Abortus mora biti dostupan!

Danas je u Hrvatskom saboru održana sjednica Odbora za ravnopravnost spolova, a u suradnji s CESI – Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje na temu pristupa uslugama reproduktivnog zdravlja. Kao uvodničari i uvodničarke na sjednici su sudjelovali/e predsjednica Odbora Nansi Tireli, pomoćnik ministra zdravlja dr. Dragan Korolija-Marinić, ginekolog iz KBC “Sestre Milosrdnice” Dr.sc.Dubravko Lepušić i istraživačica iz CESI Nataša Bijelić.

Kao uvod u raspravu Nataša Bijelić prezentirala je rezultate CESI-jevog istraživanja “Siva zona: pitanje abortusa u Republici Hrvatskoj”, koje je pokazalo da je dostupnost i sigurnost legalnog abortusa u Hrvatskoj otežan. “Tome je tako zbog neodgovarajuće državne regulacije i nadzora, učestalosti prigovora savjesti, nedostataka prilikom evidencije pobačaja, visokih cijena, slučajeva liječničke korupcije i zloupotrebe položaja te društvenih faktora” iznijela je Bijelić.

Na Bijelić se nadovezao dr.sc. Lepušić koji je istaknuo kako prije svega govori kao osoba iz prakse. Lepušić je problematizirao pitanje priziva savjesti i prebacivanja posla na one liječnike koji nisu u prizivu, posebice u kontekstu činjenice da bolnica Sv. Duh svoje pacijentice upućuje upravo u “Vinogradsku”. “Ako netko ima iskren priziv savjesti onda se to valjda odnosi i na dijagnostiku i MPO. Mi tražimo da radimo sve, a ne da nam se selektivno prebacuje posao. To u najmanju ruku nije fer”, istaknuo je Lepušić te zaključio: “Bilo bi dobro da mi liječnici, kolege, pokrenemo pitanje definiranja priziva savjesti unutar medicine. Netko tko je imao priziv savjesti tijekom služenja vojnog roka išao je pred komisiju. Ovako od danas do sutra pozivati se na priziv savjesti nije u redu. Ne sumnjam u iskrenost kolega, ali čudi ovakav nagli porast priziva savjesti. Da li osoba u prizivu savjesti ima pravo da već na fakultetu odbije učiti o nekim područjima ginekologije?”

Pomoćnik ministra zdravlja dr. Dragan Korolija-Marinić u više je navrata istaknuo kako je ova administracija u Ministru zdravlja (misleći pritom na ekipu koja je u Ministarstvo stigla s ministrom Vargom) zatekla brojne neriješene probleme koji se vuku u zdravstvu već godinama, pa tako i pitanje pobačaja među njima. Istaknuo je da su oni spremni rješavati problem po problem te da su njihova vrata svima otvorena. 

U raspravu se uključila i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja je jasno rekla da očekuje od Ministarstva zdravlja da preuzme odgovornost za situaciju. “Od resornog Ministarstva očekujemo jasnu uputu, propis kojim će se definirati kriteriji i pristup prizivu savjesti te na koji način se može obaviti pobačaj. Ne može se ovo pitanje prepuštati autonomiji bolnica. Prava se ne mogu koristiti nauštrub drugih i tu ključnu ulogu ima Ministarstvo zdravlja” zaključila je.

Cjelokupna rasprava u kojoj su sudjelovale saborske zastupnice, aktivistkinje ženskih/feminističkih organizacija i liječnici/e, može se svesti na nekoliko zaključaka – da postojeći Zakon treba ostati dok probleme oko pristupa zdravstvenim uslugama treba podzakonskim i drugim aktima regulirati, da je potrebno kvalitetnije regulirati pitanje priziva savjesti te da je potrebno naći učinkovite mehanizime, kako bi se istovremeno poštivalo pravo žene na izbor i pravo pojedinaca na priziv savjesti. Ovdje je posebno zanimljivo bilo stajalište ravnatelja bolnice Sveti Duh, koji nije našao za shodno odgovoriti na brojne prozivke njegove ustanove, već je poručio: “Reći ću svoja osobna razmišljanja. Činjenica je da u RH postoje dva zakona, jedan je onaj koji regulira pravo žena na slobodan izbor, a koji ja u potpunosti i 100 posto podržavam. No, zakon nije obligirao bolnice, već dozvolio opciju. Drugi je zakon o liječništvu koji imaju sve moderne zapadne demokracije i u njemu je uveden institut priziva savjesti. Osobno sam mišljenja da ta dva prava nisu u koliziji i da smo svi pozvani da poštujemo sve hrvatske zakone”.

