sdadmin

Prva kompletno ženska posada na imitaciji svemirskog broda, a medije brine kako će preživjeti bez muškaraca

Posted on by sdadmin

Prošlog je tjedna šest Ruskinja započelo osmodnevni eksperiment na imitaciji svemirskog broda kako bi se provjerilo kako bi se kompletno ženska posada nosila s fizičkim, društvenim i psihološkim pritiscima vremenski dugog leta u svemir.

Tim će tako izvesti deset znanstvenih eksperimenata kako bi se simulirao pritisak rada na svemirskom brodu do Mjeseca i natrag. Također će imati sat i pol dnevno slobodnog vremena, u kojem mogu gledati filmove, čitati i družiti se. Za vrijeme boravka na brodu, žene će biti smještene u prostorijama u kojima se nalaze kamere te će biti pod stalnim nadzorom znanstvenika/ica i liječnika/ica.

Članice posade, u starosti između 22. i 34. godine, su Yelena Luchitskaya, Darya Komissarova, Polina Kuznetsova, Anna Kussmaul, Inna Nosikova i Tatyana Shiguyeva, od kojih su sve stručnjakinje u područjima medicine, fizike ili psihologije.

Nadzornik eksperimenta, Sergei Ponomaryov, rekao je: “Ovo je prvi put da takav tim sudjeluje u simulaciji. Zanimljivo će biti vidjeti što je posebno u načinu na koji ženska ekipa komunicira”.

Valentina Tereshkova, ruska astronautkinja, bila je prva žena u svemiru 1963. godine, svega dvije godine nakon što je Yuri Gagarin postao prvi čovjek u svemiru. Od tada, 40 je žena – iz različitih zemalja – bilo u svemiru.

“Nikada nismo imali kompletno žensku ekipu na ISS-u”, dodao je Ponomaryov. “Smatramo da budućnost svemira jednako pripada i ženama i muškarcima i sada, nažalost, moramo ubrzati taj razvoj budući da dosada nije bilo previše žena”.

Međutim, ako mislite da su ove inteligentne, stručne i sposobne žene spašene od seksizma, varate se.

Direktor Instituta, Igor Ushakov je rekao: “Posebno će zanimljivo biti iz perspektive psihologije. Kažu da u jednoj kuhinji dvije domaćice teško nalaze način da funkcioniraju zajedno”.

Na konferenciji za medije prije samog početka simulacije pojavila su se pitanja poput “Kako ćete preživjeti bez šminke osam dana?”, i “Kako ćete preživjeti bez muškaraca u blizini?”.

“Mi smo lijepe i bez šminke”, odgovorila je Darya Komissarova na prvo pitanje, dok se Anna Kussmaul nadovezala na drugo: “Mi ovdje radimo. Kada radiš, ne razmišljaš o ženama i muškarcima”.

Ovo nije prvi put da se problem seksizma javio kada se radi o odlasku u svemir. Yelena Serova, prva Ruskinja na International Space Stationu, govorila je o površnim pitanjima kojima su je mediji bombardirali zbog njenog spola, kao, primjerice, brine li se kako će oprati kosu na ISS-u.

Glasovi Vox Feminea o devetom festivalu

Posted on by sdadmin

Danas počinje 9. Vox Feminae festival, a o planu i programu razgovarale smo s Marinom Čajdom, zaduženim za umjetnički i izvedbeni dio festivala, Noah Pintarić pričao nam je o filmskom programu, a o tome zašto i kako baš tema zločinki govorile su Barbara Gregov, Tihana Bertek i Gabrijela Ivanov.

Nakon osam uspješnih godina festivala, deveti po redu Vox Feminae, osim što se izgradio u jedan od najvažnijih festivala ženskog stvaralaštva u našoj regiji, i tematski je pomaknuo svoje granice. Zašto tema ‘Zločinke’ i koje vrste umjetničkog područja su bile najzanimljivije za sastavljanje ovogodišnjem programa festivala?

Tihana Bertek: Povijesno gledano, muškarci su puno češće bili počinitelji zločina od žena. Pokušajte, recimo, na prste jedne ruke nabrojiti muške serijske ubojice, a onda ženske – kojih je više? U većini društava, muškarci su i dalje ti koji vrše nasilje, dok su žene tradicionalno percipirane kao “nježniji” spol i samim time manje sklone zločinu. U Republici Hrvatskoj, primjerice, prijestupi žena primarno su vezani uz imovinu (iako se može primijetiti porast broja nasilničkih kaznenih djela i djela vezanih za zloupotrebu droga). Uz to, kada govorimo o metodama ubijanja, prevladava uvjerenje da muškarci ubijaju hladnim oružjem, a žene otrovom ili kuhinjskim nožem. Međutim, rodne razlike u učestalosti i tipu zločina ne proizlaze iz toga što su žene inherentno manje nasilne ili zaziru od zločina, već iz kompleksnog materijalnog i društvenog konteksta (a i možemo se našaliti da im je kuhinjski nož naprosto pri ruci). Kada su žene počiniteljice nasilja, ono se najčešće događa u okviru obiteljske ili intimne sfere, često uslijed siromaštva, a u mnogo slučajeva one su i same bile žrtve nekog oblika zlostavljanja. Cilj ovogodišnjeg festivala je stoga propitati društveno uvjetovane pretpostavke o univerzalnoj ljudskoj prirodi koja muškarce definira kao aktivne i agresivne, a žene kao pasivne i poslušne. Taj isti stereotip navodi nas na pomisao da su počiniteljice zločina na neki način prekoračile okvire vlastite ženstvenosti, čime se pak perpetuira patrijarhalna binarna podjela na vještice i svetice. Mi želimo razbiti te predrasude i pokazati da su i vještice – žene!

