EU pita što smo napravili/e!

Konferencija “Osnaživanje mladih za političku participaciju u demokratskom životu Europe: EU pita što smo napravili!” održat će se u utorak, 06.12. u 11 sati u Zagrebu. 

Samo neka od pitanja o kojima će se na konferenciji raspravljati su: Želiš nešto promijeniti, ali misliš da mlade nitko ne sluša? Vjeruješ li da svojim djelovanjem mlada osoba iz Hrvatske može utjecati na odluke u Europi? Sudjeluješ li na izborima za hrvatski i europski parlament? Imaš ideju kako se mlade u Hrvatskoj može osnažiti za sudjelovanje u demokratskom životu Europe?

Na konferenciji će se susresti mladi i predstavnici/e donositelja/ica odluka kako bi razmijenili/e mišljenja što se još može učiniti kako bi se mlade u Hrvatskoj osnažilo za političku participaciju u demokratskom životu Europe. Predstavit će se i primjeri uspješnog sudjelovanja mladih u donošenju odluka u svojoj zajednici, kao i primjer alata koji im mogu pomoći u tome, poput programa Erasmus +. Bit će lansirana i online anketa o važnosti pojedinih preporuka iz aktualnog ciklusa strukturiranog dijaloga te osiguran prostor da mladi na interaktivan način daju svoje ideje o tome kako je još moguće osnažiti mlade u Hrvatskoj za političko sudjelovanje u demokratskom životu Europe.

Konferenciju organizira Nacionalna radna skupina za provedbu strukturiranog dijaloga u Hrvatskoj, a koju čine predstavnici Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Agencije za mobilnost i programe EU, Zajednice informativnih centara za mlade u Hrvatskoj i Mreže mladih Hrvatske.

Prijave se primaju putem sljedeće prijavnice zaključno s 1.12.2016, odnosno do popunjenja mjesta. Predviđeno je da konferencija završi do 15.30 sati. Sudionicima/ama organizatori nisu u mogućnosti osigurati smještaj, ali će refundirati putne troškove javnog prijevoza (karta za vlak ili autobus) u iznosu do maksimalno 350,00 kuna. Za sve sudionike/ice će biti osiguran ručak i osvježavajući napitci. Potvrda uspješne prijave, točna lokacija događanja i precizan program konferencije sudionicima/ama će biti dostavljen nekoliko dana prije same konferencije. Sva pitanja oko sudjelovanje na samoj konferenciji možeš uputiti na petra@mmh.hr

Bolje obrazovanje neće popraviti nejednakosti ukorijenjene u kapitalizmu

Tijekom svečanosti dodijele diploma na Milwaukee tehničkom sveučilištu ranije ove godine, ministar obrazovanja John B. King Jr. ispričao je priču o Yucci Donahue.

Yucca je samohrana majka koja radi dvanaest sati dnevno u privatnom dječjem vrtiću organiziranom u svojoj kući. Uz posao, Yucca je pohađala studij na Milwaukee tehničkom sveučilištu (MATC) ne samo kako bi osigurala bolju budućnost za sebe, nego i za svoje učenike. Nakon što je požar uništio kuhinju u njezinom domu, a troškovi popravka bili veći od očekivanih, za Yuccu je novonastala situacija predstavljala dodatan izazov kojeg mora prevladati. Bez očajavanja, Yucca je inzistirala na dolasku djece u njezin dom istoga dana kada je požar ugašen vjerujući u nužnost obrazovanja.

Tijekom govora, King je ispričao i priču o Andersonu Randolphu. “Anderson je odlučio završiti studij iz pogrebnih usluga nakon što je smijenjen s pozicije u banci gdje je radio više od 30 godina. Paralelno sa studijem Anderson je radio skraćeno radno vrijeme u pogrebnoj industriji vjerujući kako je to dobar način da ponovno “stane na noge”.”

Govor je nazvan “Na putu do prilika”. Priče tih studenata ilustriraju ideju kako je škola najbolji put do novih prilika. “Predsjednik vjeruje kako studij na javnom sveučilištu može biti put do boljih mogućnosti, a to je ono što Yuccina i Andersonova priča potvrđuje ..” King je završio svoj govor ponavljajući prastaru mantru američkog obrazovanja : “Danas slavimo… činjenicu da edukacija može učiniti razliku, da obrazovanje može spasti život, da obrazovanje može poslati ljude na put do novih prilika.”

