Instrumentalizacija feminizma i zaboravljene lekcije ‘crvenog feminizma’

Ne postoje “čiste” teorije ili “čiste ideje”, one ne nastaju u nekom praznom, “neokaljanom” lebdećem prostoru bez tla pod nogama i vremena iz kojeg progovaraju. Tim više, političko mišljenje ili politička teorija ne može biti “neutralna”, ona nastaje u određenom odsječku vremena i u specifičnim društvenim odnosima. Teorijski rad je mahom ideološki, pritom uglavnom zauzimajući neku stranu, neku “istinu” ili braneći neku postojeću klasnu poziciju. Slijedno tome, teorija je socijalna historija. I konačno, teorijski projekt dobija puni smisao tek kada uspijeva izvesti vlastitu samo-kritiku koja je u stanju pojasniti, ili barem imati ambicije da pojasni, svoju genezu i svoje metamorfoze. To, vrijedi i za feminizam, njegovu razvojnu liniju, historiju i ideološke pozicije kojima afirmira pojedinačne klasne interese. Britanski marksistički historičar, Perry Anderson, sedamdesetih je godina napisao veoma utjecajnu knjigu o “zapadnom marksizmu” (Razmatranja o zapadnom marksizmu), dijagnosticirajući probleme marksističkih teorija koje zanemaruju svoju izvornu političnost i pune sadržaj prekomjernim kulturološkim analizama bez ikakve socijalno-ekonomske analize. Upravo na tom tragu razmišljam o suvremenoj samokritici koja nedostaje feminističkoj teoriji i praksi. 

O tome što feminizam predstavlja i znači od 70-ih naovamo, a napose nakon raspada Jugoslavije se nanizalo mnogo “osobnih” stavova i raspoloženja. Rekla bih i previše. Evidentni manjak historijske analize i polimorfni poticaj na metodološki individualizam proizveo je brojne “osobne” dojmove o tome što feministička teorija ili praksa znače. No, ako nas zanima društveni smisao feminističkih emancipatornih potencijala i ako se feminizmom bavimo kao političkom teorijom i pokretom, tada nam postaje jasno da feminizam nije i ne može biti skup razbacanih, individualnih, različitih “ženskih glasova” koji su se tobože onako spontano i mistično prepoznali i potom u svojim različitostima ujedinili po načelu visokog stupnja tolerancije. Feminizam kao socijalno-politička bitka dolazi u stanje kontradikcije ako postaje stvar privatne volje, tj. osobnog interesa gdje je moguće tu-i-tamo iskoristiti feminizam u vlastite svrhe ili samodopadne preferencije.

Skicirat ću samo tri takva tipična slučaja za ovu priliku, naizgled različita, ali zapravo ujedinjena istim ideološkim obrascem:

