji način i što reći? Koje reakcije očekivati? Kada je pravi trenutak za autati se? Autati se uopće ili ne? Sve su ovo pitanja koja ovaj period za brojne LGBTIQ osobe čine izrazito stresnim.

Zbog toga je Trans Aid pripremio brošuru Autanje u obitelji, za koju kažu da je namijenjena za trans, inter i rodno varijantnim osobama, no sadržaj je u potpunosti primjenjiv i na druge identitete – on je napisan i za lezbijke, gejeve, biseksualne i queer osobe.

“Nadolazeći blagdani vrijeme je koje nastojimo provesti s ljudima koji su nam bliski. Neki/e ih provode s prijateljima, neki/e s partnerima_icama, a neki/e od nas koriste ovu priliku za posjetiti obitelji. Kako bismo što spremnije, temeljitije i susretljivije odgovorili/e na brojna pitanja o autanju u obitelji, odličili/e smo izraditi brošuru samopomoći za koju se nadamo da će pomoći pri traženju odgovora na najčešća pitanja, ali i pronalaženju podrške te savjeta za autanje”, istaknuli/e su iz Trans Aida.

Kroz program TRANSavjetovanja udruga Trans Aid pruža psihološku podršku i savjetovanje trans, inter, rodno varijantnim te LGBQ osobama.

“U zadnje vrijeme pratimo porast online upita, ali i na individualnom i grupnom savjetovanju porast otvaranja tema povezanih upravo za autanjem u obitelji. Osobe u potrazi za psihološkom podrškom mogu nam se javiti e-mailom na transavjetovanje@transaid.hr ili nas potražiti na Facebook stranicama OVDJE i OVDJE.

Priručnik preuzmite OVDJE.

Što zaista znači biti privilegiran/na u društvu?

Dosta mi je privilegija. Ali to ne znači da mrzim ljude koji imaju privilegije.

Kada pišem o privilegijama određenih grupa ljudi, neki se ljudi – uglavnom pojedinci iz grupa o kojima pišem – nađu uvrijeđenima. Primjerice, kada kažem kako privilegije koje imaju bijelci/kinje isključuju i imaju loš utjecaj na ljude čija koža nije bijela, optužuju me za mržnju prema bijelcima/kinjama.

Postoji samo jedan problem: Ako te uzruja kada netko istakne privilegije koje imaš, vjerojatno nisi u potpunosti svjesan/na što znači biti privilegiran/a.

Ako misliš da imati privilegiju znači da si loša osoba ili da nikad nisi imao/la poteškoća, ili da nisi morao/la naporno raditi za ono što sada imaš – onda razumijem zašto bi ti to bilo frustrirajuće. Kada bi to bila istina, onda da, bilo bi potpuno nepošteno od mene tvrditi da svi bijelci/kinje, ili svi heteroseksualni ljudi, ili svi muškarci, ili svi ljudi iz neke druge dominantne skupine žive lagodno jer imaju privilegije.

Biti privilegiran ne znači ništa takvo.

Nažalost, pogrešno shvaćanje onoga što doista znači biti privilegiran/a je toliko rašireno da nas često koči u razumijevanju i preuzimanju odgovornosti u nepravednom društvu. Neki ljudi čak kažu kako aktivisti/kinje ne bi trebali koristiti riječ ‘privilegija’ jer to može značiti završetak razgovora sa potencijalnim saveznicima koji osjećaju grižnju savjesti, osjećaju se optuženo ili čak napadnuto na samu spomen te riječi.

Razgovor o privilegijama niti ne bi trebao biti ugodan.

Neugoda koju bismo mogli osjećati mogla bi nas osvijestiti o nejednakosti i o tome podupiremo li ju. Ako ne možemo razgovarati o vlastitim privilegijama ili ako ih automatski odbacujemo jer ih ne razumijemo , nikad nećemo biti u mogućnosti promijeniti načine kojima svakodnevno pridonosimo nepravdi. Svaka/i od nas (da, čak i oni najobespravljeniji) ima identitet koji profitira iskorištavanjem nekih drugih grupa identiteta i dokle god nismo spremni suočiti se s tom činjenicom, potpomažemo ugnjetavanje drugih.

Kada bismo neugodu koju osjećamo promatrali, umjesto da ju izbjegavamo, shvatili bismo da dio neugode dolazi iz krivog shvaćanja što privilegija jest i što ona nije.

Za početak, evo kako Sean Ferguson definira privilegiju: “Set nezasluženih povlastica dan ljudima koji su pripadnici/e određene skupine društva”. Krenuvši odatle, detalji postaju kompliciraniji. Evo što (ne) znači biti privilegiran/a:

1. Biti privilegiran/a  ne znači da si loša osoba

Činjenica da imaš povlastice onda kada ih drugi nemaju je zaista zeznuta stvar. Tako da kada netko kaže da imaš povlastice vrlo je vjerojatno da ćeš se osjećati optužena za namjerno uzimanje od potlačenih. Čak i ako se aktivno trudiš boriti protiv tlačitelja, moguće je da ćeš se osjećati još gore jer daješ sve od sebe, a ljudi te i dalje optužuju da nešto radiš krivo.

Biti privilegiran/a nije namjerno i svjesno zahtijevanje nečega nego se radi o okolnostima tvoga života koje ti pružaju povlastice koje nikad nisi tražila/o. Primjerice, imam privilegiju da sam trenutno zdrava osoba. Ne želim živjeti u svijetu koji se prilagođava meni onako kako se ljudima sa poteškoćama ne prilagođava, ali živim.

To nije moja krivica. Ali prepoznajem da sam povlašten/a i trebam nešto učiniti po tom pitanju jer svi zaslužujemo pristup osnovnim resursima. Uostalom, osobno shvaćati sustav diskriminacije kao nešto u čemu ja griješim, skreće pozornost razgovora o privilegijama sa fokusa koji bi trebao biti na rušenju tlačitelja. Kako bih bila saveznik pun potpore, ne smijem se fokusirati samo na krivicu koju osjećam, moram pomoći širiti glas ljudi sa poteškoćama koji znaju da ljudi poput mene mogu bolje. Njihovo oslobađanje je srž prava ljudi sa poteškoćama.

