Internacionalna online premijera kratkometražnih filmova o partnerskom nasilju

U 2020. godini svjedočile smo zatiranju temeljnih ljudskih prava žena, i zato je njihova zaštita sada važnija nego ikad. Zbog povećane stope nasilja nad ženama, govora mržnje prema ženama općenito i u javnim diskursima, kao i zbog nedavnih zakona koje je usvojila Poljska, Društvo SOS telefon za pomoć ženama i djeci žrtvama nasilja odlučilo je otvoriti javni prostor za goruća pitanja koja su još uvijek veliki problem u našem društvu.

Tijekom posljednjih mjesec dana, u koprodukciji s filmskom produkcijskom kućom Vertigo i njihovom producenticom Zalom Oparom, slovensko Društvo SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja pripremilo je dobrotvornu kampanju. U stvaranju projekta također su sudjelovali Udruga Bunkera – Stara Elektrarna, Viba film studio i studio za postprodukciju slike i zvuka Teleking i 001. Projekt se temelji na dobrotvornoj akciji i društvenom angažmanu profesionalne i mlade filmske ekipe da se kroz nekoliko kratkih filmova uhvati u koštac temom o kojoj je danas, više nego ikad, potrebno govoriti.

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama (16 dana aktivizma između 25. studenog i 10. prosinca) i Dana ljudskih prava (10. prosinca), snimljena su tri kratka filma temeljena na stvarnim pričama s kojima se stručnjakinje i stručnjaci koje_i rade na liniji za pomoć Društva SOS telefon, svakodnevno dolaze u kontakt.

Ovo su tri priče o iskustvu pratnerskog nasilja – priča o nasilju, o silovanju i o ubojstvu. Tri kratkometražna filma u trajanju od oko sedam minuta režirao je Martin Draksler, mladi redatelj čiji je studentski dokumentarac Alzheimer Cafe (2019), prikazan na filmskim festivalima diljem svijeta, primio brojne nagrade.

Kratki će filmovi premijerno biti prikazani online, u srijedu, 2. prosinca s početkom u 18 sati. Bit će objavljeni na Libelinoj Facebook stranici i na drugim nacionalnim i međunarodnim portalima organizacija koje se bore za temeljna ljudska prava žena.

Sada i 24-satna podrška za žrtve kaznenih djela

U srijedu 25. studenog 2020. godine, Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja – 116 006 otvorio je 24-satnu telefonsku liniju za podršku žrtvama i svjedocima, kao dio sustava prevencije nasilja i zaštite žrtava rodno uvjetovanog nasilja u sklopu projekta “Zaustavimo nasilje nad ženama i nasilje u obitelji – Za nasilje nema opravdanja” čiji je nositelj Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, a koji je financiran sredstvima Europskog socijalnog fonda.

 Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja osnovan je 16. srpnja 2013. godine kao projekt Udruge za podršku žrtvama i svjedocima nastao u suradnji s Ministarstvom pravosuđa i Programom Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) čime je Republika Hrvatska postala peta europska zemlja koja je uvela besplatan europski standardizirani broj za pružanje podrške žrtvama i svjedocima – 116 006.  

 Linija Nacionalnog pozivnog centra nastavlja biti besplatna i anonimna. Pozivateljima i pozivateljicama iz područja cijele Republike Hrvatske podrška je sada dostupna svih sedam dana u tjednu, uključujući vikendom, praznicima i blagdanima od 0 do 24 sata na hrvatskom i na engleskom jeziku.

 Pozivom na broj Nacionalnog pozivnog centra, pozivatelji i pozivateljice mogu zatražiti emocionalnu podršku, informacije o vlastitim pravima, o tijeku kaznenog ili prekršajnog postupka i o novčanoj naknadi žrtvama te kontakt institucije ili organizacije civilnog društva koja nudi tip usluge koji pozivatelj ili pozivateljica procijene potrebnom.

Postojanje 116 006 broja stoga je od iznimne važnosti za sustav podrške žrtvama kaznenih djela i prekršaja, pogotovo za žrtve nasilja u obitelji koje najčešće kontaktiraju liniju te traže pomoć. Kad govorimo o statističkim podacima, 116 006 češće zovu osobe ženskog spola (76 posto). Iako se zaprimaju pozivi žrtava i svjedoka svih kaznenih djela, najčešći upiti se odnose na kaznena djela silovanja, nasilja u obitelji/obiteljskog nasilja, nametljivog ponašanja, tjelesne/teške tjelesne ozljede i prijetnje.