1. Konzervativno-libertarijanski feminizam “slobodnog izbora”

U prvom primjeru instrumentalizacije feminizma riječ je o klasičnom hipokrizijskom triku, o tzv.  “izboru” pojedinki da budu majke što se u toj tradiciji tumači kao “osnaživanje” žena. S jednu stranu imamo desno-tradicionalnu obiteljsku priču o “prirodnoj” ulozi žene-majke, s drugu stranu libertarijansku priču o individualnom “slobodnom izboru” koje se protivi kolektivizmu i socijalnim ulogama države. I upravo se tu dogodio sretan ideološki spoj: desno-konzervativna ideologija obitelji prirodno srasta s neukim pokušajima libertarijanske individualističke pseudoargumentacije o autonomiji izbora. Naime, žene su ni manje ni više nego dobile jedinstvenu priliku “birati” vlastitu podređenost i osigurati kapitalizmu mnogo neplaćenog reproduktivnog rada jer sada država prebacuje svoje socijalne uloge na kućanstva, tj. tradicionalno žene. “Izbor” je iluzija. “Izbor” evidentno ne postoji, riječ je isključivo o reprodukciji već dobro utvrđene rodne podjele rada i proizvodnih odnosa u kojima se one realiziraju. A ako pogledamo primjere koje konzervativno-libertarijanski laboratorij majčinstva kao “slobodnog izbora” proizvodi, uočit ćemo previše trudnih tinejdžerki, nesigurnih abortusa, komodificirane MTV seksualnosti, obiteljskog nasilja na dnevnoj bazi, izolacije žena koje nisu majke i samohranih majki, kompulzivnog roditeljstva koje se teško snalazi sa životnim troškovima jer nema novaca i sigurnog radnog mjesta. Konzervativcima i libertarijancima se očito malo pomiješalo jer – budući isključivo površni i nedorasli zadatku – nisu u stanju razumjeti da su izvori feminizma antikapitalistički/antipatrijarhalni. Jedini stvarni “izbor” žena da rađaju i budu majke može isključivo slijediti iz kolektivističke odgovornosti, uz puna rodiljno-roditeljska prava, trajnu zaposlenost, rasterećenje od kućanskog rada, dostupnu kvalitetnu hranu, javno osigurano žensko reproduktivno zdravlje, javno osiguranu njegu djece itd.

Da skratim i da ne bude zabune. Prva zaboravljena lekcija crvenog feminizma nas podsjeća da Kolinde, Markićke, Merkelice, Thatcherice i ostale heroine ovakve desno-libertarijanske ideologije, nisu saveznice feminizmu. Majčinstvo nije “prirodna” uloga žena, već koncept, društvena uloga nametnuta ženama. Baš zato, treba računati s time da društvena organizacija na sebe mora preuzeti određene socijalne aktivnosti kako bi roditeljstvo – djetinjstvo moglo biti moguće, uspješno i rezultat onoga što zovemo “planirano roditeljstvo”. Riječima feminističke socijalistkinje Alexandre Kollontai: “Žena nije samo neovisna radnica i građanka – istovremeno ona je i majka, nositeljica budućnosti. To potiče do čitavoga niza posebnih zahtjeva, u područjima kao što su zaštita ženskog rada, sigurnost za majčinstvo i rano djetinjstvo, pomoć oko problema dječje skrbi, reforme u održavanju kućanstva i tako dalje”.

2. Žensko poduzetništvo i liberalni feminizam

Drugi primjer instrumentalizacije feminizma teško razlikujemo od prvog, premda se ovaj tip liberalnog feminizma silno trudi predstaviti kao kritika konzervativizma. Riječ je o ženskom poduzetništvu koje je tu da tobože emancipira žene i njihovim poduzetničkim duhom probije famozni “stakleni strop”. No, doista ne treba uložiti puno intelektualne snage kako bi se uočilo da je ovaj “feminizam” isključivo u službi kapitala i protiv žena. Dogodila se kreativna simbioza mainstream neoliberalnog koncepta “prava na izbor”, o kojem sam pisala u prvom dijelu, kapitalizma i tzv. “poštenog” liberalizma. Tako će poduzetnički šarm i njegova proizvodnja viška vrijednosti zavrijediti tretman moralno-civilizacijskog dostignuća i neumitnog progresa. Tu ideologiju ćemo pratiti još od 17. stoljeća u Britaniji gdje ćemo locirati zametak ideologije čistog etera kapitalizma. Zadatak te ideologije jest da uvjeri radničku klasu da ako se dovoljno potrudi i onda još samo malo potrudi, tada su joj sva vrata otvorena i uspjeh zajamčen. No, poduzetnička “etika” i njezin “duh” ne dolaze iz dobre volje i truda, kako to liberalizam i libertarijanizam sugeriraju. Poduzetnica/poduzetnik svoju postojanost prvobitno crpi iz živih i minulih socijalno-materijalnih zaleđa. Početni kapital ne pada s neba i nemamo svi istu startnu poziciju. Stoga, nema fundamentalne razlike između ženskog i muškog poduzetništva, jedan i drugi su tu kako bi reproducirali eksploataciju radničke klase, žena i  manjinskih skupina. Ako je kapitalizam u krizi, tada je nužno na različite načine uključiti i druge s margine kako bi odradili stabilizaciju režima, bile to žene, LGBTIQ zajednica, umirovljenici, Romi, ne-bijeli, invalidi. Daj što daš. Zato je važno kategorije poput roda, rase, seksualnosti itd. podvrgavati historijskim analizama i uporno odgovarati na pitanje zašto je u određenom historijskom trenutku bilo moguće npr. žene pustiti u tvornice i poduzetnički sektor ili omogućiti istospolne brakove/partnerstva, a u drugom historijskom trenutku to nismo mogli ni zamisliti.

