Borba protiv seksualnog nasilja na kampusima

Zakon kojim bi se fakulteti i sveučilišta držali odgovornima za silovanje i seksualno nasilje počinjeno na njihovom području prošlog je tjedna predstavljen u američkom Kongresu, na čelu s senatoricom Kirsten Gillibrand.

Neka od ključnih polazišta Campus Accountability and Safety Acta tiču se obveze fakulteta i sveučilišta da razrade povjerljive sustave prijave nasilja i silovanja, propisuje minimalne uvjete obuke za osoblje kampusa i strože kazne za fakultete i sveučilišta koji krše Title IX. Clery Acta. Senatorica Gillibrand izrazila je svoje uvjerenje u nove zahtjeve, objašnjavajući da je “po prvi put u interesu fakulteta/sveučilišta da počne rješavati probleme, i to odlučno”.

Osim Gillibrand, zakon su pozdravile i Andrea Pino i Annie Clark, suosnivačice inicijative End Rape on Campus. “Nasilje na kampusima nema svoju političku stranku, potreban nam je ovaj zakon jer naše studentice i studenti zaslužuju bolje od statusa quo”, rekla je Clark, podsjećajući da trenutno jedna od četiri žene koje pohađaju fakultet su žrtve seksualnog nasilja.

“Vrijeme je da studentice opet postanu studentice – bez da se same moraju boriti protiv uprave fakulteta i bez straha da će svoju diplomu dijeliti sa silovateljem”, istaknula je Pino. Pozvala je Kongres da podrži zakon jer je “krajnje vrijeme za borbu“.

Pino i Clark svoja su iskustva pokazale u dokumentarcu koji se nedavno počeo prikazivati u Americi. “The Hunting Ground” opisuje epidemiju silovanja i seksualnog nasilja na kampusima i donosi priče brojnih žrtava u njihovoj borbi za pravdu. Također naglašava aktivizam na kampusima koji se pojavio kao odgovor na nedostatak poduzetih akcija od strane samih sveučilišta i fakulteta.

Paige McKinsey, predsjednica Feminist Uniteda, studentske udruge povezane s Feminist Majority Foundationom na Sveučilištu Mary Washington, jedna je od studentica koje su se uključile u ovaj problem. Nada se da će njeno sveučilište posvetiti više pozornosti problemu seksualnog nasilja, ali svjesna je da im predstoji još dug put.

Zakon je prvi put predstavljen u Kongresu prošle godine, ali nije odobren. Sada je osnažen, a senatorica Gillibrand i dvanaest drugih senatora/ica koji podržavaju zakon su uvjereni da će ovaj put proći.

Odlična atmosfera i vrhunski filmovi na ZagrebDoxu

Završilo je 11. izdanje ZagrebDox festivala. Najboljim su proglašeni britanski film Virunga, mađarsko – francuski film Kainova djeca, a nagradu publike dobio je film domaće redateljice Eve Kraljević, Lijepo mi je s tobom, znaš.

Izdanje koje Zagreb Dox uvodi u drugo desetljeće obilježile su kompleksne ljudske priče, briga o okolini te izrazito visoke ocjene prikazanih filmova. Čak trećina ih je, prema glasovima publike, imala ocjenu veću od četiri. Pobjedničkoj priči o odnosu sestra, strahu i predrasudama Eve Kraljević dodijeljena je gotovo čista petica. Naime, priča koja je nastajala deset godina i progovara o druženju redateljice sa sestrom Mijom koja boluje od Downova sindroma ostvario je ukupnu ocjenu 4,95.

Drugoplasirani film ujedno je i pobjedinik međunarodne konkurencije ZagrebDoxa, britanski film Orlanda von Einsiedela Virunga koji govori o, sve važnijem, problemu očuvanja prirode. Prema riječima žirija, radi se o ‘unikatnom dokumentu političke i ekološke krize u Kongu. Šokantan, dirljiv i nezaboravan, a ujedno i predivan primjer moći dokumentarnog filma. Prekrasna priča, izvrsni likovi, neustrašivo snimanje, odlična montaža i postprodukcija na najvišoj razini glavni su sastojci ovog remek – djela’. Stoga, ne čudi da je film dobio i posebno priznanje u kategoriji Movies that Matter.  

U istoj kategoriji pobijedio je američki film Rich Hill redateljice Tracy Droz Dragos i redatelja Andrewa Droz Palerma. U regionalnoj konkurenciji Veliki pečat osvojio je film Kainova djeca redatelja Marcella Geröa.

“Film govori o ograničenim mogućnostima izbora ljudi u našem okruženju. To je važan film ne samo na regionalnoj razini već i na univerzalno ljudskoj”, obrazložio je svoj izbor žiri. U istoj kategoriji posebno priznanje dobio je film Rus Damira Ibrahimovića i Eldara Emrića iz susjedne Bosne i Hercegovine.

Malim pečatom, koji dobiva film autora ili autorice mlađe od 35 godina, nagrađen je mađarski film “Drugačija Mađarska – život jednog sela, fragmenti” Dénesa Nagya, dok je posebno priznanje dobio hrvatski film Veruda – film o Bojanu redatelja Igora Bezinovića, kojeg ćete moći pratiti na HRT-u. Nagrada Teen Dox pripala je američkom filmu “Djevojka na putu” Jillian Schlesinger, a na ZagrebDox Pro-u nagrada HBO Adria za najbolji predstavljeni projekt u razvoju pripala je finskom projektu The Unforgiven.

Osim navedenih filmova, nagrađeno je još nekoliko imena. Posebna priznanja u međunarodnoj konkurenciji dobili su finski film “Vrtni ljubavnici” redateljice Virpi Suutari i dansko – poljski film Hanne Polak Bolji život.

Za film Vrtni ljubavnici žiri ističe da ‘gledajući film imate dojam da ste upoznali Fince. Njihov način života, njihovu kulturu i način razmišljanja’, dok za Bolji život navode kako je ‘primjer ljudske ustrajnosti pod nevjerojatnim okolnostima. Film vas neće ostaviti ravnodušnima’.  

Ovogodišnji festival posjetilo je više gledatelja i gledateljica nego li prethodne godine, te mnogo više gostiju, njih čak dvjestotinjak. Sve to potvrđuje da je dokumentarni film izuzetno važan te da ZagrebDox polako, ali sigurno postaje jedan od najočekivanijih festivala u Zagrebu. Kako i direktor festivala Nenad Puhovski govori: “Na početku ovogodišnjeg ZagrebDoxa rekao sam, između ostaloga, prema nekom mom osjećaju ovo će biti dobar, opušten, zanimljiv festival koji će dostojno uvesti ZagrebDox u drugu deceniju njegova života. Izgleda da me osjećaj nije prevario!” A kad je ZagrebDox bio drugačiji?

Mlada djevojka pretučena na smrt zbog sumnje u bombaški napad

Mlada djevojka osumnjičena za planiranje samoubilačkog napada pretučena je na smrt i potom zapaljena na tržnici u gradu Bauchi u Nigeriji, nakon što je odbila pregledavanje na ulazu na tržnicu, prenosi Guardian.

U tom je području u posljednje vrijeme zabilježen velik broj samoubilačkih napada koji se pripisuju islamskoj terorističkoj skupini Boko Haram. Samo je prošle godine od strane Boko Harama ubijeno otprilike 10 tisuća ljudi.

“Malo je vjerojatno da je djevojka imala plan izvršiti bilo kakav napad, budući da nikakav eksploziv nije detoniran kada je napadnuta”, rekao je policijski službenik Mohammad Haruna. Opisao ju je kao “žrtvu nasilja izazvanog od iracionalne mase”.

Nedavno su djevojčice od svega 10 godina bile iskorištene kako bi nosile eksplozive detonirane na tržnicama i autobusnim postajama, što povećava strah da Boko Haram iskorištava žrtve koje je oteo u bombaškim napadima.

Feministkinje i feministi trebaju razmišljati globalno

Moj identitet je višeaspektan i intersekcionalan, i pretpostavljam da se većina vas koji/e čitate ovo osjećate isto tako.

Kao feministkinji u Sjedinjenim Državama, koja je rođena u stranoj zemlji i nije bjelkinja, teško mi je unutar feminizma pronaći grupu u kojoj se osjećam u potpunosti dobro.

Ja sam latino-feministkinja koja nije rođena u SAD-u i koja se bavi zagovaranjem povećanja broja žena u STEM-područjima, tako da istovremeno pripadam brojnim kategorijama.

Intersekcionalna, Hispanka, afričkog porijekla, crnkinja, STEM-ist/kinja, nebjelkinja – zbog svih tih termina osjećam uzbuđenje. U svim tim kategorijama osjećam se “doma”– a istovremeno kao strankinja. Zbog toga sam prisvojila transnacionalni feminizam kao identifikator i način života.

Pa, što je to onda transnacionalni feminizam?

Transnacionalni/e feministi/kinja istražuju probleme iz globalne perspektive uzimajući u obzir kako se ta pitanja prožimaju s našim životnim iskustvima u SAD-u.

Fokusiramo se na nacionalne (uključujući i rasu i etnicitet), spolne, rodne i klasne intersekcije unutar konteksta suvremenog imperijalizma i kolonijalizma.

Većina ljudi razmišlja o imperijalizmu i kolonijalizmu kao o pojmovima koji pripadaju prošlosti, no u transnacionalno-feminističkom promišljanju često koristimo te termine zato što živimo s njihovim posljedicama.

Važno je da kao feministi/kinje razumijemo različite povijesne događaje koji su doveli do toga kako je oblikovan naš suvremeni svijet.

Nasilno prisvajanje zemalja u kojima živi crno i smeđe stanovništvo od strane moćnih carstava (koja su većinom bila europska) – dovelo je do ekploatacije naših resursa i porobljavanja naših ljudi. Za neke od nas, to je značilo gubitak kulture, jezika i naslijeđa.

Za mnoge, početak je bio čuveno putovanje Kristofora Kolumba 1492., no za brojne druge započelo je ranije i nastavilo se kroz mnogo duže razdoblje (vidi Afrika i Bliski Istok).

Zapadni feminizam, koji je uglavnom zasnovan na liberalnoj misli, prenaglašava rodne uloge kao jedini razlog opresije žena.

Radeći u strukturama mainstream društva, liberalne feministkinje i feministi žele postići politički i društveni napredak integracijom žena na pozicije moći, asimilirajući ih tako u patrijarhalne i eurocentrične standarde vodstva i ravnopravnosti.

Razumljivo je da takva feministička filozofija privlači bjelkinje u razvijenim zemljama (koje se ne moraju nositi s intersekcionalnim opresijama kolonijalizma i imperijalizma), no ova vrsta feminizma ne uzima u obzir načine na koje su opresirane nebjelkinje po rasnoj i klasnoj osnovi.

Osim toga, ne-zapadnjakinje su često prikazane kao opresirane i pasivne. To se očituje u načinu na koji mainstream mediji prikazuju pokrivene žene kako bi ukazali na nedostatak slobode istovremeno ignorirajući da prekrivanje lica može biti čin otpora zbog političkih reprezentacija, kao što je to slučaj sa zapatistima i zapatistkinjama.

Ujedinjeni smo u jednu homogenu geupu bez povijesnog, političkog ili geografskog konteksta.

Grupe poput zapatista/kinja, Women Living Under Muslim Laws i AF3IRM i pišu drugačiju priču od one priče o takozvanim “ženama Trećega svijeta”. Te organizacije rade na direktnom revolucionarnom djelovanju i podizanju svijesti kako bi pomogle ženama u njihovim sadašnjim životnim stilovima, a istovremeno se bore protiv političkih problema koja ih opresiraju.

To se razlikuje od zapadne feminističke borbe.

Dok zapadni feminizam prenaglašava zajedničke probleme žena diljem svijeta, transnacionalni feminizam prepoznaje nejednakosti kod različitih grupa žena, tako da je to u bîti niz feminizama koji se bave konkretnim pojedinačnim problemima, a ne jednoznačan pokret.

To predstavlja ključni aspekt feminizma za transnacionalne žene koje nisu bjelkinje stoga što, premda se sve možemo identificirati kao žene, načini na koje na nas utječu globalni problemi nije uvijek isti.

I što je još važnije, pozicije privilegiranosti i/ili obespravljenosti mogu se promijeniti ovisno o zemljopisnoj lokaciji.

Ove razlike su ključne za postizanje solidarnosti unutar feminizma koji ne isključuje iskustva marginaliziranih skupina. Zbog toga, transnacionalne feministkinje i feministi uvijek uzimaju u obzir globalni utjecaj pitanja koje zagovaraju.

Jedan od načina je borba za ukidanje hipermilitarizacije našega društva.

U Sjedinjenim Američkim Državama, jedan od načina na koji (primarno) ne-bijelci postižu financijsku nezavisnost i ekonomske prednosti je taj da se pridruže vojsci.

No podržavanje vojske također znači da smo okrenuli leđa ljudima (prvenstveno ženama) na Filipinima, u Afganistanu, Iraku i mnogim drugim zemljama koji/e trpe američko i/ili europsko vojno nasilje.

Nije moguće biti solidaran s narodima koji žive pod američkom vojnom okupacijom i istovremeno promovirati strukture moći koje dopuštaju da se to događa.

Zbog toga transnacionalni/e feministi/kinje imaju za cilj ukinuti društvene konstrukte koji koriste ljude koji nisu bjelci/bjelkinje u borbi protiv njihovih ljudi, a iz svojih imperijalističkih motiva pod krinkom oslobođenja.

Mi vidimo oslobođenje kao nešto što mora doći iznutra – iz vlastitih zajednica i naroda – ne kao nešto što nam “poklonili” ljudi koji imaju moć.

(Bilješka: pročitajte ovaj esej koji je napisala iračka autorica Nadje Al-Ali u kojemu govori o rodnom nasilju koje podržava američki imperijalizam u kontekstu rodnog nasilja nad iračkim ženama kojemu su izložene unutar vlastitog naroda).

Kako promičemo uspjeh ne-bijelih ljudi u SAD-u i dekonstuiramo opresivne režime diljem svijeta?

Transnacionalne feminističke organizacije opskrbljuju ne-bijele ljude alternativnim resursima tako da ne misle da je pridruživanje vojsci jedini izbor za njihov ekonomski dobitak.

Transnacionalni/e feministi/kinje također propituju oblike zagovaranja koje prakticiraju zapadni/e feministi/kinje u promicanju seksualnog oslobođenja žena.

To ne znači da transnacionalni/e feministi/kinje ne vjeruju u seksualnu autonomiju žena, već da razmatraju kontekst u kojemu se traži da izlažemo naša tijela kao i u koje svrhe.

Seksualno oslobođenje je zajedničko pitanje svih feministkinja. Bez obzira držimo li se tradicionalnih vrijednosti ili ne, čvrsto vjerujemo da su naša tijela prvenstveno naša i da bismo trebale moći činiti s njima ono što mi želimo.

No za razliku od uobičajenog zapadnjačkog zagovaranja seksualnog oslobođenja, transnacionalne nebjelkinje smatraju da je seksualno oslobođenje šire od slobodnog izlaganja naših tijela; tu se radi i o sigurnom prakticiranju naših religija, običaja i ideologija bez prijetnje uznemiravanjem ili diskriminacijom.

Osim toga, kada su žrtve seksualnog trgovanja većinom nebjelkinje koje žive u ranjivim uvjetima, moramo se zapitati o predrasudama i privilegijama koje imaju oni/e koji organiziraju pokrete koji opisuju seksualno oslobođenje kao neobavezni seks, golotinju i reafirmaciju riječi koje nas nastavljaju povrijeđivati i marginalizirati nas – npr. “kurva”.

I premda organizacije poput FEMEN-a mogu pomoći u diskreditiranju slut shaminga one troše veliku količinu vremena zahtijevajući od žena da se otkriju (umjesto da postave nebjelkinje rođene u drugim zemaljama na čelne pozicije kao bi pomogle u stvaranju inkluzivnijih strategija u samom pokretu).

Seksualni turizam i “vojna prostitucija” preplavljuju zemlje u razvoju, posebno one koje imaju povijest koloniziranih zemalja.

Ako se ne ukinu nejednakosti koje su uspostavljene tijekom američke i europske kolonijalističke povijesti genocida i porobljavanja, one će i dalje utjecati na pojedince s obzirom na njihovu etničku ili rasnu pripadnost, dodatno pogoršano seksizmom.

Transnacionalni/e feministi/kinje vjeruju da kako bismo postigle/i istinsku seksualnu slobodu najprije trebamo dekonstruirati sustave zbog kojih je seksualna eksploatacija svakodnevno iskustvo brojnih žena diljem svijeta.

Na primjer, umjesto da govorimo ženama da odbace pokrivala ili da nose mini-suknje kako bi nam pokazale da su seksualno slobodne, trebali bismo iz podržati u njihovim izborima – bez obzira uključuje li to ili ne seksualiziranu odjeću ili ponašanje – te se boriti za ukidanje društvenih konstrukata koji dopuštaju da žene budu obilježene na osnovi njihove odjeće.

Prava radnica u domaćinstvu i useljenička prava također zauzimaju istaknuto mjesto u transnacionalnom feminističkom aktivizmu.

Transnacionalne nebjelkinje koje žive u SAD-u predstavljaju najveći dio kućnih pomoćnica/radnica: 46% ih je rođeno u drugoj zemlji, a 25% ih nema  državljanstvo.

I premda je zapadni feminizam svjestan da je zaštita kućnih radnica feminističko pitanje, mnogi/e propuštaju uočiti vezu između imigracijskih reformi, radničkih prava i rodnog nasilja diljem svijeta. Uvijek se tu radi o rasnim i klasnim nejednakostima, i jedno se ne može riješiti neovisno o drugom.

Transnacionalne feminističke organizacije osiguravaju da se uoče potrebe i onih marginaliziranih unutar manjinskih skupina. Upravo to radi Sylvia Rivera Law Project (SRLP) koji pruža pravne usluge trans-imigrantima.  

Važno je podržati useljeničke zajednice. ali i boriti se protiv američkih kapitalističkih težnji u razvijenim zemljama zbog kojih je imigracija nužnost, a ne izbor.

Biti feminist/kinja znači biti antikapitalist/kinja, antiimperijalist/kinja i antipatrijarhalan/na zbog toga što ti sustavi funkcioniraju udruženo u stvaranju nejednakosti i održavanja statusa quo.

Kao Amerikanki, jako mi je stalo do američkih politika i načina na koje one utječu na žene u ovoj zemlji.

Kao Latinoamerikanki iz Dominikanske Republike, moje misli se uvijek obraćaju ženama u mojoj domovini i drugim latinoameričkim zemljama.

Kao žena koja je rođena u drugoj državi, razmišljam o načinu na koji globalni problemi utječu na marginalizirane žene u drugim dijelovima svijeta. I kao osoba koja govori strani jezik, pitam se kako moj aktivizam i pisanje prevesti onima kojima je to najpotrebnije.

Moj feminizam transcendira granice zato što to čini i moj identitet.

Ja sam transnacionalna. U svom feminizmu, kako bih utjecala, moram se boriti protiv zemalja koje postavljaju granice; u suprotnom, sistemska opresija nikada neće nestati.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Što mlade danas zanima?

Ovaj tekst pišem sa stajališta mlade osobe zato što i sam spadam u tu skupinu. Pod time ne mislim na ono koliko se osjećaš mlado, već na sam pojam toga što znači biti tinejdžer.
Mlade ljude u današnjem društvu zanimaju razne stvari – od glazbe, preko filmova i igara, sve do knjiga (da, čitaju se one još i danas) – no, zanima li današnje tinejdžere/ice ono na čemu se ovaj portal zasniva? Rodna ravnopravnost i bilo što slično tome? S obzirom da ovo piše jedna takva osoba – značilo bi da postoje.

Je li sve tako divno?

Međutim, nisu svi mladi zainteresirani za takve teme. U području u kojem ja živim (točnije, Zadar), susreo sam svega par ljudi u svom životu koji su bili barem malo zainteresirani za pitanja rodne jednakosti, LGBT prava i sličnu problematiku. U većim područjima (kao što je, primjerice, Zagreb), situacija je ponešto drugačija. Tamo ima puno više mladih koji su zainteresirani za takve stvari i vjerujem da je razlog tomu svakako područje i okolina o kojoj se radi. Tamo su ljudi više povezani, informacije kolaju puno većom brzinom, a i samo područje postaje puno liberalnije od ostatka Hrvatske. A sa područjem, mijenja se i okolina, s okolinom – mijenjaju se i pojedinci.

{slika}

Što to onda mlade danas najviše zanima?

Jedna od ovogodišnjih Libelinih tema je i pop kultura, pa si u ovom kontekstu postavljam pitanje koliko su mladi uključeni u nju? Što mlade zanima iz svijeta glazbe, filma, knjiga? Prva stvar koju čujete kada uđete u školski bus je glazba, ali to većinom nije pop, već popularne “cajke”. Međutim, iako tu vrstu glazbe sluša otprilike 70 posto mladih ovdje, postoje iznimke u koje se i sam ubrajam, kao i širi krug ljudi s kojima se družim. S druge strane, taj moj širi krug prijatelja i prijateljica je anti-homofoban i anti-seksistički, za razliku od većine društva, stoga nam je to prva stvar koja nas razdjeljuje od njih.

U svijetu filma i knjiga među mladima dominiraju SF i fantasy, čiji sam i ja ogromni fan. Mi smo odrasli uz te žanrove, a oni su ujedno evoluirali uz nas, stoga smo jedni druge pratili uz odrastanje.

Među glazbu još spada i strana pop glazba, a nedavno su tu još došli i k-pop te j-pop – korejska i japanska pop glazbu. Ta dva žanra su se u posljednjih par godina toliko proširila svijetom, da su se negdje već i duboko ukorijenili. Iako kod nas nije nešto razvijena, uvijek postoje ljudi koji je slušaju, a su takvi ljudi uglavnom i ljubitelji manga stripova i animea. Pretpostavljam da ste već čuli za njih (a sigurno ih i vidjeli). Animei i mange su doživjeli apsolutnu mega eksploziju u posljednjih desetak godina. Ta kultura crtanog filma i stripa proširila se po apsolutno svim kontinentima i zarazila milijune ljudi.

Pravi problemi kroz knjige, glazbu, filmove i igre

Ono što je najdivnije jest upravo koliko se kroz gore navedene stvari prenosi tematika pravih problema. Možemo početi od Taylor Swift, koja je od kraja prošle godine postala apsolutni uzor svih mladih djevojaka. Od mlade neiskusne cure koja je bila prije puno godina i pljuvanja cijelog svijeta po njoj do prošlogodišnje promjene, 1989 albuma i javnog priznanja da je feministkinja. Nedavni primjer koji se nameće je i Sam Smith koji je osvojio četiri Grammyja za album kojeg je napisao za bivšeg dečka.

I sve su te stvari jako važne – album i prikaz Taylor Swift koji daju snagu mladim djevojkama do Sama Smitha koji opet daje snagu LGBT populaciji. I upravo uspjeh jedne žene koja se bori za feminizam i uspjeh jedne gej osobe nam govore da društvo napokon shvaća da su takve stvari važne i da one nisu nikakav “downside”. Možemo još navesti i Beyonce te Lady Gagu koje cijelu svoju karijeru temelje na problemima feminizma, gej i trans prava, a među najuspješnijim su ženama u popularnoj kulturi.

50 nijansi gluposti

Osim glazbe, primjere imamo i u serijama i filmovima – Igre gladi i Različita, koji imaju predivno napisane ženske likove i viđenje svijeta koji bi jednog dana mogao nastati, a namijenjeni su mladima i mladi ih vole. U ovoj je kategoriji i Narančasta je nova crna, jedna od iznimno popluarnih serija čija se radnja odvija oko gej žena u zatvoru, a uvela je i lik trans žene. Bez obzira na to, serija je postigla ogroman uspjeh. Općenito, sve više i više serija i filmova imaju snažne ženske likove i skoro uvijek barem jednog gej lika. No, ne mora uvijek biti tako… Pogađate, dolazimo do nedavno objavljenog filma, 50 nijansi sive.

Kada je ta knjiga prvi put izašla, iskreno sam bio oduševljen. Imamo priču o ženi koja je u BDSM vezi, a nitko je ne naziva ‘kurvom’. Predivno! Napokon promjena u društvu. No, kada sam je pročitao, 50 nijansi sive je bila sve, samo ne to. Prvo, njihova veza nije nikakva BDSM veza. Christian Grey je čovjek opsjednut apsolutnom kontrolom. On Ani zabranjuje jesti, zabranjuje joj da se oblači u ono što želi, zabranjuje joj čak i da se dira jer jedini seksualni kontakt koji može imati je onaj kojeg ima s njim Ana je zbunjena i ne zna želi li ulaziti u takvu vezu u velikom dijelu knjige, no Christian joj stalno nameće da je sve u redu, daje joj neku lažnu sliku mekih i tvrdih granica koje imaju i konstantno je gura u nešto u što ona ne želi ulaziti. I dok je tako nešto očito prihvatljivo u današnjem društvu, Sumrak saga nije.

Iako nemam Facebook, imam Tumblr – a cijeli Tumblr je trenutno u bojkotu ovoga filma. Svakodnevno vidim postove o tome koliko je taj film štetan i koliko daje lažne informacije o BDSM vezama, te koliko je važno ne ići ga gledati. Stoga, drago mi je da postoji i da će uvijek postojati dio društva koji uočava probleme koji nam se nameću i koji želi nešto poduzeti u sprječavanju istoga. Možda jednog dana taj dio društva bude na boljoj strani povijesti.

Predstavljanje rezultata istraživanja o položaju mladih žena na tržištu rada

U petak, 6. ožujka, s početkom u 10:30 sati u Kući Europe (Cesarčeva ulica 6, Zagreb) održat će se okrugli stol i predstavljanje rezultata istraživanja “Motivirane, školovane, nezaposlene? Izazovi za mlade žene na tržištu rada u Hrvatskoj”

Na predstavljanju sudjeluju Centar za ženske studije, CESI – Centar za eduakciju, savjetovanje i istraživanje, Ured za ravnopravnost spolova, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski studiji.

Svoj dolazak potvrdite na email epzagreb@ep.europa.eu najkasnije do četvrtka, 5. ožujka, do 12 sati.