sdadmin

Samo ‘da’ znači ‘da’: Svjestan i dobrovoljan pristanak

Posted on by sdadmin

Kalifornija je donijela zakon kojim se zahtijeva eksplicitno formuliranje seksualnog pristanka na sveučilišnim kampusima kako bi se zaštitilo mlade žene od silovanja, pogotovo ako su pod utjecajem droge ili alkohola. Zakon nazvan Yes means yes (Da znači da) prvi je takve vrste u Sjedinjenim Državama.

Po tekstu zakona, seksualni partneri i partnerice moraju dati ‘eksplicitni pristanak, svjestan i dobrovoljan’ prije seksualnog odnosa.

“Eksplicitan pristanak ne može dati netko pospan, nesvjestan ili ako su on ili ona pod utjecajem droga, alkohola ili lijekova”, piše u tekstu zakona 967 o seksualnim nasrtajima na kampusima.

Također je pokrenuta kampanja upoznavanja javnosti s problemom kako bi se zabranila ‘prešutna tolerancija’ silovanja na sveučilišnim kampusima. Naime, svaka peta žena je žrtva seksualnog napastovanja tijekom studija u SAD-u.

Studentica umjetnosti sa Sveučilišta Columbia, Emma Sulkowicz, također je pridonijela upoznavanju s tim problemom temom svojeg diplomskog rada Carry that weight te šećući posvuda od početka školske godine s madracem na kojem je silovana u svojoj spavaonici.

Podsjetimo, Sulkowicz je osmislila završni rad u polju izvedbenih umjetnosti s idejom da njen performans bude zapravo protest protiv činjenice da njen silovatelj nastavlja studirati s njom. Obvezala se da će stalno nositi domski madrac u kampusu, na predavanjima ili sastancima, sve dok bude pohađala isto sveučilište kao i njen silovatelj.

“Silovana sam u svom vlastitom krevetu i otad je taj krevet postao moj teret,” objašnjava Emma u videu o svom radu, koji se zove Performans s madracom ili Nosi taj teret.

Kolinda Grabar Kitarović održala misu zadušnicu sekularizmu

Posted on by sdadmin

Dvadeset i devetog rujna iz HDZ – ove središnjice dobili smo ne jedan, već dva poklona za prigodni oproštaj sa zdravim razumom povodom kampanja za predsjedničke, a i parlamentarne izbore. Za prvi je zaslužan Darinko Kosor, a za drugi Kolinda Grabar Kitarović.

Najprije je Index.hr sav jad HSLS –a i njegova predsjednika Darinka Kosora uspio sumirati u naslovu citatom “Srećom smo članica EU pa HDZ – ova vlast neće moći biti radikalna” . Rečenica je to kojom Darinko Kosor pokušava objasniti kako će svojim glasačima i glasačicama (ukoliko tih uopće više i ima, a da nisu rodbinski povezani s članstvom) opravdati činjenicu da koalira sa strankom za koju sam tvrdi da se “ne slažu ni sa jednim svjetonazorskim pitnjem koje zastupa”.

 Nakon oporavka od prvotnog šoka koji uzrokuje toliko nebulozna izjava, otvara se niz pitanja poput: zna li Darinko Kosor što se, primjerice, događa u susjednoj nam, državi članici Europske unije, Mađarskoj?, zna li Darinko Kosor da je upravo izjavio, logikom stvari, da je jedino što, prema njegovom mišljenju, sputava HDZ u provedbi politika koje bi se opisale radikalnima Europska unija?, zna li Darinko Kosor što stoji u članku 9. Statuta Hrvatsko socijalno – liberalne stranke? i tako dalje.

Međutim, predsjednici tih stranaka, HSLS –a i Hrasta, slažu se ipak u barem jednom svjetonazorskom pitanju – najvažnije je dobiti mjesto u Saboru, a najmanje je važno kako. Uostalom, svrha postojanja političkih stranka je dolazak i ostanak na vlast, što drugo da onda oni kao predsjednici marginalnih stranaka učine? Pokušaju prikupiti potpise za referendum za smanjenje izbornog praga na tri posto? Darinku Kosoru ni to ne bi pomoglo.

A da nesreća (za demokraciju) nikad ne dolazi sama, potvrdila je potom Kolinda Grabar Kitarović inspirativnim “stupanjem u triljskoj procesiji” , a zatim i “čitanjem Starog zavjeta na misnom slavlju na dan svetog Mihovila”, objavio je HDZ na svojim službenim stranicama. Uz dodatak, da je “buduća predsjednica” u Trilj “došla biti sa svojim narodom”.

