Informacijske potrebe LGBTIQ zajednice u Hrvatskoj

Nositelji/ce projekta “Nesigurne intervencije : LGBTIQ korisnici u narodnim knjižnicama” pozivaju vas na sudjelovanje u istraživanju o informacijskim potrebama LGBTIQ zajednice u Hrvatskoj.

“U okviru ovog umjetničko istraživačkog projekta provodimo istraživanje kojim želimo prikupiti podatke o potrebama, stavovima i iskustvima LGBTIQ zajednice prema hrvatskim narodnim, tj. gradskim knjižnicama. Osim toga želimo podići svjesnost o važnosti prepoznavanja prava na informacije i zaštitu privatnosti LGBTIQ zajednice“, kažu organizatorice.

Ovo je prvo istraživanje ove vrste koje se provodi u Republici Hrvatskoj. Nositelj projekta je Galerija Prozori, Knjižnica S.S. Kranjčevića, Knjižnice grada Zagreba u suradnji s udrugama Domino i Centar za ženske studije iz Zagreba te Katedrom za bibliotekarstvo Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Projekt podržava Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Ispunjavanje upitnika je u cijelosti anonimno, a pristup podacima imat će samo istraživački tim. Upitnik sadržava 20-tak pitanja, a ispunjavanje upitnika traje manje od 10 minuta.

Upitniku mozete pristupiti ovdje

Kako izgleda kultura silovanja?

Vjerojatno ste kao feministi/kinje i liberalno orijentirani ljudi čule/i za frazu “kultura silovanja”. Taj izraz se najčešće koristi u feminističkim krugovima kako bi opisao vrlo važnu društvenu uvjetovanost koju doživljavamo kao kulturalnu.

No, koliko vas zaista prepoznaje i zna kako izgleda kultura silovanja?

Čitajući feminističke forume i članke na internetu, posebno tekstove o silovanju ili seksualnom nasilju, primjećujem da ljudi ponekad komentiraju kako je kultura silovanja samo fraza koja je smišljena kako bi ocrnila muškarce ili kako bi prikazala da se silovanje događa mnogo češće nego što se u stvarnosti događa. Nakon što to pročitam, mogla bih jednostavno odbaciti takav komentar kao nevažan koji je napisao neki trol i nastaviti sa svojim danom.

No, ipak sam se zapitala. Možda neki ljudi zaista ne razumiju što je to kultura silovanja.

Naposljetku, ako ste se prvi put susreli s ovom frazom, stvarno može biti zbunjujuća.

Znamo da se riječ “kultura“, sa sociološkog i antropološkog stajališta, odnosi na ono što su ljudi zajednički dogovorili i dijele kao društvo (od umjetnosti do obrazovanja i ponašanja za stolom) i teško nam je povezati riječ “silovanje” s tim konceptom.

Znamo da naše društvo u osnovi aktivno ne promovira silovanje, što bi mogla implicirati ovakva fraza. Dakle, ne radi se o tome da “zajednički kao društvo” dogovorno provodimo seksualno nasilje. Da bismo kulturu silovanja bolje shvatili, najprije trebamo shvatiti kako nije nužno da neko društvo ili društvena skupina aktivno promovira silovanje (premda je ponekad tako).

Kada govorimo o kulturi silovanja, govorimo o nečemu što nije tako eksplicitno. Govorimo u kulturalnim praksama (znači, da, o nečemu u čemu zajednički sudjelujemo kao društvo) koje opravdavaju ili na druge načine toleriraju seksualno nasilje.

Govorimo o načinu na koji kolektivno mislimo  o silovanju.

To se ponajviše odnosi na situacije u kojima se seksualni napadi, silovanje i nasilje općenito ignoriraju, trivijaliziraju, normaliziraju ili se se na tu temu zbijaju šale.

A to se događa u velikoj mjeri. I stalno. Svakoga dana.

I opasno je jer je kontraproduktivno za uklanjanje seksualnog nasilja iz društva.

Dakle, kako zapravo izgleda kultura silovanja? Kako se prezentira? Kako biste razumjeli/e o čemu govorim, pogledajte primjere. Jer, ako ne razumijemo značenje koje stoji iza koncepta kulture silovanja ili ako taj koncept pogrešno interpretiramo, lako ćemo odbaciti njegovo postojanje.

