sdadmin

Zašto sam prestala moliti supruga da mi pomogne

Posted on by sdadmin

Jučerašnji je dan bio posve uobičajen: ustala sam, otuširala se, odjenula i pobrinula za djecu. Moj je suprug ustao, otuširao se, odjenuo i prošetao pse. Djecu smo smjestili u auto i odvezli ih u vrtić. Oboje smo radili cijeli dan, pokupili klince, vratili se kući. Suprug je odveo našeg sina u podrum da vidi psiće (jer je netom nakon povratka kući počeo skandirati: “Psić! Psić! Psić!”). Skinula sam bebinu jaknu, potom svoju i objesila ih u ormar. Svoje sam cipele pospremila u ormarić (obećajem, ovo je važno). Povela sam bebu sa sobom da se presvučem. Vratili smo se u dnevnu sobu i ja sam počela sklanjati papire i druge gluparije s kuhinjskog stola. Kad sam bila gotova, beba i ja smo se otišle igrati u dnevnu sobu. A onda je počelo…

Suprug i sin vratili su se iz podruma, suprug je skinuo djetetovu jaknu i tenisice i ostavio ih na kuhinjskom stolu. Potom je ostavio dijete u dnevnom boravku i otišao u kuhinju nešto gricnuti (dobro ste pročitali/e: tražio je nešto za jelo za sebe, ne za dijete). Tada sam rekla: “Možeš li mi pomoći i barem pospremiti Hadenovu jaknu i tenisice u ormar?”

Možeš li mi pomoći? Pomoći meni? Odjednom mi je čitav život proveden sa suprugom bljesnuo pred očima. Možeš li mi pomoći i…

…pospremiti djetetovu jaknu?  

…donijeti bebinu bočicu?

…oprati svoj tanjur?

…pospremiti svoje cipele u ormarić?

…baciti smeće?

…posložiti svoje rublje?

Odjednom mi je sve bilo jasno. To su bile pogrešne riječi. Onime što čini on ne pomaže meni. On se samo ponaša kao odrasla osoba i moj partner. U tom sam trenutku glasno rekla: “U stvari, možeš li to jednostavno napraviti? Ne pomažeš meni, samo pospremaš za vlastitim djetetom”. Nije ništa rekao, ali je pospremio odjeću. Tada sam odlučila da više nikada neću zamoliti supruga da mi pomogne, osim ako se doista ne radi o usluzi koju čini meni osobno (npr. u slučaju da treba zgnječiti ogromnu bubetinu koja je dozujala ravno iz pakla s namjerom da me smakne). Evo i zašto:

Time umanjujem njegovu vrijednost.

Moj suprug je odrasla osoba. On je posve sposobno i funkcionalno ljudsko biće i ne treba ga tretirati kao mog pomagača, asistenta, ili nekoga kome je potrebno davati upute kako bi bio koristan. On može biti koristan sam od sebe. Ako postoji nešto što treba napraviti, a on to ne primjećuje, mogu mu na to skrenuti pozornost. Ali ono što čini, ne čini za mene, već zato što je u našem zaposlenom kućanstvu to jednostavno potrebno učiniti. Kad on mene zamoli da donesem bočicu, nikada ne kaže da time pomažem njemu jer to i ne činim. Nisam njegova pomoćnica, niti je on moj pomoćnik.

Time preuzimam preveliku odgovornost na sebe.

Odgovornost za održavanje našeg kućanstva i hranjenje/pranje/odijevanje naše djece nije samo moja. Međutim, kada naš odnos kontekstualiziram time što molim svog supruga da mi pomogne umjesto da ga jednostavno zamolim da nešto učini, svu odgovornost preuzimam na sebe. Mnogo je stvari koje si želim u životu: otmjeno plovilo, skupocjen auto, stroj koji slaže rublje umjesto mene. No stopostotna odgovornost za naše kućanstvo i našu djecu nisu jedna od tih stvari. 50 posto mi je sasvim dovoljno.

Time nenamjerno pružam loš primjer našoj djeci.

