sdadmin

Performans Brune Isakovića: crnilo i riječi koje izluđuju

Posted on by sdadmin

Serija performansa posvećenih čelniku Ministarstva kulture i trenutnoj vlasti, koju je u okviru Queer Zagreb Sezone pokrenula udruga Domino, započela je prvim radnim danom, a završit će zadnjim radnim danom neimenovanog ministra.

“Vrijeme koje je pred nama prihvaćamo kao inspirativan izazov za čitavu kulturnu scenu u Hrvatskoj kako bi se javni diskurs kojem svjedočimo vratio u okvire međusobnog uvažavanja, prihvaćanja različitosti i povjerenja u hrvatsko društvo i kulturu kao mjesta koja više ne podnose isključivanja”, najavio je početak Queer Zagreb Sezone njezin umjetnički direktor Zvonimir Dobrović. Upriličenjem prvog performansa queerrovci su, kako kažu, dali priliku “još neafirmiranom performeru s umjetničkim aspiracijama”, postavljajući ga kao aktera performansa koji dolazi u markiranu zgradu na svoje novo radno mjesto.

U međuvremenu, ministrovi “performansi” posvećeni ukidanju slobode govora, umjetnosti i medija postali su dio naše svakodnevice (i to više puta dnevno!), uz punu podršku nove Vlade i Predsjednice Republike. Dok svjedočimo kontinuiranom javnom zastrašivanju, prijetnjama i ušutkavanju neistomišljenika u izvedbi gore spomenutih aktera, Queer Zagreb nastavlja svoju sezonu radom afirmiranog plesača i koreografa Brune Isakovića pod nazivom “O lijepa, o draga, o slatka slobodo“.

Prvi dio rada Isaković je izveo 20. veljače na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu, a tijekom kojeg je crnom bojom izbičevao riječi humanizma istaknutih hrvatskih umjetnica i umjetnika. Performans je trajao dok citati Ivana Gundulića, Marije Jurić Zagorke, A. G. Matoša, Miroslava Krleže, Vlade Gotovca i Vesne Parun nisu gotovo posve nestali u crnilu.

{slika}

Velika, crnilom izbičevana ploča potom je postavljena u predvorju Muzeja suvremene umjetnosti, a pred njom se upravo u tom prostoru, 10. travnja, odigrao drugi dio ovog rada.

U “durativnom” drugom dijelu, koji je trajao puna četiri sata (od 14 do 18 sati), i ovoga puta umjetnik i publika izložili su se crnilu i riječima – no riječima koje je napisao i izrekao tijekom svoje znanstvene i političke karijere trenutni ministar kulture.  

Sâm umjetnik se kao “medij patnje” podvrgnuo dvostrukoj metodi mučenja spajajući crnilo i riječi koje izluđuju. Po uzoru na drevnu kinesku metodu mučenja, često korištenu u raznim kulturama nasilja, crna kap po crna kap vode padale su ujednačenim ritmom na glavu umjetnika-“žrtve” koji se istovremeno (uz zvuke udaraca crnog biča po riječima slobode i humanizma iz prvog dijela rada), podvrgava novoj metodi psihičkog mučenja – dugotrajnom čitanju tekstova i izjava ministra kulture RH. Puna četiri sata izmijenjivali su se tekstovi – od njegovih “studentskih uradaka” u HOP-ovom časopisu NDH, dijelova iz autorskih knjiga* i znanstvenih radova (u kojima se bavi odnosom modernih hrvatskih nacionalnih ideologija, posebno pravaštva i njegovih izdanaka, prema islamu i muslimanima u Bosni i Hercegovini  u 19. i 20. stoljeću), do crnih recentnih izjava koje poput spomenutog biča paraju uši i donose mrak.

{slika}

Organizatori ističu kako nisu željeli navesti ime i prezime dotičnog ministra referirajući se na praksu samog Ministarstva kulture koje osuđujući fizičko nasilje na jednog od umjetnika kojem treba služiti ne osjeća potrebu spomenuti ga imenom, čak niti kad ga upozoravaju na odgovornost “javno izrečene riječi”. Za Ministarstvo kulture su svi oni i one “koji/e neodgovorno govore i misle” potencijalne buduće žrtve fizičkog nasilja i uličnih obračuna.

