Transparentna transmizoginija serije ‘Transparent’

Kada sam prvi put čula za seriju Transparent na Amazon Instantu, bila sam prilično uzbuđena. Web-serije su definitivno novo lice televizije, a kao što je vidljivo na primjeru serije Orange is the New Black, postale su mjesto otvoreno za trans* talente i okidač karijera za glumce/ice koji bi se inače teško probili/e u Hollywoodu i doprli/e do konzumenata/ica popularne kulture. Također, otvorile su prostor u kojemu priče marginaliziranih mogu biti ispričane i diskutirane, stvarajući okruženje za narative koji prije nisu bili mogući, a to je iznimno uzbudljivo. Živimo u svijetu u kojemu televizija doista pomiče granice.

Činilo mi se da bi serija Transparent mogla istražiti temu koja inače nije zastupljena u televizijskim programima: živote ljudi koji prolaze kroz tranziciju u zrelijoj/starijoj životnoj dobi. Ljudi mogu ući i ulaze u tranziciju u bilo kojoj životnoj dobi, ali u ovoj eri, u kojoj ljudi po prvi put obraćaju pažnju na queer i trans* mlade ljude i teškoće s kojima se susreću, starije queer i trans* osobe mogu biti izostavljene. To se posebno odnosi na starije transrodne osobe koje su tek počele poduzimati prve korake u svojim novim životima dok istražuju svoj rod i razmišljaju o tranziciji te što žele tim postići u svom životu.

Tranzicija je teška, komplicirana i ponekad previše iscrpljujuća. Kada su u pitanju starije odrasle osobe, može biti popraćena specifičnim problemima. Na primjer, kada transžena započinje tranziciju, možda ima djecu koja je smatraju ‘ocem’ i suprugu ili supruga koji je snažno povezuju s maskulinitetom. Prijatelji/ice i obitelj je poznaju po imenu i po rodu koji su joj pripisani pri rođenju, te imaju problema s razumijevanjem njezinog stvarnog identiteta. Na poslu je poznaju kao jednu osobu, no ona traži da je prepoznaju kao drugu osobu – to je situacija u kojoj može biti izložena opasnostima kao što je zlostavljanje, ali i nemogućnost napredovanja.

Kada imaš 50 godina, autanje i tranzicija prilično se razlikuju nego s 15 ili 25 godina, a osim toga, svaka trans osoba ima jedinstveno iskustvo. Vidjeli smo pregršt priča o trans iskustvu mladih, no gotovo nijedno o iskustvu starijih trans osoba. U seriji Transparent postojala je prilika da se to dogodi i zbog toga sam bila prilično oduševljena – željela sam vidjeti priču koja u svom središtu ima gledište transrodne osobe koja istražuje njezina iskustva u životu, obitelj, društvene veze, sve što se pomjerilo oko nje nakon tranzicije. U toj seriji vidjela sam ogroman potencijal.

To je bilo prije nego što sam čula kome je dodijeljena glavna uloga.

Jeffrey Tambor je izvrstan glumac. Talentiran je, jako mi se svidio u seriji Arrested Development, i ima fantastičnu karijeru. Ima impresivan glumački raspon i vrlo je ekspresivan, intenzivan. Kada uđe u ulogu, stvarno zagrize i posvećen joj je do kraja, bez obzira na kakvo će ga mračno, besmisleno mjesto odvesti. Doista se divim Tamboru i velikoj većini njegovog rada.

Međutim, Jeffrey Tambor nije žena. Vrlo je očito da je muškarac.

Pa ipak, dobio je ulogu žene.

Rod je komplicirana stvar. Postoje situacije kada bi bilo primjereno dati ulogu muškom cross-dresseru, naprimjer kada se radi o ulozi muškog cross-dressera. Ili u seriji koja prikazuje povijest kazališta i kazališnih trupa tijekom koje su muškarci često igrali ženske uloge s obzirom da žene nisu smjele glumiti. Što se toga tiče, žena u muškim ulogama također bi bila savršeno razumna opcija. Nije da nikada nije bilo scenarija u kojem muškarac obučen kao žena i predstavljen kao žena – barem u nekom dijelu serije – definitivno predstavlja samoga sebe. Popularna kultura je veliko i raznoliko mjesto, kao što su to i rodna izražavanja i identifikacije.

