Europski parlament: poljska vlada utjecala je na sudsku odluku o zabrani pobačaja

Europski parlament optužio je poljsku nacionalističku vladu da je nepropisno utjecala na sud koji je donio gotovo potpunu zabranu pobačaja, navodeći da to ukazuje da je vladavina zakona u Poljskoj potpuno zakazala.

Predsjetnik suda uzvratio je optuživši Europski parlament za “neviđeno” miješanje u internu politiku zemlje, što je posljednji u nizu sukoba između institucija u Varšavi i Bruxellesu.

Stotine tisuća Poljakinja izašlo je na ulice od presude Ustavnog suda od 22. listopada koja je oštro ograničila ionako restriktivne poljske zakone o pobačaju. U prosvjedima je zabilježen širi izljev bijesa na poljsku nacionalističku vladu, a mnogi su kritizirali vladine reforme pravosuđa za koje kažu da su vladajućoj stranci Pravo i pravda (PiS) omogućili da bira suce.

U rezoluciji članova/ica Europskog parlamenta presuda o pobačaju opisana je kao još jedan primjer političkog preuzimanja pravosuđa i sistemskog kolapsa vladavine zakona u Poljskoj. “Spomenutu presudu izrekli su suci koje su izabrali i koji potpuno ovise o političarima iz koalicije pod vodstvom vodeće stranke”, dodali su.

Rezolucija poziva EU institucije da učine više kako bi podržali pravo na seksualno i reproduktivno zdravlje žena u državama članicama te na potporu građanima/kama i organizacijama civilnog društva koje njeguju vladavinu zakona. Rezolucija je usvojena s 455 glasova za, 145 protiv i 71 suzdržanim.

Julia Przylebska, čelnica poljskog Ustavnog suda, optužila je zakonodavce Europskog parlamenta za miješanje u unutarnja pitanja zemlje. “Zastupnici ulaze u područje neovisnosti Ustavnog suda… što krši podjelu vlasti, a time i temelje demokracije”, dodala je.

Odluka o zabrani pobačaja na kraju je odgođena, a vladajuća stranka je poručila da čeka da sud pruži detaljnije obrazloženje.

Plaće žena i slabije plaćene radne snage najviše pogođene u pandemiji

Mjesečne su plaće padale ili stagnirale u mnogim zemljama u prvih šest mjeseci 2020. godine, a pandemija je najviše pogodila slabije plaćene radnike i žene, priopćila je Međunarodna organizacija rada (ILO). Kriza će vjerojatno u bliskoj budućnosti nanijeti masivan pritisak na smanjenje plaća, navodi se u izvješću agencije Ujedinjenih naroda.

Iako su plaće padale ili sporije rasle u dvije trećine zemalja za koje su bili dostupni podaci, u preostaloj trećini porast plaća uvelike je bio posljedica toga što su mnogi slabije plaćeni radnici izgubili posao, što je prosjek više pokosilo.

Bez subvencija za otpuštanje zbog pandemije koronavirusa, žene bi u drugom tromjesečju izgubile 8,1 posto svojih plaća, u usporedbi s 5,4 posto u slučaju plaća muškaraca, pokazalo je izvješće izrađeno na uzorku od 28 europskih zemalja.

Oni na niže kvalificiranim poslovima izgubili su više sati rada nego oni na menadžerskim pozicijama ili poslovima s plaćama u višem rangu, navodi se u tekstu.

“Rast nejednakosti stvoren krizom COVID-19 prijeti dovesti do porasta siromaštva i socijalnoj i ekonomskoj nestabilnosti koja bi bila poražavajuća”, rekao je glavni direktor ILO-a, Guy Ryder.

Identitetske politike bez klasne optike

“Deset godina kasnije sve mi je bilo jasnije…”, pjeva Jura Stublić u starom hitu koji još ponekad možete čuti na nekoj mainstream radio stanici u taksiju ili međugradskom autobusu. Deset godina trebalo je i meni da shvatim što se zapravo dogodilo kada sam pod literarnim imenom Nora Verde u aprilu 2011. godine nastupila u emisiji Drugi format Hrvatske televizije.

