Lekcije koje pomažu u borbi protiv kulture silovanja i čine djecu sigurnima

Kultura silovanja postoji. Nije važno vjerujete li u to ili ne (iako bi to bilo lijepo). To je činjenica. To je razlog zašto se ljudi smiju seksističkom ponašanju, slegnu ramenima i kažu: “Dečki k’o dečki.” To je razlog zašto 1 od 5 studentica bude seksualno napadnuta na fakultetu- i taj broj je vjerojatno puno veći. To je razlog zašto ljudi poput Brocka Turnera postoje i zašto im suci daju kazne zatvora od 3 mjeseca. To je razlog zašto se Rush Limbaugh (američki konzervativni talk-show voditelj) ruga ideji pristanka i kaže: “Dolazi policija silovanja!” (inače, to bi trebao biti posao prave policije).

Kao žena i kao ljudsko biće smatram da je to neprihvatljivo i nema šanse da ću dopustiti da moja djeca misle da je OK perpetuirati ovu kulturu koja normalizira seksualno nasilje. Učenje kako se boriti protiv toga počinje odmah – ili točnije, počelo je prije nego što su navršili godinu dana. Da, dobro ste pročitale/i: učila sam tome svog četverogodišnjeg sina i jednogodišnju kćer od kada su bili vrlo malena djeca. Prije nego što mi netko skoči za vrat, odnosno s poštovanjem se ubaci sa svojim tipkajućim prstima, ne objašnjavam ideju silovanja, per se, svojoj djeci. Činim to preko malih lekcija koje su uključene u naše svakodnevne živote. Neke od njih se ne čine direktno povezane sa kulturom silovanja, nego postavljaju temelje za to na koji će se način moj sin odnositi prema ženama kada odraste, na koji način će se moja kćer odnositi prema svojem tijelu i kako će se oboje moći zaštititi od neželjenog seksualnog udvaranja. Ovo je 13 ključnih stvari koje želim da moja djeca znaju:

Lekcija br.1: Ne znači ne – u vezi svega

Prvi puta kada sam rekla tu riječ svojem sinu, i naravno, nije bilo vezano uz išta seksualno, shvatila sam snagu te riječi. Tako je važna i stoji mi na raspolaganju. Kako bih mogla reći “Rekla sam ne. Ne znači ne,” kada sam na izmaku snaga i onda samo popustiti? On bi iz toga mogao zaključiti tko god da mu kaže “ne” na kraju će popustiti ako on napravi scenu ili odmah počne pregovarati. Moj “ne” se može raditi o sladoledu ili o gledanju iduće emisije, ali ono je važno. Ne znači ne, kraj priče.

Lekcija br.2: Škakljanje je super… ali samo onda kada to želiš

Nadovezujući se na gornju ideju, ako smo usred igre škakljanja i super se zabavljamo i moj sin kaže prestani – čak i ako smo usred histeričnog smijeha – ja ću prestati. Odmah. Pitati ću ga da li stvarno želi da prestanem i nekad će mi on reći se još želi igrati. Ponekad će ostati pri svojem prestani i ja ću ga poslušati. Kada prestanem dajem mu vrlo osnovnu lekciju o pristanku i dajem mu do znanja da je on glavni po pitanju svojeg tijela i da su njegove želje važne.

Lekcija br.3: Nikada ne moraš grliti nekoga – a to uključuje rodbinu, sestru ili brata i mene

Rodbina i prijatelji najčešće imaju dobre namjere. Uzbuđeni su što vide malene i žele da im to uzbuđenje bude uzvraćeno. Ali ponekad, mojoj djeci nije do toga i navedeni odrasli se mogu uvrijediti. Pa, baš mi je žao. Psiholozi/ginje kažu da je to dobar način da naučimo djecu da imaju kontrolu nad vlastitim tijelima. Učenje tih granica im može pomoći da izbjegnu potencijalno opasne situacije s ostalim odraslima, i vršnjacima, u budućnosti. Tako da, oprosti prateto Mildred: ruke k sebi dok ne dobiješ eksplicitno dopuštenje.

Lekcija br.4: Ako tvoja mlađa sestra plače, odmah prekini s tim što radiš

Naravno, dio toga je što ne želim da se beba povrijedi. Ali drugi dio toga je to što želim da moj sin nauči kako slušati, kako biti empatičan i kako napraviti pravu stvar, čak i kada je to u suprotnosti s onime što on želi. Možda ona plače zato jer želi knjigu koju on ima, ako je to tako kako možemo riješiti taj problem? Možda joj može ponuditi drugu knjigu ili možda može tu istu knjigu čitati s njom. Što god bilo, on mora uzeti u obzir što se događa s njom prije nego što napravi idući potez. S druge strane, moja kćeri mora znati da njezino protestiranje znači nešto, bez obzira što ga još ne može u potpunosti artikulirati.

Lekcija br.5: Učimo empatiju i naučimo je dobro

Ako ne možeš razmišljati izvan svog malenog egocentričnog balona kako možeš razumjeti na koji način tvoje djelovanje utječe na druge?  Empatija je korijen svega čemu učim svoje klince i naravno da se sve ne odnosi na kulturu silovanja. Ako se moj sin posvađa sa svojim prijateljem pitati ću ga: “Kako si se osjećao kada ti je taj-i-taj to rekao?” Nakon što čujem njegov dogovor (najčešće je: “Osjećao sam se tužno,”) upitati ću ga: “Što misliš kako se tvoj prijatelj osjećao kada si mu ti to rekao?” Dijete nema priliku povezati stvari dublje ako samo spriječimo ponašanje i krenemo dalje.

Lekcija br.6: Feminizam je dobra stvar

Pisala sam o tome ranije i stvarno vjerujem da je učenje mojeg sina da bude feminist najveći dar koji mu mogu dati. Feminizam nije prljava stvar. Dopustite mi da objasnim u jako jednostavnim terminima za sve koji još uvijek ne razumiju: ne radi se o mržnji prema muškarcima. Ne radi se o dobivanju posebnog tretmana zato jer si žena. Ne radi se o izigravanju žrtve. Radi se o ne toliko revolucionarnom konceptu da su svi ljudi jednaki i treba ih se tako tretirati.

Lekcija br.7: “Dečki k’o dečki” ne prolazi u ovoj kući

Ne mogu biti jasnija oko ovoga. Ponašanje moga sina neće biti pripisano stereotipnim pogreškama njegovog roda. On je ljudsko biće kao prvo, a dečko kao drugo.

Lekcija br.8: Ako vidiš da se nekoga maltretira, priskoči mu u pomoć

Bullying možda početi ranije nego što većina od nas smatra. Ako nisi dio rješenja, dio si problema. Nadam se da će se to preslikati i na situacije seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja kada moja djeca odrastu, da neće sudjelovati u seksizmu na radnom mjestu – ili u svlačionici.