2. Cijeli sustav sudjeluje u davanju privilegija

Biti privilegiran/a ne znači da su pojedinci loši ljudi nego da čitavi sustavi neke skupine favoriziraju, a neke tlače. Sustavi koji veličaju ljude bez poteškoća, bijelce/kinje, bogate imaju potporu medija, zakona i pravila koja svakodnevno utječe na naše živote. Mnogi od nas nisu naučeni da takvi sustavi imaju velik utjecaj na funkcioniranje svijeta. Učimo da svatko može naporno raditi i biti nagrađen za to, možemo se prelomiti da bi zgrnuli bogatstvo i biti normalne osobe vrijedne poštovanja.

Zato nam je šokantno saznati da nam privilegije daju prednost, sve ono što smo naučili postaje upitno. Zato, donekle, postaje jasno zašto nismo uvijek svjesni tih privilegija i zašto je teško naviknuti se na njihovo postojanje. Radi se o tome da ne moram biti svjesna da živim u svijetu koji je podređen ljudima bez poteškoća i da ja sudjelujem u tome, zahvaljujući privilegiji koju imam jer sama nemam poteškoća. Bez prevelih briga mogu naći kuću ili stan koji su prilagođeni mojim potrebama, bez potencijalno diskriminirajućeg stanodavca. Zahvaljujući trudu ljudi koji se zalažu za prava ljudi sa poteškoćama, vidim kako svijet funkcionira i ako odaberem ne znati o tome, nego okrenuti glavu, onda vjerojatno nenamjerno radim štetu na neki način.

3. Biti privilegiran/a  ne znači da nisi iskusila/o ugnjetavanje na neki drugi način

“Ne osjećam se privilegirano.”

Nebrojeno puta sam to čula od ljudi koji saznaju da su privilegirani. I vjerujem u to. Zato što nismo naučeni da budemo svjesni privilegija (ugnjetavački sustavi funkcioniraju na način da nas drže u neznanju), i zato što mnogi ugnjetavački sustavi rade protiv nas.

Tako da biti privilegiran na jedan način, ne znači da negdje drugdje nisi potlačen/aPrimjerice, mnogi bijelci/kinje koji saznaju da su privilegirani zbog boje kože, opiru se toj ideji jer su u teškim financijskim problemima, što im uvelike otežava život. Teško je prihvatiti da si privilegiran kad je sve svega si svjesna/tan težak život. Tvoja privilegija zato što si bijelac/kinja ne sakriva tvoj težak život. Kao što sustav ‘bijele nadmoći’ šteti ljudima druge boje kože, sustav ‘klasa’ šteti siromašnim bijelcima/kinjama.

Dakle, ako si siromašan/na i bijelac/kinja si, činjenica je da nemaš toliko povlastica koliko ih ima bogat/a bijelac/kinja. Za razliku od nekoga tko si lako kupi hranu, ti ćeš možda biti toliko očajan/na da nahraniš svoju obitelj da ćeš riskirati i ukrasti nešto. No to ne znači da u tom slučaju nećeš imati privilegiju zbog boje svoje kože – možda ćeš imati manju šansu da te uhite ili odvedu u zatvor, čak i ubiju zbog tvog ilegalnog postupka.

4. Privilegija dolazi u više oblika, baš kao i ugnjetavanje

Za mnoge ljude ugnjetavanje dolazi u više oblika. Primjerice, svaka se siromašna osoba kada traži posao suočava sa preprekama, poput one da je u nemogućnosti priuštiti si odjeću kojom bi se uklopila u profesionalno radno okružje. Siromašna osoba koja nije bijelac/kinja se mora nositi i sa rasnom diskriminacijom zbog koje će poslodavac vjerojatno pozvati bijelca/kinju nego da im da šansu. Siromašna žena se na potencijalnom radnom mjestu susreće sa seksizmom gdje ju poslodavac može osuđivati kao manje kompetentnu nego muškarca.

To ne znači da će siromašan muškarac koji je bijelac lako naći posao jer on se mora boriti sa sustavom ‘klasa’. Možda će se morati suočiti i sa homofobijom ili nekom drugom diskriminacijom zbog debljine ili svojih fizičkih sposobnosti. Ugnjetavački sustavi ne funkcioniraju izolirani, oni rade zajedno udruženi u većem sustavu zvanom kyriarhijaTako za siromašnu crnkinju koja traži posao, rasizam, seksizan i klasizam zajedno rade protiv nje.

5. Privilegija nije natjecanje u kojem se odlučuje tko je najviše potlačen

Govoreći o raznim vrstama ugnjetavanja, izgleda kao da se radi o Olimpijadi potlačenih.

Ja sam queer crnkinja, zaslužujem li olimpijsko zlato? Šalu na stranu, mnogi vode bitke koje ja ne moram, dok ja vodim bitke za koje drugi nisu ni čuli. Razgovorom o privilegijama ne odlučujemo tko je ‘pobjednik/ca’ potlačenih (u toj igri pobjednika nema). I ne radi se o tome da privilegirani/e ne zaslužuju podršku. Primjerice, neki/e feministi/kinje vjeruju da intersekcionalnost ublažava pokret odmičući se od seksizma kako bi se fokusirali na rasizam, transfobiju i život ljudi s poteškoćama.

Šireći podršku na sve one koji/e su oštećeni/e rodnom  neravnopravnošću (ne samo bjelkinje, zdrave, cis žene) ne govorimo kako te žene nisu bitne, niti da su njihovi problemi nepostojeći nego problemi tih žena nisu jedina briga feministkinja. Ako si jedna od tih žena, ne moraš prestati govoriti o svojim iskustvima sa seksizmom, ali odgovorna si za navigiranje svojim privilegijama kao dio svog puta k pravdi.

6. Biti privilegiran/a  znači da možeš podržati najranjivije među nama i tako ojačati svoju borbu

Intersekcionalni feminizam sjajan je primjer kako je snažniji onaj pokret koji prepoznaje privilegiranost nego onaj koji ju ignorira. Iz tog primjera možemo prepoznati vlastite privilegije bez da zaboravljamo na svoje poteškoće. Uzmimo za primjer LGBTQIA+  pokret. Do nedavno, heteroseksualna privilegiranost uključivala je pravo na brak bilo gdje u SAD-u. Mnogo je vremena, novca i resursa uloženo u borbu za bračnu jednakost i postizanje te jednakosti velika je pobjeda za queer osobe koje se žele vjenčati. Ali pravo na brak ne umanjuje činjenicu da postoji još problema s kojima se LGBTQIA+ zajednica mora nositi, poput visoke stope mladih beskućnica/ka, samoubojstava, ili više od 2/3 ubojstava čije su žrtve transrodne crnkinje.