To je centrističko obećanje obrazovanja – edukacija može spasiti život, obrazovanje čini razliku između uspjeha i neuspjeha. Ako vašu kuću koja također služi i kao privatni vrtić zahvati vatra – i ako ste uz to samohrana majka koja radi dvanaest sati dnevno – škola će vam osigurati izlaz. Ako tvrtka kojoj ste posvetili trideset godina radnog staža vas otpusti, ne brinite, možete dobiti dodatno obrazovanje i prekvalificirati se za drugi tip posla.

Naravno, Kingov govor ne odgovara na pitanje zašto Yucca mora raditi dvanaest sati na dan da bi preživjela ili zašto je Andersona poslodavac otpustio nakon trideset godina ostavivši ga bez sposobnosti da “krpa kraj s krajem”. Centristička ideologija obrazovanja je toliko drska da priče Yucce i Andersona koristi kao inspirativan dokaz kako je obrazovanje sila koja spašava ljude stavljajući ih na put do novih prilika.

Ali obrazovanje ne može jamčiti mogućnost – politike vlade i gospodarske prakse  su one koje povećavaju ili smanjuju vjerojatnost uspjeha. Centrističko obećanje obrazovanja je prema tome lažno obećanje. To ne znači da obrazovanje ne može biti pokretač pozitivnih društvenih promjena – može, ali činjenica jest kako trenutni diskurs američkog obrazovanog sustava oslobađa one s utjecajem od bilo kakve odgovornosti prema radnicima i radnicama.

Brojevi ne odgovaraju

Pozitivna veza između školovanja i uspjeha duboko je ukorijenjena u američkom društvu. Nedavno objavljeni članak FiveThirtyEight 2014. koristeći podatke o prosječnoj godišnjoj plaći između 1970. – 2013.godine ističe da ” …bolje obrazovna radna snaga je velika blagodat za gospodarstvo. Znanstvenici potvrđuju da obrazovani zaposlenici/e imaju veće plaće (od neobrazovanih) što dovodi do boljeg funkcioniranja poreznog sustava te u konačnici rezultira time da se manje (isključivo obrazovanih) Amerikanaca danas mora nositi s izazovima siromaštva, između ostalog.”

Međutim, samo nekoliko tjedana prije objave članka objavljeni su podatci Američke agencije za zapošljavanje – 2016. godina je najgora godina od 2010. godine prema broju zaposlenih. “Prema Agenciji za zapošljavanje američko gospodarstvo osiguralo je u svibnju 2016. godine svega 38.000 radnih mjesta što je najgora brojka od 2010. godine.” I nije samo činjenica manjeg broja radnih mjesta problem, nego i to da većina tih poslova su isključivo dodatni uslužni poslovi. Podatci iz kolovoza nisu bili ništa bolji, dok je rujan bio nešto bolji od svibnja, ali ipak lošiji od očekivanog.

Prema Nacionalnom centru za obrazovnu statistiku oko 3.5 milijuna učenika/ca će maturirati u akademskoj godini 2016./17. od čega 3.2 milijuna učenika iz javnih srednjih škola i 0.3 milijuna učenica privatnih srednjih škola. Također, tijekom akademske godine 2016./2017. očekuje se da će fakultetsko obrazovanje završiti 1.018.000,00 student ; 1.9 milijuna studenata/ica će time osigurati prvostupanjsku diplomu, 798.000 studenata/ica će osigurati diplomu magistra, a 181.000 studenata/ica poslijediplomsku ili doktorsku diplomu.

Milijuni novih radnika/ca ući će na tržište rada tijekom 2017. godine na svom putu “do novih prilika”.  Ipak, njihov put do novih prilika vjerojatno neće završiti nigdje drugdje nego na pozicijama umjetno stvorenih radnih mjesta jer broj diplomiranih studenata/ica (kao i onih s drugim stupnjevima završenog obrazovanja) ne korelira s brojem raspoloživih radnih mjesta.

Kao što znanstvenici poput Petera Kappellia s Katedre za menadžment na Sveučilištu u Pennsylvaniji upozoravaju – diploma ne može čovjeka zaštititi od ponekad nasilnih i nepredvidivih obrazaca tržišne aktivnosti u kapitalističkom društvu. Kappellijev komentar  samo je jedan od mnogih u raspravi oko uloge edukacije u američkom društvu. Henry J. Perkinson u djelu “Nesavršeni lijek, vjera u američki obrazovni sustav 1865. – 1965.” sumirao je središnja obećanja po pitanju obrazovanja od Horacea Manna do Johna Deweya i Lyndona B. Johnsona. Rezimirajući povijest, ekonomisti Herbert Bowles i Samuel Gintis izdvojili su dvije verzije danih obećanja – ona demokratska i ona tehnokratski- meritokratska.