Lekcija br.9. Moraš objasniti zašto ti je žao

“Žao mi je” iz pristojnosti kada si pogriješio/la nije dovoljno. To su prazne riječi ako dijete ne razumije zašto ih izgovara. Vi možda mislite da ono razumije ali najčešće ono to govori zato jer zna da se to od nje/ga očekuje kako se vi ne biste više ljutili i kako bi se moglo nastaviti igrati. Umjesto toga, inzistiram na tome da moj sin objasnio zašto mu je žao: “Žao mi je što sam vikao na tebe” ili “žao mi je što sam bacio igračku i povrijedio svoju sestru.” Što god da je napravio, moram se pobrinuti da mu je jasno o čemu se radi i zašto je takvo ponašanje neprihvatljivo.

Lekcija br. 10: Moraš poštivati i moje tijelo

Ako me slučajno povučeš za kosu, moraš se ispričati. Ne možeš me vući za ruku ako sam usred razgovora; moraš reći: “Oprosti, mama, trebam te.” Ne možeš se fizički iskaliti na meni ako si frustriran/a. Ja sam osoba kao i svi/e ostali/e. Ukratko: ne možeš birati koje ljude ćeš poštivati. Svi ljudi zaslužuju poštovanje.

Lekcija br.11: Ti si lijep/a, da, ali si i pametna/an

Ovo se odnosi na moga sina isto koliko i na moju kćer, iako možda više inzistiram na tome kada je riječ o njoj. Učim ih da se koncentriraju na ljudsku vrijednost onakraj fizičkog izgleda i nadam se da će naučiti da ne objektiviziraju druge – kao i da se zauzmu za sebe ako ih netko pokuša objektivizirati.

Lekcija br.12: Koristimo prave nazive za dijelove tijela

Priznajem da sam pomalo psihotična oko ovoga. Moj muž je rekao “piša” neki dan i naš sin je mislio da je to presmiješno, a ja sam podivljala. Stručnjaci kažu da korištenje pravih naziva kao što su penis, testisi, vagina i vulva može pomoći zaštititi djecu od seksualnih predatora. To ih osnažuje, ne stvara im podsvjesni sram oko njihovih tijela i daje im pravi jezik za izražavanje zlostavljanje ako se ono, ne daj bože, dogodi. Također, smatram da korištenje slatkih nadimaka za genitalije suprotnog spola može umanjiti njihov značaj, dovodeći do potencijalnog nepoštovanja. Priznajem, nije mi uvijek lako koristiti te riječi – ponekad se osjećam kao sramežljiva školarka – ali nikada nisam posustala oko toga.

Lekcija br.13: Budimo ljubazni/e

To je najjednostavnija i najvažnija lekcija. Ako se ljubaznošću vodiš u svojim interakcijama sa ostalima, na dobrom si putu.

Zvuči teško, znam, ali kada ti poučni trenuci iskrsnu, to je zapravo samo osnovno roditeljstvo. Ako razgovarate sa svojom djecom o opasnostima od nepoznatih ljudi i što učiniti ako nas netko dira na neprihvatljiv način onda trebate razgovarati i o ljubaznosti. Na kraju krajeva, ne želite slučajno izložiti svoju djecu predatorima ili odgojiti idućeg Brocka Turnera? Ja znam da je to ne želim. 

Prevela i prilagodila Jana Kujundžić

Više od četvrtine Europljana/ki opravdava silovanje, u Hrvatskoj je taj postotak čak 37 posto

Istraživanje provedeno od strane Europske unije pokazalo je kako čak 27 posto ispitanika/ca, to jest svaki/a četvrti/a građanin/ka Europske unije, smatra da upuštanje u seksualni odnos s osobom koja na isti nije izrazila pristanak u određenim situacijama može biti opravdano.

Istraživanje Eurobarometra u sklopu kojeg je i došlo do pojave navedenih zabrinjavajućih rezultata, u glavnini se bavi temom rodno uvjetovanog nasilja te je uključivalo 27.818 ispitanika/ca, pripadnika različitih socijalnih i demografskih skupina, diljem Europe. Rezultati istraživanja također su doveli do zaključka da čak 74 posto sudionika/ca ovog istraživanja smatra da je bilo kakva vrsta nasilja nad ženama česta pojava u njihovoj zemlji, kao što je to i seksualno uznemiravanje ženskih osoba (što smatra nemalih 70 posto ispitanika/ca).

Iako se 70 posto svih sudionika/ca slaže da je seksualno uznemiravanje ženskih osoba vrlo česta pojava u društvu u kojem žive, zanimljivo je da su, unutar svih demografskih skupina prisutnih u istraživanju, upravo same žene te koje u mnogo većem postotku seksualno uznemiravanje ženskih osoba smatraju problemom nego što to čine muškarci. Također, čak svaki/a peti/a ispitanik/ca smatra da su žene često same ‘izazvale’ napad bilo kakve vrste te da često preuveličavaju nasilje koje su pretrpjele ili pak izmišljaju slučajeve silovanja.

No, možda najšokantniju brojku prisutnu u spomenutom istraživanju čini upravo navedenih 27 posto sudionika/ca koji/e seksualni odnos bez pristanka ponekad smatraju sasvim prihvatljivim to jest smatraju da žena nema pravo tvrditi da je uistinu bila silovana ili je dužna smatrati da je silovanje i zaslužila ako se našla u određenoj ‘neprihvatljivoj’ situaciji. U sklopu istraživanja ispitanicima/cama je u zadatak dano da procijene je li seksualni odnos bez pristanka prihvatljiv u sljedećih devet situacija:

  1. Ako se osoba nalazi pod utjecajem alkohola
  2. Svojevoljni posjet tuđem stanu
  3. Nošenje provokativne odjeće
  4. Izostanak fizičkog suprotstavljanja
  5. Prisutnost flerta prije samog čina
  6. Ako je osoba imala više seksualnih partnera
  7. Ako osoba noću sama hoda ulicom
  8. Silovatelj nije svjestan onoga što čini
  9. Silovatelj žali za učinjenim

Od devet navedenih mogućih situacija, pokazalo se da ispitanici/ce najčešće imaju tendenciju silovanje smatrati opravdanim u slučajevima poput onih gdje se žena našla pod utjecajem droge/alkohola ili pak nosila provokativnu odjeću te u slučajevima kada je žrtva svojevoljno posjetila silovateljev stan (npr. u povratku iz izlaska s istim).

