Crni petak u Poljskoj: Prijedlog za potpunu zabranu pobačaja ide dalje

Dva prijedloga promjene Zakona o abortusu našla su se jučer na glasovanju u poljskom parlamentu i Poljska je odlučila ići “stazom mizoginije i nebrige za zdravlje žena i njihova prava”, javlja regionalna mreža za seksualna i reproduktivna prava ASTRA.

Prijedlog inicijative ‘Stop pobačaju’, koji uvodi potpunu zabranu pobačaja i kriminalizira žene, ide dalje u proceduru s potporom 267 zastupnika/ca. 154 je glasalo protiv, 11 ih je bilo suzdržano.

Prijedlog inicijative ‘Spasimo žene’ za liberalizaciju trenutnog Zakona o pobačaju odbačen je glasovanjem nakon prvog čitanja od strane 230 zastupnika/ca. 173 je glasalo za to da prijedlog ide dalje u proceduru, 15 ih je bilo suzdržano.

“Dakle, samo će prijedlog protiv pobačaja biti dalje procesuiran u Sejmu. Dodatno, Sejm je u daljnju proceduru poslao i nacrt zakona koji praktički eliminira in vitro postupak”, javlja ASTRA.

Priprema se veliki prosvjed protiv kriminalizacije pobačaja 1. listopada ispred Sejma. 

Pobješnjeli Ganz traži kritičare/ke!

Pobješnjeli Ganz novi festival traži kritičare/ke. Prijavite se! 

Prsti ti gore od krize u koju si upao/la preko ljeta? Jedva čekaš opisati svijetu zašto moraju pogledati neku predstavu i kako je promijenila tvoj život? Pišeš brzo, kvalitetno i sažeto? Pa ti si onda sigurno naš novi/a, bijesno dobar/ra Ganz novi kritičar/ka.

Ove godine, Ganz se održava u svom pobješnjelom izdanju od 13-16. listopada u SC-u. Ulaz je besplatan, a fokus Ganza okrenut je prema kazalištu kao mehanizmu kojim se rješavamo bijesa, između ostaloga, i lomljenjem kritičarskih pera nad našim predstavama!

Što tražimo od vas, naši budući kritičari i kritičarke? Vaše dvije objavljene ili neobjavljene kritike koje s dvije-tri rečenice o sebi trebate poslati na mail edukultura.sc@gmail.com do 1. listopada 2016.

Kritike će biti honorirane a objavit ćemo ih na internetskoj stranici festivala ganznovi.sczg.hr te u festivalskom Biltenu, koji ćete u trajanju festivala moći pronaći u Savskoj 25.

LGBTIQ aktivizam i umjetnost bitni su u obrazovnom sustavu

Prije nekoliko mjeseci bila sam u bircu s jednim kolegom. Vodili smo zanimljiv razgovor koji se, na koncu, umalo nije pretvorio u žestoku svađu. Rasprava je bila uobičajena, možda čak i vrlo konvencionalna, sve dok nismo počeli pričati o školskom odgoju i obrazovanju. S obzirom na to da ponekad ljude namjerno provociram da vidim u kojem smjeru idu njihova mišljenja i argumentacija o različitim temama, započela sam s tezom kako se danas u školama uopće ne priča o LGBT autorima/cama i o njihovim životima. Odmah sam primijetila kako je kolega počeo mijenjati boju i ubrzo me napao kako te teme nisu za škole niti za bilo koju obrazovnu instituciju. Rekla sam mu kako je neupućen jer je, prije svega, sigurno u njegovoj gimnaziji postojala barem jedna osoba koja je dio LGBTIQ skupine. Zaprepastio se, a ja sam dodala da naš obrazovni sustav vrlo malo ili uopće ne govori o autorima koji su bili gej, poput Tennesseeja Williamsa, Walta Whitmana, Edwarda Albeea, a oni su svojim djelima postali inspiracija mnogim osobama. Moram napomenuti da, koliko god sam ga pokušala uvjeriti u bitnost LGBTIQ tema i obrazovanja, uopće nije želio slušati, a na kraju je samo rekao da takvo informiranje i odgoj pripadaju kućnom odgoju te da teme kao što su ove nisu bitne jer smatra da LGBTIQ osobe nisu ugrožene.