Do objavljivanja knjige “Posudi mi smajl”, prve u nizu koju sam potpisala literarnim imenom Nora Verde, bila sam novinarka Antonela Marušić. A onda sam koncem 2010. godine pod spomenutim imenom odlučila objaviti taj rukopis i krenuti u njegovu promociju. Polagano, s postupnim izlaganjem: davala sam intervjue, koristeći za to ranije pripremljene fotografije na kojima sam bila skrivena, dok se na nekima od njih pojavljivala moja prijateljica. U medijima se ubrzo počelo mnogo govoriti o romanu, nekritički i uglavnom deskriptivno, no glavni akcent bio je na lezbijskoj prozi i autobiografičnosti teksta.

U trenutku izdavanja knjige moja uža obitelj bila je samo moja majka. Strah da ću nakon što objave moj identitet ponovno biti izložena njenom bijesu, povrijeđenosti, uvredama, gubitku kontakta, uvodio me u stanje anksioznosti i straha. Nisam imala hrabrosti pokazati majci napisanu knjigu, ali nisam željela ni prestati pisati.  

Kada mi je urednica i voditeljica Drugog formata Vlatka Kolarović ponudila gostovanje u emisiji Drugog formata, bila sam u dilemi: otići (no, pod kojim uvjetima?) ili odbiti, odšutjeti, ostaviti za bolja vremena. Nekoliko dana sam vagala i donijela odluku da se pojavim, ali bez snimanja lica. Pristala sam govoriti, pod uvjetom da kamera može snimati neke neutralne dijelove mog tijela, no ne i moje lice. Odluka da ipak nastupim došla je iz potrebe da ipak, u obimu u kojem sam tada bila spremna, sudjelujem u promociji knjige.

Došla sam u studio javne televizije i obavila snimanje, odgovarajući na pitanja koja su mi postavljena. Sadržaja razgovora se ne sjećam, pamtim samo jaka televizijska svjetla i nervozu koju sam se trudila držati pod kontrolom. Ni u jednom trenutku nisam bila uključena u razgovor koji su s voditeljicom i urednicom Vlatkom Kolarović vodile njezine dvije gošće: aktivistkinja i spisateljica Mima Simić i teatrologinja i komparatistica Lada Čale Feldman. Slušala sam što govore o queer reprezentaciji, queer književnosti, seksualnosti u sprezi s književnošću. Iskreno, većinu toga o čemu su pričale nisam do kraja razumjela: što od treme, što od nenaviklosti na akademski diskurs koji su (primarno Čale Feldman) koristile u izlaganju. Tadašnji osjećaj inferiornosti pred osobama iz njihovog miljea tog je popodneva u meni narastao do krajnjih, jedva izdržljivih, granica. S Prisavlja ću otići zbunjena i zabrinuta, s nejasnom slutnjom da se dogodilo nešto zbog čega bih mogla zažaliti.  

Na dan emitiranja nelagoda će me toliko snažno obuzeti da emisiju neću ni moći gledati dulje od tridesetak sekundi, otići ću u drugu sobu, zapaliti joint i gledati u sat, do isteka emisije. U danima koji će uslijediti razmišljat ću o tome je li moja majka ili bilo tko iz njezinog najbližeg kruga gledao emisiju. S nestrpljenjem ću primati njezine uobičajene telefonske pozive, srce će mi lupati od straha kada na mobitelu pritisnem zelenu ikonicu za javljanje.

Panika u meni polagano će se stišavati. I onda će se, za manje od tjedan dana, na portalu Kulturpunkt pojaviti tekst Jasne Žmak naslova “Gdje je nestalo outanje?”, u kojemu će ona oštro kritizirati moje pojavljivanje i uredničin pristup temi.

Tada, prije deset godina Žmak mi je odlučila uzeti mjere: kao kod krojačice, izvadila je onaj meki krojački metar na namatanje i lijepo me izmjerila. U tekstovima koje je u posljednjih deset godina periodično objavljivala na neprofitnim portalima Žmak se hvatala u koštac s različitim vrstama stereotipa, društvenih stigmi. Ljutila se, najčešće s pravom, na muškarce: redatelje, pisce, muškarce na pozicijama moći. Meta njene kritike rijetko su bile druge žene, a gotovo nikada lezbijke. Osim u slučaju Nore Verde.

