ŽMH od DORH-a traži postupanje zbog uvreda i prijetnji tijekom antiratne akcije

Ženska mreža Hrvatske zatražila je u četvrtak od DORH-a da pokrene kaznene postupke protiv osoba koje su im prijetile nasiljem i bačenim predmetima ozlijedile četvoro sudionika/ca antiratne prosvjedne akcije koja je u organizaciji nekoliko nevladinih udruga održana na središnjem zagrebačkom trgu.

“Tražimo od Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu da pokrene kaznene postupke zbog kaznenih djela prijetnje, javnog poticanja na nasilje i mržnju, povredu prava na javno okupljanje i prosvjed te nasilničkog ponašanja a sve u vezi sa zločinom iz mržnje“, stoji u priopćenju Ženske mreže Hrvatske.

Podsjeća se da je MUP zabranio mirno okupljanje pod nazivom “Antiratni protest povodom slavljenja ratne pobjede”, zbog čega je nekoliko organizacija odlučilo održati mirnu protestnu akciju, tvrdeći da je takva zabrana suprotna Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i hrvatskom Ustavu.

“Na mirnom prosvjedu na kojem je sudjelovalo 10 osoba, sudionice i sudionici su napadnuti od grupe neofašista koji su izvikivali prijetnje poput ‘Zaklat ćemo vas’, ‘Zaklat ćemo vas ovih dana’ ‘Ubij Srbina!’ ‘Četničke kurve! Silovat ćemo vas!’ te su veličali Nezavisnu državu Hrvatsku, Ante Pavelića i podizali ruke na fašistički pozdrav. Zalijetali su se prema sudionicima mirnog okupljanja pokušavajući ih fizički napasti i bacali različite predmete te su četiri osobe ozlijeđene”, tvrdi se u priopćenju.

Policiju koja je razdvajala sudionike akcije i protuprosvjeda u organizaciji braniteljskih udruga prozivaju da je “dozvolila da nasilnici budu u neposrednoj blizini sudionika okupljanja i bacaju predmete na njih za cijelo vrijeme okupljanja i prilikom odlaska u policijsku postaju te nije reagirala na prijetnje nasiljem”.

Tvrde kako su policajci tolerirali veličanje NDH, fašistička obilježja na majicama nasilnika i fašističke pozdrave.

“Koliko nam je poznato nije privela nasilnike koje su bacali predmete i fizički se obračunavali s policijom i pokušavali napasti sudionike. U policijskoj postaji sudionice i sudionici su bili šikanirani od strane policijskih službenika, sudionicima su se policijski službenici obraćali posprdno, policijski službenici su preispitivali potrebu za takvim javnim okupljanjem, aktivistu Žena u crnom je policijski službenik rekao da ide prosvjedovati u Beograd, a jednoj od sudionica prosvjeda je policijski službenik objašnjavao kako treba pristojno sjediti. Obavijestili su sudionike da ne namjeravaju podnijeti kaznene prijave i rekli im da ne mogu podnijeti kaznene prijave jer im nisu prijetnje osobno upućene”, tvrdi se u priopćenju, u kojem se traži da unutarnja kontrola ispita postupanje policijskih službenika.

Sramota u centru Zagreba: Napadnuti mirovni aktivisti i aktivistkinje

Prilikom održavanja mirne protestne akcije, ranije danas u u centru Zagreba, na Trgu bana Jelačića izbili su neredi kada se nekolicina najobjesnijih od stotinjak protuprosvjednika odlučila fizički sukobiti s mirovnim aktivistkinjama i aktivistima koji su se tamo okupili nakon zabrane održavanja “Antiratnog protesta povodom slavljenja ratne pobjede”.

Kako piše N1, dvadesetak prosvjednika i prosvjednica iz udruga došlo je na Trg, kako bi mirno, bez ikakvog govora, izrazilo svoju prosvjedu notu zbog neodržavanja najavljenog prosvjeda. No, to su načule neke braniteljske udruge, čijih je 100-najk članova došlo na središnji zagrebački trg kako bi, očito, spriječili održavanje protesne akcije.

