sdadmin

Ustavni sud: Referenduma o ćirilici neće biti!

Posted on by sdadmin

REFERENDUM o ćirilici neće se održati zato što je predloženo referendumsko pitanje protuustavno, odlučio je Ustavni sud RH.

Ustavni sud takvu odluku donio je na jučerašnjoj sjednici, potvrdio je za HRT sudac Ustavnog suda Miroslav Šeparović. Ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja od Ustavnog suda tražio je Sabor.

Ustavni sud također je odlučio da Gradsko vijeće Vukovara u roku od godine dana mora u Statutu grada propisati i urediti individualna prava pripadnika nacionalnih manjina na službenu uporabu svog jezika i pisma, ali na način da se, poručuje su, “uvažava potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije”.

Također, Vlada je dobila rok od godinu dana da donese izmjene i dopune Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. Ustavni sud Vladi je naložio da se u tom zakonu uredi prikladni pravni mehanizam koji će se primjenjivati u slučajevima kada jedinica lokalne samouprave opstruira provođenje zakona. Tijekom tih godinu dana, poučio je Ustavni sud, Vlada ne smije prisilnim mjerama provoditi odredbe važećeg zakona u Vukovaru.

Iljkić: Odlukom Ustavnog suda možemo biti i zadovoljni i nezadovoljni

U Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara kažu da nisu zadovoljni zbog odluke Ustavnog suda da referendumsko pitanje o ćirilici nije u skladu s Ustavom jer neće svoju ideju moći realizirati na razini cijele Hrvatske, ali napominju kako mogu biti i zadovoljni jer je Ustavni sud potvrdio neke njihove stavove.

“Ne bih odluku Ustavnog suda shvaćao previše tragično te mislim da njome možemo biti i zadovoljni i nezadovoljni”, izjavio je Hini Stožerov povjerenik za pravna pitanja Vlado Iljkić.

Naglasivši kako odluku Ustavnog suda još nije vidio nego o njoj zna samo iz medija, Iljkić je rekao kako su u Stožeru dakako nezadovoljni što je Ustavni sud referendumsko pitanje stožera proglasio neustavnim te kako je “sada očito da Stožer sukladno toj odluci neće svoju ideju moći realizirati na razini cijele Hrvatske”.

“I dalje smatramo da je hrvatskim građanima trebalo prepustiti da odluče o tom pitanju, ali sada Ustavni sud, ukoliko sam dobro razumio, cijelu stvar ‘spušta’ na razinu Gradskog vijeća Vukovara odnosno Grada Vukovara”, rekao je Iljkić, ponovivši kako inicijativa Stožera za održavanjem referenduma nije bila uperena protiv prava niti jedne nacionalne manjine.

“Možemo međutim biti zadovoljni činjenicom da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio neke stavove Stožera poput onoga da pitanje dvojezičnosti nije temeljno ljudsko nego prvenstveno političko pitanje”, kazao je.

Po njegovim riječima, dio političara, medija i udruga civilnog društva posve neutemeljeno pokušava izjednačiti individualno ljudsko pravo na privatnu i javnu uporabu vlastitog jezika i pisma s kolektivnim političkim pravom na službenu uporabu jezika i pisma nacionalne manjine. To kolektivno pravo nacionalne manjine mogu, ali ne moraju imati i, kaže Iljkić, u velikom broju država i nemaju ili imaju to pravo kada čine najmanje polovinu stanovnika jedinice lokalne ili regionalne samouprave.

 

Iljkić: Imam osjećaj da Ustavni sud odluke donosi više po politici, a manje po pravu

“Ustav Estonije propisuje da manjine mogu pod određenim uvjetima tek kada prijeđu 50 posto stanovništva koristiti svoj manjinski jezik u lokalnoj samoupravi, ali samo kao radni jezik. Ako to može biti tako propisano u Estoniji, ne vidim razloga da i Hrvatska kao članica EU po tom pitanju bude manje suverena”, kazao je Iljkić rekavši kako ponekad ima osjeća da Ustavni sud RH odluke donosi “više po politici, a manje po pravu”.

Iljkić je podsjetio kako je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara u prosincu 2013. prikupio više od 526.549 pravovaljanih potpisa birača za raspisivanje referenduma na kojem bi se birači pitali žele li da se Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina propiše da pravo na ravnopravnu službenu uporabu svog jezika i pisma manjine ostvaruju u sredinama u kojima čine više od polovice, umjesto sadašnje trećine ukupnog stanovništva.

Osim što je referendumsko pitanje Stožera za obranu hrvatskog Vukovara o ćirilici proglasio neustavnim Ustavni sud danas je vukovarskom Gradskom vijeću naložio da u roku od godine dana riješi pitanje dvojezičnih ploča na način da Gradsko vijeće propiše u kojim bi se vukovarskim četvrtima dvojezični natpisi trebali postaviti.

Vladu je Ustavni sud obvezao da u godinu dana od objave ove odluke u Narodnim novinama uputi u parlamentarnu proceduru izmjene i dopune Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u kojima će urediti prikladan pravni mehanizam za slučajeve kad predstavnička tijela jedinica lokalne samouprave ne provode obveze iz tog zakona, odnosno opstruiraju njegovu provedbu.

Do donošenja izmjena i dopuna Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina nadležna državna tijela neće provoditi taj zakon na području Grada Vukovara uporabom prisilnih mjera, navodi se u odluci Ustavnog suda, prenosi index.hr.

Podsjećamo, građanska inicijativa koja sebe naziva Stožer za obranu hrvatskog Vukovara prikupila je oko 650 tisuća potpisa za referendum kojim su iz Vukovara namjeravali izbaciti dvojezične table.

Ova inicijativa je predlagala da manjine pravo na ravnopravnu službenu uporabu svog jezika ostvaruju samo u sredinama zu kojima čine više od 50 posto stanovnika. Prema trenutnim odredbama zakona, dvojezičnost se primjenjuje u sredinama u kojima nacionalna manjina čini trećinu stanovništva.

Josipović i Bauk pozdravili odluku Ustavnog suda

Predsjednik Republike Ivo Josipović i ministar uprave Arsen Bauk pozdravili su danas odluku Ustavnog suda koji je referendumsko pitanje Stožera za obranu hrvatskog Vukovara o ćirilici proglasio neustavnim, a vukovarskom gradskom vijeću naložio da u roku od godine dana riješi pitanje dvojezičnih ploča.

“Ustavni sud je po mom sudu donio na Ustavu utemeljenu odluku, ali i odluku koja je mudra s aspekta regulacije društvenih odnosa”, rekao je predsjednik Josipović za HTV.

Josipović smatra zaista mudrom odluku da se onaj dio koji se odnosi na modalitete kako treba odluku o implementaciji prava na ćirilično pismo realizirati u nekim osjetljivim područjima u domovini.

Podsjetio je i da je i on, kada se govorilo o postavljanju tabli, rekao da to treba učiniti kroz dijalog, međusobno uvažavanje te učiniti i to da Vukovarci i branitelji sami sudjeluju u tome.

Ministar uprave Arsen Bauk rekao je da je odluka Ustavnog suda, barem prema obrazloženju koji je Hrvatski sabor uputio prilikom upućivanja pitanja Ustavnom sudu, očekivana, barem za većinu u Saboru.

Osim te odluke Ustavni sud je potvrdio stajalište Ministarstva uprave i Vlade RH o tome da su izmjene Statuta Grada Vukovara, kojim je područje grada u potpunosti izuzeto od primjene dvojezičnosti, utemeljene i da je Vlada bila u pravu, napisao je Bauk na svojoj Facebook stranici.

