sdadmin

Prema dekriminalizaciji pobačaja na Novom Zelandu

Posted on by sdadmin

Pred novozelendanskim parlamentom 22. srpnja održan je golemi prosvjed, na kojemu su prosvjednice_i zahtijevali reformu novozelendanskog zakona o pobačaju, a za to vrijeme je Kabinet za zakonodavstvo pripremao prijedlog zakona kojim se pobačaj namjerava ukloniti iz Kaznenog zakona.

Aktualni zakon dopušta pobačaj jedino u slučaju kada spašava život trudnice ili ukoliko je trudnoća rizična za fizičko i/ili mentalno zdravlje trudnice – i to uz uvjet dvije liječničke preporuke. Usporedo s ovim prosvjedom, predstavnici grupacije protiv pobačaja predstavili su članovima_icama Parlamenta peticiju s 13.000 potpisa protiv predloženih zakonskih promjena, prenosi RNZ.co.nz.

Predstavnici_e prosvjednika_ca za dekriminalizaciju pobačaja sastali su se s predstavnicima Family Planning, Abortion Rights Aotearoa te Sveučilišta Victoria, kao i sa savjetnicama Ministarstva pravosuđa Jan Logie i Dame Margaret Sparrow.

Dame Margaret, koja zagovara ovu reformu još od 1969. rekla je okupljenom mnoštvu kako je došlo vrijeme za promjenu: “Imamo novu priliku, imamo nove zastupnic_ke. U proteklih 40 godina dogodile su se mnoge promjene u društvu, promjene u životima žena, promjene u medicini i medicinskoj tehnologiji. Moramo promijeniti ovaj zakon”.

Potez Vlade premijerke Jacinda Ardern u smjeru dekriminalizacije pobačaja pozdravila je i izvršna direktorica Family Planning Association Jackie Edmonds te je dodala: “Nervozni smo oko toga što bi mogli dodati u taj prijedlog i hoće li zastupnici prihvatiti preporuke Pravne komisije”.

U listopadu prošle godine Pravna komisija predstavila je svoje preporuke Ministarstvu pravosuđa. Predloženesu tri opcije reforme i sve tri dekriminaliziraju pobačaj. Prema prvoj opciji, odluka je na ženi i njezinom liječniku ili liječnici, druga opcija predlaže psihološko savjetovanje za sve pobačaje, a treća bi zahtijevala psihološko savjetovanje samo u slučajevima trudnoće duže od 22 tjedna.

Što god Parlament odluči bit će pomak, no Edmonds se nada prvoj opciji. Tu opciju podržava i Sue Claridge iz Auckland Women’s Health Council, te smatra kako pobačaj treba biti tretiran kao zdravstveno, a ne mentalno pitanje.

“Važno je da žene koje razmišljaju o pobačaju imaju osiguranu opciju psihološkog savjetovanja, no to na neki način poručuje kako su sve žene narušenog mentalnog zdravlja i mislim da to ne pomaže. Mislim da je to degradirajuće i da oduzima ženama kontrolu nad vlastitim tijelom”, pojasnila je.

Tijekom dana, Vijeće Komiteta dalo je zeleno svjetlo nacrtu zakona i očekuje se da to potvrdi cijeli Komitet prije rasprave u Parlamentu. Prijedlog će biti tretiran kao pitanje savjesti, što znači da zastupnice_i ne moraju glasati u skladu s odlukom svoje stranke.

Premijerka Jacinda Ardern, koja je otvoreno zagovarala reformu, izjavila je da ne zna kako će glasati članstvo njene Laburističke stranke. Predsjednik Nacionalne stranke, Simon Bridges, nije se izjasnio, dok je starija članica i zastupnica te stranke Amy Adams ponudila pomoć ministru oko zagovaranja predložene reforme. Adams, koja odlazi u mirovinu sljedeće godine, potpuno zagovara nove legislativne prijedloge po pitanju pobačaja.

Svijet bez muškaraca, 2. dio

Posted on by sdadmin

Margaret Atwood nam je rekla kako “u svakoj distopiji ima malo utopije, a u svakoj utopiji malo distopije”. Skovala je termin koji izražava ovu povezanost: ustopija. Završetak romana New Amazonia naglašava distopiju kao inherentnu utopiji. Roman The End of This Day’s Business (pisan sredinom 1930-ih, no objavljen tek 1989.) još je bolji primjer. Napisala ga je komunistička feministkinja Katharine Burdekin dok je fašizam metastazirao Europom, a roman zamišlja smrt fašizma i ono što dolazi nakon. Burdekin je pisala o internacionalističkom komunizmu koji je inicijalno bio rodno ravnopravan, no s vremenom su ga muškarci počeli osuđivati, posebno kada su žene počele dominirati na rukovodećim pozicijama. Budući da je uspon maskulinističke moći i nasilja bio usko povezan s ponovno oživljenim fašizmom, žene nisu imale drugog izbora nego svrgnuti muškarce. “Oni su bili Gospodari Stvaranja (Svijeta)”, objašnjava protagonistkinja Grania. “I da se nisu pretvorili u Gospodare Razaranja mogli su zadržati svoje mjesto”. U većem dijelu romana Grania nastoji objasniti povijest i okrutnu strukturu njihovog svijeta svom sinu Neilu. No, Neil slabo razumije – u ovoj civilizaciji muškarci su oni koji su intelektualno odbačeni, kojima je rečeno da su hiper-emocionalni, optuženi za “mušku nerazumnost” i učeni da se srame svojih tijela. The End of This Day’s Business nije satira i u tom romanu nema ničega zabavnog ili ugodnog. Grania, koja je fizički i emocionalno rodno nenormativna osoba u skladu sa standardima svoga društva, iscrpljena je od onoga što ona naziva “hladnom i razumnom ženskom tiranijom”. Živi u globalnoj utopiji mira i obilja, no ne može to trpjeti dok god je zasnovano na strogim, opresivnim rodnim ulogama.

The End of this Day’s Business uspio je postići dvostruki cilj. Prvo, u klasičnom feminističkom utopijskom obliku, kroz ironijski obrat rasvjetljava kako su ženski umovi bilo izgladnjivani i osakaćeni do razine na kojoj žene vjeruju da nisu sposobne za zahtjevan intelektualni rad, pa se stoga pretpostavlja da su neinteligentnije od muškaraca kao biološka činjenicu. Grania govori svom sinu:”Na primjer…. psiha djeteta… zbog spola nema pristup znanju, vještinama i odgovornosti, ljudskoj radosti, zapravo, postaje još posramljeniji zbog svoga spola, još gladniji, još zatupljeniji, čak mu je oduzeta sposobnost mišljenja o onim stvarima kojima bi zdravo ljudsko biće trebalo stremiti cijeloga života. Kada bih ja sada tebi rekla, Neil dođi i naučit ću te kako da pilotiraš avionom ili upravljaš energetskom stanicom poput svoje Majke, ili da te stavim sljedeće godine na mjesto zastupnika u Vijeću Salisburyja, mislio bi da sam poludjela. Muškarci ne mogu raditi ništa od toga, rekao bi mi. To nije muški posao.”

