Godinama sam smatrao žene objektima svoje naklonosti, a ne osobama složenih osjećaja, želja i vlastitih potreba. U svoju obranu, iako to ne opravdava moje ponašanje  – od djetinjstva sam učen kako su žene nagrada koju treba osvojiti. Uvjerenje kako su žene trofeji prožeto je kroz našu kulturu, medije, obrazovanje i svakodnevnu komunikaciju.

Učenje kako cijeli spol postoji isključivo kako bi se zadovoljile potrebe drugog spola dehumanizira milijune ljudi i teško je suosjećati s nekim koga ne vidiš kao osobu. Takvo učenje potiče objektivizaciju žena, jer su žene predstavljene kao nagrada za muškarce koji se otimaju za njih, a rijetko kada (ako ikad) se njihove želje uzimaju u obzir.

Sve dok nisam započeo istraživanje o njihovim životima nisam shvatio kako već godinama dehumaniziram i objektiviziram žene. U početku sam bio šokiran svojim načinom razmišljanja s obzirom na to da sam se uvijek ponosio time kako nisam osoba sklona seksizmu, međutim objektivizacija žena je toliko raširena da nisam niti bio svjestan da sam sudionik u njoj.

Velika je vjerojatnost da postoje mnogi ljudi, posebno muškarci, koji niti ne shvaćaju kako stalno ponavljaju kulturu koja dehumanizira i objektivizira žene. I upravo o tome želim pričati. Stoga, evo nekoliko načina na koje se žene svakodnevno objektiviziraju – i razlog zašto je to štetno.

1. Mediji nas uče da se za ženu treba boriti

Svoju prvu uspomenu o objektiviziranju žena vežem uz sitcom “Pod istim krovom” (org. “Family Matters”) u kojem je lik Laure Winslow predstavljen kao ljubavni interes Stevea Urkela. “Pod istim krovom” na neupečatljiv način objektivizira žene. Laura je u seriji predstavljena kao Steveova opsesija. Njegovo stalno miješanje u njezin život predstavljeno je kao šarmantno, slatko, štreberski. U stvarnosti, ono je destruktivno, objektivizirajuće čak i dehumanizirajuće.

Nažalost, dok sam odrastao većina televizijskih serija imala je istu logiku – muškarac je zaljubljen u ženu i ona služi isključivo kao objekt njegovog ljubavnog interesa. Kao dijete koje upija svijet kao spužva, proveo sam desetljeće gledajući žene na identičan način kao što je predstavljeno u televizijskim serijama. Zbog svog vlastitog ega žene nisu bile osobe sa svojim vlastitim razmišljanjima, nego likovi u mom životu bez ikakvih osobnosti.

Sjećam se brojnih slučajeva kada sam pokušao zavesti neku od prijateljica, a nakon što ona nije reagirala, bio sam uvjeren kako me ili nije čula ili nije razumjela da ju zavodim. Nakon toga, sramotno, više se nisam potrudio pridobiti njezinu pažnju. To me na kraju koštalo nekoliko prijateljstava. I da budem iskren, te djevojke su imale svako pravo prekinuti svaku komunikaciju sa mnom. Takvo ponašanje djelomično je rezultat naučenih ponašanja iz televizijskih sitcoma u kojima muškarac usmjerava seksualne aluzije na ženu, a “šala” je da ona nije svjesna što se događa. Ona ili gleda u prazno ili ne obraća pozornost, a kada pogleda muškarca uvijek ga upita “Što si rekao?”, a muškarac na to odgovara “O, ništa, nisam rekao ništa!” Ovakav razvoj situacije uvijek je popraćen smijehom iz publike, što je meni bila uvijek potvrda da su žene nesvjesne muške dominacije.

U biti, žene funkcioniraju kao prazne ploče za projiciranje muških želja i potreba. U tim televizijskim serijama (kao i u mnogim filmovima) rijetkost je da se muškarac upita o ženinim željama i potrebama. Ne znam za ijednu scenu u kojoj se muškarac trudi upoznati ženu na bilo kojoj razini koja prepoznaje njezinu ljudskost i autonomiju.

Kada su žene predstavljene na ovakav način – to potiče muškarce da ih zlostavljaju i zanemaruju – ili da ih tretiraju kao objekte s obzirom na percepciju kako one nisu dovoljno pametne da znaju što se događa oko njih. Takvo razmišljanje je destruktivno jer potiče muškarce da budu agresivni prema ženama kada se one ne ponašaju “kako bi trebale”, kada ne reagiraju na način na koji bi muškarci željeli da reagiraju. To je prisilna kontrola i u potpunosti je štetna za cijeli spol.

{slika}

Ljudi bi trebali biti tretirani s poštovanjem i empatijom, a ne dehumanizirajuće i objektivizirajuće. Žene bi trebale biti pozitivnije predstavljene u medijima i na televiziji. Žene bi trebale biti predstavljene onakvima kakve jesu, a ne kao prazne ploče što je trenutno slučaj.