HDZ: Poštujemo odluku Ustavnog suda

HDZ je danas priopćio kako poštuje odluku Ustavnog suda koji je neustavnim proglasio predloženo referendumsko pitanje Stožera za obranu hrvatskog Vukovara o dvojezičnosti, ističući kako nisu za umanjivanje bilo čijih prava, ali će i dalje inzistirati na poštivanju cijeloga Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, čiji je sastavni dio i članak 8., na koji se, kažu, osvrnuo i Ustavni sud u svojoj odluci.

“Pitanje referenduma nikada se ne bi niti otvorilo da aktualna vlast nije ignorirala članak 8. i protuzakonito postavljala dvojezične ploče u Gradu Vukovaru”, naglašava HDZ u priopćenju i još jednom traži da se Vlada, ali i predsjednik RH Ivo Josipović “napokon očituju o nepoštivanju članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina na području Grada Vukovara”.

“Njihovo kontinuirano oglušivanje i pokušaj da se taj problem prikrije potvrda je ispravnosti stajališta HDZ-a”, stoji u priopćenju HDZ-a kojeg je potpisala glasnogovornica Dajana Antonija Bebek.

Političke stranke: Odluka Ustavnog suda mora se poštivati

Političke stranke poručile su danas kako se odluka Ustavnog suda, prema kojoj referendumsko pitanje o ćirilici nije u skladu s Ustavom, mora poštivati.

“Ustavni sud je Ustavni sud i njihove se odluke moraju poštivati”, rekla je predsjednica HSP-a Ante Starčević Ruža Tomašić za Hinu.

Mišljenja je međutim kako Stožer za obranu hrvatskog Vukovara možda i nije najspretnije formulirao referendumsko pitanje.

Pitanje je, kaže, možda trebalo glasiti “Jeste li za to da se u Vukovar ne uvodi ćirilica dok se ne riješe svi problemi vezani za nestale i povrat imovine” ili pak “Jeste li za to da se Vukovar proglasi mjestom posebnog pijeteta”.

“Mi nismo protiv ćirilice, ali smo protiv ćirilice u Vukovaru jer se u tom gradu ćirilica poistovjećuje s agresijom”, poručila je Tomašić naglasivši kako se, sve što se u tom gradu događalo od 1991., događalo “pod ćiriličnom oznakom”.

“Odluka Ustavnog suda za nas je očekivana jer proizlazi iz Ustava i Ustavnog zakona kao i međunarodno preuzetih obveza RH”, kazao je SDSS-ov Milorad Pupovac dodavši kako je šteta što ta odluka nije došla i ranije jer bi, kaže, Hrvatska bila pošteđena dramatičnih političkih kampanja koje su vođene tijekom proteklih više od godinu dana i koje su unazadile političke i međuetničke odnose ne samo u Vukovaru nego i u cijeloj Hrvatskoj.

Nada se, kaže, da će odluka Ustavnog suda biti jasna poruka svima koji su odgovorni za to što je ta kampanja do sada vođena i da će biti dovoljno jasna onima koji nisu svjesni posljedica koje je ta kampanja imala za hrvatske političke i međuetničke odnose.

Predsjednica Hrvatskih laburista Nansi Tireli ističe da se odluka Ustavnog suda mora poštivati, ali i da se njome samo nastavlja agonija. “Plašim se da će ova odluka Ustavnog suda donijeti još veći nemir nego da se održao referendum, jer će neki protumačiti da se opstruira održavanje referenduma. Ipak se za održavanje referenduma izjasnilo 530.000 ljudi, koji će sada biti razočarani”, smatra Tireli.

GONG traži promjenu Zakona o referendumu

Za Dragana Zelića iz GONG-a odluka Ustavnog suda je i dobra i očekivana. “Smatrali smo, kao i neki drugi čimbenici u društvu, da referendumsko pitanje nije u skladu s Ustavom, da ograničava pravo pripadnika nacionalnih manjina te da se kosi s temeljnim vrednotama i narušava nacionalnu ravnopravnost”, kazao je Zelić.

Iz odluke se, kaže, vidi i određeni kompromisni ton koji je Ustavni sud dao po pitanju provedbe upotrebe ćirilice, manjinskog pisma na području grada Vukovara.

“Smatramo da Vlada i Hrvatski sabor moraju pod hitno uložiti sve napore da izmjene Zakon o referendumu i da se Ustavom reguliraju određene manjkavosti pravnog okvira o referendumu”, poručio je Zelić.

Organizacija društvenog prostora s uvažavanjem društvenih odnosa

Posted on by sdadmin

Ako bi društvo koje je nadišlo kapitalizam na ikoji način moglo postojati, morali bismo skovati drugačije društvene odnose  i stvoriti nove oblike društvene organizacije.

Što ako bismo konstantno organizirali naš društveni prostor tako da pridajemo važnost društvenim odnosima? Što ako bismo se posvetili entuzijastičnom cjeloživotnom učenju zbog čega bismo bili bolje obrazovani za revolucionarne pothvate, zbog čega bismo bili vrsta ljudi koja bi si mogla priskrbiti snagu i izdržljivost za bolje društvo –ono u kojemu bismo mi i naše zajednice uvijek postajali i bivali boljima?

Možete protestirati zbog navedenoga, protiveći se da je evidentno učiniti takvo nešto – kao u konstataciji, “Naravno da smo duboko zabrinuti zbog društvenih odnosa koji podupiru naše društvene prostore”! Unatoč tome, pozivam vas da se na sekundu zaista prisjetite vlastitih iskustava. Većina nas je imala previše loših iskustava pri prvom ulasku u određeni društveni prostor, pri čemu smo bili izloženi ispraznim i neprijateljskim pogledima u znak dobrodošlice – obično od tog trenutka sve ide nizbrdo. Međusobno uništavamo jedni druge unutar društvenih prostora na  različite načine, uz mnoštvo drugih bolnih oznaka koje su na naša tijela upisali bijelačka nadmoć, heteronormativnost, patrijarhat, diskriminacija ljudi s invaliditetom, naseljenički kolonijalizam, klasne razlike, prestroge identitetske politike i dugi niz raznih nasilnih politika. Recentna je pretpostavka da je oznaka “društveni prostor” (odnosno radikalna knjižara, društveni kafić, biciklopopravljaone itd.) već napravila sav posao za nas, pošto smo mi već sada savršeni akteri u našim savršenim alternativnim prostorima.

Zagonetka ponovne izgradnje samih sebe na način na koji pokušavamo ponovno izgraditi društvo puno nas brže stavlja u neugodan položaj nego li na mjestokoje bi nam omogućilo veće izglede za zajedničke načine življenja i raspodjelu dobara. Ta zagonetka također podiže iznimno visoke zapreke američkim društvenim pokretima i borbama: možemo li se izdići iznad naučenih ponašanja koja nam je usadila mitska priča o porijeklu i s njom povezan američki san o usamljenom pojedincu koji se bori protiv svih nedaća, dokazujući se kroz vlastita postignuća poput poduzetnog pionira? Možemo li savladati način na koji pokušavamo instrumentalizirati jedni druge, ‘valorizirajući’ druge pojedince kao stvari u odnosu na našu analizu troškova i koristi te tablicu strateškog planiranja i potreba pokreta – onih odnosa koje nam je kapitalizam nametnuo kao prirodne, učinio ih suptilnima i gotovo nevidljivima. Odviše je lako kriviti isključivo policiju ili državnu represiju zbog neuspjeha naših projekata, puno manje pokreta. Iznevjerili su nas, kao što smo mi iznevjerili njih.