John Dewey zalaže se za demokratski pristup. U tom pogledu, škola integrira mlade u propisane društvene uloge – ona daje mladima priliku da se otvoreno natječu za postojeće pozicije i privilegije čime izjednačava sve nejednakosti. Također, po njegovom mišljenju škole promiču psihološki i moralni razvoj mladih te njezina integrativna, egalitarna i razvojna uloga odgovara potrebama i kontekstu demokratskih institucija.

Obećanje škole, prema mišljenju Johna Deweya, jest da školovanje treba i ono će pripremiti učenike/ce za sudjelovanje u demokratskom društvu, te samim time ono služi u demokratske svrhe. 

Suprotno Deweyovoj demokratskoj teoriji, funkcionalistički sociolozi i neoklasicistički ekonomisti usmjereni su na industrijski napredak, a ne na promicanje demokracije te se zalažu za tehnokratski-meritokratski pristup školstvu. Prema njihovom stajalištu, kako industrija postaje sve složenija tako i tržište zahtjeva konkurentniju proizvodnju što znači da radna snaga mora nadograditi svoje vještine. Škole osiguravaju tu mogućnost i sukladno tome, oni koje naporno uče biti će u mogućnosti pronaći posao usprkos poremećajima na tržištu rada koje uzrokuju nove tehnologije. Ovo stajalište vuče korijene iz filozofije Horacea Manna tijekom industrijalizacije 1840-ih godina, ali se nastavlja danas primjerice retorikom o STEM karijerama (STEM = science, tehnology, engineering and mathematics).

Bilo ukorijenjeno u shvaćanju demokracije ili tehnologije, obje verzije obećanja sustava školovanje promoviraju pojam kompenzacijskog obrazovanja – odnosno da škole mogu nadoknaditi nejednake raspodjele sredstava, prava i priznanja u američkom društvu.

No nisu svi uvjereni u kompenzacijski pristup. Bowles i Gintis u svom djelu “Školstvo u kapitalističkoj Americi” kritiziraju centralističko obećanje školstva. Bowels i Gintis kritiziraju školstvo tvrdeći da je javno obrazovanje dio šireg procesa društvene reprodukcije: školske aktivnosti odgovaraju postojećim krugovima društvene hijerarhije te pripremaju učenike/ce za njihovu poziciju unutar te hijerarhije. Školovanje time ne dovodi do mogućnosti u smislu stvaranja novih prilika – nego jednostavno priprema učenike/ce za postojeće (ili nepostojeće) prilike koje su stvorile vlada i ekonomija.

Bowles i Gintis nazivaju taj proces “podudarnošću“. Prema Bowelsu i Gintisu – rasa i klasa definiraju poziciju koju učenik/ica ili student/ica zauzima u društvu što se u velikoj mjeri podudara s društvenim pozicijama i raspoloživim mogućnostima njegovih ili njezinih roditelja. Sve u svemu, bolje školovanje u neravnopravnom društvu reproducira iste nejednakosti djelujući kao neutralna institucija, a ne kao kompenzacija institucija koja izjednačava nejednakosti.

Pogledajte primjerice brojke o slobodnim radnim mjestima. Školovanje ne može kontrolirati broj ili vrstu dostupnih radnih mjesta u gospodarstvu. Tijekom posljednjih deset godina bila je (vjerojatno) dobra ideja otići na studij naftnog inženjerstva kao dodiplomski u smislu potencijalnih prihoda. Međutim, danas s obzirom na dramatične promjene cijene nafte to (možda) i nije tako dobra ideja. Bez obzira na to koliko je ljudi završilo studij naftnog inženjerstva ili koliko je dobro obrazovanje koje se na takvom studiju nudi, naftna industrija je ta koja određuju koliko radnih mjesta će biti na raspolaganju i kakva će biti plaća njezinih zaposlenika.

Sociološka istraživanja u obrazovanju potvrđuju tu činjenicu. Ranije ove godine, sociolozi Douglas B. Downey i Dennis J. Condron objavili su retrospektivu na Colemanov izvještaj – nacionalnu studiju o školskom uspjehu siromašnog staleža čija je provedba bila obvezna Zakonom o građanskim pravima 1966. godine. Pedeset godina kasnije, autori zaključuju kako postoji “teorijska vrtoglavica u sociologiji obrazovanja” po pitanju učinka škole na nejednakost. Autori se zalažu za kompenzacijski pristup školstva demonstrirajući kako školstvo može kompenzirati socioekonomske praznine u pogledu kognitivnih sposobnosti učenika i po pitanju dječje pretilosti, ali priznaju kako ne postoji jasan podatak o odnosu školstva i nejednakosti prihoda.  

