Menadžeri primaju 115% više plaće, tekstilne radnice 40% niža primanja od prosjeka

U Hrvatskoj žene imaju gotovo 10 posto nižu plaću od muškaraca jer u prosjeku zarade 5.028 kuna, dok muškarci primaju 5.521 kunu, pokazuje istraživanje portala MojPosao provedeno u prvom tromjesečju 2016. Prema toh analizi, u odnosu na prethodni kvartal, plaća muškaraca nije se mijenjala, dok je prosječna plaća žena pala za jedan posto.

Muškarci u prodaji 1.532 kune veću plaću od žena

Najveće razlike su u zanimanju prodaje i uslužnih djelatnosti, gdje su žene prosječno plaćene 28 posto manje od muškaraca. Muškarci u prodaji imaju prosječno za 1.532 kune veću plaću od žena, a u uslužnim djelatnostima za 1.202 kune, pokazalo je istraživanje. 

Žene su pak bolje plaćene od muškaraca u osiguranju, telekomunikacijama i opskrbi električnom energijom, ali razlike su manje. U osiguranju žene imaju 16 posto, u telekomunikaciji 12 posto, a u zanimanjima s područja opskrbe električnom energijom u prosjeku 11 posto višu plaću. U kategoriji informacijskih tehnologija, kao dominantno muškom zanimanju, ta razlika među spolovima je najmanja.

U privatnim tvrtkama u pretežno stranom vlasništvu žene su plaćene u prosjeku 11 posto manje od muškaraca dok, s druge strane, u javnoj i lokalnoj samoupravi žene primaju za jedan posto višu plaću nego muškarci.

Top menadžeri primaju 115 posto više od prosjeka

Najveće plaće su u kategoriji top managementa, gdje su plaće 115 posto više u odnosu na prosjek, a najmanje u tekstilnoj i kožnoj industriji, gdje radnici/e imaju čak 40 posto niža primanja od prosjeka. Također, 40 posto niže od prosjeka su plaće u pomoćnim zanimanjima, a radnici/e u uslužnim djelatnostima plaćeni su 32 posto manje. 

Nakon top managementa, najplaćenija zanimanja su iz područja tehnologije i razvoja sa 74 posto višom plaćom od prosjeka, slijede ljudski potencijali s 37 posto, te informacijske tehnologije sa 35 posto višom plaćom od hrvatskog prosjeka.

Završeni magisterij ili doktorat povećava plaću u prosjeku za 113 posto u odnosu na srednju stručnu spremu, dok ispitanici/E s postdiplomskim ili MBA školom imaju 73 posto višu plaću od prosjeka.

Osobe sa završenim fakultetom u prosjeku imaju 54 posto višu plaću od onih sa srednjoškolskim obrazovanjem, a 25 posto višu plaću od prosječne. 

Ispitanici/e s višom stručnom spremom imaju 9 posto višu plaću od prosjeka, a 34 posto višu od ispitanika sa srednjom stručnom spremom. Plaća onih sa srednjom stručnom spremom je oko 20 posto niža od prosječne.

Najbolje plaće u stranim privatnim tvrtkama

Plaća u privatnim tvrtkama u stranom vlasništvu je 14 posto viša od prosjeka, a iznosi 6.005 kuna. Prosječna plaća u tvrtkama u državnom vlasništvu tri posto je viša od prosjeka i iznosi 5.434 kune, dok su plaće u tvrtkama u pretežno domaćem vlasništvu najniže i iznose 4997 kuna, što je pet posto ispod prosjeka.

U tvrtkama s manje od 10 zaposlenih prosječna plaća je 13 posto ispod prosjeka. Najviša prosječna plaća je u tvrtkama većim od 1.000 zaposlenika – 9 posto je viša od prosjeka, a iznosi 5.765 kuna.

Prema županijama 20 posto nižu plaću od prosjeka u prvom kvartalu zabilježile su Virovitičko-podravska i Požeško-slavonska županija, dok je plaća i dalje najviša u Gradu Zagrebu s oko 15 posto iznad prosjeka, što iznosi 6052 kune. 

U prvom tromjesečju prosječna mjesečna neto plaća u Hrvatskoj iznosila je 5.285 kuna, jedan posto više nego u prethodnom kvartalu, no u odnosu na isto razdoblje prošle godine niža je za jedan posto. Pribrojimo li neto plaći bonuse, tada je visina prosječne mjesečne plaće 5493 kune, što je jedan posto više nego u prošlom kvartalu, priopćio je MojPosao.