Na neki način neuspjeh je uvijek prisutan, naravno. No, ako ne dozvolimo drugima – i samima sebi – pravo na pogreške; ako neuspjehe vidimo kao zastranjivanje ili, još gore, osudu cjeline nečijeg bića; ako vjerujemo da su neuspjeh i uspjeh odvojeni, stabilni trenuci; i ako mislimo da je biti čovjekom, biti nesavršenim pogrešno, tada smo izgubili. Tada smo izgubljeni.

Sve navedeno je razlog više koji nam ukazuje na nužnost ponovnog otkrivanja jedni drugih, u punoći i kompleksnosti naših nesavršenosti. Ukazuje i na prepoznavanje činjenice da će te nesavršenosti biti inherentne u revolucionarnoj transformaciji modernog društva – izgrađenog ne samo od hijerarhijskih institucija i sustavne eksploatacije, već i od oštećenih društvenih odnosa. Prema tome, naša je perspektiva usmjerena na neuspjehe koji su bitni.

Prijateljica Carla, umjetnica i nastavnica, zaključila je kako joj je cilj da joj projekti ne uspiju. Odnosno, otvorena je za mogućnost neuspjeha. Fantastično je promatrati Carline neuspjehe-u-akciji, način na koji izvlače ono najbolje iz ljudi, za njih same, ali i za druge. Carla stvara prostore kolaborativnog osnaživanja u suradnji s drugima, bez znanja što bi iz te suradnje moglo izroniti; ona ustraje na očuvanju različitih konteksta unutar kojih ljudi zajedno mogu otkriti potencijal tih prostora i sebe samih.

Sjediti s ugodnom nelagodom

Ovakvi eksperimenti neuspjeha pokazuju da konstantno riskiramo, tražimo opipljiv osjećaj sigurnosti ne igrajući uvijek na sigurnu kartu. Takva nelagoda nuka nas na istraživanje nečijih granica znanja i nazora na svijet, iskustava i navika. To za sobom povlači iskušavanje praksi koje streme ka etici koju cijenimo, čak i kada se spotičemo i uzastopce neuspijevamo.Podsjeća nas na transparentne pokušaje stvaranja određenih tipova projekata i zajednica unutar kojih želimo sudjelovati, s intencionalnošću, i uz ljude koji konstantno žude za samorefleksijom, uz sličnu intencionalnost; unutar kojih želimo biti otvoreni stalnom mozganju i uspješnom završavanju eksperimenata.

Ako smo dobri u neuspjesima, nadići ćemo sva ona suptilna, društvena ponašanja koja ometaju naše najbolje intencije i retoriku, omogućujući tako kreiranje uputa kako najbolje oblikovati bolje svjetove. Mnoštvo kreativnih trenutaka osvjetljavat će nam puteve ka napretku. Ako nam se posreći, povezivanje za kojim toliko žudimo – ljubav prema sebi i društvena ljubav združene s ljubavnom intimnošću – osjetit ćemo intenzivno i čvrsto.Naravno, neće svi biti međusobno zaljubljeni; no možda ćemo biti sposobni gajiti prijateljske i susjedske osjećaje prema svima. Zapamtit ćemo što znači ponovno biti čovjekom, u odnosu s drugima koji su također čovječni, humani.

Sve ovo lijepo zvuči dok o tome pričamo. No kako to izgleda prinaporima praktičnog djelovanja? Što stvara podlogu za povezivanje i građenje? Možemo li znati, s daleko manje sumnje nego u ovom trenutku, da postoje oni koji će vam čuvati leđa, posebice tijekom najdužih i najmračnijih dana?

Moja prijateljica Carla koja prihvaća neuspjehe, ili je intencionalno strastvena oko onoga što bih nazvala ‘dijeljenjem ranjivosti’ (nešto što se sve više čini krucijalnim političkim činom i istinskom direktnom akcijom), jedna je od suorganizatorica Sastanka o društvenim prostorima (Social Spaces Summit), održanoga u Vancouveru, u studenom 2013. godine u suradnji s divnom ekipom – Danijem, Anthonyjem, Kelseyjem, LeyAnn i Nickom. Sastanak je predstavljao trodnevno okupljanje pedesetak ljudi, s različitih prostora, uglavnom iz Kanade, sa šačicom pojedinaca s američkog sjeverozapadnog Pacifika i dalje.  Organizacijski kolektiv privremeno je prisvojio nekoliko lokalnih političkih prostora, upotrebljenih u ponešto drugačije svrhe, bez namjere da se događaj ponovno održi. Odnosno, ideja je da se događaj naredne godine preda na organizaciju drugom kolektivu, u drugome gradu, koji bi bio osmišljen na način koji bi odgovarao trenutnim/lokalnim prilikama i samom organizacijskom kolektivu. (Zapravo, ekipa iz Calgaryja je vrlo rado pristala biti domaćinom idućeg sastanka).

Nakon tri dana zaključila sam da je svrha Sastanka o društvenim prostorima organiziranje za naše vlastito dobro, ali i za međusobne odnose, pri čemu smo bitni kao ljudi. Iznenađujuće i divno, otkrila sam, to nema nikakve veze s organiziranjem ili govorom o fizičkim društvenim prostorima.

 

Samoponištavanje i ponovno samooblikovanje

Skup za dobrodošlicu postavio je atmosferu od samoga početka. Preciznije, prikazao je kako možemo prakticirati ranjivost kao način samoponištavanja. Čak je i način objedovanja nametao nelagodu povezivanja. Mali stolovi služili su kao tihi moderatori za neformalne, nasumično izabrane ‘grupe proboja’, toplina dobrodošlice ali i hrane stvarali su opuštenu atmosferu i smirivali su napetosti; živahno čavrljanje je započelo, kao da su sudionici događaja prijatelji već neko vrijeme. Dvoje novih prijatelja za mojim stolom sa mnom su započeli razgovor o njihovoj novostvorenoj ideji o revolucionarnom potencijalu ‘usporenosti’ i što bi isti mogao značiti za izradu novih odnosa u novom društvu, u suprotnosti sa super-brzom, napredno-tehnološkom senzibilnošću koja kao da proizvodi posvemašnju izolaciju.

Kako su se naši tanjuri praznili, nas troje smo se osjećali sve više povezanima. Shvatili smo da nam je svima domaćin isti kolektiv. Stoga smo odlučili testirati sporost zajedničkom dokolicom i opuštenom šetnjom kroz mjesto. Petnaestominutna šetnja oduzela nam je minimalno pola sata, s obzirom da smo često stajali diveći se javnim vrtovima ili prekrasnom grmlju u vrtovima domaćinstava. Začudno, rijetko smo izmjenjivali informacije o pojedinačnim prostorima djelovanja. Baš suprotno, neočekivano smo intenzivno pričali o sebi, zajedno se boreći sa svom dobrotom, ali i štetom u nama.

Izbjegavali smo pragmatiku i mehanizme podizanja i održavanja naših prostora na domaćem terenu – lakšu verziju teške instrumentalne logike današnjeg društva, i onu koja se ne usredotočuje na to tko smi kao ljudi već samo na ono što možemo ponuditi kako bismo pridonijeli nečijem projektu. Duboko smo zašli u nove oblike društvenosti koji bi trebali biti raison d’être za kompleksnu, gorljivo lijepu društvenu ekologijukoja bi mogla biti temelj samoorganiziranim projektima i prostorima.

To nas je, zauzvrat, dovelo do intimnog kontakta sa svim sustavima dominacije, eksploatacije i opresije koje mi, također, utjelovljujemo, no na način koji uključuje maksimalno međusobno razumijevanje i koji nam dopušta pogreške i napredak. Čak štoviše, taj način dopustio nam je kolektivnu borbu, pokoju suzu  i zajednički smijeh u kontaktu s brojnim teškim situacijama koje su se pojavile na potpuno intimnoj razini s obzirom da smo upoznali jedni druge i zadobili međusobno povjerenje.