{slika}

Gabrijela Ivanov: Što se tiče samog umjetničkog programa, na natječaj je pristigao zaista velik broj radova, no izabralie smo one koji su ovogodišnju temu najbolje obradili. Festival će otvoriti Nicole Hewitt koja će izvesti sedmu epizodu svog epizodalnog video projekta “Ova žena se zove Jasna” naslovljenu “Sjene”, a u srijedu će u Galeriji Miroslav Kraljević Adela Jušić izvesti performans “Svilena košulja boje lavande” koji tematizira život Biljane Plavšić, bivše predsjednice Republike Srpske optužene za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Oba rada na neki način problematiziraju kompleksan odnos osobne i društvene povijesti te zadiru u vezu između  roda/spola i same prirode zločina.

Festival je ove godine dobio na težini te se bavi ozbiljnijim društvenim problemima poput centralne teme 9. VF-a koja govori o položaju zatvorenica i njihovih prava u hrvatskom pravosudnom sustavu. Tko sve sudjeluje u programu i koji je cilj najavljenih panela?

Barbara Gregov: Prvi panel se održava u srijedu, 4. studenog, i bavit će se, kao što si rekla, posebnim izazovima s kojima se susreću žene zatvorenice u postupku suđenja, izvršenja kazne zatvora, probacijskog nadzora i resocijalizacije. Sugovornici/e su nam Ivana Zanze iz udruge RODA, Ksenija Ivenčnik Blažević, voditeljica Odjela tretmana zatvorenica kaznionice u Požegi, Dijana Todosiev, djelatnica Uprave za kazneno pravo i probaciju, Višnja Ljubičić, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Đurđa Petran iz Centra za socijalnu skrb Zagreb te odvjetnica Ljubica Matijević Vrsaljko i novinarka Matea Grgurinović.

Nakon kraće stanke panelu će se pridružiti Luiza Bouharaoua iz udruge Skribonauti, koja je provela uspješan projekt tzv. biblioterapije među zatvorenicama, te fotografkinja Marina Paulenka, koja će iznijeti vlastita iskustva boravka u zatvoru za vrijeme umjetničkog projekta te dokumentiranja života zatvorenica.

{slika}

Drugi je panel organiziran u suradnji sa Ženskom sobom i održava se u srijedu, 5. studenoga. Tematski će se nastaviti na 1. međunarodnu konferenciju o seksualnom nasilju u Hrvatskoj, održanu u Hrvatskom Saboru krajem listopada ove godine. Razgovarat ćemo o postojećim praksama, sustavu javnih politika i dostupnosti podrške za žrtve seksualnog nasilja te ćemo nastojati definirati preporuke za njihovo poboljšanje. Sugovornice su nam Paula Zore, Sanja Bezbradica, Lana Peto Kujundžić i Branka Žigante Živković.

Na trećem panelu koji se održava u petak, 6. studenog, problematizirat ćemo pitanje kontrole ženskog tijela i pobačaja kao zločina te utjecaja Crkve na definiranje društvenih stavova. Sugovornice su nam predstavnice udruge CESI, pokretačice inicijative Znaj znanje te predstavnici inicijative liječnika za odgovoran pristup prizivu savjesti u medicini.

Također, u četvrtak, 5. studenoga, aktivistkinje Tea Vidović i Sara Kekuš iz Inicijative “Dobrodošli” za podršku izbjeglicama govorit će o iskustvu rada na terenu te aktivističkom radu na promjeni restriktivnih migracijskih politika Europske unije.

Popratni edukativni program ovogodišnjeg Festivala ‘Žene s videokamerama’ u fokus stavlja dokumentarne i kratke igrane filmske forme, te radionicu osviještene filmske kritike. Kako je koncipiran program i tko sve sudjeluje u projektu?

Noah Pintarić: Budući da u zadnjih par godina možemo govoriti o pravom malom boomu domaćih autorica, odlučilie smo ih sve okupiti na jednom mjestu i saznati što ih motivira, zašto su im baš ove filmske forme i teme interesantne, vide li i misle li da je nužno odrediti svoje filmove kao “ženske” itd.