Rasprava se povela i o molitvenim akcijama ispred bolnica. “Meni nije jasno zašto stoje pred bolnicama. Svatko ima pravo željeti promijeniti Zakon, ali onda je valjda adresa Ministarstvo zdravlja”, komentirao je doktor Lepušić, a na njega se nadovezala i ravnateljica KBC Sestre Milosrdnice: “Posljednje dvije godine imali smo izuzetni napad religioznih grupa. Po 40 dana su molili. To izaziva niz neugodnosti i u bolnici i među kolegama. Ja nisam mogla reći ni da ni ne, oni su imali dozvole od policije” ispričala je. Nela Pamuković iz Ženske mreže Hrvatske na istu je temu dodala da je “prema nekim medijskim natpisima trećina liječnika uložila priziv savjesti. Čestitam onima koji su se oduprli velikim pritiscima. Molitvene skupine su dio svjetskog dobro organiziranog pokreta. Znamo da njihove metode idu i do fizičkog napada i uznemiravanja. Ono što je najbitnije, a nismo spomenuli, jest prisustvo Crkve u bolnicama i tu nešto treba učiniti. U nekim bolnicama se nalaze materijali religijske prirode i treba stati na kraju takvoj vrsti propagande”. 

Na kraju sjednice Nansi Tireli, predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova, istaknula je da “probleme imamo i probleme trebamo riješiti te zato zahvaljujem i pomoćniku ministra na prijedlogu Povjerenstva koje će se baviti širim pitanjem reproduktivnog zdravlja i prava. Mi kao radno tijelo možemo predložiti zaključke i u tom smislu predlažem da tražimo da Ministarstvo zdravlja i ostali poduzmu sve zakonske aktivnosti u svrhu dostupnosti usluga reproduktivnog zdravlja.”

Libela je sjednicu Odbora pratila uživo te naglaske iz rasprave možete vidjeti i na Libelinom Facebook profilu, kao i na #sivazona.

Predstavljeni rezultati istraživanja ‘Majčinstvo i karijera’

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić,  prisustvovala je predstavljanju rezultata istraživanja ‘Majčinstvo i karijera’. Tom prigodom svečano je dodijelila priznanje MAMFORCE COMPANY standarda Zagrebačkoj banci za uspješno provođenje obiteljski osviještene prakse upravljanja ljudskim resursima kojom se zaposlenicima/ama omogućava bolja uravnoteženost poslovnog i obiteljskog života.

Projekt Instituta za istraživanje i edukaciju ‘Zaposlena mama’ podržali su Hrvatska udruga poslodavaca i Moj.Posao.net, a rezultati istraživanja ‘Majčinstvo i karijera’ koje je u Hrvatskoj provedeno na uzorku od 1200 zaposlenih majki tijekom studenog 2014. godine pokazali su da prihodi zaposlenih majki u 60 posto obitelji doprinose većem dijelu kućnog budžeta, a da njihovi partneri samo u 20 posto slučajeva preuzimaju veću brigu o djeci – najviše u obiteljima u kojima su majke s najvišim stupnjem obrazovanja (magistrice i doktorice znanosti). Zaposlene majke bi željele imati više energije i vremena, veću plaću i veći stupanj fleksibilnosti u organizaciji posla. Većina majki bi željela imati mogućnosti izbora fleksibilnog radnog vremena što bi pri promjeni poslodavaca bio značajan kriterij izbora. Najpoželjniji oblici fleksibilizacije posla su im klizno radno vrijeme, povremeni rad od kuće i sažeti radni tjedan (punih 40 sati, ali drugačije raspoređeno, npr. četiri dana ili 4.5 dana). Naposljetku, rezultati govore da je majkama ravnoteža privatnog i poslovnog života lakše dostižna na višim menadžerskim pozicijama što bi trebala biti jasna poruka ženama da se ne boje preuzimanja većih odgovornosti zbog straha od nemogućnosti usklađenja obaveza.