Poveznica ovdje jest ta da su ‘neuspjesi’ svake pojedine sesije bili u prvom planu. Sve su sesije bile eksperimenti o tome kako je borba za nove društvene odnose jednakovrijedna humanoj borbi protiv načina na koji patrijarhat, diskriminacija osoba s invaliditetom i kolonijalizam, da spomenem samo tri segmenta opresije, zamagljuju mnoge načine neispravnih ponašanja, patnje, neravnotežu moći i dihotomiju prijatelj-neprijatelj unutar društvenih prostora i političkih projekata. Navedeni načini potom repliciraju ili pogoršavaju razne –izme o čijem uništavanju sanjamo. Umjesto prepiranja u situacijama u kojima bi se dogodila pogreška – umjesto prozivanja, sramoćenja, isključivanja – koristili smo te navodne sitne greške kao konstantne darove koji su nas spajali društvenim ljepilom i čvrstim materijalima kako bismo zajedno oživljeli nove društvene odnose, sada i ovdje.

To nije bilo slučajno. Primjerice, mnogi od nas koji su pridošli iz drugih gradova strateški su smješteni u posebne kuće tijekom sastanka. Organizacijski kolektiv iznimno se potrudio da nas ne smjesti u prenočišta isključivo radi ugode individualnih fizičkih potreba/želja; stremili su ka tome da nam pronađu domaćine s kojima ćemo ‘kliknuti’, kako politički tako i osobno. Nadalje, kada je pojedinac/ka stigao/la na mjesto održavanja trodnevnog sastanka, organizatori su se pobrinuli oko ugodne dobrodošlice i predstavljanja pojedinca/ke drugima. Ti mali prijateljski potezi, kao odgovor,prizivaju slična djelovanja, uspostavljajući tako kulturu u kojoj je društvenost postala dio svačijeg identiteta, makar na nekoliko dana. To ne predstavlja svojevrsnu revoluciju, niti je dovoljno za rušenje hijerarhije. Ali to je definitivno potrebito plodno tlo za oboje u prethodnoj rečenici navedeno.

Slično, pokazalo se dalekim od slučajnoga da je svim voditeljima/icama radionica bilo omogućeno potrebno plodno tlo na kojemu su mogli hrabro testirati svoje ideje drugačijeg bivanja i ponašanja. To je formiralo kulturu podijeljene ranjivosti, volje za samoponištavanjem u prisutnosti drugih i međusobnim razmjenjivanjem empatije. Također, ako je netko zahrđao pri ispoljavanju empatije, sudionici sastanka stvorili su klimu za vježbanje empatije, za razliku od situacije u današnjem društvu koja nas ne podržava u empatijskom načinu razmišljanja i djelovanja. Empatija je, naime, u svojoj srži, način istinskog viđenja stvari i djelovanja u našoj ljudskosti te, zbog toga, predstavlja prijetnju podijeli-i-zavladaj oblicima društvene kontrole.

Organizatori sastanka uspjeli su u svojim naumima pozivajući ljude da isprobaju stvari koje nikada nisu učinili, bez saznanja što bi se moglo dogoditi. Voditelji/ice radionica mogli su slobodno biti ono što jesu. To je oslobodilo i potaknulo sve nas na suosjećajnu i pomirljivu suradnju tijekom mnogih (mnogih!) čudnih trenutaka koji su se pojavili tijekom tri dana – trenutaka nenamjerne povrede nečijih osjećaja i onoga što bismo mogli nazvati političkom nekorektnošću. Zauzvrat, to je oslobodilo nove društvene odnose, ili ono što možemo smatrati embrionalnim elementima novoga društva te nam je, svakako, velikodušno predalo inspiraciju za intencionalno jačanje društvenih odnosa unutar vlastitih društvenih prostora.

Aktivna iskrenost

U pisanju i ponovnom pisanju ovoga teksta, shvatila sam koliko je teško prikazati kvalitete ljubaznosti koju su ljudi sposobni izraziti. Čak i pokušaj njihova portretiranja čini tim iznijansiranim odnosima davanja ogromnu nepravdu. U ovom informacijskom dobu, zamalo smo zaboravili da je ljudska komunikacija – sama naša psiha –nadograđena raznim tehnologijama. Da ljudi sve više žude za autentičnim povezivanjem i brižnim zajednicama, i da su skoro u potpunosti zaboravili kako navedene kvalitete primjenjivati na osobnoj razini, s nježnim strpljenjem i sporim tempom, samo nadalje ističe krucijalnu ulogu njegovanja prostora kolektivne ranjivosti i suosjećajnog eksperimentiranja.

Osim pružanja mogućnosti, raznim voditeljima/cama radionica, eksperimentiranja s novim idejama – i stoga, lutanja u iskrene neuspjehe koje su opušteno i transparentno dijelili sa svim sudionicima/ama, posebice kada su to hotimice i samostalno uočili – drugi način na koji smo počeli prakticirati humanije društvene odnose bio je kroz radionice koje su se bazirale na aktivnim vježbama.

Za mnoge ljude te aktivne/praktične vježbe mogu biti neugodne, izazivajući ‘izvedbenu anksioznost’ ili osjećaj natjecateljstva. Obično, atmosferu opuštaju mehaničke, poticajne aktivnosti. One predstavljaju igru kroz koju lakše pamtimo imena, bez ikakvih stvarnih kvaliteta osobe, ili nenamjerno služe kao okidači, dovodeći na površinu razne  –izme i patnju, no ‘zabava’ i ‘smijeh’, koje proizvode metode opuštanja atmosfere, čine neprikladnim dovoditi na površinu ono što baš i nije zabavno, ozbiljne stvari. S obzirom da voditelji/ice radionica tehnike opuštanja atmosfere smatraju zabavnima, malo je brige ili primisli o zaštiti ugrađenoj u navedene tehnike, u terminima njihove pomoći u međusobnoj izgradnji pojedinaca/ki, u njihovoj izgradnji povjerenja i u načinima na koji te tehnike mogu biti upravo one točke na kojima možemo izgrađivati nove, neovisne i drugačije oblike društvenosti. Tehnike opuštanja atmosfere mogu zaista biti hladna mjesta koja nas povremeno isključuju.

Stoga sam skoro u svakoj prilici izbjegavala bilo koju naznaku koja je upućivala na spomenute tehnike ili aktivne igre, pronalazeći ih ujedno najsavršenijim izgovorom za privremeni odmor. No u duhu istraživanja i, posebice, inzistiranja na vlastitoj ugodnoj nelagodi, sudjelovala sam na sličnim radionicama na Sastanku o društvenim prostorima. Kada su oprezno i brižljivo vođene, s aspiracijom stvaranja novih društvenih odnosa unutar društvenih prostora, otkrila sam da takve vježbe mogu činiti čuda. (Zapravo, iznenadila sam samu sebe koliko sam otvorila svoje nazore kroz aktivne radionice, unatoč tome što sam ih mrzila. Oduševljenje je bilo toliko da sam nekoliko tjedana poslije čak upotrijebila njihov način rada kao bitan dio kratke radionice koju sam vodila u novom društvenom centru, gdje su održavane vježbe u svrhu daljnje ‘socijalizacije’ prostora i nas kao stranaca na tom prostoru).