 Žrtve obiteljskog nasilja, osim preživljene povrede temeljnih prava, trpe i niz fizičkih, psihičkih, socijalnih i ekonomskih posljedica samog štetnog događaja te imaju pravo na pomoć i podršku u suočavanju s izazovima situacije koju nisu birali/e.

Pozivatelji/ice pozivom na 116006 preuzimaju aktivnu ulogu. Uz relevantne informacije i podršku oni/e imaju priliku donijeti samostalne i informirane odluke o vlastitoj dobrobiti koje su nužne za proces oporavka i vraćanja osjećaja osobne autonomije.

Sabina Orellana – prva ministrica kulture, dekolonizacije i depatriarhalizacije

U Boliviji je nova ljevičarska vlada imenovala prvu svjetsku ministricu za kulturu, dekolonizaciju i depatriarhalizaciju, kako bi pokazala odlučnost u borbi protiv kolonijalizma i seksizma u zemlji.

Nova je ministrica Sabina Orellana, pripadnica autohtonog naroda, feministkinja i aktivistkinja. Orellana je bila na prvoj crti borbe za ravnopravnost žena i autohtonog stanovništva u Boliviji.

Bivše Ministarstvo kulture, na čelu s ekstremnim desničarima, zatvoreno je nakon puča kojeg su podržale SAD. Tijekom puča zabilježen je porast nasilja ekstremne desnice i države nad autohtonim stanovništvom. Bolivija ima jedan od najvećih postotaka autohtonog stanovništva u Južnoj Americi.

U svom govoru Orellana je izjavila da će se ministarstvo zalagati za “dekoloniziranu, depatriarhaliziranu domovinu, ponosnu na svoje korijene i svoje veliko kulturno bogatstvo”.

Podržimo otvaranje prvog kriznog centra za žene žrtve nasilja!

Udruga Domine početkom je 2020. godine provela istraživanje o dostupnosti i kvaliteti usluga pomoći i podrške namijenjene ženama žrtvama nasilja i žrtvama obiteljskog nasilja, s ciljem prikupljanja sveobuhvatnih podataka o postojećim specijaliziranim servisima. Rezultat je to uočenog nedostatka dostupnih informacija opostojećim specijaliziranim servisima kao i iskustava udruge i drugih organizacija civilnog društva koje sustavno rade s ženama žrtvama nasilja i žrtvama obiteljskog nasilja. Provedeno istraživanje obuhvatilo je mapiranje postojećih socijalnih usluga za žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji na području Hrvatske te analizu postojećeg sustava s preporukama za unaprjeđenje. Rezultati su potvrdili kako unatoč napravljenim pomacima prema naprijed, ipak nije došlo do bitne promijene. Navedeno se prvenstveno odnosi na financiranje ženskih autonomnih skloništa i savjetovališta. Ujedno, ne postoji standardizacija u praćenju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, nisu proširene usluge s obzirom na bolju dostupnost SOS linija niti uspostavljeni nužni krizni centar i posebni centri za rad sa žrtvama seksualnog nasilja. Porasla je svijest o nasilju, uvedena je definicija nasilja u obitelji kao kaznenog djela koje se kao takvo češće prijavljuje te je unaprijeđen sustav zaštite. S druge strane, na području prevencije te suradnje i samog postupanja CZSS treba još dosta raditi u cilju razvijanja pristupa i tretiranja problema nasilja kojem su u prvom redu izložene žene, bilo kao dio obitelji ili pojedinke, a u velikom broju slučajeva posredno i djeca.

Problem nasilja ogroman je društveni problem na koji još uvijek nema učinkovitog odgovora. To je vidljivo u pristupu donošenju ili nedonošenju javnih politika na lokalnoj razini koje se bave sprječavanjem i borbom protiv nasilja nad ženama i nasilja uobitelji. Nema relevantnih rodnih analiza, odnosno relevantne statistike, sukladne općim vrijednostima ravnopravnosti spolova. Čak i kad ima politika, odnosno (nacionalnih) strategija, upitna su osigurana financijska sredstava i ona svakako nisu donesena temeljem principa rodno osjetljivog proračuna. To uostalom i neće biti moguće dok se ne uspostavi standardizirano praćenje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i dok se ne budu donosile politike utemeljene na utvrđenim potrebama te s jasno propisanim mjerama, rokovima, nositeljima mjera i naravno osiguranim sredstvima. Te politike moraju postojati od državne do općinske razine.