Od svih prisutnih zemalja silovanje u najvećem broju opravdavaju građani/ke Rumunjske (njih čak 55 posto). Na drugom se mjestu nalaze građani/ke Mađarske (47 posto) koje slijede građani/ke Bugarske, koji/ za Mađarima/icama zaostaju za samo 4 posto te silovanje opravdava čak 43 posto ispitanika/ca. Najmanji postotci u pogledu opravdavanja silovanja pripadaju Španjolskoj i Švedskoj gdje u obje zemlje silovanje opravdava svega 6 posto sudionika/ca istraživanja.

Hrvatska je također sudjelovala u istraživanju čime je došlo do nemalo zabrinjavajućeg saznanja – čak 37 posto građana i građanki Hrvatske silovanje smatra opravdanim u barem jednoj od navedenih devet situacija.

Zanimljivo je da, osim što pruža uvid u stavove stanovnika raznih zemalja na temu silovanja, istraživanje ukazuje i na prisutnost značajnih razlika u shvaćanju onoga što sačinjava seksualno neprimjereno ponašanje između zapadne i istočne Europe. Bivša čelnica UN-ovog Ženskog nacionalnog odbora u Njemačkoj,  Kanchana Lanzet, dala je svoj komentar na uočene razlike u rezultatima: “U zapadnoj Europi djecu se odgaja drugačije. Stvari su ovdje otvorene. Mediji govore protiv nasilja nad ženama, govore o odgovornom seksualnom ponašanju te o tome da se seksualni odnos mora odviti između dvije odrasle osobe koje su na isti svjesno pristale. U istočnoj Europi ne govori se otvoreno o seksu – tamošnje društvo ima vrlo tradicionalan pogled na žene. Isto je kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta gdje je uvriježeno mišljenje da je žena ‘sama tražila’ silovanje ako se obukla na način koji uzbuđuje muškarce”.

Prema procjeni, jedna od pet žena biva silovanom u nekom periodu svog života, ali i dalje vrlo često bez posljedica za počinitelja (prema procjeni, u Hrvatskoj na jedan prijavljeni slučaj dolazi 15 do 20 neprijavljenih slučajeva silovanja). No, unatoč tome što i dalje postoje oni/e koji/e opravdavaju silovanje ili pak bilo koji drugi oblik nasilja nad ženama te smatraju da su takvi slučajevi privatna stvar, ipak postoji nada. Diljem Europe, većina ipak osuđuje nasilje nad ženama kao i svaki oblik seksualnog uznemiravanja, a i tu brojku je moguće povećati već samim podizanjem svijesti o nasilju nad ženama.

Kada žensko iskustvo postane umjetnost

U zabočkoj Zelenoj dvorani – Centru za nezavisnu kulturu i mlade otvorena je 29. studenog izložba Ivane Smiljanić pod nazivom “‘Mešaj mala’ i druge pesme”. Ivana Smiljanić je vizualna umjetnica i performerica rođena u Beogradu, a živi u Beogradu i Bukureštu. U svom radu, koristeći različite medije i resurse vlastitog tijela, bavi se re-kreiranjem i re-interpretacijom iskustava, problema i pojava s kojima se susreće kao građanka, umjetnica i žena. Samostalno je izlagala i izvodila performanse diljem regije i šire. Ova izložba donosi tri Ivanina rada koja problematiziraju pitanje partnerskih odnosa, ali i društvenog odnosa prema ženama.

{slika}

Obzirom da je otvorenje ove izložbe koincidiralo sa tribinom povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama koja je u isto vrijeme održana u Zaboku, a na kojoj se žene otvoreno i bez sustezanja govorile o psihičkom i drugom nasilju koje su preživjele u svojim vezama, najjači dojam ostavila je instalacija “Zapamtićeš ti mene”. Instalaciju čine siluete nastale tako da je Ivana tri dana u prostoru galerije ispisivala rečenice koje joj je govorio njezin bivši partner iz također nasilne veze.I dok same rečenice istrgnute iz konteksta djeluju kao nešto što ljudi govore – Nisi me impresionirala, Budi sretna što si sa mnom i Lijepo si ti to smislila, siluete koje se sastoje isključivo od takvih rečenica pokazuju u što se pretvaraju žene u nasilnim vezama – u odraze uvreda i poniženja koje svakodnevno primaju.

{slika}

Drugi vrlo dojmljiv rad odnosi se na video “Ja sve upropastim” u kojem autorica izgovara prvo lagano, a onda sve jače i sve ljuće rečenicu koju mnoge žene govore same sebi – Ja sve upropastim. “Ovu rečenicu čula sam dovoljno često da uhvatim sebe kako je i sama izgovaram – u sebi, kada izostane glasno, od nekog drugog. Ta navika, usvajanje nekakve fraze kao osobnog prijekora, učinila mi se neprihvatljivom, a sama rečenica neodrživom. Tako sam napravila rad, apsurdnu i potresnu odu površnosti, sa ciljem da svaku inertnu identifikaciju izvrnem ruglu”, kazala je Smiljanić. 

{slika}

I treći rad, video – performans iz 2011. godine “Igram, igram, igram u Vranju” predstavlja sat vremena Ivaninog plesa na najdraže pjesme žena – nevjesta iz lokalne zajednice u Vranju. Na ovaj simboličan način izrazila je podršku, poštovanje i divljenje tim mladim ženama koje su najčešće potpuno nevidljive i necijenjene u vlastitoj zajednici.

Izložba je otvorena do 9. prosinca.


Ivana Smiljanić vizualna je umjetnica i performerica rođena u Beogradu. Završila je osnovne (2005.) i magistarske studije (2009.) na beogradskom Fakultetu likovnih umetnosti, kao i jednogodišnji program Ženskih studija, Centra za ženske studije u Beogradu (2012/13.). U svom radu, koristeći različite medije i resurse vlastitog tijela, bavi se re-kreiranjem/re-interpretiranjem iskustava/pojava/problema sa kojima se susreće kao žena, umjetnica i građanka. Samostalno je izlagala i izvodila performanse u Beogradu, Novom Sadu, Pančevu, Smederevu, Vranju, Prijepolju, Zagrebu, Osijeku, Puli, Podgorici, Ljubljani, Bratislavi, Brusselsu, Bergenu i New Yorku. Učesnica je mnogih grupnih izložbi u Europi i Americi, uključujući Centar sodobnih umetnosti Celje, Künstlerhaus Bremen, Slovačku nacionalnu galeriju, Hilger BrotKunsthalle u Beču, Musée d’Art Moderne Saint-Etienne, Muzej savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu, Mestnu galeriju u Ljubljani, Galeriju B-312 u Montrealu, Muzej suvremene umjetnosti Istre u Puli, Centar savremene umjetnosti Crne Gore i druge. Kao dobitnica Nagrade “Dimitrije Bašičević Mangelos”, boravila je u International Studios & Curatorial Program (ISCP) u New Yorku 2009. godine, a 2011. predstavljala je Srbiju na izboru za Henkel Art Award. Njeni radovi su dio Kolekcije Telenor i Kolekcije oktobarskog salona Kulturnog centra Beograda. Živi u Bukureštu i Beogradu. 