Početak kraja

Carla i kolektiv Sastanka o društvenim prostorima dopustio je i ohrabrivao pogreške i neuspjehe kroz dopuštanje i osnaživanje eksperimenata, istraživanja. Svima nam je dao dopuštenje da budemo nesavršena ljudska bića kakvi zapravojesmo u srži, i da vidimo kako svi padamo u zamke koje je postavila socijalizacija unutar društva strukturiranoga oko rasizma, patrijarhata, diskriminacije osoba s invalidnošću, ageisma, bijelačke nadmoći, heteronormativnosti i svih vrsta društvenih odnosa (da ne spominjem društvene sustave!) dominacije. Svi smo sposobni nekoga povrijediti, uvrijediti i potaknuti jedni druge na međusobno psihičko i fizičko nasilje; sposobni smo ponekad ispoljavati najgore emocije koje se kriju u nama, čak i ako nam to nije bila namjera. Činjenica da imamo tako malo prostora koji nas održavaju, kolektivno i individualno, u toplom zagrljaju pri pokušajima vlastitog poništavanja i izgradnje, vlastite socijalizacije, naš je najveći neuspjeh.

Prema tome, brižno čuvani prostori, na Sastanku o društvenim promjenama, za međusobne susrete na terenu istine, dostojanstva i podijeljene ranjivosti, iznimno su rijetki – kao i uspjeh koji rijetko doživljavamo. Na sastanku smo proizveli prostor društvenosti kroz vlastitu društvenost. Također, stvoren je i izvorno anarhičniji i brižniji prostor od onih prisutnih na velikoj većini postojećih anarhističkih projekata koji zagovaraju zajedničke principe  samo na papiru.

Svi su pristali na izazov – i hrabro, a opet dobronamjerno izabrali ne povući se – što se nije dogodilo zbog toga što su organizatori odabrali zadivljujuću grupu ljudi. To se dogodilo zbog kulture i načina razmišljanja da smo sposobni stvarati zajedno unutar naših prostora. To je svima mnogo govorilo o tome kakvi možemo postati i, prema tome, koje načine brižnih zajednica smo sposobni prakticirati te, vjerujem, uskoro i graditi. Niti Carla niti kolektiv Sastanka nisu posebni niti izvanredni. Ono po čemu se razlikuju jest njihova perspektiva o načinima na koje pojedinac/ka može proizvesti društvo bez hijerarhije – slobodno društvo, dostojanstveno, demokratično i ispunjeno ljubavlju. Oni teže ka dobroti, generaliziranoj i učvršćenoj na temelju osobne (licem-u-lice) komunikacije, umjesto predodređenih načina koje anarhisti (ili bilo koji politički akteri) podržavaju ili im se protive. Ili ako bih to željela drugačije sročiti, sastanak je za mene figurirao kao način uprizorenja i življenja društvene dobrote kao dualne moći.

Biti dobri jedni prema drugima, kovati nove društvene odnose na ljušturi starih, neće okončati kapitalizam, srušiti državu, ili izbrisati sve opresije. Unatoč tome, navedeni segmenti predstavljaju tek početak velikog herkulskog posla. Također, moramo istovremeno utvrditi nove društvene organizacije i eskperimentirati s njima. Sve navedeno će biti dovoljno ‘dobro’ poput dijalektike dobrote za čiji napredak se borimo unutar individualnih i institucionalnih praksi – rastući, afirmirajući se i učvršćujući jedni druge u borbi protiv svih hijerarhijskih, opresivnih strahota koje nam štete na razne načine.

Kraj kapitalizma neće predstavljati jedan, magičan novi dan ili skakanje preko barikade u savršeno sretno društvo. To će biti serija pokušaja i početaka, bit će nestabilno, slučajno i bolno u trenucima, među ljudima i zajednicama, sve dok ne dosegnemo epohu koju ćemo moći označiti kao onu koja je nadišla kapitalizam. Ako budemo imali sreće i ako budemo uspješni u uzastopnom isprobavanju oblika dobrote, možda će to biti nešto što će se približavati puno brižnijem društvu, ispunjenom egalitarnim društvenim odnosima i društvenom organizacijom.

Kao što sam istaknula ranije u eseju, znam da nisam bila odviše pravedna opisujući “organiziranje društvenih prostora s uvažavanjem društvenih odnosa”. Jedini način na koji  možete biti pravedni jest kroz vlastito/osobno iskustvo. Znat ćete da ste na pravom putu jer ćete to osjetiti, kao što je mnogo nas to osjetilo unutar čudesno velikog prostora Occupy pokreta, kao i mnogih drugih. I zato, pokrenimo – hrabro, maštovito, ponekad uspješno i često uz neuspjehe – novi prijateljski početak unutar naših omiljenih realnih točaka svakodnevnog anarhizma.

Duža verzija članka dostupna je na autoričinu blogu.

Cindy Milstein je članica Instituta za anarhističke studije i Stanice 40 (društvenog centra); aktivna je sudionica protuiseljeničke organizacije u San Franciscu. Autorica je knjige Anarchism and Its Aspirations (Anarhizam i njegove aspiracije, IAS/AK Press) te koautorica s Erikom Ruinom djela Paths Toward Utopia (Putevi prema utopiji, PM Press).

Prevela i prilagodila Marina Tkalčić

Erdoganovo ‘novo doba’

Posted on by sdadmin

Trenutni premijer Turske Recep Tayyip Erdogan izabran je apsolutnom većinom glasova za novog predsjednika države već u prvom krugu.

Nakon svih prebrojenih glasova, Erdogan je uvjerljivo pobijedio osiguravši si  51,96 posto glasova, prema prvim neslužbenim rezultatima.

Erdoganovi protukandidati ostali su daleko iza njega:  Ekmeleddin Ihhsanoglu je osvojio 38,33 posto glasova, a Selahattin Demiritas  9,71 posto glasova.

Podsjetimo da je ovo prvi puta u povijesti Turske da se predsjednik bira na općim izborima, u skladu s ustavnim amandmanom usvojenim 2007. godine, u zemlji od 76 milijuna stanovnika, od kojih 53 milijuna ima pravo glasa.

Prema pisanjima medija, na izbore je izašlo oko 73 posto građana s pravom glasa.

U svom prvom obraćanju naciji Erdogan je rekao kako je Turska poduzela prve korake ka ‘novom dobu’.

“Govorim vam iz dubine srca, počnimo novi socijalni konsenzus zajedno”, rekao je Erdogan, dodavši kako će biti ‘predsjednik svih naroda u Turskoj’.

Erdoganovi kritičari upozoravaju da će predsjednik Erdogan, sa svojim korijenima u političkom islamu i pritiscima na vojsku i medije, odvesti Tursku, kao članicu NATO-a i kandidatkinju za ulazak u Europsku uniju,  dalje od Ataturkovih svjetovnih ideala.

No, ne treba zaboraviti niti prošlogodišnje prosvjede diljem Turske, kada se prosvjedovalo protiv uništenja Gezi parka. Tadašnji prosvjedi nisu bili samo prosvjedi protiv uništavanja javnog dobra, već i protesti protiv partikularnih interesa profita. Turska vlada na čelu s premijerom Erdoganom tada je naredila brutalan policijski napad na mirne prosvjednike/ce, te je time okrenula turski narod protiv sebe.

Ne zaboravimo i da je turska vlada, također prošle godine uvela novi zakon s oštrim mjerama o konzumaciji alkohola, odnosno uvedena je zabrana prodaje pića od 22 do 6 sati s tim da se restorane u blizini škola i džamija prisiljava da uopće ne toče alkohol.

Uz to, vlada je pokušala pobačaj učiniti gotovo nedostupnim,  te zaustaviti raspravu o LGBTQ pravima.

Međutim, Erdogan po četvrti puta osvaja izbore (prethodna tri puta kao premijer) i to svaki puta sa sve većim udjelom glasova.