Deseti travnja je svim ljudima u našem društvu koji žele slobodu i mir simbol najmračnijeg mraka i najcrnjeg crnila (poput onoga na fotografijama ministra iskopanih iz arhiva prošlosti-sadašnjosti). Posebno u ovom društvenom trenutku i ove godine, to je jedan istovremeno “beskrajan dan” i “duga mračna noć”. Tako su danas uz Brunu Isakovića i Queer Zagreb Sezonu, Kulturnjaci 2016 prekrili Kožarićevo “Sunce” crnilom i tako još jednom ukazali na  “pomrčinu svijesti i savijesti našeg društva, na mrak koji se nadvija ne samo nad hrvatsku kulturu, već i nad cijelu zemlju”.

Queer Zagreb Sezona radit će perfomanse kako su i obećali – dok neimenovani privremeni ministar ne ode iz fotelje. Već su najavili i datum trećeg u nizu performansa “O lijepa, o draga, o slatka slobodo” koji će se održati 8. svibnja 2016.

U najavi nastavka sezone kažu:

“Do tada, posve pragmatično prihvaćamo da Queer Zagreb Sezona i ministar Hasanbegović ravnopravno surađuju na produkciji suvremene umjetnosti u Hrvatskoj. Mi toj suradnji dajemo svesrdnu logističku potporu, a ministar beskrajnu inspiraciju te medijsku vidljivost u domaćem i međunarodnom kontekstu o kakvoj bismo bez njega mogli samo sanjati. Ne znamo točno koliko će naša, za sada, vrlo plodna suradnja trajati, ali iz dugogodišnjeg iskustva rada u kulturi, za razliku od g. Hasanbegovića, znamo da se i najplodniji umjetnički suradnici jednom raziđu, a ovo naše neminovno razilaženje naslućujemo odlaskom ministra natrag u povijest. Tj. natrag u bavljenje poviješću”.

Osobno, u ovom trenutku mi se ne čini da smo pri kraju “beskrajnog dana”, dok u pozadini na državnoj televiziji traje “Duga mračna noć“.

_______________________________________________________________________

*Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.) .
Zagreb : Bošnjačka nacionalna zajednica-Institut društvenih znanosti Ivo Pilar-Medžlis Islamske zajednice Zagreb, 2012. i 

Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja .
Zagreb : Medžlis Islamske Zajednice u Zagrebu – Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007.

Svi su moji kaputi i dalje složni

Posted on by sdadmin

Iz nekog razloga, kad poželim nešto napisati o sredini u kojoj sam odrasla, svaki put malo ustuknem: kako će ispasti, jesam li uzela u obzir sve što sam htjela, koju poruku šaljem i na koncu, hoću li tekstom nekoga oštetiti. I dogodi se tako da o gradu iz kojeg dolazim nisam zapravo nikada ni pisala.

Ima već nekoliko mjeseci otkako sam poželjela napisati tekst o požeškoj tekstilnoj tvornici. Iz puno sentimentalnih sjećanja i razloga što većina mojih kaputa nosi potpis te požeške tvornice.

Ako želim pisati o tvornici koja je upravo prije koji mjesec dobila novog vlasnika i to onog stranog, sve nalaže da se osim njezine (loše?) sadašnjosti moram baviti i njezinom povijesti. Ne bi bilo loše da napravim i intervju s nekoliko radnica, sjećam se da je radila tamo neka tetka, pa i bakina susjeda, pa rođakinja od rođakinje, ali unaprijed pretpostavljam da ne bi bile raspoložene za razgovor, a tek oni koji na čelu te tvornice sjede…

Za ovu priliku zamislit ćemo da bi na moje upite radnice rekle: To su vam bila neka druga vremena. I bile bi u pravu.

Ono što sam ja željela napisati jest tekst o mom odnosu s tom tvornicom, ako ga mogu tako nazvati, a koji povezujem i s gradom u kojem sam odrasla i na koncu s onim što danas svaki dan nosim u sebi (i na sebi).

Znam da nisam jedina koja je s nekom tvornicom ostvarila neku emotivnu povezanost. Općepoznate točke patnje i propasti tekstilne i svakakve druge industrije i dalje su Kamensko, Jugoplastika, Dalmatinka, na klimavim nogama Borovo… sjetimo ih se s tugom, ali tko je čuo za tu malu tvornicu Sloga u malom gradu Požegi?