Razmislimo kako bi bilo da dio resursa ili pažnje usmjerene ka borbi za bračnu jednakost podrži najranjivije LGBTQIA+ ljude koji žive na samom raskrižju nejednakosti, umjesto onima privilegiranima. Kako bismo se nosili s takvim problemima? Morali bismo naći početni uzrok u sustavima koji heteroseksualnima i cisseksualnima daju privilegije koje ne daju queer, trans i ne-binarnim ljudima. Morali bismo promijeniti kulturalna uvjerenja o rodnim normama, osigurati resurse za ljude koji se bore sa siromaštvom i diskriminacijom, ponuditi više od 1000 privilegija koje vjenčani ljudi imaju svima onima koji ih trebaju, uključujući i one koji se ne žele ili ne mogu legalno i tradicionalno vjenčati.

Takve promjene ne bi pomogle samo queer ljudima da se vjenčaju nego svima onima koji ne slijede slijepo društvena pravila diktirana za njihov rod – iliti svima namaTo bi bila jedna sjajna povlastica jednake pravde za sve, a ne samo za one privilegirane.

7. Biti privilegiran/a ne znači da nisi naporno radio/la niti da se trebaš loše osjećati jer si nešto postigao/la

Recimo da si muškarac koji je uspješan na znanstvenom području. Zadovoljan si novcem i priznanjem koje si zaslužio, ponosan na svoj naporan rad i onda ti netko kaže da je za tvoje postignuće odgovorna tvoja privilegiranost jer si muškarac. Uzmičeš pred implikacijama – govore li da nisi dovoljno naporno radio da bi postigao sve što imaš? Ili da se trebaš loše osjećati zbog svojih postignuća?

Ne. Istina je da seksističke ideje obeshrabruju djevojke i žene da se okušaju na znanstvenom području, dajući ti veći prostor da se dokažešNo to nikako ne znači da ne zaslužuješ svoj uspjeh. To znači da svi trebaju imati jednako mnogo prostora, bez obzira na spol. Nitko ne bi trebao biti obeshrabren ili isključen samo zbog onoga što on/a jest.

8. Biti privilegiran znači da mnogi ne mogu imati ono što ti imaš, bez obzira koliko se trude

Naravno da je potreban naporan rad za uspjeh na bilo kojem području, bez obzira na to tko si. Ali, za neke ljude, ugnjetavački sustavi drže im uspjeh izvan dohvata, bez obzira na njihov trud. Osobe koje društvo naziva ženstvenima, primjerice, često kroz život primaju poruke da nisu dovoljno pametni ili dobri u matematici i fizici da bi se okušali u  znanstvenoj karijeri.

Čak i ako uspiju zanemariti te poruke kako bi slijedili put do znanosti, suočavaju se s mizoginijom koja umanjuje njihove sposobnosti i tretira ih kao manje sposobne ili manje inteligentne nego osobe koje društvo naziva muževnima. Neki odbacuju ideju o privilegiranosti ukazujući na iznimke.

Primjerice, LaNell Williams nedavno je diplomirala fiziku i planira nastaviti magisterij/doktorat najesen. Kao crnkinja se suočila i sa seksističkim i sa rasističkim barijerama koje ženama i crncima/kinjama otežavaju takav put. Dakle, njezin je primjer dokaz da crnkinja može u tome uspjeti. No, uzmemo li u obzir širi kontekst, znamo da je u 39 godina u SAD-u doktorat dobilo 66 Afroamerikanki – i 22,172 bijelca. Williams je uistinu iznimka. Jasno je da ne dovodi samo naporan rad do doktorata iz fizike. Uvelike pomaže kada si muškarac koji je i bijelac. Svi bi trebali imati jednaku šansu.

9. Biti privilegiran/a ne znači da nikad nisi bio/la kritiziran/a baš na tom području gdje si privilegiran/a

Moguće je da si iskusio/la kritiku na istom području na kojem si privilegiran/a, što je još jedan razlog da privilegiranost ne znači da ti je život uvijek lak. Jedan od primjera je dominacija kršćanstva u SAD-u, čak i tamo gdje ne bismo pomislili. Kršćanske vrijednosti diktiraju naše seksualne živote, čak i živote onih koji nisu kršćani.

Dok su u nekim dijelovima svijeta kršćani progonjeni, u SAD-u imaju tu povlasticu da su velika većina vodećih političara (i 100% predsjednika) također kršćani. Ali to ne znači nužno da nikad nisi imao/la poteškoće kao kršćanin u SAD-u. U nekim krugovima, uključujući mnoge aktivističke zajednice, nije ‘in’ biti vjernik. Mnogi su bili izrugivani, progonjeni ili nisu shvaćeni ozbiljno jer prakticiraju kršćanstvo. Nitko ne zaslužuje biti tretiran na taj način – i postojanje sustava kršćanskih privilegija to ne poriče.

10. Biti privilegiran odnosi se na sistematične povlastice tvog identiteta (ali taj isti identitet može privlačiti predrasude)

Za mnoge je prirodno postaviti sljedeće pitanje: Ako favoriziranje kršćana prije nego nekršćana nazivamo sustavnim ugnjetavanje, zašto onda izrugivanje kršćanima ne nazivamo jednako tako?

Evo zašto: Sustavno ugnjetavanje radi u kontekstu dominantne kulture. Ako ti se netko ruga jer si kršćanin/ka, to nikako nije u redu i primjer je predrasude protiv tvoje religije. S druge strane, to što si kršćanin/ka, omogućuje ti slobodne dane na blagdane, mnoge slične tebi na sudu te pristranost tebi u obrazovnim ustanovama. To su primjeri strukturalne podrške koju dobivaš živeći u društvu u kojem je tvoja religija norma. Ateisti, muslimani i ostali nekršćani u SAD-u žive u tom istom društvu, ali njihova uvjerenja nisu podržana kao što su kršćanska podržana u institucijama poput škola ili radnih mjesta. Ustvari, oni se često susreću sa direktnom diskriminacijom, poput profiliranja muslimana u prijevoznim agencijama. Ogroman utjecaj ugnjetavačkih sustava je razlog zašto se moramo suočiti sa privilegijama.