On nije jedina osoba od koje sam takvo nešto čula. Nažalost, on je jedan od većine koja vjeruje da tema poput LGBTIQ ne pripada onome o čemu bi nas škola trebala informirati. 

U školama je potrebno otvoriti prostor za učenje o pravima LGBTIQ osoba te dijalog o nepravdama koje se po svijetu, ovisno o ekonomskom, kulturnom, i religijskom kontekstu, nanose LGBTIQ zajednicama i diskriminaciji s kojom se LGBTIQ osobe susreću, kako bismo kao aktivisti/kinje, studenti/ce, učenici/ce , građani/ke uopće, postali osviješteni/e o ovoj problematici. Četiri su fascinantne i  inspirirajuće osobe za Libelu izrekle svoje mišljenje o tome zašto je informiranje i educiranje o LGBTIQ temama bitno, te su predočile primjere iz vlastitog radnog iskustva o tome što je sve potrebno da budemo više upućeni/e u LGBTIQ priče i iskustva.

U samo nekoliko mjeseci svjedočili/e smo različitim pričama iz različitih dijelova svijeta o tome kako LGBTIQ osobe doživljavaju nasilje. U Beogradu je bio napadnut LGBTIQ aktivist i organizator Pridea Boban Stojanović,  a u Turskoj je spaljena Hande Kader, samo zato što je transrodna osoba. Nažalost, ovakva su nasilja prisutna svaki dan, samo što u većini slučaja uopće ne dospiju u medije. U doba kada su nam mnogi podaci dostupni, treba naglasiti koliko je dijalog o problemima predrasuda i nepravdi bitan jer se bez prave spoznaje gubi mogućnost prostora za obrazovanje o ljepoti različitosti.

Politika zna stvoriti krivu sliku

U 21. stoljeću, mnogi političari/ke  pričaju nam kako su demokracija, sloboda i tolerancija bitni za sve  građane/ke, no ipak, to sve izgleda kao jedna velika obmana. Štoviše, ne smijemo zaboraviti kako je bivša ministrica socijalne politike i mladih Bernardica Juretić rekla na Međunarodni dan obitelji, kako su LGBTIQ osobe nebitne, a samo tri mjeseca poslije, dok je Božo Petrov predstavljao program svoje stranke u desetoj izbornoj jedinici u Splitu, ignorirao je novinarsko pitanje o tome što će i kako MOST napraviti da se isprave nepravde prema pripadnicima/ama te zajednice. Izbjegavajući realnu problematiku okrutnosti i indiferentnosti prema LGBTIQ skupinama, vjerska dominacija počinje gušiti pravu demokraciju. U društvu u kojem Crkva ima sve jači utjecaj na politički i na društveni život dolazi do jačanja konzervatizma i desnice i zbog toga problematike LGBTIQ prava i diskriminacije postaju neprihvatljive.

Nezainteresiranost ( i neupućenost) političara/ki, pomaže širenju nasilja protiv LGBTIQ osoba, jer šalje poruku o tome kako je ova tema nebitna. Naime, još uvijek će postajati određeni strah od tema koje se tiču LGBTIQ zajednica i onih koji ih podržavaju. Kao građani/ke svijeta, trebamo razmišljati malo dublje o tome sto možemo napraviti i kako možemo utjecati na stanje da budemo država u kojoj će se svatko, bez obzira na bilo koje opredjeljenje, osjećati sigurno. Trebamo onemogućiti neslobodu koja je prisutna kada govorimo o LGBTIQ zajednicama. 

Bolja budućnost s dijalogom u školama

Razgovori po školama o LGBTIQ osobama jedan su korak do tolerantnijeg društva i većeg stupnja demokracije. Zašto? LGBTIQ osobe ne smiju biti predstavljene kao neki hodajući tabu, nego kao osobe koje su jednake strejt osobama: ujutro ustaju, jedu, kada su sretni – smiju se, kada su tužni – plaču, zaljubljuju se, poznaju pojam ljubavi i tuge, žele upoznati nove ljude, studiraju… Moramo tražiti nove, drugačije i posebne sadržaje u kojima ćemo imati mogućnost otvaranja rasprava o tome što znači biti stigmatiziran/a u 21. stoljeću na lokalnoj i na globalnoj razini.

Upravo su aktivisti/kinje i umjetnici/e koji se bave ovom tematikom, bitni/e u obrazovanju, jer oni/e mogu na najbolji način ilustrirati trenutačne probleme kojima smo okruženi, te dijeliti osobna iskustva o svojim radovima i aktivizmima.