{slika}

Slogina priča je klasična, nekoliko dućana u matičnom gradu, vjerojatno koji i u okolnim gradovima, a ako je tvornica bila značajnija možda je dogurala i do kojeg department storea u Zagrebu. I onda kupovina na rate il’ preko sindikata.

Tvornica Sloga starija je od mene 43 godine. Pokrenuta je u teškoj 1945. godini kada je krojač Zvonko Relić dobio partijski zadatak da osnuje krojačku zadrugu. Već u studenome iste godine registrirana je zadruga “Sloga”. Za razliku od mnogih “nepoćudnih” naziva koji su preko noći izbrisani s mnogih tvornica,  poduzeća i svega ostalog, “Sloga” je začudo zadržala originalan naziv od početka do… kraja.

Početnih poteškoća svakako je bilo, no 1957. prestaje imati status zadruge i postaje Odjevno poduzeće “Sloga” jer su se poslovi proširili i na civilnu odjeću po narudžbi.

Kako se tvornica širila, rasla je i potreba za novim prostorom pa se gradi nova tvornica na brdu u ulici Arslanovci, gdje stoji i danas. Ako se i nađete u blizini kompleksa, nije odmah jasno stojite li ispred stambenog naselja ili skladišta. Navodno je izgradnja tog kompleksa baš na tom mjestu bila točka prijepora što se nakon puštanja pogona u rad pokazalo opravdanim: premalen kompleks, nedovoljan da zadovolji sve tehnološke potrebe. Ali Sloga je tamo ostala.

Kažu da su se uspjesi i neuspjesi uvijek izmjenjivali, ali i da nikad nije postigla važniji uspjeh na tržištu te da se i kvaliteta proizvoda mijenjala s obzirom na stanje u kojem bi se tvornica nalazila. Ipak, šivalo se u nekom trenu i za inozemno tržište, a radnice/ci su odlazile/i na posao.

To brdo u Arslanovcima možda nije bila najbolja arhitektonska i građevinarska ideja, no taj se kompleks nalazi na pola puta do mjesta gdje su nekad živjeli moja baka i moj dida, a ranije i moja mama. Zbog toga sam se sa Slogom susretala svakodnevno.

Bila je to tvornica “di se šije”, s čudnom portom ispred, hrđavom kapijom, blatnim improviziranim parkiralištem i velikim parkiralištem za bicikle. Na porti velikim plavim slovima piše “Sloga”. Kada ste dijete u osnovnoj i kasnije srednjoj školi, tamo se šije odjeća koju nose vaše bake i djedovi, ne vjeruješ čak ni da ju nose mama i tata. Trebat će proći neke godine da počnem svraćati u malu tvorničku trgovinu u centru grada.

Ulica u kojoj je tvornica bila smještena u mojoj je glavi tada djelovala kao najduža ulica na svijetu, a njezina tišina i susreti sa svega nekoliko ljudi na pločniku eksplicitno su podsjećali da živite u malom gradu, iako je taj “glasniji” centar grada udaljen svega desetak minuta. Pa ipak, na tu ulicu i put pored tvornice čini mi se imam najviše sjećanja. Kao dijete koje je odraslo u centru grada, taj put do bake koja je živjela malo izvan grada i baš ta ulica predstavljali su prijelaz iz onog života s brigama i odlascima u školu u onaj bezbrižni, gdje su obaveze bile labave, a najveća briga uloviti krijesnicu.

{slika}

I tako, na pola tog puta, na onoj strani kojom radije hodaš jer je u hladu, stajala je ta tvornica. U kosi je miris klora s gradskih bazena, vrućina u podne, a ti hodaš pokraj tvornice i žuriš na bakin ručak.

Ne razmišljaš tada što se iza tih zidova šije, nekad si sigurno čula da je nekoj poznanici kasnila plaća, ali bože moj, 90-te su, a ti si premala da bi znala išta imenovati.

Jedno desetljeće kasnije, sve rjeđe dolaziš u taj mali grad. U tim rijetkim vikendima počinjem svraćati u mali dućan koji tvornica ima u centru grada, kaputi sad imaju osuvremenjene nazive, divan je dizajn, svaki šav izgleda kao da je netko satima o njemu brinuo, kupuješ Majesty, Rebeccu, S.Milton… Pohvališ se njima u Zagrebu, napravljeni su u tvom gradu, malom i često tužnom, osjećaš neko zadovoljstvo jer takvih kaputa ne možeš naći na puno mjesta, nekako su unikatni, nekako tvoji.