Sv. Mihovil je, zanimljivo, prema katoličkom vjerovanju zapovjednik nebeske vojske u ratu protiv Luciferovih sila, tko bi onda prigodniji bio za čitanje Starog zavjeta na njegov dan od “buduće predsjednice”, a  samim tim “buduće vrhovne vojne zapovjednice RH”?

O borbi protiv raznoraznih velikih sila govori i predvoditelj koncelebrirane mise nadbiskup vrhbosanski, Vinko Puljić. Nadbiskup Puljić imao je što reći i o održanom referendumu “o braku” pa je tako u intervju za Večernji list rezultate istog komentirao riječima:  “Tužan sam da je do toga moralo doći. Kakvu to antropologiju u ime slobode naučavamo? Tko je ta vlast koja je iznad Božjeg naravnog zakona? Božji zakon ne ovisi o broju ruku u Parlamentu. Da se nije digao glas savjesti građanskog društva, bili bismo izdajice Božjeg zakona.”, dodavši uz to kako je razočaran malim odazivom glasača i glasačica za, ali i s utješnom mišlju kako se pokazalo da je ipak “u hrvatskom narodu još mnogo zdrave pameti, koja ne niječe Bibliju i Božji zakon.”

Čini se da za razliku od Kolinde Grabar Kitarović, nadbiskup Puljić, “homoseksualce” ne bi opisao kao svoje “susjede i prijatelje”, ali bi se možda složili da ih je, valjda, sram svojeg identiteta pa da ne bi “da ih se tako obilježava”. Puno je veća vjerojatnost da bi se s podjelom ljudi na “čovjeka” i “ženu” složio. Pardon, na “hrvatskog čovjeka” i “hrvatsku ženu”.

Dana dvadeset i devetog rujna, u godini 2014.(poslije Krista), Crkva u Hrvata i službeno je pretvorila oltar u političku pozornicu.  Za oltarom se sigurno nije pojavila nepozvana, a taj je poziv posljednji čavao u lijesu barem deklarativne odvojenosti propovijedi popova i države. Crkva je i službeno ušla u političku arenu kreirajući od oltara pozornicu za otvorenu političku kampanju i to bez posrednika. Kolinda Grabar Kitarović došla je biti sa svojim narodom, stala je za oltar i održala misu zadušnicu sekularizmu i zdravom razumu u Republici Hrvatskoj. 

Tko to ima problem s ‘miješanim’ brakovima?

Posted on by sdadmin

U sklopu Svjetskog dana mira, koji već nekoliko godina za redom obilježava Centar za mirovne studije, 22. rujna u prostoru Medijateke Francuskog instituta u Zagrebu prikazan je dokumentarni film Snajka traži sreću Tee Vidović.

Film se bavi intimnim pogledom u kulturološke razlike jednog mladog vjenčanog para – Tee iz Zagreba i Mirsada s Kosova, pripadnika Aškali Roma. Nakon vjenčanja, Tea i Mirsad odlaze na Kosovo u posjetu njegovoj obitelji, gdje su suočeni s običajima bitno drugačijima od onih u Hrvatskoj. Film je poslužio kao uvod u razgovor Tee Vidović i Mirjane Mikić Zeitoun, koja se prije trideset godina udala za Libanonca.

U razgovoru, koji je moderirala Petra Jurlina iz CMS-a uspoređivalo se kako se naše homogeno društvo nosi s kulturološkim razlikama parova onda i sada. Tea je ispričala kako je počela sa snimanjem filma koji je ispao puno više od toga – suočio je dva potpuno različita stila života – jedan koji vode ona i Mirsad u Hrvatskoj i jedan koji vodi njegova obitelj na Kosovu.

“Mi živimo ovdje i životi su nam potpuno različiti od njihovih. Svaki put kad idemo na Kosovo za mene je to izazov, ali i teško, naporno i vrijedno iskustvo. Kada stignemo tamo, on se naglo vrati u život kakav je živio prije i neke stvari u ponašanju promjeni. Primjerice, žene i muškarci se druže i razgovaraju u različitim prostorijama kuće, odvojeni jedni od drugih. Kada sam mu na to ukazala i sam se iznenadio, jer nikada prije to nije primijetio”, kazala je.

Mirjana je slično primijetila i kod svog supruga – naime, kada dođu u Libanon on jako puno vremena posveti obitelji, puno više nego na ovim prostorima. No u Libanonu obitelj shvaćaju kao širi pojam od onoga što mi poznajemo u Hrvatskoj. Svako jutro, njen suprug bi otišao svojim roditeljima s kojima bi proveo dobar dio dana. Njegova obitelj prihvatila ju je od početka. U Libanonu vole i poštuju strance/kinje, bez obzira bili oni ‘siromašni’ iz ‘istočnog bloka’ ili ‘bogataši’ sa zapada, dok se u Hrvatskoj čak i strance/kinje dijeli na bolje i lošije. Tea se slaže i kaže: “Da sam se udala za Šveđanina, svi bi rekli da sam dobro upecala. Ovako stalno moram objašnjavati zašto sam se udala za Mirsada“.

