Halo – pa do kad?

Aktivistička obrada Adelinog hita ‘Halo’ u izvedbi Drvene Marije u samo dva dana preplavila je društvene mreže te postala svojvrsna himna onima koji/e negoduju i protestiraju zbog aktualnih političkih zbivanja.

Uz to, pjesma ismijava apatičnost i inertnost građana i građanki koji/e podržavaju pobunu samo dok ona podrazumijeva ‘lajkanje, šeranje i potpisivanje peticija’ iz udobnosti vlastitog doma. 

Kako ne bismo završili/e u totalitarnoj državi, članica Drvene Marije Mima Simić naglašava kako je vrijeme da građani/ke prekinu ovu političku trakavicu.

“Odlika Drvene Marije je uvijek da se kroz humor i zezanciju komentiraju aktualna događanja u društvu. Pjesma je nastala kao satiričan komentar na situaciju, koji se, kao svaka satira, može (i treba?) tumačiti kao upozorenje da je situacija zabrinjavajuća”, kazala nam je Simić.

Pjesma je prvotno objavljena na YouTube kanalu Zagreb Pridea, a po društvenim mrežama se proširila kao poziv za mobilizaciju za današnji veliki prosvjed protiv Vlade u 18.30 sati na Markovom trgu. 

“Osobno taj prosvjed ne vidim kao prosvjed ‘protiv’ (n)ove vlade – vidim ga kao poziv da se građane/ke ne tretira kao cigle kraj puta samo zato što su izbori prošli i što je netko ‘pobijedio’ i sada ima pravo na podjelu ‘vlasti’ (terminologiju smo dobro usvojili, kao i koncept da u – demokraciji – netko nama VLADA).

Koncept ‘pobjede’ na izborima, odnosno izbora kao natjecanja, uvijek mi je bio silno nelagodan – izbori ne smiju biti nogometna (ili rukometna) utakmica u kojoj smo na kraju samo publika (koja skupo plaća ulaznicu). Politika ne smije biti arena zapišana ‘plavom’ i ‘crvenom’. Politika su naši životi – naše egzistencije, naša tijela, naši međuljudski odnosi. I ne želim da mi se politika gadi, samo zato što je arena zapišana. A to se događa. Gadi nam se, pa ostajemo doma, a neki nemaju ni zimske cipele. Gadi nam se i bespomoćni smo jer nas nakon SVAKIH izbora svaki ‘pobjednik’ naguzi, i prepiša”, napisala je Simić na Facebook profilu i dopustila nam da vama prenesemo njezine riječi.

“Nas, građane/ ke, ni jedni ni drugi ne tretiraju kao dio ‘tima’, nego kao građevine, i kao publiku koja je dobro odgojena da nikad ne utrči u teren. Sutra je u 18.30 prosvjed na Markovom trgu, ali ovaj post nije poziv na prosvjed sutra u 18.30 na Markovom trgu. Došli ili ne, čišćenje i dezinfikacija arene trajat će mnogo dulje od mimohoda oko crkve. Ovaj post je, prije će biti, poziv na to da počnemo vježbati utrčavanje u teren, ne zato da slavimo ‘našu’ ili ‘njihovu’ pobjedu, nego da jednom napokon uspijemo prekinuti utakmicu”, zaključila je Simić svoju poruku na društvenim mrežama.

Island bi mogao biti prva zemlja koja će zatvoriti rodni jaz

Island se posljednjih šest godina nalazi na vrhu velike ankete o rodnoj ravnoteži, i to se samo u smislu statističke prednosti u odnosu na ostale zemlje – indeks se povećao za deset posto u posljednjem desetljeću.

Voditeljica kampnje za rodnu jednakost unutar Svjetskog ekonomskog foruma, koji provodi anketu, smatra da bi Island mogao biti prva zemlja koja će u potpunosti zatvoriti rodni jaz. “Trenutno su na 87 posto zatvaranja jaza”, rekla je Assdia Zahidi. “Prema tome, Island bi mogao biti prva zemlja koja bi postigla 100 posto, ako nastavi ovim tempom”.