Također, potrebno je stalno raditi na poboljšanju kvalitete usluge podrške žrtvama obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama. Izdvajanja za zaštitu žena žrtava nasilja i žrtava obiteljskog nasilja nisu dovoljna niti su dio relevantnih javnih politika što također nije u skladu s potrebnim standardima. Hrvatska je obveznica tzv. Istanbulske konvencije na razradi čijih odredbi i preporuka je izrađena nova Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji (2017.-2022.), koju je Vlada RH usvojila 22. rujna 2017. godine povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Nova nacionalna strategija, između ostalog preporuča financiranje savjetovališta i skloništa iz lokalnog i područnog proračuna, suradnju s udrugama na programima prevencijei podrške, te međuresornu suradnju. Sve to bez konkretnih analiza i osiguranja dostatnih sredstava ostaje samo formalna zabilješka ili nepotpuni prijepis, odnosno nedosljedna primjena Istanbulske konvencije. Predviđena sredstva koja se izdvajaju za ovu vrstu socijalne usluge nisu dovoljna da bi se preporučeni standardi zadovoljili. Grad Split je, primjerice, za problem nasilja nad ženama u 2006. godini, prema istraživanju koje je provela udruga Domine, za sklonište za žene izdvajao svega 0,086 posto proračuna. Danas je taj postotak i manji. Grad Split, a tako ni drugi gradovi i općine na području SDŽ nemaju razvijenu strategiju socijalnog razvoja ili sprječavanja i borbe protiv nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji, a nema ni Županija. Ne možemo reći da bilo Grad, bilo Županija na ciljan način, prema utvrđenim potrebama, te ciljevima, prioritetima i mjerama izdvajaju sredstva za podizanje kvalitete usluge za žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji. Predviđena izdvajanja Grada Splita za ovaj problem u posljednje dvije godine su ispod 500 tisuća kuna, što je s obzirom na utvrđene potrebe i preporučene standarde kvalitete usluge, nedovoljno.

Da su potrebe daleko veće, potvrđuje i podatak da smo samo u protekle tri godine imale više od dvije i pol tisuće korisnica, kojima je pružen neki oblik podrške, putem telefona, e-maila, društvenih mreža ili direktno. Osim informiranja o pravima, žene žrtve nasilja tražile su i pružena im je individualna psihološka podrška te po potrebi i besplatni pravni savjeti. Nažalost, još uvijek ne postoji održivi sustav financijske potpore, što prije svega ide na štetu korisnica.

Osim toga, konstantan je problem vođenja statistike kada je riječ o nasilju nad ženama i obiteljskom nasilju. Postojeća statistika je neujednačena, nije dovoljno precizna te ne daje podatke o oblicima nasilja niti o recidivistima. Zbog neadekvatnog i necjelovitog pristupa države problemu nasilja nad ženama, žrtve i dalje ostaju nezaštićene te sekundarno viktimizirane, na što je Republiku Hrvatsku upozorio i Odbor UN-a za praćenje provedbe Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). Pitanje je koliki postotak nasilja ostaje neprijavljen iz straha, što od nasilja, što od neadekvatnog odgovora i podrške institucija. Nedvojbeno je da postojanje autonomnog savjetovališta u središtu regije unaprjeđuje sustav podrške žrtvama i olakšava odluku žena da se udalje od nasilja.

Zaključno, postojeća kvaliteta usluga nije standardizirana i premda se u pojedinim segmentima radi na poboljšanju (standardizacija postupanja kroz Pravilnik o postupanju u pružanju socijalnih usluga, suradnja s institucijama; osiguranje minimalnih sredstava za programe podrške ženama žrtvama nasilja i nasilja u obitelji kroz osiguranje kontinuiteta sredstava za rad skloništa i savjetovališta iz državnog proračuna, programi osvještavanja i edukacije relevantnih tijela i institucija), izostaje cjelovit pristup i uvažavanje iskustava autonomnih ženskih centara, odnosno skloništa i savjetovališta. Također je prisutna selektivna i nedosljedna primjena preporuka važeće Istanbulske konvencije, kao i samih preporuka CEDAW odbora.