Fašisti upali u Društveni centar Oktobar i napali aktiviste

U prostorije Društvenog centra Oktobar u Beogradu, 31. marta, upali su neonacisti i palicama napali četvero aktivista koji su se tamo našli. Jednom je slomljen nos i lakše ozlijeđena ruka, dok je druga osoba također zadobila povrede ruke.

“Društveni centar Oktobar je mjesto posvećeno i izgrađeno na principima jednakosti, slobode i solidarnosti. Oktobar je oduvijek bio prostor u kome su dobrodošli svi ljudi koji razumiju ove principe. To je prostor u kome nacisti i fašisti nisu dobrodošli i nikad neće biti dobrodošli. Upravo zbog toga je Oktobar i napadnut”, priopćili su i dodali kako nastavljaju dalje istim smjerom.

Napad je odmah prijavljen policiji, no napadači su se prije njihovog dolaska razbježali. Kako se doznaje, petorica od njih sedmoro ipak su uhićeni.

Last night, on March 31st 2016, neo-Nazists attacked the Social Center Oktobar. Seven men with sticks barged into the…

Posted by Zadruga Oktobar on 1. travnja 2016

Ljevičarka Veronika Mendoza ima velike šanse za drugi krug predsjedničkih izbora u Peruu

Ljevičarska predsjednička kandidatkinja Veronika Mendoza prema najnovijim anketama ima veliku šansu na predstojećim izborima u Peruu postati glavna konkurentica kandidatkinji desnice Keiko Fujimori. Mendoza, koja je na početcima kampanje prema rezultatima anketa jako loše stajala, sad je u borbi za drugo mjesto u prvom krugu izbora s nadom da osigura mjesto u drugom krugu protiv favoritkinje Fujimori, javlja telesurtv.net.

Članica Kongresa i kandidatkinja lijevog Broad Fronta trebala bi osvojiti 17,3 posto glasova na predstojećim izborima 10. travnja, što znači da će se naći u tijesnoj borbi za drugo mjesto s ekonomistom Svjetske banke i MMF-a Pedrom Pablom Kuczynskim, koji prema najnovijim anketama ima 18,6 posto glasova biračkog tijela.

Mendoza je u središte pozornosti došla obećanjima o borbi protiv nejednakosti i jačanju radničkih prava, rješavanju pitanja rodne neravnopravnosti, pojačanom nadziranju proizvodnih pogona te revidiranju peruanskog Ustava iz 1993. godine, iz ere diktature Alberta Fujimorija.

“Želimo li zadržati Ustav napisan od strane diktatora kojim se jamče privilegije manjini na račun velike većine?”, rekla je Mendoza prošli tjedan. “Želimo duboku i istinsku promjenu, želimo radikalnu promjenu”, izjavila je.

Mendoza se suočava s prljavom anti-kampanjom, koja uključuje marginaliziranje u medijima i kritiziranje njezinih socijalističkih politika na način da ih se uspoređuje s politikom bivšeg venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza. Ona pak tvrdi da će njezin pristup biti drugačiji s većom ulogom privatnih ulaganja u peruanskom gospodarstvu.

U međuvremenu, favoritkinja u predsjedničkoj utrci, Keiko Fujimori, kći bivšeg diktatora Alberta Fujimorija, zadržala je svoje vodstvo od 42 posto glasova u anketama unatoč kontroverzama povezanim s njenom kampanjom, kao na primjer, optužbama za kupovinu glasova.

Kako nadići kapitalističke oligarhe i doseći socijalističku demokraciju?

Socijalizam se često poistovjećuje s autoritarnošću. Ali, socijalisti i socijalistkinje su kroz povijest bili/e među najupornijim zagovarateljima demokracije.

Generacija Amerikanaca/ki učila je da je Hladni rat bio rat slobode protiv tiranije i pobjeda je bila čvrsto na strani demokratskog kapitalizma. Svi tipovi socijalizma bili su povezani sa zločinima u Sovjetskom Savezu i odbačeni kao loša ideja, piše Joseph M. Schwartz za Jacobin.

