Potpišite peticiju za slobodan izbor pratnje na porodu

Ponukana nedavnim postroživanjem uvjeta za pratnju na porodu u varaždinskom rodilištu, udruga Roda lansirala je peticiju Moj porod – Moja Pratnja – Moj izbor kojom traže od Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske da HITNO svim rodilištima naloži da: 

  1. omoguće svakoj rodilji da uza sebe za vrijeme poroda ima pratnju po svom izboru,
  2. ukinu sve uvjete i ograničenja koje pratnja na porodu treba ispuniti (pohađanje tečaja, srodstvo s rodiljom, plaćanje naknade, itd.)
  3. uvedu mogućnost pratnje za vrijeme carskog reza pod spinalnom anestezijom, za dobrobit majke i djeteta te mogućnost kontakta koža na kožu djeteta s partnerom kada ga majka nije u mogućnosti ostvariti.

Peticija je dostupna do kraja listopada na servisu Peticija24.

“Peticija je naišla na veliku podršku i u samo jedan vikend skupila je čak 2100 potpisa”, priopćeno je iz RODA. 

“Praksa o omogućavanju pratnje na porodu u rodilištima vrlo je neujednačena diljem Hrvatske – u nekim rodilištima rodilja je slobodna odabrati pratnju po vlastitoj želji, u drugima je pratnja moguća tek uz plaćanje, dok je u trećima pratnja uvjetovana pohađanjem tečaja. To je u suprotnosti s najboljim praksama temeljenim na znanstvenim dokazima (evidence-based medicine) koje zagovaraju stručne organizacije diljem svijeta. Pratnja na carskom rezu i dalje je gotovo nemoguća u Hrvatskoj, iako je to praksa koja u Europi postoji desetljećima,” upozoravaju iz udruge Roda.

Detaljan popis uvjeta za pratnju na porodu možete pročitati ovdje.

“Uz sva ograničenja, u mnogim je rodilištima i dalje praksa da se pratnji omogući ulazak u rađaonicu tek pred izgon djeteta, iako je rodilji najvrijednija pratnja u ranijim i dužim fazama poroda. Ovom peticijom želimo dati do znanja da bi rodilje trebale imati mogućnost pratnje kroz cijeli porod, ne samo na kraju,”, upozoravaju.

Kap koja je prelila čašu i zbog koje su u udruzi Roda odlučile baš sada pokrenuti peticiju bila je odluka Varaždinskog rodilišta da strogo ograniči pratnju na porodu u tom rodilištu. Očito je da su budući i mladi roditelji iz tog grada ogorčeni.

“Varaždin je nekad bio svijetla točka po pitanju rodilišta koji je prijatelj majki i obitelji – ovom odlukom su jasno pokazali da se prakse mogu unazaditi preko noći. Najveći broj potpisnika peticije, nakon onih iz najvećeg hrvatskog grada Zagreba, oni su iz Varaždina. Očito je da su ljudi iz tog grada ogorčeni na nedavnu odluku tamošnjeg rodilišta da počinje uvjetovati brak ili životno partnerstvo za pratnju na porodu,” poručuju Rode.

Cilj je nam postići što veći broj potpisa i peticiju predati Ministarstvu zdravstva

Peticija sa zahtjevima predati će Ministarstvu zdravstva uoči Dana ljudskih prava, 10. prosinca 2019. Peticija je otvorena svima – mladima koji još ne planiraju obitelj, onima koji obitelj planiraju, mladim roditeljima, ali i svima koji smatraju da je slobodan odabir pratnje na porodu pravo svake rodilje.

Nedaleko od granice s BIH osvanuli plakati ‘Dobrodošli u Hrvatsku’ i ‘Hrvatska puna mučenja’

U Cisti Provo, nedaleko od granice s Bosnom i Hercegovinom podrignuti su plakati “Dobrodošli u Hrvatsku” i “Hrvatska puna mučenja” (aludirajući na turističke slogane Hrvatske) kao reakcija na objavu Europske komisije da Hrvatska ispunjava uvjete za ulazak u Schengenski prostor. 