Svi znaju kako je nejednakost eksponencijalno porasla od 1970-ih do danas. Paralelno s time, eksponencijalno je porasla i uloga školstva. Građani/ke Sjedinjenih Američkih Država obrazovaniji su nego što su ikada bili. Različite škole završilo je više ljudi nego u bilo kojem drugom trenutku u povijesti. Ako je centrističko obećanje istinito, onda se bolji stupanj obrazovanja šire populacije SAD-a trebao poklopiti s većim ekonomskim uspjehom većeg broja ljudi. Ako školovanje stvara uvjete socioekonomskog uspjeha tada bi trebali svjedočiti drastičnom smanjenju dohodovne nejednakosti s obzirom da je veći postotak opće populacije postao bolje obrazovan. Što očito nije slučaj kao što su ekonomisti Thomas Piketty, Emmanuel Saez i mnogi drugi prikazali grafikonom stupnja obrazovanja u Americi od 1940. do 2014. godine i raspodjelom bogatstva.

Grafikon naime prikazuje kako neovisno o tome što je stupanj obrazovanja značajno porastao stupanj ekonomske nejednakosti se također povećao. Ovi podatci pokazuju da bogatstvo ide bogatima, a ne obrazovanima. Na makro razini, ne postoji dokaz vezi između socioekonomskog uspjeha i školovanja.

Naravno, u školu moramo ići kako bismo pronašli svoje mjesto u gospodarstvu – kako u pogledu posla tako i u pogledu položaja, odnosno statusa. Međutim, samo zato što je uvjet za posao diploma, to ne znači da je bolje obrazovanje uvjet povećanja dostupnih pozicija kako u društvu tako i u svijetu. Da bi dobili posao potrebna nam je diploma, ali diploma nam ujedno nije garancija da ćemo dobiti posao. Ovaj uzročni trik je simptom centrističkog obećanja obrazovanja. Školovanje neće uzrokovati ekonomsku jednakost u nejednakom gospodarstvu, ali će osigurati osobama diplomu da pronađu posao unutar takvog gospodarstva. Diploma može uspješno voditi ljude do bolje pozicije u društvu, ali ih i ne mora dovesti do društvenog uspjeha.

Ako želite da većina ljudi bude uspješna u gospodarskom smislu, sama ekonomija mora raditi za većinu tih ljudi. Nije važno koliko dugo se osobe školuju niti je bitna reforma školstva – škole će uvijek u velikoj mjeri reproducirati postojeće uvjete u gospodarstvu, a ne služiti kao kompenzacija za gospodarske greške.  

Istinita obećanja školstva

Reprodukcijski pogled na školstvo kratko je vrijeme bio u središtu pozornosti teoretičara obrazovanja. Uz Bowles i Gintisa, sociolozi Pierre Bourdieu i Jean Passeron teoretizirali su o obrazovnoj reprodukciji kao obliku simboličkog nasilja i prijenosa kulturnog kapitala. Filozof  Louis Althusser i njegovi učenici Roger Establet i Christian Baudelot tvrde kako je školstvo u pogledu bivanja ideološkim aparatom države nadmašilo utjecaj crkve tijekom industrijskog razdoblja. Socio-lingvistica Basil Bernstein napisala je dvije knjige o tome kako pedagogija i podučavanje kodiraju klasnu poziciju promatrajući razlike u govoru učenika i u govoru nastavnika.

Tijekom Hladnog rata, pitanje reprodukcije školstva otpisalo se kao previše determinističko. Kritičari kao što su Paul Willis, Henry Giroux i Jean Anyon tvrdili su (nastavljajući se na učenja Stuarta Halla i Paula Freira) kako takav pogled na školstvo podsjeća na stara ekonomsko, marksistička učenja gdje ekonomska baza određuje što će se dogoditi političkom, društvenom i kulturnom nadogradnjom. Reprodukcijski pogled, tvrdili su, tretira školovanje kao supstrat, odnosno školovanje je određeno ekonomskim snagama neovisno o tome pokušavaju li nastavnici ili ne podučiti mlade radikalnim društvenim promjenama ili na koji način da se kulturom odupru sustavu. Takav vulgarni determinizam, tvrdili su, dovodi do problematičnog nedostatka utjecaja od strane nastavnica, učenika i obrazovnih aktivistkinja koji/e podučavaju jer žele učiniti svijet boljim mjestom, a ne samo odražavati društvo onakvim kakvim jest. Kritika je pokrenula paradigmu nazvanu teorija otpora u obrazovnim istraživanjima, a dijelom je nadahnuta kritičkom pedagogijom.