Od 2015. godine Sloga ima novo ime – Armanos Studio, a iz nove uprave kažu da spašavaju posrnulu tvornicu i da će se odijela izrađena u tvornici s novim imenom prodavati na europskom tržištu. Meni to zvuči kao da su stavljanje ključa u bravu samo malo odložili.

Ja svoje kapute pažljivo stavim na vješalicu, umotam u najlon, i ostavim da u ormaru pričekaju novu zimu.

Jer kad vidim taj logo, sjetim se svega. I malog grada i tog puta dugom ulicom i osoba kojih više nema.

A svi su moji kaputi i dalje složni.

Liječnici bez granica: Najmanje 260 izbjeglica ozlijeđeno u Idomeniju

Posted on by sdadmin

Najmanje 260 izbjeglica ozlijeđeno je u nedjelju na makedonsko-grčkoj granici u Idomeniju u sukobima s makedonskom policijom koja je upotrijebila suzavac i gumene metke, navela je organizacija Liječnici bez granica.

Oko 200 osoba primilo je medicinsku pomoć zbog problema s disanjem, 30 zbog rana od gumenih metaka i 30 zbog drugih ozljeda, rekao je dužnosnik te nevladine organizacije u kampu Idomeni.

Incidenti su izbili u nedjelju sredinom dana kada je prosvjed oko 500 osoba, koje su tražile otvaranje granica, izmakao kontroli. Neki su prosvjednici/e pokušali/e prijeći granicu uništavajući dio ograde. Makedonska policija je upotrijebila suzavac i zvučne bombe, ali je zanijekala upotrebu gumenih metaka. 

{slika}

Izbjeglice su se u nedjelju ujutro okupili na prosvjed nakon glasina koje su ovih dana kružile u improviziranom i neadekvatnom kampu u Idomeniju da će Makedonija otvoriti granicu.

Više od 11.000 migranata i izbjeglica već mjesec i pol dana boravi u Idomeniju u bijednim uvjetima i gotovo svakodnevno prosvjeduju radi otvaranja granice, zatvorene početkom ožujka nakon zatvaranja takozvane balkanske rute.

Pokušaji grčke vlade da uvjeri izbjeglice u Idomeniju da napuste kamp i presele se u obližnje prihvatne centre, zasad nisu postigli očekivane rezultate, budući da izbkeglice radije ostaju u Idomeniju nadajući se kako će se granica ipak otvoriti.

Crno sunce kao pomračenje svijesti i savjesti hrvatskoga društva

Posted on by sdadmin

Inicijativa Kulturnjaci 2016. organizirala je u nedjelju, na obljetnicu proglašenja Nezavisne države hrvatske (NDH), prosvjed u središtu Zagreba, na kojemu su okupljeni kulturni radnici i radnice crnom ceradom prekrili skulpturu Prizemljeno sunce Ivana Kožarića u Bogovićevoj ulici, u simboličnoj gesti osude ‘pomračenja svijesti i savjesti’ hrvatskoga društva.

“Tom smo gestom htjeli upozoriti na to da živimo u danima u kojima se počinje ponavljati ono što je počelo prije 75 godina, a to je reustašizacija društva. Tim činom želimo simbolično izraziti da se nad našu kulturu, ali i cijelu zemlju nadvija ista vrsta mraka kakva se nadvijala i onda”, kazala je dizajnerica Iva Babaja, referirajući se na  proglašenje Nezavisne države  Hrvatske 10. travnja 1941.

Predstavnici/e kulturnih radnika i radnica okupljenih inicijativom tom su akcijom, navode, željeli/e još jednom upozoriti na jačanje desničarkih svjetonazora u hrvatskom društvu kroz retoriku vladajućih elita.  To  je, smatraju, ponajprije evidentno u stavovima ministra kulture Zlatka Hasanbegovića zbog čega pozivaju na njegovu smjenu, za što su dosad prikupili pet tisuća potpisa kulturnih radnika i radnica raznih profila iz Hrvatske i inozemstva.

Na današnji dan osnovana je tvorevina koja je označila najmračnije razdoblje naše povijesti, zločinčka Nezavisna država…

Posted by Kulturnjaci 2016 on 10. travnja 2016

“Ministar Hasanbegović samo je jedan od instrumenata u tom planu i predvodnik upravo takve vrste programa kojim se provodi povijesni revizionizam te reustašizacija našega društva, zatvaranje slobode medija i smatrali smo da moramo progovoriti o tome”, istaknula je Babaja, koja je na prosvjedu imala ulogu glasnogovornice Inicijative.