Druga lekcija crvenog feminizma nas podsjeća da buržoaske predsjednice Facebooka, top menadžerice Yahooa, TED poduzetnice, Hillary Clinton liberalke, Ayn Rand karikature i domaće neoliberalne Vesne Pusić nisu saveznice feminizmu, već isključivo kapitalizmu. Praksa liberalki je opasna za žene i žensku radničku klasu.

“Iz kojeg točno razloga radnica treba tražiti ujedinjenje s buržujskim feministkinjama? Tko bi, zapravo, imao koristi u slučaju tog saveza? Sigurno ne radnica. Ona je svoj vlastiti spasitelj; njezina budućnost je u njezinim rukama. Radnica čuva svoje klasne interese i nije obmanjena velikim govorima o ‘svijetu koji dijele sve žene'”, napisala je Kollontai u The Social Basis of the Woman Question.

“Zašto bi se naši principi mijenjali u odnosu na politiku buržoaskog svijeta samo zato jer igrom slučaja primjer njihove politike dolazi od žena i ne zahtijeva promjene u korist tzv. društvenog agregata, već u korist ženskog spola”, navodi Clare Zetkin u On a Bourgeois Feminist Petition.

3. Povijesni revizionizam u feminizmu

Posljednji primjer instrumentalizacije feminizma koji bih izložila za ovu priliku ima veoma važnu ideološku ulogu u proizvodnji znanja. Riječ je o novim tendencijama feminizma koji koketira s relativizacijom povijesti i od nje radi postmodernistički bućkuriš. U okviru takvih “novih” trendova postalo je poželjno nabacivati se odokativnim procjenama o historiji feminizma i njegovom smislu, zagovarajući stav da valjda “svatko za sebe može odabrati” kako će tumačiti feminističku povijest. Ovaj interpretacijski samodopadni kič bez ikakve metodološke suvislosti nije u stanju razumjeti da je njegova svesrdna nekritičnost prema liberalističkim interpretacijama historije i odustajanje od zahtjeva za socijalizmom desna ruka konzervativizmu i struji reakcionarnih refleksa. Šutnja i ignoriranje neoliberalnih tendencija u feminizmu, kao i artikulirana podrška liberalističkim interpretacijama historije dio su istog aparata reprodukcije režima. I ne samo to, ova – nerijetko akademska – liberalistička tendencija sebi voli tepati kako uvijek ide “protiv svakog režima”, a pritome ne shvaća da svojim površnim populizmom i pamfletarenjem postaje školski primjer instrumentalizacije feminizma.