Danas vidimo argumente kako u STEM područjima nema žena zato što su biološki neprikladne za znanost i matematiku, a ne zato što se obično suočavaju s maltretiranjem, pretpostavkama da su nekompetentne te s nedostatkom podrške kada postanu majke. Nekadašnje studije mozga su pokazivale da su muški i ženski mozak jednostavno fundamentalno različiti, kao i da mozak odrasle osobe predstavlja savršeno stanje prirode, te da ga nikada nije oblikovalo iskustvo. Grania, koja se nalazi na neugodnom teritoriju između rodova, svjesna je da je muška inteligencija namjerno manipulirana i ograničena, te da je štetno govoriti “žene su prirodno ovakve, muškarci su onakvi”. Neil bi vjerojatno bio potpuno sposoban i inteligentan poput svoje majke kada bi imao poduku i podršku. A to nas dovodi do drugog velikog postignuća ovoga romana: nakon snažnog ironijskog argumenta u korist jednakosti žena, roman krši feminističku utopističku konvenciju usuđujući se prikazati svijet kojim dominiraju žene doslovno, s punom moralnom ozbiljnošću. Kako bi izgledao #OpressAllMen svijet? Bio bi, zapravo, užasan. Svijet u kojemu jedan rod dominira drugim, bez prostora za fluidnost ili slobodno izražavanje uistinu nije svijet koji žele feministkinje. 

The End of This Day’s Business nije jedina takva priča. Tu je i punokrvna distopijska noveleta Ursule K. Le Guin The Matter of Seggri (1994.) u kojoj na planeti ima 16 puta više žena nego muškaraca, a muškarci su zarobljeni rigidnim setom hipermaskulinih normi ponašanja. Mnoge “podpriče” u The Matter of Seggri opisuju mušku usamljenost, izoliranost i očaj, njihovu želju za jednakošću i ljubavlju. 

Na sličan način, u distopijskom romanu Naomi Alderman – The Power (2016.), imamo scenarij u kojemu sve žene iznenada dobiju sposobnost izbacivanja munja iz svojih prstiju, te tako postaju dominantan rod. Preporučila sam ovu knjigu gotovo svakoj ženi koju poznajem; mislim da savršeno opisuje prvi feministički utopistički impuls “ne bi li bilo sjajno da se stolovi mogu okrenuti” (#ZapAllMen), a zatim, bolno stvarno istražuje kako bi bila užasna ta obrnuta rodna opresija. Alderman je tu prilično jasna, nasuprot viktorijanskoj moralnosti ranih feminističkih utopija, žene nisu same po sebi moralnije od muškaraca; samo smo imale manje mogućnosti da tlačimo. Kada bismo iznenada postale snažnije od muškaraca, bile bismo isto tako despotke, i na nasilne i na suptilnije načine. The Power završava sa ženskim karakterom koji koristi jezik evolucijske psihologije kako bi objasnio zašto su muškarci naprosto prirodno niži spol i zaslužuju niži status.

Moguće budućnosti: feminističke utopije Novoga vala 

Novi val feminističkih utopističkih romana 1970-ih imao je tendenciju propitivati što bi se dogodilo kada žene ne bi bile ni anđeli ni tirani, već kada bi jednostavno živjele kao ljudi. Roman Joanne Russ The Female Man (1975.) još je jedna utopija u kojoj postoje samo žene, a sastoji se od četiri povezane narativne linije. Ovaj roman je remek-djelo eksperimentalne psihološke fikcije, a u njemu se ne radi toliko o svijetu bez muškaraca, koliko o tome kako bi to bilo postojati kao potpuno realizirana ženska osoba. 

Roman Marge Piercy Woman on the Edge of Time (1976.), također je psihološki roman, te prikazuje utopiju koja može predstavljati istinski moguću budućnost ili možda fantaziju [protagonistkinje] Connie Ramos, siromašne i zlostavljane žene koja nepravedno završi u psihijatrijskoj instituciji. Rasno mješovita zajednica Mattapoisett koju Connie Ramos posjećuje – možda u realnosti putovanja kroz vrijeme, a možda naprosto samo u svojim snovima –  komunalni je raj socijalističke rodne jednakosti. Još uvijek postoje ljudi koji sebe smatraju “muškarcima” ili “ženama”, no svi koriste rodno neutralnu zamjenicu “per” (izvedenu iz “person” = osoba), te ne postoje definirane rodne uloge niti orodnjene norme izgleda. Connie u početku misli da je njen vodič Luciente muškarac, dijelom zbog toga što “Luciente govori i kreće se žustrinom nesvjesnog autoriteta koji Connie povezuje s muškarcima. Kada sjedi, Luciente zauzima više prostora nego što to čine žene”. Na neki način, Luciente podsjeća na samopouzdane, kratko kose, sportski građene žene iz Herlanda, no neki ljudi u njenom društvu su, prema našim standardima, više konvencionalno feminini, dok su drugi više konvencionalno maskulini. Svatko iz Lucientine Mattapoisett i drugih povezanih zajednica može otvoreno plakati kada je tužan_na, a kada izaberu da podižu djecu nazivaju se “majkama”, bez obzira na rod. Svi su ohrabrivani da izaberu studirati sve što im je uzbudljivo, da uče i da se društveno razvijaju. Imaju naprednu tehnologiju, ali i snažne i razvijene etičke standarde koje razrađuju i donose na sastancima i borbenim skupovima. To je, ukratko, skoro pa idealno socijalističko-anarhističko društvo, upotpunjeno tek sitnim zamjerkama, osobnim dramama i zlovoljama kakve možemo očekivati čak i u najnaprednijoj civilizaciji.

Mnoge rane feminističke utopije, uključujući romane Gloriana, New Amazonia i Sultana’s Dream, oblikovane su kao snovi, no odbijanjem da stanje u kojemu je Connie definira kao ludilo ili ne, Piercy zagovara moguće ostvarenje njezine vizije. Starije feminističke utopije bile su praktički samo snovi, izrasli iz frustracije i očaja, bez namjere da ih se shvati doslovno. Međutim, Woman on the Edge of Time (Žena na rubu vremena) može biti čitana kao mogući nagovještaj budućnosti koja će doći. Abolicijom tiranije i roda, istovremeno dopuštajući da svatko prakticira svako rodno ponašanje koje joj/mu odgovara, Piercy također pokazuje kako bi mogla izgledati stvarna feministička utopija – ne kao neostvariva (i iskreno nepoželjna) fantazija o svijetu bez muškaraca ili svijetu u kojemu žene dominiraju muškarcima, već kao zajednica u kojoj niti jedan Einstein ne živi i ne umire na polju pamuka ili je sputan_a seksualnim nasiljem, konstantnim potkopavanjem i nepostojanjem podrške u roditeljstvu.

Buduće utopijsko društvo ne treba doslovno kopirati model koji je ponudila Piercy, niti roman Woman on the Edge of Time u ikojem smislu namjerava poslužiti kao strogi putokaz. No, ovaj roman otvara mogućnost da feministička utopija nije tek pusta želja. Ursula K. Le Guin također je napisala brojne utopije koje možemo nazvati feminističkima, uglavnom u smislu da muškarci i žene uživaju u neupitnoj potpunoj jednakosti. No, Le Guin utopiju istražuje dalje u svom spektakularnom eseju A Non-Euclidean View of California as a Cold Place to Be (1983.) u kojemu pokušava zamisliti civilizaciju koja nije samo rodno ravnopravna, već i zasnovana na feminijim načinima bivanja. Čak je i sam pristup ovom konceptu težak, i kao što Le Guin piše, putem se moraju istraživati i odbaciti maskuline pretpostavke: “Ne-europska, ne-euklidska, ne-maskulinistička: to su sve negativne definicije koje su u redu, no zamorne; u najmanju ruku nezadovoljavajuće, kao da nužno znače da utopiju kojoj pokušavam prići mogu zamisliti samo žene – što je moguće, ili da ju mogu nastaniti samo žene – što je nepodnošljivo. Možda je riječ koju trebam yin… Kakva bi to bila yin utopija? Bila bi tamna, vlažna, mutna, slaba, plodna, pasivna, participatorna, cirkularna, ciklička, miroljubiva, njegujuća, skrovita, stegnuta i hladna”.