Erdoganovi ključni potezi,  za vrijeme njegovih premijerskih mandata, odnosili su se na gospodarstvo. Doista, Tursku je uspio podići iz ekonomskog kolapsa. U razdoblju od  2002. do 2012. tursko gospodarstvo je u  prosjeku raslo pet posto godišnje.

Međutim, prema kritičarima i kritičarkama, gospodarski rast je imao negativan utjecaj na okoliš u Turskoj, pa je tako u crno-morskoj regiji bilo na desetke prosvjeda protiv Erdoganove vlade.

Ne zaboravimo i da je Erdoganova vlada bila upletena u skandal s korupcijom, kada je nekoliko Erdoganovih ministara bilo osumnjičeno za primanje mita.

I na kraju, valja istaknuti kako je početkom ove godine Erdogan naišao na val kritika i masovnih prosvjeda u Ankari i Istanbulu kada je htio pooštriti kontrolu interneta i blokirati one stranice koje mu ne odgovaraju. 

Počelo trodnevno primirje Izraela i Palestine

Posted on by sdadmin

Sinoć  u jedan sat iza ponoći stupio je na snagu 72-satni prekid vatre između Izraela i Palestine, javlja Anadolu Agency (AA), a prenosi radiosarajevo.ba.

Prekid vatre prihvatile su obje strane na prijedlog Egipta.

“Cilj novog primirja je dostavljanje neophodne humanitarne pomoći, kao i pripremanje terena za obnovu infrastrukture. Također je potrebno provesti pregovore kako bi se održao trajan i sveobuhvatan prekid vatre”, priopćilo je egipatsko Ministarstvo vanjskih poslova.

Član palestinske delegacije i zamjenik predsjednika Palestinskog demokratskog fronta oslobođenja Kays Abdulkerim obavijestio je Egipat da je palestinska strana prihvatila trodnevno primirje s Izraelom.

Zasad nije priopćenoo gdje se nalazi izraelska delegacija za pregovore.                                   

Predsjednik palestinske delegacije za pregovore i jedan od visokih zvaničnika Hamasa Azzam al-Ahmed kazao je kako se izraelska delegacija nalazi u Kairu kako bi započela nove pregovore o uspostavljanju dugotrajnog primirja.

Glasnogovornica izraelskog Ministarstva vanjskih poslova Amira Oron u razgovoru s novinarom AA istaknula je da Izrael neće slati svoju delegaciju u Egipat dok ne budu sigurni da se palestinska strana pridržava primirja.

Palestinski uvjeti za postizanje primirja su izgradnja luka i aerodroma, ukidanje embarga, povlačenje izraelske vojske na položaje gdje su bili prije 7. jula, kada su počeli napade na Gazu, omogućiti slobodu kretanja ribarima u Gazi, zatim oslobađanje zatvorenika uhapšenih prije potpisivanja mirovnog sporazuma u Oslu, kao i oslobađanje četvrte grupe zarobljenika te da se Izrael pridržava ovog sporazuma.

Izraelska strana ima dva zahtjeva, a to su da Hamas prihvati neprekidno primirje kako bi se Gaza ponovo izgradila, kao i razoružavanje Hamasa. Palestinska strana u potpunosti se protivi posljednjem zahtjevu.

Izrael je 7. srpnja započeo vojnu operaciju na Gazu zračnim i pomorskim snagama koju je nazvao “Zaštitna linija”, a 17. srpnja krenuo je s kopnenom ofanzivom na Gazu. Tijekom izraelskih napada poginulo je najmanje 1.939 osoba, a oko 10 tisuća je ranjeno.

Izraelska ofenziva na Gazu uzrokovala je brojne propalestinske prosvjede diljem svijeta, a posljednji o kojem smo izvijestile odvio se ispred Bijele kuće gdje se okupilo preko 20 tisuća prosvjednika i prosvjednica.

Kako imati feminističko vjenčanje?

Posted on by sdadmin

Može li žena koja se bori za jednakost i poštovanje, protiv seksizma i mizoginije, postati mladenka? I hoće li doista baciti buket?

Budimo iskreni/e: feminizam može biti naporan. Nije da sam ikada posumnjala u to da je borba za jednakost, a protiv seksizma, diskriminacije i zlostavljanja, prava stvar. Ono što zapravo želim reći jest da je web portal theonion.com pogodio u žicu s nedavno objavljenim člankom sljedećeg naziva: “Žena uzima kratku polusatnu pauzu od feminizma kako bi uživala u TV emisiji”. U svakodnevnom životu feminista/feministkinja neprestano se suočavamo s raznim dilemama: kako protestirati protiv seksističke reklame za Samsung kada ste upravo kupili njihov telefon? Koliko filmova možete kritizirati jer ne prolaze na Bechdel testu prije nego vaši/e prijatelji/ce i članovi/ce obitelji izjave da više ne žele s vama u kino?

Dilema s kojom sam se nedavno suočila poprilično je velika. Prije nego sam prijateljima/cama obznanila da se udajem, nisam imala pojma da se vjenčanje i feminizam smatraju međusobno isključivima. Samo zato što zaručnički prsten buduće mladenke predstavlja simbol vlasništva, samo zato što promjena prezimena briše njen identitet zasebne individue, samo zato što se cijela stvar iz nekog nebuloznog razloga trpa u ‘žensku domenu’… Hmm, no dobro, svadba iz određenog kuta ne izgleda osobito bajno. Ali to je nešto što ja i moj partner doista želimo i protiv čega nemam apsolutno ništa. Uostalom, zar se feminizam (između ostaloga) ne sastoji od utiranja novih puteva i mijenjanja zastarjelih tradicija?

Prije dvije godine pokrenula sam projekt zvan Everyday Sexism (svakodnevni seksizam), međunarodnu kampanju kojoj je cilj upozoriti na zlostavljanje i uznemiravanje kojemu su podvrgnute žene i djevojke. Od tada sam slala izvještaje političarima/kama i vođama stranki, govorila u Ujedinjenim Narodima, surađivala s policijom, školama i tvrtkama o tome kako se prema ženama i djevojkama odnositi s poštovanjem. Više puta sam poželjela prekinuti s dečkom kako bih se mogla u potpunosti posvetiti borbi za ženska prava. No prava je istina ta da je upravo njegova podrška ono što mi je pomoglo da prebrodim negativne reakcije i svakodnevne prijetnje silovanjem i smrću.

Međutim, u mjesecima nakon naših zaruka morala sam se nositi s poplavom očekivanja koje nije lako pomiriti s mojim feminističkim svjetonazorima. Voljeti nekoga i izjaviti tu ljubav pred prijateljima/cama i članovima/cama obitelji ne bi trebalo biti izvor kontroverze! No problem je u tome što je cijeli taj ritual prepun patrijarhalne simbolike.

Odrasla sam s djevojkama koje su znale da se jednostavno ne žele udavati, kao i s onima koje od malih nogu planiraju svoje svadbe. Osobno, nisam bila naročito naklonjena niti jednoj od dvaju stranu. A ako sam kojim slučajem i maštala o danu svog vjenčanja, sigurno o njemu nisam razmišljala kao o danu kada ću prijeći iz ruku jednog muškarca u ruke drugog, kao kakav predmet. Nikada nisam razmišljala o tome da bijela vjenčanica označava mladenku kao djevičanski dar njenom suprugu.