Mirjana, slušajući Teu, kaže kako danas puno bolje razumije svoje roditelje i njihove strahove. Suprug i ona su se vjenčali u Zagrebu, a željeli su to ponoviti i u Libanonu u koji su došli kada je njihov sin imao 4 mjeseca. Tamo su dobili malu novčanu kaznu, jer su konzumirali vezu prije formalnog braka. Da bi se vjenčali u Libanonu, ona je morala prijeći na islam što formalno nije bio problem ni za nju ni za supruga – oboje su ateisti. Sve što je morala reći je: “Postoji samo jedan Bog, a njegov je prorok Muhamed”. Međutim, neke djevojke iz bivše Jugoslavije koje su bile vjernice vraćale su se i po nekoliko puta jer nisu mogle izgovoriti tu rečenicu.

Obje se slažu da su interkulturalni brakovi prekrasni i iako je puno lakše imati takav brak u Hrvatskoj nego u muslimanskim zemljama, još je dugi put pred našim društvom. Najveća su prepreka naravno predrasude i stereotipi prema Arapinima/kinjama ili Romima/kinjama te konstantna potreba okoline da preispituju njihovo porijeklo. Dok su Teini prijatelji bili uvjereni da će se na Kosovu njihova svadba odvijati na konjima, Mirjanini susjedi 80-ih godina strašno su ju žalili jer će ‘imati desetero djece obzirom na to da je udana za Arapina’. Mirjana i suprug danas imaju troje djece, njeni susjedi po četvero i više, ali njihova se percepcija nije promijenila. Glavni argument kojim su Teu poznanici odgovarali od udaje je bio: “Bit će ti teško u tvojoj okolini, misli na svoju djecu”, ne shvaćajući da upravo oni tvore tu okolinu. No, percepcija se polagano mijenja s upoznavanjem njenog supruga koji je zanimljiva i pozitivna osoba.

Ipak, obje savjetuju (prvenstveno) ženama da puno razgovaraju s partnerima prije ulaska u brak i informiraju se o običajima, ali i svojim pravima (primjerice u muslimanskom svijetu nakon razvoda braka djeca pripadaju ocu, dok su u Hrvatskoj pravne prakse drugačije). Važno je pronaći kompromis između slobode i poštovanja. Na kraju su poručile kako je najbitnije imati sličan svjetonazor s osobom s kojom se ulazi u brak, a tada i stvari u okolini sjedaju na svoje mjesto.

Živahne, žestoke, lepršave, cmizdrave, histerične

Posted on by sdadmin

Jeste li ikada čuli/e da je muškarac histeričan? Jeste li ikada smatrali/e muškarca koji vam govori svoje mišljenje robom vlastitih hormona, ili da taj ‘baš puno zanovijeta’? Vjerojatno niste. Dok je žena smatrana ‘oštrokondžom’, muškarca se redovito percipira kao odlučnog šefa koji zna što je najbolje za cijeli tim. Dok je ona ‘histerična’, on je ‘strastven’. Društvo ima dvostruke kriterije kada promatra ponašanje žena i muškaraca i licemjerno jedno opravdava, a drugo kritizira. Zato nam je The Guardian pobrojao neke od najčešćih epiteta kojima se opisuju žene u javnom životu, a koje isto tako nikada nećete naći uz muške imenice.

Živahnost

“Živahna? Meni najmanje draga riječ. Jeste li ikada čuli/e da je muškarac živahan? Teško da jeste”, rekla je u intervjuu Daisy Lewis, glumica u ulozi učiteljice u dramskoj seriji Downton Abbey. Živahnost. Zvuči kao kompliment – iz nekog razloga, uvijek me podsjeti na one žene iz Drugog svjetskog rata koje su nosile traperice i ruž dok su, sigurne u sebe, mijenjale gume na autu. No zapravo, iza ovog izraza krije se omalovažavanje jednog roda. U njihovom vodiču za političarke i njihovo uspješno dobivanje medijskog pokroviteljstva, Women’s Media Centre navodi termin ‘živahna’ kao riječ koju se treba izbjegavati (čak je izjednačena s ‘hrabrica’, koju nitko nikada ne bi trebao koristiti pri opisu osobe), navodeći kako se ta riječ koristi u opisu osoba i životinja koje nisu prirodno jake ili značajne. Vodič potom citira Michael Geisa, autora studije Jezik politike, u kojem kaže: “Mogli bismo nazvati pekinezera živahnim, ali nikako taj izraz nećemo upotrijebiti za, primjerice, dogu”.

