UN: Mađarski pristup izbjegličkoj krizi možda krši međunarodne konvencije

Mađarsko poduzimanje akcija u svrhu zaustavljanja izbjeglica, a posebice ubrzana suđenja upitne pravednosti onima koji/e probijaju granične ograde, u suprotnosti su s međunarodnim konvencijama o izbjeglicama i ljudskim pravima, smatraju iz UN – a. U novom izvješću visokog povjerenika za izbjeglice stoji da su nedavno doneseni zakoni spriječili izbjeglice u pristupu Mađarskoj. Naime, mađarski je parlament ovaj tjedan odobrio oštrije uvjete za tražitelje/ice azila kao što su smanjenje vremena koje mogu provesti u prihvatilištima sa 60 na 30 dana te postupno smanjenje socijalnih davanja i subvencija.

“UNHCR drži da značajni aspekti mađarskog zakona i prakse izazivaju veliku zabrinutost u pogledu usklađenosti s međunarodnim i europskim zakonima i mogli bi biti proturječni mađarskim međunarodnim i europskim obvezama“, navedeno je u izvješću.

Pod obvezama smatra se zaštita ljudi koji su zbog prijetnje rata i progona napustili domove te njihovo pravo na ubrzano rješavanje zahtjeva za azilom.

“Postupci za azil i uvjeti prihvata nisu u skladu s EU i međunarodnim standardima, posebice u pogledu zaštite prava, pravne zaštite i slobode kretanja”, navodi se u izvješću.

Mađarska je vlada jučer zatvorila i prihvatni centar za izbjeglice u mjestu Nagyfi, blizu južne granice. Zatvaranje kampa bio je zahtjev općina Algyo, Hodmezovasarhely, Mako i Maroslele, koje su ga zajednički podnijele ministru unutarnjih poslova Sandoru Pinteru i voditelju vladina ureda Janosu Lazaru. Uz odluku o zatvaranju kampa ministar Pinter najavio je da će, ukoliko to bude potrebno, Mađarska podići ogradu na granici s Rumunjskom. Time bi se ta ograda mogla pridružiti postojećim žičanim ogradama duž granica sa Srbijom i Hrvatskom koje su na taj način fizički onemogućile pristup izbjeglica Mađarskoj.

Premijer Viktor Orban i njegova vlada ranije su odbili sustav kvota prema kojem će se 160.000 izbjeglica rasporediti u 28 zemalja članica kako bi se smanjio pritisak na Grčku i Italiju. U rujnu ili listopadu očekuje se i službeni referendum o prihvaćanju bilo kakvih budućih EU sustava kvota o raspodjeli izbjeglica.

Ipak, unatoč žestokim kritikama od strane Europske Unije i dijela članica, Orbanov pristup pozdravljen je od većine građanka i građana Mađarske. 

Feministkinje iz Sarajeva odgovorile kardinalu Puljiću

Kardinal i nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić upisan je na naš Stup srama zbog izjave kojom je, predvodeći misu povodom praznika Gospe Loretske u Arbanasima u Hrvatskoj, žene upozorio na opasnosti koje im donosi seks prije braka, a grupa feministkinja iz Sarajeva odlučila mu je danas odgovoriti. S obzirom na to da je on sebi dao za pravo da žene “poduči ponašanju” izjavivši da su žene koje isprobavaju seks prije braka štrace (prljave, stare krpe), one su na ulaz u rezidenciju kardinala Puljića zalijepile jedan od brojnih postera koji kruže internetom: Je suis štraca! 

Podsjetimo, kardinal Puljić je rekao da: “Mi danas slavimo posebnu ženu, Gospu Loretsku, majku nazaretskog doma, majku crkve, Mariju, najdostojanstveniju ženu u kojoj gledamo kako obnoviti dostojanstvo obiteljskog doma. Žene se ne bi trebale upuštati u tjelesna zadovoljstva prije braka, što je postalo učestalo u zadnje vrijeme kako bi isprobale koji će muž biti dobar. Pazite da tako ne bi postale štrace”.

“Grupa feministkinja smatra da je nedopustivo da jedan vrhovni poglavar koristi ovakav diskurs, koji je sramotan i degradirajući za žene, te oštro osuđuju ovu izjavu”, poručile su aktivistkinje.

Italija zakonski priznala istospolne parove!

Nakon nekoliko desetljeća borbe i mjeseci pregovora, talijanski parlament je jučer prihvatio zakon o civilnim zajednicama čime su zakonski priznati istospolni parovi. Tako  će 11. svibanj biti zapisan kao iznimno važan dan za LGBTI pokret u Italiji.