Riječ je o ideji gdje se “subverzivno” tumači kao ono što primarno dolazi iz “vlastitog iskustva”. Da bi ta “subverzivna” pozicija ponudila svoje akademsko znanje ili teoriju, njoj nije potrebno nikakvo znanje historije, drugih teorija, konteksta i slično. Njoj je dovoljan – po mogućnosti identitarni – nabačaj, pluralizam je bog. Kao rezultat dobijamo konzervativni antiintelektualni trend s revizionističkim elementima baziranim na ekstrapolaciji vlastitog iskustva. Ono što je dodatno neprihvatljivo u tom postmodernističkom šlamperaju baziranom na metodološkom individualizmu jest što on ima neobičnu, konzistentnu naviku nekako putem izgubiti iz vida historiju, feminističku kritiku liberalizma, polemike te povijest feminizma nastalog u okviru klasno-revolucionarne borbe. Štoviše, to je tendencija koja će se eklektički malo okititi AFŽ-om (dakako uvijek na tekovinama liberalističke interpretacije spremno kritizirajući socijalizam), malo sufražetskim pokretom, malo LGBTIQ-om, ovisi što je u điru i tko je u publici. Kako ova liberalistička tendencija nema progresivne namjere, ne čudi nas što je uvijek na strani kritike socijalizma, rijetko se zamarajući sistemskom kritikom kapitalizma. 

Nikada nam nije bila potrebnija lekcija crvenog feminizma

I da zaključim. U vrijeme kada nije dovoljno seksi istraživati historiju i razvijati kolektivističke prakse, ne čudi činjenica da je bijeg od povijesti – napose socijalističke – najefikasniji u individualističkom raspoloženju, u primatu “osobne priče”, rodne linije, nikako klasne. To je ujedno i razlog silne razjedinjenosti feminizma i manjka njegovih “univerzalnih” poveznica. Ova reakcionarna liberalistička tendencija nikako ne ide na ruku emancipacijskim politikama. Zašto? Zato jer liberalizam nikada ne ide protiv kapitalističkog režima koji proizvodi socijalno-materijalne nejednakosti, upravo suprotno on režim nejednakosti afirmira i reproducira, nikada ne razvijajući strategije njegovog političkog svrgnuća. Ako i poziva na neku promjenu, onda je njezin smisao prebačen na individualni izbor, a ne kolektivne borbe i solidarnost. To je ujedno i razlog zašto su se crvene feministkinje oštro ograđivale od liberalnog feminizma, zagovarajući antikapitalitičke strategije, ženska politička prava, ženska radnička prava i sigurnost na radu, skraćenje radnog dana i tjedna, socijalizaciju kućanskog rada, socijalizaciju njege djece i odraslih, javno dostupno žensko reproduktivno zdravlje, javno dostupno obrazovanje itd. To su programi koje feminizam danas treba, u tome se sastoji temeljna, nikad aktualnija lekcija crvenog feminizma.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Djevojčica završila na šivanju u bolnici jer ju je vršnjak udario, medicinski radnik je tješio: ‘Sigurno mu se sviđaš’

Četverogodišnja djevojčica je završila u bolnicu u Columbusu, u saveznoj američkoj državi Ohio, nakon što ju je vršnjak udario u lice u vrtiću. Dobila je šavove na licu, no ono što je privuklo pažnju javnosti jest pristup medicinskog osoblja ozljedi, odnosno majčina reakcija nakon toga. 

Naime, nakon što je djevojčica došla na portu, zaposlenik bolnice joj je pokušao objasniti situaciju riječima: ‘Sigurno te je udario jer mu se sviđaš’.

Majka četverogodišnjakinje je oštro reagirala i napisala komentar na Facebooku koji je postao viralan.

“Čim sam čula, znala sam da ovdje sve počinje. Ta izjava je začetak ideje da povrijediti nekoga znači pokazati afekciju i to određuje ton što su prihvatljiva ponašanja dalje u životu. Moja četverogodišnjakinja zna da je nismo učili da tako pokaže nekome da joj se sviđa”, napisala je majka na društvenoj mreži.

Također je istaknula kako malenoj u situaciji u kojoj je povrijeđena i nalazi se na nepoznatom mjestu trebaju riječi utjehe, a ne zbunjivanje prezentirajući joj nasilje kao ljubav.

“Ne, neću dozvoliti da ta poruka prođe. Neću dopustiti da bude glasnija od onoga kako smo je mi učili da pokazuje simpatiju. Vrijeme je da preuzmemo odgovornost za poruke koje kao društvo prenosimo djeci. Ne govori mojoj četverogodišnjakinji da su joj šavovi na licu jer se sviđa nekom dječaku. Ne!”, poručila je ogorčena majka.