“Yin” koji koristi Le Guin, kao i onaj taoistički, ne znači femininost u nekom rodno-esencijalističkom smislu (žene su ovakve, muškarci su onakvi), već se odnosi na tendencije koje su dugo povezivane (i odbacivane) s femininošću: sposobnost plakanja, tješenja, empatije umjesto pribjegavanja užarenom nasilju. Ovo nisu “ženske kvalitete” u bilo kojem prirodnom ili biološkom smislu; to su kvalitete svih ljudi. Le Guin otvoreno izražava da ne želi utopiju koju nastanjuju samo žene – to bi bilo “nepodnošljivo”, kaže. Ali želi da yin naposljetku dobije svoje mjesto. Društvo zasnovano na ovim principima možda podsjeća na nade Granije u romanu The End of this Day’s Business, kada pokušava zamisliti što bi moglo doći nakon kraja svijeta koji žene nepravedno kontroliraju. “To bi bilo u najmanju ruku besklasno društvo bez spolnog antagonizma, a nemamo pojma kako bi to izgledalo. Osim, na neki način, ispravno. Ne bi bilo emocionalno i ne bi bilo okrutno. Ne bi bilo razumno, niti dosadno. Pretpostavljamo da bi bilo sretno i blisko punom doživljaju Boga”.

Pogreške liberalne kritike

Dakle, ne žele sve utopije [#NotAllUtopias] ubiti sve muškarce [#KillAllMen], zapravo, niti jedna od njih to ne čini ozbiljno i doslovno. ‘Svjetovi-bez-muškaraca’ – ili bez ravnopravnih muškaraca – predstavljaju simbolično negativno, dok svjetovi rodne jednakosti predstavljaju moguće dostignuće. Jedan tip utopije je pisan iz ljutnje, očaja i želje za priznanjem, drugi iz nade i iskrenog promišljanja moguće budućnosti. Sve utopije, bez obzira na ove kategorije, su male i zabačene, do njih je teško doći. 

Mattapoisett u romanu Woman on the Edge of Time je san ili vizija 2137. godine; The End of this Day’s Business je smješten u 6250.; Herland se nalazi u neotkrivenom dijelu Afrike; većina drugih utopijskih romana su snovi. Utopija je uvijek mjesto koje je teško pronaći. Narator/ica se obično provlači kroz rupe u stvarnostima, promatra i vraća se kući – u inferiornije mjesto. Ali nije nemoguće zamisliti da bismo jednoga dana mogli doseći svijet koje će biti više yin, koji bi vjerojatno bio ambivalentna utopija (An ambiguous Utopia – što je podnaslov romana Ursule Le Guin The Dispossessed) ili svijet koji je konstantno dinamično i ponekad frustrirajuće mjesto kao što je Mattapoisett u romanu Marge Piercy. 

Jedna od uobičajenih pogrešaka liberalne kritike utopijske fikcije je tendencija da utopija po svojoj definiciji nije moguća (Termin koji je skovao Thomas More znači “ne-mjesto”). Kao što kaže Adam Gopnik u tekstu o utopijama u The New Yorkeru, “Razuman zaključak koji bismo mogli izvući glasi da je ljudsko stanje takvo da je u njemu distribucija dobra i zla u vječnom previranju, i da je bilo kakvo planiranje savršenstva osuđeno na propast” (Razuman zaključak koji bismo mogli izvući iz liberalizma glasi da je distribucija ljudske slobode u kapitalizmu vječno neravnopravna, tako da su prilagodbe statusa quo osuđene da zauvijek osiromašuju i drže u bijedi milijune ljudi). Svaka utopija koja, poput ranih feminističkih utopija, funkcionira na temelju potpune moralne izvjesnosti i vjerovanja u rigidne rodne identitete je, naravno, osuđena na propast. Zato je dobro što rane feminističke utopije ne mogu funkcionirati i nisu imale namjeru biti doslovni projekti. Doista, žene nisu moralnije i vrednije od muškaraca. Prilično smo sposobne činiti jednake užase, kao što nam pokazuje Naomi Alderman u svom romanu The Power, samo obično nismo na pozicijama s kojih bismo mogle prakticirati takav nasilni autoritet.

Zato je tako odbojno kada liberali veličaju žene koje su se domogle vrhovnih ešalona vojno-industrijskog kompleksa: rod osobe koja muči zatvorenike je apsolutno irelevantan. Nismo ubile ‘kućnog anđela’ kako bismo ju zamijenile časnicom CIA-e u pancirnoj uniformi, sa skupim zaštitnim sunčanim naočalama i elektrošokerom. Istražujući obećanja nekih feminističkih utopija iz 1970-ih, s njihovim naglaskom na rodnu ravnopravnost, rodnu fluidnost i načela dobrote i skrbi koji su predugo bili smatrani isključivo ženskom domenom, možemo početi zamišljati budućnost koja nije tek san, čak i ako potiče iz polja fikcije. Kao što je Marge Piercy jednom napisala: “Samo zamišljanjem onoga što istinski želimo, možemo prema tamo i krenuti”.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

***

FEMINISTIČKO U/DISTOPIJSKO ŠTIVO:

Christine de Pizan: City of Ladies (1405.)

Sarah Scott: Millenium Hall (1762.)

Annie Denton Cridge: Men’s Rights, or how would you like it? (1870.)

Elizabeth Burgoyne Corbett: New Amazonia (1889.)

Lady Florence Dixie: Gloriana, ili san o revoluciji 1900. (1890.)

Mary E. Bradley Lane: Mizora (1890.)

‎Alice Ilgenfritz Jones; Ella Merchant: Unveiling a Parallel (1893.)

Begum Rokheye Sakhawat Hossain: Sultana’s Dream (1905.)

Charlotte Perkins Gilman: The Herland Trilogy (1915.)

Ursula K. Le Guin: The Dispossessed (1974.)

Joanne Russ: The Female Man (1975.)

Marge Piercy: Woman on the Edge of Time (1976.)

Gerd Brantenberg: Egalia’s Daughters: A Satire of the Sexes (1977.)

Ursula K. Le Guin: Non-Euclidean View od California as a Cold Place To Be (1983.)

Monique Wittig: Les Guérillères (1985.)

Katharine Burdekin: The End of This Day’s Business (1989.)

Ursula K. Le Guin: The Matter of Seggri (1994.)

James Tiptree Jr.: Houston, Houston, do you read? (1996.)

Octavia E. Butler: Parable of the Sower (2000.)

Joan Slonczewski: A Door Into Ocean (2000.)

Nicola Griffith: Ammonite (2002.)

Sally Miller Gearhart: Wanderground: Stories of the Hill Women (2002.)

Ninni Holmqvist: The Unit (2009.)

Naomi Alderman: The Power (2016.)

N. K. Jemesin: The Stone Sky (2017.)

Louise Erdrich: Future Home of the Living God (2017.)

Bina Shah: Before She Sleeps (2018.)

Leni Zumas: Red Clocks (2018.)

Christina Dalcher: Vox (2018.)

Ruskinje objavljuju slike modrica na društvenim mrežama kako bi upozorile na obiteljsko nasilje

Posted on by sdadmin

Tisuće žena u Rusiji objavljuje ‘selfie’ na društvenim mrežama na kojima su njihova lica prekrivena lažnom krvi i modricama kako bi utjecale na odluku Vlade i prisilile je da donese zakon koji regulira obiteljsko nasilje. 

Serija slučajeva nasilja koji su se nedavno odvili diljem Rusije potaknuli su raspravu o stavovima spram obiteljskog nasilja u zemlji. Jedna od pet žena u Rusiji doživjela je nasilje od strane partnera, prema službenim podacima pa aktivisti/kinje za ljudska prava tvrde da nepostojanje adekvatnog zakona čini žene ranjivima. 