Žestoka

Još jedna riječ koja se na prvi pogled čini pozitivnom, no kada razmislimo malo bolje, možemo vidjeti sličnost s prijašnjim terminom. Živahne i/ili žestoke su one žene koje se ne ponašaju onako kako bi se sve žene ‘trebale’ ponašati. Obje su problematične, no ‘žestoka’ je možda problematičnija jer se popularno koristi u stvaranju stereotipa ‘ljutite crnkinje’.

“Taj stereotip ‘rječite’, vatrene i glasne crnkinje ne samo da je jednodimenzionalan, već nas lišava same ljudskosti”, napisala je Reni Eddo-Lodge komentar o novom Američkom reality show-u u kojem se bjelkinja konstantno prepušta grupi ‘vatrenih, žestokih crnkinja’ dok joj one ‘sređuju’ izgled, pod sloganom da u svakoj bjelkinji čući ratoborna, ljutita crnkinja koja samo čeka pravi čas da se oslobodi. Reni nastavlja dalje: “Ovaj nam stereotip ne dozvoljava da budemo ranjive. Ne dozvoljava nam da pokleknemo, da se osjećamo slabe ili vrijedne zaštite”.

Na svome blogu, Bridget Minamore je napisala izvanredan komentar o spomenutom reality show-u. “Sinonimi za ‘žestoku’ su svirepa, bijesna, nasilna, ljutita, silna i snažna. Ako cijeli svijet vjeruje da morate biti sve to samo zato jer ste žena s tamnom kožom, ne biste li i vi to smatrali nepravednim? Jednostavno je: prestanite se obraćati ‘žestokoj crnkinji’ u vama. Ona ne postoji, a što više vjerujete da je ona tu, više štetite stvarnim crnkinjama, žestokima ili ne”, pojasnila je svoj stav.

Šefovanje

Ban Bossy kampanja kaže: “Kada se dečko ističe u nečemu, naziva ga se vođom. No kada djevojka napravi isto, riskira da je se smatra sklonom šefovanju. Riječi poput ‘šefovanje’ u ovom kontekstu šalju jasnu poruku da male curice ne dižu ruku i da se prilagode mišljenju drugih”. Kampanju koja želi potaknuti ljude da razmisle prije korištenja ovakvih termina (i, konačno, da ih uopće ne koriste), pokrenula je ove godine Sheryl Sandberg uz potporu brojnih poznatih žena. Ipak, naišla je na kritiku koja je spočitavala da je cijela kampanja autoritarna i, dakle, sklona šefovanju. Krivo. Često je najjednostavniji test za samopreispitivanje onaj da se zapitamo bismo li neki  od navedenih izraza upotrijebili za označavanje heteroseksualnog, bijelog muškarca. U slučaju šefovanja, gotovo je sigurno da to ne bismo. Angela Merkel često je nazivana sklonom šefovanju, dok bi bilo gotovo nezamislivo čuti taj izraz povezan s nekim drugim premijerom i/li kancelarom.

Lepršavost

Riječ toliko ženstvena da priziva sliku čipkastih suknji. Ne možete odlepršati iz razgovora noseći muževnu odjeću poput svemirskog odijela ili sigurnosne maske. Za to su potrebni ukrasi, zviždeće suknje i živahna frizura. Čak i ako govorimo metaforički, pa je zbog toga ovo jedan od izraza usmjeren isključivo prema ženama. I ponekad gej muškarcima, otkrivajući homofobnost govornika. 

Zanovijetanje

Prepoznavši potencijalno tržište među muškarcima s kvocavim ženama, lanac dućana River Island počeo je prodavati čepove za usta u obliku nogometnih lopti. Urnebesno, zar ne? No ako su uistinu žene te koje neprestano ‘kvocaju’, to bi možda moglo biti zato što su žene te koje još uvijek rade preko 70 posto kućanskih poslova u obitelji. Jednostavna matematika. Kao članica kućanstva u kojem je podjela poslova približno ravnopravna, a ja sam ta koja ima aljkav stav prema kućanskim poslovima, mogu tvrditi da i muškarci mogu biti itekakva zanovijetala. Podizanjem svijesti i davanjem jednakih prava muškarcima pri obavljanju kućanskih obveza i oni bi mogli postati kućna gunđala. Možda će tada upotreba tog i sličnih izraza početi opadati. Eto, riješeno. 