Međutim, mnogi socijalisti/kinje su bili/e dosljedni/e protivnici/ce autoritarizma – i lijevog i desnog usmjerenja. Sam Marx shvaćao je da će radnici/ice uspjeti stvoriti socijalističko društvo jedino uz pomoć snage koju im daje brojnost. S tim u vidu, na kraju Komunističkog manifesta uputio je gromki poziv radnicima/cama da pobijede u borbi za demokraciju i protiv aristokratskih i reakcionarnih sila.

Legije socijalista/kinja kročile su tom stazom, gorljivo braneći politička i građanska prava, boreći se u isto vrijeme za demokratizaciju kontrole nad ekonomskim i društvenim životom uz pomoć većih socijalnih prava i demokracije na radnom mjestu. Unatoč općoj tvrdnji da je “kapitalizam isto što i demokracija”, kapitalisti koji su ignorirali pritisak koji je stvarala organizirana radnička klasa, nikad nisu podržavali demokratske reforme.

Dok su u Sjedinjenim Državama bjelački muškarci dobili opće pravo glasa do vremena predsjednika A. Jacksona, europski socijalisti su se do kraja 19. stoljeća morali boriti protiv autoritarnih kapitalističkih režima u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i drugim zemljama, kako bi muškarci iz siromašne radničke klase dobili pravo glasa. Socijalisti su dobili podršku jer su popularno bili smatrani najdosljednijim pristašama opće borbe za pravo glasa muškaraca – a s vremenom i za pravo glasa žena – a uz to i pravo na legalno osnivanje sindikata i drugih dobrovoljnih udruga.

Socijalisti/kinje i njihovi pristaše u radničkom pokretu davno su shvatili da ljudi na rubu egzistencije, kojima je očajnički potrebna pomoć, ne mogu biti slobodni. Stoga se izvan Sjedinjenih Država socijalizam obično povezuje s nastojanjem da se osigura zdravstvena njega, dovoljno javnih obrazovnih ustanova, vrtića i umirovljeničkih domova, a unutar Sjedinjenih Država s podrškom takvim nastojanjima.

Socijalisti/kinje su demokratske reforme bezuvjetno podržavali/e, ali su istovremeno vjerovali i da se moć klase, potrebna kako bi se obuzdala moć kapitala, ne smije slabiti kako bi radnička klasa dobila potpunu kontrolu nad svojom društvenom i ekonomskom sudbinom. Iako su kritizirali kapitalizam kao antidemokratski, socijaldemokrati/kinje su bili/e dosljedni u svom suprotstavljanju autoritarnim vladama koje su tvrdile da su socijalističke.

Revolucionari/ke poput Rose Luxemburg i Victora Sergea kritizirali su ranu vladu Sovjetske Rusije, zbog njihovog zabranjivanja opozicijskih stranaka, eliminacije eksperimenata vezanih uz demokraciju na radnom mjestu i neuspjelog prihvaćanja političkog pluralizma i civilnih sloboda. Ako su sva sredstva proizvodnje u vlasništvu države, nameće se pitanje: do koje je mjere ta država demokratska?

Kao što je 1918. u svom pamfletu o ruskoj revoluciji napisala Rosa Luxemburg: “Bez općih izbora, nesputane slobode tiska i okupljanja, slobodna sukoba mišljenja, život odumire u svakoj otvorenoj instituciji, postaje privid životu u kojem samo birokracija ostaje aktivan element”.

Rosa Luxemburg je znala da je Pariška komuna iz 1871. koja je bila kratak eksperiment radikalne demokracije, koji su Marx i Engels smatrali jedinom istinskom vladom koju je osnovala radnička klasa, imala više političkih stranaka u svom gradskom vijeću, od kojih je samo jedna bila vezana za Marxov Međunarodni savez radnika.

Vjerni tim vrijednostima, socijalisti, komunisti disidenti i nezavisni sindikati vodili su demokratsku pobunu protiv vladavine komunizma u Istočnoj Njemačkoj 1953., Mađarskoj 1956. i Poljskoj 1956., 1968. i 1980. godine. Socijaldemokrati/knje su također izveli/e kratak, ali izuzetan eksperiment sa “socijalizmom s ljudskim licem” za vrijeme Dubčeka u Čehoslovačkoj 1968. godine. Sve su te pobune uništili sovjetski tenkovi.

Međutim, pad Sovjetskog Saveza nije značio pobjedu demokracije. Socijalisti/kinje ne prihvaćaju tvrdnju da je kapitalistička demokracija potpuno demokratska. Zapravo, oni iz bogatijih krugova zaboravili su čak i na osnove demokracije, kad su osjetili da ih radnički pokreti ugrožavaju.