Institut za istraživanje i edukaciju ‘Zaposlena mama’ dodijelio je prestižno pravo korištenja znakom MAMFORCE COMPANY© Zagrebačkoj banci d.d za uspješno provođenje obiteljski osviještene prakse upravljanja ljudskim resursima kojom se zaposlenicima omogućava bolja uravnoteženost poslovnog i obiteljskog života. Neke od mjera obiteljske politike su fleksibilni modeli rada (klizno i/ili skraćeno radno vrijeme), usklađeni s poslovnim i organizacijskim mogućnostima te podrška zaposlenicima/ama na dugotrajnom odsustvu kroz izbjegavanje diskriminacije zbog dugotrajnog odsustva, održavanje kontakata s dugotrajno odsutnim zaposlenicima te olakšavanje povratka na posao.

Prilikom uručivanja certifikata Višnja Ljubičić je istaknula: “Rezultati provedenog istraživanja pokazuju da zaposlene žene značajno doprinose kućnom budgetu, ali ujedno još uvijek nemaju dovoljnu podršku partnera u obiteljskim obavezama vezanim uz brigu o djeci. Također, razvidno je da veliki broj žena, njih 46 posto više nije u mogućnosti razvijati karijeru zbog dodatnih obiteljskih obaveza i nerazumijevanja poslovne okoline. S takvom praksom svi gubimo jer su žene mahom obrazovanije. Dobre prakse poput danas predstavljene Zagrebačke banke treba isticati kako bi se i druge organizacije potaknulo na promjenu radnih uvjeta koji su prilagođeniji potrebama zaposlenih žena.”

Voditeljica projekta i predsjednica Instituta ‘Zaposlena mama’ Dijana Kobas Dešković izrazila je iznimno zadovoljstvo provedenim istraživanjem: “Odaziv majki istraživanju bio je znatno veći od očekivanoga što dovoljno govori o značaju ove  teme zaposlenim mamama.  Ukupno gledajući, rezultati nesumnjivo pokazuju da je usklađivanje poslovnog i obiteljskog života uistinu izazovno, ali da usprkos tome 70 posto zaposlenih  majki ne bi bilo zadovoljno sa životom bez posla i karijere. S inicijativom MAMFORCE pomažemo  poslodavcima u razvoju mjera koje majkama  omogućuju nesmetani razvoj karijere do najviših menadžerskih pozicija na kojima mogu značajno doprinijeti daljnjem razvoju jer promišljaju i rade na kvalitativno drugačiji način od muških kolega.”

 

Pilula za abortus od iduće godine dostupna i u Hrvatskoj?

Nedugo nakon što je objavljeno kako bi se uskoro mogla u ljekarnama bez liječničkog recepta pilula za dan poslije dobiti, Jutarnji list danas piše da će iduće godine u Hrvatskoj dostupni biti i lijekovi koji izazivaju pobačaj i mogu se koristiti do sedmog tjedna trudnoće.

Sanacijski upravitelj KBC Rijeka doktor Herman Haller pojasnio je kako upravo traje završna faza pregovora o uvozu lijekova u Hrvatsku, u kojoj ti lijekovi – a radi se o kombinaciji mifepristona, poznatog kao tableta RU 486, i misoprostola – nisu registrirani.

“To je glavni razlog zbog kojeg se, u Hrvatskoj ne izvodi. Međutim, ti su lijekovi registrirani na razini Europske unije. S ulaskom Hrvatske u EU počeli smo razmatrati pravne mogućnosti uvoza tog lijeka i u Hrvatsku. To je bio najzahtjevniji dio posla. Pravnici/e su našli/e način, lijekovi bi preko jedne veledrogerije uskoro trebali stići i ja se nadam da ćemo u veljači, najkasnije u ožujku 2015. godine, početi obavljati pobačaje lijekovima. Prije toga će, kaže, svakako zatražiti dozvolu Ministarstva zdravlja, no tu ne očekuje nikakve ozbiljne prepreke”, rekao je.

Pobačaj lijekovima je pak neinvazivna metoda pogodna za pobačaj u ranoj trudnoći, najčešće do 7. ili 8. tjedna. Žena prvo uzima mifepriston, koji blokira progesteron, nužan za održavanje trudnoće, a zatim misoprostol koji izaziva kontrakcije maternice. Uslijed djelovanja žena počinje krvariti, a pobačaj traje između 24 i 48 sati. Praćen je bolovima sličnim onima tijekom menstruacije, a intenzitet može varirati. Nakon pobačaja, uobičajeno je blaže krvarenje koje može trajati do dva tjedna. Ova metoda abortusa je mnogo bezbolnija od metode vakumske aspiracije, kojom se, pod lokalnom ili punom anestezijom, aspirira sadržaj maternice.

