sdadmin

Artemisia Gentileschi pretvorila je užase koje je doživjela – represiju, nepravdu, silovanje – u brutalne biblijske slike koje su istovremeno predstavljale poklič opresiranih žena. Zašto je njezin izuzetan genij bio izbrisan?

Dvije žene drže muškarca pritisnutog na krevetu. Jedna mu svojom šakom pritišće glavu, tako da je ne može podići, dok mu njezina pomoćnica pritišće prsa takoda se ne može pomaknuti. Obje su snažne građe, snažnih ruku, pa ipak potrebna im je udružena snaga kako bi imobilizirale svoju žrtvu dok mu jedna precijeca grkljan blještavim mačem. Dok siječe, krv šiklja iz dubokih crvenih gejzira. Neće stati dok god njegova glava ne bude odrubljena. Oči njezine žrtve su širom otvorene. Zna što mu se događa.

Umirući muškarac je Holofern, neprijatelj Izraelita u Starom zavjetu, a mlada žena koja mu odsjeca glavu je Judita, njegova od Boga odabrana ubojica. No, on je i talijanski slikar Agostino Tassi, dok je žena s mačem Artemisia Gentileschi, koja je ovo naslikala. Ovo je, ustvari, autoportret.

Iza Gentileschi su ostale dvije krvlju natopljene slike Judite i Holoferna, jedna se nalazi u Muzeju Capodimonte u Napulju, druga u galeriji Uffizi u Firenci. Gotovo su identične, osim sitnih detalja – u Napulju je Juditina haljina plava, a u Firenci žuta. Kao da je ova slika noćna mora koja se ponavljala, posljednji čin beskrajne tragedije koju je slikarica vrtila u svojoj glavi.

“Ovo je prsten koji su mi dao i ovo su tvoja obećanja!”, vikala je Gentileschi dok su ju mučili u rimskoj sudnici 1612. godine. Prsti su joj bili svezani užetom i čvrsto stisnuti. Sudac je odredio umjerenu tehniku mučenja zvanu sibille, zato što je imala tek 18 godina. Na drugoj strani sudnice, sjedio je muškarac koji ju je silovao. Nikome nije bilo ni na kraj pameti da njega muče. Gentileschi mu je prkosno rekla kako su šarafi na njezinim prstima vjenčani prsten koji joj je obećao. Neprekidno je ponavljala da je njezino svjedočenje o silovanju istinito: “Istina je, istina je, istina je.”

Gentileschi je bila najveća slikarica baroka i jedna od najbriljantnijih sljedbenika/ca provokativnog slikara Caravaggia, čija je zastrašujuća slika Judite i Holoferna utjecala na nju. Jedna je od zvijezda izložbe ‘Beyond Caravaggio’*, epskog istraživanja njegovih rivala i učenika, koja je upravo otvorena u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Riječima i slikama, Gentileschi je uzvraćala i borila se protiv muškog nasilja koje je dominiralo svijetom u kojemu je živjela.

Gentileschi je postigla nešto toliko nevjerojatno, gotovo nemoguće, da zaslužuje biti jedna od najpoznatijih umjetnika i umjetnica na svijetu. Ne radi se samo o tome što je postala iznimno uspješna slikarica u doba u kojemu žene nisu imale pristup cehovskim udruženjima i akademijama. Postigla je i ono što nije uspjelo niti jednoj među rijetkim ženama iz vremena renesanse i baroka koje su se uopće bavile umjetnošću: prenijela je snažnu osobnu viziju. Njezine su slike nesumnjivo autobiografske. Poput Fride Kahlo, Louise Bourgeois ili Tracey Emin, svoj je život ugradila u svoju umjetnost.

A to je bio brutalno razoren život. U divljem umjetničkom svijetu Caravaggiovog Rima, umjetnici su bili bogati, arogantni i mogli su raditi što god su htjeli dok god su bili pod okriljem pape. Gentileschi je kao djevojčica zasigurno često sretala Caravaggia: moguće je da ju je čak on ohrabrio da slika. Njezin otac, Orazio, također talentirani slikar, bio je blizak prijatelj Caravaggia. Orazio i Caravaggio su 1603. završili zajedno u sudnici nakon što su klevetali jednog neprijateljskog slikara na ulicama Rima. U svojoj obrani, Orazio je ovlaš spomenuo kako je Caravaggio došao kod njega kako bi posudio par anđeoskih krila.

{slika}

Ta priča nam nudi lijepu sličicu iz djetinjstva Artemisije: veliki Caravaggio koji bane u njihovu kuću kako bi posudio rekvizite. Rođena 1593., kada se to dogodilo imala je deset godina. Kada joj je bilo 13 godina, Caravaggiov krug pogodila je katastrofa. Uvijek je bio na rubu opasnosti – nosio je mač i bio spreman upotrijebiti ga – no 1606. ubio je čovjeka koji je imao prijatelje na papinskom dvoru. Pobjegao je. Orazio i njegova kći nikada više nisu vidjeli čovjeka koji ih je inspirirao.