Ne želim da moji sinovi odrastaju u uvjerenju da spuštanjem zahodske daske nekome čine uslugu. Ne želim da odrastaju u uvjerenju da zaslužuju lovorike zato što su bacili smeće ili objesili jaknu. Želim da se ponose time da su partneri drugoj osobi u punom smisle te riječi, odnosno, da odrade svoj dio posla te, u skladu s time, osjećaju zasluženi ponos i užitak.

Time omalovažavam naš partnerski odnos.

Moj suprug je moj partner. Možda ne činimo sve uvijek na isti način (na koncu, mi smo različite osobe), ali smo u svemu jednaki. Zajednički radimo na realizaciji glavnog cilja, a to je sretna, zdrava obitelj (i kuća koja nije prekrivena pireom od mahuna, komadićima piletine i sirupom od mandarine). Ne želim naređivati suprugu i nipošto ne želim da misli da je njegova svrha pomagati meni, jer nije. Njegova svrha je biti otac i moj partner. I gnječiti kukce. Stoga kad idući put moj suprug ostavi svoje čisto, suho rublje u sušilici šest dana, neću ga zamoliti da “mi pomogne” i isprazni sušilicu, već ću mu jednostavno reći da skloni svoja sranja. 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Surfajući valovima feminizma: ‘Jedina konstanta koja se nije mijenjala kroz povijest je patrijarhat’

Posted on by sdadmin

Prošloga je vikenda u Beogradu održan sedmi po redu BeFem – festival feminističke kulture i akcije. Dva festivalska dana i već tradicionalni prostor KC grada opravdali su sve najave s kojima su nas organizatorice obavještavale u proteklih nekoliko tjedana.

Ovogodišnji moto Kroz talase feminizma organizatorice su odabrale ‘u namjeri da pokušamo povijesno i teorijski podsjetiti se na koje smo sve feminističke borbe posložile/sagradile/dogradile svoja iskustva i politike. Da bismo ih se dotakli što više, očekujemo pomoć gošći, gostiju i posjetiteljki festivala koje će podijeliti tko/što je za njih inspiracija u feminizmu’ ispričale su u intervjuu koji su dale za Libelu krajem studenog.  

I održale su riječ… I još nas podsjetile da je možda i feminizama mnogo, ali da smo ‘jake tek kada smo zajedno’.

Čini se da je Libelina redakcija bila u prilično punom sastavu, dakle dovoljan broj da se malo razdvojimo po programu festivala i zapišemo dojmove.

Ovogodišnji festival je otvoren panelom Ko ima pravo na feminizam?, u kojem su se govornice Mirjana Mirosavljević Bobić, Bobana Macanović, Andrea Jovanović, Snežana Jakovljević i Judith Kiros složile kako je jedina konstanta koja se nije mijenjala kroz historiju – patrijarhat. Govornice su također naglasile kako postoji samo jedan izvor eksploatacije – a to je kapitalizam.

“Kakav god sistem bio, prelama se preko leđa žena. Kapitalizam profitira od našeg neplaćenog rada. Kapitalizam nam stalno govori da ne možemo surađivati zajedno. Kapitalizam ti da igračke i igralište, pa ti se igraj. Ali on također i postavi pravila. Ne možeš prijeći u drugo igrališta. I zato je zamka u koju upadamo fragmentacija”, kazala je Miroslavljević Bobić.

Ona je također dodala kako je najduži proces u historiji dokazivanje da su žene ljudska bića.

“Prijavila sam se za revoluciju, a ne reformu”, istaknula je.

Bobana Macenović je obrazložila da nam trebaju radikalne feministkinje ‘jer one probijaju plafon’, ali i liberalne jer one brane stečena prava.

“Biti feministkinja znači imati razumijevanja za sve žene, pa i one koje su potpuno različite od nas. Sukobi među ženama su rasipanje energije. I onda nam muškarci stavljaju silovatelje na spomenike, ratne zločince u udžbenike, a mi nismo u stanju napraviti vlastitu feminističku historiju. Vrijeme je da se uozbiljimo”, apelirala je.{slika}

“Trebamo uspostaviti dogovor kada i kako ćemo oko bitnih stvari reagirati”, izjavila je Snežana Jakoljević i naglasila kako sukobe unutar feminističkog pokreta trebamo doživljavati kao rast, a ne raskid.