Iz bolnice su priopćili kako vjeruju da zaposlenik nije imao zlobne namjere te da izgovoreno ne ocrtava mišljenje njihove institucije. Također su dodali kako su ovaj slučaj doživjeli jako ozbiljno te da su poduzeli mjere kako se ovakve situacije ne bi ponavljale.

Ovim postom majka je u fokus javnosti stavila jako bitnu temu usvajanja ponašanja, odnosno nametnutih rodnih uloga. 

Rodne uloge su zbroj svih karakteristika, načina ponašanja, obaveza i očekivanja koja se pripisuju pojedinom rodu. Rodne uloge usko su povezane i sa stereotipima koji su često u funkciji reproduktivnih uloga muškarca i žene. Neki stereotipi se aktiviraju odmah nakon što se dijete rodi. Često je prvo pitanje roditeljima da li je novorođenče curica ili dečko. Ovisno o odgovoru kupuju se ili roza ili plave pidžamice, autići ili lutkice, fakultet strojarstva ili ‘babysitting’ u Londonu. Ovisno o tome da li je dijete rođeno s vaginom ili s penisom (ili s oba organa), a to, zapravo, određuje vrlo malo razlika, svatko od nas dobiva i punu vreću različitih uniformi s jasno ispisanim znakovima: samo za žene/samo za muškarce. Te uniforme predstavljaju naše rodne uloge, pojašnjava se na stranicama SeZaM-a. 

Dakle, dječaci su socijalizirani da potiskuju osjećaje bola i da ne plaču. Oni su kompetitivni i sigurni u sebe, ne libe se pokazati svoju snagu i nadmoć.

S druge strane, djevojčice se odgaja da budu nježne i da se međusobno pomažu i surađuju. Odgajane su da skrbe o drugima i sebe stavljaju na drugo mjesto – kako u obitelji, tako i u cijelom društvu. 

I kada roditelji odgajaju djecu da im od malih nogu objašnjavaju da ‘tko se tuče, taj se voli’ je normalan izraz afekcije uzrokuju kod djevojčica kodiranje tog ponašanja i osjećaja kao da je nasilje jednako ljubav, a prihvaćanje nasilja podrazumijeva normu. S druge strane, dječacima se daje do znanja da je u redu udariti žensku osobu jer je ipak na neki način voliš. Djeca takve obrasce usvajaju i kasnije ih samo reproduciraju kao odrasle osobe. 

Preferiram tebe! Priručnik za političarke – kako voditi uspješnu offline i online kampanju

Na Tribini Grada Zagreba predstavljena je e-knjiga Preferiram tebe!  Priručnik za političarke – kako voditi uspješnu offline i online kampanju.

Riječ je o priručniku koji političarima i političarkama donosi jedinstven pregled praktičnih savjeta za uspješno vođenje personalizirane kampanje putem odnosa s javnošću. Među najzanimljivijim dijelovima priručnika su prvi put u Hrvatskoj objavljeni savjeti za korištenje društvenih mreža u političke svrhe. Autorice priručnika su Maja Gergorić, Krešimira Rendulić i Ana Keglović Horvat.

Novo nam je doba donijelo nove komunikacijske izazove. Uređaji koji pomažu izgradnji pluralističkog društva, nalaze se u svakom kutku naših domova, a posljednjih nas godina vjerno prate i u pokretu. Takav razvoj tehnologije političari i političarke koji se na predstojećim parlamentarnim izborima bore za preferencijske glasove, mogu dobro iskoristiti pri ostvarivanju svojih komunikacijskih ciljeva. Pritom će im priručnik “Preferiram tebe” dobro doći jer sadržava kako temeljna komunikacijska pravila, tako i ona specifična za najpopularnije društvene mreže”, kazala je komunikacijska stručnjakinja Krešimira Rendulić.