Međutim, dovesti muškarca muškarca koji je obučen kao žena da glumi ženu je transmizogino, bez obzira koliko ekipa iz Transparenta tvrdi suprotno, bez obzira što brojni kritičari pišu hvalospjeve, bez obzira što mnogi gledatelji i gledateljice kažu da je serija fantastična i inspirativna. Odluka o castingu je bila transfobna, pa je prema tome i sama serija transfobna, budući da ovdje govorimo o glavnoj, središnjoj ulozi. U kojoj ženu igra muškarac.

Problemi s ovakvim castingom su mnogostruki. Jedan je taj što potkrepljuje uvjerenje da su cross-dresseri također transrodne osobe. Neki se identificiraju kao transrodne osobe, drugi ne; brojni muškarci se oblače kao žene i kategorički su svi odreda muškarci, kao, primjerice, u drag zajednici. Miješati cross-dressing i transrodnost je uobičajeno i ima ozbiljne posljedice jer stvara dodatnu pomutnju koja otežava razgovor o rodu i identitetu. Bez obzira na to kako se pojedini cross-dresser identificira, biti transženom je vrlo specifično iskustvo.

Također, perpetuira iznimno opasan stereotip da su transžene “muškarci u haljinama” – stereotip od kojega, kako se čini, nije moguće pobjeći. Društvo često tretira transžene tek kao muškarce koji nose seksi donje rublje i imaju dugu kosu. No, to nije tako. Transžene su žene (neke od njih vole nositi haljine). One nisu muškarci. Muškarci ne bi smjeli igrati uloge namijenjene ženama.

Sugerirati da su transžene zapravo “u osnovi” muškarci velik je problem s ozbiljnim posljedicama za žene – kao što, naprimjer, stotine transžena bivaju ubijene svake godine zbog toga što su to što jesu. Serija Transparent se ni na koji način ne bori protiv stereotipa o trans* osobama niti protiv transfobije, i premda nema društvenu obavezu da to čini, treba je kritizirati zato što aktivno perpetuira štetne društvene stavove o transrodnosti, posebno stoga što tvrdi da čini veliku stvar za predstavljanje trans* osoba. Apsurdno je veličati seriju koja je muškarcu dodijelila žensku ulogu, a svi izgovori koje je ponudila ekipa Transparenta  o tome zašto su ‘trebali’ dodijeliti muškarcu ovu ulogu su iskreno rečeno uvredljivi. Uvredljivi su za žene, uvredljivi su za trans glumice i uvredljivi su za starije trans* osobe koje su prisiljene gledati opise poput ovoga ukoliko žele vidjeti kako se njihovi životi zrcale u popularnoj kulturi. Eto što će dobiti. Očito im nismo u stanju ponuditi ništa bolje od toga.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Zaštita trudnica je također dio reproduktivnih prava

Rat oko reproduktivnih prava je kompliciran i naizgled beskrajan; kad pomislim da znam što slijedi, neki pametni zakonodavac osmisli novi način da napadne prava osoba s kapacitetom da rađaju djecu. Budući da su velika većina koja zadovoljava tu kvalifikaciju cis žene, takvi zakoni nesrazmjerno utječu na njih, stvarajući značajne društvene nedostatke za cis žene reproduktivne dobi, što je značajan postotak stanovništva. Takvi zakoni ograničavaju slobodu, a ponekad čak i stavljaju djecu u opasnosti, što je u izravnoj suprotnosti s njihovom navodnom funkcijom.

Aktivisti/inje za reproduktivna prava se ponekad ponašaju izuzetno redukcionistički, stavljajući naglasak na pobačaj i tako isključujući gotovo sve druge okolnosti – uključujući i trudnice koje trebaju društvenu potporu. U žurbi da obrane pravo na prekid trudnoće, neki/e predvide potrebu obraćanja pozornosti na ono što se upravo sada događa trudnicama u Sjedinjenim Državama, a trebali bi paziti jer je iznimno važno.