Judith Kiros iz Švedske je upozorila na rast nacionalizma i rasizma. “Moje djelovanje je počelo antirasističkim angažmanom kao feministkinja i nastojanjem da taj problem postane vidljiv u javnosti. Kada sam se počela baviti feminizmom, bila sam uključena u lijevi pokret, ali tamo nije bilo izbjeglica ili migrantkinja”, rekla je i dodala kako je švedska vlada samo načelno feministička, dok u praksi zatvara radna mjesta na kojima su žene i reže pomoći za siromašne i migrantkinje.

Andrea Jovanović upozorila je kako neke strategije u borbi za viši cilj funkcioniraju bolje od ostalih, a nekih se trebamo potpuno odreći.

“Nije socijalizam ništa ženama dao, one su se za to izborile”, ponovila je.

“Čula sam da je danas feminizam privilegija i to je o čemu ću ja razmišljati nakon ovog panela”, zaključila je moderatorica Jelisaveta Blagojević.{slika}

Na panelu Fudbalerine vs. diskriminacija u sportu Iva Knežević, Maja Ardjelan i Jelena Pilipovic razgovarale su o subverzivnim modelima u sportu, dekonstruiranju rodnih uloga i preprekama koje predriblaju do gola.

“Moja mama je više u šoku što se bavim fudbalom, nego što sam lezbijka”, kazala je moderatorica Dragoslava Barzut.

Panel Želiš biti srećna? Kupi kozu! pokazao je stvarnost koja se dogodi prilikom odlaska iz grada u ruralno područje. Iako je položaj žena u ruralnom području izuzetno težak i uvijek nedovoljno prepoznat, kad Hela Liverić priča o broju svojih koza i pamćenju svih njihovih imena, životu sa životinjama, ranom ustajanju, ali i svježem zraku, podršci koju pronalazi u ženama koje su se odlučile na sličan život. Ne možemo se ne zapitati bismo li mogle ovako.

Na Femkanje panelu Žene u kulturi / kultura u Srbiji Zoe Gudović je istaknula da umjetnice koje sebe nazivaju feministkinjama, a ne žele se uključiti u borbu, njihova umjetnost ostaje bez momenta solidarnosti.{slika}

Gundrun Schyman BeFemice su pozivale na festival čak četiri puta, a ove smo ju godine imali i konačno poslušati. Jedna od švedskih aktivistkinja koja je kasnije tog dana prikazala svoj film, prišapnula nam je kako je Gudrun vjerojatno najpoznatija feministkinja u Švedskoj, a i jedna od najpoznatijih političarki. Gudrun je na BeFemu predstavila uspjeh svoje stranke Feministička inicijativa (F!) koja je izborne 2014. godine ušla u Europski parlament, u skupštine 13 općina u Švedskoj dok joj je istovremeno vrlo malo nedostajalo da uđe i u švedski parlament. Raniju političku karijeru Schyman je gradila u Lijevoj stranci čija je predsjednica bila od 1993. do 2003. godine. Tijekom tog razdoblja, Lijeva je stranka integrirala feminizam u svoje ideološke principe. Gundrun je pokušala objasniti kako je Feministička inicijativa bez financijske podrške države uspjela pokrenuti velik broj glasača/ica. Uz Gundrun, o akcijama koje su poduzimale pričala je i Amanda Mogensen koja je bila na čelu tima Feminističke inicijative za izbornu kampanju 2014. godine.

Aktivistkinja Zayera Khan prikazala je svoj dokumentarac Mi koje krvarimo u kojem je propitivala odnos prema mjesečnici iz vlastite pozicije, ali i pozicije drugih žena iz različitih dobnih skupina.