Cviljenje

Često upotrebljavan izraz za pse ili novorođenčad. Meni su dragi oboje (više psi), ali osobno ne želim biti uspoređena s njima. Slični izrazi su ‘prenemaganje’ ili ‘cmizdrenje’. U njenom filmu Miss Representation, o načinima na koje su žene prikazane u medijima, Jennifer Siebel Newsom istaknula je kako su mišljenja političarki često prikazivana kao prenemaganje, dok političari samo izražavaju vlastito mišljenje.

Histerija

Samo jedan od nekoliko izraza, uključujući ’emocionalna’, ‘iracionalna’ i ‘kreštava’, koji opisuju istu stvar: ‘luda baba’ ili ‘žena koja upravo ima mjesečnicu’. Histerija je stoljećima bila dobar način za opis žene koja je ljuta, javno iskrena ili se ponaša na neki od načina koji nisu dolični ‘damama’. Hipokrat je za to okrivio žensku utrobu koja je, po njegovu vjerovanju, imala sklonost lutati po ženskom tijelu, ostavljajući pustoš iza sebe (migratorni organ na krivom mjestu će napraviti tako nešto što će znati svatko s osnovnim znanjem prve pomoći). Kao psihički poremećaj, histerija je uklonjena iz DSM, standardiziranog pregleda svih psihičkih poremećaja znanih ljudima, tek 1980. Upravo tako, 1980.  Unatoč tome, bezbrojni reporteri i komentatori su više nego zadovoljni s nastavkom dijagnosticiranja žena u javnom životu tom izmišljenom bolesti, čija je žrtva, uz mnoge druge, bila i Hillary Clinton. Tijekom njezine izborne kampanje, Glenn Beck s CNN –a objasnio je javnosti: “Nakon što je desetljećima skidala svaki trag emocija, ženstvenosti i ljudskosti, Hillary Clinton doživjela je slom i zapravo zaplakala”.

“Riječi koje najviše idu na živce su one koje potajno potkopavaju uspješnu ili jaku ženu”, rekla je Laura Bates, osnivačica Everyday Sexism Project, “koje prikupljaju i katalogiziraju najgore i najpodmuklije primjere seksizma u svakodnevnom životu”.

“Kada muškarac strastveno predstavi svoje stajalište ili misao, ne riskira biti etiketiran kao histeričan ili kreštav. Kada je muškarac uspješan u svom poslu, mala je šansa da će ga se etiketirati kao žderača žena, kao da je njegov uspjeh mogao doći samo preko leđa i kroz krevet njegovih kolegica. Ovakvi izrazi potajice potkopavaju snažne žene i šalju lošu poruku djevojčicama i mladim ženama kako je biti uspješna nešto negativno”, zaključila je.

Majka 

Nevjerojatno je koliko je povijest nečijeg reproduktivnog sustava važna stavka u životopisu ako ste žena u javnoj sferi. A onda, nakon što ste posjedovali ‘utrobu koja umjesto da je svaki mjesec lutala po vašem tijelu’, u sebi je držala pravo ljudsko biće, do kraja svog života pitat ćete se možete li imati i jedno i drugo. Nedavno je u novinskom napisu izvješteno da bi Rona Fairhead, izvršna direktorica Financial Times grupe, te članica izvršnih odbora korporacija poput HSBC i PepsiCo, mogla postati članica odbora BBC Trusta. No, umjesto da su mediji spomenuli njezinu uspješnu karijeru, članci su redom bili naslovljeni Majka troje djece sprema se voditi BBC. Claire McCann, koja je tweetala članak kampanji Everyday Sexism Project, komentirala je s uzdahom: “Biti majka je uistinu najvažnija informacija o poslovnoj karijeri jedne žene”. Dotična majka troje djece je od tada dobila posao direktorice BBC Trust. Sada je samo pitanje vremena dok korporacija ne krene s 24-satnim prikazivanjem CBeebies.

 Preveo i prilagodio Ivan Bauernfreund

 

Radnička fronta traži nacionalizaciju INA-e

Posted on by sdadmin

Ovih dana svjedočimo još jednom vrlo poznatom obrascu iz posljednjih 25 godina – riječ je o privatiziranom poduzeću u kojem se počelo govoriti o zatvaranju dijela pogona i otpuštanju radnika i radnica. Javnost negoduje, vlast fingira brigu za radnike i ‘nacionalne interese’, stručnjaci/kinje ‘traže rješenja’, a radnici i radnice u zadnji čas kreću u proteste, zahtijevajući spašavanje svojih radnih mjesta, ali bez konkretne ideje kako da se prema svemu postave. Situacija je toliko tragikomična da dio medija skoro pa da pravi heroje od trojice članova uprave INA-e koji su otišli sa sjednice, srušivši tako kvorum i onemogućivši donošenje odluke o zatvaranju sisačke rafinerije.