To potvrđuje i dugogodišnja profesorica engleskoga jezika Kate Lewis koja je naglasila kako je “obrazovanje u ovom području bitno, tako da možemo predstaviti utjecaje i inspiracije drugima”. Jasno mi je o čemu ona govori. Primjerice, filmovi poput The Normal Heart Ryana Murphyja, priča je o LGBTIQ i HIV/AIDS aktivistu, koji se bori protiv predrasude o osobama koje su oboljele od HIV/AIDS-a. Danas imamo mnogo takvih priča i aktivist/kinja koji su prisutni u svakoj zemlji i zbog toga je potrebno ozbiljno istraživanje i ulaganje vremena da se otkrije hrabre pojedince/ke koji/e ne odustaju. Profesorica Lewis radila je preko 36 godina kao profesorica engleskog jezika u inozemstvu, putovala je diljem svijeta i obožavala je upoznavati različite kulture, običaje i ljude, pogotovo one koje su imale nešto bitno za reći, te  joj je sve bilo vrlo inspirirajuće.  Iako nikada nije posebno predavala o LGBTIQ temama, uvijek se borila da se o tome priča u učionicama te je inzistirala da se čitaju kratke priče i knjige koje se bave ljudskim pravima i različitim predrasudama u svijetu. Na kraju, istaknula je kako je to program u koji se treba uložiti, pogotovo za one koji se boje  zbog mogućih negativnih komentara. Objasnila je  vlastito iskustvo: “U zadnje tri godine svoga rada, prišla su mi dva studenta koji su mi pričali o svojim problemima i strahovima. Osjećam kao da sam im stvorila sigurno mjesto u razredu i smatram da kao profesor, moram stvoriti sigurnu atmosferu”.

S druge strane,  LGBTIQ aktivist Boban Stojanović, komentirao je kako nam danas nedostaje kolektivna borba za obrazovanje, te ideja za takvo što se brzo zaboravlja i izostavlja: “Ono što je pomalo tužno je da se takvi primeri uvek svode na inicijativu pojedinca, a ne na koordinisanu odluku društva da u prvom redu stane na put nasilju, a u drugom da promoviše različitost kao polaznu tačku unapređivanja kvaliteta života svakog pojedinca”. Također, Stojanović se slaže koliko je danas teško otvoreno pričati o problemima LGBT zajednica, iako imamo sve potrebne sadržaje.  “Savremena tehnologija i brzi protok informacija učinili su svoje, ne možemo da ignorišemo da negde u svetu, koji nam fizički nije tako daleko, neke stvari postoje, ali još uvijek nismo izašli iz momenta u kome ljudska seksualnost nije stid i sram već integralni deo naših života. Iako o LGBT pravima govorimo najčešće kao o nizu društvenih normi koje neko društvo treba da ispuni kako bi se LGBT osobama olakšao život, borba za ova prava podrazumeva i velike kulturne promene koje se ogledaju u oslobađanju društva od nemetnutih stega koje ničim nisu opravdane”, opisao je Stojanović.

Postoji i nada-primjer iz Turske

U vrijeme kada Turska ide u smjeru politički autoritativnih mjera, jedan hrabar student filozofije iz Istanbula, koji se ne boji reći svoje mišljenje, bori za obrazovanje o temama LBGTIQ zajednica. On je Madir Ӧktiş, rodno-fluidna osoba koja je nedavno je na Sveučilištu Bogazici osnovao LGBTIQ studije. U razgovoru je istaknuo kako je nedavno napravio Facebook stranicu, gdje studenti/ce koje zanimaju LGBTIQ teme, mogu čitati nove informacije koji se pojavljuju ne samo u svijetu, nego i u njihovoj sredini. 

“Na našem fakultetu, napravili smo Facebook stranicu koja je dostupna samo našim studentima/cama te ima preko 900 članova/ica. Na toj stranici, predstavljali smo mnogo problema koji su danas prisutni, kao što su rodno neutralni toaleti, seksualna zlostavljanja, seksualno zdravlje, “službena” imena vs. izabrana imena itd. S ovakvim temama, uspjeli smo osvijestiti ljude o ovim problemima. Na fakultetu, imamo predstavnike/ce koji prezentiraju bitnost tematike kao što su seksualno zlostavljanje, imamo čak i studentski klub. No isto tako, bez obzira na to što smo mnogo toga napravili, postoji još mnogo toga što trebamo predstaviti jer trebamo sve više osvijestiti ljude o ovim problemima”, opisao je Ӧktiş. 