“Pojavila” se pod pseudonimom. I u mraku. “Pojavila” se, dakle, kao što se tisuće gejeva i lezbijki svakodnevno “pojavljuju” – zapravo se skrivajući, ostajući u ormaru, zatirući vlastiti identitet, šuteći, potvrđujući tako, implicitno, vladavinu hetero umova. Čak i kada ostavimo njezinu “pojavu” u ostatku medijskog prostora po strani, njezino “pojavljivanje” u Drugom formatu bilo je vrlo doslovno – doticanje dna. Dok je prije za potrebe fotografiranja angažirala dublericu, ovaj se puta na televiziji odlučila “pojaviti” sama, glavom i bradom, točnije – lica skrivenog u mraku, glasa moduliranog do neprepoznatljivosti. Nora Verde govorila je tako o svojem lezbijskom identitetu kao što maloljetne žrtve silovanja govore o traumatičnim događajima iz svoje prošlosti. Govorila je iz pozicije straha. I, što je još gore, srama.”

Čitajući paragraf po paragraf osjećala sam nesmiljeni sram i gotovo fizičku bol.  Kad god u njemu spomene mene kao književnu autoricu, Jasna Žmak stavlja navodne znakove. Takav postupak me zabolio i nešto više od same argumentacije stavova.

Ne znam koliko sam puta u ovih deset godina pročitala tekst “Gdje je nestalo outanje?”. Možda 10, 15, 20 ili više, istinu zna samo moj internetski pretraživač. I svaki put sam se osjećala poniženom, bespomoćnom, posramljenom. Isti je to onaj sram koji sam osjećala kao djevojčica i djevojka kada bi netko od mojih prijatelja došao u našu iznajmljenu garsonijeru i vidio da ne samo da nemam vlastitu sobu, već ni vlastiti krevet. Male, do gotovo nikakve šanse za ravnopravnu poziciju, imam kada dvadeset godina kasnije gostujem u Drugom formatu: ja u mraku i s moduliranom glasom, Mima Simić i Lada Čale Feldman na svjetlu, s vlastitim glasovima i kredibilitetima aktivistice (Simić) i znanstvenice (Č.F.). Unatoč knjizi koju u to vrijeme promoviram, ja nisam akterica, već samo fenomen, pojava, na koju se one u emisiji osvrću. Pojava koja, kako se kasnije ispostavilo, nema pravo na pogrešku.

Što sam u tom trenutku mogla izgubiti otvorenim pojavljivanjem u Drugom formatu? I što je mogla izgubiti moja majka? Nikada nećemo saznati jer ne postoji mašina za izračun ovakvih koordinata. No, važan je osjećaj koji sam tada u travnju 2011. doista imala. Osjećaj užasa koji sam gutala uz prvu jutarnju kavu, a koji mi je govorio da ću se, ako tada pristanem na književno javno autanje, loše provesti: onako kako sam se provela šest godina ranije kada sam majci priznala da sam lezbijka, nakon čega je uslijedila bujica odbacivanja, verbalnog nasilja i ružnih epizoda. Godine ratova među nama, bez ijednog saveznika u bližoj obitelji, njezin neizgovoreni i ne toliko iracionalan strah da će na poslu u splitskoj pizzeriji biti etiketirana kao “mater one lezbe koja piše knjige” i da će takvo što možda biti i jedan od prikrivenih razloga za otkaz. A posao je lako izgubiti kada si SSS ili NKV, zaposlena kod privatnika, na određeno vrijeme, a činjenica da nemaš vlastiti stan, a ni ušteđevinu ne čini da se osjećaš bolje. Što u sličnim okolnostima imaju za izgubiti Jasna Žmak ili Mima Simić, ne znam, ali nekako mi se čini da pozicije nisu bile ravnopravne. Bez želje da zavirujemo u njihove imovinske kartice (zaboga, pa još nisu saborske zastupnice!), valja ipak reći da one u tom trenutku posjeduju neusporedivo snažniji društveni kapital i obiteljsko zaleđe.