Razgovarat ćemo s Anom Opalić, Evom Kraljević, Danom Budisavljević, Tihom K. Gudac, Hanom Jušić, Sonjom Tarokić, Barbarom Vekarić i Lanom Kosovac, kao i s producenticom Zdenkom Gold.

Također, gošće su nam i Marie-Françoise Plissart, belgijska fotografkinja i redateljica i Marie Vermeiren, redateljica i voditeljica belgijskog filmskog festivala Elles Tounent  posvećenog filmskom stvaralaštvu žena. Razgovor će dijelom biti fokusiran na umjetinički rad spomenutih redateljica, a dijelom na pitanje rodne ravnopravnosti u filmskoj industriji u Europi. Posebno ćemo se osvrnuti na izazove s kojima se kulturne manifestacije posvećene umjetničkom stvaralaštvu žena susreću.

Prvog dana festivala bit će prikazana projekcije filma ‘Još Jednom’ iz 2013. godine pod redateljskom palicom Ane Opalić i tebe. Kako je nastao vaš zajednički projekt i koja je tema filma?

Noah Pintarić: Film prati živote četiri lezbijke i jedne transrodne osobe tijekom pet godina, od 2007. do 2013. godine.

Ideja za film datira iz 2007. godine kada smo Gabrijela Ivanov, Ana Opalić, Dana Budisavljević i ja gledali film Jennifer Fox ‘Flying: Conffesions of a Free Woman’. Svi smo bili oduševili tim filmom i zaključilie da je šteta da ona u svojim putovanjima po svijetu i istraživanjima ženskih identiteta nije predstavila nijednu lezbijku. Odmah je pao komentar da takav film treba snimiti o nama. To je bio trigger.

Prvi dogovor je pao između nas četvero, bila je ideja da svatko snima ono što se događa s njegovim/njenim životom. Sasvim spontano, zato jer smo se u to vrijeme intenzivno družile, složila se finalna ekipa filma: Ivana Kovačić, Mima Simić, Helena Janečić, Ana Opalić i ja. Negdje 2011. godine se pojavila producentica Dijana Mlađenović koja se za ideju odmah “zakačila”. Shvatila je da je materijal vrijedan i da ima mnogo potencijala. Zatražili smo i dobili sredstva za postprodukciju od HAVC-a i onda je sve postalo službeno.

{slika}

Međunarodni filmski program bogat je zanimljivim kratkometražnim i dugometražnim uradcima inozemnih redateljica poput ‘Indian’s daughter’, ‘Ej viaje de las reinas’, ‘La voz de Esperanza’… Što je bilo ključno za odabir filmova koji će biti prikazani na ovogodišnjem izdanju Festivala?

Noah Pintarić: Dio filmova tematski se nadovezuje na ostatak programa, no, kao i svake godine, prikazat ćemo i neke koji od teme možda odudaraju, a za koje vjerujemo da su vrijedna umjetnička ostvarenja te da će se iznimno dopasti publici. Posebno bih izdvojio film “Lađa” koji donosimo u suradnji s inicijativom Znaj znanje, zatim “KOD: Ispravljanje rodnog jaza” koji govori o rodnom jazu u IT industriji, hvaljeni indie film “Gayby Baby” te “Prekrasna je kad se ljuti” – dokumentarac koji revitalizira zaboravljenu povijest odvažnih žena feminističkog pokreta druge polovice 60ih.

Umjetnički dio 9. Vox Feminae započinje izvedbom Nicole Hewitt ‘Sjene’ iz serije radova ‘Ova žena se zove Jasna’ koji su koncetrirani na izvedbu jezika kroz fikciju, recitaciju i testimonium. Što Jasna propituje u sedmoj epizodi koja će u Zagrebu biti prikazana u suradnji s Jasminom Ravnjak, Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem doznat ćemo već danas na otvorenju 9. Vox Feminae festivala. Zanimljivi performans umjetnice Adele Jušić, osim što intrigira naslovom i postratnom tematikom koja se krije u pozadini cijele priče, jedan je od najvažnijih umjetničkih djela ovogodišnjeg Voxa. Kako je započela vaša suradnja?

Marino Čajdo: Adela Jušić pobjednica je natječaja za umjetnički program devetog Vox Feminae Festivala te nas izrazito raduje što će upravo na njemu, u četvrtak u Galeriji Miroslav Kraljević premijerno biti izveden njen rad “Svilena košulja boje lavande”. Rad Adele Jušić odlično se uklopio kako u temu festivala, a bez da zazvučim kustoski pretenciozno reći ću samo da divno povezuje istu središnju temu s onim detaljima iz njenog umjetničkog i privatnog života u koherentnu i intimnu cjelinu – tako da će biti interesantno nazočiti durativnom performansu koji publiku očekuje.