Teorija otpora je napravila važan doprinos razmišljanju o obrazovanju. No, nije u potpunosti bez mane. Osnovni uvid teorije otpora da su škole mjesta za društvene promjene slična je centrističkoj tvrdnji da škole mogu “ispraviti socijalne bolesti”. Nakon razdoblja relativnog uspjeha u glavnim znanstvenim i intelektualnim krugovima, ideja da se boljim školstvom može suprotstaviti represiji odigrala je glavnu ulogu u donošenju zakona “No Child Left Behind” (Zakon o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju usvojen 2001. godine).

George W. Bush, tijekom republikanskih predsjedničkih primarnih izbora 2000. godine, koristio je retoriku institucionalizirane kritike obrazovanja kako bi promicao politiku “visokih uloga i odgovornosti”. Bush je tako tijekom kampanje i njegovog predsjedništva tvrdio kako visoka očekivanja prilikom izvedbe na teškim testovima mogu pomoći iskorijeniti socijalne nejednakosti pa i sam rasizam. Iako znanstvenici/e još uvijek koriste teoriju umnožavanja kako bi razumjeli određene specijalizirane aspekte školske nejednakosti, radikalna jezgra na kojoj teorija počiva donekle je izgubljena prilikom polemiziranja u javnoj sferi.

Spajanjem lekcija iz reproduktivnog pogleda i teorije otpora dolazi se do ključnog, materijalističkog, stvarnog pogleda na centristička obećanja obrazovanja. Da bi sustav funkcionirao mora se za početak “popraviti” društvene strukture koje generiraju nejednakost i siromaštvo na prvom mjestu. To je posebno važno danas kada je pokret za reformu školstva u punom tijeku. U svom izvješću, Downey i Condron tvrde kako fokusiranjem na kompenzacijskim kvalitetama školovanja odvraća se javnost od razumijevanja potreba za adekvatno funkcioniranje socijalne države diljem SAD-u.  

“Amerikanci se uporno opiru Kanađanima ili Europljanima pri pomoći obiteljima oko ne-školske politike (primjerice oko povećanja minimalne plaće, organizacije boljeg javnog prijevoza, velikodušnijoj obiteljskoj politici, širem pristupu javnom zdravstvu, zakonima o radnicima …) Ta kulturna pozicija ima posljedice da prečesto (Amerikanci) uzrok problema traže u školstvu, kada je očito da izvor problema se nalazi negdje drugdje.” 

Škole ne moraju nužno proizvesti bolje društvo – one jednostavno pripremaju mlade za društvo koje već postoji. Uviđajući tu činjenicu, to ne znači da se treba radikalno odustati od mogućnosti obrazovanja ili da treba vulgarizirati obrazovanje, kao što su Bowels i Gintis napisali 1976. godine : “U kontekstu američkog kapitalizma, socijalističko obrazovanje je revolucionarno obrazovanje. Naš cilj nije da američke škole i fakultete automatski pretvorimo u zametke dobrog društva, nego da ih se osnaži (škole op.a.) da doprinose razvoju revolucionarnog, demokratskog, socijalističkog pokreta.. Borba za oslobođenje obrazovanja i borba za demokratsko gospodarstvo neraskidno su povezani.”

Realno obećanje školstva jest da je jedna od stranica u dugoj borbi za transformaciju društvenih struktura koje stvaraju nejednakosti. Umjesto da budu “put do novih prilika” – imaju priliku biti staza na putu prema jednakom gospodarstvu i društvu u cjelini. U tom smislu, treba razmišljati o obrazovanju kao mjestu za doprinos široj borbi protiv kapitalizma, a ne kao kompenzacijski lijek za nedostatke kapitalizma. 

Prevela i prilagodila Martina Raos

Kulturnjaci 2016: U obranu sekularnog, demokratskog i slobodnog FFZG-a

Na jučerašnjoj konferencije za medije, zajedno s profesorima i profesoricama Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Kulturnjaci 2016 upozorili/e su na alarmantno stanje u toj instituciji i krizu upravljanja koja traje već mjesecima.

Stoga, Kulturnjaci 2016 pokrenuli/e su međunarodnu peticiju podrške profesorima/icama i studentima/cama Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji/e se bore za sekularnost i autonomiju fakulteta.

“Izražavamo duboku zabrinutost zbog stalnih pritisaka na Filozofski fakultet u Zagrebu, pritisaka koji ugrožavaju osnovne akademske slobode, slobodu istraživanja i misli, sudjelovanje u demokratskom upravljanju institucijom te osobito sekularnost sveučilišta”, istaknuli/e su u svom pismu. 