Za zakon je glasalo 372 zastupnika/ica, protiv je bio/la 51 zastupnik/ica, a 99 ih je bilo suzdržano.  Donošenjem takvog zakona Italija je postala 27. europska zemlja koja je zakonski priznala istospolne parove što je i povijesna pobjeda u zemlji u kojoj je utjecaj katoličke crkve izuzetno snažan. 

“Zid koji je uglavnom bio podignut od strane Vatikana protiv građanskih prava u ovoj zemlji je pao. Ovo je važan trenutak, i povijesno i politički”, rekao je Franco Grillini, aktivist za LBGTI prava.

Zakon o civilnom partnerstvu osoba istog spola omogućuje ostvarivanje prava na nasljeđivanje, stanovanje, mirovinu, pravo na posjete u bolnicama, moralnu i materijalnu recipročnu obvezu pomaganja partnera, boravišnu dozvolu za partnera koji je strani državljanin i mogućnost uzimanja prezimena partnera.

Ipak, zakon ne garantira potpunu jednakost istospolnim parovima. On ne dopušta istospolne brakove i ne dopušta posvajanje djece. Čak ni u slučaju da jedan od partnera/ica želi posvojiti biološko dijete svog partnera/ice. Iz tog razloga mnogi ipak osjećaju gorčinu. Jedna od njih je i Michela Marzana iz Demokratske stranke koja je istaknula nedostatke novog zakona.

“Ovaj je zakon trebao biti izglasan još prije 20 godina, kada su druge zemlje počele priznavati istospolne parove. Ovako je Italija ostala nazadna zemlja u kojoj je još uvijek jedina moguća obitelj – tradicionalna obitelj” ,rekla je Marzana.

Zakonsko priznanje istospolnih parova sjajan je korak naprijed za talijansko društvo, no on ne može biti i posljednji, ističe se u priopćenju ILGA-EuropeTalijanska LGBTI zajednica, njihove obitelji i prijatelji zaslužuju da im vlada omogući puno priznanje i zaštitu. Također, ističu kako je izuzetno bitno da zakon ne ostane samo mrtvo slovo na papiru već da se provodi i poboljša svakodnevni život LGBTI osoba. Po tome će se ocijeniti i prava vrijednost ove odluke, smatraju iz ILGA – Europe.

Zakon će stupiti na snagu za najviše mjesec dana, koliko ima vremena predsjednik Italije Sergio Mattarella da ga potpiše. 

Restriktivni zakoni neće smanjiti broj pobačaja

Prema istraživanju koji su proveli Guttmacher Institut i World Health Organization (WHO) broj pobačaja između 1990. i 2014. godine se znatno smanjio u razvijenijim zemljama svijeta. Ipak, broj pobačaja je otprilike na istoj razini u zemljama u razvoju.

Stopa pobačaja na 1000 žena u fertilnoj dobi (15-44) u razvijenim se zemljama smanjila s 46 na 27 zahvaljujući lakšem pristupu kontracepcijskim sredstvima. Najveće smanjene zabilježeno je u istočnoj Europi gdje se broj smanjio s 88 na 42. U središnjoj Europi, tijekom istog razdoblja, broj pobačaja smanjio se s 39 na 26, u sjevernoj Europi s 22 na 18, a u sjevernoj Americi s 25 na 18. U zemljama u razvoju gdje kontracepcijska sredstva nisu lako dostupna, stopa pobačaja ostala je na otprilike istoj razini kao i u ranijem razdoblju.

Koordinatorica studije, Gilda SedghInstituta Guttmacher u New Yorku rekla je da se više od 80 posto neplaniranih trudnoća dogodi kod žena koje nemaju pristup modernim metodama kontracepcije, a dobar tih trudnoća završi pobačajem.

Između 2010. i 2014. godine najviša stopa pobačaja zabilježena u Latinskoj Americi gdje je 32 posto trudnoća završilo pobačajem. Upravo na tom području više zemalja ima vrlo restriktivne zakone o pobačaju. U zemljama u kojima je pobačaj zabranjen ili je dopušten samo u slučaju opasnosti po život žene, zabilježena je nešto veća stopa pobačaja od zemalja u kojima je pobačaj legalan. U zemljama u kojima je pobačaj ilegalan, stopa je bila 37 na 1000 žena, a u zemljama u kojima je pobačaj legalan, stopa je bila 34 na 1000 žena. Kao što pokazuje istraživanje, restriktivni zakoni ne smanjuju broj pobačaja već navode žene da odlaze kod nestručnih osobe na zahvate opasne po njihov život.