Island pokazuje dobre rezultate na gotovo svim područjima. Ima ženu na čelu države 20 od posljednjih 50 godina, žene su dobro zastupljene u politici, djelomično zahvaljujući i dobrovoljnom sistemu kvota. Zatvorili su jaz u području zdravstva i obrazovanja odavno, a ono što je osobito značajno jest ekonomska patricipacija, objašnjava Zahidi. “Radi se o maloj ekonomiji u kojoj su talent i ljudski kapital vrlo značajni. Zbog toga mislim da su krenuli od pristupa kojim ne žele potratiti te talente i žele osigurati da i žene i muškarci imaju mogućnost kombinirati poslovni i obiteljski život”.

Deseci zemalja u svijetu imaju seksističke zakone o nacionalnosti

Više od četvrtine zemalja na svijetu imaju seksističke zakone koji se tiču nacionalnosti, poput oduzimanja ženama državljanstva ako se udaju za stranca, što ženama može onemogućiti pristup poslovima, obrazovanju i drugim povlasticama koje su muškarcima dostupne, navodi se u nedavno objavljenom izvješću organizacije Equality Now.

Diskriminatorni zakoni variraju od prisiljavanja žena da se odreknu stečenog državljanstva ako se rastanu ili postanu udovice ili odbijanja da djeca imaju isto državljanstvo kao i majka. Nemogućnost imanja legalnog državljanstva može onemogućiti nabavljanje putovnice ili dozvole za rad, pohađanje državnih škola ili značiti život u stalnom strahu od deportacije. Također može žene zarobiti u nasilnim brakovima ili onemogućiti dobivanje skrbi nad djecom.

U izvješću se navode 53 zemlje koje imaju takve diskriminatorne zakone, od kojih je 20 u subsaharskoj Africi, a 16 na Bliskom istoku i Sjevernoj Americi.

“Previše nacionalnih vlada je jednostavno donijelo odluku da bi žene trebale imati manje prava od muškaraca da prenesu državljanstvo na djecu (primjerice na Bahamima i Barbadosu) ili supruga koji je stranac ili da zatraže, promijene ili zadrže državljanstvo”, ističe se u izvješću.

Veliki prosvjed ‘izdajnika’

U ponedjeljak, 1. veljače, na Markovu se trgu u organizaciji Radničke fronte održava prosvjed pod nazivom “Veliki prosvjed “izdajnika”. Poziv na prosvjed prenosimo u cijelosti. 

“Veliki prosvjed “izdajnika”! – PON 1.2., 18,30 h, Markov trg

Priznajem, izdajica sam:

-jer ne želim da mi Karamarko određuje što smijem govoriti u javnosti

-jer ne smatram da mi profesionalni “branitelji” smiju određivati što ću misliti i govoriti

-jer mislim da HDZ nije “stvorio Hrvatsku” (“slučajno” baš u isto vrijeme kad su se raspali i SSSR i Čehoslovačka) nego opljačkao Hrvatsku

-jer mislim da Franjo Tuđman nije bio “otac domovine” nego autokrat, ksenofob i rodonačelnik ideje o “200 bogatih obitelji”

-jer ne mislim da, nažalost, imamo puno toga čime se možemo ponositi u ovoj uništenoj, osiromašenoj i opljačkanoj zemlji

-jer ne mislim da vikanje “Hrvatska, Hrvatska…” i držanje ruke na srcu za vrijeme himne može zamijeniti sram koji osjećam dok moram kopati po smeću ili gledati druge kako su prisiljeni da to čine, dok pobjednici privatizacije uživaju u svojim dvorcima i na jahtama

-jer ne mislim da su mržnja prema drugima i drugačijima nešto pozitivno

-jer ne mislim da je različitost loša niti ikoga mrzim zato što je stranac, Srbin, musliman, LGBT, ljevičar, Jugoslaven, ateist…

-jer ne želim živjeti u državi gdje profesionalni “domoljubi” sastavljaju liste nepoćudnih, dok istodobno po tko zna koji put pljačkaju čitavo društvo, krešu radnička prava, smanjuju plaće, ukidaju životno partnerstvo i ograničavaju umjetnu oplodnju

-jer ne želim da simpatizeri NDH budu ministri kulture

-jer želim društvo solidarnosti, jednakosti, socijalne pravde i tolerancije a ne društvo mržnje, eksploatacije i netolerancije
………………

Ako se slažete bar s dijelom rečenoga i ako niste oduševljeni onime što govori nova vlast, fašistoidnim listama i mjerenjem “domoljublja”, dođite u ponedjeljak 1. veljače u 18:30h na Markov trg na protest!”