Možda ćete misliti kako su neki od ovih primjera izolirani, izvan konteksta. No u stvarnosti, oni su dio šireg društvenog trenda. Taj društveni trend je kultura silovanja.

(Upozorenje: Primjeri koji slijede su uznemirujući i možda ćete se osjećati nelagodno. No, ukazivanje na primjere je neophodno kako bismo u potpunosti shvatili/e o čemu govorimo kada govorimo u kulturi silovanja).

Kultura silovanja je…

1. Kada Sveučilište u Kanadi dopusti ovakvo skandiranje na studentskom orijentacijskom danu: “Y is for your sister. O is for oh-so-tight. U is for underage. N is for no consent. G is for grab that ass.”*

2. Pop glazba koja govori ženama “znaš da si to htjela” jer su “maglovite granice” (pristanka)

3. Sudac koji je sa samo 30 dana zatvora kaznio 50-ogodišnjaka koji je silovao četrnaestogodišnjakinju (koja je kasnije počinila samoubojstvo), a koji se branio da je djevojka bila “starija od svoje kronološke dobi”.

4. Majke koje okrivljuju djevojke koje stavljaju svoje seksi selfije navodeći njihove sinove na grijeh, umjesto da razgovaraju sa svojim sinovima o njihovoj odgovornosti za vlastito seksualno ponašanje.

5. Foto-memovi poput ovih:               

{slika}

Izvor: Stupid Bad Memes

6. Podrška sportašima koji su optuženi za silovanje i nazivanje njihovih žrtava “uništavateljicama karijera”.

7. Kompanije koje kreiraju samoljepive plakate vezane i zatočene žene kako bi “promovirali svoj biznis”.

8. Ljudi koji misle da su djevojke “dopustile da budu silovane”

9. Novinari/ke koji za “silovanje” pišu “seks” – kao da su to potpuno isti pojmovi.

10. Političari koji govore da postoji “legitimno silovanje” i da je silovanje “nešto što je Bog namjerio”, među ostalim užasavajućim tvrdnjama.

11. Prozivanje studentica koje su hrabro prijavile silovanje lažljivicama.

12. Sveprisutnost uličnog uznemiravanja popraćenog govorenjem žrtvama da “pretjeruju” kada ukažu na to.

13. Žrtve koje se ne shvaća ozbiljno kada prijave silovanje na svojim sveučilišnim kampusima.

14. Vicevi i šale o silovanju – i ljudi koji ih brane.

15. Edukacijski programi prevencije seksualnog nasilja koji su fokusirani na savjete ženama kako da spriječe silovanje umjesto da govore muškarcima da ne siluju.

16. Viktimizacija bolničkih pacijenata/ica, posebno ljudi s mentalnim poteškoćama i starijih, upravo od onih koji bi ih trebali zaštititi.

17. Objave i diskusije na Redditu poput onih naslovljenih “Jednostavno moraš biti siguran da je mrtva” s poveznicom na priču o 13-ogodišnjoj djevojčici u Pakistanu koja je silovana i živa spaljena.

18. Diskusije na Redditu za muškarce koji tijekom seksa nanose ženama bol (ne želim i neću linkati ovo).

19. Hashtagovi na Twiteru koji podržavaju optužene silovatelje i okrivljavaju žrtve.

20. Javna obrana slavnih osoba optuženih za silovanje samo zato što su slavne i ignoriranje ili negiranje iskaza žrtve.

21. Pretpostavljanje da su lažne prijave seksualnih napada norma, dok je zapravo samo 2-8 posto lažnih prijava.

22. Samo tri posto silovatelja završi u zatvoru.

23. Žene se osjećaju nesigurnije od muškaraca dok noću hodaju ulicama.

24. Jedna od pet žena i jedan od 71 muškaraca su prijavile/i da su silovane/i.

25. Činjenica da se moramo suzdržavati kako ne bismo koristili/e nasilni govor u svakodnevnoj komunikaciji.

I lista se nastavlja.