Aktivistkinje koje stoje iza akcije poručuju: “U ime ulaska u Schengen u Hrvatskoj je normalizirano i institucionalizirano nasilje, a to je nedopustivo. Godinama se izvještava o nezakonitim protjerivanjima i zatvaranjima izbjeglica i migranata, o policijskom nasilju, zlostavljanju i mučenju kojem su izloženi pojedinci i grupe, muškarci i žene, odrasli i djeca. Ovom akcijom želimo poručiti da nikad nećemo pristati na takvo stanje stvari. Nikada nećemo povjerovati policijskim lažima i neuvjerljivim priopćenjima”

Dodaju da jumbo plakatima poručuju da je istina izbjeglica i migranata koji su svakodnevno izloženi policijskoj represiji snažnija i glasnija od pendreka, rotirki i ćelija. “Ljudi koji svakodnevno trpe udarce, uvrede i psovke, koji poznaju bol, glad i strah, govore vjerodostojnije o našoj zemlji od izlizanih turističkih slogana. Govore o represiji koja ne poznaje granice, o nasilju koje se prelijeva i na nas druge, o nasilju koje napada žene i djevojčice, zastrašuje transrodne i queer osobe, vrijeđa lezbijke i gejeve, mrzi Srbe i Rome, izgladnjuje radnice i radnike, mrvi siromašne i bezdomne, proganja aktiviste i novinare, mlati antifašiste i slobodare. Ne u naše ime!”, dodaju aktivistkinje. 

Za više informacija o policijskom nasilju na granicama, molimo kontaktirajte: Davor Božinović, telefon: 00 385 1 6122 129, telefaks: 00 385 1 6122 405, email: pitanja@mup.hrpolicija@mup.hr 

Tribina: Kriminalizacija solidarnosti u Europskoj uniji

Centar za mirovne studije poziva vas na tribinu o kažnjavanju pomaganja izbjeglicama ‘Kriminalizacija solidarnosti u Europskoj uniji’ u utorak 29. listopada u 10.30 u Europskom domu (Jurišićeva 1, Zagreb).

Hrvatska će uskoro predsjedati Vijećem Europske unije, a kao jedno od glavnih pitanja Europske unije danas postavljaju se migracije. Osim odnosa Europske unije prema ljudima u pokretu, sve više se kristaliziraju primjeri kriminalizacije osoba i organizacija koje tim ljudima pružaju pomoć i podršku.

O stanju u Hrvatskoj i Mađarskoj po pitanju kriminalizacije solidarnosti govorit će predstavnice Pučke pravobraniteljice i Centra za mirovne studije te predstavnik Mađarskog helsinškog odbora, dok će se videolinkom javiti humanitarac koji zbog spašavanja života izbjeglica u Grčkoj čeka suđenje i prijeti mu do 25 godina zatvora.

U sklopu tribine bit će predstavljena analiza slučajeva kriminalizacije solidarnosti u Europskoj uniji u kojoj će biti iznesene i preporuke za zaustavljanje ove prakse.

Na tribini će govoriti:

·       Ana Ćuća, autorica analize slučajeva kriminalizacije solidarnosti u EU, Centar za mirovne studije

·       Zoltán Somogyvári, Mađarski helsinški odbor 

·       Maja Kević, Zamjenica pučke pravobraniteljice 

·       Seán Binder, humanitarac i student (videolinkom)

Tribinu će moderirati Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije.

Osiguran je simultani prijevod na engleski/hrvatski jezik.

I prije nje su naše ženske piskarale za novine

Centar za ženske studije poziva vas na predavanje Nede Novosel pod nazivom “Zagorka i Matoš: “I prije nje su naše ženske piskarale za novine”.

Predavanje će se održati u utorak, 5. studenoga 2019. u 18 h Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke/Centru za ženske studije, Dolac 8, Zagreb. Ulaz je slobodan.

Predavanje je najavljeno ovim riječima:

Uslijed društvenopolitičkih previranja i osobnih turbulencija Antun Gustav Matoš mijenjao je odnos prema svojim suvremenicima i suvremenicama. Surađujući s nekoliko listova, prateći novinarsku i književnu zagrebačku scenu, te pišući za Obzor, nije ga mogao zaobići fenomen njegove vršnjakinje Zagorke koju nije štedio svojim oštrim, satiričkim jezikom. Iako nikada nije vodio izravnu polemiku sa Zagorkom niti se s njom dopisivao, osvrtom na njihovu ostavštinu sagledat ćemo mijene odnosa dvaju različitih otpadnika onoga vremena.