2. Djeca se potiču da slijede stroga rodna pravila u školama

Kada sam bio tinejdžer, veliki dio srednjoškolskog iskustva bili su plesovi. Tračevi su započinjali nakon što se saznalo koji će dječak pitati koju djevojku da ide s njim na ples. Uvijek je postojala pretpostavka da dječaci moraju biti proaktivni, dok je na djevojkama bilo da odaberu najbolju pratnju.

Krute rodne uloge već su postojale, a mi smo morali, samo, odigrati svoju ulogu. Rodne uloge su postajale još očitije tijekom Sadie Hawkins plesa kada su djevojke morale pitati dječake za pratnju. Iako se to činilo kao dobra ideja u teoriji, ideja da su djevojke glavne predstavljena je kao anomalija te ju ne treba poticati izvan konteksta određenog događaja.

Djevojke koje su preuzele inicijativu i samostalno pozvale dječake na plesove (ili bilo koje druge događaje) smatrane su agresivnima i/ili očajnima, pa su često prestajale izražavati svoje želje i potrebe radi pritiska drugih. Vjerujem da su takvo razmišljanje zadržale i u odrasloj dobi.

Sjećam se slučajeva – godinama prije mog prelaska u ženu – kada su me moji školski kolege poticali da pozovem djevojku van. Nakon što sam izjavio kako sam previše uplašen za takav čin ili da jednostavno nisam zainteresiran za niti jednu djevojku – bio sam izrugivan da nisam “pravi muškarac” te mi je rečeno mi je da se “prestanem ponašati kao curica”.

Vjerujem da takvo razmišljanje čini dugoročnu štetu na način na koji muškarci vide žene, kao što i stalno inzistiranje da se “djevojka pozove van” ne prestaje s krajem srednje škole. A kako se uz to žene uči da javno ne izražavaju svoje želje i potrebe, nastaje štetna kombinacija gdje muškarci počinju gledati na žene kao “brojeve”, kao ideje, objekte, a žene su obeshrabrene da se usprotive tome. Muškarci nisu zadovoljni slučajevima kada se žene javno usprotive objektivizaciji jer smatraju kako tada žene ne igraju svoju ulogu. To je i razlog zašto mnoge muškarce tako oštro pogodi ženino odbijanje. Oni odbijanje shvaćaju kao neuspjeh jer je njihova uloga da budu proaktivni i da “love” žene, a nakon što ih se odbije, njihova muškost je upitna. Budući da ne shvaćaju kako su ovakve toksične ideje usvojili od djetinjstva, krive žene za nepoštivanje scenarija. U stvarnosti, naša kultura rodnih stereotipa na kraju šteti svima.

{slika}

3. (Cis)Heteronormativni diskurz onemogućava ljudima da budu itko drugi od onog što im je pripisano rodnim ulogama

Svakodnevni (cis)heteronormativni diskurz – način koji pretpostavljamo da su svi ljudi heteroseksualci – je nametnut i isključiv te odvraća ljude da djeluju izvan svojih rodnih uloga. Kada govorimo o spolu, još uvijek postoji pretpostavka da su ljudi ili 100 posto muškarci ili 100 posto žene, iako postoje desetci različitih spolova. Jednostavno kažemo “muškarac” ili “žena” što je jako ograničavajuće i limitirano jezikom. Još uvijek govorimo “dame i gospodo” umjesto “ljudi”. Kada je netko trudan, prvo pitanje koje mu se upućuje jest “Je li djevojčica ili dječak?”. Prije nego se dijete rodi, spol je već unaprijed određen. Ovakav (cis)heteronormativni diskurz isključuje interseksualne i transrodne osobe – zajedno s mnogim drugim skupinama i osobama.

Uz pretpostavku o spolu, još uvijek postoji pretpostavka da smo svi heteroseksualni. Kada čujem razgovor koji roditelji vode sa svojom djecom, on se još uvijek svodi na pitanja dječacima jesu li zainteresirani za koju djevojku te djevojkama jesu li zainteresirane za kojeg dječaka. To stvara ideju u dječjem mozgu kako je heteroseksualnost jedina “normalna” a sve ostalo je strano i/ili nenormalno. To je ukorijenjeno u našem jeziku.

{slika}

Moj je otac osobito bio bijesan što sam se ponašao ženstveno kao dijete. Obavijestio me kako kao se “njegov sin” nikada ne bi trebao ponašati kao “djevojčica” jer je to “gej”. Nije mu bilo bitno što me privlače žene, koristio je termin “gej” jer niti jedan drugi termin u njegovoj percepciji nije mogao opisati moje ponašanje – ženstvenost je vidio kao inherentno slabu kvalitetu.