Jer su primjeri kulture silovanja svuda oko nas. Prožimaju naše društvo na individualnoj, “jedan-na-jedan” razini, kao i na institucionalnoj, strukturalnoj razini. Naposljetku, opresija funkcionira upravo tako.

Nadam se da ćete nakon što pročitate ove primjere bolje razumjeti frazu “kultura silovanja”. Još više se nadam da ćete shvatiti da kultura silovanja postoji i poželjeti se boriti protiv nje.

Jer sada kada je prepoznajete, možete potražiti načine kako da ju spriječite.

{slika}

Koji biste primjere kulture silovanja vi mogli/e navesti? Pišite nam.

Bilješka urednica portala Everyday Feminism: Premda ovaj popis demonstrira dominantnost i sveprožimajuću kulturu silovanja od strane cis muškaraca protiv cis žena, Everyday Feminism želi napomenuti kako je stopa seksualnog nasilja nad trans i rodno varijantnim osobama (kao i nad cis muškarcima) alarmantna i kako smo svi/e žrtve kulture silovanja, bez obzira na rôd.

 

Prilog prevoditeljice – nekoliko primjera:

1. Jedan od najočitijih i najdirektnijih primjera s kojima sto se najvjerojatnije suočili/e. Komentari. Komentari ispod tekstova o silovanju, ispod objava na društvenim mrežama, na forumima… koji optužuju, ponižavaju, dodatno “siluju” žrtvu ili joj u najmanju ruku ne vjeruju, te brane optužene silovatelje – najčešće sve to odjednom.

Primjer: Ispod teksta koji je (također problematičan, što ćete vidjeti pod točkom 2.) pod naslovom “Dvojica silovala Slovenku (34) na izletničkom brodu u Zadru?” (24 sata, 26. srpnja 2016.) [unaprijed se ispričavam, no napominjem da su ovo samo neki i to ne najgnjusniji komentari, i takvi komentari čine veliku većinu svih komentara ispod članaka o silovanju – ako mi ne vjerujete, kliknite na link]. [Ostavljam sve pravopisne i ine greške, odnosno komentare navodim bukvalno onako kako su napisani].

Nemogu vjerovat al isto mi je sumljiva ta slovenka,sta je ona radila na brodu s dva nepoznata muskarca.

Nisu joj dosta platili valjda i sad je frustrirana.

Ocito nisu je dobro obradili pa iz revolta se sveti …

Dečki joj nisu platili pa ih je zato prijavila.

Gnjusan čin, ali što je ona sama, pobogu, radila s njima dvojicom?! Nikako ne opravdavam, ali često si žene same skuhaju kašu, trebale bi iz ovakvih priča ipak nešto naučiti!

Bilo joj je fino primat dvojicu a sad bi jos i pare izvukla

Zašto žene toliko histeriziraju oko tzv. ‘silovanja’? Pa nije sapun da se potroši a i istraživanja su pokazala da većina tzv. ‘silovanih’ doživi orgazam.

2. Vratimo se na sam tekst. Način na koji se prikazuje i piše o slučajevima silovanja također su simptom i manifestacija kulture silovanja. Tek nekoliko “sitnica” koje ukazuju na nevjerovanje žrtvi. Jeste li primijetili/ste upitnik na kraju naslova, zar ne? I kako je optužene muškarce navodno upoznala nekoliko dana ranije. Dok “osumnjičeni tvrde da je žena pristala na spolni odnos nakon što su je pozvali na brod”.