Uzmimo primjerice niz zakona o fetalnom ubojstvu, kojima je cilj učiti spontani pobačaj ilegalnim kako bi  ograničili broj pobačaja. Dok oni/e koji su usmjereni/e na pravo prekida trudnoće s pravom prepoznaju takve zakone kao vrlo štetne kada je u pitanju pravo na izbor, ti su zakoni također štetni i opasni za žene koje pokušavaju iznijeti trudnoću do kraja. Ako spontani pobačaj postane nezakonit, postoji veliki poticaj da se počne prikrivati, osobito nakon što svjedočite da su druge žene progonjene zbog njih, što se već počelo događati u nekoliko saveznih država.

Prikrivanje spontanog pobačaja može imati ozbiljne posljedice. Nije neuobičajeno da nešto materijala ostane, što može stvoriti opasnost od nastavka krvarenja i infekcija koje u konačnici mogu dovesti do sepse. Iznimno je važno da pacijentica obavi temeljiti pregled i, vjerojatno, dilataciju i kiretažu kako bi se adresirali mogući dugotrajni zdravstveni problemi. Ako pacijentica ne može otići liječniku zbog straha da je se ne prozove ubojicom, jer je njezino tijelo učinilo nešto posve izvan njezine kontrole, životi se dovode u opasnost. To također ugrožava buduću plodnost – ako pacijentica preživi nedostatak liječenja ili dobije tretman prekasno, kasnije joj može biti teže ili nemoguće zatrudnjeti.

Štoviše, ako se spontani pobačaj može zaustaviti i kontrolirati, moguće je da žena iznese trudnoću do kraja ili barem bliže održivosti, te rodi živo dijete. Ovisno o stanju koje je dovelo do spontanog pobačaja i o tome kada se dijete rodi, ono bi moglo biti rođeno u pravom terminu, zdravo i bez ikakvih medicinskih komplikacija – ili bi moglo trebati liječenje u neonatalnoj jedinici intenzivnog liječenja nekoliko tjedana prije odlaska kući sa sretnim roditeljima – ali ako se trudnica boji zatražiti liječenje, ishod bi mogao biti izuzetno loš.

Takvi su zakoni, naravno, strašna vijest za one koje trebaju ili žele pobačaj. Kad država prekid trudnoće prirodnim ili drugim sredstvima izjednačuje s ubojstvom, ugrožava pacijentice i liječnike/ice koji/e su ih liječili/e. To znači ograničeni pristup pružateljima pobačaja i potrebu za posezanjem za nekvalificiranim pružateljima pobačaja ili putovanje kako bi primile uslugu, a nijedno od toga nije dobra stvar. Problem je kompliciran zbog bizarnih podvaljivanja zakona koji ne samo da brane “fetalno ubojstvo”, već i optužuju ljude za zanemarivanje za spontani pobačaj – svojevrsni Shrödingerov fetus, istovremeno i mrtav i živ.

Ostali sporni zakoni uključuju doista bizarno imenovanje odvjetnika/ice za fetus, dok neke savezne države zahtijevaju neku vrstu “suđenja o pobačaju” za maloljetnice koji žele napraviti pobačaj, a druge razmatraju slične mjere za žene svih starosnih dobi. U rečenim suđenjima, ljudi koji zagovaraju pobačaj moraju se suočiti s odvjetnicima/cama imenovanim za zastupanje fetusa, dok arbitri određuju koja stranka je važnija. Sama činjenica da fetus ima “branitelja/icu” sugerira da sud ozbiljno želi usporediti živo trudno ljudsko biće s nakupinama stanica u nekom stupnju razvoja.

Takvi zakoni ne samo da kriminaliziraju pobačaj, već i spontani pobačaj. Nadalje, oni doprinose postojećim opasnim predrasudama koje se tiču trudnica koje koriste droge ili dobivaju liječenje za ovisnost. Kad su njihovi fetusi tretirani kao žive djeca koju treba obraniti od zanemarivanja i zlostavljanja, otežan im je pristup skrbi, jer mogu biti previše uplašene da potraže liječenje. Umjesto olakšavanja liječenja, takvi zakoni zapravo povećavaju rizik za trudnice i fetuse, što je u izravnoj suprotnosti s njihovom navedenom svrhom.