 

Afganistanke se bore protiv patrijarhata, imperijalizma i kapitalizma

Žene u Afganistanu su pogođene ratovima i okupacijom svoje zemlje desetljećima. Položaj Afganistanki često je služio instrumentalizaciji od strane imperijalističkih sila, posebno SAD-a, kako bi opravdali svoje ratno-profiterske politike u toj regiji, Međutim, žene su u prvim redovima borbe – protiv imperijalističkih i fundamentalističkih sila u svojoj zemlji.

Slijedi intervju aktivistkinja Kurdskog pokreta žena sa Samijom Walid, aktivistkinjom RAWA-e (Revolutionary Association of the Women of Afghanistan – Revolucionarni savez žena Afganistana). Intervju je prvi put bio objavljen na njemačkom jeziku u Kurdistan Reportu.

Možeš li nam reći nešto o povijesti i misiji RAWA-e? U kakvim uvjetima je nastala vaša organizacija? Kakvu ulogu ima u društvu? Kako ste organizirane?

RAWA je najstarija ženska organizacija u Afganistanu koja se bori za slobodu, demokraciju, društvenu pravdu i sekularnost. Osnivačica RAWA-e je bila Meena koja je osnovala ovu grupu 1977. uz pomoć drugih studentica u Kabulu. Meenu su 1987. ubili u Quetti, u Pakistanu, agenti KHAD-a (afganistanskog ogranka KGB-a) uz pomoć krvožedne fundamentalističke bande Gulbuddina Hekmatyra. Tada je imala samo 30 godina. RAWA se od ostalih organizacija razlikuje po tome što smo mi politička organizacija. RAWA je osnovana pod opresijom marionetske vlade SSSR-a i kasnije ruske invazije. Meena je smatrala da je borba za nezavisnost, slobodu i pravdu neodvojiva od borbe za prava žena. Nakon Meeninog mučeništva, RAWA se nastavila boriti protiv afganistanskih islamskih fundamentalista i njihovih međunarodnih podržavatelja sve do danas.

U većem dijelu Afganistana, RAWA još uvijek djeluje ilegalno i suočava se s ogromnim problemima. Džihadistički, ratni vođe krvavih prošlosti punih užasnih zločina kontroliraju sadašnju vladu i parlament te imaju svoja odvojena kraljevstva u raznim dijelovima Afganistana. Abudllah Abdullah, premijer Afganistana, jedan je od tih džihadističkih vođa koji pripada kriminalnoj bandi Shorae Nizar. To stvara za nas opasnu situaciju jer mobilizira naše najveće neprijatelje koji ne prezaju ni od čega da spriječe naš rad i povrijede nas. Naše članice koriste pseudonime kako bi se zaštitile i nikada ne nastupamo javno. Unatoč tim preprekama, još uvijek možemo nastaviti s našim političkim djelovanjem u brojnim dijelovima zemlje zahvaljujući lokalnom stanovništvu i činjenici da mrze ove kriminalce i podržavaju nas.

Naše političko djelovanje uključuje izdavanje naših časopisa i tekstova te mobiliziranje žena u osvještavanju i pridruživanju našoj borbi. Skupljamo i dokumentiramo ubojstva, silovanja, pljačke, iznuđivanja, otmice i druge zločine ovih ratnih zločinaca u udaljenim dijelovima Afganistana. Naše društveno djelovanje se sastoji u osiguravanju obrazovanja za žene (ne samo u smislu opismenjivanja već i političke svijesti o njihovim pravima i kako da ih postignu), osiguravanje medicinske hitne pomoći, otvaranju sirotišta i brojne aktivnosti vezane uz zdravlje.

Kakva je vaša analiza patrijarhata? Na koje načine je povezan s državom, imperijalizmom i kapitalizmom?

Patrijarhat je konstantno podržavan i njegovan od strane reakcionarnih feudalnih, kapitalističkih i imperijalističkih vlada diljem svijeta, uglavnom kako bi obrisali ulogu žena u društvu, posebno u politici. Vlade svih opredjeljenja, a posebno feudalne vlade koje su povezane s imperijalističkim kolonizatorima poput afganistanske, vide snagu i svijest žena kao ozbiljnu prijetnju svojoj dominaciji i koriste različita sredstva da zaustave njihov rast i osviještenost. S obzirom na to da ovakve vlade, koje su po svojoj prirodi usmjerene protiv ljudi, mogu opstati jedino tako da ugnjetavaju mase i njihove borbe, podčinjavanje žena je njihov primarni cilj.