{slika}

Žrtva zločina iz mržnje: ‘Ne želim odštetu, želim da nasilnik završi iza rešetaka’

“Prvo su me pokušali pogoditi s nekoliko krumpirića, a zatim mi je doletio cijeli sendvič u glavu. Dok sam brisala umake, salatu i kebab s lica i naočala, doletjela mi je i šaka u glavu. Pala sam na pod. Htio me je još tući, ali moje prijateljice su me nekako ogradile i tu je nastalo komešanje i naguravanje. Udarili su i neke od njih, ali samo sam ja završila na podu”, započela je Nora svoju priču.

Naime, Nora je žrtva zločina počinjenog iz mržnje prema LGBTIQ osobama  iako je sustav takvom ne vidi. Ona je prije pola godine bila vani sa svojim prijateljicama kada je napadnuta zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Kako nam Nora prepričava, ona i njezine prijateljice su stajale ispred fast fooda u centru Zagreba te su zapjevale, i to narodnu makedonsku jer je većina djevojaka u društvu iz glazbenih krugova. Nedaleko od njih stajala su dva muškarca, koja su im, između zalogaja hrane, povremeno dobacivala uvrede i prijetnje.

“Pi*** vam materina srpska, ovo je Hrvatska! Dinamo Zagreb”, prepričava Nora što su im dovikivali, a nju su uporno nazivali ‘pederom’. Kada su joj počeli hraniti psa, Nora je prišla k njima da odmakne svoju ljubimicu od njih i zamoli ih da to više ne čine. Tada se dogodila ranije opisana scena. Nora je iznenada, ni kriva ni dužna, završila na tlu s hematomom na licu.

“‘Pederu, sada ćeš dobiti svoje’, tako su mi nešto viknuli, ne sjećam se sada točno formulacije, ali oni su cijelo vrijeme mislili da sam ja peder i na račun toga su išle njihove uvrede”, kazala je.

Nakon što su njezine prijateljice stale između dvojice nasilnika i Nore, koja je već bila na podu, dvojac je počeo naguravati ostale cure pokušavajući doći do osobe koja je u šoku ležala na tlu.

“Jedna je dobila udarac u leđa, ostale su naguravali. Ta prepirka je trajala do dolaska policije, koju je pozvala i radnica u fast foodu, i ja sam zvala, ali i slučajni prolaznici. Murja je došla s dvije marice očekujući ne znam kakvu tučnjavu, kad ono samo ova dvojica. Njih su odmah ‘prilijepili’ uza zid, a od nas su uzeli podatke i izjave. Međutim, izjavu su uzeli samo od mene i još od par cura. Nas je u društvu bilo deset, ali oni nisu uzeli izjave od svih. Ja sam jedina završila na podu, ali oni su fizički napali i moje prijateljice. Njih su strpali u maricu i odveli u pritvor. Ja sam otišla na Hitnu pomoć i doma”, nastavlja Nora.

Sutradan je od prijateljice doznala kako Zagreb Pride ima pravnu službu koja se bavi zločinima iz mržnje prema LGBTIQ osobama. 

“Iako se krećem i u nekim aktivističkim krugovima, tada sam prvi put čula da Pride pruža besplatnu pravnu pomoć za žrtve nasilja”, priznala je. Razgovarala je s ljudima iz Pridea i njihovom odvjetnicom. Njezin slučaj je policija klasificirala kao prekršaj, iako je zapravo kazneno djelo. Nora također dodaje kako do tog momenta nije ni znala koja je razlika između prekršaja i kaznenog djela.

Dan nakon došla je na Prekršajni sud i zapravo se ‘sledila’ prije ulaska u sudnicu.

“Ispred su sjedili moji napadači s lisicama na rukama. Uz njih su bili policijski službenici, kao i jedan odvjetnik i jedna žena. Ja sam došla sama i prestravila sam se. Kako ću sada u prostoriju s ljudima koji su me prije dva dana mlatili? Ipak, ušla sam u sudnicu. Napadačima su skinuli lisice. Sudnica je koncipirana tako da sam trebala stajati ispred sutkinje i iznositi svjedočanstvo, dok se moji napadači nalaze iza mojih leđa. Bez lisica. Skinuli su im lisice. Policajci su bili uz njih, ali, opet, oni mi stoje iza leđa bez lisica. Objasnila sam sutkinji kako meni ovo nisu nimalo ugodne okolnosti i dopustila mi je da se premjestim kako bi njih imala na oku, čisto radi vlastitog osjećaja sigurnosti. Nakon što sam prepričala što se dogodilo, napadač koji me je šakom udario u glavu je kazao kako on ima nešto za reći. Branio se riječima da ‘on nije homofob jer je ugostitelj i jer se njegova sestra udala za muslimana’. Zatim je kazao kako je s nama u društvu dio ‘sitan dečko s naočalama’. Naime, u njegovoj verziji priče ‘sitan dečko s naočalama’ kojeg je on oslovljavao s ‘pederu’ sam – ja”, ispričala je Nora.

Napadači su nakon toga pušteni na slobodu, a slučaj se vodi kao prekršaj, a ne kazneno djelo. Nora je kasnije doznala kako su nasilnici imali preko dva promila alkohola u krvi. Obiteljska prijateljica jednog od njih, koja je stajala ispred sudnice, došla je kasnije od Nore tražiti razumijevanje za nasilnike, odnosno pokušala je doznati hoće li tražiti novčanu odštetu. Nora je rekla da je ne zanimaju novci, nego da nasilnici budu adekvatno kažnjeni. Napadači imaju 21. godinu, što ukazuje na (propuštenu) priliku za educiranjem i osvještavanjem mlađih generacija po pitanjima ljudskih prava, tolerancije te uvažavanja drugih i drugačijih.

Nakon toga su Nora i njezine prijateljice otišle u policijsku postaju u kojoj su i procesuirani napadači. Htjele su nadopuniti svoje izjave jer dosta cura uopće nije na licu mjesta policija tražila za svjedočanstvo. Tada su im rekli kako se ‘nitko ne bavi tim u policijskoj postaji'(op.a. Prva policijska postaja u Zagrebu). Noru su tek naknadno pozvali da sama dođe nadopuniti izjavu, iako nije bila poanta da ona prepriča ono što je već rekla i što je već dokumentirano, nego da se uzmu izjave i svih ostalih svjedokinja i žrtava napada.