**

Kada mi je Žmak javila da će njezin stari tekst izaći u knjizi koju priprema, no nešto izmijenjen, poveselila sam se svojem iskupljenju i njezinom zaranjanju u vlastite zablude, autokritici. Frenetično sam otvorila mejl s poslanim dokumentom i čitala, no sve što sam pronalazila bio je ponovno isti stav. Tekst je u svojoj srži ostao isti, a u naknadno napisanom dodatku autorica hvali moju ulogu za pozitivno razrješenje našeg javnog sukoba. Osjećaj poniženja i srama sada je obnovljen jer je tekst ponovno otisnut u knjizi.

U rečenom dodatku Žmak citira moje samoobmanjujuće medijske izjave kojima sam joj (nažalost) za to dala povoda. U njima se, tada nesvjesna nejednakosti među nama, posipam pepelom, pokušavajući steći oprost Zajednice: “Priznajem, bila sam tašta i nisam mogla odbiti gostovanje. Ego mi se na kraju odbio o glavu. Sada sam opreznija. […]” i “Priznajem, reakcija me pogodila, ali to mi je jedna od najzdravijih životnih lekcija.” Zamjećujete li ključnu riječ: “priznajem”. Izvedena “pred sud” zajednice čiji sam dio željela biti, osjećala sam nužnost da preuzmem odgovornost za medijski prijestup, zbog činjenice u koju sam tada vjerovala: da sam osramotila LGBTIQ populaciju i da što prije moram poduzeti sve da se iskupim i popravim učinjenu štetu.

U godinama koje su dolazile i nakon mog književnog autanja s drugom knjigom Nore Verde, romanom “Do isteka zaliha”, postala sam, činilo se, “punopravna” članica te Zajednice. Napustila sam medijsku korporaciju u kojoj sam radila, pridružila se (tada malenom, ali obećavajućem) timu Vox Feminae portala koji je tada bio tek u začetku, ohrabrivala se pisati o problemima koji tište LGBTIQ populaciju, samoobrazovala se i pokušavala steći teorijska znanja koja do tada nisam posjedovala.  Dala sam sve od sebe da uspijem pripadati djeci liječnika, profesora, učitelja, novinara, poduzetnika; ukratko pripadnicima srednje i više srednje klase koji su u aktivističkom i kulturnom miljeu dominantna skupina. I koji imaju prostor i teorijski alat da nas ostale predstavljaju. No, što kada za to koriste depolitizirani govor koji zanemaruje društvene nejednakosti? Nikome ništa, u ovih deset godina nisam na domaćim portalima pročitala ni jedan tekst koji se jasno pozabavio ovom problematikom, oprimjeren konkretnim slučajevima ovakvih i sličnih praksi.

Deset godina trebalo mi je da shvatim jednostavne stvari: nelagoda Jasne Jasne Žmak zbog mog književnog ormara zapravo nema veze sa mnom, u pitanju je nespremnost srednje i više srednje klase da osvijesti svoje privilegije i da kroz njih promatra društvo i vlastiti položaj u njemu. Radije će se baviti identitetskim i uže umjetničkim pitanjima, za njih su školovani i višestruko kapacitirani, u njima se osjećaju sigurnima.

Htjela sam da nakon svega Žmak napiše tekst o tome i objavi ga u svojoj knjizi. Ali to je prljav, neugodan posao preispitivanja vlastitih privilegija. Nema tu erosa, lezbijske žudnje, estetičkih kategorija. Koliko dubok može biti zaron u vlastite zablude, možemo li se uopće referirati na učinjeno u prošlosti, a da ne izbrišemo vlastiti identitet? I tražim li ovim tekstom opravdanje za vlastitu autohomofobiju? Je li Žmak prije obračuna s ormarušom Norom Verde trebala pročitati knjigu “Posudi mi smajl” i bi li to išta promijenilo u njezinom osvrtu?

Pitanja nisu retorička i namjerno ih ostavljam otvorenima jer ne mogu odgovarati sama na njih, naime – duboko sam uvjerena da je riječ o temama koje treba iznijeti na stol i zajednički raspravljati o njima, a u raspravu o reprezentaciji LGBTIQ zajednice uključiti i one čije glasove čujemo rijetko, a u njihovo ime istupamo.