“Dvije vodeće političke opcije u zemlji jako su aktivne na društvenim mrežama, no društvene mreže omogućavaju da uspješnu komunikaciju s potencijalnim biračima vode i političari te političarke iza kojih ne stoje timovi komunikacijskih stručnjaka. Na raspolaganju su im, među ostalima, Facebook, Twitter, Instagram, YouTube, blogovi… Za ostvarivanje što kvalitetnije komunikacije s građanima potrebni su im autentični komentari, slikovni i video sadržaji”, istaknula je komunikacijska stručnjakinja Ana Keglović Horvat.    

O svojim iskustvima na društvenim mrežama na promociji priručnika govorile su Iva Kvakić iz stranke Za grad te Karolina Leaković iz SDP-a.

Priručnik se može besplatno skinuti s internetske stranice Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), a nastao je u sklopu projekta Ravnopravne 2.0.

Indija će omogućiti ženama da upravljaju borbenim zrakoplovima

Indija će omogućiti pilotkinjama da upravljaju borbenim zrakoplovima u borbama, rekao je upravitelj zračnih snaga, čime jedna od najvećih svjetskih vojnih sila nastoji prekinuti nevoljkost da ženama da veće odgovornosti.

Nekoliko je zemalja, od Sjedinjenih Država do Izraela, već omogućilo ženama da upravljaju borbenim zrakoplovima, no indijska ih je vojska držala podalje od te uloge, kao i sa čela ratnih brodova i borbi na terenu. Međutim, u posljednjim su godinama indijski sudovi natjerali vojsku da proširi mogućnosti za žene, primjerice, dajući im stalne ugovore umjesto da ih ograničavaju na petogodišnje mandate.

Zapovjednik zračnih snaga, Arup Raha, rekao je kako očekuje da će prve pilotkinje dobiti ovlaštenje u naredne dvije do tri godine, kako stoji u prijedlogu kojeg su zračne snage podnijele Ministarstvu obrane.

Do ovog koraka je došlo svega godinu dana nakon što je Raha odbio mogućnost dati ženama takvu ulogu, rekavši da žene nisu sposobne upravljati borbenim avionima na duge relacije. No, zračnim snagama sada nedostaje pilota/kinja, a istovremeno se muče kako bi modernizirale flotu iz vremena SSSR-a.

Indijska vojska s 1,1 milijuna trupa ubraja se među najveće svjetske vojske. Njihove zračne snage broje oko 120,000 ljudi, od čega je svega 1500 žena, od kojih su 108 transportne i pilotkinje helikoptera. 

Znanstvenice dobivaju manju financijsku podršku od njihovih muških kolega

Prema novoj studiji objavljenoj u Journal of the American Medical Association, znanstvenici dobivaju duplo više financijske potpore kako bi započeli svoju karijeru u prirodnim znanostima i medicini od njihovih kolegica, što tako rano u karijeri može značajno ograničiti profesionalne prilike za žene znanstvenice i kasnije u radnom vijeku.

Istraživanje je provedeno od strane Health Resources in Action (HriA), a analizirano je 219 biomedicinskih istraživača i istraživačica koji/e su se prijavili/e za grantove za istraživanja rano u karijeri u 55 bolnica, sveučilišta i istraživačkih centara u Novoj Engleskoj između 2012. i 2014. godine. Rezultati su pokazali da su muški znanstvenici prosječno dobili 889 tisuća dolara kako bi započeli karijeru kao istraživači, dok su njihove kolegice dobile svega 350 tisuća dolara. Rascjep između prijavljenih s doktorskom titulom je čak i veći – muškarci su dobili 936 tisuća dolara dok su žene dobile svega 348 tisuća dolara.

Kao što je primijetila Nancy Hopkins, profesorica emeritus biologije na MIT-u, takve razlike u početnom financiranju mogu znatno ograničiti mogućnosti znanstvenica da grade laboratorije, rade analize, objavljuju studije i osiguraju novac za buduća istraživanja. “To su stvari koje vam ili olakšaju ili otežaju karijeru”, rekla je Hopkins. “Žene će morati raditi više kako bi nadoknadile tu početnu nejednakost”.