“To je bio drugi napad u tom tjednu. Dva dana prije mene, napadnut je jedan moj poznanik. I to nedaleko od mjesta gdje sam ja napadnuta. Dakle, isto centar Zagreba. Njegov slučaj također je policija procesuirala kao prekršaj, a ne kao kazneno djelo”, rekla je Nora.

Raste broj zločina iz mržnje, statistika ostaje ista

Upravo je porast broja zločina iz mržnje prema LGBT osobama tijekom ove godine i bila inspiracija za ovaj tekst. Prema tvrdnjama Zagreb Pridea, u 2015. i 2016. godine porastao je broj napada na LGBT osobe.

“Došlo je do porasta prijavljenih zločina iz mržnje i to posebice ove godine. U samo mjesec dana, u svibnju ove godine, zabilježile smo tri zločina iz mržnje u centru Zagreba. Dva napada se odnose na LGB osobe i dogodili su se u Savskoj ulici, te jedan zločin iz mržnje protiv transrodne osobe koja je napadnuta na Ilici. Nakon toga je zapaljena zastava Zagreb Pridea na Trgu bana Jelačića te su skinute i ukradene i četiri zastave duginih boja na Tomislavcu. To ne zvuči zanemarivo, već zabrinjavajuće. Posljednji zločin iz mržnje smo zabilježile prije mjesec dana. Također u Zagrebu. Kako je u drugim mjestima, možemo samo zamisliti”, upozorio je Marko Jurčić iz Zagreb Pridea.

Jurčić dodaje kako je nasilje protiv LGBTIQ osoba u Hrvatskoj sveprisutno, no naglašava kako su govor mržnje i javno pozivanje na nasilje i mržnju u stalnom porastu još od referenduma o zabrani istospolnog braka.

“Ta mržnja koja je tada zakuhana, a za koju su krivi ne samo kliconoše mržnje u našem društvu, već i političke stranke, posebno HDZ koji je spremno ohrabrivao homofobiju i podjele za postizanje političkih ciljeva. Sve to sada za svoju posljedicu ima i porast nasilja na ulicama, koje je posebno bilo vidljivo za vrijeme Karamarkove vlasti”, ističe Jurčić.

Međutim, iz Ministarstva unutarnjih poslova tvrde kako nije uočen porast broja takvih kaznenih djela.

“U razdoblju od 2011. do 2015. godine policija je zaprimila ukupno 56 prijava kaznenih djela počinjenih na štetu LGBTIQ osoba, za koja je kriminalističkim istraživanjem utvrđeno da su motivirani mržnjom zbog spolne orijentacije osoba. Vezano za pregled prijavljenih kaznenih djela po godinama napominjemo kako je 2011. godine prijavljeno ukupno 45 takvih kaznenih djela, 2012. i 2013. i 2014. godine po 2 takva kaznena djela,te 2015. godine 5 kaznenih djela.  U odnosu na porast broja prijavljenih kaznenih djela potrebno je napomenuti kako sukladno zaprimljenim prijavama od strane policije nije uočen porast broja takvih kaznenih djela. Također, u odnosu na prijavljivanje djela potrebno je napomenuti kako u slučaju sumnje u ostvarenje obilježja kaznenog djela za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti policija o svim prikupljenim saznanjima izvješćuje nadležno Državno odvjetništvo koje donosi odluku o pokretanju kaznenog odnosno prekršajnog postupku”, obrazložili su iz MUP-a.

“Uspoređujući ukupne podatke o zločinu iz mržnje i govoru mržnje u 2014. godini, kada je MUP evidentirao 22 slučaja, državno odvjetništvo postupalo u 60 slučajeva (uključujući predmete iz ranijeg razdoblja), a sudovi donijeli 6 presuda, s ukupnim podacima o zločinu iz mržnje i govoru mržnje u 2015. godini, kada je MUP evidentirao 24 slučaja, državno odvjetništvo postupalo u 47 slučajeva (uključujući predmete iz ranijeg razdoblja), a sudovi donijeli 7 presuda, držimo da nije došlo do kritičnog povećanja raširenosti kaznenih djela zločina iz mržnje. Također, preliminarni podaci za prvu polovicu 2016. godine ne ukazuju na tendenciju takvog povećanja”, priopćeno je iz Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske.

No, Marko Jurčić naglašava kako je statistika upravo dio problema. Prema njegovim riječima, osim što je vrlo problematično što jako veliki broj žrtava nikada ne prijavi zločin, dio njih bude klasificiran kao nešto drugo.

“Vlada RH barata podacima o zločinu iz mržnje koji dobiva od policije, odnosno radi se o podacima o policijskim prijavama, a ne stvarnoj brojci, koja je i dalje brutalno visoka. Dio te brutalne stvarnosti se nikada nikome ne prijavi, a dio prijavljenih zločina iz mržnje uopće nije tako prepoznat. Primjerice, sva četiri zločina iz mržnje za koje Zagreb Pride zna da su se dogodila ove godine, po prijavi nisu bila tako prepoznata, nego tek nakon što smo za žrtve angažirale naše odvjetnice koje su urgirale dodatnom kaznenom prijavom. Razumljivo je da će Vlada RH umanjivati značaj ovog problema, jer je i sama odgovorna za društvenu situaciju u kojoj živimo”, rekao je Jurčić.

Brutalna stvarnost, prema istraživanju o nasilju, diskriminaciji i zločinu iz mržnje protiv LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj, objavljenom 2013. godine u izdanju Zagreb Pridea, u brojkama izgleda ovako: čak 73,6 posto osoba doživjelo je neki oblik nasilja, psihičkog, fizičkog ili seksualnog na osnovu svoje seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja; 58 ispitanika/ca iz cjelokupnog uzorka od 690 osoba je prijavilo nasilje udrugama koje se bave zaštitom prava LGBTIQ osoba, a tek 53 policiji.

“Kao objašnjenje neprijavljivanja nasilja najčešće se navode razlozi svrstani u kategoriju ‘umanjivanje događaja’. Osobe koje su sudjelovale u istraživanju tako najčešće objašnjavaju da nisu smatrale potrebnim prijaviti nasilje i da djelo nije bilo dovoljno ozbiljno. Ipak, iz izvještaja je vidljivo i da je značajan broj osoba koje su sudjelovale doživio neki oblik fizičkog ili seksualnog nasilja Na primjer, 118 osoba doživjelo je neki oblik fizičkog nasilja na osnovu svoje seksualne orijentacije (17,1 posto), a 264 neki oblik seksualnog nasilja na osnovu seksualne orijentacije. Dakle, možemo reći da se osobe ustručavaju prijaviti nasilje čak i kada dožive neki teži oblik nasilja. Moguće objašnjenje leži u tome što su prve sljedeće kategorije odgovora na pitanje o razlozima neprijavljivanja nasilja ‘očekivanje lošeg ishoda’ i ‘nepovjerenje u policiju’. Žrtve često očekuju da se prijava neće ozbiljno shvatiti, da nema smisla prijavljivati, da se time neće ništa postići i da neće naići na razumijevanje i adekvatno postupanje policije”, objašnjava autorica istraživanja Brutalna stvarnost Marina Milković koji su najčešći razlozi neprijavljivanja zločina iz mržnje.