O izdaji

Otkako se pojavio onaj internetski Registar izdajnika u koji se ljudi masovno upisuju pitam se i ja bi li se trebala upisati. Razumijem čemu služi – izrguivanju, ironiziranju, lomljenju krhikih ega samodopadnih desničarskih glavešina kojima je kreiranje kaosa, atmosfere straha i podjela naprosto politički i osobni modus operandi. Nelagodno mi je, međutim, od prvoga trenutka kada se pojavio. Koliko god razumijem njegovu svrhu racionalno, emocionalno naprosto ne mogu. Ne osjećam se ja, unatoč svemu, kao izdajnica, osjećam se samo izdano.

A čini mi se da ne poznajem ili točnije da ne prijateljujem ni sa jednom osobom koja se u ovome društvu izdano ne osjeća.

I sjedim onda tako i ja i mislim se – zbog čega točno tim glavešinama, takozvanim domoljubima i ja, eto, predstavljam izdajicu. Sjedim i popisujem cijeli taj niz grijeha i onda ih izokrenem.

Za početak, vi ste meni ukrali mladost. Nije to floskula. Zaista jeste. Većinu svojeg odraslog života provodim vodeći raznorane bitke u ratu kojeg ste vi zakuhali.

Za razliku od raznoranih ilčića koji pred razjarene mase, neinformirane i nezainteresirane, možda ne nužno ni iskonski zle, već samo napaćene i nezaposlene staju i viču – hej, vi ste u pravu, ja idem uokolo po svijetu i govorim – hej, ali niste u pravu, to nije tako, zašto to radite?

Naravno da su u tome onda uspješniji ilčići jer tko, uostalom, voli kada mu ili joj govorite da nije u pravu, da se zapita zašto vjeruje nešto što vjeruje, da se zapitaju tko ih je i zašto naučio ono što misle i govore, da se zapitaju zašto ne čine bolje jer, unatoč svemu, ja vjerujem da bolje i mogu.

Nije taj osjećaj izadnosti nešto pretjerano novo. Osjećam se izdano i tako više – manje od kad se sjećam. Osjećala sam se izdano kada je neki svećenik, koji je držao misu u atomskom skloništu škole jer u tom kvartu nije tada bilo crkve, došao na sat tjelesnog odgoja i uz prešutno odobravanje tadašnje nastavnice postrojio svu nas prisutnu djecu i hodao lijevo desno po atriju (jer dvorane nismo imali), a onda progovorio: ‘Kome se ovdje prolio mozak da se ispisao sa vjeronauka – neka istupi’. I tako sam ja istupila, a on je nastavio nešto govoriti i vrijeđati, a što je točno govorio ne sjećam se, zapamtila sam samo taj horor od prve rečenice. Pamtim taj trenutak kao prvi od mnogih kada sam se osjećala u potpunosti izolirano, samo i izdano.

Kasnije je došlo razdoblje srednje škole, u Splitu. Trebalo bi mi valjda 50 kartica teksta da opišem svaku izdaju koju sam osjetila tamo. Izdvojit ću samo jedan – izlazim ispred ploče, a jedan od onih koji se dokazuju tako da gazi po drugima, u pola glasa – dovoljno glasno da čujem ja, ali ne i profesorica govori – ajde, lezbačo. Kao da mi odgovaranje gradiva iz matematike nije bilo dovoljno stresno samo po sebi.

Osjećala sam se, naravno, i izdano ne samo od tih pojedinaca već od svake od tih struktura koje su me okruživale, što nijedna od njih nije imala nikakvu potrebu da me zaštiti.