11. Biti privilegiran/a ne znači da nisi jedinstven/a individualac/kinja

Osjećaš li se kao da te netko generalizira kada kaže da si privilegiran/a?

Izraz ‘bijeli ljudi’ obuhvaća ogromnu grupu ljudi pa kad se govori o privilegijama bijelaca/kinja, kao da su svi istog iskustva, izgleda kao da jako puno ljudi ‘trpamo u isti koš’. Ako si bijelac/kinja koja izbjegava rasizam, možeš se osjećati uvrijeđeno ako te stave u isti koš sa bijelcem/kinjom rasistom koji ima istu privilegiju kao i ti. Biti privilegiran/a ne umanjuje tvoju individualnost.

Postoje bijelci/kinje koji su svjesni svoje privilegije i aktivno rade na tome da preuzimaju odgovornost. Postoje bijelci/kinje koje ne znaju što znači izraz ‘privilegija’. Postoje bijelci/kinje koji znaju za pojam i odbijaju takvu ideju u korist rasističkih pogleda. Svi oni imaju ‘privilegiju bijelca/kinje’. Ali nisu svi isti.

12. Biti privilegiran/a znači da svi sudjelujemo u diskriminatornim sustavima na različite načine

Upravo sam rekla da privilegiranost nije generaliziranje i sada govorim da svi sudjelujemo u diskriminaciji. Dopustite da objasnim.

Sustavi poput ‘bijele nadmoći’, kolonizacije ili ksenofobije trebaju svu našu pomoć da bi funkcionirali. A studije pokazuju da svi u tome pomažemo, namjerno ili nenamjernoUzmimo za primjer ksenofobiju, strah od ljudi iz drugih zemalja. Moguće je da si rođen/a u SAD-u i da nikad nisi pomislio/la napasti imigranta samo zato jer se doselio iz druge zemlje. Ali barem dijelićem sebe vjeruješ u stereotipe o imigrantima prikazanima kao kriminalcima koji ‘nam kradu posao’ pa si glasao/la za stranku koja će ‘osigurati granice’.

Možda si izrekao/la malu stvar poput nazivanja nekoga ‘egzotičnim’, ne shvaćajući zašto bi to bilo uvredljivo. Moguće da je jednom tvoj/a prijatelj/ica ispričao/la neprikladan vic o strancima, a ti nisi reagirao/la. Takvi postupci nisu isto što i fizičko nasilje, ali su jedan od načina kroz koje su dobronamjerni članovi dominantnih kultura u SAD-u suučesnici u podržavanju sustava ksenofobije.

Čak i imigranti mogu sudjelovati u ovom sustavu. Jedni druge pritišću da se prilagode kulturi SAD-a učeći svoju djecu samo engleski jezik i srameći se sami sebe, kao što imigranti koji nisu bijelci/kinje internaliziraju rasizam i sumnjaju u vlastitu ljepotu. Jedina je razlika ta – kada ugnjetavani ljudi sudjeluju u dominantnom sustavu, oni nemaju povlastice te dominantne skupine. Kako bi se uhvatili u koštac s tom nejednakošću, moramo prestati doprinositi strukturalnom ugnjetavanju.

13. Ukazivanje na nečiju privilegiju ne znači da mrzimo privilegirane

Kada je James St. James za Everyday Feminism napisao članak o privilegijama muškaraca iz perspektive trans muškarca, reakcije su bile zapanjujuće.

Mnogi od čitatelja nisu niti primijetili koliko društvo različito tretira žene i muškarce zbog mnoštva primjera suptilnog seksizma koji uglavnom prođe neprimijećen. To uključuje i primjere seksizma koji dolaze od ljudi koji ne shvaćaju da su seksistički nastrojeniUnatoč pogrešnom mitu da feminizam znači mržnju prema muškarcima, ukazivanje na privilegije muškaraca i zalaganje za rodnu jednakost nije pokušaj ugnjetavanja muškaraca.

Obraćanje pažnje na (često nevidljive) načine na koje muškarci dobivaju poštovanje samo zato što su muškarci pomaže nam shvatiti kako je suprotno od toga točno: Žene često ne dobiju poštovanje samo zato što su žene. Sigurno je da ne moraš mrziti muškarce kako bi mislio/la da svi jednako zaslužujemo poštovanje.

14. Ukazivanje na nečiju privilegiju znači da ih podržavamo i shvaćamo da su i oni samo ljudi

U globalu, biti privilegiran/a zvuči kao super stvar – imati pristup nezarađenim povlasticama dobra je prilika. No to što sustav daje privilegije loše utječe na sve nas, pa i na dominantne skupine.

To je još jedan razlog zašto je ukazivanje na rivilegije muškaraca suprotno od mržnje prema muškarcima: rodna jednakost traži jednakost za sve, uključujući muškarce. Da bi dobili privilegije muškaraca, muškarci se prvo trebaju prilagoditi toksičnom idealu muškosti. Okruženi su porukama poput onih ‘muškarci ne plaču’ ili ‘budi muško’ koje ih guraju prema štetnim očekivanjima. Istina je da se nitko ne uklapa savršeno u rodnu ulogu koju za njih postavlja društvo. Sama ideja da se moramo savršeno uklopiti štetna je za sve nas, pa i za muškarce s privilegijama. Kada bi smo se riješili rodnih ideja, svi bismo iskreno procvjetali, oslobođeni strogih društvenih pravila.

15. Biti privilegiran/a ne znači da je tvoja privilegiranost potpuno odvojiva od načina na koje si ugnjetavan/a

Baš kada počinješ shvaćati koliko komplicirano funkcionira privilegiranost, ja kažem nešto ovakvo. No, pokušaj me pratiti.

Privilegija mršavih ljudi je primjer kako tvoje nezarađene ‘povlastice’ mogu biti usko povezane sa time što si potlačen/a. Ljudi koji su mršavi ne moraju se nositi sa fatfobijom – strahom i mržnjom javnosti prema debljini. Ali svi ljudi, uključujući mršave ljude, mogu biti izrugivani zbog fizičkog izgleda. Za žene, privilegija mršavosti je usko vezana uz mizoginističke ideale ljepote.