Danas, nekoliko desetljeća kasnije, hrvam se sa svjećicama, konfetama i tortama, suočena s brdom dilema za koje nisam niti znala da postoje: što je to ‘svadbeno donje rublje’ i zašto je (usprkos tome što nalikuje najobičnijem donjem rublju) tako prokleto skupo?! Nakon što su nas godinama terorizirali pitanjima o tome kada ćemo se napokon oženiti, zašto nas sada bombardiraju pitanjima o tome kada ćemo zasnovati obitelj? I zašto, pobogu, riječ bridezilla (kombinacija riječi bride – mladenka, i godzilla) nije zabranjena?! Takozvani ‘veliki dan’ još uvijek je ispred mene, no već me i sam proces pripreme naučio nekim vrijednim lekcijama.

Zaruke

Ovdje je pritisak uglavnom na muškarcu, a manje na ženi. On je taj od kojega se očekuje da pokrene stvari. Svijet je prihvatio žene u politici i nogometu, injženjerke i astronautkinje, ali sačuvaj bože da žena zaprosi muškarca! To bi bilo tako nedolično i dovelo njegovu muškost u pitanje. I tako obaveza da stvori čaroliju i prosidbu pretvori u priču epskih proporcija (bijeli konji, Eiffelov toranj i plesni brojevi zreli za YouTube toplo se preporučuju) koja će izazvati zavist svakoga tko ju čuje, pada na muška pleća. Moj dečko mjesecima je skrivao zaručnički prsten svoje bake u kutiji s manšetama i onda u žaru trenutka posegnuo za zdjelom kokica. To bi vjerojatno bilo mnogo romantičnije da je u zdjelu ubacio samo prsten, a ne – cijelu kutiju! Moja reakcija prije bi se mogla opisati kao istinska zbunjenost (“Što tvoje manšete rade u kokicama?!”), nego kao iznenađenje.

O budućnosti smo raspravljali nadugo i naširoko tako da je prosidba bila samo pitanje vremena i osobe: da on nije zaprosio mene, ja bih zaprosila njega. Budući da više patim na nakit od njega, ja sam ta koja nosi zaručnički prsten, no poznajem parove koji su sasvim odustali od prstenja, kao i one u kojima ih nose oba partnera. Što se tiče tradicije da muškarac pita oca mladenke za ‘dopuštenje’ da ju oženi, moja prijateljica je savršeno sažela moja razmišljanja o spomenutoj temi u sljedećoj izjavi: “Ako me netko želi oženiti, ja želim biti prva koja će to saznati!”

Haljina

Trebala li biti bijela? Kolebam se oko toga. S jedne strane, shvaćam da su povijesne, jednostrane konotacije djevičanstva glupe i seksističke. S druge strane, prilično sam sigurna da su te konotacije s vremenom ishlapile: budući da zaručnik i ja živimo zajedno već pet godina, sigurna sam da na našoj svadbi nitko neće imati iluzija po tom pitanju. Simbolika u pozadini raznih aspekata vjenčanja s vremenom se mijenja (umjesto buketa, mladenke su nekada davno bacale vijenac češnjaka kako bi otjerale zle duhove), pa zadržavam pravo na bijelu haljinu.

Ono što predstavlja mnogo veći problem od boje ili stila jest – veličina. Zaposlenice u većini trgovina vjenčanicama unaprijed pretpostavljaju da mrzim svoje tijelo. Jedna od njih opisala je duge čipkaste rukave koje sam htjela kao ‘dekice’. Ako baš morate znati, nemam problem s izgledom ili veličinom svojih ruku: jednostavno želim izgledati kao Cate Blanchett u Gospodaru prstenova. Druga je prokomentirala: “Nemate baš sise prikladne za crkvu, ha?” (Kako li samo takve sise izgledaju?! Okrugle kao zrnca krunice? Plosnate kao hostija?).

Iz razgovora u razgovor, neprestano mi se postavlja isto pitanje: “Koliko kila planiraš izgubiti prije svadbe?” Ne samo da me to ispituju dobronamjerni/e poznanici/e i prodavačice, to je ispisano i na zidovima kabina za presvlačenje! “Prepravci uslijed gubitka težine u posljednji tren dodatno se naplaćuju”, upozoravaju se buduće mladenke. Kap koja je prelila čašu bio je sljedeći komentar: “Izgledate dva konfekcijska broja manji nego kad ste ušli”. Prilično sam sigurna da su muškarci pošteđeni ovakvih komentara i upozorenja o prepravcima odjeće u zadnji tren.

Zbunjuje me ideja da se od svih dana u životu, baš na ovaj dan žena mora opterećivati kilažom. Cvjetaš od sreće jer ti je netko izjavio vječnu ljubav, netko tko misli da si savršena takva kakva jesi. Zašto bi se u takvom trenutku žena željela preobraziti u smežuranu, izgladnjelu verziju sebe same? Kako se čini, nije dovoljno biti sretan na dan vjenčanja. Prije svega valja biti – mršav!

Kad su me moje djeveruše napokon nagurale u još jedan butik, iz kabine za presvlačenje izlazila sam u odorama u kojima sam izgledala poput klauna u korzetu ili pretjerano nabujale torte (ovisno o opravi). Međutim, primijetila sam da jedna od djeveruša jeca bez obzira na katastrofalnost haljina. “Što to pobogu radiš?”, upitala sam. Ispalo je da osjeća pritisak da se ponaša kao da je ispala iz kakve romantične komedije i jeca iz puke pristojnosti – kako se to već radi u filmovima. A s obzirom na to da ne može znati u kojoj ću haljini prepoznati Onu Pravu, trudila se svakoj odati odgovarajuću počast.{slika}

Čija je to svadba?

Haljina se općenito smatra domenom mladenke. No što je s ostalim elementima svadbe? Jedan vodič kroz vjenčanja mladenkama savjetuje da “s vremena na vrijeme pitaju mladoženju za mišljenje, tek toliko da se osjeća uključenim”, poput nekoga tko tu i tamo odsutno potapša svog koker španijela po glavi. Ali ako se i mladoženja i mlada planiraju oženiti, ne vidim zašto oboje ne bi sudjelovali u planiranju svadbe. Bez podjele obaveza, vjenčanje se lako može pretvoriti u nešto što žene organiziraju, a čemu muškarci prisustvuju. Od žena se očekuje da isplaniraju sve do posljednje šljokice, a onda ih se ismijava ako se previše uzrujavaju oko sitnica. Kad me ljudi pitaju je li moj zaručnik ‘dobar’ – pri čemu zapravo pitaju, “kako se nosi s tvojim ženskim svadbenim hormonima?” – moram pregristi jezik kako ne bih istaknula da je to i njegova svadba.

Ceremonija

Odabravši crkveno vjenčanje, kolebala sam se oko zavjeta: kako ću svom budućem mužu obećati da ću mu se ‘pokoravati’ (kao što moj dečko vrlo dobro zna, to nije opcija). Ugodno sam se iznenadila doznavši da je taj dio bračnih zavjeta ispao iz priče u proteklih 20 godina. Štoviše, naš svećenik iznenadio se što ga to uopće pitam (doduše, taj dio zavjeta i dalje je dostupan ‘na zahtjev’, što mi je posve nevjerojatno).

Nešto teži problem je ‘predaja’ mladenke: “Tko predaje ovu ženu…?” Srećom, odgovor stiže iz dobro poznatog bedema feminizma, serije Brothers & Sisters u vidu replike s Kittyjinog vjenčanja: “Daje samu sebe, svjesno i slobodno, uz naš blagoslov”. Još jedan dio feminističke svadbene slagalice je na mjestu.