Potpuno je jasno da bi zatvaranje sisačke rafinerije nafte, kao i one riječke u bliskoj budućnosti, što se već najavljuje, bilo katastrofalno. U prvom redu bi nastradali sami sisački radnici i radnice, a u drugom redu bi to bila tragedija za već u zadnjih četvrt stoljeća potpuno devastirani Sisak. Osim toga, gledano iz šire perspektive, to bi samo povećalo ukupan broj nezaposlenih, koji je puno veći od službene brojke (koja ne uključuje one koji su s liste nezaposlenih neopravdano izbrisani) i vjerojatno se kreće negdje oko pola milijuna ljudi. Također, zatvaranjem sisačke, a onda za njom i riječke rafinerije, čitava bi zemlja ostala bez ijedne rafinerije nafte i ovisila bi o uvozu naftnih derivata. To je očito i plan mađarskog MOL-a, koji INA-ina postrojenja u Hrvatskoj želi pretvoriti obične prostore za skladištenje te svu naftu u Hrvatsku plasirati iz svojih postrojenja u Mađarskoj. To je i razumljivo – MOL se, kao i sve korporacije, brine isključivo za svoj profit, a energetska neovisnost, strateški industrijski interesi, radnička prava i zaposlenost u Hrvatskoj mu ne igraju nikakvu ulogu.

Nekoliko je tu tragičnih stvari. Kao prvo, INA nikada nije smjela ni biti privatizirana. Za to je dovoljno navesti podatak da je INA u 2013. bila među 10 najvećih kompanija u jugoistočnoj Evropi po visini ukupnih prihoda. Takvu prodaju zlatne koke i strateški bitne kompanije mogu nemušto opravdavati samo zaslijepljeni tržišni talibani. Da bi stvar bila gora, MOL je do upravljačkih prava u INA-i došao nezakonito – podmitivši bivšega premijera Sanadera s 10 milijuna eura, za što je ovaj već osuđen na sudu. Osim toga, MOL vrlo otvoreno krši i ugovor iz 2003, po kojem se on, kao strateški partner, bio obavezao ne zatvarati nego povećati kapacitete rafinerija u Sisku i Rijeci i investirati u njih.

Sve rečene informacije nisu nikakva ni tajna ni novost. Dapače, mito Sanaderu i kršenje ugovora od strane MOL-a često spominje i sam ministar Vrdoljak, koji u javnosti pokušava izgraditi imidž čvrstog borca za ‘hrvatsku stvar’. Ali nitko iz vlasti, a također niti itko od naftnih eksperata ili komentatora po medijima, ne usuđuje se izići iz zadanih ideoloških okvira i iz svega rečenoga izvući jedini logični zaključak i rješenje za problem s INA-om. Ključna je činjenica to da MOL ne samo da ne poštuje svoje prvotne ugovorene obaveze, nego je još i mitom došao do upravljačkih prava. Ako, dakle, MOL tako bezobzirno krši dogovorene obaveze i ako zbog toga čitava zemlja dolazi u još goru ekonomsku poziciju zbog dodatnog povećanja nezaposlenosti i gubitka strateški bitne industrije, nije li tu onda jedno rješenje očito – da se MOL-u ‘zahvali na suradnji’ i da se ta ‘suradnja’ jednostavno prekine. Preciznije rečeno – jedini konkretan zaključak koji se iz svega ovoga može izvući jest da INA pothitno mora biti nacionalizirana, tj. eksproprirana od MOL-a bez odštete, i vraćena u državno vlasništvo. Ako MOL ne poštuje svoje ugovorne obaveze i do upravljačkih prava dolazi mitom, red je da mu se na takve postupke odgovori istom mjerom i da se pritom zaštite ne samo radnici INA-e, nego i interesi čitavoga društva. Nije li suludo misliti da su interesi jedne korporacije, koje ona štiti na višestruko ilegalne načine, važniji od interesa čitavog jednog društva?