Štoviše, komentirao je kako danas u Turskoj stanje ovisi o mnogim stvarima: “Sve to danas ovisi o obiteljskoj pozadini, kvartu u kojemu živiš, obrazovanju prijatelja, te koliko sigurnosti postoji u tim odnosima. Imao sam sreću što sam bio okružen pozitivnim ljudima koji su htjeli slušati i moja obitelj se nije zamarala time jer su mi vjerovali da sam mogu izabrati dobar put za sebe. Objasnio je bitnost LGBTIQ literatura i filmova u sustavu obrazovanja i vjeruje koliko to danas može pomoći mladima da postanu tolerantniji i znatiželjni. “Na fakultetu sam uzeo predmet koji se bavi LGBTIQ književnošću koja je pokrila nekoliko perspektiva na seksualne orijentacije… Vjerujem da je danas nužno da pokrijemo ove teme kroz književnost, umjetnost i humanističke studije, jer bismo na taj način mogli širiti horizonte drugima koji nisu bili upućeni/e u rodne i seksualne raznovrsnosti”, izložio je na kraju Ӧktiş.  

Vijeće Fakulteta političkih znanosti izrazilo zabrinutost zbog stanja na FF-u

Fakultetsko vijeće Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu izrazilo je u petak zabrinutost zbog stanja na Filozofskom fakultetu i poteza kojima su dovedena u pitanje temeljna prava studenata/ica i profesora/ica te od nadležnih institucija traži da reagiraju i osiguraju normalan rad studentima i profesoricama toga Filozofskog fakulteta

“Vijeće Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu izražava zabrinutost zbog stanja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kojim se ugrožava autonomija sveučilišta. Posebno želimo istaknuti zabrinutost potezima kojima su dovedena u pitanje temeljna prava studenata i profesora, poput ograničavanja slobode kretanja, zabrane korištenja pojedinih prostorija za rad i učenje, legitimiranja zaposlenika i boravka naoružanih osoba na Fakultetu“, ističe se u priopćenju Fakultetskog vijeća Fakulteta političkih znanosti.

Na taj se način, ističu, onemogućava rad studentima i profesorima te se stvara neugodna atmosfera straha. “U slobodnoj akademskoj zajednici za takve prakse nema mjesta. Tražimo, stoga, od nadležnih institucija da reagiraju te da studentima i profesorima s Filozofskog fakulteta osiguraju normalne uvjete za rad i ostvarivanje prava zagarantiranih temeljnim aktima i dobrom akademskom praksom”, ističe se u priopćenju.

Najava kampanje Milijarda ustaje: Nema revolucije bez solidarnosti!

Priopćenje Centra za ženske studije prenosimo u cijelosti. 

U povodu obilježavanja Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, 22.rujna 2016. objavljujemo najavu kampanje Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama 2017. “NEMA REVOLUCIJE BEZ SOLIDARNOSTI”.

Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama podsjetnik je na svakodnevno nasilje s kojim su suočene brojne žene i djevojčice u Hrvatskoj.

Ove je godine desetak žena izgubilo život od nasilnih muževa i partnera, stotine tisuća žena ostalo je bez posla ili ekonomskih sredstava, ili su doživjele neki oblik institucionalnog nasilja.

Ženama se dokidaju reproduktivna i seksualna prava, žrtve seksualnog nasilja u ratu dodatno su stigmatizirane, manjinske žene, žene s invaliditetom, pripadnice LGBT zajednice višestruko su marginalizirane…

Hrvatska još uvijek nije ratificirala  Istanbulsku konvenciju –  Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

1 od 3 žene na svijetu bit će pretučena ili silovana tijekom svoga života. To je MILIJARDA žena i djevojčica!

Petu godinu zaredom brojne ženske udruge i druge organizacije civilnog društva provest će svjetsku kampanju Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama/One Billion Rising Revolution u kojoj sudjeluje preko 200 zemalja.

Posebno zahvaljujemo osobama iz javnog i kulturnog života koje su se dosad angažirale u Kampanji te pozivamo sve građanke i građane da u svojoj sredini svakodnevno aktivno sudjeluju u borbi protiv svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama.