Potrebno je:

  • raditi na proširenju kapaciteta i vrsta te same dostupnosti servisa za žene preživjele nasilje i žrtve nasilja u obitelji. To se prije svega odnosi na vidljivost SOS telefona, proširenje skloništa i povećanje broja smještajnih kapaciteta prema preporukama Vijeća Europe, osnivanje kriznih centara u većim regionalnim središtima, centara za rad sa žrtvama seksualnog nasilja te za rad s počiniocima nasilja
  • uvođenje standarda za praćenje nasilja, vođenja rodne statistike i statistike nasilja nad ženama
  • donošenje provedivih lokalnih politika koje će se temeljiti na rodnom proračunu i uključivati kontinuirano financiranje servisa za žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji direktno iz lokalnog/regionalnog proračuna. To znači osmisliti djelotvoran sustav financiranja, bilo da se radi o institucionalnoj ili izvaninstitucionalnoj usluzi pomoći i podrške žrtvama nasilja u obitelji i nad ženama ili primjeni već isprobanog principa “30+30+30+10”, odnosno osigurati financiranje servisa jednakim udjelom sredstava iz državnog, regionalnog i lokalnog proračuna.

Ovim se putem udruga Domine pridružuje kampanji UN Women “Orange the World: Fund, Respond, Prevent, Collect!“, koja se provodi u sklopu međunarodne kampanje “16 dana aktivizma”. Fokus je ovogodišnje kampanje na povećanom broju slučajeva nasilja nad ženama i djevojčicama i nasilja u obitelji tijekom pandemije izazvane virusom COVID-19. Kroz kampanju se naglašava potreba financiranja organizacija civilnog društva koje rade sa ženama žrtvama nasilja i žrtvama obiteljsko nasilja, prevencija nasilja konkretnim akcijskim planovima, osiguranje adekvatnog odgovora, kako društvenog tako i pravnog, na slučajeve nasilja te prikupljanje podatka o nasilju kako bi se poboljšale usluge i programi usmjereni na rad sa ženama žrtvama rodno uvjetovanog nasilja.

Upravo je povećan broj slučajeva nasilja u obitelji ono što je udruga Domine iskusila tijekom tekućeg perioda pandemije. Za žene žrtve nasilja u obitelji, dom je često mjesto gdje su najmanje sigurne i dok su mnoge_i od nas mogle_i ostati sigurne_i u svojim domovima, za njih to nije bila opcija. Žene koje su se javile s takvim pričama, kako u Splitu, tako ni u ostatku Hrvatske, nisu imale opciju hitnog sigurnog smještaja. Domine su tada preuzele neformalnu ulogu kriznog centra za žene i uz podršku sugrađana i sugrađanki pronalazile privremene smještaje za one kojima je to bilo potrebno. Međutim, žene žrtve nasilja i žrtve nasilje u obitelji ne smiju ovisiti o dobroj volji sugrađana i sugrađanki niti kapacitetima jedne organizacije. Zbog navedenogudruga Domine se odlučila na otvaranje kriznog centra za žene žrtve nasilja i žrtve obiteljskog nasilja. Nitko ne smije biti ostavljen u situaciji u kojoj se boji za svoj život, a nema kamo otići.

Inicijativu otvaranja kriznog centra za žene žrtve nasilja i žrtve obiteljskog nasilja možete podržati uplatom donacija na žiro račun: IBAN: HR1223600001101679303 (Zagrebačka banka) s naznakom “za krizni centar”.

#ŽeneSplitaZaSveŽeneSvita

Udruga Domine početkom je 2020. godine provela istraživanje o dostupnosti i kvaliteti usluga pomoći i podrške namijenjene ženama žrtvama nasilja i žrtvama obiteljskog nasilja, s ciljem prikupljanja sveobuhvatnih podataka o postojećim specijaliziranim servisima. Rezultat je to uočenog nedostatka dostupnih informacija opostojećim specijaliziranim servisima kao i iskustava udruge i drugih organizacija civilnog društva koje sustavno rade s ženama žrtvama nasilja i žrtvama obiteljskog nasilja. Provedeno istraživanje obuhvatilo je mapiranje postojećih socijalnih usluga za žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji na području Hrvatske te analizu postojećeg sustava s preporukama za unaprjeđenje. Rezultati su potvrdili kako unatoč napravljenim pomacima prema naprijed, ipak nije došlo do bitne promijene. Navedeno se prvenstveno odnosi na financiranje ženskih autonomnih skloništa i savjetovališta. Ujedno, ne postoji standardizacija u praćenju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, nisu proširene usluge s obzirom na bolju dostupnost SOS linija niti uspostavljeni nužni krizni centar i posebni centri za rad sa žrtvama seksualnog nasilja. Porasla je svijest o nasilju, uvedena je definicija nasilja u obitelji kao kaznenog djela koje se kao takvo češće prijavljuje te je unaprijeđen sustav zaštite. S druge strane, na području prevencije te suradnje i samog postupanja CZSS treba još dosta raditi u cilju razvijanja pristupa i tretiranja problema nasilja kojem su u prvom redu izložene žene, bilo kao dio obitelji ili pojedinke, a u velikom broju slučajeva posredno i djeca.