“Pobačaji se neće spriječiti tako što će se žene kazneno goniti. To će ih samo okrenuti prema ilegalnim službama ili metodama”, rekla je Diana Greene Foster sa Sveučilišta u Kaliforniji.

Stigmatizacija žena i djevojčica žrtva silovanja

Mnogi zakonodavci ne razumiju da silovanje može rezultirati trudnoćom i to u značajnom postotku, stoji u Američkom časopisu za opstretriciju i ginekologiju. Američki državnik iz savezne države Ohio Pete Nielsen smatra kako: “silovanje ne može rezultirati trudnoćom zbog traume incidenta.” Bivši državnik te iste države,Todd Akin, 2012. godine izjavio je kako “žrtve pravog silovanja rijetko ostanu trudne zato jer tijelo ima svoje načine da zaustavi taj proces“, navodi američki blog Feministe. Kako bi podupro tu besmislenu izjavu, bivši državnik savezne američke države Georgije, Phil Gingrey, iskoristio je svoje iskustvo ginekologa kako bi usporedio silovanje sa primjerom parova koji imaju poteškoća oko začeća zbog ženske “napetosti i ukočenosti te navale adrenalina koji onemogućava ovulaciju.” Doktor John C. Willke, također ginekolog, zajedno je sa svojom ženom 1997. godine izdao knjigu Why can’t we love them both? u kojoj žrtvama silovanja objašnjava da su bile sposobne zaustaviti trudnoću tijekom traume, a ako su unatoč tome ostale trudne trebaju biti sretne jer se radi o daru od Boga. Te iste tvrdnje ponovio je 2012. godine kako bi podupro gore navedene izjave Todda Akina. Američko udruženje ginekologa demantiralo je njegove tvrdnje kao neznanstvene i suprotne biološkim činjenicama, a Medicinski fakultet Sveučilišta Harvard izdao je priopćenje u kojem stoji da “Willke govori totalne gluposti.” Republikanski zakonodavci u saveznoj američkoj državi New Mexico predložili su 2012. Godine zakon koji bi zakonski obvezao žrtve silovanja na održavanje i iznošenje trudnoće do kraja kako bi mogle fetusom dokazati proživljeno seksualno nasilje. Ukoliko bi žrtva pobacila mogla bi biti optužena za uništavanje dokaza. Zbog velikog broja kritika, prijedlog tog kontroverznog zakona na kraju je izmijenjen.

Nadalje,prema istraživanju objavljenom u Američkom časopisu za opstretriciju i ginekologiju iz 1996. godine: Trudnoća vezana uz silovanje događa se u značajnom postotku. Ono uzrokuje mnoge neželjene trudnoće i često je rezultat partnerskog i obiteljskog nasilja. Budući da se trenutno suočavamo sa epidemijom neželjene trudnoće u SAD-u, veća pažnja i napori trebaju biti usmjereni na sprječavanje i identificiranje neželjene trudnoće koja proizlazi iz seksualne viktimizacije.”

{slika}

Prema jednom drugom istraživanju u Časopisu “Human nature” žrtve silovanja imaju veće šanse da ostanu trudne nego tijekom konsensualnoga seksualnog odnosa. “Od 405 žena koje su bile silovane, uključenih u uzorak, 6,4% ili 26 žena ostalo je u drugom stanju te iste godine. Odvojeno istraživanje na velikoj skali pokazalo je da prosječna vjerojatnost da će neka žena zatrudnjeti nakon jednog sporazumnog spolnog odnosa u bilo kojem nasumično odabranom danu u ciklusu iznosi tek 3,1%”  Otprilike 60% maloljetničkih trudnoća uzrokovano je ili joj je prethodilo seksualno zlostavljanje, silovanje ili pokušaj silovanja, prenosi Everyday Feminism