U suštini, mršava žena je privilegirana u društvu zato što je njen izgled bliži društvenom idealu ljepote – i smatrana je objektom, što i nije baš najbolja stvar. Biti privilegiran/a ne znači da to nije dio tvoje istine.

16. Biti privilegiran/a znači da tvoje povlastice mogu biti uvjetovane

Moguće je biti privilegiran/ ovisno o situaciji.

Primjerice, kolorizam u zajednicama ljudi koji nisu bijelci/kinje privilegira ljude sa svijetlijom kožom, za razliku od onih s tamnijom kožom. Naše društvo svijetliju kožu percipira kao manje prijeteću i više privlačnu jer je bliža eurocentričnom idealu ljepote. Ali isti taj princip favorizira bijelce/kinje prije nego ljude sa svijetlijom kožom koji nisu bijelci/kinje.

Zato je kolorizam u zajednicama ljudi koji nisu bijelci/kinje užasan ciklus u kojem nitko ne pobjeđuje. Ne znači da svijetloputi ljudi lagodno žive zbog svojih privilegija i ukazivanje na njihovu privilegiju nije izjednačavanje sa životom bez ugnjetavanja.

17. Biti privilegiran/a ne znači da ne možeš napraviti ništa u vezi toga

Krivnja je osjećaj zbog kojeg možda ništa nećeš poduzeti. Primjećivanje vlastite privilegije može u tebi izazvati beznađe i osjećaj da ništa ne možeš promijeniti.

Ali ako si bijelac/kinja saveznik/ca i ljudi koji nisu bijelci/kinje te prozivaju da prepoznaš svoju privilegiju, oni ustvari govore da ima nešto što možeš učiniti u vezi toga. Ne moraš se samo krčkati osjećajući se krivim/om jer si bijelac/kinja. Baš kao što ja, cisrodna saveznica, primjećujem kada mogu dati podršku trans i ne-binarnim ljudima kada ljudi kao što je Sam Dylan Finch ukazuju na pogreške koje cisrodni ljudi čine. Umjesto grižnjom savjesti, na svoje privilegije možeš odgovoriti empatijom. Nauči što je sve potrebno da svi imaju jednak pristup onome čemu ti imaš i pobrini se da se to i ostvari.

18. Biti privilegiran/a znači da imaš izbora kako postupati s tom privilegijom

Možda je komplicirano, ali svi imamo nekog znanja o ugnjetavanju, baš zbog vlastitih iskustava. Ja znam za rasizam, heteroseksizam i mizoginiju zato što svakodnevno živim pod utjecajem tih sustava. Za razliku od ljudi koji imaju privilegije jer su bijelci, heteroseksualci i muškarci, ja nemam izbora u tome želim li se suočiti sa takvim oblicima ugnjetavanja. S druge strane, kada se radi o privilegijama koje imam, imam i izbora kako reagirati na njih, a imaš i ti. Možeš okrenuti glavu, uživati u povlasticama svojih privilegija i ignorirati nejednakost koja šteti ljudima koji nisu poput tebe.

Ili možeš preuzeti odgovornost i koristiti svoje privilegije u dobre svrhe.

Podrži politiku koja svima daje pristup i resurse koje trebaju i zaslužuju. Podrži i šalji dalje glas ljudi koji su marginalizirani na mnogostruke načine kako bi vodili pokrete sve do korijena strukturalnog ugnjetavanja koje nam svima šteti.

***

Prihvati neugodnu stvarnost privilegiranosti. To je empatija koja može pokrenuti promjenu zbog koje ćemo na kraju svi profitirati. Težak je taj proces, baš kao što privilegiranost ne čini cijeli tvoj život lakim, tako ni usmjeravanje tvoje privilegije u pravom smjeru neće biti lako.

Ali evo nešto što znam o tebi: kao ljudsko biće, borio/la si se, baš kao i svako drugo ljudsko biće. I nekako si uspio/jela. Vjerojatno čak i prije nego što si uspio/jela imenovati ono kroz šta prolaziš ili shvatiti kako je tvoja borba ustvari ugnjetavanje. Zbog toga znam da se možeš suočiti sa teškom istinom. Sa onime što znaš o svojim privilegijama, možeš uložiti trud i promišljeno usmjeriti svoje mjesto u svijetu bez da ikome štetiš putem.

Čini to sa suosjećanjem za sebe i empatijom za druge i bit ćeš na dobrom putu da imaš najbolji mogući utjecaj na sebe i svijet oko tebe.

Prevela i prilagodila: Sonja Novoselić

‘Neću pristati na smanjenje postojećih prava’

Odbor za ravnopravnost spolova u 9. sazivu Hrvatskog sabora na iznenađenje i čuđenje mnogih preuzeo je čelnik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić. Živi zid jedna je od političkih opcija koja je na pitanja o ravnopravnosti spolova odnosno rodne ravnopravnosti odgovarala (neosnovano) tvrdeći da su to ideološka pitanja i da postoje prioritetnije teme u društvu. No, dok oni kao stranka mogu i dalje zadržati takav stav, Ivan Vilibor Sinčić nužno će se ovim pitanjima kao predsjednik odbora morati baviti. O tome, a i svim drugim pitanjima na koje do sada nismo mogli u javnosti dobiti odgovor, razgovarali smo sa Sinčićem u Hrvatskom saboru. 

Vaš izbor na mjesto predsjednika Odbora za ravnopravnost spolova dočekan je s određenim iznenađenjem obzirom da se ni Vi osobno niti Živi zid niste posebno izjašnjavali o pitanjima ravnopravnosti spolova, a ujedno ste i prvi muškarac na toj poziciji, stoga Vas moram odmah pitati kako ste se našli i snašli na ovoj poziciji?

Svaki put kada se konstituira Hrvatski sabor dužnost je zastupnika i zastupnica da se dogovore tko će preuzeti koji Odbor. Kako se bavim ljudskim pravima kao što su pravo na dom i stanovanje pristao sam voditi ovaj odbor pošto mi je donekle srodna tema. Sada kada je muškarac sjeo u ovu fotelju, da je tako nazovem, ćemo biti malo ravnopravniji. Većina zastupnika smatra da ovaj Odbor nije toliko bitan i prioritetan, nekima je mogu čak reći zadnja rupa na svirali. Ja ne namjeravam na taj način voditi ovaj odbor. Oko rada se dogovaram i sa potpredsjednicom Odbora, Irenom Petrijevčanin Vuksanović (HDZ), svakodnevno sam u kontaktu s tajnicama Odbora koje su ovdje trajno bez obzira na predsjednika i ne namjeravam pristati na degradaciju ovog Odbora.