Okupljeni branitelji prosvjednicima su uzvikivali: “Četnici!”, “Marš iz Hrvatske!”, “Zašto smo se mi borili?”

{slika}

Nakon što je jučer, samo dan prije održavanja najavljenog prosvjeda iz MUP -a stigla zabrana održavanja prosvjeda, a koju potpisuje tehnički ministar Orepić ubrzo je pristigao i odgovor udruga organizatorica prosvjeda.

Iz organizacija Centar za žene žrtve rata – Rosa (Zagreb), Žene u crnom (Beograd), Ženska mreža Hrvatske, Srpski demokratski forum (Zagreb), Slobodarski aktivisti (Zagreb) te Centra za građansku hrabrost (Zagreb) poručili su kako smatraju da je odluka MUP-a koju je donio o zabrani mirnog okupljanja pod nazivom “Antiratni protest povodom slavljenja ratne pobjede” “kulminacija već poznate prakse policije da onemogući javna okupljanja politički nepodobnih”.

Podsjećamo, tehnički ministar Orepić, ovako je obrazložio odluku o zabrani prosvjeda: 

“Obzirom da organizator mirni prosvjed namjeravaju održati na središnjem gradskom trgu gdje se nalazi veliki broj građana, te reakcija kroz izraženu osudu i protivljenje takvom okupljanju, postoji utemeljena vjerojatnost da bi održavanje ovakvog okupljanja izazvalo uznemirenost kod većeg broja građana, a s obzirom na narav okupljanja, i moguće reakcije građana, a posebno branitelja i udruga proizašlih iz Domovinskog rata, moglo bi se poremetiti kretanja većeg broja građana te dovesti do nasilja i ozbiljnijeg remećenja javnog reda i mira”.

Molim te, ne govori mi da sam lijepa – samo sam bolesna i mršava

Kada bolest uzrokuje gubitak kilograma, reakcije prijatelja, obitelji pa čak i nepoznatih ljudi znaju biti “pozitivne” na najgori mogući način

Kada mi je bilo 27 godina, imala sam 47 kilograma i bila sam jako bolesna. U razdoblju od 15 godina dva puta sam bila liječena zbog lajmske bolesti (borelioze), a tijekom tih godina valovi iscrpljujuće bolesti prekidali su razdoblja ograničenog, ali relativno dobrog zdravlja. To ide u krug, i nisam bila sigurna radi li se opet o ovoj bolesti. Samo sam znala da mi je tijelo slomljeno.

Bila sam umorna cijelo vrijeme, ili bih patila od nesanice ili bih beskonačno dugo spavala. Nisam imala dovoljno mentalnog kapaciteta za čitanje. Bila sam u užasnim bolovima tako da sam cijelo vrijeme bila na opiodnim analgeticima ili se ne bih mogla ustati iz kreveta. Moj probavni sustav je štrajkao i prisiljavala sam se probaviti 500 kalorija dnevno. Podlaktice su mi bile tako slabe da sam imala tendivitis na oba ručna zgloba. Morala sam dati otkaz i bila sam doslovno vezana za svoj stan u ulici Astoria u Queensu – samo moj dečko, moja mačka, moja bolest i ja. Moj otac, tvrdokorni katolik, ponudio je da me odvede u Lourdes kako bih se okupala u svetoj ljekovitoj vodi. Bili smo očajni.

Pa ipak, kada me je prijateljica vidjela kako ulazim u bazen u domu svojih roditelja, tresući se na vrućem kolovoškom suncu, s analgetskim flasterima na prsima i podupiračima na zglobovima, pogledala je moje bikini-tijelo i rekla: “O moj Bože, tako sam ljubomorna na to kako si mršava”.