Na panelu S one strane granica, nacije, jezika i godina razgovarale smo s feministkinjama s Kosova na albanskom jeziku. Vjollca Krasniqi, Venera Çoçaj i Jeta Rexha prepričale su kako su se u okviru sveučilišnog programa integrirale rodne studije.{slika}

“Program rodnih studija je produkt akumuliranja različitih ženskih iskustava. Prije dvije godine uspostavile smo program Rodne studije i istraživanja kao mjesto gdje se kritički razmišlja i djeluje. Želimo o ovom programu razmišljati kao o feminističkom kolektivu, jer ne želimo imati hijerarhijsku strukturu”, kazala je Vjollca Krasniqi, profesorica sociologije na Sveučilištu u Prištini. Također je dodala kako se žele distancirati od onoga što je danas u društvu prepoznato kao feministički meanstream.

“Nismo se htjele baviti feminizmom kao filozofijom, nego ga želimo integrirati u svakodnevni život. Želimo dati mkogućnost ljudima da okupiraju neki prostor i komuniciraju putem njega”, tvrdi Jeta Rexha, studentica sociologije na Sveučilištu u Prištini i članica Kosovske inicijative za usmenu istoriju.

Sugovornice su se također složile kako je feminizam nužnost jer razvodnjava ideju nacije  te da je budućnost feminizma u povezivanju s ostalim pokretima.

Libela je i ove godine sudjelovala u dijelu programa i održala radionicu Kako postati Libelina dopisnica?/Kako pisati za Libelu? Nakon što smo uvele rubriku Preko plota, shvatile smo da je uvijek nekako nezgodno pisati iz tuđe perspektive i da bismo željele da nam se u tim pridruže i aktivistkinje iz regije. Pridružile su nam se sjajne aktivistkinje i feministkinje iz regije, a prvu smo suradnju realizirale već po povratku.{slika}

Libelina sestrinska inicijativa Za rad spremne održala je radionicu o tome kako osnažiti svoj položaj u svijetu rada i organizacijske prakse pružanja otpora iz neformalne pozicije.

Ovakav festival iznimno je vrijedno iskustvo zbog međusobnog upoznavanja i prepoznavanja sestara, kao i regionalne komunikacije i suradnje. U konačnici, kako je i tijekom ovogodišnjeg programa nebrojno puta spomenuto, samo solidarnim i organiziranim djelovanjem možemo doći do ravnopravnijeg i pravednijeg društva.

Trojica muškaraca u Turskoj osuđena na doživotnu kaznu za ubojstvo mlade djevojke

Posted on by sdadmin

Trojica muškaraca optuženih za ubojstvo mlade Turkinje nakon što se odupirala njihovim pokušajima silovanja u minibusu osuđeni su prošlog tjedna na kaznu doživotnog zatvora, bez mogućnosti oslobođenja.

Ubojstvo 20-godišnje Ozgecan Aslan u veljači prošle godine šokiralo je čitavu zemlju, uzrokujući javne prosvjede i pozivajući predsjednika Tayyipa Erdogana da proglasi nasilje nad ženama “krvavom ranom” zemlje.

Odvjetnik Aslanine obitelji, Efkan Bolac, poručio je kako će ova presuda služiti kao presedan u zemlji u kojoj se sudove optužuje da su preblagi prema muškarcima koji ubijaju žene. “Javni je pritisak doveo do ove odluke. Nadam se da će optužba postaviti primjer za sve slične sudske slučajeve”, naveo je.

Medijski izvještaji turske novinarske organizacije Bianet iznose podatke o gotovo 300 žena ubijenih u Turskoj 2014. godine, obično od strane njihovih supruga, partnera ili drugih članova obitelji, što je porast broja ubijenih žena od 31 posto u odnosu na godinu prije. Također navode kako je 9 posto ubijenih ranije prijavilo zlostavljača tražeći zabranu prilaska, a trećina žrtava silovanja su bile u dobi između 12 i 17 godina.