Vaše prethodnice su svaka na svoj način obilježile rad Odbora, a i kroz tematske sjednice nametale neke teme. Kakvi su Vaši planovi vezani uz funkcioniranje Odbora u ovom mandatu? Koje će Vam biti prioritetne teme?

Naša je dužnost održavati tematske sjednice te ćemo to svakako raditi i dalje. Prva tematska sjednica održana je 22. studenog povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Na neki smo način toga dana otvorili cijeli tjedan u kojem se obilježava Međunarodni dan raznim događanjima diljem Hrvatske. Sjednica odbora je bila zakazana u utorak kada nema plenarnih sjednica tako da smo se mogli u potpunosti fokusirati samo na nju. Središnji događaj bilo je predstavljanje istraživanja CESI-ja o stavovima mladih vezano uz prevenciju nasilja u vezama mladih. Sjednici su prisustvovali brojni sudionici, udruge, javnost te smo, vjerujem, kroz nju osigurali prostor za kvalitetnu raspravu i dobili neke smjernice za daljnji rad na ovom pitanju

Osim tematske sjednice imamo u pripremi šest sjednica koje nisu tematske. Očitovat ćemo se o radu Državnog odvjetništva i raspravit ćemo njihov rad u kontekstu rada našeg odbora. Imat ćemo izvješće HRT-a, HAMAG BICRO-a i druge zakone i izvješća koji dolaze u Hrvatski sabor.

Konkretnije, a o čemu sam razgovarao i s potpredsjednicom odbora, dok sam predsjedavajući Odbora mi ćemo se fokusirati više na pitanja rada, inovacija i gospodarska pitanja i uloge žena u tim procesima. Ipak sam inžinjer elektrotehnike, znam puno inovatora uključujući i žene koje su, nažalost, u tom području još uvijek u manjini. Hrvatska je u tom području u katastrofalnom stanju, a podrška države inovacijama porazna je. Strukture žele zadržati status quo i ne žele mijenjati situaciji u kojoj manjini ide više, a većini manje. Živi zid pa tako i ja osobno pokrećemo Zakladu za studente i inovatore kroz koju želimo poticati inovacije, a svakako ćemo voditi računa o tome da podjednako potičemo i muškarce i žene.

Tek sam preuzeo Odbor, moram puno toga svladiti i upoznati ljude koji se bave ovom tematikom duže od mene. U tom smislu uvijek sam dostupan i na raspolaganju, kao i tajnice Odbora. Nadam da ću biti dostojan nasljednik svojih prethodnica.

Krenimo na aktualna pitanja. U posljednjih tjedan dana od strane partnera ubijene su 3 žene, a dočekali smo i presudu za slučaj silovanja u Podstrani koja je naprosto sablažnjiva. Osim tematske sjednice da li već imate neke planove vezane uz rad na ovom pitanju. Posebno je problematično pitanje stanovanja za žene koje izlaze iz nasilja, a posebice iz sigurnih kuća.

Pitanje skućivanja ili nalaženje krova nad glavom u Hrvatskoj je veliki problem. U situaciji smo da nam se uvodi porez na neretnine i ukidaju olakšice na prvu nekretninu. Dodatno će se otežati položaj ljudima koji se žele skućiti. Smatram da je to apsolutno pogrešan smjer. Tu su i tradicionalno relativno visoke kamatne stope na kredite koje otežavaju situaciju. Dodatno stanje u kojem se nalazimo je apsurdno posebice kad vam kažem da Republika Hrvatska prema nalazima Državnog ureda za reviziju posjeduje 31 i pol miljardu eura vrijedne nekretnine. S druge pak strane država daje 800 milijuna kuna za najam agencija i ministarstava privatnicama. Tu se otvara prostor da se iskoriste ti resursi u svrhu socijalnog stanovanja i da se situacija popravi. Duboko vjerujem da će ta situacija krenuti na bolje. Ako je netko potencijalno pozitivan ministar u ovoj Vladi to je gospodin Goran Marić, barem sudeći prema njegovoj dosadašnjoj retorici u Saboru, a i radu u kojem je raskrinkavao mnoge nepravilnosti u upravljanju državnom imovinom. Sada kada ima novo Ministarstvo mi ćemo ga stalno podsjećati koji su problemi naših građana. Ako treba ići k njemu, dovoditi ljude k njemu, pozivati ga ovdje, raditi pritisak putem medija, to ćemo i činiti. Jer mi znamo kao aktivisti, za razliku od mogih političara, razmišljati izvan kutije. Tako i vezano uz pitanje žena žrtava nasilja i stambenog zbrinjavanja – svakako da se i to pitanje može riješiti samo je stvar birokracije da se tome posveti te da su u tom djelu uloži više resursa, a može se.

 {slika}

Ustavni sud je nakon 25 godina otvorio raspravu o zakonu kojim se regulira pravo žena na pobačaj. Koji je Vaš stav o tome te kako će se Živi zid postaviti prema tom pitanju ukoliko Ustavni sud naloži Hrvatskom saboru donošenje novog zakona. Kao predsjedniku Odbora to će vam pitanje zasigurno doći na stol?

Pa ako se tako dugo čeka, možda ga niti ja neću dočekati, iako se nadam da hoću. Ustavni sud je institucija koja je na vrhu popisa institucija koje ne funkcioniraju dovoljno dobro. Ustavni sud nažalost  nije sud, u njemu je najmanje sudaca. To je politički sud i ne možete mu doći ni blizu ako nemate potporu dvije najveće stranke. I nije ovo jedino pitanje koje je dugo na Ustavnom sudu. Što se konkretno tiče tog zakona, osobno sam protiv pobačaja jer sam odgojen konzervativno kao vjernik. Međutim, ne bih mjenjao zakon, pravo treba biti omogućeno tako kako je sada uređeno. Potičem raspravu i neka se cijela javnost uključi u raspravu, neka se donese novi zakon ako je to volja javnosti i saborske većine. Mi se kao društvo moramo puno više posvetiti edukaciji o ovom problemu. Ako dođe do glasovanja u Saboru očekivao bih od zastupnika Živog zida da glasuju po svojoj savjesti. Naša stranka okuplja ljude različitih svjetonazora, nismo ideološki obojeni, okupljamo ljude od lijeva do desna, od konzervativnog do liberalnog – svi ujedinjeni protiv sustava koji nas tlači. Specifična smo organizacija i u ovom pitanju očekujem da svi glasuju prema svojoj savjesti.