Marxova analiza u Osamnaestom Brumaireu Louisa Bonaparta (The Eighteenth Brumaireu), o podršci francuskih kapitalista Louisu Napoleonu u državnom udaru na Drugu Francusku Republiku, zloguki je prorok kasnije podrške fašizmu u 1930-ima. U oba slučaja kapitalisti podržavaju sitnu buržoaziju u raspadu, srednji stalež pod opsadom i tradicionalnu zemljoradničku elitu, u nastojanju da osujete jačanje aktivizma u redovima radničke klase – i to putem svrgavanja demokratskih vlada.

Autoritarni režimi 1970-ih i 1980-ih u Latinskoj Americi na isti su način privukli podršku korporacija sličnog tipa. Velik dio prestiža postratne europske ljevice i današnje ljevice u Latinskoj Americi proizlazi iz činjenice da su najdosljedniji protivnici fašizma.

Socijalistički i antikolonijalistički pokreti 20. stoljeća znali su da revolucionarni demokratski ciljevi jednakosti, slobode i bratstva nisu mogli biti ostvareni ako se neravnopravna ekonomska moć može pretvoriti u političku moć, i ako kapital  dominira nad radnicima/cama. Socijalisti se bore za ekonomsku demokraciju zbog  radikalne demokratske vjere u to da “o onome što se tiče svih, moraju i odlučivati svi”.

Kapitalistički argument da individualni izbor na tržištu sam po sebi znači i slobodu, zapravo skriva činjenicu da je kapitalizam nedemokratski sustav u kojem većina ljudi troši većinu svog života na to da im netko “šefuje”. Korporacije su vrsta hijerarhijske diktature jer oni koji u takvom sustavu rade nemaju pravo glasa kad se odlučuje na koji će se način proizvoditi, što će se proizvoditi i na koji će način ostvareni profit biti upotrebljen.

Radikalni/e demokrati/kinje vjeruju da je obvezujući autoritet (ne samo zakoni, nego i moć da se odlučuje o raspodjeli radne snage u poduzeću), opravdan samo ako u instituciji svaki član/ica na kojeg/u njene prakse utječu ima pravo glasa u donošenju tih odluka.

Demokratizacija kompleksnog gospodarstva najvjerojatnije bi stvorila cijeli niz raznih institucionalnih oblika, od poduzeća u vlasništvu radnika/ica i zadruga, do financijskih institucija u državnom vlasništvu i prirodnih monopola (kao što su telekomunikacije i energenti) – kao i međunarodne regulative vezane uz radnička prava i standardi na polju zaštite okoliša.

Opću strukturu gospodarstva određivala bi demokratska načela, a ne državni birokrati. No, ostaje nam pitanje: kako nadići kapitalističke oligarhe i doseći socijalističku demokraciju?

Do 1970-ih, mnogi socijaldemokrati/kinje su shvatili/e da korporativnu profitabilnost osujećuju ograničenja koja su 1960-ih kapitalu nametnuli radnički, feministički, antirasistički i ekološki pokreti. Shvatili su da će se kapitalisti osvetiti putem političke mobilizacije, outsourcinga i uskraćivanja novih investicija.

Stoga su diljem Europe socijalisti/kinje zagovarali/e reforme čiji je cilj bio dati javnosti veću kontrolu nad investicijama. Radnički pokret u Švedskoj prihvatio je Meidnerov plan, program putem kojeg bi se kroz razdoblje od 25 godina oporezivali profiti korporacija, što bi omogućilo da velika poduzeća postanu javno vlasništvo. Koalicija između socijalista i komunista, zahvaljujući kojoj je 1981. François Mitterrand postao francuski predsjednik, nacionalizirala je 30 posto industrije u Francuskoj i radikalno povećala pravo na sindikalno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora.

Posljedica toga bila je da se francuski i švedski kapital ulagao u inozemstvo umjesto kod kuće, a to je izazvalo recesiju koja je zaustavila to obećavajuće kretanje prema demokratskom socijalizmu. Politike M. Tatcher i Reagana osigurale su nastavak tridesetogodišnje prakse desindikalizacije i rezova, i time je potvrđeno predviđanje ljevice: ili će socijalisti prijeći od socijalne države na demokratsku kontrolu nad kapitalom, ili će moć kapitalista oslabiti postignuća postratne socijalne demokracije.