3. Načini na koje se institucionalno tretiraju prijavljeni seksualni (i ostali nasilni) napadi – od liječnika, preko centara za socijalnu skrb, do policije i pravosudnih organa, medija itd. To uključuje dvostruku viktimizaciju (primjerice privođenje i podizanje prekršajne prijave protiv žrtve ukoliko se branila), blagonaklonost i razumijevanje koje policajci i suci iskazuju prema napadaču, neodgovorna uvjetna puštanja, sve vrste toleriranja i opravdavanja “nasilničke povijesti okrivljenog”, općenito neučinkovit i neadekvatan sustav procesuiranja i kažnjavanja kao i nebriga i nepreuzimanje odgovornosti za pogreške sustava koji je često i direktno odgovoran za nasilje. O tome smo zaista mnogo pisale, i takvih je slučajeva mnogo (zapravo gotovo svaki institucionalni tretman slučajeva seksualnog nasilja i nasilja nad ženama  uključuje elemente kulture silovanja), ali podsjetit ću na slučaj trojice Australaca optuženih za grupno silovanje 18-godišnje Norvežanke u Splitu prošlog ljeta, a koji su na koncu, nakon nagodbe koju im je ponudio DORH, dobili uvjetnu kaznu od godine dana zatvora (uz rok kušnje od pet godina), djevojci isplatili odštetu od 20 tisuća eura i vratili se kući. Ili manje poznati domaći slučaj kada je “ugledni” nasilnik za teško premlaćivanje bio “kažnjen” s 3000 kn u obliku donacije, a da protiv njega nije čak bio pokrenut kazneni postupak.

4. To što je ime “uglednog” nasilnika ostalo skriveno – također je kultura silovanja. Kultura silovanja je način na koji institucije i sustav štite nasilnike (pogotovo ako su “ugledni”). (Tijekom prošle godine imali smo priliku pratiti kako to izgleda na slučaju Billa Cosbyja).

5. Kultura silovanja se manifestira u porukama koje društvo šalje i žrtvama i nasilnicima. U slučaju spomenutih Australaca, ta poruka je glasila: bravo dečki! Oni sami su slavili svoju pobjedu na društvenim mrežama, a prihvatljivo je i da podržavatelji nasilnika “etiketiraju” i vrijeđaju žrtve (“slut”, “bitch” itd.).  Pa su tako prihvatljive i kampanje podrške silovateljima na na Twitteru, (#istandwiththeboys i sl.).

Zabilježile smo i izjavu voditelja splitskog kluba u kojemu je počinjeno silovanje, a koji je u maniri gore spomenutog hashtaga izjavio: “Ne vjerujem da se išta dogodilo, možda je cura samo htjela novac”, podastirući cijelu toliko puta ispričanu priču u kojoj “nitko ništa nije vidio ni čuo”, što može značiti samo jedno – da žrtva laže.

Ovo su primjeri kulture silovanja iz polja institucija, sustava, medijskog pokrivanja… Na brojne primjere ćemo naići zavirimo li u popularnu a posebno u tradicionalnu kulturu (da, popularna kultura često nije utekla daleko od tradicionalne)  – glazba, filmovi, tradicijski običaji (primjerice svadbeni), neukusan humor i satira itd. Sljedeće polje za koje mislim da je silno važno je način na koji odgajamo i obrazujemo djecu – u obitelji i u obrazovnom sustavu.



* Slobodan prijevod: “Y je za tvoju sestru. O – o, tako je uska. U – za maloljetnice. N – nema pristanka. G – zgrabi tu guzicu.” 

Podijelile/i zaštitarima pristupnice za sindikat: Radnička borba je i naša borba!

“Radnička borba je i naša borba!”, poručili/e su studenti/ce Filozofskog fakulteta u Zagrebu dijeleći jutros u sjajnoj akciji ‘Sokolidarnost’ zaštitarima Sokol Marića pristupnice za Sindikat zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti te cvijeće, gablec i čokoladu. S obzirom na to da se na fakultetu trgaju studentski plakati, studentice su podijelile i majice s informacijama o plenumu u srijedu. Ponovno je poslana i poruka dekanu Vlatku Previšiću

{slika}

“Studenti su oduvijek bili uz radnike i pomagali im u borbi za njihova prava. Zaštitari Sokol Marić koji trenutno borave na Fakultetu radnici su jedne od najugroženijih skupina, kojima se konstantno ugrožavaju radnička prava. Budući da je svima jasno da su oni najmanji krivci za novonastalu situaciju na Fakultetu, studenti su se odlučili susresti i upoznati s njima kako bi im pokazali da su svjesni njihove teške situacije i pozvati ih da se učlane u sindikat jer se jedino organiziranom borbom za prava može nešto postići”, poručili su organizatori/ce Sokolidarnosti kojima savjetujemo da ipak obrate pažnju na rodno uravnotežen jezik prilikom pisanja poziva na sljedeće akcije.