Milijarda ustaje 2017. imat će za središnju temu  ekspoloataciju žena i izgradnju globalne solidarnosti – dok nasilje ne prestane!

Kampanjom želimo upozoriti na kontinuirano nasilje nad ženama i djevojčicama i povezati ženske udruge, ženske sekcije sindikata, udruge mladih muškaraca i sportaša, učenike i učenice, osobe iz kulturne i političke  javnosti te medije u zajedničkim aktivnostima koje će završiti  događanjem 14. veljače 2017.

Inicijatorica kampanje One Billion Rising Eve Ensler povodom predstojeće OBR kampanje ističe da

“Nema revolucije bez solidarnosti. Ne možemo postići promjenu sustava – promjenu načina mišljenja i struktura koje podržavaju nasilje, promjenu svijesti oko razumijevanja nasilja, odbacivanje patrijarhalnih vrijednosti i kulture, promjena u politici koje na žene utječu ekonomski, socijalno, seksualno, fizički, emocionalno… Ne možemo zaustaviti ponavljajuće obrasce kontrole, opresije i eksploatacije – SAME/I. Solidarnost je ključna za povezanost

Pozivamo žene i muškarce, aktivistice i aktiviste, sindikalistice i sindikaliste, učenike i učenice, umjetnike i sportaše/ice, novinarke i novinarke, poslodavce i institucije, da nam se pridruže u kampanji Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.

 

Više o Milijarda ustaje na www.onebillionrising.org. Kampanju u Hrvatskoj koordinira Centar za ženske studije Zagreb.

Daisy Bernard – umjetnica koja prikazuje nerealna očekivanja od žena

Engleski pjesnik John Lydgate istaknuo je kako “Možeš udovoljiti nekim ljudima u svakom trenutku, možeš udovoljiti svim ljudima u nekom trenutku, no ne možeš udovoljiti svim ljudima u svakom trenutku“. Pogled na ilustracije Daisy Bernard potvrđuju to. Ova engleska dizajnerica i umjetnica svojim je ilustracijama demonstrirala da su pred ženama danas nerealna očekivanja, očekivanja koja su ustvari upakirani rodni stereotipi s rozom mašnom na vrhu.

Prema istraživanju Tihane LubineRodni stereotipi: objektivizacija ženskog lika u medijima” suvremeni mediji, osobito televizija i internet, usko su povezani s proizvodnjom i utjelovljenjem kulturnih identiteta. Lubina ističe kako mediji svjesnom uporabom i ponavljanjem stereotipa kod primatelja i primateljicama informacija na suptilnoj razini ustaljuju arhetipske osobitosti muškaraca i žena koje su već društveno konstruirane kategorijom roda. “Jednom usvojeni, takvi rodni stereotipi bivaju izrazito otporni na promjene uslijed novih informacija, pretvarajući se u obrasce koji se uzimaju kao reprezentativan način razmišljanja i ophođenja prema drugim ljudima” ističe Lubine.

Kako se stereotipi temeljeni na spolu i rodu najčešće odnose na negativnu objektivizaciju i seksualizaciju žena – etiketiranje i dvostruka mjerila postaju ono što svakodnevno viđamo i s čime se žene suočavaju u svakodnevnom životu. Nerealna očekivanja koja se nameću ženama – od toga kako bi trebale izgledati do radnih navika koje bi trebale usvojiti – samo su još jedan od aspekata djelovanja rodnih stereotipa.

Daisy Bernard svojim ilustracijama prikazala je na koje se sve načine osuđuje žene na radnom mjestu, u vezama, te po pitanju seksa i vlastitog izgleda, dotaknula se brojnih kontradiktornih stereotipa s kojima se žene svakodnevno susreću, odnosno činjenice koliko je zbunjujuće biti žena u 2016. godini.