Utjecaj crkve poguban je za ženska reproduktivna prava

Američki državnici nisu jedini koji imaju problema sa ženskom biologijom i razumijevanjem procesa reprodukcije, prisjetimo se našeg Don Stojića koji je 2014. godine izjavio kako je “medicinski nevjerojatno da djevojka zatrudni tijekom silovanja.” Iako medicinska struka opovrgava takve neznanstvene gluposti, utjecaj crkve se pokazuje kao važniji od znanosti te je izrazito poguban za ženska reproduktivna prava. To nam pokazuju brojni primjeri iz država u kojima je pravo na abortus ograničeno, kao primjerice, u slučaju Irske 2014. godine kada je žena umrla od komplikacija zbog carskog reza nakon što su joj vlasti odbile izvršiti pobačaj, unatoč tome što je bila žrtva silovanja te suicidalna. Navodno su joj doktori/ice i medicinske sestre na upit o pobačaju odgovarale kako je Irska katolička zemlja. Jednako stravičan primjer je slučaj iz Paragvaja u kolovozu 2015. godine kada su vlasti prisilile 11-godišnju djevojčicu, koja je bila žrtva silovanja, da rodi. Djevojčicu je silovao i sustavno zlostavljao dečko njezine majke kada je imala 10 godina. Paragvaj, kao pretežno katolička zemlja, kao i Irska, ima regulirano pravo na abortus isključivo u slučaju kada trudnoća ugrožava život majke.

Stigmatizacija pobačaja u Hrvatskoj

Slični slučajevi na sreću nisu poznati u Hrvatskoj, što ne znači da ih nije bilo, odnosno, da ne postoje mehanizmi prisile koji možda nisu nužno zakonski utemeljeni ali i dalje utječu na dvostruku stigmatizaciju žena i djevojčica kao žrtva silovanja koje je rezultiralo neželjenom trudnoćom. Broj pobačaja na zahtjev žene u Hrvatskoj u konstantnom je padu u posljednjih dvadeset godina prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ). Zbog stigmatizacije pobačaja kao i otežane dostupnosti samog pobačaja zbog priziva savjesti pojedinih liječnika u državnim bolnicama određeni broj žena odlučuje se na pobačaj u privatnim ordinacijama što statistika HZJZ ne može registrirati. Prema podacima Ženske sobe na jedno prijavljeno silovanje u Hrvatskoj dolazi 15 do 20 neprijavljenih slučajeva, a kod obiteljskog nasilja na jedno prijavljeno dolazi 10 neprijavljenih slučajeva. Prema podacima MUP-a za 2015. godinu, prijavljena su 72 silovanja od kojih je pet ostalo nerazriješeno. Prijavljeno je 18 pokušaja silovanja (svi razriješeni), što je za 14,3 posto manje u usporedbi s prethodnom godinom.

Stav crkve i pojedinih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj ne smiju zadirati u ljudska prava zaštićena zakonodavstvom odnosno u pravo žene da odlučuje o vlastitom tijelu. Ono što je posebno zanimljivo i nužno ovdje istaknuti da se u zakon o pobačaju nije zadiralo više od 30 godina i čak se Andrija Hebrang, HDZ-ovac koji je dva puta obnašao funkciju ministra zdravstva, protivio zabrani pobačaja navodeći kako “moramo misliti na zdravlje žene” te kako iskustva zemalja koje imaju zabranu pobačaja pokazuju povećanu smrtnost žena zbog ilegalnih prekida trudnoće.  

Kada je riječ o trudnoći koja je produkt traume i nasilja, sve vjerske polemike i moraliziranja oko pobačaja, ako već i moraju postojati, trebaju se usredotočiti na prakticiranje onog što zagovaraju u teoriji – prava na život djevojčica i žena koje su već prisutne u ovom svijetu.  

Tribina ‘Tko zviždi, zlo ne misli’

U sklopu 9. Subversive Festivala – Politike prijateljstva Centar za mirovne studije organizira projekcije filmova i tribine kojima želi naglasiti važnost zviždača u današnjem svijetu “Razotkrivanje” u kinu Europa, do 13. svibnja 2016. Filmovi i tribine zamišljeni su kao motivacija svima nama da jačamo vlastitu građansku hrabrost koja polako, ali sigurno postaje najmoćnije oružje u borbi protiv društvene nepravde.

Na tribini “Tko zviždi, zlo ne misli”, u petak, 13. svibnja u 20 sati, pod moderacijom Hrvoja Krešića s RTL televizije sudjeluju Florence Hartmann, na području bivše Jugoslavije posebno poznata bivša glasnogovornica Haškog suda, koja će govoriti o svojoj knjizi Zviždači, Jennifer Schulte, istraživačica ljudskih prava s posebnim naglaskom na praćenje posljedica svjetske politike u Africi, Bliskom istoku i Latinskoj Americi, te Jillian York, direktorica organizacije International Freedom of Expression koja djeluje u sklopu mreže Electronic Frontier Foundation. Nakon najpoznatijeg svjetskog zviždača Snowdena i nedavnog zviždačkog projekta Panama Pappers, ova rasprava osvrnut će se na aktualni globalni kontekst u kojem zviždači djeluju.