Moramo se brinuti za dobrobit trudnica jer one zaslužuju pristup socijalnoj potpori i izvrsnu zdravstvenu skrb kao i svi ostali. One imaju različite zdravstvene potrebe, a neke su prilično jedinstvene zbog činjenice da se još jedan čovjek razvija unutar njih. Kad se zalažemo za bolju zdravstvenu skrb za sve, moramo biti sigurne/i da je tretman za trudnice u to uključen i da je trudnoća uključena u sveobuhvatni popis pitanja koja treba riješiti prilikom reforme zdravstva; primjerice, trudnice bi trebale imati više medicinske autonomije, uključujući i sposobnost donošenja odluka o tome kada i kako će roditi i mogućnost da naprave planove poroda koji se poštuju i kojih se drži.

Međutim, to je također jedno od gorućih pitanja reproduktivnih prava koje se ponekad ignorira. Trudnoća je jedan aspekt komplicirane isprepletene mreže reproduktivnih prava i ključno je da dobije pažnju. Moramo zaštititi pravo žena da iznesu trudnoću sigurno i da imaju pristup skrbi kada nešto nije u redu i kad im je potrebna pomoć, bilo da se radi o problemu zlouporabe opojnih droga, pobačaju ili rutinskoj i nevezanoj medicinskoj stvari. Ako to ne učinimo, onda se ne zalažemo iskreno za bolja reproduktivna prava za sve – a to govori loše o društvenom pokretu koji tvrdi da se brine o zdravlju i dobrobiti cijelog društva.

Prva žena na čelu Oxforda

Profesorica Louise Richardson, stručnjakinja za međunarodnu sigurnost i terorizam, postat će prva žena na čelu Oxforda u gotovo 800 godina njegova postojanja. Na poziciji prorektorice, nakon odobrenja parlamenta Oxforda, zamijenit će dosadašnjeg prorektora, profesora Andrewa Hamiltona, 1. siječnja iduće godine.

Richardson je trenutno predsjednica i prorektorica St. Andrews Universityja već šestu godinu, prije čega je bila dekanica Radcliffe Institute for Advanced Study na Harvardu, gdje je primila nekoliko nagrada, uključujući i Joseph R. Levenson Memorial Teaching Prize za izvrsnost u akademskom predavanju.

O svojoj nominaciji je rekla: “Veselim se danu kada imenovanje žena na ovakve pozicije neće biti vijest sama po sebi. Nažalost, akademija je, kao i većina profesija, građena u obliku piramide – što se više krećete prema gore, manji je broj žena“.

Jedna od njenih prvih zadaća kao prorektorice bit će povećati kvotu za studente/ice s niskim primanjima. Više od 40 posto studenata i studentica na Oxfordu dolazi iz privatnih škola, a svega 45 posto studenata/ica na preddiplomskoj razini su žene. Richardson je pojasnila: “Moji roditelji nisu išli na fakultet, kao ni većina moje braće i sestara. Sve što sam postigla u životu omogućeno mi je zbog obrazovanja. Zbog toga sam snažno posvećena tome da i drugima omogućim istu priliku koju sam ja imala”.

Na čelu Odbora za nominacije bio je rektor Oxforda, Lord Patten of Barnes, koji je rekao: “Odbor je bio vrlo impresioniran snažnom privrženošću profesorice Richardson obrazovnim i znanstvenim vrijednostima koje Oxford iznimno cijeni. Njeni istaknuti rezultati i u obrazovnom i u znanstvenom području daju izvrsne temelje za vodstvo Oxforda u nadolazećim godinama”.

Ostatak njene impresivne biografije možete vidjeti ovdje.

Za antifašizam – bez kompromisa!

Jučerašnja XIV. Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji okupila je tisuće antifašista i antifašistkinja, lezbijki, gejeva, biseksualnih, transeksualnih i transrodnih osoba, kvir osoba i njihovih prijatelja i prijateljica koji/e su u veseloj i šarenoj povorci prošetali/e novom rutom, od Trga Marka Marulića preko centra grada do Parka Ribnjak.