Vezano za spomenuti umjetnički natječaj, moram spomenuti i izvedbu Nicole Hewitt “Ova žena se zove Jasna 07: Sjene”  na prvi festivalski dan u Dvorani Müller, ali i odlične vizuale ovogodišnjeg Voxa koje su izradile Barbara Bjeliš i Ivana Hrabar (Bjeliš&Hrabar) kao i fantastične ilustracije Tee Jurišić (KVAR Illustrations) koje krase ovogodišnje promo materijale. Slične natječaje, u smjeru razvoja VF Platforme planiramo i ubuduće, kako za Vox Feminae Festival, tako i za Mrežu kulturnih rodnih praksi.

{slika}

Cijeli umjetničko-izvedbeni program ovogodišnjeg Voxa oslanja se na Vox Feminae platformu ‘Vox Informativka/Info baza’ koju čine profili umjetnica, udruga i inicijativa sa zajedničkim nazivnikom kreativnosti, aktivizma i stvaralaštva. Kako je nastala VF platforma i koji je glavni cilj projekta?

Marino Čajdo: Vox Feminae Platforma je, ukratko, rezultat želje tima K-zone da se malo intenzivnije okrene domaćoj kulturnoj rodno osviještenoj i društveno angažiranoj produkciji kako bi u svoje djelovanje još više uključili kreativne i strašne žene koje djeluju na području različitih umjetnosti. Rad unutar NGO sektora često karakterizira usmjerenost na projektne i zagovaračke aktivnosti, kako iz želje za društveno odgovornim radom, ali i (suočimo se) potrebom da se održi stabilnost udruga i radna mjesta. Kako je Vox Feminae Festival u svojim prvim izdanjima postojao upravo zahvaljujući strašnim ženama s regionalne kulturno-umjetničke scene, ovom aktivnošću želimo njihov rad vratiti u zagovarački i produkcijski fokus udruge.

VF informativka tako na jednom mjestu okuplja niz glazbenica, književnica, dizajnerica pa čak i poduzetnica u kulturi. Osim što podiže njihovu vidljivost, ona omogućava kako zainteresiranima za njihov rad da lakše stupe u kontakt tako i samim umjetnicama da sebe prezentiraju, ali i povremeno u neformalnoj atmosferi druže i razmjenjuju ideje. VF platforma u tom kontekstu služi kao svojevrstan kreativni hub kako za prezentaciju tako i za razvoj novih ideja, a VF tim tu uskače u pomoći pri organizaciji i eventualnoj produkciji.

Sama priča se ozbiljno zakotrljala u posljednjih godinu dana, a baza umjetnica trenutno broji njih gotovo sto. Naravno, pozivam sve zainteresirane da nam se priključe jer nakon devetog Vox Feminae Festivala nastavljamo s daljnjim razvijanjem baze: putem kreativnih druženja, informiranja članica baze o aktualnim umjetničkim natječajima, edukacijama i drugim logističkim aspektima umjetničkog rada koji će im omogućiti da se više mogu posvetiti svom stvaralaštvu. 

Više informacija i najave programa možete pratiti i na Facebook eventu 9. Vox Feminae festivala ovdje.

Prva žena u Afganistanu koja je sudjelovala u maratonu u vlastitoj zemlji

Posted on by sdadmin

Ovog je mjeseca u Afganistanu održan međunarodni maraton – prvi ikada održan u zemlji. Među trkačima, našlo se i nekoliko hrabrih žena, utirući tako put za druge žene i djevojke. Maraton je održan u provinciji Bamyan u središnjem Afganistanu, a na njemu je sudjelovalo više od 60 amaterskih i profesionalnih trkača/ica, uključujući ljude iz SAD-a i Kanade, kao i Afganistance/ke.

Iako je u kraćoj utrci od 10 kilometara sudjelovalo desetak lokalnih učenica, samo je jedna žena iz Afganistana dovršila kompletni maraton. Dvadesetpetogodišnja Zainab podijelila je svoje iskustvo trčanja maratona i prepreke s kojima se pritom morala suočiti. “Ženama nije lako napustiti kuću samostalno, a kamoli trčati vani”, rekla je Zainab, priznajući da je bila metom uličnog zlostavljanja tijekom godine u kojoj je trenirala za maraton.

“Djeca su bacala kamenje na nas, ljudi su dovikivali riječi poput ‘prostitutka’, pitali me zašto nisam ostala kod kuće”. No, Zainab inzistira kako je to nije pokolebalo u naumu te se nada da će ohrabriti više mladih djevojaka da počnu trčati.

Afganistanke su sudjelovale u maratonima u drugim država prije toga, no ovo je bio prvi put da je žena sudjelovala u maratonu u svojoj zemlji. Organizatori se nadaju da će programi poput ovoga prikazati Afganistan u drugom svjetlu u medijima. Zainab se slaže: “Mislim da ću malo, pomalo donijeti promjenu”.

Stručno osposobljavanje: Koliko manipulacije je dovoljno za politički bod?