U knjizi “One stvari” u kojoj se nalazi tekst o kojemu ovdje pišem, objavljen još jedan Jasnin tekst u kojemu ona samokritički piše ponajprije o vlastitoj autohomofobiji. U ovom eseju autorica nas upoznaje s procesom vlastitog autanja i naizgled samu sebe nimalo ne štedi, no ponovno zaboravlja spomenuti istu stvar: kako su klasne privilegije i vlastito obiteljsko naslijeđe odredile dinamiku njezinog autanja i načina na koji ga prihvaćala njezina obitelj. A to su “one stvari” o kojima smo do sada na glas govorili jako malo izvan teorijskog i znanstvenog okvira.

Jer što nam vrijede identitetske politike bez klasne optike? Vrlo malo.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

27% očeva tijekom pandemije češće nego prije pomaže djeci u školskim zadaćama

Udruga Status M u suradnji s udrugom RODA – Roditelji u akciji, Zakladom Solidarna te Veleposlanstvom Kraljevine Švedske, provela je online kampanju i događaj Festival Tata, u sklopu kojeg je uspješno održan foto natječaj prikaza života očeva u Hrvatskoj u doba korona krize te istraživanje utjecaja pandemije na očinstvo u Hrvatskoj.

U sklopu ovogodišnjeg Festivala tata provedena je i internetska anketa “Utjecaj pandemije COVID-19 na roditeljske prakse očeva” u kojoj su sudjelovali očevi diljem Hrvatske. Rezultati su pokazali trend većeg uključenja očeva u aktivnosti svakodnevne brige o djeci te intenzivnijeg provođenja zajedničkog vremena s djecom. Oko 20% očeva provodi više vremena s djecom tijekom pandemije, njih 26% češće vodi djecu u prirodu, 27% očeva češće nego prije pomaže djeci u izvršavanju školskih zadataka, a 18% očeva češće nego prije čita sa svojom djecom.

“Više se bavim kućanskim poslovima i više sam s djetetom, što mi održava razinu pozitivne energije. S druge strane, radim dokasna kada dijete zaspi i nemam uopće vremena za sebe. Sada znam kako je majkama, pogotovo onim zaposlenima.” – rekao je jedan od očeva sudionika ankete.

Anamarija Sočo, voditeljica Festivala tata, komentira: “Rezultati ankete pokazuju da očevi tijekom pandemije preuzimaju na sebe veći dio obveza brige za djecu nego što su to činili prije. Nadamo se da će se taj trend nastaviti i u budućnosti. Možda će to biti jedan od pozitivnih ishoda pandemije i korak prema uistinu ravnopravnom roditeljstvu”.

Jedna od redovnih aktivnosti u sklopu Festivala tata je foto natječaj, u kojem je ove godine sudjelovalo stotinjak očeva ih cijele Hrvatske. Natječaj je bio otvoren od 2. do 22. studenoga i na njega je pristiglo je mnoštvo divnih objava, fotografija i uspomena očeva i njihove djece. Javnost je glasovala za pristigle fotografije i odabrala 6 pobjednika dok je stručni žiri odabrao 5 najboljih fotografija. Autori/ce svih pobjedničkih fotografija biti će nagrađeni prikladnim poklonima organizatora i prijatelja Festivala.

Već treću godinu zaredom, organizacija Status M zajedno s partnerima provodi Festival tata, događanje posvećeno angažiranom očinstvu čiji je cilj inspirirati očeve na brižno i aktivno uključivanje u odgoj djece te pokretanje rasprave o važnosti uključenog očinstva. 

Festival tata prvi je festival u Hrvatskoj koji se obraća tatama i koji naglašava važnost brižnog roditeljstva. Organizira se treću godinu zaredom, naslanjajući se na projekt Švedski očevi fotografa Johana Bävmana koji je proveden kao izložba s dodatnim događanjima u nekoliko desetaka država diljem svijeta. 

O važnosti festivala Mirna Jurić iz Veleposlanstva Kraljevine Švedske rekla je: “Za djecu su jednako važni i očevi i majke i zato je važno poticati i promicati ravnopravnu uključenost očeva u odgoj djece. Veseli nas da se svake godine Festivalu priključi sve više očeva i već se veselimo novim izdanjima u godinama koje dolaze.”