Ovogodišnjom se povorkom htjelo izraziti nezadovoljstvo smjerom u kojem se hrvatsko društvo kreće, što je vidljivo i iz poruke “Glasnije i hrabrije: antifažizam bez kompromisa!”

“Danas skidamo ružičaste naočale i krećemo u borbu, izlazimo van i marširamo ulicama. Danas se ne autamo samo kao LGBTIQ – danas se autamo kao građanke i građani koji neće mirno stajati i šutke gledati kako se kotač povijesti okreće unazad. Autamo se kao feministkinje, autamo se kao antifašisti, autamo se kao protivnici klerikalne desnice, autamo se kao borkinje za radnička prava”, poručili/e su u proglasu iz Zagreb Pridea.

Uz brojne građanke i građane, u Povorci su sudjelovali/e i predsjednica OraH-a Mirela Holy, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević i voditeljica Danijela Trbović. Svi/e su zajedno koračali/e za vrijednosti antifašizma, feminizma, protiv šovinizma i homofobije, za bolje društvo otvoreno za sve.

{slika}

U 17:30 sati započeo je program na Ribnjaku gdje su se okupljenima obratili/e organizatori/ce Povorke i predstavnici/e Trans AID Croatia, nakon čega je održan koncert Nipplepeople, a party se nastavio na tradicionalnoj Pride Partycipaciji u Močvari i Pogonu Jedinstvo.

‘Animacija je jedna od najvažnijih umjetnosti na svijetu’

Ovogodišnji tematski program Animafesta Zagreb posvećen je 150. godišnjici prvog izdanja dječje knjige Alisa u zemlji čudesa britanskog autora Lewisa Carolla. Roman je izašao 1865. godine, zajedno sa svojim nastavkom Alisa s one strane ogledala iz 1871. koji je danas  neizostavni dio svjetske literarne baštine i redovito se nalazi na svakom popisu najvažnijih svjetskih djela. Svojom pripovjedačkom strukturom, figurama i metaforama, ‘Alisa u zemlji čudesa’ postala je dio zajedničke globalne kulture.

“Izmišljeni svijet i njegovo poigravanje logikom, uz mnogobrojne satirične elemente, učinili su ovu priču privlačnu i odraslima. Svijet u kojemu je samo mašta granica, kao da je stvoren za animirane filmove. Nije nikakvo čudo da su adaptacije, interpretacije i parodije u kazalištu, filmu i animaciji mnogobrojne. U program Animafesta uključena su tri dugometražna filma, Disneyeva Alice in Wonderland iz 1951, Alice velikog češkog nadrealista Jana Švankmajera i Little from the Fish Shop češkog majstora lutka-filma Jana Baleja. Za ovaj tematski blok sastavljena su i dva programa kratkometražnih filmova koji se direktno i indirektno bave Alisom”, rekao je Danijel Šuljić.

Program kratkometražnog natjecanja i dalje je centralni festivalski program, a čini ga 38 filmova među čijim se autorima/cama nalazi nekoliko velikih majstora/ica animiranog filma, autori legendarne Zagrebačke škole animiranog filma te brojni talentirani/e mladi/e autori/ce. Regularan gost Animafesta već nekoliko godina je i Theodore Ushev, koji sa svojim filmom Sonámbulo (Mjesečar) sudjeluje u Velikom natjecanju kratkometražnog filma. Theodore je rođen u Bugarskoj gdje je diplomirao na Državnoj likovnoj akademiji u Sofiji, a karijeru je započeo u rodnoj zemlji kao dizajner plakata. Godine 1999. preselio se u Montreal, gdje je ubrzo stekao ugled kao produktivan i talentiran animator zahvaljujući filmovima poput The Man Who Waited (2006) i Tzaritza (2006).

Godine 2006. počeo je raditi na trilogiji o odnosu umjetnosti i moći: Tower Bawher (2006), Drux Flux (2008) i Gloria Victoria (2013). Hvaljeni su i njegovi kratki filmovi Lipsettovi dnevnici (2010), njegov najpoznatiji film i dobitnik 16 nagrada; Slavuji u prosincu (2011) te Apart (2012). Gotovi svi njegovi dosadašnji filmovi su politički orijentirani i pokazuju prirodu sukoba i ratova kojima smo konstantno okruženi. Ushev često ističe kako u svojim filmovima ne namjerava biti didaktičan, već kroz radnju pokazati energiju koja će pokrenuti cijelo naše biće, a ne zauzeti samo naš um. Na ovogodišnjem Animafestu predstavio se s potpuno drugačijom animacijom ‘Mjesečar’ inspiriranu pjesmom Federica Garcia Lorce.