Naravno, takav potez, koliko god on zapravo bio logičan i opravdan, ne može se očekivati ni od trenutnih hrvatskih vlasti, ni od onih koji na nju iz opozicije pretendiraju, a koji imaju potpuno jednak ekonomski ‘program’ kao i vladajuća koalicija – čekaj strane investicije koje nikako da stignu i prodaj što god možeš, a onda se čudi da se radnici otpuštaju, a u proračunu više nema novca. Sve naše vlasti su dosad prije svega čuvale interese ponajprije krupnog stranog kapitala (u suradnji s njegovim servisima poput EU, MMF-a, Svjetske banke i WTO-a) te u manjoj mjeri novonastalog domaćeg krupnog kapitala (tj. tajkuna). O interesima većine društva, kao što i sada vidimo na primjeru radnika rafinerije Sisak i samog Siska, naše kompradorske vlasti nikada nisu vodile računa. Stoga i ne treba gubiti vrijeme na apeliranje vlastima ‘na razum’ i slične tričarije. Jedini koji se mogu izboriti za svoje interese su sami radnici INA-e (i u Sisku i u Rijeci), njihovi sugrađani i sugrađanke i svi/e mi ostali koji ne pripadamo političko-ekonomskim elitama i živimo od svog rada, a na koje će sve to negativno utjecati. A da bismo se uspješno mogli izboriti za svoje interese, prvo ih treba moći jasno artikulirati. Zahtjev bi morao biti samo jedan – umjesto apstraktnih apeliranja na vlasti da ‘sačuvaju radna mjesta’ i naivne nade da će se netko iz vlade, uprave INA-e ili MOL-a smilovati, treba stvari preuzeti u svoje ruke i beskompromisno tražiti nacionalizaciju INA-e. Kako će se to postići – protestima, javnom kampanjom ili radničkom okupacijom rafinerija – potpuno je svejedno. Ako se radnici i radnice INA-e, i nas svih ostalih 99% s njima, sami/e ne izbore za svoja prava i radna mjesta, nitko ih im neće pokloniti. Kome se ovakvi stavovi čine ‘radikalnima’, neka promisli je li bolje na vrijeme biti ‘radikalan/na’ ili se kasnije kajati što smo još jednom nasamareni/e od politike i krupnog kapitala?

Irak leti i sanja!

Posted on by sdadmin

Iraq Body Count i dalje pažljivo broji mrtva tijela svakoga dana, pa je tako u rujnu  u Iraku poginulo oko 2.000 civila. Od početka američke invazije 2003. godine, dokumentirano je gotovo 150.000 poginulih civila. Daleko je ovaj izmučeni Irak od svoga zlatnog doba, kada je u Kući mudrosti ‘tinta znanstvenika bila više sveta no smrt mučenika’; kada je Bagdad bio centar učenja i mjesto u kojem su se rađale priče iz tisuće i jedne noći. Daleko je sve to i teško je naći čaroliju života, razlog za život uopće. Kako je pričao Mohammed Hayawi, koji je godinama prodavao knjige u najpoznatijoj bagdadskoj ulici knjiga al-Mutanabbi (i u istoj poginuo, zajedno s knjigama i dućanima koji su mirisali po čaju, papiru i čežnjama): “Mi ne želimo čuti eksplozije, ne želimo više slušati o napadima, želimo biti u miru. Irački čovjek samo želi nasloniti glavu na jastuk i osjećati se opušteno”.

Pa ipak, upravo iz tog izmučenog Iraka dolaze fotografije koje me tjeraju da razmišljam o šećernoj vuni, o bosim nogama na cementu – o slobodi, onoj iz djetinjstva. Jamal Penjweny, Iračanin i Kurd, fotograf i redatelj, počeo je karijeru kao mladi zanesenjak, slikajući i izrađujući skulpture. Ubrzo je shvatio kako je fotografija ono čime se želi baviti i iako je pokrivao velike novinarske teme, poput ilegalne trgovine oružjem i posthumne prisutnosti Sadama Huseina u iračkom društvu, njegove najpoznatije fotografije su pomalo drugačije. U njima protagonisti/ce pričaju o svojim mladenačkim snovima i željama, skaču visoko u zraku i smiju se – na trenutak lete i zaboravljaju na okove tla. Za Penjwenija – narod Iraka leti i sanja, i puno je više od rata koji mu se događa.

Nakon bavljenja kiparstvom i slikarstvom, gotovo odjednom si započeo svoju fotografsku karijeru i upravo si po svom fotografskom radu danas najpoznatiji. Kada se dogodio taj preokret ka fotografiji i zašto?

Moj fotografski rad zapravo je započeo s idejom da vizualno izvještavam o životu u Bagdadu i životu na samoj granici s Iranom, da radim nešto direktno, ‘s terena’. Nakon tih početaka, sve se nekako prirodno razvijalo, u nastajanju, i počeo sam razmišljati o dugotrajnim konceptima i idejama pa se moj fotografski rad pretvorio iz šture dokumentacije u više – manje umjetnički projekt. Sve se to odvijalo sponatno, tako je dolazila i inspiracija, jer nikada nisam bio tek puki promatrač u svom radu, već sam bio dio svega, dio fotografija koje stvaram.

Mnogi tvoji projekti, poput I wish (‘Da bar’) i Iraq is flying (‘Irak leti’) bude dobre duhove djetinjstva – bezbrižnost, slobodu, sanjarenje. Otkud ti inspiracija za takve projekte?