Ravnopravna uključenost očeva u brigu o djeci donosi višestruku, dugoročnu dobrobit za cijelu obitelji, ali i za društvo, zato nastavljamo s aktivnostima poticanja ravnopravnog roditeljstva i nakon Festivala“, zaključila je Jasena Knez Radolović iz udruge Roda.

Status M i partneri će uz pomoć društvenih mreža i stranice festivaltata.hr nastaviti i nakon Festivala aktivno poticati očeve u Hrvatskoj na aktivno sudjelovanje u odgoju i brižno roditeljstvo.

Argentina: Započelo razmatranje prijedloga zakona o pobačaju na zahtjev

Donji dom argentinskog Parlamenta u utorak je započeo raspravu o prijedlogu Zakona o dobrovoljnom prekidu trudnoće koji je uputio predsjednik Alberto Fernandez.

Ovaj će prijedlog zakona analizirati povjerenstva vezana za opće zakonodavstvo, različitost, zdravstvo, kazneni zakon i žene. Po završetku rasprave, povjerenstva će izdati mišljenje o prijedlogu zakona na plenarnoj sjednici, koja se očekuje 10. prosinca.

Rasprava o ovom zakonu naišla je na neslaganja između pobornika/ca ženskog prava na izbor i onih koji se opiru legalizaciji pobačaja. Budući da ta polarizacija postoji i unutar Donjeg doma, prijedlog zakona neće moći biti upućen Senatu ako ne dobije dovoljnu potporu zastupnika/ca.

Iako mogućnost da prijedlog zakona ne dobije dovoljnu potporu postoji, “Nacionalna kampanja za pravo na legalan, siguran i besplatan pobačaj”, koja broji tisuće Argentinki, zalaže se za to da zakon stupi na snagu još ove godine.

2018. godine o projektu legalizacije pobačaja već se raspravljalo za vrijeme administracije Mauricija Macrija (2015.-2019.). Tom je prilikom Donji dom odobrio zakon dok ga je Senat odbio.

Ovoga puta, izvršna vlast zauzela je jasan stav prema tom pitanju, izradila nacrt zakona i poslala ga zajedno s planom zaštite žena tijekom trudnoće i djetetove prve tri godine.

Nacrt zakona Fernandezove administracije utvrđuje da žene mogu zatražiti dobrovoljni prekid trudnoće do 14. tjedna trudnoće. Javni i privatni pružatelji zdravstvenih usluga moraju odgovoriti na ovaj zahtjev u roku od najviše deset dana. Međutim, zakon dopušta zdravstvenim radnicima/ama da ostvare svoje pravo na prigovor savjesti.

Nakon 14. tjedna, žena će imati pravo prekinuti trudnoću samo ako je to bila posljedica silovanja ili ako je njezino zdravlje ili život ugrožen.

Platforma za reproduktivnu pravdu uputila pismo Vladi i ministrima/cama kojim zahtijeva oštru osudu kršenja ljudskih prava u Poljskoj

Danas 30.11. Platforma za reproduktivnu pravdu je ispred Hrvatskog sabora održala konferenciju za medije povodom upućivanja pisma Vladi i ministrima RH kojim od političkih dužnosnika zahtijeva oštru osudu i poduzimanje političkih poteza u okviru bilateralnih odnosa s Poljskom kao i na razini raspoloživih mehanizama u okviru EU institucija. Pismo koje je potaknuto zabrinutošću u pogledu odluke Ustavnog suda Poljske donešene 22. listopada kojom je pobačaj u slučaju “teške i ireverzibilne malformacije ili neizlječive bolesti koja ugrožava preživljavanje fetusa” proglašen neustavnim je u samo nekoliko dana potpisalo preko 35 kolektiva, organizacija i udruga.

Na konferenciji su govorile Petra Karmelić ispred Platforme za reproduktivnu pravdu, saborska zastupnica Rada Borić ispred Kluba lijevo-zelenog bloka i Sanja Cesar iz udruge CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje).