Osam godina poslije, i ja sam ljubomorna na sebe. Kada uzmemo u obzir koliko sam tada bila bolesna i koliko sam sada zdravija, to što se s čežnjom mogu prisjećati svog oslabljenog bikini-tijela tužan je komentar na to koliko cijenimo mršavost u našoj kulturi.

Takvi komentari ne dolaze samo od dobronamjernih prijatelja/ica i članova/ica obitelji, čija je refleksna netaktična reakcija na smanjenu veličinu tijela obično kompliment (premda se radi o užasnoj cijeni), već i od žena poput mene koje su patile od užasnih bolesti i borile se da povrate težinu i zdravlje. Duboko u sebi, mislim da svi mi znamo kako je stari aksiom “Kada imaš zdravlje, imaš sve” istinit. No, na tu je stvarnost lako zaboraviti kada se plimni val pozitivnih komentara na gubitak težine smanji i ostaneš sa svojim običnim, normalnim, zdravim tijelom umjesto supervitkog bolesnog.

Komičarka Tig Notaro 2013. imala je nastup u kojem je govorila o situaciji u kojoj se našla kada je dobila opasnu crijevnu bakterijsku bolest, umrla joj je majka, djevojka ju je napustila i bio joj je dijagnosticiran tumor na dojci – sve u vrlo kratkom razdoblju. Tijekom nastupa podijelila je i ovu priču: nakon što joj je dijagnosticiran tumor na dojci, išla je na mamogram, a medicinska tehničarka joj je rekla: “O bože, kako imate ravan trbuh. U čemu je vaša tajna?” Odgovorila je: “Jednostavno je. Umirem”.

Bio je to brutalno iskren, mračno duhovit i briljantan kazališni trenutak. No, ta njezina neuvijena i izravna priča baca svjetlo na to kako ljudi mogu biti tako grozno nesvjesni patnje bolesne osobe da je sve što vide njihova “vitkost”. U tome je problem.

Vanjski promatrači i promatračice

Nitko ne želi izgledati bolesno. Nitko ne želi pokazivati svijetu intravenske kanile ili kateter ili glavu bez kose ili upale obraze. Napravila sam online istraživanje u kojemu je sudjelovalo 285 žena koje trenutno boluju ili su bolovale od ozbiljnih bolesti – 55 posto ih je reklo da su prikrivale svoju tjelesnu ranjivost odjećom i šminkom. To nam pomaže da se osjećamo “normalnije”, a i da se ljudi oko nas osjećaju normalnije.

Vanjskom promatraču ja nikada nisam izgledala smrtno bolesna, čak i kad mi je bilo najgore. Kada bih išla na pregled kod liječnika, ljudi u podzemnoj željeznici su zurili u mene ne bi li im ustupila sjedalo. Praktički sam živjela u udobnoj odjeći za jogu, tako da sam uvijek izgledala kao da idem u teretanu. Kao što je u svom nastupu pokazala Notaru, takve pretpostavke često imaju i oni koji rade u zdravstvu. Ako ne “izgledaš bolesno”, lječnici/ce će te vrlo brzo pitati za mentalno zdravlje, prije nego što te upute na pretrage u svrhu fizičke dijagnoze (54 posto žena u mom istraživanju imalo je ovakvo iskustvo). Jednom mi je jedna ljekarnica odbila dati lijek protiv bolova; iz naše kratke komunikacije, mogu samo zaključiti da je pred sobom vidjela ovisnicu o drogi, a ne nekoga tko pati od zastrašujuće bolesti i tko se morao ranije toga dana natjerati da nešto pojede.

Ovaj problem je dobro ilustriran u dokumentarnom filmu iz 2011. “How to Die in Oregon” (“Kako umrijeti u Oregonu”). To je film o Cody Curtis, ženi koja boluje od neizlječivog karcinoma jetre i koja je tražila eutanaziju kako bi okončala život, što je u skladu sa zakonom ove države (Death with Dignity Act).  U jednoj sceni, na pregledu kod onkologa, s njom su bili njezin suprug i kći, i odvija se se ovakva uznemirujuća konverzacija:

Suprug liječniku: “Ljudi govore kako izgleda ljepše nego ikada.”