Tužitelj je rekao kako je Aslan bila na putu kući u minibusu u provinciji Mersin kada ju je jedan od muškaraca, 26-godišnji Ahmet Suphi Altindöke, pokušao silovati. Nakon što ga je napala sa suzavcem, Suphi ju je napao nožem i pretukao je na smrt, nakon čega su mu vlastiti otac i prijatelj pomogli da se riješe njenog tijela, tako što su ga zapalili i bacili u rijeku. Sudski dokumenti navode da su joj, osim toga, i odrezali ruke.

Ovaj je slučaj potaknuo brojne prosvjede diljem zemlje, kao i na društvenim mrežama, gdje su žene, koristeći hashtag #sendeanlat (ispričaj svoju priču, op. prev.), navodile vlastita iskustva nasilja, zastrašivanja i zlostavljanja, kao i taktike kojima su prisiljene služiti se kako bi se zaštitile, poput nošenja vjenčanog prstena, iako nisu udane ili silaženjem s busa ranije kako ne bi bile zadnje putnice. Više od 450 tisuća tweetova je podijeljeno preko ovog hastaga.

{slika}

Velike su prosvjedne povorke prolazile kroz brojne turske gradove, uključujući Istambul i Ankaru, gdje su tisuće žena i muškaraca u crnom prolazili ulicama protestirajući za Aslan i izvikavajući slogane poput “nikada nećeš hodati sama”. Također, stotine je žena prisustvovalo njenom pogrebu u Mersinu.

Planned Parenthood dobio još jednu bitku

Posted on by sdadmin

Planned Parenthood ima i više nego dovoljno iskustva kako s retoričkim, tako i s nasilnim protivljenjem svom radu, no ono što je podiglo najviše prašine jesu izmanipulirani videi koje je u srpnju ove godine objavila anti-choice organizacija Center for Medical Progress. To je nanijelo veliku štetu Planned Parenthoodu, ključnoj organizaciji u Americi koja brine o reproduktivnom zdravlju žena, no s vremenom su optužbe odbačene, a nedavno se dogodio još jedan pozitivan pomak. U petak je Vrhovni sud zatražio od Davida Daleidena, ključne osobe koja stoji iza spomenutih videa, da dostavi informacije o svojoj organizaciji koje bi mogle diskreditirati njihov rad kao pristran i manipulativan.

Daleiden se trenutno nalazi u procesu sudske tužbe pokrenute od strane National Abortion Federation, koja ga tuži na temelju tvrdnje da je njegov tim dobio pristup sastancima Planned Parenthooda lažno se predstavljajući kao članovi/ice osoblja. Nakon što je okružni sudac u Kaliforniji zatražio od Daleidena da otkrije identitet podržavatelja/ica i donatora/ica njegove organizacije temeljem navedene tužbe, anti-choice aktivist James Bopp Jr. podnio je zahtjev za blokiranjem te odluke, pozivajući se na pravo asocijacije i pravo na građansko novinarstvo temeljem Prvog amandmana.

Međutim, u petak je sudac Anthony Kennedy odbacio te tvrdnje i odbio prihvatiti zahtjev. Iako se Center for Medical Progress opisuje kao “skupina građanskih novinara/ki posvećenih praćenju i izvještavanju o medicinskoj etici i napretku”, njihovi pokušaji da se brane pozivanjem na Prvi amandman nisu legitimni zbog javno poznate povijesti jasnog protivljenja pobačaju. Daleiden je već ranije surađivao s konzervativnim pojedincima koji su proglašeni krivima za slično stvaranje lažnih videa, kao i s drugim poznatim anti-choice zagovornicima.

Ova je odluka Vrhovnog suda ohrabrujuća ne samo za Planned Parenthood, već i za nadu da neopravdani napadi od strane jedne anti-choice skupine ne mogu i neće biti priznati na sudu.

Žene u svijetu rada: Razvoj poduzetničkih inicijativa i modela zapošljavanja

Posted on by sdadmin

Pozivamo vas na konferenciju Žene u svijetu rada: Razvoj poduzetničkih inicijativa i modela zapošljavanja, koja će uključiti relevantne dionike na nacionalnoj i lokalnoj razini, te korisnice projekta kako bi razgovarali o potrebama žena te mogućnostima i preprekama s kojima se susreću žene prilikom zapošljavanja te pokretanja vlastitih poduzetničkih inicijativa. 