Posted on by sdadmin

Čak 63 posto osoba koje su iz mjere stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa izašle prije dvije godine još uvijek ne mogu pronaći posao, dok od sedam do devet mjeseci nakon izlaska iz te mjere, 54 posto osoba ostane – nezaposleno, pokazuju podaci iz istraživanja koje je provela Baza za radničku inicijativu i demokraciju.

U 2012. godini je, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, bilo 324.323 nezaposlenih osoba. S obzirom na alarmantno stanje i povećanje crne statistike na tržištu rada, Vlada Zorana Milanovića osmislila je mjeru aktivne politike zapošljavanja pod nazivom Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, koja u svojoj suštini ima dobre alate za povećanje zaposlenosti kako mladih, tako i skupina koje su u svijetu rada diskriminirane po nekoj osnovi.  No, usprkos vatrogasnim mjerama, broj nezaposlenih je u 2013. narastao na njih 345.112. Ministar rada, Mirando Mrsić, govorio je kako će se kroz ovu mjeru zaposliti i do 10.000 mladih. Iako je mjera inicijalno bila osmišljena kao povećanje konkurentnosti mladih u privatnom sektoru, čak dvije trećine od navedenih 10.000 svoje radno mjesto je pronašlo u – birokratskoj mašineriji države.

Ove mjere aktivne politike zapošljavanja financiraju se iz nacionalnih i europskih izvora. Kako nas je uputio HZZ: “U državnom proračunu za 2015. godinu osigurano je 541.115.000 kuna za provedbu svih mjera aktivne politike zapošljavanja. Uz to je kroz poziciju za naknade vezane uz mjere (novčane pomoći i putarine za aktivnosti obrazovanja i stručnog osposobljavanja za rad) planirano još 458.149.149,00 kuna. Iz EU fondova još je planirano 512.937.018 kuna za financiranje aktivne politike zapošljavanja, što bi bilo sveukupno 1.512.201.167 kuna za 2015. godinu, što je najveći iznos od kada se primjenjuju mjere. Tendencija je da se s vremenom omjer nacionalnih i EU sredstava mijenja u korist EU sredstava i intenzivno se radi na pripremi projekata i privlačenju sredstava iz EU fondova za ovu namjenu”.

U 2014. isplaćeno je 962.603.200,08 kuna, od čega su 824.196.720,34 kune nacionalna sredstva i 138.406.479,74 kune iz EU fondova; u 2013. je utrošeno 624.887.005,78 kuna i u 2012. iznos od 486.464.413,19 kuna, isključivo iz nacionalnih izvora.

Je li ulaganje značajnih sredstava u ovakvu formu nesigurnog zaposlenja, odnosno mogućnost stjecanja iskustva za naknadu, koja je do 2015. iznosila 1.600 kuna i prijevoz, a sada je podignuta na 2.400 kuna, zapravo – dugoročno dobro ulaganje?

S 1. travnja 2015. godine, u Hrvatskoj više ne postoji 67 općinskih sudova, već 15 većih, koji vrše svoju primarnu funkciju, ali i nadgledaju rad stalnih ispostava. Promjena statusa općinskih sudova u stalne ispostave najviše zapravo pogađaju predsjednike/ce sudova i općinskih državnih odvjetništava, koje/i gube svoje dosadašnje funkcije, kako prenosi specijalizirani portal ius-info.hr. Povratkom u funkciju običnog suca/tkinje i zamjenika/ce ODO-a bit će opterećeni istim brojem predmeta kao i kolege/ice i ispunjavati određene sudačke norme u tijelima koja su doživjela reformu.

“Očekuje se da će 258 zaposlenih do 2018. godine otići u mirovinu, a dijelu od 679 službenika/ca zaposlenih na određeno vrijeme neće se produžiti ugovor”, izjavio je u siječnju 2014. godine ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Radi se o brojci od oko 7.700 osoba zaposlenih na općinskim sudovima širom RH, a ugovora na određeno je oko 700. Dakle, veliki broj već educiranog kadra našao se/naći će se uskoro na burzi.

Prema web stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, mjere aktivne politike zapošljavanja usmjerene su nezaposlenim osobama u nepovoljnom položaju na tržištu rada te poslodavcima kod kojih je potrebno osigurati očuvanje radnih mjesta. Bilo je za očekivati da će mjere dovesti do povećanja zaposlenosti i mladima bez radnog iskustva povećati konkurentnost zbog znanja koja će steći. U javnoj upravi, to iskustvo uključuje i polaganje državnog ispita, što je dodatni korak ka pronalasku stalnog zaposlenja. Stoga se postavlja pitanje – zašto je uopće donesena odluka da se koriste poticaji iz mjere ‘Rad, staž i prijevoz’, odnosno stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa u pravosudnim tijelima, kada se očekuje otpuštanje već educiranih radnika/ca i realno sudovi nemaju problema s radnom snagom? Također, 2014. je donesena Odluka o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama, što dodatno sužava mogućnost osposobljenih da zapravo i nađu svoje mjesto u državnoj birokraciji.