Problem nasilja ogroman je društveni problem na koji još uvijek nema učinkovitog odgovora. To je vidljivo u pristupu donošenju ili nedonošenju javnih politika na lokalnoj razini koje se bave sprječavanjem i borbom protiv nasilja nad ženama i nasilja uobitelji. Nema relevantnih rodnih analiza, odnosno relevantne statistike, sukladne općim vrijednostima ravnopravnosti spolova. Čak ikad ima politika, odnosno (nacionalnih) strategija, upitna su osigurana financijska sredstava i ona svakako nisu donesena temeljem principa rodno osjetljivog proračuna. To uostalom i neće biti moguće dok se ne uspostavi standardizirano praćenje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i dok se ne budu donosile politike utemeljene na utvrđenim potrebama te s jasno propisanim mjerama, rokovima, nositeljima mjera i naravno osiguranim sredstvima. Te politike moraju postojati od državne do općinske razine.

Također, potrebno je stalno raditi na poboljšanju kvalitete usluge podrške žrtvama obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama. Izdvajanja za zaštitu žena žrtava nasilja i žrtava obiteljskog nasilja nisu dovoljna niti su dio relevantnih javnih politika što također nije u skladu s potrebnim standardima. Hrvatska je obveznica tzv. Istanbulske konvencije na razradi čijih odredbi i preporuka je izrađena nova Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji (2017.-2022.), koju je Vlada RH usvojila 22. rujna 2017. godine povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Nova nacionalna strategija, između ostalog preporuča financiranje savjetovališta i skloništa iz lokalnog i područnog proračuna, suradnju s udrugama na programima prevencijei podrške, te međuresornu suradnju. Sve to bez konkretnih analiza i osiguranja dostatnih sredstava ostaje samo formalna zabilješka ili nepotpuni prijepis, odnosno nedosljedna primjena Istanbulske konvencije. Predviđena sredstva koja se izdvajaju za ovu vrstu socijalne usluge nisu dovoljna da bi se preporučeni standardi zadovoljili. Grad Split je, primjerice, za problem nasilja nad ženama u 2006. godini, prema istraživanju koje je provela udruga Domine, za sklonište za žene izdvajao svega 0,086 posto proračuna. Danas je taj postotak i manji. Grad Split, a tako ni drugi gradovi i općine na području SDŽ nemaju razvijenu strategiju socijalnog razvoja ili sprječavanja i borbe protiv nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji, a nema ni Županija. Ne možemo reći da bilo Grad, bilo Županija na ciljan način, prema utvrđenim potrebama, te ciljevima, prioritetima i mjerama izdvajaju sredstva za podizanje kvalitete usluge za žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji. Predviđena izdvajanja Grada Splita za ovaj problem u posljednje dvije godine su ispod 500 tisuća kuna, što je s obzirom na utvrđene potrebe i preporučene standarde kvalitete usluge, nedovoljno.

Da su potrebe daleko veće, potvrđuje i podatak da smo samo u protekle tri godine imale više od dvije i pol tisuće korisnica, kojima je pružen neki oblik podrške, putem telefona, e-maila, društvenih mreža ili direktno. Osim informiranja o pravima, žene žrtve nasilja tražile su i pružena im je individualna psihološka podrška te po potrebi i besplatni pravni savjeti. Nažalost, još uvijek ne postoji održivi sustav financijske potpore, što prije svega ide na štetu korisnica.