Organizatorice kampanje Alena Popova i Alexandra Mitroshina potaknule su žene diljem zemlje da pomoću šminke nacrtaju masnice i ozljede na licima te objave fotografije na društvenim mrežama uz hashtag (#) I didn’t want to die (nisam željela umrijeti).

“Bila sam žrtva obiteljskog nasilja. Znam kako je to kad se bojiš vratiti kući ili ostati sama s voljenima”, kazala je Marina Sabodina ispod slike na Instagramu.

Ruski zakon ne definira zasebno obiteljsko nasilje kao kazneno djelo i ne osigurava mehanizme za određivanje zabrane pristupa nasilnom partneru. Uz to, vlada je dekriminalizirala neke forme obiteljskog nasilja u 2017. godini (kao ono ne ostavlja ‘ozbiljne ozljede’ i kad se ne događa više od jednom godišnje), čime je smanjena zaštita žena od zlostavljanja i nasilja. 

Pobornici/e tog poteza tvrde da je on napravljen kako bi se ‘zaštitilo’ pravo roditelja da ‘discipliniraju’ svoju djecu i smanjilo se uplitanje države u ‘obiteljski život’. 

Maksimalna kazna koju u Rusiji netko može dobiti jer je udario člana obitelji je novčana kazna, sve dok ne ponavljaju to djelo više od jednom godišnje. 

Kampanju za novi zakon prate i priče za koje Popova i Mitroshina tvrde da se ne bi dogodile da su postojale mjere zaštite. 

“Slučaj ‘Sestre Khachaturian’ uopće ne bi postojao da je država na vrijeme intervenirala i zaštitila ih”, tvrdi Popova referirajući se na slučaj u kojem se sudi trima sestrama zbog ubojstva oca koji ih je zlostavljao. 

Osim priča i poticanja na objave, poziva se pratitelje/ice da potpišu peticiju kojom se zahtjeva novi zakon. Do sad je peticiju potpisalo preko 630.000 osoba. 

U anketama koje su provedene u prosincu, 55% Rusa/kinja smatra da obiteljsko nasilje treba biti kazneno djelo, a tek trećina ispitanika/ica podupire promjene zakona donesene 2017. godine. 

Ministar pravosuđa Aleksandr Konovalov u izjavi je rekao da iako ne postoji zakon koji direktno kažnjava obiteljsko nasilje, nasilna dijela se i dalje mogu kazniti kroz ostale zakone.

Ipak, početkom ovog mjeseca Europski sud za ljudska prava kazao je se Rusija ne suočava s problemom obiteljskog nasilja i da je propustila zaštiti ženu koja je napadnuta, oteta i uhođena od bivšeg partnera. 

U Beogradu održan prosvjed zbog ubojstva LGBTIQ aktivistkinje Elene Grigoryeve

Posted on by sdadmin

Grupa nevladinih organizacija, predvođenih Ženama u crnom, prosvjedovala je u četvrtak, 25. srpnja, ispred Ambasade Ruske Federacije u Beogradu, zahtijevajući od ruskih vlasti da pod hitno pronađu osobe odgovorne za ubojstvo LGBTIQ aktivistkinje Elene Grigoryeve koja je nasmrt izbodena nakon što se njezino ime našlo na web stranici koja je nudila nagrade osobama koje napadaju LGBTIQ aktiviste/kinje.

Desetak aktivista/inja nosilo je transparente s porukama na ruskom i srpskom jeziku, na kojima je, između ostalog, pisalo: “Stop teroru LGBT+ osoba u Rusiji”, “Sećamo se Elene Grigorijeve”, “Lezbejke u Rusiji su naše sestre”.

Miloš Urošević, aktivist Žena u crnom, rekao je medijima da način na koji je Gregorijeva ubijena pokazuje do kog stupnja muškarci mrze i progone žene koje nisu heteroseksualne orijentacije.

“Mi smo ovde da ruskim vlastima uputimo poruku da što pre pronađu i kazne ubice Elene Grigorijeve, da prestanu da sprovode zakon koji je usvojen 2013. godine kojim se zabranjuje takozvana homoseksualna propaganda i da omoguće slobodno i nesmetano delovanje svih ljudi koji rade u cilju zaštite ljudskih prava svih onih koji su drugačiji”, rekao je Urošević.

Policija nije potvrdila da je ubojstvo 41-godišnje članice Saveza za ravnopravnost heteroseksualaca i LGBTIQ osoba ubijena zbog aktivizma. Međutim, njeni prijatelji/ica i kolege/ice kažu da je Grigorijeva u više navrata bila ugrožena zbog njenog aktivizma, te da su prijetnje prijavljene policiji, ali da ništa nije učinjeno.

Urošević dodaje da se Grigorijeva nije borila samo za prava LGBT osoba: “Ona je protestovala protiv ruske okupacije Krima, a takođe se borila i za oslobođenje političkih zatvorenika iz Ingušetije (federalni subjekt u okviru Ruske Federacije, prim. RSE.)”

Urošević je podsjetio da se ove godine navršilo deset godina od ubojstva aktivistkinje za ljudska prava Nataše Natalije Stamirove, 13 godina od ubojstva ruske novinarke Ane Politkovskaje, kao i dvije godine od sistemski organiziranog progona LGBT osoba u ruskoj republici Čečeniji.

“Sva ova ubistva imaju nekoliko zajedničkih imenitelja, a oni su sledeći: ova ubistva omogućuje režim ruskog predsednika Vladimira Putina koji kreira sferu nekažnjenog nasilja u kome su ova ubistva moguća. Niko od počinitelja ovih ubistava do dana današnjeg nije kažnjen”, utvrdio je Urošević.

Ime Grigorijeve kružilo je mjesecima na internet listi za odstrel pod nazivom “Saw” (eng. testera). Lista ‘Saw’ (Pila) počela je kružiti po ruskim sajtovima i društvenim medijima ranije ove godine, a ime je preuzeto iz serije američkih kultnih horora. Na njemu je bilo na desetine imena ruskih gejeva, lezbijki, aktivista/kinja, novinara/ki i onih koji/e podržavaju LGBTIQ zajednicu, a pratitelji/ice stranice su ohrabrivani da ih ulove. 

Više pogledajte u prilogu Slobodne Evrope. 

Svijet bez muškaraca, 1. dio

Posted on by sdadmin

Prije nekoliko godina, ako ste poput mene bili cijelo vrijeme online, vjerojatno ste naletjeli na heštagove #killallmen ili #banmen. Ti ironični potpisi uglavnom su cirkulirali u feminističkim krugovima, a na njih se još uvijek referiraju alt-rightovci (poznati po svom iznimnom razumijevanju ironije, poštovanju oštrog humora i čitanju s razumijevanjem) kao na simbol zle feminističke namjere: dakle one koja želi, i to prilično ozbiljno, izbrisati sve muškarce s lica zemlje. Međutim, većinu feministkinja, i uvijek je bilo tako, zadovoljava “brisanje” muškaraca isključivo na riječima. Alt-rightovci će se možda šokirati, dok se koprcaju u svojoj izmišljenoj opresiji, ali mi monstruozne feministkinje 21. stoljeća ustvari ne planiramo nestanak polovice čovječanstva. U najboljem slučaju #killallmen i njegove varijante znače “ubiti toksični maskulinitet”; u najgorem slučaju, radi se o ružnim, zločestim šalama koje su naposljetku bezopasni izrazi frustracije. 