Nakon izglasavanja Zakona o poticanju zapošljavanja i stupanja spomenutih mjera na snagu, došlo je do korekcije tržišta rada, kada je u određenim periodima značajan broj oglasa za posao uključivao stručno osposobljavanje kao supstituciju za stalno/privremeno zaposlenje. Sudeći prema statistikama HZZ-a, od uvođenja mogućnosti stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, dakle od 2013. godine, prema broju oglasa za posao objavljenima na njihovim stranicama od 2013. godine nadalje, 15 posto oglasa su – oglasi za stručno osposobljavanje. Onih za zaposlenje na neodređeno je oko 17 posto. Dakle, ugrubo – svaki šesti oglas na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje je za stručno osposobljavanje, a svaki peti na neodređeno. U njoj je do kraja 2014. sudjelovalo ukupno 38.927 osoba.

Broj nezaposlenih se od 2013. do 2014. godine smanjio za 4,9 posto, ali  je 2,23 posto građana/ki Hrvatske prijavilo svoj odlazak iz države u zadnje dvije godine, što je definitivno utjecalo na modificiranje konačnih statistika nezaposlenosti.

Koliko je ZAPRAVO mladih ljudi dobilo priliku učiti i raditi na općinskim sudovima širom Republike Hrvatske u ove tri godine? Ministarstvo rada je na naš upit odgovorilo detaljnom tablicom: u periodu od siječnja 2013. godine do lipnja 2015. ovu mjeru koristilo je 474 osoba. Prema strukturi, jedan od pet osposobljenih službenika/ca je muškarac, tri od pet osoba su završile srednju školu, jedna od pet posjeduje prvostupanjsku diplomu, dok su ostale obrazovne skupine marginalno zastupljene.

Svaka druga osoba je iz dobne skupine od 20 do 24 godine, i uglavnom dominiraju mladi ljudi kao korisnici mjera. Međutim, navode iz Ministarstva rada, 10 posto je u dobi od 30 do 39 godina, te oko dva posto su osobe starije od 40.

Na apsolutno jednaki upit (koliko je osoba bilo na stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa na općinskim sudovima od 2013. do 2015. godine), Ministarstvo pravosuđa odgovara: “Prema zaprimljenim Ugovorima o stručnom osposobljavanju za rad bez zasnivanja radnog odnosa na općinskim sudovima, u periodu od 2013. do 30. 6. 2015. godine, na stručnom osposobljavanju su bila 32 polaznika i to 11 osoba muškog spola i 21 osoba ženskog spola, svi sa srednjoškolskim obrazovanjem. Od ukupnog broja polaznika samo je 1 polaznik zaposlen na određeno vrijeme i to radi povećanog obima posla.  Za 2014. i 2015. godinu nije donesen plan prijema u državnu službu za pravosudna tijela pa je prijem provođen samo radi popunjavanja radnih mjesta ispražnjenih u tekućoj godini”.

Prema ovome, Ministarstvo pravosuđa je osposobilo 32 osobe, dok Ministarstvo rada raspolaže podacima kako je u mjeru bilo uključeno čak 474 radno sposobnih za rad pri tijelima Ministarstva pravosuđa. Kontaktirale smo oba ministarstva da nam pojasne što se dogodilo s tako velikom razlikom u statistici, no do trenutka objave ovog članka nismo zaprimile odgovor. Dakle, ovakve brojke navode na zaključak kako stručno osposobljavanje prije svega služi kao ‘farbanje statistike’ i privremeno uklanjanje mladih s burze kako bi se kratkoročno i prividno smanjio broj nezaposlenih. Posljedice ovakve ‘vatrogasne’ politike bit će dugoročno opasne i po mlade ljude, ali i po cijelo društvo.

{slika}

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Stručno osposobljavanje, slaba prilika’, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Tekst se izvorno objavljuje na portalu Libela.org.

Kako je talibanski teror protjerao aktivistkinje iz Kunduza?

Posted on by sdadmin

Talibanska okupacija u gradu Kunduza u Afganistanu možda je privremena, ali posljedice po ženska ljudska prava će zasigurno potrajati.  U sustavnoj kampanji Talibani su nemilosrdno proganjali žene koje su bile javno aktivne, pljačkajući srednje škole i uništavajući urede mnogih organizacija koje štite i podupiru ženska ljudska prava, piše New York Times.

Među ženama koje su bježale bile su one i koji su vodile utočišta za žene žrtve nasilja. Njih su, naime, talibanski vojni zapovjednici optužili za nemoral.

Iz Kunduza su pobjegle obrazovane žene koje su radile za Vladu ili međunarodne organizacije, kao i one koje su radile u školama te žene aktivistkinje za mir. Dakle, iz ovog područja Afganistana su doslovno protjerane gotovo sve žene koje su pokušavale utjecati na društvo. Odlazile su uglavnom noću – pješice ili skrivene u automobilima – zamotane u burke kako bi spasile goli život.