Na konferenciji će biti predstavljeni rezultati projekta te preporuke za unaprjeđenje kvalitete i dostupnosti socijalnih usluga za žene koje se namjeravaju (samo)zaposliti donesene na osnovu analize provedene u okviru projekta. Preporuke možete naći OVDJE!

Konferencija je završna aktivnost projekta Aktivno za socijalnu sigurnost i jednake mogućnosti u svijetu rada koji ima za cilj osnažiti partnerske organizacije za pružanje socijalnih usluga i unaprijediti provedbu programa socijalnih usluga u Gradu Zagrebu, Koprivničko križevačkoj županiji, Požeško slavonskoj županiji i Krapinsko zagorskoj županiji kroz edukaciju, umrežavanje, i promociju pružanja socijalnih usluga.

Projekt provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena HERA Križevci i Centrom za podršku i razvoj civilnog društva “DELFIN”.

Konferencija će se održati u srijedu, 9. prosinca 2015. godine, u Kući Europe (Cesarčeva 4, Zagreb) od 10 do 15 sati.

Pravi teroristi Bliskog Istoka? Amerika bi trebala pogledati u zrcalo

Posted on by sdadmin

Kako je veliki američki odvjetnik i državnik John Adams zabilježio: “Činjenice su tvrdoglava stvar”.

Svi/e koji obraćaju pažnju na činjenice vezane uz bombardiranje bolnice Liječnika bez granica u afganistanskom gradu Kunduzu 3. listopada od strane SAD-a, mogli/e bi zaključiti da taj čin nije bio slučajnost, već ciljani napad. Za dolazak do ovog zaključka, potrebno je napustiti vjerovanje da su namjere SAD-a uvijek dobronamjerne, dok su tragedije poput napada u Kunduzu naprosto slučajnosti koje se neizbježno događaju u okrilju rata. Još važnije, takav zaključak bi zahtijevao spoj dviju riječi koje bi mainstream mediji u SAD-u smatrali apsurdnim: zapadnjački terorizam. Malo je vjerojatno da bi takvo novinarsko bogohuljenje uopće uzeli u obzir.

No, jesu li trebali? Već i kratak uvid u događaje tijekom posljednjih 16 godina otkriva velik broj sjajnih ‘pogreški’ u američkim bombaškim kampanjama. Ipak, takvi su napadi uspješno spremljeni ispod tepiha nakon što su američka Vlada i mediji izjavili kako je riječ o ‘pogreškama’. Je li moguće da su sve to zaista bile samo pogreške?

Uzmimo za primjer NATO bombardiranje kineske ambasade u Beogradu 1999. godine. Tadašnji predsjednik Bill Clinton i direktor CIA-e George Tenet, ponavljali su službenu izjavu NATO-a da je bombardiranje bilo slučajno. Ministar obrane, William Cohen, tvrdio je: “Jedan od naših aviona je napao pogrešnu metu jer su upute za bombardiranje bile temeljene na zastarjelim mapama”. Skeptični promatrači/ice, uključujući same Kineze/kinje, bili/e su više zainteresirani/e za čvrste dokaze. To je dovelo do tvrdnji da je napad bio planirana osveta za pokušaje Kineza da se domognu stealth tehnologije od Srba, koji su ranije tijekom rata srušili stealth zrakoplov. Službena izjava kineske vlade je glasila: “Ne vjerujemo da je ambasada bombardirana zbog greške sa zastarjelim mapama”.