“Ovom odlukom ugrožavaju se zdravlje i životi žena koje se prisiljava roditi protivno njihovoj volji čak i u slučaju ozbiljnog ili fatalnog oštećenja fetusa ili ih se podvrgava nesigurnim pobačajima na crnom tržištu i kaznenom progonu. Time Poljska krši međunarodne obveze u pogledu ljudskih prava, krši pravo žena na život, zdravlje, privatnost, ravnopravnost i nediskriminiranost, ali i pravo na slobodu od mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja“, rekla je Petra Karmelić.

Rada Borić je naglasila kako su legitimitet poljskog Ustavnog suda i valjanost njegovih odluka upitni zbog čega je Europska komisija i pokrenula postupak. Podsjetila je kako je prije nekoliko dana Europski parlament usvojio Rezoluciju o pobačaju u Poljskoj kojom je snažno osuđena ova presuda i nazadovanje seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja žena u Poljskoj. “Zastupnici/e HDZ-a u Europskom parlamentu nisu podržali rezoluciju EP-a o vladavini prava u Poljskoj u kontekstu nedavno donesene presude o pobačaju, iako se Rezolucija temelji na nizu obvezujućih međunarodnih dokumentata, zakona, rezolucija i povelja, koji garantiraju ženama slobodu i autonomiju, jednakost i ljudska prava. Za razliku od HDZ-a veliki dio zastupnika njihove ‘europske obitelji’ – zastupnici Europske pučke stranke, izglasali su rezoluciju. Sudeći po ‘europskim politikama’ HDZ-a, bojim se da nam predstoji borba za očuvanje prava žena, posebice reproduktivna prava žena u Hrvatskoj”, izjavila je.

Na situaciju s reproduktivnim pravima u Hrvatskoj upozorila je Sanja Cesar iz udruge CESI: “U RH je već na djelu ‘poljski’ scenarij u kojem Vlada ne poštuje odluku Ustavnog suda o donošenju novog zakona, ženama se uskraćuje medicinska skrb prilikom pobačaja i one odlaze izvan granica zemlje, a najavljuju se nazadne restriktivne mjere, poput obaveznog savjetovanja i perioda čekanja. Stoga, tražimo zakon koji bi u središtu imao ženu, njezine zdravstvene potrebe i prava, ne bi postavljao barijere i dodatno stigmatizirao žene, te će omogućiti izbor postupaka u skladu dosegom medicine, pa tako i medikamentozni pobačaj. Pobačaj treba za ženu biti besplatan, a isto tako i kontracepcija. Neželjene trudnoće se mogu prevenirati sveobuhvatnom seksualnom edukacij junom i informiranjem. Nećemo dozvoliti da nas se prisiljava na rađanje, s za svoja prava ćemo se i dalje boriti, na cesti, u Saboru i tražiti međunarodnu podršku”.

Naglasile su kako Poljakinje upravo drže lekciju kako se bori za svoja prava, da u Poljskoj još uvijek traju masovni prosvjedi zbog grubih kršenja ljudskih prava na koje država reagira prekomjernom silom policijskih snaga, angažiranjem vojske i nasiljem ekstremno desnih grupa te da prosvjednice sada traže smjenu desne vlade, sekularnu državu, neovisnost sudova, zaštitu okoliša i promjene zakona o radu.

Na kraju su ponovile svoje zahtjeve prema političkim dužnosnicima RH: da javno osude ovu odluku na najvišoj političkoj razini, u bilateralnim odnosima s Poljskom, ali i zajedno s drugim članicama EU rasprave ovo pitanje; da potaknu i podrže Europsku komisiju da ojača i upotrijebi sve raspoložive alate u obrani vrijednosti Europske unije; da izraze solidarnost sa ženama i svima koji prosvjeduju u Poljskoj i pozovu poljsku vladu da poštuje njihovo pravo na mirno okupljanje, prestanu s uporabom sile i da ih zaštite od nasilja ekstremno desnih grupa; da podrže dostupnost pobačaja ženama u Poljskoj i ponude im subvencionirane ili besplatne zdravstvene usluge u Hrvatskoj te da financijski podrže organizacije civilnog društva koje Poljakinjama pružaju abortivnu skrb.