Cody: “To je samo zato što sam mršava. To je jedini razlog. Stvarno je uznemirujuće što društvo tako funkcionira.”

Liječnik: “To nije dobra poruka.”

Cody: “Da, ja sam na karcinomskoj dijeti, hvala lijepo.”

Nešto kasnije, Cody pita liječnika: “Htjela bih znati… koliko mi je preostalo?” Čak i dok se suočava s neizbježnošću vlastite smrti, Cody vodi bitku s apsurdom sustava koji povezuje mršavost s ljepotom.

Kada se svakodnevno osjećaš bolesno i tvoje zdravlje se raspada – zajedno s poslovnim i društvenim životom – teško je kada ti oni koje voliš i kojima vjeruješ govore kako izgledaš lijepo samo zato što si mršava. 65 posto žena iz istraživanja koje su smršavile zbog bolesti kažu da su im prijatelji/ce, obitelj i stranci često davali komplimente za mršavost. To je velik postotak. Nešto je pogrešno u tome što mršavost stavljamo na pijedestal bez obzira što ona doista znači… zar ne?

U srpnju 2015. The New York Times je objavio članak pod naslovom “When Cancer Triggers (or Hides) an Eating Disorder” (“Kada karcinom potiče (ili skriva) poremećaj u prehrani”) koji je potaknuo široku nacionalnu raspravu o ovoj temi. Članak govori o ženi koja je izgubila kilograme tijekom terapije karcinoma i sretna je zbog toga što nosi manji broj odjeće: “Gđa. Emmets, 39, napunila je svoj ormar XS (extra small) odjećom”, piše autorica Sophia Kercher. “One noći kada je napipala svoje stršeće kosti, rekla je sama sebi: ‘Konačno sam mršava'”.

Jasno se sjećam tog osjećaja. Kada sam smršavila, suzila sam sve svoje hlače. Sviđalo mi se kako mi se jagodice ističu na fotografijama. 2008. sam o zahvalnosti napisala ovo: “Zahvalna sam što sam mršava, unatoč razlogu”. Mrzila sam što ne mogu jesti, što sam tako slaba, što cijelo vrijeme osjećam bol. Ali… barem sam bila mršava.

Kada sam se počela oporavljati, sjećam se kako sam naručila mali broj haljine za djeveruše za vjenčanje jedne prijateljice, najmršavije među svojim mršavim prijateljicama. Kada sam pitala prodavačicu mogu li je zamijeniti za veći broj jer mislim da će mi uskoro trebati, mogla sam u zraku osjetiti njihovo pitanje “Zašto bi učinila nešto tako?”.

Nakon što sam godinu dana bila krajnje bolesna, gubila težinu i bila na dugoročnoj terapiji, počela sam se, premda sporo, osjećati bolje. Moje tijelo je opet tražilo gorivo i počela sam se debljati. Donirala sam onu suženu odjeću. Moje upale jagodice su se popunile i proširile. To je bilo dobro. Našla sam novi posao, prijateljski prekinula s dečkom, preselila sam se u novi grad. Vježbala sam jogu bez ograničenja. Osjećala sam se fizički ugodno s muškarcima s kojima sam se sastajala.

Međutim, nakon nekog vremena, nakon što sam opet promijenila posao i vratila se nazad u New York, moji simptomi su se vratili: iscrpljenost, bolovi u tijelu, problemi sa spavanjem, preosjetljivost, društvena anksioznost. Srezala sam svoje aktivnosti, više sam spavala, promijenila ishranu, uzimala prehrambene i biljne dodatke, provodila sam mnogo vremena u samoći i odmaranju. Nisam bila onoliko bolesna kao prije, ali nisam se mogla vratiti na prijašnju razinu zdravlja. U međuvremenu, nastavila sam se debljati. I počela sam mrziti svoj odraz u ogledalu.