Ova šala ili misaoni eksperiment ima mnogo stariju povijest nego što možda znamo.  U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću imali smo procvat feminističkih utopijskih romana u kojima se muškarci, u većini slučajeva, nisu pojavljivali. Neke feminističke utopije bile su stvorene kao direktna reakcija na mušku utopijsku fikciju, posebno na iznimno popularan utopijski roman Edwarda Bellamyja Looking backward (1888.). Bellamyjev roman zamišlja veličanstvenu socijalističku budućnost u kojoj su razotkrivene sve društvene boljke, a lažne hijerarhije izokrenute – osim rasizma i opresije žena. No, korijeni feminističke potrebe za utopijskom fikcijom sežu daleko prije reakcije na Bellamyja. 

Knjiga City of Ladies (1405.), Christine de Pizan je katalog intelektualnog doprinosa žena zamišljenog u formi grada, predstavlja jasnu prethodnicu feminističke utopije, kao i Millenium Hall (1762.), vedar roman o ženskoj komuni, ili buntovna satira Man’s Rights, or how would you like it? (1870.). Zajednička svim feminističkim utopijama – od raspršenih ranih djela do iznenadne eksplozije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, sve do rijetkih, ali izvanrednih reinterpretacija žanra iz 1970-ih – je posvećenost zamišljenim svjetovima u kojima su žene tretirane s potpunim ljudskim poštovanjem kakvo zaslužuju.

Ponekad to poštovanje možemo pronaći u misterioznom i nežaljenom nestanku muškaraca, a ponekad u sarkastičnim opisima civilizacija u kojima su muškarci oni koji su podvrgnuti opresiji. No, ove dvije prve vrste utopija nikada nisu “ozbiljne”, u smislu da ne predstavljaju stvarno, doslovno planiranje budućnosti u kojoj muškarci nestaju ili postaju opresirana klasa. Tek u nekim kasnim utopijama 1970-ih i nakon toga, feminističke spisateljice teže opisati treću, moguću, čak i dostižnu vrstu utopije, utemeljenu na premisi da je rodnu hijerarhiju i druge lažne društvene strukture moguće premašiti.

Rani feministički utopijski romani nisu imali namjeru biti proročanski ili “projekti”. (U većini utopija u kojima postoje samo žene one se reproduciraju partenogenezom, što premda zabavno, nije baš neka reproduktivna strategija za ljudska bića). Svrha ranih feminističkih utopija obično je uvjeriti, putem satire, drame ili poštene polemike da je opresija žena 1) stvarna, te 2) da ju je neophodno eliminirati za boljitak cjelokupnog čovječanstva. Kao što objašnjava Lady Florence Dixie u predgovoru svog romana Gloriana, ili snu o revoluciji 1900. (roman je objavljen 1890.), njezina knjiga ima “jedan jedini cilj… govoriti o zlu koje POSTOJI, proučiti činjenice koje bi bilo zločin zanemariti, skicirati umjetnu poziciju navodno prirodnih zakona koji ne kreiraju nepravdu i patnju”.

Mnoge feminističke utopije kritiziraju “argumente” o “prirodnoj” inferiornosti žena koji su bili popularni u nekom vremenu, pokazujući da navodno ti logični zaključci nemaju veze s prirodom, a također su i potpuno besmisleni. Kada se radi o tvrdnji da muškarci zaslužuju dominirati nad ženama zbog njihove veće fizičke snage ili većih mozgova, lik iz romana Begum Rokheye Sakhawat Hossain Sultana’s Dream (1905.) napominje, “Lav je snažniji od muškarca, pa mu to ne omogućuje da dominira ljudskom vrstom… A slon ima veći i teži mozak od muškaraca”. Slično tome, satira Man’s Rights drsko izokreće (još uvijek popularne) znanstvene argumente o glavama:

“Frenološki, žene imaju veći organ govora [jezik] od muškaraca. Dakle, što nam to govori? To nam govori (a svaki muškarac bi to trebao znati): žena je prirodna oratorica; znači, žena, a ne muškarac bi trebala biti predavačica, govornica, oratorica. To nam govori da bi žene trebale biti senatorice i zastupnice, predavačice i govornice, da im je priroda to namijenila. Osim toga, to nam govori da, budući da muškarci imaju manji jezik od žena, njegovo je područje kućanstvo; to je mirna, tiha, nenametljiva sfera na koju može utjecati netko tko je tih, a ne sklon javnom istupanju i demonstrativan poput žene”.

Ne bojte se, gospodo: ovo nije ozbiljan argument o muškoj prirodnoj inferiornosti i ženskoj političkoj dominaciji, kao što #killallmen nije ozbiljan hešteg i argument za uništenje muškaraca. To naprosto pokazuje kako su besmislene pretpostavke o ženskoj prirodnoj inferiornosti zasnovane na frenologiji (ili njezinoj nasljednici – evolucijskoj psihologiji). Odluke o tome kako se muškarci i žene “moraju” razvijati, te za koje su poslove prema tome prikladni, mogu se obrazlagati praktički u bilo kojem smjeru zasnovano na takozvanim dokazima. 

‘Kućni anđeo’

No, mnogi feministički utopijski romani, posebno iz 19. stoljeća, iskreno tvrde da su žene superiornije muškarcima u nekoliko stvari: moralnost, urednost, krepost (virtue). To proizlazi iz popularnog mita zapadnog buržoaskog društva, koje je ukorijenjeno u viktorijanskoj slici “kućnog anđela”. Iznimno cijenjen (i intelektualno iscrpljen) “kućni anđeo” služio je suprugu i djeci kao njihov strpljiv,  samozatajni moralni čuvar pun ljubavi. To je bio toliko prevladavajući i štetan trop da je Virginia Woolf 1931., govoreći o spisateljicama svoje generacije, izjavila da je “ubiti kućnog anđela bio dio posla spisateljica”. Utopistice koje su prethodile Woolf  nisu ubile kućnog anđela, no izvele su ga van iz kuće i pustile ga da upravlja civilizacijom.

‘Anđeli izvan kuće’ koji su predstavljali građanke najranijih feminističkih utopija bili su miroljubivi, sretni, fizički zdravi, posvećeni odgoju djece, svijetu prirode i vlastitim talentima. Sljedeći klasičan utopijski žanr u kojemu narator-stranac nekim čudom upadne u savršeno društvo, ti ‘anđeli-izvan-kuće’ uvijek su strpljivo, pedantno vodili stranca uokolo i objašnjavali mu/joj kako funkcionira njihov kanalizacijski sustav. U romanu Herland (1915.), grupa muškaraca avanturista nabasa na legendarnu utopiju u kojoj žive samo žene. “Sve je bilo lijepo, uredno, savršeno čisto, u najugodnijem smislu doma.” Žene u Herland su imale kratku kosu, bile su fizički snažne i nosile su praktičnu odjeću, a kao dodatak tom estetskom rodnom obratu, živjele su u djevičanskoj kreposti. Reproducirale su se partenogenezom i bile su toliko viktorijanski “čiste” da se nisu čak ni međusobno seksale.

Narator primjećuje s divljenjem: “Znate, njihova je religija bila majčinska; njihova etika zasnovana na potpunoj percepciji evolucije, pokazujući načelo razvoja i ljepote kulture mudrosti. Nisu imale teoriju esencijalne opozicije dobra i zla; za njih je život bio rast; rasli su i njihov i užitak i njihova dužnost”.

Svaki element zemlje Herland je harmoničan – od etike do drveća i odjeće. Svi su sretni, zdravi i opušteni poput žena u reklami za neku turističku destinaciju. Život je ponešto dosadan, no to je dio fantazije utopije: čitatelj/ica treba zamisliti svijet u kojemu su svi veliki problemi magično riješeni, dok u feminističkoj utopiji žene zamišljaju svijet u kojemu su potpuno slobodne od maskuline kontrole i zlostavljanja.