Osim toga, konstantan je problem vođenja statistike kada je riječ o nasilju nad ženama i obiteljskom nasilju. Postojeća statistika je neujednačena, nije dovoljno precizna te ne daje podatke o oblicima nasilja niti o recidivistima. Zbog neadekvatnog i necjelovitog pristupa države problemu nasilja nad ženama, žrtve i dalje ostaju nezaštićene te sekundarno viktimizirane, na što je Republiku Hrvatsku upozorio i Odbor UN-a za praćenje provedbe Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). Pitanje je koliki postotak nasilja ostaje neprijavljen iz straha, što od nasilja, što od neadekvatnog odgovora i podrške institucija. Nedvojbeno je da postojanje autonomnog savjetovališta u središtu regije unaprjeđuje sustav podrške žrtvama i olakšava odluku žena da se udalje od nasilja.

Zaključno, postojeća kvaliteta usluga nije standardizirana i premda se u pojedinim segmentima radi na poboljšanju (standardizacija postupanja kroz Pravilnik o postupanju u pružanju socijalnih usluga, suradnja s institucijama; osiguranje minimalnih sredstava za programe podrške ženama žrtvama nasilja i nasilja u obitelji kroz osiguranje kontinuiteta sredstava za rad skloništa i savjetovališta iz državnog proračuna, programi osvještavanja i edukacije relevantnih tijela i institucija), izostaje cjelovit pristup i uvažavanje iskustava autonomnih ženskih centara, odnosno skloništa i savjetovališta. Također je prisutna selektivna i nedosljedna primjena preporuka važeće Istanbulske konvencije, kao i samih preporuka CEDAW odbora.

Potrebno je:

  • raditi na proširenju kapaciteta i vrsta te same dostupnosti servisa za žene preživjele nasilje i žrtve nasilja u obitelji. To se prije svega odnosi na vidljivost SOS telefona, proširenje skloništa i povećanje broja smještajnih kapaciteta prema preporukama Vijeća Europe, osnivanje kriznih centara u većim regionalnim središtima, centara za rad sa žrtvama seksualnog nasilja te za rad s počiniocima nasilja
  • uvođenje standarda za praćenje nasilja, vođenja rodne statistike i statistike nasilja nad ženama
  • donošenje provedivih lokalnih politika koje će se temeljiti na rodnom proračunu i uključivati kontinuirano financiranje servisa za žene žrtve nasilja i žrtve nasilja u obitelji direktno iz lokalnog/regionalnog proračuna. To znači osmisliti djelotvoran sustav financiranja, bilo da se radi o institucionalnoj ili izvaninstitucionalnoj usluzi pomoći i podrške žrtvama nasilja u obitelji i nad ženama ili primjeni već isprobanog principa “30+30+30+10”, odnosno osigurati financiranje servisa jednakim udjelom sredstava iz državnog, regionalnog i lokalnog proračuna.

Ovim se putem udruga Domine pridružuje kampanji UN Women “Orange the World: Fund, Respond, Prevent, Collect!“, koja se provodi u sklopu međunarodne kampanje “16 dana aktivizma”. Fokus je ovogodišnje kampanje na povećanom broju slučajeva nasilja nad ženama i djevojčicama i nasilja u obitelji tijekom pandemije izazvane virusom COVID-19. Kroz kampanju se naglašava potreba financiranja organizacija civilnog društva koje rade sa ženama žrtvama nasilja i žrtvama obiteljsko nasilja, prevencija nasilja konkretnim akcijskim planovima, osiguranje adekvatnog odgovora, kako društvenog tako i pravnog, na slučajeve nasilja te prikupljanje podatka o nasilju kako bi se poboljšale usluge i programi usmjereni na rad sa ženama žrtvama rodno uvjetovanog nasilja.

Upravo je povećan broj slučajeva nasilja u obitelji ono što je udruga Domine iskusila tijekom tekućeg perioda pandemije. Za žene žrtve nasilja u obitelji, dom je često mjesto gdje su najmanje sigurne i dok su mnoge_i od nas mogle_i ostati sigurne_i u svojim domovima, za njih to nije bila opcija. Žene koje su se javile s takvim pričama, kako u Splitu, tako ni u ostatku Hrvatske, nisu imale opciju hitnog sigurnog smještaja. Domine su tada preuzele neformalnu ulogu kriznog centra za žene i uz podršku sugrađana i sugrađanki pronalazile privremene smještaje za one kojima je to bilo potrebno. Međutim, žene žrtve nasilja i žrtve nasilje u obitelji ne smiju ovisiti o dobroj volji sugrađana i sugrađanki niti kapacitetima jedne organizacije. Zbog navedenogudruga Domine se odlučila na otvaranje kriznog centra za žene žrtve nasilja i žrtve obiteljskog nasilja. Nitko ne smije biti ostavljen u situaciji u kojoj se boji za svoj život, a nema kamo otići.