“Neću se vratiti, nikada se neću vratiti”, rekla je dr.  Hassina Sarwari, direktorica organizacije Women for Aghan Women u Kunduzu koja je vodila utočište za zlostavljane žene, obiteljsko savjetovalište, te centar za djecu žena koje su u zatvoru u Kunduzu. 

Nakon što su Talibani završili svoj pohod paljenja i pljačkanja ženskih organizacija, nastavili su s verbalnim napadima, porukama i telefonskim pozivima prijeteći njima i njihovoj rodbini, dajući im na znanje da su i dalje na talibanskom nišanu. Talibanska poruka je bila da su ovoga puta uspjele pobjeći, ali da sljedeći put neće biti te sreće.

“Prije no što smo uspjeli uspostaviti kontrolu nad utočištem, Hassina Sarwari, ravnateljica sigurne kuće za žene, zajedno sa svim ostalim odbjeglim droljama i nemoralnim djevojkama, napustila je grad Kunduz. Hassina Sarwari je nemoralna drolja i da smo je uspjeli uhvatiti, visila bi u središnjem krugu grada Kunduza”, rekao je talibanski zapovjednik u Kunduzu Abdul Wali Raghi.

Prva tri dana talibanske okupacije, ženama koje su vodile sigurne kuće i organizacije za zaštitu žena i njihovih obitelji, opljačkane su kuće i njihovi uredi, ukradena računala, smrskan namještaj, televizori i ostali uređaji. Zatim su Talibani ostavljali telefonske poruke njima ili njihovim susjedima i rodbini: “Vrati se i ubit ćemo te”.

Među organizacijama i institucijama koje su uništili Talibani bile su i tri radio postaje koje su vodile žene, jedna je zapaljena, a druge dvije su opljačkane. Među opljačkanim organizacijama su i srednja škola za djevojčice Fatima Zahra, Centar za osnaživanje žena,  organizacije Žene za žene Afganistana i Centar za djecu. U Centru za zlostavljane žene je podmetnut požar i on je izgorio do temelja.

Osim protjerivanja, prijetnji smrću, pljačkanja i paljenja, Talibani su optuženi i za silovanja žena. Jedna od posljednjih optužbi jest da su silovali studentice u studentskom domu na Sveučilištu u Kunduzu, kao i da su žene u zatvorima seksualno zlostavljane. Međutim, takve tvrdnje nikada nisu službeno dokazane, iako su tamošnje dvije televizije – Tolo TV i One TV – prenijele takve optužbe. Talibanski zapovjednici i glasnogovornici snažno poriču navedena kaznena dijela. No, da su nevini, sigurno im ne ide argumentacija kojom se brane od optužbi za silovanja, a to jest prijetnjama smrću zaposlenicima televizijskih kuća, za koje su kazali kako su oni ‘sotonski mediji koji šire propagandu’.

Čak  i usred velikih razaranja u gradu Kunduzu posljednjih nekoliko dana, uključujući desetke žrtava i goleme materijalne štete, prijetnje ženama nisu izostale. I to zbog skromnih  poboljšanja i napretka za žene koje žive izvan Kabula, glavnog grada Afganistana.

Kunduz je poznat kao grad u kojem su se zadnjih godina događali gnjusni zločini nad ženama. U posljednjih pet godina kamenovane su dvije žene, a ulicama vladaju bande silovatelja, tako da ženama se nije sigurno ni slobodno kretati gradom. Nakon mnogo rada i truda, žene su se počele za nijansu sigurnije osjećati u svom gradu, ali onda su ga preuzeli Talibani u svoje ruke. Borkinje za ljudaka prava su morale pobjeći inače bi bile zlostavljane i/ili ubijene, a žene koje su tamo ostale žive svaki dan u strahu.

“Učinjena je psihološka šteta”, rekla je Fiona Gall, direktorica krovne organizacije koja predstavlja nevladine organizacije u Afganistanu, govoreći o učincima na ženske organizacije i manje humanitarne udruge u Kunduzu.

“Te žene će biti manje skloni učiniti bilo što za što se zauzimaju zbog straha da će i njihove obitelji postati mete”, dodala je bojaznost kako je aktivizam ugušen.

Fawzia Bostani, građevinska inženjerka koja radi za ministarstvo javnih radova u Kunduzu, godinama dobiva prijetnje. Bila je sigurna da će je Talibani pokušati pronaći čim uđu u grad.  Ona je jedina žena građevinska inženjerka u Kunduzu. Njezini projekti kao što su gradnja i obnova cesta u Kunduzu i susjednim pokrajinama, te napori da uključi lokalne žene u poboljšanje infrastrukture, učinili su je jako poznatom u tom području. Dan nakon što su stigli Talibani stavila je burku i pobjegla uskim prolazom do susjedne kuće, čini se baš na vrijeme.