{slika}

Na radnom mjestu žene su u posebnoj opasnosti da budu označene, svedene i upakirane u stereotipne kutije. Od stereotipa “one koja je seksom došla do bolje radne pozicije” do ireverzibilnih optužnica poput “oštećene robe” nakon što je odbila nositi visoke pete na poslu, pred ženama su nerealna i kontradiktorna očekivanja kada je posao u pitanju, očekivanja koja nisu samo povezana s njezinim izgledom nego i s njezinim ponašanjem. Jedan od stereotipa prisutnih na radnom mjestu povezan je s idejom kako bi se žene na poslu trebale ponašati kao dame, ali raditi i razmišljati kao muškarci, što u prenesenom značenju znači da bi se trebala podrediti svoje vrijeme poslu, no ako to napravi – vjerojatnost da izbjegne epitet bossy kuje gotovo je nepostojeći. Uz to uzmimo u obzir i razmišljanja naslijeđena iz patrijarhalne kulture da ženama nije mjesto na radnom mjestu jer ih kućanstvo, djeca i suprug očekuju doma da brine o njima, sprema, kuha, pegla, piše zadaće i briše šmrkljave noseve.

{slika}

Zahvaljujući medijima i društvu u kojem živimo koji forsiranjem fizičkog izgleda ženama nameću ideal ljepote koji je u načelu površan, isprazan i nedostižan te iza kojeg prividno stoje uspjeh i novac, žene su danas po pitanju fizičkog izgleda često stereotipizirane. Žene se svodi na to kako izgledaju, odnosno kako bi trebale izgledati. Od njih se očekuje da izgledaju ženstveno – da se šminkaju, da se lijepo odijevaju, da depiliraju sve ispod trepavica, ali pritom da izgledaju prirodno. Ako je (pre)ženstvena, međutim, teško ju je shvatiti ozbiljno i vrlo često je “preskupa za uzdržavanje”, no ako se ne uklapa u “ideal ženstvenosti” onda je “muškobnjasta” i prema tome neinteresantna.

Kada su veze u pitanju od žena se očekuje da na “pravi način” postupe po pitanju onoga što bi trebala napraviti, kako bi se trebala postaviti, što bi trebala reći u određenoj situaciji, što bi trebala reći, a što prešutjeti, no nekako se sve svede na to da je žena u vezi ili pretjerano opsesivna ili emocionalno nedostupna i, naravno, kako to trebaju “popraviti” jer muškarci ne vole psihotične žene jednako kao ni marionete. Iskazivanje svoga mišljenja odnosno neslaganja s partnerovim idejama ili stavovima uspoređuje se s “onim danima u mjesecu” ili time kako je žena, “luda i nerazumna!”. Kako god bilo, čini se da se od žena i danas očekuje da budu igračka muškaraca, htjela to one ili ne.

{slika}

Žene koje samostalno iniciraju seks označene su kao “drolje” dok one koje to ne čine su frigidne. Uloga žena je da zadovolje muškarca i da budu seksi. No, ako se upuste u seksualni odnos već na prvom spoju, neka ne očekuju drugi, a ako žele vezu s muškarcem, neka drže svoje noge skupljene neko vrijeme. Uz to, trebaju uvijek pokazati nešto kože da zagolicaju muškarčevu pažnju, no ako su (pre)izazovne ni onda ne valja jer izazivaju da budu seksualno uznemiravane.

Daisy Bernard u intervju za portal A Plus istaknula je kako su ove ilustracije njezino vlastito iskustvo te iskustvo njezinih prijateljica i poznanica, te iako sami po sebi nisu ništa neobično i šokantno, nisu normalna ponašanja i time moraju osvijetliti i u konačnici promijeniti. Jer da bi se kotač seksizma i rodnih stereotipa konačno prestao vrtjeti u krug, važno je shvatiti da je ono što nam se nudi i prikazuje preuzeto iz našeg društva efektom zrcaljenja kolektivnih općih vrijednosti. Stoga je od i prijeke potrebe zamijeniti te kulturološki uvriježene obrasce kako bi se uspostavila ravnoteža”, ističe Lubine.

Iako je patrijarhat i dalje duboko prisutan u svim strukturama društva, kako bi se nešto promijenilo nužno je izmjestiti fokus s ženskog izgleda, seksualnosti, veza i ponašanja na postignuća žena i njihovu stručnost. Da sintagma sloboda izbora ne bi ostala samo mit, nego doista izbor, način na koji će se društvo u potpunosti osloboditi paraliziranosti rodnim stereotipima i njezinih nerealnih očekivanja jest da se izabere promijeniti temelje na kojima oni počivaju. A s obzirom da je vlak za moguće promijene već krenuo s perona zahvaljujući mladim umjetnicima koji ukazuju da je vrijeme za promjene – vrijeme je da uskočimo u njega – odmah!