Ponovno sam išla pročitati odgovore žena iz istraživanja koje su prije bile bolesne, i odmah je bilo očito kako nisam jedina s ovakvim iskustvom:

“Kada sam bila mršava, dobijala sam gomilu komplimenata, a sada kada sam vratila težinu ne volim svoje tijelo.”

“Zbog gubitka težine osjećala sam se predivno, unatoč užasnim simptomima bolesti. S vremena na vrijeme osjećam gađenje zbog toga što se debljam”.

“Više se ne prepoznajem u ogledalu. To je vrlo zbunjujuće”.

“Primila sam toliko mnogo komplimenata kada sam bila mršava, a sada kada su se kilogrami vratili, osjećam se debelom”.

“Izgubila sam mnogo kilograma i tada su me tražile modne agancije i muškarci. Sada, kada su se kilogrami vratili, osjećam se manje vrijednom i nevidljivom”.

Ovo su samo neki od komentara žena koje su smršavile i ponovno se udebljale zbog bolesti. 80 posto njih koje su se udebljale općenito govore o negativnoj posljedici na sliku o vlastitom tijelu. Mnoge se osjećaju izdanima zbog gubitka kontrole nad time kako se osjećaju i kako izgledaju.

Kada sam imala 47 kilograma, obećala sam sama sebi da se jednoga dana, kada budem zdrava i ponovno jela, nikada neću osjećati krivom zbog “dodatnih kilograma” koje ću možda dobiti. Znala sam da pretjerana mršavost nije dobra za mene. No, kada sam dobila 13 kilograma više nego što bih željela i nisam se više osjećala dobro u svojoj koži, nisam mogla održati to obećanje.

Razgovarala sam o ovome s dr. Erin Kleifield, psihologinjom i voditeljicom programa za poremećaje u prehrani u bolnici Silver Hill u Connecticutu. “Sjedila sam s pacijenticom koja se prilično brzo i lako skinula s Klonopina”, ispričala mi je. “Bila je u vrlo velikom riziku od epileptičnih napada, stoga je pila lijek koji je mogao privremeno uzrokovati debljanje. Sjedila je u fotelji i rekla mi je, ‘Radije ću umrijeti od napada, nego se udebljati'”.

Slično tomu, u blogu koji je objavljen na TheManifestStation.net, Kathleen Emmets (ista žena o kojoj govori spomenuti članak u New York Timesu) pita: “Kako to da netko tko se tako teško borio da preživi još uvijek živi u tijelu koje prezire?”. Emmets je oboljela od anoreksije nakon tretmana karcinoma. Koristeći svoju bolest kao krinku pod kojom je mogla biti opsjednuta svojom težinom, a da to ne bude upozoravajuće.

Ovakvi problemi su vjerojatno mnogo češći nego što znamo. Žene koje boluju od dugoročnih kroničnih bolesti, na preporuku liječnika često izbacuju hranu koja bi mogla pojačati simptome, poput glutena, mliječnih proizvoda, šećera, gotove hrane i mesa. Izbacila sam brojne namirnice nakon svoje prve dijagnoze i vagala sam se svakih nekoliko dana i mjerila temperaturu kako bih provjerila je li nešto što sam pojela prouzročilo upalu. Za mene je takva praksa bila dio potrage za boljim zdravljem, premda mi je jasno kako za neke ovakva vrsta restrikcija može izmaknut kontroli.

No, kako da znate tražite li očajnički bolje zdravlje ili samo očajnički pokušavate smršaviti? “Morate osvijestiti svoju motivaciju”, savjetuje dr. Kleifield. “To znači da pitate svoju intuiciju ‘Odakle ovo dolazi?’, ‘Postoji li kompulzija?’, ‘Hoću li biti ljuta na sebe ako to ne učinim?'”.