Moji prijatelji Alma i Daniel Reisel, nedavno oženjeni židovski par, imao je problem s tradicionalnim bračnim zavjetima, pa su odlučili uzeti stvari u svoje ruke: pronašli su brojne fraze o partnerstvu u drevnim židovskim spisima i umetnuli ih u svoja bračna obećanja. Nije im se sviđao ni običaj kruženja mladenke oko mladoženje sedam puta (to bi, navodno, trebalo simbolizirati činjenicu da se ženin svijet vrti oko njenog supruga). No, poput mene, nisu htjeli izgubiti romantičnu simboliku: Almi se svidjela ideja da jedno drugo okružuju ljubavlju i da su jedno drugome centar svijeta, pa su problem riješili tako da su kružili jedno oko drugoga. Na koncu su zajednički zakoračili u novi život tako što su oboje razbili čašu umotanu u tkaninu.

Dvije mladenke

Poznajem dvije feminističke mladenke koje će se morati uhvatiti u koštac sa starim tradicijama: Gemmu i Danielle. Gemma mi priča koliko ju živcira kada ju ljudi zapitkuju: “Tko je od vas mladenka, a tko mladoženja?” Obje su mladenke – uostalom, zar je to važno? Tradicionalnu podjelu uloga na ‘kumu’ i ‘kuma’ zamijenile su veselom svadbenom pratnjom od 15 osoba u kojoj ničija uloga nije diktirana rodom. Do matičara će stupati zajedno, držeći se za ruke, pred njima članovi/ce njihovih obitelji. Dugo su vremena tragale za gay-friendly matičarom i obratile se specijaliziranoj turističkoj agenciji kako bi isplanirale gay-friendly medeni mjesec. Kad pomislim da su u 2014. godini još uvijek primorane na tako nešto, moje vlastite svadbene dileme čine mi se beznačajnima.

Govori

Koliki bi trebao biti omjer govornika i govornica na svadbi da bi se ista mogla opisati kao feministička? U mom slučaju, odlučila sam se za 50/50. Pomalo je tužno kada se približite kraju svadbe na kojoj ste se naslušali o osobinama, životima i povijestima para, a da niste čuli niti jedan ženski glas. To znači da je barem polovica njihovih priča ostala neispričana.

Bacanje buketa

Sviđa mi se koncept, ali ne i seksistički podtekst. Cure, zbilja? Očajničko naguravanje za sudbonosnu hrpu bilja jer to je jedini način da utječemo na budućnost naše veze? Da ne spominjem suosjećajna gurkanja i tapšanja frajera čija je djevojka uhvatila buket – jer sirotan je sada upao u harpijine čelične pandže. Moj plan je jednostavno baciti cvijeće i zrak te pozvati muškarce da se pridruže. U nedostojanstvenoj makljaži na mojoj svadbi barem će biti rodne jednakosti!

Problem s prezimenom

Dugo smo vremena mozgali o tome: on je bio spreman uzeti moje prezime, no ima prijatelja s tim identičnim imenom i prezimenom. To bi moglo biti pinkicu čudno. Odustali smo od dvostrukih prezimena i na kraju se priklonili trendu kombiniranja dva imena u hibrid, kao što su učinili naši prijatelji s prezimenima Sand i Smith (rezultat, ‘Sandsmith’, zvuči čudesno). No niti Baylor niti Tates ne zvuči pretjerano romantično. Naravno, najjednostavnije bi bilo da svatko zadrži vlastito prezime i kraj priče. No za mene promjena postojećih identiteta ima posebno značenje. Naposljetku moj se zaručnik dovinuo jednostavnom rješenju: oboje ćemo prezime onog drugog uzeti kao dodatno srednje ime. Problem riješen! (Sve dok moja mama nije istaknula da ćemo morati razmisliti o tome čije ćemo prezime dati svojoj djeci – eto, imat ćemo o čemu razgovarati kada se oženimo).

Svaka čast Gemmi i Danielle koje su problem riješile kombinirajući Gemmino dvostruko prezime s Daniellinim, stvarajući veličanstveno trostruko prezime: Rolls-Bentely-Wilde. “Moje ime je ionako smiješno, pa zašto ne?” kaže Gemma.

Po meni, način na koji njih dvije krše ‘pravila’ vjenčanja odlično ilustrira suvremenu feminističku mladenku: ženu koja odustaje od nekih tradicija, zadržava neke druge, koristeći i događaj i sam brak za promociju i prakticiranje jednakosti. Ako meni i mom zaručniku to uspije, nadam se da konačni rezultat neće biti slučaj ‘žene koja uzima predah od feminizma kako bi se udala’.

 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Očitovanje stalne sudske vještakinje za marketing na pjesmu ‘Šminkerica’

Posted on by sdadmin

Slijedom nastalih brojnih reakcija u javnosti, izvedbom pjesme “Šminkerica”, u izvedbi dječjeg zbora: Zagrebčanke i dečki”, na upit brojnih novinara, urednika i medijskih voditelja, podnosim službeno očitovanje:

Detaljnom analizom pjesme: “Šminkerica” (uvidom u sporni TV spot u trajanju od 2:37sec) a u skladu s možebitnim povredama zakonskih propisa i u praksi primjenjivim standardima Kodeksa oglašavanja i tržišnog komuniciranja (HURA), te na osnovi stručne procjene i valorizacije iste,  te višegodišnjeg profesionalnog djelovanja u marketinškoj struci, nalazim elemente koji upućuju kako se radi o povredi  regulatornih i samoregulatornih odredbi u Republici Hrvatskoj.

Naime, posebnu pažnju treba posvetiti u bilo kojem obliku marketinške komunikacije prema djeci, te u takvoj komunikaciji se ne smije omalovažavati pozitivno društveno ponašanje (u ovom slučaju poticanje djece da se ne školuju na visokoškolskim ustanovama), životne stilove (u pjesmi:šminkerica ili ne) i ponašanje (u pjesmi: iskorištavanje roditeljske ljubavi prema djeci).

Tržišna komunikacija koja je usmjerena prema mlađoj djeci i adolescentskoj dobi (najčešće navođene dobne granice su dob od 12-19 godina) ne bi smjela iskorištavati njihovo neiskustvo i lakovjernost, što se detaljnom analizom tekstualnog djela pjesme: “mama, mamice, napiši mi zadaću…ako me voliš, ako me voliš! Pet godina, pet faksića, prođe sve u jedan tren. Faks sam opet promašila.. nije taj za tebe mila: ne, ne. .” …”tata, tatice, sastavi mi lektiru…ako me voliš, ako me voliš! Ako me baš: voliš, voliš, voliš!”

Upotreba fantazije u marketinškoj komunikaciji je prikladna kod djece mlađe dobi i djece adolescentske dobi, međutim ona im ne bi smjela otežavati razlikovanje stvarnosti i mašte.  ….”veterina mi ne leži, ekonomija nikako,građevina, to ne štima…ja sam ipak cura fina!”…..”štreberice one male, cijeli dan po faksu zuje, moje brige i probleme nitko i ne čuje! ” … “Šminkerica ja ću biti, zašto to i dalje kriti…”

Ovom pjesmom se “sugerira” djetetu/djeci da će dijete/ca imati fizičku. Intelektualnu i /ili društvenu prednost budu/e li slijedila navode iz pjesme.

Također, ovom pjesmom se smanjuje autoritet, i odgovornost roditelja te riječi pjesme nisu u konzistenciji prema relevantnim kulturnim i društvenim vrijednostima. 

Sa stajališta marketinške struke (lege artis) pjesma nije napravljena u skladu s propisanim odredbama i vrijednostima tržišne komunikacije koja je usmjerena prema djeci.

Za sva daljnja pitanja, stojim Vam na raspolaganju.

HEDDA MARTINA ŠOLA str.spec.oec.

STALNI SUDSKI VJEŠTAK ZA MARKETING

web stranica: Sudačka mreža

mobitel: 099/4501 993

 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org