“Smatramo da je ono što intelektualci i intelektualke u ovakvom društvu moraju raditi jest pokazivati da  ne mislimo svi isto i boriti se za slobodu mišljenja”, poručila je.

“Tužno je da se danas, 75 godina kasnije, nalazimo u atmosferi reustašizacije društva, povijesnog revizionizma predvođenog ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem i fizičkih napada na neistomišljenike koje sadašnja vlast ne samo ne osuđuje već i opravdava.

Čin prekrivanja Kožarićevog Sunca metafora je za pomrčinu svijesti i savijesti našeg društva, za mrak koji se nadvija ne samo nad hrvatsku kulturu, već i nad cijelu zemlju.

Hrvatska se ne voli skandiranjem i rukom na srcu, Hrvatska se voli borbom za njen humanizam, za slobodu mišljenja i integritet svakog njenog građanina”, priopćili su Kulturnjaci.

Tisuće prosvjedovale protiv zabrane pobačaja u Poljskoj

Posted on by sdadmin

Tisuće prosvjednika i prosvjednica izišli/e su i ovaj vikend na ulice Varšave kako bi se usprotivili/e prijedlogu vladajućih o ograničavanju prava na abortus.

Ženske udruge organizirale su prosvjed kao odgovor na prijedlog zakona o totalnoj zabrani pobačaja o kojoj bi uskoro trebao raspravljati parlament.

Konzervativna premijerka Beata Szydlo i čelnik vladajuće stranke Pravo i pravda Jaroslav Kaczinski podupiru zabranu pobačaja u toj većinski katoličkoj zemlji.

Prosvjednici/ce, među kojima su bili mladi i obitelji s djecom, traže liberalizaciju postojećeg zakona kako bi se zaštitile trudnice koje riskiraju živote zbog ilegalnih pobačaja.

Poljski zakon trenutno dopušta pobačaj u slučaju silovanja, bolesti fetusa ili ugroženosti života majke.

Među ostalim transparentima bio je i onaj “Moje tijelo. Moja odluka”.

“Ovdje smo i u ime žena iz manih gradova i sela, žena koje nemaju novaca za siguran pobačaj u Njemačkoj ili drugim zemljama”, rekla je jedna prosvjednica.

Istaknula je da su izostanak edukacije o spolnom životu i pristupa kontracepciji neki od glavnih uzroka neželjenih trudnoća, osobito među maloljetnicama.

Procjenjuje se da godišnje oko 100 tisuća građanki Poljske obavi pobačaj u inozemstvu. Godine 2015. u Poljskoj je registrirano manje od tisuću legalnih pobačaja.

Život žena u izbjeglištvu: ‘Ne znaš kome možeš vjerovati’

Posted on by sdadmin

U europskom tranzitnom kampu, žene i djevojčice objašnjavaju zašto se osjećaju sigurnije kada spavaju vani na hladnoći

“Nikada ne spavamo u isto vrijeme. Jedna od nas je stalno budna. Čule smo previše priča o ženama koje su bile napadnute i opljačkane”, kaže 38-godišnja Samaher iz Bagdada. Ima nježan glas i tužne, tamne oči.

Prije tri tjedna pobjegla je iz Iraka sa svojim sinčićem i dvije prijateljice. Sada se nalazi u tranzitnom kampu na makedonsko-grčkoj granici, čekajući vlak za Srbiju. “Jako sam umorna”, kaže. “Čak i kad je moj red, ne mogu spavati. Stalno se bojim da će se nešto dogoditi”.

Sunce sja, ali u kampu je vrlo hladno. Stotine izbjeglica su smještene u velikim šatorima koji su grijani električnim grijalicama. Na jednoj od drvenih klupa sjedi 30-godišnja Manal iz Damaska. Njezine dvije malene kćeri, od tri i četiri godine, drže se za nju, dok se desetogodišnji brat igra negdje u šatoru.

Manal koja je u poodmakloj trudnoći s četvrtim djetetom, putuje već tjednima. Prešla je Sredozemno more u gumenom čamcu i hodala kilometrima.