“Zakonske prepreke za izvođenje pobačaja lijekovima nema, jer Zakon ne propisuje metode obavljanja. Međutim, smatramo da se radi o bitnoj novini i zato ćemo tražiti dozvolu Ministarstva. Nakon što napravimo protokol, počet ćemo s primjenom. Budući da će postojati veledrogerija koja dovozi lijekove i protokol o postupanju, ne vidim prepreka da pobačaj lijekovima počnu obavljati i druge bolnice”, kaže Haller.

“Vjerujem da ćemo primjenjivati protokol koji primjenjuju u Sloveniji, u kojoj se pobačaj lijekovima obavlja već dulje vrijeme te se tom metodom obavlja velika većina pobačaja. Prema proceduri, žena prvo odlazi ginekologu primarne zaštite, koji dijagnosticira trudnoću. Ako žena ne želi zadržati trudnoću, savjetuje se s ginekologom i, ako se odluči za pobačaj, dolazi kod nas, u bolnicu, gdje napravi dodatne pretrage i dobiva lijekove”, pojašnjava.

Žena odlazi kući i pije lijekove tijekom 24 do 48 sati, nakon čega ponovno dolazi u bolnicu gdje će se dovršiti pobačaj. U bolnici dobiva vaginalnu tabletu i u sljedeća četiri sata dolazi do pobačaja.

“Potom žena odlazi kući i dolazi na redovnu kontrolu za 10 do 14 dana”, objašnjava i dodaje kako će se pobačaj plaćati, ali cijena još nije formirana. Podsjetimo, cijena abortusa danas u hrvatskim bolnicama penje se i do gotovo 3.000 kuna.

Prednosti pobačaja tabletama u odnosu na “klasičan” prije svega su u tome što nema kirurškog zahvata koji može dovesti do komplikacija, poput proboja maternice. U početku primjene ove metode glavni se prigovor odnosio na činjenicu da određeni postotak pobačaja lijekovima nije bio uspješan te su žene opet završavale na kiretaži.

“U Sloveniji od 1 do 3 posto žena na kraju ipak završi na kiretaži. To pak bitno ne odudara od postotka žena kojima i ‘klasični’ pobačaj ne završi uspješno već trebaju dodatne zahvate”, zaključuje dr. Haller.

Zašto nam kapitalizam poručuje da se ne pjenimo?

Muškarci vole ženama reći da se nasmiješe kako bi bile oku ugodnije. Tim više ako se žena ne osjeća ugodno i počašćeno muškarčevom pažnjom,  kao što je slučaj s uličnim uznemiravanjem. Ako ste pak žena koja ovih dana prolazi stepenicama Importanne centra, to će vam više-manje poručiti reklama za Anamarija cappuccino. Točnije, poručit će vam da se ne pjenite. Na seksistički sadržaj ove reklame bilo je više reakcija, od udruge B.a.B.e do revoltiranih građana/ki i novinara/ki. Digla se prašina, da ne kažem – pjena. Oglasila se i  Etienne Vukanović, asistentica Uprave Anamarije poručivši da nikako ne smatra opravdanim ‘da bi potrošači trebali reagirati na negativan način i to još komentarima kako je riječ o seksističkom i sramotnom obraćanju’ i dodala: “Iako s druge strane – svi dobro znamo kakvi smo kao nacija skloni rogoboriti, a zapravo se rijetko istinski izboriti.  Pritom smo doznali i da je na plakatu baš žena jer su istraživanja pokazala da upravo one najviše piju cappuccino, a muškarci kavu.

Ostavimo sad po strani čitavu povijest seksizama i esencijalizama o ženama kao pretjerano emotivnim, frustriranim i histeričnim bićima (iako je i to nejasno, što pokazuju i komentari na ovom portalu), i postavimo pitanje: za kakvu se to ženu ‘izborila’ Anamarija Company d.o.o.? Odgovor možemo naći na njihovom Facebooku u objavi koja nam poručuje da je ‘današnja žena božica koja sve može’. Jedan od komentatora zaključio je da riječ o manipulativnom i neiskrenom odgovoru koji je namjenjen da se reklama opere od negativnog publiciteta. Osobno smatram da bi problem iz feminističke perspektive trebao biti postavljen drugačije.