Danas se socijalisti/kinje diljem svijeta suočavaju sa zastrašujućim izazovom – kako da radnička klasa ponovno zadobije političku moć koja bi bila dovoljno jaka da uništi konsenzus  konzervativaca i socijaldemokrata “trećeg puta” u korist politika štednje koje diktiraju korporacije.

Ali, što s brojnim vladama zemalja u razvoju, koje se još smatraju socijalističkima, a osobito onim jednostranačkim? Jednostranačke komunističke države na mnogim su razinama imale više zajedničkog s autoritarnim “razvojnim” kapitalističkim državama – kao na primjer Prusija i Japan u drugoj polovici 19. stoljeća, postratna Južna Koreja i Tajvan – nego s vizijom demokratskog socijalizma. Tim je vladama industrijalizacija u rukama države bila važnija od demokratskih prava, a osobito onih prava koja su zahtijevali nezavisni radnički pokreti.

Ni Marx, ni klasični europski socijalizam, nisu predvidjeli da će revolucionarne socijalističke stranke s velikom spremnošću zgrabiti moć u pretežito agrarnim i autokratskim društvima.

Te su stranke djelomično proizašle iz radničke klase koju je radikalizirala eksploatacija stranog kapitala. Ali u Kini i Rusiji komunisti su došli na vlast i zbog toga jer aristokracija i diktatori nisu uspjeli narod obraniti od invazije – poražene čete vojnika-seljaka željele su mir i zemlju.

Suvremene ekonomske reforme u Kini, Vijetnamu i Kubi preferiraju socijalno-tržišno gospodarstvo u kojem značajni utjecaj imaju vanjski kapital i seljaci s vlastitom zemljom. Međutim, elitni predstavnici jednostranačja, koji su nastojali uvesti te eksperimente ekonomskog pluralizma, gotovo su uvijek nastojali ušutkati borce za politički pluralizam, civilne slobode i radnička prava. Unatoč stalnim državnim maltretiranjima, sve snažnija radnička borba u zemljama poput Kine i Vijetnama mogla bi oživjeti ulogu radničke klase u promicanju demokracije. Socijalisti/kinje svoju solidarnost ulažu upravo u takve pokrete, a ne u diktatorske vlade.

Naravno, poznata nam je i bogata povijest eksperimentiranja s demokratskim socijalizmom u razvijenim zemljama – od koalicije Narodno jedinstvo Salvadora Allendea u Čileu 1970-ih, do vlade Michaela Menleya u njenim ranim godinama na Jamajci u istom desetljeću.

U Boliviji, Venezueli, Ekvadoru i Brazilu “ružičasta plima” danas predstavlja niz eksperimenata na polju demokratskog razvoja – iako njihova politika više ovisi o redistribuciji profita dobivenog izvozom proizvedenih robâ, nego o restrukturiranju odnosa moći unutar ekonomskog sustava. Ali, vlada Sjedinjenih Država i globalni kapitalistički interesi neumorno nastoje osujetiti čak i najskromnije pokušaje uspostavljanja ekonomske demokracije.

CIA i Britanska tajna služba svrgnule su demokratski izabranu vladu Mohammada Mosaddegha u Iranu 1954., kada je nacionalizirala tvrtku British Petroleum. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka prekinule su priljev kapitala u Čile, a CIA je aktivno sudjelovala u brutalnom vojnom udaru koji je u toj zemlji izveo Augusto Pinochet. Sjedinjene Države su bile u tajnom sporazumu i sa IMF-om, kako bi pritisnuli jamajkansku ekonomiju za vrijeme Manleya.

Agresivnost kapitalista čak i u slučajevima umjerenih vladinih reformi u zemljama u razvoju ne poznaje granice. Amerika je silom srušila i vladu Jacoboa Árbenza u Gvatemali 1954., i svrgnula predsjednika Juana Boscha u Dominikanskoj Republici 1956. godine jer im je više odgovarala umjerenija agrarna reforma.

Studenti/ice povijesti ne bi se trebali zapitati vodi li socijalizam nužno u diktaturu, nego može li reanimirani socijalistički pokret nadjačati autoritarnu i antidemokratsku prirodu kapitalizma.