Unatoč značajnim doprinosima u STEM područjima, reprezentacija žena na najvišim razinama biomedicinskih istraživanja i dalje zaostaje. Danas, žene čine svega 30 posto financiranih istraživačica u Americi. Potpredsjednik HriA-e i autor studije, dr. Robert Sege, navodi da su potrebne dodatne analize kako bi se utvrdilo jesu li ovakve rodne razlike prisutne kod svih znanstvenika/ica u početnom stadiju karijere.

“Bili smo neugodno iznenađeni kada smo uočili stalni rascjep u količini potpore koju muškarci i žene s istim stupnjem obrazovanja dobivaju, čak i unutar istih institucija”, rekao je Sege. “Ovi početni rezultati ukazuju na potrebu za sistematičnom studijom o rodnim razlikama u institucionalnoj potpori i vezi između putanja karijere”.

Život u skladu s identitetom? Ne i za transrodne sportaše i sportašice!

Povijest transrodnih osoba u sportu u javnom je diskursu započela 1977. godine kad je sud dozvolio Renne Richards, transrodnoj tenisačici, da se natječe na Women US Openu. Gotovo četiri desetljeća kasnije transrodna golferica Lana Lawless podnijela je federalnu tužbu protiv profesionalne ženske golferske asocijacije, i pobijedila, nakon što je upozorila na diskriminatornu odredbu da natjecateljice moraju biti žene ‘od rođenja’.

Iste te godine Kye Allums je postao prvi transrodni sportaš (košarkaš) koji se natjecao u Division  NCAA (National Collegiate Athletic Association) i koji se javno identificirao kao muškarac, iako ima fizička obilježja žene. Najsvježiji je primjer Caitlyn Jenner koja se javno deklarirala kao transrodna žena. Medijski nastupi poput ovih, s nešto većim zamahom nakon Caitlyn, počeli su nagrizati binarni pristup koji je ionako isuviše sporan i zastario, pri čemu u sportu posljedice takva stava mogu bitno odrediti slijed pojedinih karijera, piše Time.com.

Lauren Lubin, košarkašica koja je igrala za University of Colorado u periodu od 2003. do 2006., identificirala se kao rodno neutralna, što je jedna od legitimnih ne-binarnih autoidentifikacija. Nešto što je funkcioniralo tri godine, 2007. godine je izgubilo bitku s ustaljenim društvenim obrascima, pa je Lubin bila primorana napustiti tim, izgubila je stipendiju i napustila natjecanja na osam godina. Sve da joj je bila ponuđena opcija da igra u muškom klubu, za nju to nije bilo rješenje jer bi i to značilo da se ipak mora odlučiti za jedan od, u sportu, dva moguća rodna identiteta.

Kako je ranije upozoreno u tekstu Sportska kultura voli binarne podjele, javlja se strah od muškog infiltriranja u ženski prostor, jer se u startu pretpostavlja da su muškarci fizički spremniji i superiorniji, i optužuje ih se za ‘nepoštenu prednost’. Jednako tako, ispada da žene zbog svoje ‘fizičke nespremnosti’ nisu dobrodošle među suigračima.

Bez obzira na svijetle primjere sportaša koji su odlučili nadići površnost ovakvih opreka, sportska se pravila ipak drže biološke binarnosti. Vrlo teško ili nikako dopuštaju odvajanje rodnog identiteta od biologije. Regulativa NCAA dozvoljava transrodnim sportašima da se natječu, ali uz uvjet da su promijenili spol, dok je za sportašice na snazi nešto drugačije pravilo – jedino nakon što prođu jednogodišnju hormonsku terapiju. Oni koji pravila pišu ili ih samo provode opravdavaju se da je riječ o strukturi koja postoji već godinama i da im na umu nije nepravda, već ustaljena praksa viđenja isključivo muškaraca i žena – bez kategorija koje su negdje ‘između’. Dok na umu uglavnom sportski odbori i asocijacije imaju samo sportske rezultate, dodatna pitanja postavljaju i o učinku hormonskih terapija na sportske rezultate. Sportašima/icama udaljavanje s terena na period od godine dana znači doista mnogo.