Osnaživanjem feudalne mizoginije i kulture uskraćivanja ženama svih njihovih prava sakati se polovica društva te se želi uništiti svaka borba i otpor žena. Te vlade nikada ne povlače nikakve poteze u smjeru oslobođenja žena, već samo sužavaju obruč oko njih. Današnji položaj žena u Afganistanu je gori nego ikad. SAD je izvršila invaziju na Afganistan pod izgovorom “obrane ženskih prava”, ali našim ženama to je samo donijelo 18 godina nasilja, ubojstava, seksualnog nasilja, samoubojstava, samounakažavanja i drugih užasa. SAD je dao moć najgorim neprijateljima žena u Afganistanu, islamističkim fundamentalistima, to je neoprostiva izdaja protiv žena koje pate. To je bila njihova taktika u proteklim desetljećima. Hraneći džihadiste, talibane i ISIS – islamističke fundamentaliste, koji nisu samo ubojice i zločinci, već i mizoginisti, SAD je praktički podčinila naše žene.

Kako povezuješ oslobođenje žena s otporom protiv okupacije?

Vidimo oslobođenje afganistanskih žena u oslobođenju od imperijalističkog kolonizatora, islamističkih fundamentalista i marionetske vlade. Sloboda žena je direktno povezana s otporom i revolucionarnom borbom žena protiv glavnog uzroka njihove patnje – okupatora i njihovih domaćih plaćenika. Vjerujemo da fundamentalisti i zločinačke, korumpirane grupe koje ubijaju, pljačkaju i provode druge zločine i izdaje podržavaju isključivo strane sile bez kojih oni ne bi preživjeli niti jedan dan. Podizanjem političke svijesti žena i raskrinkavanjem ovih ljudi kao temeljnog uzroka nesreće, želimo organizirati žene u čvrstoj borbi protiv onih koji će biti uništeni onako brzo kao što su ih stvorili njihovi strani gospodari.

Prava žena u Afganistanu bila su instrumentalizirana posebno od SAD-a. Kako je taj narativ naštetio vašem ženskom aktivizmu na terenu?   

SAD majstorski potkopavaju revolucionarne i političke borbe ljudi, posebno žena. U proteklih 18 godina, osim što su podržavali većinu praksi uperenih protiv žena diljem Afganistana i osigurali da te prakse ostanu netaknute, SAD je uveo niz obrazovanih žena u vladu i druge institucije, NGO-e, civilno društvo i ženske mreže. To ima dvostruki cilj. Kao prvo, iskorištavaju žene kako bi obmanuli svijet o stvarnom položaju žena u Afganistanu i predstavili navodno bolji položaj žena kao svoje postignuće u iscrpljujućem ratu. Kao drugo, pridobivanjem tih obrazovanih žena u svoje redove, osiguravaju da se te žene ne priključe revolucionarnoj borbi i na taj način lišavaju ženski pokret vrijednih članica. Nedavno se jedna grupa tih prodanih žena, gladnih moći iz organizacije “Women’s Network” susrela s Gulbuddinom Hekmatyarom prezentirajući se kao “predstavnice” afganistanskih žena. Gulbuddin je jedan od najkrvoločnijih mizoginih zločinaca koji je poznat po tome što je u mlađim danima bacao kiselinu u lice ženama, a te “predstavnice” su se našle s njim kako bi rehabilitirale njegovu mizoginu islamističku stranku. Žene kao što su Fawzia Koofi, Habiba Sarabi, Sima Samar i druge, sjedile su s džihadističkim i talibanskim zločincima kako bi dobile novac i moć, pritom se podmuklo prikazujući kao predstavnice potlačenih žena Afganistana. Te žene ignoriraju talibansko bičevanje i kamenovanje žena kako bi navodno ostvarile svoje “dobre” programe za žene ako su priključe vladi! Stoje uz vladajuće sile kao izdajnice naših napaćenih žena i nemaju nikakve veze ili simpatije za žene u Afganistanu.

Zašto je RAWA odlučila ostati u Afganistanu i ovoj regiji, a ne premjestiti svoje aktivnosti u europske/zapadne zemlje? Što mislite o rastućoj endžioizaciji u Afganistanu i drugim državama globalnoga Juga koje sponzoriraju zapadnjačke institucije?