{slika}

“95 posto zaštitara danas radi za minimalac od 2600 kn, pa su primorani raditi prekovremene sate, odnosno 12 sati dnevno kako bi zaradili 3500 kuna. Prekovremeni mjesečno iznose oko 100 sati. U radno vrijeme valja ubrojati još pola sata budući da moraju doći 15 minuta ranije kako bi izvršili predaju smjene, a i odlaze 15 minuta kasnije. Također, računajte i na putovanje pri čemu putni troškovi nisu plaćeni, kao ni regres, božićnice, bolovanja i ostali dodaci. Neke manje tvrtke daju za blagdane bon od 200 kuna, ali većina ništa.

{slika}

Radni uvjeti su očajni. Zaštitarske firme u principu iznajmljuju svoje radnike naručiteljima usluga, i tu prestaje briga firme prema vlastitim radnicima. Oni su prepušteni na milost i nemilost onima kod kojih rade. Sigurnost je također očajna – radnici u bankama nose pancirke kojima je istekao rok trajanja, a njihovo radno mjesto nije ni adekvatno postavljeno. Danas zaštitar nove cipele mora kupovati od svoje plaće, a dere ih za nekog drugog, a ne za sebe. Također, onemogućeno im je aplicirati na svoje zakonsko pravo od pola sata odmora na osam sati rada. U praksi, radi se po 12 sati bez prava na odmor i gablec – često nemaju ni gdje jesti. Radnici na portama znaju raditi na starim i polomljenim stolcima. Zaštitari se jednostavno nemaju kome obratiti za pomoć”, naveli studenti/ce informacije s portala radnički.org

Akcije u Splitu i Slavoniji: Njima dvorci, radnicama minimalac

Priopćenje Radničke fronte prenosimo u cijelosti

“Boso, radnici su gladni”; “Gazda je jamio, robijat će”; “Gazda u dvorcu, radnici na crkavici”; “Njima dvorci, radnicama minimalac”, – neke su od poruka Radničke fronte Split i Slavonija – kako bi se još jednom upozorilo na težak položaj 100 000 radnica i radnika u trgovačkim lancima širom zemlje.

{slika}

Prije koji mjesec u medije su izišli strašni podaci o kršenju radničkih prava te maltretiranju radnica i radnika u trgovačkom lancu Boso d.d. (dijelu NTL-a). Nažalost, situacija je tek malo bolja u većini drugih lanaca.

Radnice/i rade prekovremeno bez plaće, prisiljava ih se da kupuju robu u trgovinama u kojima rade ili im se isplaćuje dio plaće u bonovima, na radnim mjestima ih se brutalno maltretira i izrabljuje, rade u često nehumanim uvjetima (ne smiju na WC, moraju satima stajati bez pauze i sl.), a za samu pomisao sindikalnog organiziranja na radnim mjestima dobiva se otkaz.

{slika}

Radnička fronta se stoga zalaže da se ovakva i slična velika kršenja ne samo zakonima propisanih radničkih prava, nego i kršenja osnovnog ljudskog dostojanstva, kažnjavaju na jedini priličan način – oduzimanjem imovine takvim izrabljivačima.

Gazda (film koji nije o Ivici Todoriću) traži pomoć za prikazivanje filma u mjestima bez kina

“Gazdu radimo već tri godine. Film je dokumetnaran, a ujedno i edukativan, jer pokazuje kako se postaje gazda u Hrvatskoj. Ostvarili smo prvi cilj kampanje 3000$ kojeg smo dostigli za dva i pol dana! Kako nas je u međuvremenu najveći lanac kina u Hrvatskoj odbio prikazati, postavili smo si cilj da skupimo sredstva za kinofond – za mjesta koja nemaju kino. Također smo odlučili da ćemo izdati knjigu Gazda! Treba nam vaša pomoć, mi zajedno možemo do 6000$!”, poručuju u svojoj indiegogo kampanji tvorci filma Gazda.  

Kampanja završava u srijedu, 28. rujna, u 9 sati.

Objavljena je prijavnica na kojoj se mjesta bez kina mogu prijaviti za projekciju filma Gazda, a najavljuju se i besplatni primjerci knjige Gazda svim knjižnicama u Zagrebu.