Milković dodaje kako je za suzbijanje nasilja važno prijavljivati svaki oblik nasilja, od verbalnih uvreda na dalje, jer je ‘svaki oblik nasilja neprihvatljiv i ima posljedice i za žrtvu i za čitavo društvo’.

Zašto zločin iz mržnje ne može biti prekršaj?

Većina zločina iz mržnje klasificira se kao prekršaj, a ne kazneno djelo, a kazne za prekršaj su izrazito male i počiniteljima se šalje poruka da je to što rade na razini primjerice remećenja javnog reda i mira – prevrtanja kanti za smeće ili pijanog i glasnog pjevanja u birtiji poslije radnog vremena. Naravno, takvo ponašanje je vrlo obeshrabrujuće za žrtve.

“U slučaju da se protiv počinitelja zločina iz mržnje pokrene prekršajni postupak, takav se postupak vrlo brzo i okonča pa je do trenutka podnošenja kaznene prijave od strane žrtve počinitelj već pravomoćno osuđen u prekršajnom postupku za određeno djelo. U skladu s načelom ‘ne bis in idem’, prema kojemu se počinitelj ne može dva puta kazniti za isto djelo, kaznene prijave koje podnose žrtve kaznenih djela bivaju odbačene. Upravo je u ovakvoj praksi pokretanja prekršajnih postupaka i u ovakvoj primjeni spomenutog načela najveći problem preklapanja kaznenog i prekršajnog postupka jer dolazi do procesuiranja počinitelja zločina iz mržnje samo u prekršajnim postupcima, odnosno dolazi do propuštanja kaznenopravnog procesuiranja takvih počinitelja”, pojasnila je odvjetnica Ana Bandalo, koja inače zastupa žrtve zločina iz mržnje.

Zločini iz mržnje su kaznena djela koja su motivirana mržnjom prema nekom od zakonom propisanih osnova, zbog čega je zakonom predviđeno strože kažnjavanje takvih počinitelja ili temeljem kvalificiranih oblika pojedinih kaznenih djela, ili temeljem uzimanja motiva mržnje kao otegotne okolnosti. Zločini iz mržnje uzrokuju strah i razorno djeluju na društvo jer počinjenjem zločina motiviranog mržnjom prema jednom pripadniku zaštićene skupine, nužno su ugroženi i svi ostali pripadnici takve skupine, a posredno i svi pripadnici manjina po bilo kojoj osnovi.

Kako tumači Bandalo, odluka o tome hoće li se određeni događaj okvalificirati kao prekršaj ili kazneno djelo iz mržnje u praksi najviše ovisi o policiji te se događa da policijski djelatnici/e propuste uočiti motiv mržnje te se protiv počinitelja pokreće prekršajni postupak.

“Na policiji je najveća odgovornost jer je policija prva u kontaktu sa žrtvom. Državno odvjetništvo, koje u slučaju kaznenog djela progoni počinitelja, mora prethodno dobro surađivati s policijom kako bi se utvrdile sve činjenice, no to je ponekad teško, zbog samog stava tužitelja prema policiji. Pravosuđe i policija moraju dobro i usko surađivati i međusobno se uvažavati. No prema našem mišljenju, najveća je odgovornost na prekršajnim sucima, jer kad vide da se ne radi o prekršaju, trebaju se proglasiti nenadležnima i uputiti predmet na DORH, a ne suditi za prekršaj i onda zauvijek onemogućiti da se počinitelje goni i kazneno”, nadalje upozorava Jurčić.

Bandalo naglašava kako bi država trebala, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, sve zločine iz mržnje procesuirati u kaznenopravnom smislu. Uz to, istaknula je kao vrlo problematičnu situaciju i u kojoj se Nora našla kada je zakoračila u sudnicu.

“Žrtve zločina iz mržnje kao problem doživljavanju prije svega sekundarnu diskriminaciju, do koje dolazi višestrukim iskazivanjem o traumatičnom događaju. Nadalje, provođenje postupka na način da se ne obraća pažnja da je susret s počiniteljem zločina iz mržnje  žrtvi dodatna. Konačno, žrtve bi morale biti obavještavane o tijeku kaznenog postupka u kojem se pojavljuju kao žrtve, na kojem polju je Ministarstvo pravosuđa napravilo pozitivne pomake”, dodala je odvjetnica.

Edukacija, edukacija, edukacija

Upravo zbog toga Zagreb Pride provodi edukacije policijskih službenica i službenica, polaznika i polaznica programa Policijske akademije, ali i pravosudnih djelatnika/ica – sudaca i sutkinja i državnih odvjetnika/ica – te zaposlenika/ica i volontera/ki službi za podršku žrtvama i svjedocima pri hrvatskim sudovima.

“Uopće se ne radi o tome da je potrebno mijenjati zakonodavni okvir nego svijest državnih službenika i službenica. Naime, mnogi još uvijek ne posjeduju svijest o tome zašto se zločin iz mržnje teže kažnjava od zločina ili prekršaja u kojima ne postoji motiv mržnje, odnosno ne prepoznaju homofobiju i transfobiju kao ozbiljne društvene probleme. Taj nedostatak svijesti ima konkretne posljedice na rješavanje slučajeva, jer osobe koje ne posjeduju motivaciju uvijek nađu neki banalan proceduralan razlog zašto se nije učinilo sve da se zločin iz mržnje dosudi kao zločin iz mržnje”, objasnio je Marko Jurčić i dodao kako je Pride do sada educirao više od 500 državnih službenika i službenica.

Isto tako, Jurčić smatra kako je nužno uskladiti kažnjavanja u prekršajnom i kaznenom postupku.

“Hrvatska je već tužena pred Europskim sudom za ljudska prava zbog, po našem mišljenju i mišljenju naše korisnice, kršenja prava na pravično suđenje. U slučaju presude na štetu RH, Europski sud za ljudska prava mogao bi dati konkretne preporuke kako taj problem riješiti i zakonskim putem. Uostalom, prostora ima i za unaprjeđenje Protokol o postupanju u slučajevima zločina iz mržnje”, rekao je.

Gdje možete potražiti pomoć ako ste žrtva zločina iz mržnje?