Inicijativu otvaranja kriznog centra za žene žrtve nasilja i žrtve obiteljskog nasilja možete podržati uplatom donacija na žiro račun: IBAN: HR1223600001101679303 (Zagrebačka banka) s naznakom “za krizni centar”.

#ŽeneSplitaZaSveŽeneSvita

Škola je ključno mjesto prevencije rodno-uvjetovanog nasilja

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama želi još jednom ukazati na važnost sustavnog rada na prevenciji seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Mladima je važno osigurati edukaciju i njihovo aktivno sudjelovanje, ponuditi sustave podrške i sigurna mjesta za bolje razumijevanje sebe i razvoj kvalitetnih odnosa s drugima, posebice kroz preventivne programe u školama u čemu ključnu ulogu imaju nastavnici i nastavnice.

Istraživanje provedeno u okviru projekta “Mogu reći neću” ukazuje da nasilje u adolescentskim vezama, posebno elektroničko seksualno nasilje, nije tema koja je u potpunosti bliska nastavnicima i nastavnicama u srednjim školama. Ova tema uglavnom nije dio njihovih profesionalnih razgovora, a o njoj se rijetko razgovara s roditeljima. Ipak, izuzetno su zainteresirani da se bolje upoznaju s uzrocima i posljedicama elektroničkog nasilja u partnerskim vezama mladih.

Samo jedna četvrtina smatra da je nasilje u adolescentskim vezama ozbiljan problem, skoro polovina nije sigurna, iako je 40 posto nastavnica i nastavnika vidjelo ili bilo informirano o slučaju nasilja u vezi u njihovoj školi.

Ohrabruje podatak da gotovo svi ne podržavaju normalizaciju i uobičajene mitove o nasilju, upoznati su s dinamikom nasilnih veza i nisu skloni stavovima kojima se žrtva okrivljuje za nasilje. Ipak, 60 posto nastavnika i nastavnica vjeruje da su djevojke u istoj mjeri nasilne kao i mladići, iako brojna istraživanja ukazuju na to da su one daleko češće žrtve nasilja muškaraca. Također, uglavnom ne mogu procijeniti dobivaju li mladi prve informacije o seksu i seksualnosti uglavnom na internetu i to na pornografskim stranicama, iako i to potvrđuju podaci različitih istraživanja.

Veći broj nastavnica i nastavnika (oko 60 posto) izjavljuje da su bili informirani, direktno ili indirektno, da je njihova učenica bila žrtvom nasilja u usporedbi sa učenicima (17 posto). Međutim, velik dio nije siguran imaju li učenici i učenice u njih dovoljno povjerenja da zatraže pomoć u slučajevima nasilja u vezama.

Oko dvije trećine smatra da bi njihova uloga u radu s mladima trebala uključiti bavljenje problemom elektroničkog seksualnog nasilja u partnerskim vezama mladih i 61 posto ocjenjuje vlastito znanje kao prosječno. Oko trećine nastavnica i nastavnika procjenjuju da bi bili u stanju, imajući u vidu trenutno znanje i iskustvo, pomoći učenici/učeniku koji dožive fizičko nasilje, elektroničko nasilje, te u manjoj mjeri pružiti pomoć u slučajevima psihološkog i seksualnog nasilja u vezama.

Nešto više od četvrtine nastavnica/ka je uključeno u preventivne aktivnosti kroz provedbu različitih preventivnih programa/radionica u školi. Kako bi bili u mogućnosti kvalitetnije se baviti problemom elektroničkog seksualnog nasilja u vezama, potrebna im je edukacija/trening i edukativni materijali; pomoć stručnjaka; i ustanovljeni sistem upućivanja žrtava na službe za podršku.

Istraživanje je provedeno na uzorku od 384 nastavnica/ka srednjih škola iz različitih dijelova Republike Hrvatske putem on-line upitnika. Osim toga, CESI su osmislile različite edukativne materijale za mlade i za nastavnike i nastavnice, uključujući internetsku stranicu Nechupedia – online vodič za prepoznavanje elektroničkog seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja u partnerskim vezama mladih.