“Mi, potpisnici i potpisnice ovoga pisma, izražavamo podršku borbi profesora/ica i studenata/ica Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Solidariziramo se s njihovim pokušajima obrane sekularnosti sveučilišta, kojemu u znanstvenom istraživanju i intelektualnoj znatiželji ne smiju biti nametnuta vjerska ni ideološka ograničenja. Filozofski fakultet u Zagrebu bastion je progresivne misli i demokratskih inovacija. Na njemu je 2009. nastao pokret plenumskoga samoorganiziranja kada su ga studenti i studentice, boreći se protiv komercijalizacije visokog obrazovanja, zauzeli/e i uspostavili/e plenum kao tijelo direktne demokracije koje okuplja studente/ice, profesore/ice i ostale građane/ke. Zbog svoje šire intelektualne, društvene i političke uloge i utjecaja Filozofski fakultet očito je morao biti kažnjen, a njegova progresivna i kritička priroda drastično promijenjena. Osobito poguban način da se to ostvari podrivanje je njegova sekularnoga karaktera kao temelja slobodne i racionalne misli. Naš je zadatak da to spriječimo. Stoga je naše pismo solidarnosti poziv na djelovanje: slobodno, sekularno i demokratsko sveučilište temeljni je preduvjet za slobodno, sekularno i demokratsko društvo”, naglašavaju i pozivaju da se POTPIŠE PISMO. 

Također dodaju kako podršku možete izraziti na filozofski2016@gmail.com.

Podržite #selimo rodu!

Udruga Roditelji u akciji  (RODA) od Grada Zagreba dobila je na korištenje prostor u kojega sele svoj ured, Rodino gnijezdo. Kako bi mogli/e smjestiti sve zaposlenike i zaposlenice, volontere i volonterke, roditelje, korisnike i korisnice te sve aktivnosti, ideje i planove – potrebno je prostor prilagoditi potrebama RODE. 

“U proces uređenja ulazimo s ograničenim vremenom, velikim entuzijazmom i našim rukama spremnim brusiti, bojati, slagati, čistiti, te s budžetom jako ovisnim o vašim donacijama. Svojom donacijom pomozite urediti novo Rodino gnijezdo kako bismo mogle nastaviti mijenjati društvo u Hrvatskoj”, poručuju iz udruge.

Tim su povodom pokrenule Indiegogo kampanja u kojoj pozivaju na donaciju sve one koji/e to mogu – privatne osobe, osobe koje će lobirati za donacije tvrtkama, pozivaju na dijeljenje informacija o kampanji i na svaki doprinos koji možemo dati. 

“Rodino gnijezdo je mjesto okupljanja članica i članova Rode i mjesto gdje Rode dolaze na posao. To je mjesto na kojem se svakodnevno smišljaju i provode akcije za dostojanstvenu trudnoću, roditeljstvo i djetinjstvo”, poručuju organizatori/ice kampanje. 

Prikupljanje traje još 15ak dana, a detalje potražite na FB eventu.

O majkama i kćerima s Mirom Furlan

Prošlog tjedna je u Rijeci održan razgovor “O majkama i kćerima s Mirom Furlan” i to povodom skorašnje premijere Jesenje sonate Ingmara Bergmana u HK Ivan pl. Zajc u Rijeci. Uz Miru Furlan, riječka je ekipa imala priliku poslušati što na temu imaju za reći beogradska dramaturginja Olga Dimitrijević, dr.sc. Sanja Milutinović Bojanić te dr.sc. Brigita Miloš.

Prostor Akvarija u riječkom Kampusu na Trsatu bio je solidno ispunjen ljudima kada je Brigita Miloš, moderatorica događaja, predstavila gošće, ali i dala kontekst cijelom razgovoru: tema su majke i kćeri, a od publike se očekuje aktivan aranžman u razgovoru.

Odnos majke i kćeri se ralizira na jedan specifičan način i obilježen je kao “ženski odnos”, što se može nazvati kamenom smutnje feministike. “Majke i kćeri su uvijek arhetipska slika ženskog odnosa, odnosa koji isključuje ono muško i  time, kažu neke feminističke autorice, subverzivnog odnosa koji se zatim odvija izvan nekakve patrijarhalne matrice.” – tim riječima Miloš je otvorila raspravu.

Olga Dimitrijević je rekla kako kada bismo ljuštili sloj po sloj odnosa, došle bi do tog jednog užasno tamnog trenutka u kojem se otkriva koliko je jednoj ženi jedva dozvoljeno, odnosno koliko strahovito se mora boriti da bi se iskazala, koje su posljedice za to u njezinoj kući? Koliko je sve što se s njom događa određeno društvom, a koliko onim emocijama koje se događaju između majki i kćeri te koliko smo zapravo ograničeni društvenim uvjetovanjem toga što žena smije i što ne smije i što se dogodi ako se te granice prijeđu? Radi svega toga je očito da će žena napraviti grešku u tim odnosima i to je zapravo duboko feministički moment, moment gubitka očekivanja od djece prema majci i obrnuto. 