“Sjećam se da mi je majka govorila da sam kao dijete mjesečario i ta informacija mi je uvijek ostala u glavi. Radio sam u svom uredu u NFB-u, i radnja filma se spontano dogodila, ni sam ne znam na koji način. Film se razlikuje od mojih prethodnih radova koji su ozbiljniji i politički orijentirani. ‘Mjesečar’ je jedan od onih ‘feel-good’ filmova koji ne nosi neku važnu poruku, ali ipak ima vizualnu važnost. Smatram da portreti ne moraju nužno biti ilustrirani i popraćeni riječima, pa sam u ovom filmu nastojao animacijom i glazbom pretočiti i uhvatiti duh pjesme Federica Garcia Lorce”, rekao je Theodore Ushev.

Theodore se u svojim filmovima poigrava raznim tehnikama, no ono što je svakako specifično za njegov rad je zvuk i odabir glazbe. Objasnio je kako je glazba uvijek prvi korak nastanka njegovih filmova od kuda kreće inspiracija za animaciju. Film ‘Mjesečar’ nije narativan, tako da mu glazba služi kao jedini scenarij prema kojoj se sve razvija. Istaknuo je kako glazbenici i kompozitori uvijek rade po zadanoj strukturi koja ima svoj početak, sredinu i kraj, što je jako korisno u filmu jer prema toj strukturi možemo prilagoditi trajanje filma ili određenu scenu. U filmu uvijek prati ritam glazbe i to mu je inspiracija za sve daljnje korake. U našem razgovoru, osvrnuo se i na hrvatsku animacijsku scenu.

“Ovo mi je peti dolazak na Animafest i moram reći da jako volim zagrebačku školu crtanog filma i sve koji su dio tog projekta. I moj ovogodišnji film ‘Mjesečar’ je produciran u Zagrebu, u Bonobo studiju, za što je zaslužna jedna od najboljih producentica na svijetu, Vanja Andrijević. Dao sam joj svoj film, jer je jako posvećena svom radu i zaista mislim da hrvatska ima sjajnu ljude u filmskoj industriji, osobito u animaciji. Znam da Vanja surađuje s mnogim međunarodnih redateljima/cama i dosita ima odličan ukus, a upravo je to ono što nezavisna animacija treba. Hrvatska uvijek ima zanimljive filmove, pogotovo bih istaknuo radove Veljka Popovića i Simona Bogojevića Naratha. Oni su u svom radu očuvali duh stare zagrebačke škole, što je jako važno. Hrvatska animacijska scena se nikada nije prestala razvijati, štoviše, Zagreb Film postoji i očuvan je, dok su u mnogim drugim europskim zemljama poput Bugarske studija posve uništena. Jedino su Poljska i Hrvatska uspjele u tome. Ako se osvrnemo oko sebe, sve je danas animirano. Tv i film industrija, reklamne kampanje… Mislim da je animacija jedna od najvažnijih umjetnosti na svijetu”, zaključio je Ushev.

Popratna događanja Animafesta također su ostala vjerna starim, dobrim lokacijama poput Muzeja suvremene umjetnosti koji je i ove godine u znaku Svjetskog animiranog filma. U četvrtoj godini suradnje Animafesta i zagrebačkog MSU-a, zahvaljujući otvorenom natječajnom pozivu za prijavu animiranih radova, na Medijskoj fasadi MSU-a predstavljene su animacije šesnaest međunarodnih i domaćih umjetnika i umjetnica. Prolaznici/ce koji će se naći pred Muzejom, uživat će u radovima koje karakterizira raznolikost autorskog pristupa animaciji, ali i inovativna prilagodba postojećih radova trodijelnoj Medijskoj fasadi MSU-a. Vrijedi izdvojiti film autora domaćeg stripa i ilustracije Danijela Žeželja, animaciju njemačkog multimedijskog umjetnika Maxa Hattlera, apstraktnu animaciju prostora umjetnica Ole Wasilewske, Maje Kalogere i Sabrine Smid, te mnogih drugih koji/e su svojim radovima pridonijeli/e novozagrebačkoj atmosferi.