“Kada LGBTIQ osoba doživi nasilje, odnosno zločin iz mržnje, može nam se obratiti bilo kojim putem: preko društvenih mreža, e-mailom na info@zagreb-pride.net, pozivom na telefon radnim danom od 9 do 16 sati na 01/ 580 65 60 ili u hitnim slučajevima pozivom na telefon 091 784 62 78 u bilo koje doba. Informaciju o nama kao pružateljicama podrške žrtvama zločina iz mržnje uskoro će davati i policija, jer je to njihova obaveza prema EU direktivi 2012/19/EU, koja uskoro postaje dio novog Zakona o kaznenom postupku”, pojasnio je Jurčić.

“Postoji podrška žrtvama kaznenih djela i svjedocima u kaznenim postupcima. Županijski sudovi u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Sisku, Splitu, Vukovaru i Zadru imaju timove za podršku žrtvama i svjedocima, ali radi se o pravnoj podršci. Postoji i Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja koji nudi i psihosocijalnu podršku (tel. 116 006). Znam da su ovi oblici podrške općenito izrazito korisni žrtvama i svjedocima u kaznenim postupcima. Ne znam koliko ih koriste LGBTIQ osobe”, dodala je Milković.

Bitka za pravdu, bolji i sigurniji svijet

Zagreb Pride upozorava kako ne postoji niti jedna dugoročna i sveobuhvatna politika suzbijanja homofobije i transfobije.

“Postoje tek par mjera koji se nalaze u više strategija i politika i sve skupa je to mizerno”, rekao je Jurčić.

“Ne želim odštetu. Želim da napadači izvuku pouku iz ovoga. Neka dobiju barem mjesec dana zatvora pa da u ćuzi razmisle je li ok tući ljude po cesti”, zaključila je Nora.

_______________________________________________________________________________________________________

Tekst je objavljen uz podršku Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora i Norveškog financijskog mehanizma te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u sklopu projekta udruge Zagreb Pride – “Prema održivom pokretu za ostvarivanje LGBTIQ prava”.

Što nam se to događa u susjedstvu?

U srijedu, 7. prosinca, u dvorani Muller Kina Europe, s početkom u 18 sati održat će se panel naziva Što nam se to događa u susjedstvu? – napadi na građanske slobode, civilno društvo i medije u Mađarskoj i Poljskoj.

U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo rasta politika usmjerenih protiv liberalne demokracije posebno u istočnoeuropskim zemljama članicama EU. Situacije u Poljskoj i Mađarskoj su možda najbolji primjeri takvih politika gdje građani/ke daju potporu političkim strankama čiji su ciljevi u suprotnosti sa temeljnim demokratskim načelima. Pojam tzv. neliberalne demokracije sužava koncept demokracije na puko višestranačje, dok se direktno obračunava sa tj. zatire slobodu izražavanja, slobodu udruživanja i slobodu javnog okupljanja sa ciljem da ugasi kritične glasove u društvu. Zbog toga i ne čudi da su takvim režimima u prvom planu napadi na neovisne medije, kritično civilno društvo i neovisno pravosđue. Time totalitarni režimi zamišljaji da mogu osigurati svoj dugoročni ostanak na vlasti.

Ostale istočne i središnje europske države su također ranjive prema ovakvim vrstama napada. U Hrvatskoj je prošla Vlada pokušala, ali nije uspjela, slijediti mađarski i poljski model neliberalnog vladanja, provođenjem napada na organizacije civilnog društva i nezavisne medije, te poticanjem ksenofobije. To je jasan znak da je dio građana/ki zemalja članica EU spreman odustati od nekih temeljnih ljudskih prava i sloboda. Ti trendovi ne samo da su ozbiljno naštetili vladavini prava Europske unije, već su i ozbiljno snizili standarde ljudskih prava na tom prostoru.

Tijekom ovog okruglog stola javnost ćemo informirati o trenutnoj situaciji u Poljskoj i Mađarskoj i raspravljati o tome kako građanski otpor i suradnja građana širom Europe može stvoriti liniju otpora prema napadima na naše temeljne slobode: slobodu izražavanja, udruživanja i okupljanja.

Na panelu će govoriti:
Desi Andras, novinar i urednik nedavno ukinutih mađarskih novina Nepszabadsag
Barbara Grabowska-Moroz, pravnica i aktivistkinja Helsinškog odbora za ljudska prava u Poljskoj
Moderator: Gordan Bosanac, Platforma CROSOL/Centar za mirovne studije

Borba umjetnice: Saudijska Arabija mora početi tretirati žene kao osobe

Zakoni Saudijske Arabije o muškom starateljstvu sprečavaju žene da putuju, udaju se ili izađu iz zatvora bez dopuštenja muškaraca. Žene u Saudijskoj Arabiji organizirale su online kampanju protiv zakona svoje zemlje o muškom starateljstvu – represivnog sistema koji onemogućava ženama da putuju u inozemstvo, udaju se ili iziđu iz zatvora bez dopuštenja muškog staratelja. Saudijke teško obavljaju razne obaveze bez dopuštenja staratelja, uključujući iznajmljivanje stana, studiranje u inozemstvu ili podnošenje pravne tužbe. Human Rights Watch objavio je osuđujući izvještaj u srpnju u kojem je tamošnji sistem opisan kao ‘najznačajnija prepreka ženskim pravima u toj zemlji’.

Najčešće je staratelj žene njezin otac ili muž, no može biti i brat ili sin. Peticija koja poziva na ukidanje ovih zakona počela je u rujnu i potpisalo ju je približno 15.000 ljudi. Aktivisti/kinje koji/e se zalažu za ženska prava Saudijki su također pokrenuli hashtag kampanju #IAmMyOwnGuardian koju ljudi koriste kako bi raspravljali i osudili ove zakone.

Saudijska Arabija je objavila ukidanje muškog starateljstva 2013. nakon izvještaja United Nations Human Rights Council. No, tamošnje vlasti nisu održale obećanje i poništile sistem starateljstva, već su uveli razne reforme poput davanja ženama pravo glasa, dopuštenja da se kandidiraju za gradske urede i vršenja pritiska na žene da sudjeluju na tržištu rada. Slika koje simbolizira ovu kampanju prikazuje ženu koja nosi shemagh – tradicionalno pokrivalo za glavu muških Saudijaca – s natpisom I Am My Own Guardian preko donje polovice njenog lica.

Sliku je napravila Ms Saffaa, Saudijska umjetnica koja živi u Sydneyu, istraživačica i kulturna aktivistkinja. Ona ne koristi svoje puno ime kako bi zaštitila svoj identitet. U svojim prijašnjim projektima, koji su izloženi najviše u Australiji, bavila se politikom roda i ženskim aktivizmom Saudijske Arabije. Svoje radove koji prikazuju ženu sa shemaghom, poput one iz kampanje #IamMyOwnGuardian, prvi put je izložila na Sydney College of Arts 2012.g.