Biti kći slikara bila je jedina nada za mladu ženu da nauči složene vještine kako bi profesionalno slikala u doba baroka. Čini se da je Orazio bio ambiciozan u vezi svoje kćeri – naposljetku, dao joj je to privlačno, klasično ime. I kako se njezina vještina razvijala, zaposlio je mladog talentiranog slikara, Agostina Tassija, da ju podučava. 1612. Orazio je optužio Tassija da je silovao njegovu kći.

Ovaj sudski slučaj trajao je sedam mjeseci i šokirao je Rim. Gentileschi je postala slavna – na najgori mogući način. Zadivljujuće, transkript koji bilježi svaku izgovorenu riječ tijekom ovog suđenja je sačuvan, pružajući nam uvid u živote umjetnika u doba Caravaggia. Gentileschi nam govori putem 400 godina starog dokumenta, glasom koji je elokventan, hrabar i privlačan. To je rijedak primjer žene koja se u predmodernoj eri usprotivila opresiji koja je bila dio svakodnevnog života.

Tassi se uvukao u njezinu sobu i počeo joj nuditi seks koji nije željela, rekla je. “Tada me je bacio na rub kreveta, pritišćući mi rukom prsa, stavio je koljeno između mojih bedara kako ih ne bih mogla stisnuti. Skinuvši mi odjeću, stavio je ruku s maramicom na moja usta kako ne bih mogla vrištati”.

Borila se. “Grebala sam ga po licu”, rekla je sudu, “vukla sam ga za kosu i prije nego što je još jednom penetrirao u mene, zgrabila sam mu penis tako snažno da sam otkinula komad mesa”. No, nije ga uspjela zaustaviti. Na kraju, otvorila je ladicu i izvukla nož. “Želim te ubiti ovim nožem jer si me oskrvnuo”, vikala je. Raširio je svoj kaput i rekao: “Tu sam.” Gentileschi je nasrnula nožem, no on se izmaknuo. “Inače bih ga ubila”, rekla je.

Suđenje je također uključivalo ispitivanje gomile svjedoka. Prijatelji, sustanari, slikari i rodbina izgradili su sliku doma Gentileschijevih. Ona je prikazana kao tinejdžerica koja je cijelo vrijeme slikala i rijetko izlazila van. Silovatelj je, međutim, ispao još gori nego što se u početku činilo. Nekoliko svjedoka je tvrdilo da je ubio svoju ženu – a on nije ponudio dobru obranu.

Pa ipak, Gentileschi je mučena, a Tassi je oslobođen. Zašto? Njega je štitio papa, jer je njegova umjetnost – danas zaboravljena – tada bila cijenjena. Svi su znali da je zločinac. “Tassi je jedan od onih slikara koji me nikada nisu razočarali”, rekao je papa Inocent X. Drugi umjetnici su se pretvarali da su časni ljudi, objasnio je, ali su ga razočarali, no s beznadežnim Tassijem, znao je na čemu je.

Gentileschi, koja je još uvijek bila tinejdžerica kada je suđenje završilo, bila je posramljena u kulturi u kojoj je čast bila sve. No to joj, također, donijelo i neku vrstu ogromnog publiciteta. Do 1620., bila je uspješna slikarica koja je radila što dalje od Rima. I osvećivala se jedinim oružjem koje je imala: slikarskim kistom. Nije mogla napisati svoju priču jer je, kako se otkriva tijekom suđenja, bila manje-više nepismena. No, mogla ju je naslikati i promijeniti njezin kraj – što i pokazuju njezine slike Judite i Holoferna.

Gentileschi je uvela element biblijske priče koji nije koristio niti jedan muški slikar. Na većini slika, uključujući i Caravaggiove halucinatorne crtarije, Judita ima sluškinju koja čeka da pokupi odrubljenu glavu. No, Gentilleschi je pretvorila sluškinju u snažnu mladu ženu koja aktivno sudjeluje u ubojstvu. To ima dvostruki učinak. Dodaje brutalni realizam kojeg se nije dosjetio ni Caravaggio – potrebne su dvije žene da izvedu ovako brutalno ubojstvo. No, također, daje ovoj sceni revolucionarni dublji smisao. “Što bi se dogodilo”, pita se Gentileschi, “kada bi se žene udružile? Možemo li se zajedno boriti protiv svijeta kojim upravljaju muškarci?”.

Izložba ‘Beyond Caravaggio’ (“Onkraj Caravaggia”) prikazuje još jedno njezino djelo – sliku iz 1622. godine “Suzana i starci”. I ovdje koristi biblijsku priču kako bi dramatizirala što znači biti žena u 17. stoljeću. Dva starca gledaju mladu ženu dok se kupa, no Gentileschi naglašava odvratnost tako što muškarce stavlja bliže ženi i prikazuje ih kako otvoreno zure, dok su ih drugi slikari prikazivali kako se skrivaju na udaljenosti. Zašto prikazuje voajere kao potpuno besramne, ne pokušavajući prikriti njihovu požudu i upad u Suzanin prostor?