Moj rad je često putovanje kroz vrijeme, upravo u dane djetinjstva. Kada sam bio mali, u mom selu nije bilo struje i često sam zvao stare ljude iz sela da dođu k meni i pričaju mi priče o životu i ljepotama života. Svi lijepi prizori u mojoj glavi potječu iz tih dana i to najveća inspiracija u mom radu.  

{slika}

U tvom projektu I wish (‘Da bar’) upoznajemo starije muškarce i žene koji nam predstavljaju svoje mladenačke snove. Svi su sanjali da će biti poznati/e sportaši/ce. Fotografirao si ih sa slikama njihovih sportskih heroja/heroina. Uzimajući u obzir da putovanje kroz neostvarene snove može biti bolno i neugodno za mnoge − otkud želja za takvim projektom, koji je bio tvoj cilj?

U I wish (‘Da bar’) sam fotografirao ljude iz ruralnih sredina Iraka, kopajući zapravo njihovim snovima iz djetinjstva. Svim je njima zajednička želja za sportskim uspjehom, ali i činjenica da su naišli na prepreke koje nisu mogli preskočiti – uglavnom siromaštvo i fizičke ozljede. Čovjek u planinama je htio biti poznati plivač, ali se rodio u selu (iz kojeg nije otišao) bez bazena, bez rijeke i mora. Čovjek koji prodaje benzin na magarcu oduvijek je htio biti vozač relija, itd. Svaka fotografija zapravo predstavlja želju da budemo nešto više. Međutim, život nije animacija i ponekad ne možeš nacrtati sve što želiš. Kroz ovaj sam projekt htio svima podariti barem jedan trenutak slave, trenutak u kojemu će odglumiti svoj san pa će tako barem na trenutak biti ostvaren.

{slika}

U Iraq is flying (‘Irak leti’) koncept je bio jednostavan. Zamolio si ljude da skoče u zrak i zaborave na sve na trenutak. Reci mi nešto više o samom projektu i realizaciji istog.

Zbilja vjerujem da svatko od nas nosi dijete u sebi. Kada sam bio mali, obožavao sam skakati, bez ikakvog razloga i objašnjenja, jednostavno sam volio gledati svijet s visine. Htio sam se popeti na najveću kuću, skakati u zrak, gledati cestu, kuće, čitav grad. Sada često letim i vidim čitav Irak kroz mali prozor aviona, ali više nema uzbuđenja i sve mi nekako djeluje drugačije. Čini mi se da su jedini trenutci kada letimo, oni kada se natječemo u nekim drugim igrama, punu drugačijima od nevinosti djetinjstva. Kako bih se vratio u te trenutke – zamolio sam ljude da skaču, veoma jednostavno, kako i treba biti s nekim velikim srećama. Htio sam uhvatiti drugačiji Irak, bezbrižan i sanjarski, makar na trenutak.

{slika}

Što želiš postići svojim radom, koja bi bila najveća želja i nagrada za tebe kao umjetnika i aktivista?

Moj rad je neizostavno vezan uz činjenicu da sam osoba koja dolazi s iračko – iranske granice, iz kurdskog sela, mjesta koje gotovo nitko ne bi ni znao kao dio Iraka. U takvoj neposrednoj blizini granice, ‘država’ gubi smisao, (za)dani identiteti i jezici se miješaju, i svi smo zapravo muškarci i žene koji dijele zajedničku priču, priču koja poništava nacionalnost, rasu, rod, religiju. Stoga mi je jako bitno da moj rad ruši stereotipe, da nudi drugačiji pogled. Prošlo je više od deset godina od invazije, mijenjala su se vodstva, ali ovo desetljeće iza nas govori koliko se malo toga zapravo promijenilo. Mnogo je problema u iračkom društvu, što vanjskih, što unutarnjih, a kao dio društva – umjetnik mora upozoravati na te probleme, dovoditi u pitanje prakse kojima je cilj razdvojiti ljude i zatvoriti ih u unaprijed definirane identitete i suprotstaviti se strahovima koji se kriju iza takvih praksi. Svi/e protagonisti/ce u Saddam is here (‘Sadam je ovdje’), dolazili/e oni/e iz Bagdada, Erbila, Basre ili Falluje , svi su oni ljudska bića koja dijele zajedničku prošlost, iračku prošlost straha, koja nažalost, u tom smislu – nije prošlost. Samo zajedno možemo prebroditi te trenutke i sve ovo što nam se sada događa. Želim ljude podsjetiti da smo svi mi u Iraku, kao i svi drugi na svijetu – ljudska bića, želim skrenuti pozornost na ono što nam je svima zajedničko – poput bezbrižnosti skakanja ili snova iz djetinjstva. Time, nadam se, umjetnost može potaknuti na promjene.

{slika}

 

 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org