Odgovor jedne žene iz mog istraživanja savršeno sažima ono s čim se i sâma borim: “Mnogo mi je teže imati prekomjernu težinu sada, nakon što sam iskusila kako je to biti ‘mršava'”, napisala je. “Premda sam kilograme izgubila zbog bolesti, primila sam gomilu pozitivnih ohrabrenja iz svakog ugla svoje okoline, uključujući prijatelje, obitelj, radno okruženje… Iskreno mislim da bih htjela ponovno bit bolesna kada bi to značilo da ću opet imati tako lijepu figuru. To je totalno užasno, ali je istinito”.

Poput ove žene, još uvijek sam u unutarnjem konfliktu. Feministkinja sam. “Trebala bih znati bolje”. Intelektualno, cijenim svoje vještine, svoje suosjećanje, svoj doprinos svijetu, mnogo više nego svoj odraz u ogledalu. Ali, iz nekog razloga, još uvijek ne mogu samosvjesno posjedovati lice koje me gleda u odrazu. I zbog toga se osjećam krivom.

“Sram dolazi iz osjećaja da smo ‘pogriješili'”, kaže dr. Kleifield. “Trebamo biti svjesni/e i unijeti suosjećanje. Dakle, bît je u sljedećem, ‘To nije tvoja krivnja’. Zato što nije.

Žene se samookrivljavaju. Često si govore, ‘Trebala sam biti u stanju to popraviti ili kontrolirati’, radije nego da puste i predaju se. Dakle, ključno je: Nije moja greška. Nije moja krivnja. I nije”.

Meditiram, molim se, prakticiram zahvalnost. Zahvaljujem svom tijelu zbog onoga što može. Ušutkavam svoje negativne misli i tjeskobu kada sam intimna s muškarcem. Nastojim s drugima ne razgovarati negativno o svojoj težini. Lijepo se obučem i sredim kada se tako osjećam, a u trenerci za jogu živim kada se ne osjećam tako. Sve u svemu, sretna sam i smirena, što je rezultat ovih praksi, unatoč tomu što još uvijek želim bolje zdravlje i bolju sliku o svom tijelu. Svjesna sam da još uvijek radim na sebi. A to je, pretpostavljam, najviše što itko može učiniti.

Čestitam svima nama koje se još uvijek borimo.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Feministička akcija u Splitu: Sjećamo se zaboravljenih i namjerno prešućenih

U srijedu navečer ulice u centru Splita dobile su prijedloge za nova imena. Skupina feministkinja predložila je preimenovanja nekih od najpoznatijih i najposjećenijih ulica i trgova u ulice i trgove radnica Uzora, radnica i radnika Jugoplastike, Naste Rojc, Zdravke Krstulović, Marije Jurić Zagorke, Ivane Brlić Mažuranić, Lepe Smoje, Sonje Bućan, Marije Braut. 

{slika}

{slika}

“U jeku turističke sezone kada se govori samo o broju noćenja i procjenjuju od turizma zarađene milijarde odlučile smo se sjetiti onih koje su zaboravljene ili namjerno prešućene. Radnica i radnika, književnica, umjetnica, novinarki, fotografkinja i borkinja koje su oblikovale i grad i zemlju u kojoj živimo”, objasnile su aktivistkinje. 

{slika}

{slika}

“Imena žena koja su osvanula na ulicama Splita imena su koja bismo trebali i trebale znati i pamtiti. Ili se, za početak, zapitati koliko tih imena uopće poznajemo?”, poručile su feministkinje koje su sinoć malo uredile splitske ulice. 