Puno se priča o demografskoj i pronatalitetnoj politici, a istovremeno svjedočimo teškoj socijalnoj i materijalnoj situaciji, rušenju radničkih prava, neodgovornosti države spram sustava predškolskog odgoja i obrazovanja, diskriminaciji trudnica i majki s malom djecom te mladih žena koje tek planiraju roditeljstvo. Planirate li vi kao saborski zastupnik i predsjednik Odbora problematizirati ta pitanja te na koji način? 

Naravno da mi je to veoma važno pitanje jer vidim u kakvoj situaciji se nalazi naša zemlja. Naša je zadaća ostaviti nešto novim generacijama, ostaviti uvjete u kojima će one moći normalno živjeti, a danas to mladi ne mogu. Mi nemamo demografsku politiku, država ne zna što napraviti po ovom pitanju, niti kako da se zaustavi odlazak mladih. Nije u stanju osigurati mladima da pronađu posao i stvore dom. Država nas ne štiti i mladi i obitelji su pod ogromnim pritiskom. Vidimo i da porezna reforma ne ide u pravom smjeru već je duboko antidemografska, dodatno će postarati Hrvatsku i raseliti je, a oni koji ovdje ostaju bit će još siromašnji i teže će živjeti. Politika ove Vlade čini se ide u smjeru da olakšava živote bankama i velikim poduzetnicima, a na štetu najsiromašnijih građana i na štetu rada. S time se ne mogu pomiriti i borim se koliko mogu ne samo preko Odbora, nego i na druge načine. Da bismo mi kao zemlja izašli iz toga trebamo zajednički razviti strategiju, uključiti sve kapacitete kojima raspolažemo  i ozbiljno se tome posvetiti te osmisliti plan za duži period. Svaka nova vlada umjesto smislene srategije i dugoročnih mjera, nešto malo u državi “porihta”. Recimo sada će biti manji porez na auto sjedalice, ali sjedalice djetetu kupite možda dva puta u životu, a nemaju niti svi građani auto. Što je sa stvarima koje se svakodnevno koriste kao što su pelene ili odjeća? I sam sam otac i vidim koliki je to trošak i napor. Postavlja se pitanje kako će se stvarati i jačati obitelji ako smo poreznom reformom onemogućili ili otežali stambeno zbrinjavanje.

Najveći je problem u Hrvatskoj što smo izgubili vrijeme. Može se oprostiti i gubitak u novcu ili politički skandali, ali vrijeme koje je otišlo, a koje smo mogli puno pametnije potrošiti da izgradimo ovo društvo da bude demokratičnije i da bolje finkcionira, to se ne može oprostiti. Kao predsjednik ovog odbora ne mogu sam mnogo, ali mogu okupiti ljude koji žele djelovati u pravom smjeru i upozoravati prema Vladi te djelovati osobno. Ova govornica je jako moćna, ono što mi radimo, ono što mi govorimo ljudi će slijediti kao primjer. Ako mi ovdje spustimo standard zašto bi ljudi na ulici činili drugačije. Mi moramo pokazati smjer. Nažalost ne vidim kod ove Vlade ozbiljne smjernice za izlazak iz krize. Nema vizije, nema nadahnuća koje bi pokrenulo građane. Pitanje je koliko mi kao nova generacija političara možemo popraviti stanje. Vidim to kao generacijski proces koji nije kratak i jednostavan. Nemamo drugog izbora, možemo odustati i otići s kolegama u Irsku ili ostati ovdje i mijenjati stvari. I na taj način mislim i voditi ovaj Odbor.

Pred Odborom se izlazu i pitanja diskriminacije, ali i pravne zaštite LGBT osoba. U odgovoru na pitanja portala CROL uoči izbora Živi zid izjavio je da ne postoje inicijative koje bi smanjivale postojeću razinu prava, no u posljednje vrijeme sve su snažniji glasovi za oduzimanje teško izborenih prava, poput onih koje propisuje Zakon o životnom partnerstvu. Primjerice u tijeku je proces donošenja novog Obiteljskog zakona, prema tezama koje su izašle u javnost neki smatraju da nam se sprema izuzetno konzervativan zakon, a ujedno i zakon kojim se upravo misli utjecati na smanjenje prava istospolnih zajednica iz Zakona o životnom partnerstvu. Jeste li već u Živom zidu zauzeli stav prema tom pitanju i kakav? 

Svakako nećemo pristati na smanjenje prava koja su već usvojena i koja su u Zakonima. Poticat ćemo javnu raspravu, dat ćemo joj prostor i medijski i ovdje u Saboru pa i ići tamo gdje se zakoni izrađuju. No, crta ispod koje ne idem je da ne želim smanjivati postojeća prava niti jednom obliku zajednice bio to tradicionalni brak, izvanbračnea zajednica ili životno partnerstvo.

{slika}

Vezano na gornje pitanje, prava transrodnih i transeksualnih osoba reguliraju se uglavnom zasebnim Zakonima. Neki su maleni koraci unaprijed ostvareni posljednjih godina. No, prečesto izostaje implementacija zakona, ali i mjerodavna tijela primjerice Nacionalno zdravstveno vijeće oteže s davanjem mišljenja i traži nepotrebnu dokumentaciju u slučajevima zahtjeva za prilagodbom spola – na koji način ćete se zalagati za implementaciju istih i veću pravnu sigurnost?

Poštovat ćemo postojeće Zakone koji se tiču rada našeg odbora pa tako i u ovom pitanju. Za sve slučajeve zakazivanja institucija za koje saznamo spremni smo intervenirati i dopisom, ali ako treba možemo i intervenirati i činiti i više, mi smo ipak  aktivisti. Nisam još toliko ušao u ovu problematiku i nadam se da će mi u tome pomoći i ljudi koji se puno duže i ozbiljnije od mene bave ovim pitanjima.