Prevela i prilagodila Petra Kos

Tribina ‘Kontekstualizacija historijskog revizionizma’

Kulturnjaci 2016 pozivaju na tribinu “Kontekstualizacija historijskog revizionizma” koja će se održati u srijedu, 6. travnja 2016., u 18 sati sati u Novinarskom domu (Perkovčeva 2, Zagreb).

Predizbornu kampanju i prve mjesece ove Vlade obilježila je snažna retorika usmjerena prema tobožnjim neprijateljima Hrvatske, a to su svi čije se mišljenje razlikuje od onog uskogrudnog, nacionalističkog i retrogradnog. Ovaj pristup, između ostaloga, za cilj ima reinterpretciju zbivanja iz nedavne povijesti na ovim prostorima te njihovu reviziju s krajnjim ciljem izgradnje novog nacionalnog obrasca koji će poništiti sve realno postojeće ideološke podjele i odvesti hrvatsko društvo u ideološki monolit – nužno oruđe za takvo djelovanje je ograničavanje građanskih sloboda i gušenje pluralizma.

Najisturenija figura ovakve nacionalne “kulturne revolucije” jest ministar kulture Zlatko Hasanbegović, čiji se znanstveni i politički profil pokazao osobito odgovarajućim za provedbu ovog projekta trenutne Vlasti.

“Ja sam anti-fašist i anti-komunist”, izjava je koja se često čuje u proteklo vrijeme iz krugova vladajuće elite, no uporno inzistiranje na izjednačavanju i opravdavanju teze o dva totalitarizma u sebi nevješto krije afirmaciju i blagonaklonost prema ustaškom režimu.

Koje su implikacije revizije povijesti na društvenu klimu? Koje su stvarne posljedice afirmacije najcrnjih figura iz hrvatske povijesti, a istovremene šutnje o istinskom karakteru NDH?

Prošle su godine Europa i svijet obilježili sedamdesetu godišnjicu pobjede nad fašizmom koja je možda i posljednja godina širokog konsenzusa o tome kako je retorika isključive, jedinstvene nacionalne misli, samo korak prema stvarnom činjenju zla.

Odgovore na ova pitanja te uvide u kontekstualizaciju historijskog revizionizma dat će uvaženi/e znanstvenici/ce, govornici/ce na tribini dr. sc. Tvrtko Jakovina, dr. sc. Dragan Markovina te dr. sc. Sibila Petlevski, uz moderaciju spisateljice i povjesničarke Đurđe Knežević.

Do mira zaštitom najslabijih

Obilježavanje Međunarodnog dana žena  8. ožujka u mnogim se gradovima u Francuskoj pretvorilo u cjelomjesečni program posvećen pitanjima nenasilja, slobode, ravnopravnosti, migracija, nužnih promjena našeg svijeta. Razlog tomu jest prepoznavanje istih problema koji pogađaju žene, radnike/ice, manjine, studente/ice, migrante/kinje… a posebno socijalna i radnička prava koja su se našla na udaru državnih politika.

Emocije, motiviranost, angažman i solidarnost riječi su kojima se mogu opisati diskusije i susreti što su ih razne grupe i organizacije provodile tijekom ožujka u Francuskoj povodom Dana žena, ali i novog buđenja ženskih zahtjeva i pokreta. Tome novom zamahu doprinijelo je, prije svega, smanjivanje radničkih i socijalnih prava, te ratovi koji se vode na Bliskom istoku i Mediteranu – tragedija izbjeglica (većinom žena), što je na jedinstven način pokazalo internacionalnu, globalnu sliku položaja žena danas. Nasuprot enormnom tehnološkom razvoju i mogućnostima koje on nosi, nasuprot edukaciji, razvijenim sredstvima informacija i komunikacija, oni koji drže poluge moći ne dozvoljavaju promjene koje bi dovele do prosperiteta za sve. Stoga analize ukazuju na pogoršavanje položaja žena u svim zemljama te na globalnu povezanost borbe za preraspodjelu društvene moći (i bogatstva). No, u istom se položaju počinju prepoznavati i drugi – mladi bez perspektive, radnici/ce čija se prava zakidaju, nezaposleni/e imigranti/ce… Sve je to utjecalo na sadržaj diskusija koje se vode u Francuskoj, a ovom prilikom predstavljamo ih kroz susret organiziran u gradu Rennes u pokrajini Bretagne, koja ima snažan mirovni pokret, te podršku gradskih i regionalnih vlasti.