Ms Saffaa je dala intervju za WorldPost u kojem je govorila o svom umjetničkom radu, kampanji i svojim nadama za Saudijsku Arabiju.

Slika koju ste osmislili za kampanju vrlo je upečatljiva. Možete li nam reći nešto više o kompoziciji i dizajnu?

Koristila sam shemagh, muško pokrivalo za glavu, kao kulturnu ikonu i simbol osnaživanja. Kada sam bila mlađa, iz zabave sam po kući nosila thawb [nešto poput haljine koju nose muškarci] i shemagh. Ima nešto nevino u igri odijevanja – nije subverzivno kada to radiš dok si dijete. No, kada počneš odrastati i granica između onoga što je žensko i što je muško postane jasnija, a društvo ti govori što trebaš obući, a što ne – suprotstavljanje svemu tome postane subverzivno.

Mnogo ljudi je reagiralo na moje slike govoreći mi da je shemagh problematičan. Oni misle da je shemagh simbol moći – i pripada muškarcima – ne znači li to da moja moć pripada muškarcima? Ja im odgovaram: u ovoj zemlji, on zaista pripada muškarcima. Tako da samo vraćam sebi moć i stavljam ju na svoju glavu.

Prilično sam uzbuđena što je moj rad potaknuo mnoge rasprave o rodu i njegovoj fluidnosti. Ljudi me ne razumiju kada kažem da je rod fluidan – ne radi se o tome što nosiš – nego o tome tko si ti.

Nedavno ste izjavili u intervjuu ‘moja umjetnost je moj način da pokažem da postojim’. Možete li to objasniti?

Čitav moj život je politički obračun, već samim time što sam otišla iz Saudijske Arabije dobivši stipendiju za studiranje umjetnosti – stipendiju za koju sam se morala boriti. Dok sam živjela u Australiji bez staratelja, saudijske vlasti su me neprestano tražile da dokažem da je uz mene staratelj, i to je bio svojevrstan politički obračun. Moja umjetnost je način isticanja da postojim u svijetu koji me samo želi ušutkati ili jednostavno obrisati moj identitet. Moram se boriti za opstanak, moram se boriti za svoj glas, moram se boriti samo za to da živim. Ne mogu postojati bez borbe. Cijeli moj život je jedna velika borba.

Osjećate li se kao da vaš rad i umjetnost drugih saudijskih umjetnica preuzima vlast nad predstavljanjem Saudijki?

To je pravi razlog zašto radim upravo ovakvu umjetnost. Ako ne predstavim sebe, ako se ne izjasnim da sam ovdje, ljudi će uvijek uzimati za pravo da me predstavljaju. Ako ne radim umjetnost o tome tko sam ja, ljudi će raditi umjetnost o meni. Ljude koji rade umjetnost o kulturama kojima ne pripadaju i s kojima nemaju nikakve veze nazivam kulturnim oportunistima. Saudijke su uvijek bile glavna tema mjeseca, svakog mjeseca, još od 9. rujna i napada u New Yorku.

Postoje radovi saudijskih umjetnika/ca, posebice žena, poput Sarah Abu Abdallah ili Manal Al Dowayen, na temu žena i vožnje ili dopuštenja za putovanje. Smatrate li da umjetnici/ce igraju veliku ulogu u borbi za prava Saudijki?

Iskreno, vidjela sam mnogo radova Saudijaca/ki koji su na neki način feministički, no mislim da se ne bavi mnogo ženskih umjetnica tom temom, uz nekoliko iznimaka. Imam osjećaj da je umjetnost pomalo sramežljiva. Dotiče se nekih feminističkih tema poput dopuštenja za putovanje i vožnje, no to nisu središnje teme glavnog problema. Glavni problem su zakoni o starateljstvu. Ako zakonodavci daju dopuštenje ženama da voze, mnoge žene to neće moći jer su im staratelji kreteni. Zato se moramo baviti glavnim problemom, a to je zakon o muškom starateljstvu. Mislim da je to djelomice razlog zašto je ovaj pokret uspješan – i uspješniji od kampanje za vožnju. Zakoni o muškom starateljstvu stvaraju suštinski simbol ugnjetavanja. To je glavni problem. Naravno da su vožnja i sloboda putovanja temeljni za slobodu žena, no to je drugi korak.{slika}

Trenutno radite na muralu u Melbourneu, što je vezano za kampanju. Možete li nam reći više o tome?

To je zid dimenzija devet puta četiri i pol metara. U početku nisam bila sigurna što da napravim s njim, no vizija mi je počela dolaziti kada se dogodio pokret i kada su svi i sve govorili/e o mojem radu. Surađujem s drugim umjetnicima, ali i ženama iz pokreta. Tražila sam neke žene da napišu izjave na arapskom koje mogu otisnuti i zalijepiti na zid. Primila sam mnogo kritika i povratnih informacija o mom korištenju muškog pokrivala za glavu i uzimam ih u obzir. Koristit ću i neku arapsku poeziju, biti će mnogo slika i portreta.

Zanimljivo je kako koristite različite medije za izražavanje sličnih ideja povodom ove kampanje.

Smatram da je to etička odgovornost. Ne želim koristiti samo svoj vlastiti glas ili moj udio u tome jer bi to bilo veoma sebično. Mi umjetnice i umjetnici znamo biti egocentrični/e – no zaista sam htjela da se čuju i druge hrabre žene koje tvitaju iz Saudijske Arabije. Uistinu nisam sigurna da li bi sve ovo napravila da sam bila u Saudijskoj Arabiji. Htjela sam uzvratiti ženama koje su pokrenule kampanju. Htjela sam proslaviti njihovu hrabrost i baciti svjetlo na to koliko je opasno ono što rade, ali ii koliko je prekrasno i inspirativno. Meni je lako sjediti ovdje tisućama i tisućama milja daleko od Saudijske Arabije i kritizirati sistem, ono što treba biti veličano je rad ovih žena.

Kakve su vaše nade za kampanju?

Zaista, ali zaista želim da zakon o muškom starateljstvu bude ukinut. I kao zakon i kao kulturna praksa. Želim da Saudijke i Saudijci shvate da to nisu islamski zakoni. To su zakoni koje je stvorio čovjek. Manal Al Sharif, saudijska aktivistica za ženska prava, izjavila je nešto zaista zanimljivo na Forumu 2000 u Pragu: “Naučeni smo da nas je bog imenovao starateljima, i potrebna je hrabrost da se to propituje”.

Prevela i prilagodila: Darja Galović