U međuvremenu sam odrasla i sazrila je spoznaja da ako se neću štiti sama i boriti za sebe, neće nitko. Nije, naravno, moja jedina izdaja to što sam lezba. Iako je to najčešći komentar i sasvim dovoljno opravdanje za mnoge. Ideje već opisanih glavešina krhkih ega izdajem i kad kažem da ne razumijem zašto bih ovu zemlju trebala voljeti ili mrziti išta manje ili više od bilo koje druge. Izdajem ih i kad kažem da ne razumijem zašto civilne žrtve nekog rata, bilo kojeg rata, ne zaslužuju jednaku količinu suza i sjećanja. Izdajem ih kad kažem da to što sam žena, ne znači da zaslužujem manje poštovanja, manje prilika, manju plaću, manje prostora u javnom prostoru, manje prava na upravaljanje što ću i kako sa svojim tijelom činiti, nego da sam muškarac. Izdajem ih i kada kažem, ili samo mislim, da je religija koju proklamiraju ono što uništava, a ne spaja, da je vodica kojom bi nas najradije sve poškropili zatrovana. Slažu oni svoje teorije i proglašavaju i da izdajem kad kažem da ne vidim nikakve razlike između Srba i Hrvata, da samo rađanje ovamo ili tamo ne predstavlja ama baš ništa, da možeš biti dobar i pošten čovjek i ovako i onako, a to je jedino što je važno. Zbog toga što me zbog svega ovoga, ali i mnogo drugih stvari, predstavljaju kao izdajnicu, ja se osjećam izdano.

Ne gajim ikakve iluzije da je ovo što je napisano ovdje neki značajan iskorak za promjenu svijeta na bolje, da će nekome u tolikoj mjeri otvoriti oči da će ih odbiti zaklopiti ikada više niti da je u ovim retcima ispisano nešto revolucionarno novo ili drugačije. Napisano je sve ovo uostalom, na nekom malenom, neprofitnom portalu čije je intencija jednako suluda kao i moja osobna – pričati, pisati, upozoravati što više, što češće da ih, glavešine samodopadne, što je moguće češće prozivamo za to što nas izdaju.

Mi izdane samo lakše zaspemo kada se i na svoje uši uvjerimo da pored nas stoje tijela još nekih drugih izdanih iz istih ili sličnih razloga. 

Osobna ispovijest strašne Poopy: ‘Od stresa sam u straćari provela tjedan dana’

Iako se do sada ekskluzivno pojavljivala samo na VoXFeminae portalu kao stručna komentatorica za društveno–politička zbivanja, Poopy je sinoć otvoreno i iskreno progovorila za Libelu. Budući da nam u komentarima često pišete da je Libela sranje, upitale smo ekspertkinju što ona misli o tome. 

Ukoliko niste upoznati/e s likom, djelom i mirisom (nemojte se sramotiti, naravno da jeste), Poopy je u svojem posljedenjem tekstu htjela pričati o seksizmu u oglašivačkoj industriji, no bila je cenzurirana zbog snage i utjecaja korporacija. Vodeća hrvatska nesuđena gastroenterologinja za naš portal analizira aktualna politička zbivanja, ne želeći previše govoriti o tome kako je i zašto skoro završila na optuženičkoj klupi.

Poopy, dobar dan. Kako se osjećate danas?

 

Kao relevantna analitičarka kako komentirate trenutnu političku zbilju?

Poopy: Smrdi, smrdi, užasno smrdi.

Možete li detektirati izvorište takovih mirisa?

Poopy: Što da vam kažem, govana ima na sve strane.

Gospođo Poopy, ovo je ozbiljan portal, naši financijeri zahtijevaju stručnost i transparentnost. Molimo, precizirajte.

Poopy: Posebno zaudara oko starog Krivog, znate, tamo pored Runjaninove.

Čekajte, dovodite li vi u pitanje institucije hrvatske države?

Poopy: Nemam ništa protiv građevina.

Ma vi se šalite. Ušle smo u ovo otvorenog srca, ali vi ne zadovoljavate minimalne profesionalne standarde. Sva sreća da ne ovisite o potpori Ministarstva kulture.

Poopy:  Ma sorry, zasrala sam. Pod stresom sam, cijeli tjedan nisam izašla iz svoje straćare.

Zašto ste proveli tjedan dana u straćari?

Poopy: Imala sam aferu sa Stiroporom.

Povodom nedavnih događanja, primorane smo pitati, je li vas strah da su vas prisluškivali?

Poopy: Ja sam komentatorica, ne cijenjeni politički analitičar. Osim toga, Stiropor je dobar izolator.

Gospođo Poopy, ovo zvuči kao da se razbacujete najobičnijim floskulama.

Poopy: Moram ići. Kaka mi se.

 

 

Tekst je nastao kao kolaboracijska zajednička i međuportalska sudradnja Voxice Barbare Gregov i Libelica Jelene Tešije i Ane Brakus.