Svijet romana Mizora (1890.) također je u potpunosti ženski, te na sličan način ugodan i raskošan: “Posvuda je bilo bogatstvo i obilje. Predivna klima kakvu i najzahtjevniji mogu poželjeti. Nemoguće je opisati te plodove voćnjaka i vrtova”. 

U Ladylandu (zemlji iz romana Sultana’s Dream), domove je gotovo nemoguće razdvojiti od vrtova. Protagonist se divi: “Kuhinja je bila smještena u predivnom povrtnjaku. Svaki biljka penjačica, svaka rajčica bili su ornament sami za sebe. Nigdje u kuhinji nisam vidio niti dim niti dimnjak – a bila je čista i blistava; prozori su bili ukrašeni cvijećem. Nigdje ni znaka ugljena ili vatre”. Nepostojanje dima i vatre je u Ladylandu znakovito: u svim ovim utopijama, ljepota, obilje i red ne postoje zahvaljujući isključivo ženskoj (navodnoj) superiornoj moralnosti, već značajnim znanstvenim postignućima.

{slika}

Ovi “[ženski] anđeli izvan kuće”, sa svom to moralnom i seksualnom represijom 19. stoljeća, razbili su viktorijansku konvenciju bivajući potpuno oslobođene kao radnice, intelektualke, umjetnice i znanstvenice. Teza svih tih romana je ista: kada bi ženama bilo dopušteno potpuno sudjelovanje u društvu i istraživanje njihovih talenata bez prepreka (a u mnogim feminističkim utopijama, i starim i novim, to znači “bez prisutnosti muškaraca”), svjedočile/i bismo rođenju ne samo superiornih upravljačkih i obrazovnih struktura, već i znanosti koja spašava rad. Ladyland posjeduje raskošne vrtove i ne koristi ugljen zato što su žene na isključivo ženskim sveučilištima “uspjele iscrpsti vodu iz atmosfere i koristiti sunčevu toplinu”. Ove tehnologije (ugljično-neutralne, dodala bih) daju energiju cijeloj civilizaciji Ladylanda, a mogu biti korištene i u kontroliranju vremenskih prilika. U romanu Man’s Right vidimo “čudesnu mašinu koja može kuhati, prati i peglati za stotine ljudi odjednom”, a u Mizori “težak i jednoličan rad ne postoji, onakav kakvog poznajemo – služinski, degradirajući i mukotrpan. Znanost je već sve to riješila. Znanost, moćna i odbojna našim nepodučenim umovima, bila je dobrohotna prema tim iskrenim bićima i otvorila vrata najokultnijim tajnama prirode”. 

Štovanje znanstvenog napretka 

Ovo je središnje načelo socijalističkog znanstvenog utopizma – svi su slobodni od rada za nadnicu i od zadrtosti koja zatire mogućnosti, svatko tko želi može slijediti znanost, što će rezultirati tehnologijom koja će eksponencijalno napredovati, stvarajući još naprednije uređaje koji će osloboditi još više vremena za napredak i razvoj znanosti. Stephen Jay Gould jednom je napisao: “Nekako me manje zanimaju težina i vijuge Einstenovog mozga od toga što su gotovo sigurno jednako talentirani ljudi živjeli i umirali na poljima pamuka i izrabljivaonicama (sweatshops)”. Na neki način, socijalistički znanstveni utopizam zamišlja što bismo imali da ti talentirani ljudi nisu bili robovi i naposljetku umrli.

Naravno, postoji mračnija strana štovanja bezgraničnog rasta i znanstvenog napretka, ako je on povezan s uvjerenjem u superiornu moralnost, što je još jedan razlog zašto ne bismo trebale/i tumačiti starije feminističke utopije kao doslovne političke smjernice. Starije feminističke utopije, kao produkt svoga vremena, prilično su entuzijastične oko eugenike. Teorije društvene higijene koje su zajedničke kasnom 19. i ranom 20. stoljeću smatrale su da bi svaku lošu značajku trebalo istrijebiti iz populacije, te da su određene značajke, naravno, “prirodno” poželjnije od drugih. 

Rasizam feminističkih utopija

To znači da su rane feminističke utopije imale velik problem s rasizmom. Sve žene u Mizori su plavokose i plavooke; u Herlandu, unatoč tome što se nalazi u Africi, žive samo žene “Arijevke” koje su , uvjerava nas narator, još uvijek “bijele”, premda su “nešto tamnije od naših sjevernih rasa zbog stalne izloženosti suncu i zraku”. Sultana’s Dream je jedna od tek nekolicine starijih feminističkih utopija koju je napisala ne-bijela žena i/ili koja uključuje ne-bijele žene; u većini tih romana, raskošna ljepota i smireni pejzaž hladnokrvno predskazuju bijelu supremaciju i eko-fašizam. 

(Ova tendencija je stalno prisutna referenca u novijem distopijskom romanu N. K. Jemisin The Stone Sky (2017.), koji opisuje povijest drevne, dražesne, tehnološki napredne eko-utopije koja se u potpunosti oslanja na  zastrašujuću eksploataciju rasne manjine).

Mnoge starije feminističke utopije zvuče poput dražesnih fantazija dok ne spoznate cijenu te jednakosti, koja, utemeljena na vrijednostima 19. stoljeća, nije nikakva jednakost. U Mizori, djevojčice koje se rode s genetskim oštećenjima su eliminirane. U Novoj Amazoniji (New Amazonia – 1889.) mentalno bolesni su otrovani. Zahvaljujući iznimno snažnom prihvaćanju eugenike i iznenađujuće mračnom završetku, New Amazonia je posebno zanimljiv primjer feminističke utopističke književnosti i preteča kasnijeg razvoja žanra. U Novoj Amazoniji, strankinja-naratorica je Engleskinja koja se nađe u feminističkoj utopijskoj budućnosti. U društvu je s Englezom svoga vremena, “Cijenjenim Augustusom Fitz-Musicusom“, dokonim, samozadovoljnim zanovijetalom koji odbija prihvatiti i shvatiti realnost i pravila feminističke budućnosti u kojoj su se našli. Cijenjeni Augustus uglavnom ima funkciju komičnog olakšanja i ironične jukstapozicije, no na kraju, preko dva metra visoke, potpuno plave stanovnice Nove Amazonije odluče da njegova tvrdoglava mizoginija mora da je simptom ludila te da ga moraju eutanazirati, zbog čega naratorica s Cijenjenim Augustusom napušta utopiju. Dakle, nije odlučila ubiti jednog muškarca, a kamoli sve muškarce. Utopijska fantazija života bez muškaraca ili onoga gdje žene dominiraju nad muškarcima, naposljetku je samo fantazija: stvarnost pravog nasilja koje se mora dogoditi kako bi takav svijet postojao završava uništenjem toga sna i ogorčenom šalom.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Je li toliko loše biti debela?

Posted on by sdadmin

Došla sam kod novog fizioterapeuta zbog problema s vratnom kralježnicom i tamo me dočekao visoki mišićavi muškarac u sportskoj odjeći. Nakon kraćeg razgovora o mom stanju, Davor me počeo masirati i krckati kralješcima. “Koliko dugo već imaš te probleme?” upitao me. “Od ovog mjeseca, doktorica misli da mi se tenzija od stresa skuplja u vratu i vratnoj kralježnici”, odgovorila sam. “Hm, pa ljudima se tjelesna stanja mogu pogoršati od raznih stvari, ne samo stresa. Nekima postane gore zbog nove ozljede, krivog držanja i sjedenja, debljanja…”, objašnjavao je. “Misliš da me vratna kralježnica počela zezati zbog debljanja?” nepovjerljivo sam upitala.