Pratiti nas se može na Instagramu: @mogurecinecu i Facebooku: @nasilnevezesubezveze Osmišljen je edukacijski program i provedeni seminari osposobljavanja vršnjačkih edukatora i edukatorica iz različitih gradova koji će u svojim školama provoditi radionice, te je pripremljen časopis za mlade True 2 You koji predstavlja inovativan način učenja, zajedničkog rasta, uspostavljanja odnosa i komunikacije s drugima.

‘Bajkarice’ – saznajte više o neobičnim junakinjama

U sklopu programa ‘Strašne žene (n)i spekulativna fikcija’, u petak 27. studenog u 18h, Prostor rodne i medijske kulture K-zona organizira live streaming predavanja Bajkarice – na temu ukoričenih bajki o snažnim i strašnim ženama iz pera dvije domaće pripovjedačice: Erike Katačić Kožić i Srebrenke Peregrin.

Bajkarice’ su posebno štivo, a takve su i njihove autorice, koje su složile knjigu zaboravljenih i manje poznatih bajki iz svih dijelova svijeta u kojima su žene, pogađate, posebne na sasvim drugačiji način. Pitanja o knjizi, izvorima, pripovijedanju i samim pripovjedačicama vodit će Mihaela Marija Perković, a Srebenka i Erika će dati sve od sebe da se snađu što bajkovitije.

Zato odjenite crvene cipelice, uzmite svoj najdraži šal ili dekicu, šalicu toplog čaja i zavalite se u svojoj fotelji dok na Zoomu saznajete kakve su se to bajke u kojima su žene drugačije vještice i princeze, a i kako se zvala hrvatska Pepeljuga.

Link na događaj: https://zoom.us/meeting/register/tJAtd-GgrDMrGNOVD_rI2RKEk1Gf0Hw-sWeO

Predavanje će biti moguće pratiti i putem streaminga na Vox Feminae Facebook pageu.

O autoricama:

Erika Katačić Kožić (1974.) je američko-ekvadorska Hrvatica sa zagrebačkom adresom i odličnim hrvatskim. Za život zarađuje kao managerica i znanstvenica u farmaceutskoj industriji, a za dušu pripovijeda, piše priče i putuje. Pripovijeda od 2011., što uz pratnju glazbala didžeridua kao dio pripovjedno-glazbenog sastava ‘Didgpriče – Didgstories’, što u sklopu projekta ‘Snažne žene’ koji je pokrenula sa Srebrenkom Peregrin, s kojom je napisala ‘Bajkarice’. Putujući diljem svijeta do sada je skupila preko 100 knjiga narodnih priča i bajki iz Azije, Afrike, Europe i Amerike.

Srebrenka Peregrin (1980.) rodila se u Zadru, odrasla u Rijeci, a nakon toga je živjela još u Čakovcu i Velikoj Gorici, dok se nije skrasila u Zagrebu. Bajke voli toliko da je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala s diplomskim radom na temu ‘Suvremene funkcije likova iz bajki’. Pripovijedala je na varaždinskom Špancirfestu, u Zoološkom vrtu grada Zagreba, Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu, Arheološkom parku Andautonija, na izložbi ‘U potrazi za ženskim arhetipom’ Etnografskog muzeja u Zagrebu, na manifestacijama u Bakru i Petrinji te na nizu znanstvenofantastičnih konvencija u Zagrebu, Rijeci, Opatiji, Sisku i Pazinu, gdje je poznata kao ona koja nosi turban i voli teme osnaživanja žena te fantastike u narodnim pričama. Srebrenka uz pripovijedanje, piše i objavljuje vlastitu fikciju te vodi mali obrt za prevođenje i poduku jezika.

Mihaela Marija Perković (1976.) je vječno oduševljena svijetom, smijehom i ženama. I književnošću, pa tako puno čita, povremeno prevodi i uređuje, znatno manje piše i još manje objavljuje, a prokastrinaciju živi kroz organiziranje i sudjelovanje u SF konvencijama i raznim radionicama programima, poput ‘Strašne žene (n)i spekulativna fikcija’ kojeg je smislila s Milenom Benini nakon što su otvorile Vox Feminae razgovorom o Ursuli K. Le Guin. U odraslom životu, gdje isto ima bajki, vodi mikrobiznis Savarakatini.