Žene Hobotnice mogu sve

Kada bismo ostali na ovoj površnoj razini kritike, hranili bismo iluziju da je glavni feministički zadatak današnjice osigurati bijeg iz nekog primitivnog i predmodernog patrijarhata u liberalnu demokraciju kao sustav rodne ravnopravnosti. U sustav u kojem žene rade sve što žele, a to što žele i mogu postići ako se dovoljno potrude. Ili da ih, primjerice, ohrabrujemo da se bave poduzetništvom. Pitanje, dakle, nije je li Anamarijin odgovor iskren ili ne, već kakvu nam on poruku šalje o idealnoj ženi suvremenog kapitalističkog društva? A on nam prikazuje već poznatu sliku moderne ‘žene-hobotnice’ koja u jednoj ruci drži bebu, u drugoj mobitel, u trećoj fascikl, četvrtom plaća račune, petom kuha, itd. To je Žena Poduzetnica/Liderica/Političarka. Ona je gotovo doslovno i žena i majka i kraljica. Budimo još konkretniji. Istraživanje ‘Životni stil žena u Hrvatskoj’ otkriva nam ovu superjunakinju: “Ona je stara između 30 i 39 godina, fakultetski je obrazovana, udana je i živi u gradu, a mjesečno zarađuje između četiri i šest tisuća kuna. Osim toga, sluša rock te domaću i stranu pop glazbu, bavi se sportom i rekreacijom, svakodnevno koristi internet i osobni automobil te rado putuje u inozemstvo”. To je žena za kapitalistička vremena. Uz novi cappuccino bit će joj puno lakše nositi se sa svakodnevnim stresom, i to uz smješak. Zašto bi žena morala biti sposobna raditi sve ovo? Zašto bi morala moći jednako dobro odraditi smjenu na svom ‘liderskom’ položaju kao i muškarac, i pritom još kad dođe doma skrbiti za svoju djecu i obavljati kućanske poslove? Odgovor je relativno jednostavan – zato što je to potrebno tržištu. I njezin (pot)plaćen rad na poslu i njezin neplaćen kućanski rad. Žena je važna kapitalističkom sustavu jer reproducira nove radnike i radnice, najčešće jeftine ukoliko se osvrnemo na kontekst u kojem živimo. Važan je profit, važno je stvaranje nove vrijednosti, važna je reprodukcija. I ovdje se vraćamo na našu reklamu. Profit je, naime, slijep za seksizme, ili barem ambivalentan. Ako ste seksist, razumijet ćete da se žene pjene i reklama će vam (možda) biti dobra fora. Ako ste pak ‘božica koja sve može’, shvatit ćete da je to baš kava za vas. Reklama je uspjela, proizvod prodan.

Nedavno je Ljerka Puljić, starija izvršna potpredsjednica Agrokora, proglašena prvom na Liderovoj listi 300 najmoćnijih žena hrvatskog biznisa. Ako pogledamo taj prototip Žene Liderice u našem društvu, lako ćemo zaključiti da nije riječ o većinskom iskustvu žena u RH. To nije život žene koja je pogođena mjerama štednje, neimaštinom, nezaposlenošću. To nije život potplaćene izrabljivane radnice koja je tretirana kao roba, opterećena neplaćenim prekovremenim radom, trudnice kojoj je dan otkaz, trans osobe koja nema adekvatan pristup zdravstvenoj skrbi, učiteljice kojoj se reže plaća, krojačice koja mjesecima radi, a ne prima plaću, kuharice koja je outsourcana, magistrice znanosti koja radi za 1.600 kuna, itd. Od potpredsjednice Agrokora tako brzo dolazimo do nas – običnih građanki i građana, da ne kažem potrošačica i potrošača. Dolazimo do Konzumovih zaposlenica čije je radno mjesto tik do stepenica s našom reklamom, do radnica koje prodaju taj isti cappuccino, kojima šef vjerojatno govori da budu manje mrzovoljne i više nasmiješene dok obavljaju svoj potplaćeni rad. Njihov problem nije zapriječen uspon po karijernoj ljestvici, već kapitalističkim sustavom trajno uskraćeno pravo na dostojanstven život. Pitanje za mene stoga nije kako omogućiti nekim ženama da dođu do vrha, kad samo postojanje vrha u sustavu koji imamo znači da postoji i dno. Dno s kojeg će se neke druge žene teško ili nikako uzdići. A na dnu je većina.