“Da! Ako si se udebljala, što je općenito najveći izvor zdravstvenih problema, i nisi aktivna, to loše utječe na tijelo pa tako i na vrat. Fizička aktivnost je najvažnija stvar za sva ljudska bića i tu nema rasprave. Ja skoro svaki dan idem na trening ili u teretanu. Koliko god da sam busy, uvijek, ali uvijek nađem vremena za kretanje. Mislim da je to bitno za fizičko i psihičko zdravlje, a oni koji se ne bave ničim su obično uistinu nezdravi i debeli”, odlučno me uvjeravao fizioterapeut sportaš. “Pa Davore, postoje ljudi koji su veći i deblji od mene, ali nemaju istih problema. Kralješci su mi zeznuti od automobilske nesreće, ne od debljanja. Ne slažem se da je ono najveći izvor zdravstvenih problema”, nisam se dala. “Gledaj, ipak sam ja fizioterapeut i znam bolje o ljudskom tijelu”, asertivno je zaključio.

Prema preporuci doktorice koja je opovrgnula njegove tvrdnje, nisam se fizioterapeutu sportašu vratila.

Davor sa svojim fatphobic komentarima (komentarima koji posramljuju ljude zbog njihove kilaže i veličine) samo je jedan primjer u zemlji koja ne gleda blagonaklono na veće ili deblje ljude. Prema mom iskustvu, body positivity ili čak fat acceptance (prihvaćanje sebe kao deblje/veće osobe) u Hrvatskoj zvuči poput znanstvene fantastike. Okolina gleda na debljanje kao na posustajanje, pad, gubitak kontrole, kao na nešto sramotno što bi trebalo ostati između tvoja privatna četiri zida. Nitko ne želi čuti kako ti je teško fizički ili psihički i da se zbog praznine u sebi okrećeš hrani. Sve/i žele čuti “success story”, žele vidjeti “prije i poslije” fotografije, žele saznati tajnu mršavljenja i vječnog života. Smatraju kako je najbolje potaknuti veću osobu na gubitak kilaže raznim neprimjerenim i bezobraznim komentarima kao što su: ‘zdebljala/o si se jer jedeš gluposti’, ‘ne paziš na sebe, jer ti nije stalo do tebe, jer si se zapustio/la’.

Ne želimo te ako nisi vitka ili fit, glasna je (in)direktna poruka društva. Reklame za proizvode za mršavljenje, od tableta i čokoladica do raznih tekućih pripravaka, obješene su na vratima ljekarni i drogerija, tako da kada prolazimo pokraj njih se podsjetimo da ‘ljeto dolazi’ i da oni malo veći nemaju pravo zauzimati prostor, pogotovo žene.

Debele žene u mainstream medijima

Nije lijepo vidjeti ženu koja nije ženstvena, nije lijepo vidjeti ženu kratke ili sijede kose, nije lijepo vidjeti ženu s celulitom, nije lijepo vidjeti debelu ženu, nije lijepo vidjeti ženu koja je svoja. Tu se radi o fenomenu imena male gaze, koji odlučuje putem diskursa što je lijepo i prihvatljivo za vidjeti (i biti!), a što ne. Debele žene, kao atraktivne i poželjne, rijetko su prikazane u mainstream medijima.

Michelle Taylor u svom članku o nevidljivosti debelih žena u svijetu piše kako većina serija često prikazuje deblje žene kao smiješne, aseksualne ili pak udane majke nekoliko djece. Neke prikazuje kao drske i brze na jeziku. Čak i različiti muzički žanrovi koje slušamo, iako ne navode određene dimenzije ženskog tijela, često su popraćeni glazbenim spotovima koji prikazuju vitke žene. Himne koje slave veće i punije žene su rijetke. Taylor kaže da društvo nastavlja uskraćivati tjelesnu autonomiju debelih žena, ponos i pravo da se osjećaju željnima. Mnogi ljudi će učiniti sve kako bi se pobrinuli da debele žene nikad ne zaborave kako bi se trebale smatrati ružnima i krajnje odvratnim crpiteljicama društvenih sredstava. Nadodaje da, kada su debele žene seksualno zlostavljane, manje je vjerojatno da će im se vjerovati jer “tko bi htio silovati debelu curu?”. Kada debele žene govore pozitivno i afirmirajuće o svojoj seksualnosti, bilo da su spisateljice, filozofkinje, reperice, kritičarke, umjetnice, pjevačice, glumice, feministkinje itd. bijes i negativne reakcije koje dobiju su goleme i to samo zato što se usuđuju reći da su ovdje i da su seksi.

Taylor smatra kako živimo u dobu koje potpuno poriče ekspresiju seksualnosti debelih umjetnica. Neki ljudi ne mogu shvatiti kako to da se i debele žene seksaju, a još manje kako mogu pjevati ili repati o tome kako vole seks. Ono što se događa jest da se često zaniječu iskustva debelih žena. Taylor priča kako je često tvrdila da su debele žene najnevidljivija skupina na svijetu, na što se susretala sa šalama o tome kako je to “doslovno nemoguće”. Ona smatra kako se ljudskost debelih žena redovito odbacuje kad ljudi pretpostavljaju da se one ne upuštaju u seksualne odnose, zbog čega se žene osjećaju nevidljivo i izbrisano.

Je li toliko loše biti debela?

Zašto je debljina tako uvredljiva da ljudi troše milijarde godišnje na beskorisne dijete i tako kažnjavaju zdrava tijela kako bi se udaljili od vlastite tjelesnosti? Postoje mnogi razlozi koji se navode kao opravdanje za nezapošljavanje debelih ljudi, za nagrađivanje zaposlenika za odabiranje stepenica umjesto dizala i za češće izražavanje interesa za upoznavanje ili prijateljstvo s vitkim ljudima. Ti razlozi se obično svrstavaju pod vrstu ‘grube ljubavi’ koja će natjerati deblje ljude da više vježbaju i bolje jedu “za njihovo dobro” ili pak pod to da debeli ljudi predstavljaju lijenost i pohlepu, čime demoraliziraju sebe i druge. Zadnji razlog je taj što su deblji ljudi navodno estetski neprivlačni.

Američka profesorica sociologije Lesleigh L. Owen iz Black Hills State sveučilišta je u svom radu Trošenje tijela: debljina, seksualnost i protestantska etika dala kontra argumente uobičajenim razlozima posramljivanja debljih ljudi. “Nisam čula povike javnosti o ‘epidemiji samotamnjenja, koja ljude izlaže štetnim, potencijalno kancerogenim ultraljubičastim zrakama. Zašto se ne prozivaju ljudi, čije tvrtke zagađuju okoliš, za svoje nezdrave izbore? Zašto ne postoji epidemija ‘potisnutog maskuliniteta i povećanog rizika od srčanih oboljenja’? Diskriminacija debelih osoba “zbog njihovog vlastitog dobra” čini se proturječnom i nimalo altruističnom. Debljina, bilo da je riječ o bolesti ili životnom stilu, razmatra se u terminima koji se podruguju, kažnjavaju i osuđuju, što je neproporcionalno navodnoj brizi koju ljudi imaju za tuđe fizičko dobro. Ne mogu biti prva osoba koja se pita kako krivnja i diskriminacija navodno potiču ljude na ‘zdravije’ ponašanje,” kaže Owen.