“Gazda je dokumentarac o tranziciji, privatizaciji i korporacijama u Hrvatskoj, a dotiče se i povijesti najveće hrvatske korporacije Agrokora.

Film je imao testnu projekciju na Motovun Film Festivalu gdje je izazvao veliku medijsku pažnju, nakon čega je i ispunjen prvi cilj crowdfunding kampanje da se prikupi 3000$ za dovršetak filma. Film je u odnosu na testnu projekciju veći za jedno poglavlje i duži za deset minuta”, stoji u pozivu na premijeru filma.

Premijera filma Gazda održat će se 4. listopada u zagrebačkom Kinu Europa u 19.30 sati.

Na globalnom feminističkom forumu, jedno je jasno: bitno je gdje živiš

Oko 1800 aktivistkinja/a radikalno različitih backgrounda, na konferenciji AWID-a (Association for Women’s Rights in Development) u Brazilu pokušalo je pronaći zajedničku platformu u povijesnom trenutku u kojemu su prava žena smanjuju.

Na prošlotjednom forumu u Brazilu, tijekom rasprave, dogodio se jedan znakovit trenutak, kada je jedna od govornica pitala: “Što želimo?”. Odgovor je bilo tiho, zbunjeno mumljanje.

Bilo je jasno da je teško očekivati kako će se 1800 aktivista/kinja za prava žena i transrodnih osoba iz 120 zemalja složiti oko jedinstvenog odgovora, budući da se bave širokim rasponom različitih pitanja i problema – od seksualnog i reproduktivnog zdravlja, ekološke/okolišne pravde (environmental justice) i boljih radničkih/radnih uvjeta, do tema mira, seksualnih radnika/ca i političkih sloboda.

Forum, koji je organiziralo Udruženje za prava žena i razvoj (Association for Women’s Rights in Development – AWID) u tropskoj državi Bahie na sjeveroistoku Brazila, nije eksplicitno donio odgovor na ovo postavljeno pitanje ili definirao zajedničku agendu. No, bio je to pokušaj udruživanja snaga u ovom trenutku globalnog feminističkog pokreta.

To nije lak zadatak. Stalni prigovor feministkinja iz siromašnih zemalja je kako se njihove potrebe čuju manje od onih iz privilegiranijih krajeva svijeta. “U smislu ženskog pokreta ili feminističke agende, osjećamo kako su nas razvijene zemlje pomalo iznevjerile”, rekla je Emma Kaliya iz Malawija, predsjedateljica Afričke mreže žena za razvoj i komunikaciju (African Women’s Development and Communication Network). “Kada dođete na konferenciju poput ove, želite vidjeti i saznati što možemo učiniti s izazovima s kojima se suočava pojedina zemlja. U mojoj zemlji ljudi misle da je nemoguće realizirati određena prava kada živiš u užasnom siromaštvu, ako se ne baviš cijelom tom problematikom životnih uvjeta… O tim pitanjima se ovdje ne govori”.

Feministkinje imaju mnogo razloga za slavlje s obzirom na postignuto u proteklih nekoliko desetljeća. Žene imaju više ekonomskih sloboda i uvjeta da zarađuju, da se obrazuju, da se vjenčaju i imaju djecu kada i ako to žele.

Ukidanje nasilja nad ženama i djevojčicama visoko je na listi prioriteta na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Prije četrdeset godina nije bilo tako, rekla je na forumu Charlotte Bunch, osnivačica i voditeljica Centre for Women’s Global Leadership na Sveučilištu Rutgers: “Kada biste 1970-ih pokušali pričati o tome, rekli bi vam da to nije tema i problem. Da je to privatna stvar. Organizacije za ljudska prava govorile su da to nije pitanje ljudskih prava”.

Povijesna Pekinška platforma za akciju, donesena na četvrtom Svjetskom kongresu o ženama, 1995., učinila je mnogo kako bi se udružili i učvrstili zahtjevi za promjenom, zahtijevajući strukturalnu promjenu kako bi se ukinula rodna neravnopravnost.