Moment puštanja i opraštanja feministička je solidarnost. Ako majka u potpunosti ne posveti sebe svojoj djeci, nije dobra majka. Do koje mjere se mlade žene moraju truditi izaći iz majčine sjene i koliko su naši životi prožeti tajnama naših majki, baka i prabaka? Dimitrijević je s okupljenima podijelila crticu o svojoj babi koja je na samrtničkoj postelji, u kaotičnim monolozima ispričala pripovijest svojeg života i života svojih obitelji koje je njezina snaha, Olgina majka, zapisivala. Nakon smrti majke, Olga ih pronalazi i trenutno nastoji “urediti” bilješke, pitajući se koliko su događaji u umu babe premašili stvarnost, na koji način je njezina majka to bilježila i koje će zaključke izvesti iz svega.

“Mene u cijeloj ovoj priči najviše vuče riječ “emancipacija”. Kako se to majka “emancipira” od svojeg djeteta i kako se dijete emancipira od roditelja, odnosno kćer od majke, i majke od kćeri.” – izjavila je Bojanić. “Kako ta ‘gramatika’, sa svim pravilnim i nepravilnim glagolima, svim učenim i naučenim, stečenim obrascima ponašanja, ali i onime što je naša intencija, ono što svaki odnos čini jedinstvenim i tamo gdje smo kreativni. Gdje taj stereotip majka-kći dobije tu dimenziju u kojoj postaje kreativna i iz koje se onda događa “afektivni status” iz kojeg se dogodi ljubav. Kako bi se definiralo to ljubavno stanje?

Kao logičan odgovor na pitanja Sanje Bojanić nadovezuje se trenutak u kojem Mira Furlan čita pismo svoje majke, pismo u kojem joj ona prezentira majčinsku ljubav u svom obimu, uz poneki duhoviti element i puno brige, uz neizostavnu kreativnost odnosa kojeg spominje Bojanić u svojoj izjavi/pitanju.

Iako je razgovor propustio naglasiti element društvenog pritiska na specifične odnose između  majki i kćeri, odnosno ranije spomenute patrijarhalne obrasce kao jednog od uzroka napetosti na mikro-razini, Olga Dimitrijević je fantastično naglasila moment feminističke solidarnosti i oprosta koji bi u svakom pogledu trebao biti nit vodilja izgradnje kako međuobiteljskih, tako i  odnosa između majki i kćeri. Snimka cijelog razgovora dostupna je na web-stranici Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, odnosno na ovom linku

Kratka povijest ženske histerije

Termin histerija skovan je još u starogrčko doba, a izveden je iz grčke riječi za maternicu – hystera. Do kraja 19. stoljeća, histerijom su se nazivale specifično ženske bolesti koje su se vezivale uz tzv. lutajuću maternicu. Takva se maternica slobodno kretala po abdomenu uzrokujući pritom različite probleme kod žena poput nesvjestice, malaksalosti ili gubitka govora i vida. Sindrom lutajuće maternice u grčko se doba liječio učestalom trudnoćom i seksom, a općenito se maternicu smatralo ženskom, intimnijom verzijom Ahilove pete. Također, grčki liječnici/ce vjerovali/e su da je privlače ugodni mirisi te su takvu, odlutalu, maternicu mamili natrag na njezino mjesto upravo lijepim mirisima. Iz teorije o lutajućoj maternici nastala je bolest histerije koja se isključivo vezala uz žene, a praksa liječenja mirisima nastavila se i u 19. stoljeću kada su liječnici/ce žene oboljele od histerije pokušali/e liječiti mirisnim solima, a onda i hipnozom, snažnim mlazovima vode te, naposljetku, i vibratorima. Promjena je došla sa Sigmundom Freudom koji je zaključio da i muškarci mogu biti histerični te da takvi poremećaji dolaze iz mozga, a ne iz maternice.