Moj otac vjeruje da je funkcija ženstvenosti da privlači muškarce. Rekao mi je da s obzirom da sam njegov sin da bi trebao biti “glava obitelji”, bilo kakva vrsta ženstvenosti se protivi percepciji “vođe” koju bi trebao ispunjavati. S druge strane, ostali članovi moje obitelji ogovarali su kćeri obiteljskih prijatelja koje su se usudile postati ambiciozne i napredovati u karijerama, navodeći kako nije “atraktivno” kada žene teže višem. Žene bi trebale biti poslušne domaćice koje podržavaju svoje muževe i ostaju u pozadini kao rekviziti. Zbog tih razloga, otkrivanje mojim roditeljima da sam transrodna žena je bilo vrlo teško s obzirom na to da nisam imao (i još uvijek nemam) adekvatan rječnik kojim bi im mogao opisati kroz što sam prolazio. Zbog ograničenja našeg jezika, najbolje što sam mogao smisliti opisujući sebe jest “dječak koji voli lijepo izgledati!”.

Međutim, ne razmišlja samo moja obitelj na ovakav način. Kada su ostali saznali da sam transrodna žena, mnogi su automatski pretpostavili da sam zainteresiran za muškarce. Još ih uvijek šokira činjenica da imam djevojku (gotovo kao da ne vjeruju da lezbijke postoje). Vjeruju da zbog toga što nosim odjeću koja se smatra ženstvenom, činim to da privučem muškarce. Ustvari jedna od najčešćih (cis)heteronormativnih izjava u stand-up komediji jest da komičari kažu ženama u publici “Ne morate se uopće šminkati, spavat ćemo s vama u svakom slučaju!” kao da se svaka žene u publici šminka isključivo radi njih. Ne pada im na pamet, da možda to čine radi samih sebe.

Svi ti ograničavajući načini izražavanja samo učvršćuju štetne rodne uloge. Osim ako niste 100 posto muškarac koji traži 100 postotnu ženu, ostali ljudi osjećaju nelagodu jer nemaju adekvatan način na koji bi izrazili svoje želje. Moramo se automatski zaustaviti pred pretpostavkom da je netko heteroseksualan. Moramo naučiti kako proširiti svoj vokabular da možemo u razgovor uključiti i druge ljude. Vjerujem da napravimo malene promjene u jeziku, ljudi bi bili ohrabreni živjeti slobodnije umjesto da se trude uklopiti u uloge koje je restriktivni jezik stavio pred njih.

4. Muškarci su ohrabreni da vjeruju kako je žena njihova imovina

Kako bih dodatno ilustrirao štetne učinke televizijske logike gdje se muškarci bore za žene (što je spomenuto u  prvom poglavlju ), moram spomenuti da su žene shvaćene kao komad imovine koja se može osvojiti. Takvo razmišljanje može učiniti značajnu štetu ženama. Ako na ljude gledate kao “imovinu” podsvjesno osjećate kako s njima možete činiti što vas je volja, jer ih ne smatrate potpuno formiranim ljudskim bićima. Na primjer, ako posjedujete mobilni telefon koji ne funkcionira kako bi vi željeni u napadu frustracije možete ga baciti. Ista teorija vrijedi i za žene ako na njih gledate kao nečije vlasništvo. Kada se ona ne “ponaša u skladu sa željama”, na žalost, ona može postati zlostavljana od strane svojeg partnera – i žrtveno janje od strane drugih. Kada je žena zlostavljana, mnogi ljudi vjeruju kako je zaslužila što joj se dogodilo, jer se nije ponašala kako je trebala.

{slika}

Kada god se pojavi vijest o stravičnom zlostavljanju žene od strane muškarca, brojni internetski komentari o njoj govore kao o objektu koji nije poslušao zapovijed – pogotovo ako se usudila govoriti protiv nepravde ili se zauzeti za sebe. Razgovor o žrtvi se brzo pretvori u razgovor o tome kakvu će štetu učiniti takva priča muškarcu. Kao rezultat toga, razgovor o zlostavljanju se uglavnom vrti oko muškarca i njegove ljutnje i/ili nelagode koju je osjećao kada se njihova partnerica ponašala na određeni način, dok se zlostavljanje žene odbacuje kao od sekundarne važnosti ili se u potpunosti ignorira.

To stvara nedostatak empatije za žene, jer su svedene na drugo mjesto po važnosti, na objekte ili su u potpunosti ignorirane. Takav način razmišljanja se mora promijeniti. Kada je žena napadnuta, ljudi moraju imati na umu da su ljudska bića ta koja su napadnuta i kako bi to trebalo biti univerzalno neprihvatljivo ponašanje jer je riječ o ljudskim bićima sa stvarnim osjećajima a ne stvarima.

***

Od najranijih dana, učimo stereotipe i uloge kako bi održali kontrolu i red u društvu. Na taj način nastavljamo ciklus koji čini štetu već desetljećima. Moramo od najranijih dana educirati ljude o štetnosti ponavljanja tih rodnih uloga, jednako kao što moramo na suptilan način gurati u društvu nove ideje. Nove ideje zahtijevaju ponavljanje iako bi se trebale činiti očitima, da su sve žene ljudska bića i da ne postoje isključivo kao zabava muškom rodu. Takve štetne percepcije žena nužno je promijeniti, a mi kao društvo moramo prestati ponavljati iste obrasce ponašanja i štetnih ideja.

Prevela i prilagodila: Martina Raos