No, napad na prava žena bio je brutalan. Religijski fundamentalizam i uspon desnih konzervativnih grupa, posebno u posljednjih 15 godina, i posebno na Srednjem Istoku i u Južnoj Americi, žene je iznova suočio s ugroženim temeljnim pravima za koja su se tako teške borile.

Otpor vladajućih struktura koje bi radije da se žene drže tradicionalnih rodnih uloga kod kuće, rađajući djecu na zahtjev, blizak je i poznat svima koji/e su prisustvovali/e zasjedanjima UN-ove Komisije za status žena (Commission on the Status of Women), godišnjim sastancima država članica na kojima se radi evaluacija napretka prema rodnoj ravnopravnosti.

{slika}

Postalo je potpuno jasno kako razmjer promjene za žene u velikoj mjeri ovisi o tome gdje žive, o njihovoj klasi i o njihovoj rasi. Siromašna žena iz ruralnog područja u Nigeriji, primjerice, među zadnjima će vidjeti bilo kakvo stvarno postignuće.

“Sve mi se nalazimo na različitim točkama borbe i sve činimo značajan utjecaj bez obzira koliko se malenim ili lokalnim čini”, rekla je Hakima Abbas, programska voditeljica AWID-a koja će preuzeti vođenje organizacije u siječnju 2017. godine. “Činjenica da možete biti u ovoj dvorani [na forumu] i da smo tako različiti/e, a ipak još uvijek povezane/i… to znači da idemo prema naprijed”. Međutim, upozorila je: “Ukoliko se ne udružimo mislim da pokret neće imati dobru budućnost. Toliko mnogo trebamo napraviti“.

Jedna od organizacija koje se pokušavaju udruženo angažirati je Resurj, globalna alijansa mladih feministkinja/a. Članice istražuju načine suradnje te kako da bolje razumiju potrebe žena na različitim mjestima.

“Pokušavamo vratiti moć pričanja priča. Trebamo moći čuti konkretna iskustva”, kaže članica Resurjija Sinara Gumieri, istraživačica i pravna savjetnica u Institutu za bioetiku, ljudska prava i rod u Anisu, u Brazilu. “Ne smijemo biti naivne i misliti kako smo mi prve koje to činimo. Pokreti su desetljećima razvijali jezik koji nam je potreban… i načine povezivanja. Ne radimo ništa novo, no vrlo smo svjesne da je put dug i da je to način napretka”.

Želja za bližom suradnjom i zajedničkim radom je “najvažnija stvar koja je proizašla iz ovoga foruma”, rekla je Ani Hao, konzultantica i osnivačica feminističkog centra u Riju De Janeiru Agora Juntas. “To će odrediti kako će se razvijati, jačati i bliskije funkcionirati feministički pokret ukoliko povežemo teme koje nas muče”.

Izvršna direktorica UN Women, Phumzile Mlambo-Ngcuka, vjeruje kako sve žene imaju ulogu u društvenoj promjeni, “Jako smo se trudile uklopiti u pravila svijeta, no patrijarhat nije konstruiran tako da stvara mogućnosti”, rekla je. “Moramo se boriti za društvenu promjenu tako da se žene ne pokušavaju uklopiti u uništeno društvo. Društvo treba izgraditi bolje.”

Također, zahtijevalo se i više tolerancije i poštovanja unutar feminističkog pokreta. Tiffany Mugo, crna, biseksualna feministička aktivistkinja iz Južnoafričke Republike, rekla je kao su je druge žene kritizirale da povlađuje patrijarhatu zato što nije “dovoljno lezbijka”. “Središnja poruka ukidanja patrijarhata je jednostavna”, rekla je, “No, možda se trebamo podržati u tome da to radimo na različite načine. To je smjer u kojim trebamo ići”.

Tijekom četiri dana konferencije, postalo je jasno zašto je toliko teško odgovoriti na pitanje – što želimo? Ovisi o tome tko si, gdje živiš i, vjerojatno, u kojoj se fazi života nalaziš.”Nemamo sve odgovore, no ovdje smo i slavimo i afirmiramo naše feminističke izbore”, rekla je Abbas. “A to možemo činiti s međusobnim poštovanjem i uvažavanjem”.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević