Prikaz istraživanja: O reproduktivnim pravima žena

U okviru projekta UDESIN u kalendarskoj godini 2018. provedeno je znanstveno istraživanje o reproduktivnim pravima žena. Trajalo je tri mjeseca, u njegovoj provedbi sudjelovalo je pet istraživačica i istraživača, a koordinatorica projekta bila je Nika Kovač. Istraživački se rad temeljio na dubinskim intervjuima sa sugovornicama i njihovim partnerima, koje dolaze iz potpuno različitih društvenih i dobnih skupina te obiteljskih i profesionalnih pozadina.

U srijedu, 10. srpnja, u 18 sati, u Pritličju, tri istraživačice će predstaviti rezultate istraživanja, koje ističe različite pritiske okoline na žene kada su u ulozi majke, pacijentice, partnerice ili radnice. Na događaju će biti dostupna i besplatna publikacija Ogledalo, u kojoj su prikazani rezultati istraživanja. Uvodni dio publikacije napisala je Eva D. Bahovec.

 

Događanju prisustvuju:

Nika Kovač, sociologinja i antropologinja, ravnateljica Instituta 8. ožujka

Maja Korun Hočevar, Jasna Dolamič Gričar i Antonija Todić, istraživačice

Dino Bauk, odvjetnik, pisac, voditelj projekta UDESIN

 

Moderira: Maja Dakskobler.

 

Istraživanje su pripremili/e:

Jasna Dolamič Gričar, Maja Korun Hočevar, Lona Lalić, Matjaž Razdrih i Antonija Todić

 

Publikaciju su uredili/e:

Nika Kovač i Andrej Hočevar

Zbog toga, individualni razgovori sa ženama i njihovim partnerima, koji su u prvom planu u ovoj publikaciji, mogu biti još važniji od statističkih prosjeka. Oni ne pokazuju položaj žena općenito – kao jedinstvene i nasilno homogenizirane jedinice – već otvaraju cijeli raspon, od krajnje ekonomski neprivilegiranih do samozaposlenih u kulturi, od ograničenih mogućnosti za očinski dopust do pritiska poslodavaca ili pak shvaćanja da bi žene trebale zatrudnjeti kako bi se smanjio teret plaće u kriznim vremenima. “

Eva D. Bahovec, u uvodnom dijelu istraživanja o reproduktivnim pravima

Pakistan: Unutar prvog doma za starije osobe trećeg roda

Osobe trećeg roda u Pakistanu, ili khawaja sehras kako same sebe nazivaju, često su odbačene od svojih obitelji ili o njima nema tko brinuti u starijoj dobi. No, jedna članica zajednice otvorila je za njih dom koji im osigurava dostojanstven život u poznim godinama, izvještava za BBC Mobeen Azhar. 

U sjeni velike džamije Badšasi (Careva džamija) u Lahoreu, nalazi se četvrt koja se zove Diamond Market.  No, tamo ne možete kupiti dijamante, ali možete platiti za seks i možete gledati ples khawaja sehras – što se također naplaćuje. Ta četvrt je već dugo dom onima koje je odbacilo pakistansko društvo: seksualnim radnicama_ima i osobama trećega roda. Ovdje je valuta mladost. Starije seksualne radnice i osobe trećega roda naplaćuju manje, a u starosti mnoge_i od njih teško preživljavaju.

Prije 25 godina, Ashee Butt, poznata kao omiljena Guru Ashee, bila je sveprisutna na sceni Lahorea. Imala je brojne ljubavnike_ce i mogli ste ju vidjeti kako pleše i pjeva na vjenčanjima i privatnim zabavama po cijelom gradu. Bila je čak zvijezda Lollywooda – filmske industrije u Lahoreu.

No, kako je starila, stvari su se promijenile. Danas dijeli krevet sa svojom mačkom Chandom (Mjesec) i rado priča o prošlosti.

“Tih dana zabave su se održavale svake noći. Platili bi mi koliko god da sam tražila. Samo za ples. No scena se promijenila”, kaže. “Još uvijek mogu zaraditi, ali sa sobom moram imati mlađe učenice plesa. One nastupaju, jer ja se umorim”.

Ashee je sve starija, a i Pakistan se promijenio. Od 1990-ih država se pomjerila prema konzervativnijem čitanju Islama, što znači da je sve manje zabava i mjesta na kojima Ashee može nastupati.

Dok su homoseksualni i transrodni identiteti relativno novi u Pakistanu, khawaja-sehra ili ljudi trećega roda – koji se često ne identificiraju ni kao žene ni kao muškarci – uvijek su imale_i jedinstven i specifičan status. 

Za vladavine Mogulskog Carstva, prije stvaranja Pakistana, khawaya su bile_i savjetnice_i na dvoru. Danas mnogi i dalje vjeruju da khawaja sehras imaju moć da blagoslove stupanje u brak ili rođenje djeteta. Prema vjerovanju, njihovo prisustvo donosi sreću. No, diskriminacija je raširena. Većina ih živi od prošnje ili plesa ili od seksualnog rada.

Većina od, prema procjenama, pola milijuna khawaja sehras prihvaća da će ih njihove obitelji odbaciti. No, to može dugoročno imati ozbiljne posljedice, jer se u Pakistanu djeca brinu o ostarjelim roditeljima. Tako da bez djece i bez podrške obitelji, stariji ljudi trećeg roda mogu ostati bez ikakve skrbi.

Zato je zajednica razvila takozvani “guru-chelah” sistem. “Guru” je starija osoba trećeg roda i ona neformalno posvaja “chelah” mlađu osobu trećega roda. No u brojnim slučajevima sistem ne funkcionira, a starije_i članice_i zajednice se prepuštene same sebi.

Ashee Butt je postala bolno svjesna ovog problema nakon jednog događaja.

“Prije dosta godina do mene je došao jedan muškarac i rekao: ‘Jedan od vaših ljudi je umro i tijelo mu leži u mrtvačnici tjedan dana. Nije bilo pogreba jer nitko nije htio preuzeti tijelo. Nema obitelji.’ To je bilo tako bolno, nisam to mogla podnijeti”, kaže. “Organizirala sam pogreb. Tada sam dobila ideju o domu”.

Dom koji je osnovala Ashee se gradio osam godina. Otvoren je u veljači ove godine i pruža smještaj, medicinske usluge i lijekove, hranu, zabavu i traku za trčanje za 40 starijih ljudi trećega roda. Dio je većeg projekta za koji se Ashee nada da će ga ostvariti – zdravstvenog centra i dodatnih smještajnijh jedinica. Kako bi pokrenula projekt, Ashee je iskoristila novac koji je uštedjela tijekom svoje plesačke karijere. Nedavno je dom i službeno dobio status dobrotvorne ustanove te prima donacije iz cijelog svijeta. Ashee je nastupila na nacionalnoj televiziji s ciljem podizanja svijesti o diskriminaciji starijih osoba trećega roda.

Dom također nudi usluge za skrbnice_ke. Madhu je u svojim 50-ima i većinu života je bila seksualna radnica. Dolazi u dom nekoliko puta tjedno kada je slobodna. Kod kuće igra Ludo, jede i razgovara s drugim članicama_ovima zajednice.

S godinama joj je financijski sve teže. “Prije sam naplaćivala između 500 i 1000 rupija (3-7 $) po usluzi”, kaže. “Sada dobijem 100 rupija. Znaju da je moje vrijeme prošlo i neće ništa učiniti. Imam tri ili četiri klijenta dnevno. To je jedva dovoljno novaca za stanarinu. Kada imate preko 50 godina možete se uzdati samo u Alaha”.

Madhu su pretukla braća kada je prvi put rekla da je trećeg roda i bila je suočena s ismijavanjem u obitelji. U kontaktu je s majkom, ali nikada joj nije rekla kako zarađuje. “Mama misli da zarađujem plesom”, kaže. “Nikada joj nisam rekla za drugi posao. Sramim se. Nikada joj neću moći reći.”

Khuram je osoba trećega roda koja se predstavlja kao muškarac, nosi molitveno pokrivalo za glavu i ima bradu posljednjih pet godina. Prije toga se zvao Saima, nosio je žensku odjeću, no morao je odustati od svog identiteta osobe trećeg roda kako bi ga prihvatila obitelj.

Čak je uništio osobnu arhivu fotografija iz straha da bi netko mogao “poslati obitelji fotografiju Saime”. Danas živi u ovom domu i izrađuje odjeću za druge ljude trećega roda – kakvu sam više ne nosi.

“Nedostaje mi duga kosa i damski hod”, kaže Khuram. “Još uvijek imam iscrtane obrve i probušene uši, ali nažalost ne mogu više živjeti na taj način. Morate shvatiti da ovdje nemamo tu slobodu. U Pakistanu za nas postoji mnoštvo zabrana”.

Khuram je odlučio odustati od svog rodnog identiteta 2013. godine kada je saznao da je HIV-pozitivan. Osobe trećega roda su u 50 puta većem riziku od generalne populacije u Pakistanu – smatra se da je gotovo 5% članica_ova zajednice HIV-pozitivno.

S tim dolazi dodatna stigma. “Nisam mogao ići u bolnicu u ženskoj odjeći. Bio bih još više posramljen”, kaže Khuram. Vjeruje da je njegov HIV status posljedica “pogrešnog puta”, a to je ideja koju propagiraju konzervativne snage u pakistanskom društvu.

“Nadam se da će Alah oprostiti sve što sam radio prije. Ne možeš živjeti dobar život ako zabrinjavaš svoje roditelje”, kaže. “Želja za ljubavlju je uvijek prisutna. Saima još uvijek izlazi iz mene s vremena na vrijeme. U mom izgledu ili stavu. No, želim da moja obitelj bude sretna tako da moram potisnuti svoje želje. Danas sam Khuram”.

Asheen dom omogućuje Khuramu, Madhu i ostalima poput njih da provode vrijeme zajedno i privatnom prostoru gdje su prihvaćene_i. Hrana i smještaj su osnova, no činjenica je da stariji ljudi trećega roda mogu biti to što jesu u osjećati se vrijednima je istinski revolucionarna.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Razgovarajmo o govoru: kako jezik oblikuje predrasude

Nalazimo se usred iscrpljujuće rasprave o ulozi govora u održavanju rasnih predrasuda u našoj kulturi. Predsjednički kandidat Joe Biden potaknuo je razgovor kada se prisjetio svoje suradnje s ozloglašenim rasističkim demokratom iz Mississippija, Jamesom O. Eastlandom. “Čujte, nikad me nije nazvao ‘dečko’; uvijek me zvao ‘sinko'”, prisjetio se Biden.

Govorio je o minulim godinama kao o vremenu “ljubaznosti”, što je navelo kritičare_ke da primijete da rasisti poput Eastlanda ‘dečkima’ obično nazivaju odrasle crne muškarce, što podrazumijeva umanjivanje i degradaciju.

Takva uvredljiva retorika dio je našeg modusa operandi i često djeluje ispod površine svjesnog izbora. No, ova prašina koja se u zadnje vrijeme podigla oko jezika mogla bi imati pozitivan ishod i skrenuti pozornost na činjenicu da govor također može perpetuirati štetne stereotipe. A muškarci nisu jedini koji koriste govor u svrhu diskriminacije.

Otkako sam bila djevojčica, ljutila bih se na majku kada mi je govorila da ide na bridž s ‘drugim djevojkama’. “Koje djevojke?!”, mislila bih. Imala je tada četrdeset i pet godina, a ‘djevojke’ su bile njezine prijateljice, također u srednjim četrdesetima. Nisam joj tada ništa rekla, ne znajući da je moja šutnja suučesništvo u perpetuiranju stereotipa da su žene djetinjaste. To je bilo onda; sada, kada čujem takvo ponižavanje, ne šutim.

Prije nekoliko godina pratila sam muža na oftalmološki pregled. Prije posjete liječniku, pacijenti_ce moraju obaviti nekoliko rutinskih laboratorijskih pretraga. Laboratorijske tehničarke su sve bile žene. Nakon vađenja krvi, voditeljica ureda nam je rekla da čekamo na šalteru dok nas “jedna od djevojaka” ne prozove. Opet sam se nakostriješila. Koje djevojke?! Prvo sam pomislila, da su tehničari bili muškarci, bi li nam rekla da “pričekamo dok nas ne prozove jedan od momaka”? Umjesto da prešutim, pretpostavila sam da nije mislila ništa loše, pozvala sam je u stranu i rekla da želim porazgovarati privatno. Rekla sam joj što mislim i, nakon isprva defenzivnog stava, poslušala je što želim reći. Pitala me kako da to drugačije kaže i predložila sam joj da kaže pacijentima_cama da će ih tehničar_ka prozvati kada ih liječnik_ca bude spreman_a vidjeti.

Od tada više nisam bila u toj ordinaciji ured, ali sigurna sam da je naš razgovor podigao svijest voditeljice o tome što nesvjesno radi, i smanjio mogućnost da se ista pogreška ponovi.

Kao što Carmen Rios piše na internetskoj stranici Everyday Feminism, “izgovaranje ‘djevojka’ mi dolazi prirodno, kao i mnogima drugima. Ali, kao što je nazivanje cijelih grupa ljudi ‘dečki’ široko rasprostranjena i potpuno normalizirana praksa koja nenamjerno minimizira postojanje žena, to čini i nazivanje skupine žena ‘djevojkama'”.

“Pa ipak, korištenje riječi ‘djevojke’ vrlo se rijetko smatra seksističkim. Zapravo, to i dalje uglavnom prolazi neprimijećeno, čak i kada to izgovore osobe koje bi trebale znati bolje. Čak i feministički mediji koriste riječ ‘djevojke’ kao kategoriju tema za odrasle ili priča o odraslim ženama. Prisjetite se naslove serija Girlfriends, New Girl, Gilmore Girls, pa čak i Girls Lene Dunham, filmova poput Girl with The Dragon Tattoo, Girl: interrupted i Dream Girls, te knjige Girlboss.

Nazivanje žena djevojkama uobičajena je pojava, a većina ljudi ni ne trepne dok to čine ili kad to čuju od nekog drugog. Zapravo, nazivanje žena djevojkama toliko je normalno da se ljudi zapravo osjećaju nelagodno nazivajući ih umjesto toga – ženama. Ipak, s tom se nelagodom važno suočiti. Kada nazivamo žene ‘djevojke’, koristimo moć jezika kako bismo ih umanjili. Negiramo njihovu zrelost, njihovu odraslu dob i njihovu stvarnu moć. Kada ženu nazovete djevojkom, zapravo govorite mnogo vrlo ozbiljnih stvari o rodnoj politici i ženskosti”.

A tu su i ozbiljne posljedice.

Djevojka je žena mlađa od osamnaest godina, pa kad se riječ “djevojka” koristi za opisivanje odraslih žena, to znači da su žene nezrele ili djetinjaste. Stoga jezik održava stereotip o ženama kao emocionalnim, iracionalnim, slabim i bespomoćnim.

Postoje i druge zabrinjavajuće posljedice. Kada se žene nazivaju djevojčicama, to olakšava nadređenima na radnom mjestu da ignoriraju njih i njihov doprinos. Takav se odnos može odraziti i na napredovanje na radnom mjestu, jer je šefovima teško razumjeti sposobnosti “djevojaka” ili njihov potencijal za napredovanje u karijeri. Nadalje, teško je misliti o sebi kao o sposobnom vođi i misliocu kad te zovu djevojkom ili, još gore, kad misliš da si djevojka. Da i ne spominjemo “detalj” kako u hrvatskom jeziku ne postoji adekvatna imenica ženskog roda za vođu i mislioca (op. Prev.).

Takvo je ponašanje privuklo međunarodnu pažnju u 2015. kada je britanski medij The Guardian izvijestio da je tadašnje ministrica obrazovanja Nicky Morgan i ministrica energetike Amber Rudd ispred Downing Streeta 10 dočekao fotograf koji ih je pozdravio s “Dobro jutro, djevojke!”. “Morgan ima 42 godine, a Rudd 51. Obje su daleko iza sebe ostavile svoje tinejdžerske godine, kada bi takav pozdrav možda bio prikladan. Morgan, koja je također ministrica za žene – žene! – i ravnopravnost, duhovito je uzvratila. “Djevojke? Djevojke?!”, povikala je. Fotograf se brzo ispričao.

Nažalost, čak ni starost ne jamči zaštitu od štetnog djelovanja stereotipnog jezika. To sam osvijestila kad sam prije nekoliko godina kada sam majku – koja je tada bila stara otprilike kao ja danas – odvela na liječnički pregled. Medicinska sestra imala je nekoliko pitanja, a sva ih je postavila meni. Moju majku, koja je tada bila posve sposobna, kao što sam i ja danas, posve je ignorirala, – kao da uopće nije bila u ordinaciji. Kad sam primijetila uzorak ponašanja, prozvala sam sestru i inzistirala da sva svoja pitanja postavi osobi koja ima odgovore – mojoj majci.

Baš kao što su crne muškarce svih dobi degradirali tako što su ih zvali dečkima, žene svih dobi se ponižava i trivijalizira tako što su ih naziva djevojkama.

Nadajmo se da će prašina koja se pdoigla oko Bidena potaknuti smislenu raspravu o jeziku i predrasudama, koja će imati pozitivan utjecaj pred američke predsjedničke izbore 2020., i mnogo duže.

Tko kontrolira porijeklo novca koji se koristi za potkopavanje reproduktivnih prava?

Feministički kolektiv fAKTIV reagirao je na izjave Ike Mandurića

Poslušajte ovu snimku. Nastala je prije dvije godine na Susretu katoličke mladeži. Na snimci možete čuti kako Ike Mandurić zamišlja odgoj mladeži. Razmislite o ovoj snimci dok čitate o kampu za “prave” muškarce, dok čitate o Mandurićevoj nakaznoj viziji uloge muškarca u obitelji i društvu.

Ike Mandurić, naime, ovih dana svoju destruktivnu tezu da muškarac mora biti “ratnik, lovac, fajter, političar, aktivist, lider, vođa, vladar i čuvar svega svijeta” promovira preko kampa za muškarce od 20. do 33. godine, koji udruga Magis u srpnju organizira na Kupresu.

“Kamp za prave muškarce” tako organizira udruga koja se, prema Registru udruga Ministarstva uprave, bavi “održivim načinom razvoja i gospodarenja dobrima, zdravim načinom života i povećanjem ekološke osviještenosti djece, mladih i odraslih, promicanjem i poticanjem demokratskog dijaloga i aktivnog građanstva kroz zagovaranje kršćanskih vrijednosti te izjašnjavanje o važnim socijalno-etičkim pitanjima u društvu u duhu općeljudskog morala”.

Udruga Magis osnovana je 2014. godine, a 2017. dobili su financijsku potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koju je osnovao Hrvatski sabor. Tada im je dodijeljeno 50.000 kuna.

Na svojoj web stranici Magis ističe da ih financira i Zaklada Rhema, koju su osnovali dvije obitelji – Ivić i Ksenija Pašalić te Mirjana i Ivan Topčić. Zaklada je u 2019. financirala Centar za cjeloviti razvoj, osnivač portala Bitno. net, Udruge SKAC Palma u Zagrebu i Splitu, Laudato TV, Udrugu 40 dana za život, Centra za prirodno planiranje obitelji, Udrugu Djetešce na sunašce, Hrvatski pokret za život i obitelj i brojne druge, uključujući Ustanovu Kristofori, koja izdaje časopis Book koji odbacuje teoriju evolucije i zagovara kreacionističko poimanje svijeta.

Pod svoje projekte na službenoj stranici navode, između ostalih, i U ime obitelji, Grozd te Vigilare, koje su financirali do 2019. godine.

Financiraju, dakle, one koji posljednjih godina sustavno rade na tome da ženama oduzmu pravo na odlučivanje o planiranju obitelji i pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu. Tko kontrolira porijeklo novca koji se koristi za potkopavanje ionako narušenih reproduktivnih prava žena u sustavu javnog zdravstva?

O planiranom ilegalom kampu udruge Magis na Lastovu, pročitajte na Faktograf.hr:
Kamp za “prave muškarce” na Kupresu nije jedini, udruga patera Mandurića planira i ilegalni kamp na Lastovu” 

[d]razgovor: Progresivni ženski časopisi

U utorak 9. srpnja 2019. u 20 sati u HDD galeriji (Boškovićeva 18) održat će se [d]razgovor s grafičkom dizajnericom i fotografkinjom BARBAROM BLASIN, autoricom izložbe “ŠIRITE ŽENSKI SVIJET! DIZAJN PROGRESIVNIH ŽENSKIH ČASOPISA 1934. – 1946.” Sama ta izložba dala nam je pregled publikacija različitih ženskih, feminističkih udruženja koje su izlazile od sredine tridesetih do prvih poratnih godina, a kroz razgovor ćemo nastojati dobiti dublji uvid u kontekst u kojem su se ti časopisi pojavljivali, tko ih je i kako uređivao, kakve međunarodne veze i utjecaji postoje među njima i slično. Razgovor će voditi povjesničarka umjetnosti IVANA BAGO.

Barbara Blasin diplomirala je 2002. na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Svoj profesionalni rad započinje kao fotografkinja u časopisu Arkzin 1997. godine. Bavi se dizajnom i fotografijom te je surađivala na raznim interdisciplinarnim i istraživačkim projektima. Izlagala je samostalno i na mnogim grupnim domaćim i međunarodnim izložbama. Dobitnica je nagrade Hrvatske sekcije AICA-e (International Association of Art Critics) na Zagrebačkom salonu 2008. i 2011. godine. Autorica je istraživačkog projekta Ženski vodič kroz Zagreb (2004. – 2006.) i knjige koja je 2006. ušla u nominaciju za nacionalnu nagradu “Kiklop” u znanstveno popularnoj kategoriji. Članica je Centra za ženske studije i ULUPUH-a. Živi i radi u Zagrebu.

VIŠE O IZLOŽBI (IZ TEKSTA BARBARE BLASIN):

“Ženski svijet je vaš svijet! Širite Ženski svijet!”

“Žene čitajte Ženu danas! Pretplatite se još danas na Ženu danas!”

Navedeni reklamni slogani za časopise Ženski svijet (1939. – 1941.) i Žena danas (1936. –1940.) neposredno nas uvode u povijesni kontekst u kojem su između dva svjetska rata objavljivani listovi namijenjeni ženama i uređivani od žena. Radi se o progresivnim feminističkim publikacijama koje u vrlo složenom i opresivnom međuratnom razdoblju dobivaju svoju formu u nastojanju da urede glasila namijenjena “ženama iz svih društvenih slojeva”. Ova izložba bavi se grafičkim oblikovanjem tih časopisa, te zagovaračkom dimenzijom njihove likovne opreme.

Jedan od ciljeva uređivačke koncepcije tih časopisa “za svaku ženu”, bio je objediniti teme koje su do tada izlazile u “žurnalima” za žene, poput mode i domaćinstva, kao i one teme o kojima se tada gotovo isključivo raspravljalo u feminističkim glasilima, a to su razne teme vezane za položaj žena u tadašnjem društvu. Do tada glasila feminističkih udruga izlaze bez likovne opreme i grafički skromno uređene. Od sredine 1930-ih nakon unaprjeđenja tiskarskih tehnika, prvenstveno ofseta koji početkom 1930-ih postaje dominantna tehnologija za tiskanje ilustriranih časopisa i uslijed nove političke aktivacije ženskih udruženja nakon pada diktature 1934. godine, ženske organizacije počinju tiskati časopise u većim nakladama i promišljeno uređene, kako bi bili zanimljiviji i pristupačniji širem broju žena. Uredništva će početi voditi brigu o dizajnu, te će časopisi i svojom likovnom opremom zagovarati ideje udruženja. Časopisi će biti bogato opremljeni fotografijama i ilustracijama, a dizajn nekih naslovnica zaista jest progresivan.

U Kraljevini Jugoslaviji krajem 1930-ih izlazila su dva takva ilustrirana časopisa, Žena danas (1936. – 1940.) i Ženski svijet (1939. – 1941.). Oba časopisa koristila su kao uređivački predložak francuski list Les Femmes (1934. – 1939.), pod čijim će se utjecajem i u drugim zemljama pokrenuti sestrinski časopisi, tako npr. u SAD-u izlazi list The Woman Today (1936. – 1937.). Neke od urednica Žene danas (1936. – 1940.) i Ženskog svijeta (1939. – 1941.) nakon početka Drugog svjetskog rata uređuju i glasila AFŽ-a, pa će u prvim poslijeratnim godinama ti časopisi imati sličnu uređivačku koncepciju i grafičko oblikovanje.

Kako bi se ukazalo na određeni kontinuitet u grafičkom oblikovanju i uređivanju, te omogućila komparacija s međunarodnim srodnim časopisima, ova izložba prikazuje 5 časopisa. To su: Le Femmes (1934. – 1939.), The Woman Today (1936. – 1937.), Žena danas (1936. – 1940; 1943. – 1946.), Ženski svijet (1939. – 1941.) i Žena u borbi (1943. – 1946.). Izložba koristiti preslike časopisa, jer je vrlo mali broj originalnih časopisa sačuvan te su dostupni uglavnom kao historijska građa. Časopisi su pokrenuti pod utjecajem određenih međunarodnih organizacija, a realizirani su u vrlo nepovoljnim političkim i financijskim okolnostima. Ova izložba usmjerena je na historijsku građu koja već svojom likovnom opremom govori o uređivačkom konceptu, zagovaračkoj dimenziji i strategijama s kojima su urednice u uvjetima državne cenzure i neimaštine uspjele kreirati jedne od vizualno najzanimljivijih ženskih časopisa do danas.

/////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////
ŠIRITE “ŽENSKI SVIJET”! ● Dizajn progresivnih ženskih časopisa u periodu 1934. – 1946.
27.6. – 12.7.2019.

Autorica izložbe: Barbara Blasin
Grafički dizajn i dizajn postava: Barbara Blasin
Organizacija izložbe: Hrvatsko dizajnersko društvo / HDD galerija
Voditelj galerije: Marko Golub
Asistentica voditelja: Jana Gamilec

Nakon jezivog slučaja ‘vučjeg čopora’, ipak ima nade za Španjolsku

Poništenje prvotne presude u zloglasnom suđenju za silovanje znak je da se stavovi prema seksualnom nasilju mijenjaju.

Pravda se odavna čekala za mladu Španjolku koja je grupno silovana tijekom trke s bikovima u Pamploni 2016. U petak je Vrhovni sud u Madridu poništio presudu s prethodnog suđenja i optužio petoricu muškaraca koji su ju napali za silovanje (umjesto za seksualno zlostavljanje) i povisio im kazne s devet na petnaest godina zatvora.

Muškarci su sami sebe nazvali “la manada” (vučji čopor) i njihov je slučaj otkrio duboke rupe u pristupu seksualnom nasilju od strane španjolskog pravnog sustava. Prema Amnesty Internationalu, tri četvrtine EU zemalja, uključujući Španjolsku, napad pravno priznaju kao silovanje samo ako uključuje fizičko nasilje, prijetnje i prisilu. Žrtva mora pokazati otpor, ali, u ovom slučaju, prestravljena žena čini se ukočenom na 30-minutnom videu gdje je prikazan napad. Obrana je na sudu izjavila kako je u pitanju pristanak te je zato kazna isprva bila umanjena.

Španjolska riječ za silovanje je violación (povreda). Ova je žena bila povrijeđena dvaput, prvo od strane vučjeg čopora, a zatim i zakonom. No, odluka Vrhovnog suda označava preokret u kulturi u kojoj je žrtva kriva za napad. Tijekom prvog suđenja, poruke vučjeg čopora na zajedničkom chatu u WhatsAppu, u kojoj su eksplicitno dogovarali kupnju droge za silovanje, odbačene su, za razliku od fotografija koje je žrtva objavljivala na društvenim mrežama u mjesecima nakon napada, koje su prihvaćene kao dokazi. Prikazana je kao zavodnica. Sada je obranjena, jer je javna tužiteljica Isabel Rodríguez rekla ono očito: “Ne možete tražiti od žrtve da bude heroj u opasnoj situaciji.”

Ako išta pozitivno može proizaći iz ovako stravičnog napada, to je da je reakcija javnosti prouzrokovala izvanredan kulturološki pokret. Nakon ishoda prvog suđenja, stotine tisuća Španjolki izašle su na ulice kako bi prosvjedovale. Na ovogodišnji Dan žena, punu godinu nakon prve presude, rekordan broj ljudi pridružio se masovnim demonstracijama, marševima i štrajkovima. Tada sam živjela i studirala u Valenciji, gdje ih je marširalo 120 tisuća. Bila sam 500 kilometara udaljena od Pamplone, ali svejedno sam čula ujedinjen povik “Tranquila hermana, aquí esta tu manada” (Ne brini, sestro, mi smo tvoj vučji čopor). Predavanja na fakultetu bila su otkazana jer su neke profesorice otišle pridružiti se ženama diljem zemlje, kojih je bilo 5.3 milijuna. Ljutnja u zraku bila je opipljiva, iako je događaj također bio slavlje puno intenzivne solidarnosti.

Unatoč tome što je Francov režim završio prije više od 40 godina, mačo kultura još uvijek vlada Španjolskom – između 2016. i 2017. obiteljsko zlostavljanje prema ženama poraslo je za 18 posto. Borbe s bikovima, sa svojim maskulinim teatralnim mačizmom, sumiraju ovakvu kulturu; atmosfera koja okružuje pamplonski festival to odražava, a seksualna agresija je obilata. 2015. pamplonska Gradska vijećnica odbacila je reklamu San Fermína koja prikazuje kako grudnjak visi s bikovih rogova. Prošli mjesec na festivalu u Córdobi, jedna Španjolka zamolila je mene i moje društvo da se držimo zajedno zbog “toliko pijanih muškaraca”. Kafići su distribuirali lepeze s natpisom “Ne znači ne” i davali broj koji se moglo pozvati za pomoć u slučaju seksualnog napada.

Promjena, koliko god spora, ipak dolazi. Istraživanja pokazuju da se gotovo 65 posto žena u Španjolskoj mlađih od 30 godina smatra feministkinjama – to je dvostruki postotak u usporedbi s prije pet godina. Broj prijavljenih silovanja porastao je za 28 posto u prvom tromjesečju 2018. – ishod prvog suđenja ohrabrio je više žena da istupe umjesto da se suzdržavaju.

Moramo biti oprezni kada govorimo da je ohrabrujući feministički pokret utjecao na odluku Vrhovnog suda. Francisco Serrano, član Voxa, ekstremno desne stranke, već je izjavio kako presuda ide na ruku medijima i lijevoj politici. Njegova stranka zalaže se za izbacivanje zakona o rodno uvjetovanom nasilju – koji izričito štiti žene od nasilja u vezama – zato što ga njezini članovi vide kao oruđe militantnih feministica.

Trud žena u Španjolskoj nije uzaludan. Javni vapaj morao bi utjecati na donositelje odluka. Carmen Calvo, zamjenica španjolskog premijera, zalaže se za promjenu manjkavih seksualnih zakona i pojašnjenje pristanka u slučajevima silovanja. Nepravda u slučaju vučjeg čopora je ispravljena i osnažila je generacije žena.

Prevela i prilagodila: Sonja Novoselić