“Jako je teško biti trudnica na ovakvom putu. Puno se hoda”, uzdahnula je. Kaže kako je ženama u izbjeglištvu teže nego muškarcima. “Moramo se brinuti za djecu. To je posao bez predaha. Muškarcima je lakše. Oni se moraju brinuti samo za sebe”.

U dijelu kampa koji bi trebao biti prijateljski prostor za bebe i djecu, nalazi se 25-godišnja Nameen iz Homsa sa svojom malenom kćeri. Trudove je dobila dok su putovali kroz Tursku. “Srećom, uspjeli su me na vrijeme dovesti do bolnice. Porod je prošao dobro”, kaže blago se smiješeći. Nameen je ostala u bolnici nekoliko dana i odmarala se u Turskoj sljedećih deset dana, a nakon toga je prešla Mediteran u čamcu s bebom na rukama.

“Bila sam u stanju razmišljati samo o mojoj kćeri, jako sam se bojala da će se utopiti ili razboljeti. Bilo je jako hladno. Još uvijek se bojim za njenu sigurnost, dan i noć”.

Žene izbjeglice

Amnesty International i UNHCR nedavno su objavili izvještaje o ranjivom položaju žene izbjeglica i opasnostima s kojima se suočavaju.

Amnesty je u svom izvještaju zaključio kako je Europa podbacila u pružanju osnovne zaštite ovim ženama. Problem postaje još veći s obzirom da se postotak žena među izbjeglicama koje putuju kroz Europu dramatično povećao. Točni podaci nisu dostupni, ali prema UNHCR-u, prošlog ljeta je udio žena i djece među izbjeglicama iznosio jednu čevrtinu (25 posto) – danas iznosi 55 posto.

Sve žene koje je Amnesty intervjuirao za svoj izvještaj izjavile su kako se osjećale nesigurno i ugroženo u raznim etapama svoga putovanja. Izvještaj pokazuje kako su očito u većoj opasnosti nego muškarci da postanu žrtve nasilja, pljačke i ucjena.

Manal objašnjava: “Žene često nose novac jer muškarci misle kako neće biti napadnute. Ali to se događa”.

Osim toga, žene su izložene prijetnji silovanja i seksualnih napada – od strane krijumčara, zaštitara, policajaca i samih muških izbjeglica. Neki krijumčari prisiljavaju žene na seks kao razmjenu za kraće čekanje ili nižu cijenu puta.

U mnogim tranzitnim centrima žene i muškarci spavaju u istim šatorima, koriste iste zahode i prostorije za tuširanje. Amnesty u svom izvještaju opisuje što sve žene podnose kako bi minimalizirale te rizike: mnoge ne jedu ili ne piju kako ne bi morale ići na zahod; neke spavaju vani na otvorenom jer se tako osjećaju sigurnije.

“Uvijek netko želi iskoristiti ranjivu poziciju žena”, kaže Vladimir Bislimovski iz nevladine organizacije La Strada, koja pruža pomoć ženama i djeci u centru u Vinojugu. “No, žene teško govore o takvim iskustvima. Posebno kada se radi o seksualnom nasilju. Neke žene su u opasnosti ako o tome progovore. Riskiraju da ih muški članovi obitelji optuže za ‘oskrvljenu čast’ ukoliko saznaju da su silovane. Zato šute. Što znači da nemaju nikakvu podršku i pomoć, a silovatelji ostaju nekažnjeni”.

“Nedavno smo otkrili kako je dvije djevojčice iz Afganistana silovala grupa muškaraca na ‘ničijoj zemlji’ između Mađarske i Srbije”, kaže Jelena Hrnjak iz NGO-a Atina. “To smo otkrili samo zbog tučnjave u kojoj je jedan od silovatelja ubijen nožem. To se inače nikada ne bi otkrilo”.

Žrtve trgovine ljudima

Jelena Hrnjak sakuplja informacije o specifičnim problemima s kojima se suočavaju žene u izbjeglištvu kako bi educirala pomagače/ice u prepoznavanju tih opasnosti.

“Nadležne službe ovdje uopće ne uočavaju pobleme s kojima se susreću žene izbjeglice. Uglavnom se govori o hrani i toploj odjeći, no nitko ne razmišlja o sigurnosti žena”.

Na cesti i u kaosu tranzitnih kampova žene i djevojčice su izložene svim mogućim opasnostima. Hrnjak zna za slučajeve kada su žene bile prisiljene raditi za krijumčare i trgovce drogom.