 Jedna od tema koja će biti aktualna je vezana uz provedbu Zakona o ravnopravnosti spolova i pitanje naplaćivanja kazni za neuravnoteženu zastupljenost žena na izbornim listama. Naime, sankcije stupanju na snagu u svibnju sljedeće godine na lokalnim izborima, nije posve jasno kao će se one naplaćivati kao ni što je s koalicijskim listama. Kakav je Vaš stav o kvotama?

Mnogo je primjera ukojima sama provedba Zakona ne može funkcionirati jer zakoni nisu napisani kako treba. Osobno sam prvi puta izabran u Sabor sa liste na kojoj je bilo jednako muškaraca i žena. Imamo mnogo aktivistica u stranci. Mi smo imali situaciju da su nam muškarci u pojedinim izbornim jedinicama bili podzastupljeni spol. No nisam siguran da će kvote riješiti problem sudjelovanja žena u politici, htio bih da riješe, ali tradicionalno i statistički su neke stvari takve kakve jesu. Svakako smatram da kvote trebaju postojati i da se postigne ravnopravnost u političkom odlučivanju.

Moramo primjetiti da se mediji dosta bave Vašim privatnim životom i da ste često na meti svojevrsnog podsmjeha zbog čuvanja djeteta, dovođenja djeteta u Sabor, a znamo da se u toj  poziciji nađu i drugi muskarci koji odmiču od uloge stereotipnog macho muškarca. To nas dovodi i do toga da naprosto moramo rušiti patrijarhalne obrasce rodnih uloga. Vi ste sada ne samo kao saborski zastupnik već i predsjednik Odbora za ravnopravnost spolova i upravo ste na poziciji da to i činite. Mislite li pokretati inicijative vezano uz pitanje rodne ravnopravnosti i uloge muškaraca u njezinom postizanju?

Onima koji se podsmjehuju mogu se samo smijati i poručiti da su promašili stoljeće. Moraju shvatiti da se više ne živi kao nekada i da se moramo prilagoditi novim vremenima. Moja partnerica i ja nastojimo ravnopravno sudjelovati u svemu, po tim pitanjima moramo biti pragmatični, olakšati jedno drugome i staviti dobrobit djeteta na prvo mjesto. Očevi koji uzmu roditeljski dopust trebaju biti shvaćeni kao nešto normalno te treba to i promovirati kao neki model gdje je praktičan. Nije otac manje otac ako uzme roditeljski dopust ili majka manje majka ako ne uzme. Sigurno ću još mnogo puta dovoditi svog sina u Sabor i ne vidim u tome problem. U konačnici, želim da sva moja djeca, ma koliko ih budem imao, bilo ona ženska ili muška, imaju jednaka prava i prilike, i ništa više i ništa manje od toga.

Kažete da je nova generacija faktor promjene. A mnoga istraživanja pokazuju da su upravo mladi konzervativniji u mnogim pitanjima vezanim uz rodnu ravnopravnost, primjerice vezano uz reproduktivna prava.

Moja generacija je ’90. godište i smatram da smo dosta otvoreni, prošli smo i kroz neke edukacije u školi. Smatram da trebamo o svemu pričati i da se nemamo čega sramiti. Uostalom, sukob mišljenja je dobar. Šutnja omogućava mediokritetima napredak i zauizmanje pozicija. Upravo zato što smo šutjeli i što nismo razgovarali o temama koje su bile tabu došlo je do idiotizacije društva. Svakako je obrazovni sustav ključan u tome i reforma obrazovanja mora ići uz daljnju javnu diskusiju. Naravno, otpori su užasni koji god sustav želite transformirati. Ništa ne dolazi bez borbe i bez žrtve, to sam i sam naučio. Treba biti otvorenog uma i mijenjati stvari, a mijenjaju ga mladi ljudi. Mi koji dolazimo nemamo što izgubiti. Vjerujem u ovo društvo i da ima ljudi s kojima se mogu napraviti promjene.

 

Zaštita ljudskih prava na putu prema dolje

U sklopu Human Rights Film Festivala, u srijedu 07.12.  u 16 sati, u dvorani Muller Kina EUROPA održat će se tribina pod nazivom “Zaštita ljudskih prava na putu prema dolje”.

Novi val aktivizma u regiji uključuje niz pokreta i prosvjeda koji kritiziraju strukturne manjkavosti sustava, prvenstveno tržišne ekonomije koja se ogleda u uzurpiranju javnih prostora i rasprodaji javnih dobara, komodifikaciji ili ideologizaciji obrazovanja (studentski prosvjedi, podrška obrazovnoj reformi) i prosvjedima protiv klijentelizma i korupcije, odnosno bliskih veza između političkih, ekonomskih i kriminalnih elita.

S obzirom na urušavanje demokratskih standarda s kojim smo suočeni u regiji, ali i šire, sudionici/e tribine će pokušati odgovoriti na pitanja mogu li se – i u kojoj se mjeri –- građani/ke, kojie organizirano djeluju kao aktivisti/inje i umjetnici/ice, oduprijeti sprezi političkih, ekonomskih i kriminalnih elita. Kroz primjere recentnih aktivističkih inicijativa u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Hrvatskoj, s naglaskom na one koje se zalažu za direktnu demokraciju i zaštitu zajedničkih javnih dobara, tribina će potaknuti raspravu o uspjesima i učincima aktivističkih praksi. Razmotrit će se sličnosti i razlike inicijativa kao što su u Zagrebu bile kapanja za Varšavsku ili aktualna Čuvajmo naš park na Savici, s inicijativama Park je naš u Banja Luci, i Ne da(vi)mo Beograd, i osvrnuti se na njihova postignuća, a osvrnut će se i na medijsku sliku ovih aktivističkih inicijativa. 

Na tribini će govoriti: 
Borka Pavičević, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Beograd
Andrija Stojanovic , inicijativa Ne davimo Beograd
Dragana Dardić, Helsinški parlament građana Banja Luka
Ivana Dragšić, Плоштад Слобода – Freedom Square, Skopje
Tomislav DomesPravo na grad, Zagreb
Moderatorica: Antonija Letinić, Kurziv, Zagreb