Te noći talibani su došli u moju kući i rekli: “Koja je to žena koja radi u zgradi do ulice?”

 “Moj stariji brat je rekao: ‘U ovoj kući nema žene koja radi u bilo kakvoj  organizaciji’. Talibani su mu pokazali fotografiju susjedstva rekavši da su vidjeli kako auto koje svako jutro ovdje dolazi po mene”, prepričala je. Čim su Talibani otišli brat ju je nazvao i rekao joj da bježi. Iako je bio mrak hodala je sve dok nije došla do ruba grada i napokon stigla do susjedne provincije Baghlan.

Nekoliko dana kasnije Talibani su se vratili njenoj kući u Kunduzu i ostavili joj poruku preko šogorice: “Ne želimo je više nikada vidjeti ovdje”. Bostani je rekla da se ne namjerava vratiti u Kunduz.

Naheed Asifi, voditeljica ureda afganistanskog Ministarstva za žene u Kunduzu također je pobjegla, te dala do znanja da je nesklona povratku.

“Ako je vaš život u opasnosti i znate da postoji snažna prijetnja, bi li se vratili? Sigurna sam da ne biste”, napomenula je Asifi. Upitana bi li Vlada bila sposobna naći nekoga tko bi je mogao zamijeniti i preuzeti njen posao odgovara: “Ne mislim da bi itko htio”.  Bez obzira na osjećaj krize i deteritorijalizacija glavna direktorica Women for Afghan Women Manizha Naderi je rekla da će organizacija sigurno pronaći načina da ponovno pruži svoje usluge ranjivim ženama u Kunduzu, ali priznaje da će biti potrebno mnogo više od pronalaska novih ureda.

“Ne vidim mnogo ljudi koji su radili u Kunduzu da su se vratili, stoga će biti veliki izazov za nas da nađemo osoblje”, dodala je Manizha Naderi.  

“Ali ljudi nas trebaju, stoga trebamo smisliti plan. Ako prestanemo raditi, to je velika pobjeda za Talibane”, zaključila je Manizha Naderi.

Prevela i prilagodila Valentina Stipković

Pojedine vjerske zajednice pozivaju na linč novinara/ki

Posted on by sdadmin

Neformalna međunarodna organizacija Novinarska mreža upozorila je vlasti i građane država regije da pojedine velike vjerske zajednice drastično ugrožavaju medijske slobode, pa čak i pozivaju na linč novinara i novinarki.

U priopćenju koje je potpisalo preko 30 novinara i novinarki regije, navode da je neophodno da država, kao i predstavnici/e nezavisnih institucija, struke i građanskog društva, stanu u zaštitu slobode izražavanja, ali i sigurnost kolega i kolegica, odnosno da spriječe zloupotrebu neupitne moći koje pojedine vjerske zajednice, zbog brojnosti, organizacione strukture, ali i prethodnog ratnog iskustva – imaju!

“Najnoviji slučaj, u kojem Srpska pravoslavna crkva u svom službenom priopćenju, koristeći sličan jezik koji je viđen na pojedinim neonacističkim sajtovima, prijeti našim kolegama Dinku Gruhonjiću i Nedimu Sejdinoviću, denuncirajući ih i pozivajući na njihov linč – opasan je signal koji zaslužuje i ozbiljnu reakciju. Ovaj slučaj svjedoči da pojedine velike vjerske zajednice ne samo da ne žele da prihvate civilizacijske vrijednosti nego da ih i direktno ugrožavaju, i to ne samo prijetnjama novinarima i novinarkama, već i drastičnim primjerima govora mržnje i poticanjem novih sukoba u regiji”, priopćili su iz Novinarske mreže.

Priopćenje su potpisali/e:
Borjan Jovanovski (Makedonija)
Barbara Matejčić (Hrvatska)
Tomislava Sila (Hrvatska)
Anamari Repić (Kosovo)
Jerko Bakotin (Hrvatska)
Aleksandar Manasiev (Makedonija)
Žarka Radoja (Srbija)
Dženana Karup-Druško (BiH)
Una Hajdari (Kosovo)
Boro Kontić (BiH)
Boris Pavelić (Hrvatska)
Igor Lasić (Hrvatska)
Miodrag Sovilj (Srbija)
Saša Leković (Hrvatska)
Stevan Dojčinović (Srbija)
Petar Vidov (Hrvatska)
Darko Šper (Srbija)
Mašenjka Bačić (Hrvatska)
Arijana Saračević Helać (BiH)
Ratko Femić (Srbija)
Ilko Ćimić (Hrvatska)
Ladislav Tomičić (Hrvatska)
Ana Benačić (Hrvatska)
Danka Derifaj (Hrvatska)
Jelena Svirčić (Hrvatska)
Maja Živanović (Srbija)
Jasna Babić (Hrvatska)
Natalija Jakovljević (Srbija)
Elvira Jahić (BiH)
Mirana Dmitrović (Srbija)
Zlatko Romić (Srbija)

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org