{slika}

{slika}

I dok se s jedne strane noću nude feministički prijedlozi imena ulica, u Splitu, ako ste feminističkih tema željni/e, danas počinje i festival Zgodne žene spašavaju stvar, čije je glavni cilj predstavljanje i promoviranje umjetničkog i kulturnog rada žena

{slika}

{slika}

Ovako izgleda uklanjanje osoba s invaliditetom

To je bio dan na koji je zajednica osoba s invaliditetom trebala slaviti u SAD-u napredak koji je postignut od 26. srpnja 1990. kad je potpisan američki zakon o osobama s invaliditetom i veseliti se budućem radu. Umjesto toga, svijet je potresla vijest o jednom od najtežih zločina nad osobama s invaliditetom još od kada su nacisti odlučili izbrisati ih s lica Zemlje. Ovoga puta, to se dogodilo u Japanu.

Da ljudi koji su ubijeni u tom napadu nisu bili ljudi s invaliditetom smješteni u instituciji – da su bili na rock koncertu ili u restoranu ili na fakultetu – sve društvene mreže bi se zapalile od zgroženosti i bijesa. No, dok ovo pišem, nema hashtagova na Twitteru, nema gorljivih tekstova. Tek nekoliko vijesti, uglavnom preko mrežnih servisa. Naravno, ulogu igra i činjenica da se ne radi o “zapadnoj” državi, no razloga je mnogo više.

Ono što se u ovim vijestima najviše ističe je da ubojica, 26-ogodišnji Japanac, nije skrivao što namjerava učiniti. Prema Guardianu, čovjek je dva tjedna prije završio u psihijatrijskoj ustanovi nakon što je pokušao predati pismo jednom of govornika u japanksom parlamentu. U tom pismu opisao je točno što namjerava učiniti…

“Želim svijet u kojemu će ljudi s višestrukim invaliditetima moći biti eutanizirani uz pristanak njihovih skrbnika, ako nisu u stanju živjeti kod kuće i biti aktivni u društvu”, pisalo je. Napisao je kako bi mogao “smaknuti ukupno 470 osoba s invaliditetom”, tijekom noćne smjene u dvije ustanove s nedovoljnim osobljem. “To ću izvesti brzo i ne namjeravam ozlijediti osoblje”.

U ovom napadu ubio je 19 ljudi, a 24 ih je ranjeno.

Devetnaestero ljudi. Što bi bilo da piše “19 djece” ili “19 učitelja/ica” ili “19 posjetitelja/ica restorana”? Pretpostavljam da bi takav hashtag na Twitteru potisnuo onaj #AbreakupIsBadWhen.

Što bi bilo da je u tom pismu pisalo kako namjerava ubiti djecu ili učitelje/ice ili posjetitelje/ice restorana?  Pretpostavljam da bi institucije vlasti obratile na to mnogo više pozornosti.

Ali, nije to napisao. Napisao je kako ima snažnu želju ubijati ljude s invaliditetom. Muškarac koji je radio u ustanovi u kojoj su ti ljudi živjeli. I koji je prijetio da će ubiti ljude u toj ustanovi. Nipošto se ne može reći da je bilo nenajavljeno, nesvjesno i neplanirano.

Napisao je kako želi “istrijebiti” ljude s invaliditetom s lica Zemlje. Shvaćam da je to najesktremnija točka na spektrumu negativnih stavova prema invaliditetu. No, taj spektrum je kontinuum, a ne reagirati na ovakvo pismo je dio tog kontinuuma. Evo nekih pokazatelja koji govore kako društvo naginje toj krajnjoj točki:

Što je s bijesom? U najboljem slučaju je ograničen (vidi “No hashtag”). Zašto? Poruke koje društvo šalje i prihvaća neprekidno stvaraju i ponavljaju “bolje mrtav/a nego s invaliditetom” o “biti s invaliditetom = biti nepotpuno ljudsko biće”. Teško se razbjesniti kada nekoga ne vidiš kao potpuno ljudsko biće.