Centar grada je osim filmskog, tradicionalno mjesto popratnih programa koji publici približavaju razvojni proces animiranog filma. Jedan od tih mjesta svakako je zagrebačka Galerija ULUPUH u kojoj se do kraja tjedna može pogledati izložba korejske umjetnice i članice žirija ovogodišnjeg Animafesta Joung Jumi. Izložba pod nazivom My little Doll’s House spoj je crteža, slikovnice i istoimenog animiranog filma o djevojci koja se u igri s lutkama susretne s vlastitim egom i ohrabri izaći iz svojih uskih granica u ‘veliki svijet’. ‘My Little Doll’s House’ njezin je diplomski kratki animirani film koji je gostovao na brojnim međunarodnim festivalima, a uspješnu festivalsku karijeru bilježi i s filmom Dust Kid, koji je prikazan u Cannesu i za koji je na raznim festivalima dobila desetak međunarodnih nagrada.

Joung Yumi  je na prošlogodišnjem Animafestu s filmom Ljubavne igre osvojila je Grand Prix, čime je postala članicom ovogodišnjeg žirija Velikog natjecanja kratkometražnog filma. Taj je film bio pozvan u konkurenciju Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu i prikazan je na više od 60 festivala. Joung je i autorica slikovnice Paranoid Kid, sastavljene od slika koje je nacrtala tijekom 45 besanih noći, te ilustrirane verzije tradicionalne korejske bajke, The Tiger and the Persimmon. Studirala je likovnu umjetnost na Sveučilištu Kookmin i režiju u animaciji na Korejskoj akademiji filmskih umjetnosti. Dvije godine zaredom osvajala je nagrade na Sajmu u Bologni, za ‘Dust Kid’ i ‘My Little Doll’s House’, knjige koje su izvorno producirane kao kratki animirani filmovi.

Uhićena Nadežda Tolokonikova jer je upozoravala na položaj zatvorenica u ruskom zatvoru

Aktivistkinja Pussy Riota Nadežda Tolokonikova uhićena je u petak u Moskvi dok je prosvjedovala tražeći poboljšanje uvjeta za zatvorenice u ruskim kaznionicama, prenose svjetski mediji.

Uhićena je zajedno s još jednom aktivistkinjom zbog sudjelovanja na manifestaciji koja nije bila prijavljena. Aktivistkinje su u zatvoreničkoj odjeći šivale rusku zastavu na trgu Bolotnaja u središtu Moskve. Na tome je trgu u svibnju 2012. godine održan veliki prosvjed uoči prisege Vladimira Putina za treći predsjednički mandat.

Nadežda Tolokonikova na društvenim mrežama je istaknula kako je htjela skrenuti pozornost javnosti na uvjete u kojima žive žene u ruskim zatvorima. Nadežda itekako ima što reći na tu temu budući da je u jednom takvom provela gotovo dvije godine.

Početkom 2012. uhićena je s još dvije članice Pussy Riota jer je ‘oskvrnula’ katedralu Krista Spasitelja u Moskvi. Optužene su za ‘huliganizam motiviran vjerskom mržnjom’.

One su ušle u moskovsku katedralu Krista Spasitelja, preskočilo zlatnu ogradu, stalo na stepenice propovjedaonice (mjesto rezervirano za muškarce) i izvelo početne taktove punk pjesme. Vjerski intonirana pjesma brzo prelazi u nešto nalik na Sex Pistolse, dok djevojke kleče, skaču, križaju se. Nakon nekoliko sekundi zaštitari ih odvlače iz crkve. One su same istaknule kako im je namjetra bila ‘performansom skrenuti pozornost na poseban odnos predsjednika Putina i vodstva Ruske pravoslavne crkve’.

Sud ih je osudio na dvije godine radnog logora, no krajem 2013. oslobođene su nakon što ih je pomilovao Putin pod pritiskom Zapada.