‘Feministički’ osviješten CEO Coca-Cole Muhtar Kent u pravu je kad kaže da su žene ‘najbrže rastuća, dinamična ekonomska snaga u svijetu danas’, no pritom nije riječ o ženama na vodećim položajima koje brendiranje čine kvalitetnijim, kako on to misli. Riječ je o ženama Trećeg svijeta koje pakiraju njihove proizvode. Feminizam se mora baviti načinima na koje neoliberalna država te drugi politički i ekonomski akteri, na rodno diferencirane načine, sužavaju, privatiziraju, osiromašuju i obespravljuju naše svakodnevne živote.

Gorak okus na usnama

Važno je ukazivati na seksizme u reklamama, ali ne i dovoljno. Feministički zahtjev današnjice trebao bi biti onaj koji propituje reklame kao takve. Bez obzira je li riječ o tradicionalnom prikazu žene koja pere suđe ili pak ‘naprednom’ prikazu muškarca koji pere rublje, reklama ne može biti progresivna. U ovom konkretnom slučaju, a shodno logici sustava u kojem živimo, feministički se moramo pitati: Zašto uopće gledamo u reklamu dok nedužno hodamo gradom? Problem o kojem treba pisati stoga postaje problem javnih dobara i prostora. Naša se reklama za cappuccino našla na stepenicama trgovačkog centra u središtu grada, kod prolaza kojim se svakodnevno koriste tisuće građanki i građana kako bi došli od autobusnih postaja do Glavnog kolodvora. Smještena na stepenice na vrlo lukav način, reklama upada u oči svakome tko se želi njima uspeti. Reklame su tako postale sastavni dio svakog grada, dio koji smo prestali primjećivati. Ipak, niti jedna se nije slučajno našla tamo gdje je smještena. Ona je produkt istraživanja, tj. vrlo smišljenih i preciznih kalkulacija o prosječnoj visini potrošača i potrošačica, razini njegovog pogleda, mjestima gdje se kreće, osvrće i upućuje svoj pogled. Ni kanta za smeće više nije samo kanta za smeće. Dok se krećemo javnim i pseudo-javnim prostorom, mi nismo građanke i građani, već potrošačice i potrošači. I to oni koji svakodnevno moraju birati između kupnje benzina i pelena.

No, nije ovdje riječ samo o jednoj reklami u jednom trgovačkom centru. Naši javni prostori, trgovi i parkovi gube bitku protiv bujajućih (i često propadajućih) trgovačkih centara, bespomoćni u odnosu na (često koruptivnu) svezu gradskih upravitelja i kapitala. Dejan Kršić u Zarezu piše o povlačenju javnih prostora pred komercijalnim: “Svaki prostor koji je dostupan ‘javnosti’ nije istodobno i javni prostor. Javnost shopping malla svodi se na potrošnju. Za razliku od Bandića i Horvatinčića koji projekt nazivaju ‘novom Bogovićevom’, g. Podrecca ništa ne taji: Navečer se vrata ‘Cvjetnog prolaza’ zatvaraju, ‘radi klošara i sličnih’; u stanove se ulazi kroz privatne liftove i porte sa stražarima”.

Feministički problem se ovdje preobličava u problem konzumerističkog društva u kojem živimo. U članku o utjecaju trgovačkih centara u Zagrebu na nestajanje javnog prostora, Jelena Zlatar poentira ističući način na koji se naši identiteti stvaraju kroz iracionalnu potrošnju: “Proizvodi koji se konzumiraju postaju način na koji ljudi izražavaju sebe te ih koriste kako bi se predstavili drugima, izrazili svoju osobnost i individualnost”.

Anamarija Company d.o.o. ne prodaje nam, dakle, (samo) kavu uz seksističku poruku. Ona nam prodaje jedan životni stil, identitet čak. Ona na gotovo disciplinirajući način poručuje struji žena koje prolaze tim pseudo-javnim prolazom svakoga dana da podnesu svoje egzistencijalne brige dostojanstveno i ‘ženstveno’. Imam osjećaj da ova reklama prosječnoj ženi ne izaziva smješak na licu. Naprotiv, mislim da joj kava ostavlja gorak okus u ustima dok se jutrom razbuđuje i sprema za svoj potplaćeni posao (ako je već toliko sretna da ga ima). Mislim da se pjeni i da bismo se svi i sve trebali/e  pjeniti.  Ova reklama će proći i zamijenit će je neka nova, na nekom drugom trgu. Ipak, u svijetu ima malo pravde pa je dotična dotrajala te se pomalo već lomi pod petama radnih žena.