Još jednu činjenicu u ‘slučajnim’ bombardiranjima SAD-a zabilježio je New York Times u listopadu 2001. godine. U Timesu je pisalo: “Američki ratni zrakoplovi su bombardirali i uništili velik dio istog kompleksa Crvenog križa u Kabulu koji su napali 10 godina ranije, greška koju je Pentagon noćas počinio, izjavivši da je do nje došlo stoga što su vojni planeri odabrali pogrešnu metu”. Da je takva ‘pogreška’ počinjena od strane druge tehnološki superiorne vojske, poput ruske ili kineske, zasigurno bi bila zabilježena kao terorističko bombardiranje. Međutim, američka vlada i mediji tvrdili su kako je riječ o ‘greški’ pa je tako i bilo. Događaj je izazvao malo protesta i ništa dodatnog praćenja.

Sljedeće godine je američka vojska ‘slučajno’ bombardirala afganistansko vjenčanje i usmrtila 30 civila u provinciji Uruzgan. Ta je godina je općenito bila loša za američka ‘slučajna’ bombardiranja u Uruzganu. Prema Guardianu, u siječnju te godine 16 gostiju afganistanskog vjenčanja je ubijeno u još jednom američkom bombardiranju te provincije. Talibanski vođa Mullah Muhammad Omar rodom je bio upravo od tamo. U vrijeme bombardiranja, SAD su bile frustrirane zbog činjenice da nisu ispunile svoj cilj zarobljavanja Omara i njegovog talibanskog gosta, Osame bin Ladena. Međutim, ukoliko bi netko zaključio da su bombardiranja u Uruzganu bila čin osvete, od strane mainstream medija bi bio proglašen ludim, unatoč jasnom presedanu postavljenom u Dresdenu, Tokyju i Hanoiju.

Nedugo nakon invazije u Iraku 2003. godine, američka je vojska ‘slučajno’ ubila troje novinara u Bagdadu u hotelu Palestina, za koji je New York Times zabilježio da je “sjedište većine međunarodnih novinara”. Američka je vojska tvrdila da su provodili raketne napade u blizini hotela. Svjedok, reporter Sky Televizije David Chater, izjavio je da nije čuo pucnjavu iz smjera hotela prije nego što su američki tenkovi napali. U pokušaju da uvjeri američku javnost o dobronamjernosti vojske, američki pukovnik Vincent K. Brooks je izjavio: “Novinari nisu meta ove koalicije”.

U srpnju 2007. godine je putem Wikileaksa otkriven incident u kojem su američki vojni helikopteri u Bagdadu ubili dvojicu Reutersovih novinara i desetero drugih žrtava, nakon što su ‘slučajno’ zamijenili kameru jednog od novinara za RPG. Kasniji izvještaj Pentagona je isticao da piloti nisu mogli procijeniti da novinari nisu pobunjenici. Video s Wikileaksa svakako dovodi u pitanje taj izvještaj.

Trenutno, u okruženju u kojem su mnoge ‘pogreške’ dovele do smrti civila, američka vojska nastavlja nerazumno korištenje dronova protiv ‘terorista’ temeljem upitnih dokaza. Prema podacima Ureda za istraživačko novinarstvo, predsjednici Bush i Obama su naredili ubojstva 2449 do 3949 pojedinaca, uključujući 423 do 962 civila i šest Amerikanaca bez propisanog zakonskog postupka. 172 do 207 djece je bilo žrtvama tih ubojstava. Međutim, američka javnost rijetko čuje o tim ‘pogreškama’ ukoliko ‘značajni’ ljudi, poput zapadnjaka, nisu žrtve.

Bilo bi naivno vjerovati da se pogreške ne događaju u žaru borbe. No povijesne činjenice, kao i nedavno otkrivene činjenice o nedavnom bombardiranju Kunduza, proračunato ukazuju na namjeru, a ne nevine pogreške.

Možda bi američki mediji trebali uzeti u obzir pitanja koja je kineski ambasador Li Zhaoxing postavio 1999. godine, kada je upitan zašto misli da je SAD namjerno ubio kineske građane/ke u Beogradu. Zhaoxing je odgovorio: “Pitajte svoje ljude. Pitajte svoje dužnosnike. Pitajte svoje stručnjake. Ako oni sami sebe upitaju, ozbiljno, iskreno, vjeruju li sami da je ovo naprosto slučajnost?”

Prevela i prilagodila Marija Savić

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org