Načini na koje se histerija liječila kroz povijest osobito su zanimljivi. Od bizarnih liječničkih savjeta koji uključuju kihanje do tzv. “masaža zdjelice”, svijet je na sve načine pokušao pomoći napaćenim ženama koje boluju od histerije. U 2. stoljeću rimski liječnik Galen uzrokom histerije smatrao je seksualnu neispunjenost žena. To se, dakako, liječilo čestim spolnim odnosima, no problem se pojavio s udovicama i neudanim ženama. Tu je liječnicima/cama priskočila u pomoć masaža zdjelice, odnosno genitalija kojom su žene dovodili/e do orgazma vjerujući da će ih to izliječiti. Iz takvih praksi u 19. je stoljeću proizašao izum vibratora koji je kasnije zadužio žene diljem svijeta koristeći se nevezano o svojoj prvotnoj namjeni. Prvi su vibratori bili parni, a s napretkom tehnologije, i oni su postajali sve kompaktniji i mobilniji. Početkom 20. stoljeća žene se poticalo na korištenje vibratora te su postali cjenovno pristupačni, a časopisi za žene su obećavali pomlađivanje korištenjem samo tog aparata. Histeriju se liječilo i hipnozom, i to posebice krajem 19. stoljeća kada se uzrok histerije počeo pomicati s maternice na mozak i traume iz djetinjstva. Važno je napomenuti da je histerija (histerična neuroza) kao psihička bolest postojala u dijagnostičkom priručniku za duševne poremećaje DSM sve do 1980. godine.  

Ono što se nekad nazivalo histerijom danas se smatra širokim spektrom psihičkih poremećaja – od anksioznosti i napadaja panike pa sve do PTSP-a i shizofrenije. Također, pojedini se aspekti nekadašnjih histeričnih napadaja danas smatraju normalnim dijelom ženske seksualnosti, poput pojačanog libida, erotskih fantazija i vaginalne lubrikacije. Viktorijansko doba, kako se većina 19. stoljeća nazivala u Velikoj Britaniji, sa sobom je nosilo mnoge križeve koje su žene morale nositi na svojim leđima. U tom smislu postojao je ideal savršene žene, tzv. “anđela u kući” koja se brinula za dom i djecu, bila čedna i pokorna, bez prevelikih izljeva emocija te stoga ne čudi da je svaka žena koja se odmaknula od takvog ideala bila prozvana histeričnom.

Prikazi histeričnih žena javljali su se i u književnosti 19. stoljeća. Prva histerična žena u povijesti književnosti bila je Emma Bovary, protagonistkinja romana Gospođa Bovary. Uslijedili su i likovi Ane Karenjine u istoimenom romanu, Berthe Mason u romanu Jane Eyre, te likovi Mine Harker i Lucy Westenra u romanu Dracula. Uz histerične žene uvijek se vezao grijeh neke vrste te tako Emma Bovary i Ana Karenjina dijele boljku pretjerane samosvijesti i nezadovoljstva u odnosu koje je proizašlo iz seksualne represije. Obje ih je to dovelo do bračne nevjere i naposljetku jednake sudbine: samoubojstva. Bertha Mason je Kreolka čime je odmah definirana kao druga i drugačija. Svoje je “ludilo” naslijedila od majke, a većinu odraslog života provela je zaključana na tavanu kako ne bi ometala supruga kada se umoran i želja mira vrati s putovanja. I Bertha Mason, kao i Emma i Ana, svoje ludilo završava smrću. Mina Harker i Lucy Westenra eksplicitan su primjer viktorijanskih normi o čednosti. Naime, one su prikazane kao čiste, nevine žene koje su iskvarene i pretvorene u vampirice vođene svojom seksualnošću. Na taj se tekst može gledati kao na viziju onoga što se dogodi kada su žene podvrgnute patrijarhalnoj opresiji 19. stoljeća koja im nije dala da se izraze seksualno ili na bilo koji drugi način. U okvirima praksi 19. stoljeća takve žene zatim postaju histerične te doslovno “povampire”.  

Primjeri iz književnosti važni su za razumijevanje histerije zbog toga što oni predstavljaju odnos društva prema toj bolesti. U navedenim je primjerima znakovito da su sve histerične žene tragično završile osim Mine Harker koja je oslobođena od vampirizma zahvaljujući skupini hrabrih muškaraca kojima je životna misija spasiti Mininu čednost. Takav odnos prema ženama koje ne spadaju u kategoriju “anđela u kući” predstavlja ondašnji pogled društva i kulture prema onim ženama koje su se odbijale ukalupiti u rigidne norme viktorijanskog doba. Dakle, prema njima se odnosilo kao prema psihičkim bolesnicama koje se trebaju zatvoriti u mentalne ustanove. Ovakvo razmišljanje održalo se i u 20. stoljeću, a poražavajuće je što je histerija kao psihički poremećaj postojala sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Unatoč tome, histerija je zadržana u kolektivnoj svijesti naroda te se žene se i dalje naziva histeričnima ukoliko nisu uvijek mirne i staložene. Stavovi o ženama kao tihima i pokornima polako se razbijaju, ali svijest o histeričnim ženama i dalje je vrlo prisutna.