RAWA smatra da se moćan pokret može izgraditi jedino uz podršku masa, a to podrazumijeva ostanak i rad u Afganistanu, čak i u ovakvoj užasnoj paklenoj situaciji. Ljudi vjeruju jedino revolucionarnim organizacijama koje stoje uz njih u praksi i koje su aktivne u samoj zemlji. Iskustvo nam pokazuje da su se organizacije koje su napustile svoje korijene i preselile se u Europu i druge zemlje sramotno raspale. Jedan od razloga ovako dugog postojanja RAWA-e i kontinuirane borbe je taj što smo izabrale ostati u Afganistanu unatoč krvavim uvjetima.

NGO-i su ogroman oslonac imperijalizmu u našoj zemlji. Mislimo da je endžioizacija jednako opasna kao i formirana marionetska vlada u Afganistanu. Gotovo svi NGO-i u Afganistanu su potpuno financirani od SAD-a i zapadnih sila. Te organizacije su rasadnik regrutacije mladih za buduće marionetske vlade u Afganistanu koje će imati imidž modernih, demokratskih vlada, ispranih mozgova kako bi se kreiralo još više domaćih izdajnika i sluga ovih sila. Također, NGO-i se koriste kako bi isisali nacionalnu i revolucionarnu borbu iz glava naših mladih dajući im velike plaće i živote u inozemstvu. Jasno je da niti jedna od ovih organizacija ne služi narodu i ženama, te da svoju pravu svrhu samo skrivaju pod parolama “rekonstrukcije” i “pomoći ljudima”.

Na Afganistan je izvršena invazija, imperijalističke sile su tijekom proteklih desetljeća eksploatirale, napadale i ozbiljno uništile ovu zemlju. To su posebno osjetile žene. Premda je RAWA vodila kampanje protiv talibanskog sistemskog seksualnog nasilja, vidjeli smo kako se mizogini korumpirani ljudi uspinju na visoke političke pozicije uz potporu SAD-a. Kako analiziraš ratno seksualno nasilje? Na koje se načine i uz čiju podršku koristi seksualno nasilje kao oružje rata u Afganistanu?  I kako iz tvoje perspektive izgleda pravda za žene Afganistana?

Kao i u svakom sukobu u povijesti, žene i djeca su bili prve mete u ratu i sukobu u Afganistanu. To su najranjivije mete fundamentalističkih grupa koje već gotovo tri desetljeća razaraju našu zemlju. Silovanje i druge vrste seksualnog nasilja postali su uobičajeni nakon poraza Sovjetskog Saveza i dolaska džihadista na vlast 1992., što su stvorili, njegovali i poduprli SAD, Saudijska Arabija i Pakistan. Različite frakcije džihadističkih ratnika podijeljene su na temelju etniciteta koje su vodili Gulbuddin Hekmatary, Burhanuddin Rabbani, Abdul Rab Rasool Sayyaf, Karim Khalili, Ahmad Shah Masood i Abdul Rashid Dostum, pljačkale su i silovale u Kabulu od vrata do vrata. Žene su bile otimane i zatvorene u podrumima i praznim zgradama i višestruko silovane i mučene. Većina ih je na kraju ubijena, a njihova unakažena tijela su pronađena nakon što bi neka frakcija napustila određeno područje. Svjedočanstva preživjelih žena su stravične noćne more.

Pravdu za žene moguće je postići jedino potpunim ukinućem sadašnje vlade sastavljene od islamističkih fundamentalista i drugih slugu SAD-a. Vođe islamističkih fundamentalističkih stranaka koji su uključeni u ratne zločine naročito protiv žena trebaju biti pravno gonjeni i kažnjeni. Tek tada ćemo moći reći da je pravda zadovoljena.

U ratom razorenim državama, žene su često žrtvovane i ušutkavane i u ratnim, i u mirnodopskim uvjetima. Izgleda da su njihovo djelovanje, snaga volje i politički zahtjevi gurnuti u stranu u svim fazama sukoba, čak i u mirovnim pregovorima.  U rijetkim slučajevima, žene su simbolički esencijalizirane kao bespomoćne, uplakane žrtve, koje su nesposobne govoriti u svoje ime. Kakva je uloga Afganistanki u borbi za mir i pravdu?