Sigurna sam da bi se ljudi voljeli distancirati od ovakvog užasnog napada koji se dogodio u Japanu. Ali dok ne spoznamo da je ubojica na mnoge načine postigao upravo onakvo uklanjanje ljudi s invaliditetom kakvo sâmo društvo sustavno, premda ponekad nesvjesno, podržava, ostat ćemo mnogo bliže onom kraju kontinuuma na kojemu se nalazi ubojica nego što većina nas želi.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

CMS: Hrvatska ne smije u Tursku izručiti osobu izbjeglu od političkih progona

Njemački  državljanin kurdskog podrijetla gospodin Murat Catulay uhićen je na temelju međunarodne tjeralice, a zbog izručenja Turskoj, dok je s obitelji ljetovao u Hrvatskoj i već se tjedan dana nalazi u ekstradicijskom pritvoru splitskog zatvora, navodi se u priopćenju Centra za mirovne studije koje prenosimo u cijelosti.

“Centar za mirovne studije upozorava kako  Hrvatska ne smije odstupiti od zaštite temeljnih ljudskih prava i izručenjem ugroziti život osobe koja je u Njemačkoj ostvarila zaštitu radi političkog progona.

Recentna događanja u Turskoj, gdje turske vlasti uhićuju na tisuće političkih neistomišljenika i  žele uvesti smrtnu kaznu, kao i turska derogacija obveza Europske konvencije o ljudskim pravima, navodi na zaključak kako postupak koji bi optuženi imao u Turskoj, ukoliko bi bio izručen, ne bi bio pravičan.  Europa je konvencijom usvojila određene civilizacijske standarde kojima se propisuje zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne te svaki sudac koji odlučuje u ovom slučaju mora dati odgovor bi li došlo do takvih postupaka u slučaju izručenja uhićenog Turskoj. Izručenje bi u ovom slučaju bilo protivno i pravnom principu zabrane vraćanja, koje je prepoznato i zajamčeno brojnim međunarodnim dokumentima, a koji osobu štiti od vraćanja u zemlju gdje bi njen život bio ugrožen.

Također, CMS podsjeća i da je Kurd Murat Catulay, koji se već tjedan dana nalazi u ekstradicijskom pritvoru splitskog zatvora, građanin Njemačke, nakon što je prije 15 godina dobio azil zbog političkog progona i mučenja u Turskoj. CMS poziva hrvatske institucije na oprez i da, osim ispitivanja formalno-pravnih uvjeta za izručenje, nužno ispitaju i materijalno-pravne pretpostavke u skladu sa svojom ulogom u pravnom sustavu jer ovo ne bi bio prvi slučaj iskorištavanja međunarodne tjeralice Interpola za nastavak političkih progona.  U Hrvatskoj smo svjedočili više slučajeva zahtjeva za izručenjem osumnjičenih za terorizam, koji su slučajno ili ne bili baš iz Turske, a koji su se po provedenom postupku pokazali zloupotrebom sustava i kršenjem prava izbjeglica.

Zbog takvih situacija prošle godine Interpol je promijenio načine svoga postupanja u slučaju tzv. crvenih upozorenja, na način da omogućava brisanje crvenih tjeralica kod slučajeva u kojima država porijekla izbjeglica zatraži izručenje od države u kojoj se izbjeglica zatekao, ali ne od države u kojoj uživa azil. Naime, već u preporukama Centra za mirovne studije izloženima na poziv Interpola, upozoreno je da na taj način izbjeglice niti ne znaju da su na međunarodnoj tjeralici te su izloženi pravnoj nesigurnosti i riziku od vraćanja u zemlju u kojoj bi im život i sigurnost bili ugroženi ukoliko napuste granice države koja im je dala utočište. 

 Centar za mirovne studije stoga izražava nadu da će Hrvatska postupiti u skladu s postojećim pravnim propisima i dostignutim civilizacijskim normama i neće izručiti osobu u nesigurnost turskog pravnog sustava, osobito uzimajući u obzir činjenicu statusa izbjeglice osobe protiv koje se vodi postupak za izručenje”, prioćili su iz Centra za mirovne studije.