“Kada im ukradu novac, ne mogu nastaviti putovati. A moraju napustiti tranzitnu zemlju u roku od 72 sata, tako da će za novac učiniti bilo što. Tako postaju žrtve trgovine ljudima”.

Bislimovski nam je ispričao o dvjema djevojčicama iz Sirije, od 8 i 15 godina, koje su u Vinojugu ostavili ljudi koji im očito nisu bili rođaci. “Ti ljudi su shvatili da će ih puno koštati ako povedu djevojčice sa sobom kroz Europu”, kaže. “Bilo je očito da nisu imali dobre namjere. I ne bi bilo prvi put da su djevojčice u izbjeglištvu prisiljene na prostituciju. Mlađa djevojčica je crtala sjekire i krv. Trebali smo ih od samog početka smjestiti u sklonište”.

U šatoru se nalazi Noura Hassan koja pripaljuje cigaretu. Noura je komunikativna 50-godišnja Kurdinja iz Iraka. “Moja kuća je srušena bombama, većina moje rodbine je mrtva. Muž mi je pobjegao u Libanon još prije, a ja sada pokušavam doputovati do svoje djece koja žive u Njemačkoj”, objašnjava.

Noura je putovala sama, no sada se pridružila obitelji koju je upoznala kada su prolazili kroz Grčku. “Kada ste žena, ne biste smjeli putovati sami”, kaže Hassan. “Ja se ne bojim, ali čula sam mnoge priče o tome što se događa ženama”.

Opisuje svoje zastrašujuće iskustvo s turske granice, kada joj policajci nisu htjeli dati propusnicu. “Vikali su na ljude i udarali ih. Čekala sam cijelu noć. Na kraju sam prešla kada nisu gledali”.

“Ljudi kažu da su žene zaštićene budući da putuju sa svojim obiteljima”, kaže Hrnjak. “No, među izbjeglicama je mnogo žena koje su same. Zbog vlastite sigurnosti, priključuju se drugim grupama, pa se tako čini da putuju sa svojim obiteljima. No, te grupe nisu uvijek dobronamjerne. Osim toga, neke žene koje doista putuju sa svojim obiteljima suočene su s obiteljskim nasiljem. Na putu se događaju napete situacije i muškarci su često nasilni prema ženama iz obitelji. Upoznala sam jednu Afganistanku koju je neprekidno tukao njezin najstariji sin. Vidjeli/e smo mnoge pretučene žene”.

Djevojke su u velikoj opasnosti

Samaher sada sjedi u prostorijama Crvenog križa s tlakomjerom oko ruke. Kaže kako je boli glava. Krvni tlak joj je vrlo visok – što je možda posljedica konstantnog stresa i napora.

Aleksandar Jonuzoski, koji radi kao bolničar u Crvenom križu, kaže: “Dolazi nam mnogo žena. Mnoge imaju problema s urinarnim infekcijama. Premalo piju, zahodi nisu čisti i nisu navikle na hladnoću”. Kaže da ima i mnogo trudnica – oko 30 po jednoj smjeni u kampu. Mnoge od njih imaju krvarenja, a ima i spontanih pobačaja. “Izložene su ogromnom stresu, stoje dugo u kolonama, gurane su u metežima – sve to je za trudnice jako opasno. Činimo sve što je u našoj moći kako bismo ih smjestili u bolnicu. No, ponekad inzistiraju da nastave s putovanjem. Neke od njih moraju tražiti dopuštenje od muža da ostanu u bolnici”.

U kampu pada noć, a iznad snježnih planina nebo je ružičasto. Gomila ljudi stoji ispred šatora u kojemu se dijeli topla odjeća. Među njima je i 18-godišnja Marwa iz Aleppa u Siriji. Ispod pletene vunene kape s cvjetićima proviruje njezina tamnoplava kosa. Putuje deset dana sa svojom obitelji i dečkom.

“Kada smo prelazili Grčku izgubili smo prtljagu s odjećom. Od tada nam je jako hladno”, kaže Marwa. “No najgore je bilo u Siriji. Vojnici su mi htjeli oduzeti novac i posvuda su me pipali. Jako sam se bojala. No, nisu našli novac. Sakrila sam ga u donje rublje”, smješka se. “Opasno je biti djevojka u izbjeglištvu. Na putu ne znaš što možeš očekivati. Ne znaš kome možeš vjerovati”.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org