Još jedna zanimljiva stvar, kad pričamo o osudi debljine, jest sveprisutni pojam zapuštanja – ‘zapustio/la si se’. Može se vidjeti u časopisima, u emisijama, čuti u upozorenjima prijatelja i roditelja novim nevjestama. Što to znači? Eksplicitno, naravno, to je upozorenje da se ne prepuštamo tjelesnim apetitima, zbog straha od glomaznosti, od koje postajemo neatraktivne. Implicitno, međutim, “zapustila si se” nekima podrazumijeva dobivanje slobode od neke vrste zatvora. Zapustiti se implicira, ne samo fizičku i seksualnu ‘labavost’, već zastrašujući bijeg od diktata opresivnih ideala ljepote. Je li to još jedan od razloga zašto se debele žene čine tako prijetećima – jer smo se oslobodile nastojanja ostvarivanja ideala ljepote?

Ako gledate na televiziji neku emisiju deset minuta ili prelistajte bilo koji popularni časopis (pogotovo Cosmopolitan na plaži) vidjet ćete da je odgovor na žensku ‘zapuštenost’ uvijek isti – dijeta. Dijeta obećava ženama (i nekim muškarcima) SVE. Ona od nas traži da se definiramo po onome što nismo. Dijeta je vrsta moći koju dobivamo kroz samoodricanje i podvrgavanje idealima ljepote, koji su često i štetni. To je također Sizifovo prokletstvo – tražimo društveno odobrenje i želimo se osjećati pozitivno i dobro kroz samoporažavajući zadatak gubitka težine. Ako uzmemo u obzir, da velik broj ljudi vrati kilograme koje su izgubili dijetom, ta zadaća se čini još više poražavajućom. 

{slika}

“Jesi čula za novu dijetu?”

Owen u svom djelu kaže da, budući da su debljina i hiperseksualnost tako čvrsto isprepletene, nije čudno da debele osobe mogu izgledati zastrašujuće, grabežljivo i nekontrolirano. To je osobito očito u dva primjera: u pojmu ‘labav/a’ i u eksplozivnoj popularnosti dijeta. Pojam ‘labav/a’, osobito onaj koji se primjenjuje na žene, podrazumijeva seksualnu permisivnost – labava, neograničena, kulturno nevezana tijela u obliku debljine se smatraju prijetnjama patrijarhalnim strukturama moći.

Ako debljina simbolizira našu žensku opuštenost, onda je ona podsjetnik na našu sposobnost za seksualnu potrošnju, ona je simbol političkog i društvenog prostora koji zahtijevamo. Rješenje koje patrijarhat predstavlja za ovaj ‘problem’ je: predstavite tanka tijela kao kulturne pokazatelje uspjeha i ljepote, čineći time dijetu opsesijom roda i kulture. Ideali ljepote su postali kulturno načelo koji predstavljaju ideale o rodnim, klasnim, rasnim i tjelesnim pojavama.  

Dijeta, taj kavez koji se suprotstavlja istinskoj ljepoti, još je jedna prepreka koja usporava napredak žena prema većim političkim i društvenim dobicima. Problem je u tome što su ideali ljepote često nedostižni, oni se naziru kao monolitna društvena zapreka koja ometa borbu žena za političke, pravne, ekonomske i kulturne jednakosti. Obzirom na to da se sve veća vrijednost žena veže uz našu sve manju fizičku pojavu (a time i politički, kulturni i društveni utjecaj), ne može biti slučajnost da dok su žene dobivale veća zakonska prava i slobode, tako su tjelesni ideali postajali mlađi, umanjeniji i ranjiviji.

“Postoji nešto uznemirujuće u kulturi u kojoj žene trebaju naći zadovoljstvo, čak i užitak, uskraćujući sebi adekvatno gorivo za vlastito tijelo. Je li tako iznenađujuće da kada slavimo svete žene, često je to zbog odricanja svjetovnih užitaka, uključujući i bilo kakvu hranu osim hostije? Dok si uskraćujemo hranu, simbolički minimiziramo svoje seksualne apetite i našu političku težinu. Naša pomahnitala potraga za samoodricanjem, sama po sebi pruža izopačenu vrstu zadovoljstva”, smatra Owen.

Debljina, tretana, kretanje 

Doktorica Sarah Jacksons iz Londona je provela istraživanje o stigmi i vježbanju. Ona kaže da su rezultati, temeljeni na intervjuima s više od 5.400 sredovječnih muškaraca i žena, pokazali što bi moglo funkcionirati, a što ne kada je riječ o poticanju zdravijeg ponašanja. “Stigma može biti uspješna za nešto poput kampanja za prestanak pušenja, gdje istaknete štetu cigareta”, kaže doktorica Jackson, “ali to nije isto za težinu. Tijela javnog zdravstva počinju to shvaćati. Nuditi ljudima dobrodošlicu i okolinu koja pruža podršku je zaista je ključno, a važno je i da sportski sektor i dalje pronalazi nove načine povezivanja s ljudima koji smatraju da sport ili tjelesna aktivnost nisu za njih”.

{slika}

Pokret koji je postao poznat zahvaljujući društvenim mrežama je body positivity (pozitivan odnos prema tijelu). To je pokret koji se zalaže za prihvaćanje tijela u kojem smo, kao i promjene u obliku, veličini i sposobnosti kroz koje tijelo može proći zbog prirode, dobi ili osobnih izbora tijekom života.

Body positivity pokret se, međutim, ne zalaže za to da samo sjedimo i ne krećemo se. Bilo kakav oblik kretanja je prihvatljiv, dobar i zdrav. Ono što pokret predlaže jest to da se ne tjeramo na ono što ne želimo – ako nisi netko tko želi provesti sat i pol vremena u teretani na spravama, ne trebaš i ne moraš. Šetanje, vožnja bicikla, ples ili pak pospremanje stana nas također pokreću i potiču na određenu dozu aktivnosti. Mnoge i mnogi smatraju da je pokret koji zagovara prihvaćanje svog tijela zapravo sinonim za poticanje nezdravih životnih navika, no to nije istina. Ljudi su nezadovoljni svojim tijelom, bili oni mršavi ili debeli, hranili se oni najzdravije na svijetu ili ne. Body positivity nas uči da ne moramo riskirati fizičko i mentalno zdravlje kako bismo dostigle/i nerealne ideale ljepote.

Na kraju, možda se pitate kako se boriti protiv komentara koji posramljuju i ridikuloznih stereotipnih mišljenja stranaca/kinja na cesti? Kako se boriti s vlastitom obitelji koja s neodobravanjem gleda svaki zalogaj? Kako se boriti s negativnim autodestruktivnim mislima koje te povlače u tamnu dubinu?
Nažalost, ne postoje univerzalni odgovori na takva pitanja. Ljudi se iz različitih razloga odlučuju na razne puteve i dok će neke/i vidjeti osobe s povećanom tjelesnom masom kao nove mete za ismijavanje, neke/i će probati “pomoći” posramljujućim komentarima. One/i rijetke/i će shvatiti da je tvoje tijelo zaista tvoje i da one/i nemaju ništa s tim.

Ponekad je teško prihvatiti činjenicu da nismo u pravu dok se trudimo izložiti obrazloženje iza argumenata “ali smršavi jer je to za tvoje dobro, to govorim jer te volim”, pogotovo kada pričamo sa ženama. Ženska tijela su postala javna stvar na koja svi misle da imaju monopol i da ‘znaju bolje’. Faktori poput genetike, stresa, ankisoznosti ili depresije rijetko kome padaju na pamet dok se priča o povećanju tjelesne mase. Bitno je shvatiti da svaka od nas ima svoju vrijednost koja nije povezana s našim izgledom, s malenim strukom i s manjkom celulita i strija. Pronaći u sebi izvor ljubavi i samoprihvaćanja je nešto što će nam služiti puno duže i puno bolje od truda da se uklopimo u maleni i tijesni kalup, u koji patrijarhalno društvo želi staviti naša velika, bujna, ženstvena tijela.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org