Susret je najavila apsolventica Hélène Jeune i predstavila glavne sudionice rasprave: Fathia Saidi – sociologinja, feministkinja, radio/TV urednica (Tunis); Elena Espinosa – aktivistkinja za ljudska prava (Meksiko); Hayal i Miral – mirovne aktivistkinje koje se primarno bave pravima Kurda/inja (Turska); Shura Dumanic – mirovna aktivistkinja, publicistkinja i izdavačica (Hrvatska); Marie-Léonie Kingansi – aktivistkinja za zaštitu žena Konga.

Ovaj je susret organiziran u okviru programa “Rennes za prava žena” kojeg provodi grad Rennes, a suorganizatori su mirovni pokret Bretagne te nekoliko ženskih grupa i organizacija. Nadalje, angažman samog grada i njegovih građana i građanki vodi se rezolucijama Ujedinjenih naroda. Mir, jednakost, nenasilje osnovna je tema susreta, o čemu su s velikim žarom, i isto takvim zanimanjem brojne publike, govorile gošće tribine, i u čemu su prisutni/e sudjelovali/e u dvosatnoj debati.

O mizoginoj kulturi i teškom položaju žena govorila je Elena Espinoza iz Meksika, gdje su silovanja, ubojstva i obespravljivanje žena u nekim dijelovima zemlje svakodnevno iskustvo. “Žena ne smije sjediti pred svojom kućom u nekim gradovima jer može biti izložena napadu”, svjedočila je Elena.

Skoro ista su iskustva iz Konga, pokrajine Kivu, o čemu je opširno izvješće nakon obilaska terena dala Marie-Leoni Kingasi.

Deklaracija za zaštitu mladih i žena

Tijekom večeri podijeljen je tekst “Delaracije za mir, protiv teorizma, integrizma i nasilja, u cilju prevencije i zaštite mladih i žena“, kojoj su se mnogi/e sudionici/e pridružili/e tijekom večeri. Ista deklaracija kruži i potpisuje se putem socijalnih mreža. Deklaracija zagovara potpuno drugačiji pristup od onog koji je službeni državni stav i politika, a taj pristup je rezultat internacionalnog dijaloga i doprinosa žena razumijevanju aktualne situacije. Tako Tunižanka, novinarka i sociologinja Fethia Saidi objašnjava da su mladi u islamskom svijetu pogođeni problemima identiteta, da idejno lutaju, te da su na meti vjerskih konzervativaca i ortodoksa, zagovornika rata i nasilja, koji ih uvlače u svoju mrežu. “Nitko od njih ne želi nasilje, trebamo ih zaštititi od manipulacije, da ne postanu žrtve koje će nadalje prouzročiti nove žrtve”.

Slično su svjedočile mlada Kurdkinja i njena turska prijateljica koje su pokazavši snimke s masovnih demonstracija žena u Istanbulu 8. ožujka govorile o represiji koju trpe kako od strane turskih vlasti, tako i od terorističkih grupa. No, ujedno su svjedočile i o ogromnoj snazi tamošnjih žena i njihovoj odlučnosti da se suprotstave nasilju i ratu.

Zašto po svaku cijenu treba izbjeći rat kao najgori oblik nasilja govorila je Shura Dumanić, mirovna aktivistkinja, koja je naglasila teškoću obnove društva, posebno ljudskih veza i povjerenja te o nastavku tenzija putem određenih politika.

Stoga se u Deklaraciji konstatira porast svih oblika nasilja nad mladima i ženama, te potreba uspostave adekvatnih preventivnih mjera i politike. “Pozivamo nacionalne i međunarodne institucije da uspostave političke, društvene i ekonomske mehanizme, sposobne da: integriraju mlade s teškoćama u društvo, putem posebnih programa i projekata; osposobe mlade za bolje prihvaćanje humanih vrijednosti, putem školovanja i razvoja civilnog društva; osvijeste mlade o društvenim posljedicama raznih terorističkih aktivnosti; uvedu odgoj za kulturu mira, nenasilje i ravnopravnost”.

Uz ovo, inicijatori/ce Deklaracije osuđuju svaki teroristički akt. Apeliraju na internacionalnu solidarnost i pokretanje internacionalne civilne strategije protiv svih oblika nasilja, terorizma i rata, kako bi se terorizam suzbijao na mirovan, demokratski način, uz angažman svih i poštivanje ljudskih prava svih.