Za Afganistanke, mir je moguće postići ostvarivanjem pravde i samo pravda može osloboditi Afganistan od stranih okupatora i islamističkog fundamentalizma. Oduzimanje moći ovim izdajicama i ubojicama te njihov progon i kazna su pravda koju traže žene u borbi za mir, napredak i stvarnu demokraciju. A to je dostižno organiziranom borbom svjesnih žena.

Mirovni pregovori koji se odvijaju između SAD-a, Talibana i nekoliko istaknutih ljudi iz Afganistana, uključujući i žene, predstavljaju sol na ranama naših žena. Prijetvorne žene koje tvrde da predstavljaju Afganistanke su naš neprijatelj i one pregovaraju s najopasnijim neprijateljima žena kako bi im oni dali još više moći i novca.

Za kakvo društvo se borite? Što činite u ostvarivanju takvog društva ovdje i sada?

Borimo se za neovisno, slobodno i demokratsko društvo vođeno na temeljima društvene pravde, u kojemu će žene i muškarci biti ravnopravni u svakom aspektu. Put do toga je dug i težak, a ogromna zadaća je mobilizirati i organizirati žene u veliki pokret, no vjerujemo da jedino tako možemo postići ove vrijednosti.

Što tebi i tvom pokretu znači sloboda žena?

Za nas je sloboda žena naše sudjelovanje u svakoj sferi društva izgrađenog na temeljima nezavisnosti, demokracije, sekularnosti i društvene pravde. Sloboda i jednakost su izravno povezani s politikom i društvom. Samo društvo koje je oslobođeno okupacije i fundamentalističkog mizoginog virusa, u kojemu su implementirani demokracija i socijalna pravda, može slomiti lance nasilja protiv žena i uspostaviti potpunu slobodu i prava žena.

Poput Pokreta Kurdinja, znamo da RAWA smatra da je internacionalizam važan aspekt otpora i oslobođenja. Žene u Afganistanu izašle su na ulice podržati žensku revoluciju u Rojavi.  Što mislite o borbi žena u Rojavi odnosno u Kurdistanu? Što možemo naučiti jedne od drugih?

Borba i žrtve lavica iz Kurdistana su nam velika inspiracija i izvor snage. Njihova borba protiv ISIS-a i drugih srednjovjekovnih zločinaca dala nam je mnoge lekcije. Naučile smo da nema te sile, ni ISIS-a i njegovih moćnih podržavatelja, niti drugih zemalja u regiji, koje se mogu oduprijeti istinskom otporu masa. Naučile smo, po milijunti put, da niti jedna borba ne može uspjeti bez sudjelovanja žena. Shvaćamo da se moramo žrtvovati kako bismo ostvarile društvo kakvo želimo. Kada se u Afganistanu spomene ISIS, povezujemo to s odlučnim i hrabrim ženama Kurdistana, a ne s terorom u našoj zemlji. Vjerujemo da ih možemo poraziti i da nemaju šanse pred istinskim ženskim pokretom. Vjerujemo u to i kročile smo tim putem, njihova borba je svijetli dokaz naših uvjerenja.

U smislu globalne borbe žena za slobodu, što misliš što trebamo učiniti kako bismo se borile zajedno protiv patrijarhata i drugih sistema nasilja i opresije?

RAWA vjeruje da je internacionalna solidarnost sa svim demokratskim i progresivnim organizacijama i partijama koje se bore za nezavisnost i slobodu ključan dio naše lokalne borbe. Naša je borba bliska borbi kurdskog naroda, kao što su slični i naši neprijatelji. Borimo se protiv imperijalizma i njihovih fundamentalističkih plaćenika. U ovom trenutku, dijeljenje naših iskustava i lekcija je iznimno važno u ovoj teškoj borbi.

 Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević 

Pravda za djevojčice: Tražimo barem još tri centra za žrtve seksualnog nasilja

Organizatorice prosvjeda “Pravda za djevojčice” – Ženska soba, Inicijativa #spasime, Platforma za reproduktivna prava i Zaklada Solidarna – pozdravljaju odluku Vlade o slanju u saborsku proceduru paketa zakona kojima se unapređuje borba protiv obiteljskog i seksualnog nasilja. Podsjetimo, izmjene ovog paketa zakona – Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku – inicirala je inicijativa #SPASIME nakon što su tisuće građana digle glas protiv nasilja na prosvjedu u ožujku 2019. Izmjene Kaznenog zakona će, među ostalim, postrožiti kazne za silovanje te ukinuti kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka. Hitno usvajanje ovih izmjena bio je i jedan od zahtjeva na subotnjem prosvjedu “Pravda za djevojčice”, a riječ je i o višegodišnjem zahtjevu različitih stručnih ženskih organizacija, uključujući i Centar za žene žrtve rata, Autonomnu žensku kuću Zagreb i Žensku sobu. Smatramo da je ovo korak u pravom smjeru prema onome što dugoročno očekujemo – a to je sveobuhvatna  reforma pravosuđa, sustava socijalne skrbi i obrazovanja te proračunsko planiranje  koje će na prvo mjesto staviti dostojanstvo, sigurnost i pristup pravdi za sve žrtve obiteljskog i seksualnog nasilja kojem su najizloženije djevojčice i žene.

Očekujemo izglasavanje i stupanje na snagu ovih izmjena u najkraćem mogućem roku, no sustavima zaštite od obiteljskog i seksualnog nasilja potrebne su daljnje, sveobuhvatne promjene bez kojih se ti sustavi neće bitno promijeniti. Ovih dana svjedočili smo slučaju teškog seksualnog nasilja koji je potresao javnost, ali i ukazao na propuste u sustavu kada je u pitanju seksualno nasilje. Očito je da su najveći propusti vezani za podršku žrtvama i zaštitu prava žrtava. Takvi propusti, osim što dodatno traumatiziraju žrtvu, ugrožavaju i pravičnost sudskog postupka. Stoga smatramo da je žrtvama nužno osigurati sustavnu, dugoročnu i specijaliziranu podršku, jer promjene zakona bez efikasne podrške za žrtve neće donijeti kvalitetne promjene u sustavu.  U svrhu posebne brige o djeci, predlažemo da se u drugom čitanju u Kazneni zakon uvrsti i odredba o nezastarijevanju kaznenih djela seksualnog nasilja počinjenih nad maloljetnicima, kao što je to i predloženo tijekom rada radne skupine i javnog savjetovanja.

U Hrvatskoj danas postoji samo jedan specijalizirani Centar za žrtve seksualnog nasilja koji može pružiti takvu podršku odraslim osobama i nalazi se u Ženskoj sobi, dok nekolicina autonomnih savjetovališta za žene žrtve nasilja pruža podršku i žrtvama seksualnog nasilja, te su kao i Centar za žrtve seksualnog nasilja nedostatno financirani.  Istanbulska konvencija, koju je ratificirala ova saborska većina, nalaže državama članicama da poduzmu sve potrebne mjere kako bi osigurale osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih specijaliziranih centara za žrtve seksualnog nasilja. Vijeće Europe preporučuje jedan ovakav centar na 200.000 stanovnika, što bi značilo da nam ih u Hrvatskoj treba oko 20. Samo iz ovog podatka jasno je koliko su promjene hitne i nužne.

Zbog svega navedenog, od Vlade zahtijevamo financijsku podršku iz Državnog proračuna za  širenje mreže specijalizirane psihoterapijske i pravne podrške za žrtve seksualnog nasilja, i to kroz širenje postojećeg specijaliziranog centra na još barem tri regionalna specijalizirana centra za žrtve seksualnog nasilja kao i kroz sustavno financiranje savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja kojima se također obraćaju i žene koje su preživjele seksualno nasilje u partnerskim vezama. Sustavno financiranje će omogućiti da žrtve u svim dijelovima Hrvatske dobiju sustavnu i specijaliziranu pravnu i psihološku podršku temeljenu na standardima iz Istanbulske konvencije i ekspertizi organizacija civilnog društva. Tražimo da sva četiri centra, postojeći pri Ženskoj sobi i tri koja će se osnovati, budu sustavno i direktno financirani iz proračuna, da se potrebna sredstva osiguraju već u proračunu za 2020. te da se što prije krene s pripremnim aktivnostima.  

Smatramo da je ovo minimum poštovanja i podrške koju žrtve seksualnog nasilja trebaju dobiti te da je preuzimanje odgovornosti za osiguranje podrške žrtvama na dobrobit čitavog društva.