Lubin se, recimo, natjecanjima vratila 2014., a na maratone se prijavljivala i kao muškarac i kao žena, no navodi kako joj svaka prijava za utrku predstavlja problem jer u datom trenutku mora izabrati jedan od okvira u kojim se ne pronalazi. Kako bi povećala svjesnost i stvorila neko humanije okruženje za sportaše/ice koji se suočavaju s istim poteškoćama, 2015. je organizirala ‘nebinarnu’ skupinu u New Yorku i nazvala je We run. Kasnije je pokret dobio širu dimenziju prerastavši u projekt We exist, sa svrhom podrške onima koji se vide izvan rodne binarnosti. Lubin neprekidno ističe kako su sportaši/ce, odnosno njihova tijela, upravo to – sportaši/ce, i da su treninzi i napori ono što će ih učiniti uspješnima ili ne, a ne biologija.

“Pretpostavljamo kako moramo imati određeno tijelo da bismo se natjecali, dok je prava istina da svatko može sudjelovati”, poručuje Lubin.

Pred LGBTQI sportašima još je dug put što se tiče sporta i pravila koja će ih pravovaljano integrirati, ali je promjena diskursa svakako prvi korak. Možda najvažnija poruka koja se šalje njihovim javnim govorom je činjenica da buduće generacije sportaša/ica koje će ih zamijeniti na natjecanjima već postoje, i da ih se ne smije ignorirati u njihovim pravima.

Da je u sportu sve važnije od samog sporta, primjer je i Susie Wolff, prva žena u Formuli 1 u posljednjih 20 godina. Na pitanja tipa ‘kako vam je u dominantno muškom sportu’ obično odmahne rukom i kratko komentira: “Muškarac ili žena, svejedno je, riječ je o izvedbi na terenu”. Wolf se požalila da je u svakom intervjuu koji daje nekom mediju uvijek iznova muče istim pitanjima, dok je za njene rezultate pitaju uglavno sporadično. To dovodi zapravo do nečega o čemu inače vjerojatno ne razmišljam(o), a to je – što je to u sport uvelo tako determinativnu rodnu binarnost? Ako žena komotno može voziti Formulu 1, i tu se nekakva ‘fizička spremnost’ briše – zašto u Formuli nema više žena? Jer ih se ne ohrabruje na sudjelovanje.

Zato je Formula 1 ovdje praktičan primjer – 854 muškarca, a samo šest žena. Ukoliko zamislimo oktansku testosteronsku arenu koja je (bila) idealnim poligonom za reklame poput Mach 3 žileta za brijanje, preko piva (opet pretpostavka da veće količine ili pivo uopće piju samo muškarci), do Hugo Boss odijela – ima li tu mjesta za žene? Kome se obraćaju reklame u sportu?

I Bernie Ecclestone je sam svojevremeno izjavio kako za Susie Wolff nije dovoljno to što je dobra.

U sportu koji generira nekoliko stotina milijuna novaca profita od ulaznica i sponzora žene bi bile ‘prevelik rizik’ jer bi se kompletno trebao promijeniti i marketinški pristup i ciljana skupina, a investitori nemaju vremena za beta faze i sve se svodi na nečiji financijski interes. Dakle, sportom dirigiraju tržište i predrasude. Većina se komentatora slaže s time da je ženama u sportu bitno teže, a da povežemo s početkom ovog teksta, seksizam u sportu transrodnim sportašima otežava to u najmanju ruku dvaput više.

Prevela i prilagodina Ana Maria Filipović Grčić