Studentski prosvjedi u Skopju

Procjenjuje se da je više od 12.000 studenata /ica, sveučilišnih profesora/ica i drugih pristaša izašlo jučer na ulice glavnog grada Makedonije i reklo “NE” planu vlade da uvede ‘državni ispit’ diplomantima/kinjama sveučilišta.

Prosvjednici su marš započeli ispred Rektorata Sveučilišta “Sv. Ćiril i Metod”, nastavili put do zgrade parlamenta, te završili rutu pred zgradom vlade.

Nedvojbeno, ovo su najveći prosvjedi u više od dva i pol desetljeća makedonske samostalnosti.  Studenti su uzvikivali parole poput: “Sveučilište je glas slobode!” i “Bez pravde nema mira!”, dok su se s transparenata mogli pročitati naslovi poput: “Autonomija”, “Mi smo studenti, a ne klijenti” i “Želim ostati u ovoj zemlji”.

Središte Skopja bilo je zakrčeno više od dva sata,  a organizatori/ce prosvjeda i sudionici/e rekli su kako su imali problema s povezivanjem s internetom preko njihovih mobilnih telefona. Mnogi od novinara imali su isti problem. Prosvjed je organizirala organizacija studenata – Studentski plenum.

Studenti se protive predloženim izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju prema kojima bi svi studenti morali položiti ‘državni ispit’ prije nego završe studij, kao oblik poboljšanja kvalitete njihovog obrazovanja. Prosvjednici/e kažu kako su izmjene i dopune protuustavne i predstavljaju prijetnju autonomiji sveučilišta. Ovom promjenom bi se ograničilo pravo na obrazovanje zajamčeno ustavom. 

75 posto građana i građanki protivi se zabrani abortusa

Agencija Promocija Plus na traženje RTL-a napravila je anketu o pobačaju u Hrvatskoj, a u anketi je sudjelovalo 1.300 ispitanika/ica.

Postojeći zakon, po kojem je pobačaj legalan, podržava 75 posto ispitanika/ica. Takav stav najviše podržavaju građani i građanke sjevernog Jadrana, a najmanje oni s prebivalištem u Dalmaciji.

Nadalje, 29 posto ispitanih smatra kako liječnici/e imaju pravo na priziv savjesti uz strogu kontrolu da to isto ne čine u privatnoj praksi.

Rezultate ankete komentirale su aktivistkinje Ženske mreže Hrvatske.

“Mislim da je 75 posto građana i građanki mudrije i da razumiju što znači ukoliko bi pobačaj bio sankcioniran”, rekla je Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije.

Također, aktivistkinje Ženske mreže smatraju da na ispitanike/ce koji smatraju da pobačaj treba zabraniti najviše utječe crkva. Stoga, Đurđica Kolarec ističe: “To je jednako kao utjecaj Katoličke crkve koja je sad u sve pore ušla. I naši dužnosnici se danas prvo kreću konzultirati s crkvom”.

Aktivistkinje Ženske mreže Hrvatske nedavno su i prosvjedovale zbog priziva savjesti liječnika koji odbijaju raditi pobačaje.  Napomenimo, kako u anketi 43 posto ispitanih smatra da je obavljanje pobačaja zakonska obaveza svih,  dok 29 posto smatra da liječnici imaju pravo na priziv savjesti, uz strogu kontrolu da to ne čine privatno.

“Ne samo što nije dostupan, nego se liječnici pozivaju na priziv savjesti, što je meni potpuno van pameti jer je to isto kao da jedan general kaže da neće pucati ili sudjelovati u ratu, a to mu je profesija. Onda neka bira drugu profesiju”, smatra Kolarec.

Zbog toga što pobačaj, naročito u manjim mjestima, nije svim ženama jednako dostupan, neke biraju odlazak preko granice, gdje je taj zahvat jeftiniji, a statistike pokazuju, kažu u Centru za ženske studije – ovu tešku odluku donose žene koje su već rodile dvoje djece.

“Obično kada se pomišlja o pobačaju misli se vjerojatno na mlade žene, misli se o neodgovornom seksualnom životu. No, pokazuje se da tome nije tako zbog ekonomske situacije, već je do same odluke obitelji i žene koliko će djece imati. Najčešće pobačaje rade žene koje već imaju dvoje djece”, dodaju iz Centra za ženske studije.