sdadmin

U javnu raspravu pušten najnoviji prijedlog građanskog odgoja

Posted on by sdadmin

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta danas je u javnu raspravu uputilo najnoviji prijedlog građanskog odgoja. 

Kako se u posljednje vrijeme najavljivalo, od sljedeće školske godine građanski odgoj ipak neće biti zaseban predmet, nego međupredmetni u osnovnoj i srednjoj školi.

Program su ovoga puta izradili savjetnici/ice iz Agencije za odgoj i obrazovanje uz četiri vanjska suradnika/ice iz onih škola u kojima se građanski odgoj u protekle dvije godine provodio eksperimentalno.

Prijedlog je i to da se u osmom razredu građanski odgoj provede eksperimentalno kao izborni predmet u trajanju od 35 sati i to u onim školama koje će se javiti na javni natječaj koji će uskoro biti objavljen, javlja HRT.

I u Srbiji usvojen kontroverzni ZOR

Posted on by sdadmin

Za usvajanje izmjena Zakona o radu u Srbiji je danas glasalo 190 zastupnika/ica, dok ih je protiv bilo 22. 

Izmjene Zakonu o radu pored ostalog predviđaju pravo na naknadu po osnovi obavljenog rada od 0,4 posto po godini rada kod aktualnog poslodavca. Naknada zbog otkaza dobivenog kao tehnološki višak iznosit će minimum zbroja trećine zarade zaposlenog/e za svaku navršenu godinu rada kod aktualnog poslodavca.

Zakonom je predviđeno da se počevši od siječnja 2015. na svakih šest  mjeseci povećava starosna granica za odlazak žena u mirovinu, da bi 2032. ona bila 65 godina, odnosno da bi se izjednačila s uvjetima za muškarce.

Otpremnina zbog odlaska u mirovinu iznosit će dvije prosječne plaće zaposlenog/e, a ne tri kao do sada, te će zaposleni/ice će imati pravo na naknadu za noćni rad od 26 posto, ali ne i za rad u smjenama. 

Podsjetimo, više tisuća članova/ica sindikata i sudionika/ica prosvjednog skupa ispred Skupštine Srbije zatražilo je od narodnih poslanika dan radnije da ne glasaju za nove zakone o radu i penzijsko-invalidskom osiguranju. 

Skup koji su organizirali reprezentativni sindikati Savez samostalnih sindikata Srbije (SSSS) i Ujedinjeni granski sindikati Nezavisnost, počeo je okupljanjem na Trgu Nikole Pašića gdje su se protestu priključili predstavnici/ice sindikata iz gotovo cijele Srbije među kojima su Sindikat srpske policije (SSP), Sindikati Sloga, Konfederacija slobodnih sindikata kao i aktivisti i aktivistkinje ljevičarskih organizacija. Ističe se da ovi zakoni predstavljaju veliku sramotu i nerazumijevanje radnika/ica i radničkog života. 

Nema primirja u pojasu Gaze

Posted on by sdadmin

Nakon što je BBC objavio da je postignut dogovor o prekidu sukoba u Pojasu Gaze, Izrael i Hamas to su demantirali, prenosi HRT. 

Prema izvješću, Izrael je pristao na dva od tri Hamasova zahtjeva. Izraelski dužnosnik rekao je da trenutačno nema dogovora te da su Hamasovi zahtjevi daleko od onoga na što je Izrael spreman pristati. Glasnogovornik Hamasa također je opovrgnuo izvješća.

Izrael i Hamas jučer su se obvezali da će danas, desetog dana ofenzive na Pojas Gaze i dan nakon zračnih napada u kojima je poginulo četvero djece na plaži u Gazi, poštovati petosatni humanitarni prekid vatre, kako bi se stanovnici na ugroženom području mogli opskrbiti hranom i dobiti liječničku pomoć. Međutim, izraelski izvori navode kako su iz Pojasa Gaze prema njima ispaljivane rakete tijekom humanitarnog prekida vatre.

Izraelska vojska priopćila je da je jutros, uoči stupanja na snagu dogovora o prekidu vatre, spriječila upad 13 palestinskih boraca koji su tunelom ušli na područje Izraela iz Pojasa Gaze, dodajući da je barem jedan Palestinac poginuo. Time se broj palestinskih žrtava od početka izraelske ofenzive Zaštitni rub 8. srpnja popeo na 227.

Uz to, izraelska je vojska rekla da je njezino zrakoplovstvo od srijede izvelo 37 zračnih napada na Pojas Gaze i da je sedam raketa ispaljeno na izraelski teritorij, ne uzrokujući materijalnu štetu. Nova eskalacija izraelsko-palestinskog sukoba počela je nakon otmice i ubojstva trojice izraelskih studenata u lipnju za koje Izrael optužuje Hamas, koji odbacuje optužbe i nakon kojih je palestinski mladić živ spaljen u Jeruzalemu.

Prima minimalac i onda šefu na ruke vraća 600 kuna

Posted on by sdadmin

“Radim u jednoj maloj pekarnici za zakonom zajamčenu minimalnu plaću, ali kad je dobijem – vlasniku najkasnije sutra moram vratiti 600 kuna. Radim, dakle, cijeli mjesec, a u to su uključene i nedjelje, blagdani i dvokratan rad, za plaću manju od  2.000 kuna. Svjesna sam da me poslodavac iskorištava, ali prisiljena sam raditi i za tako mizernu plaću i pritom šutjeti da i to malo ne bih izgubila. Podstanarka sam s djetetom, drugih primanja nemam. Izgubim li i to malo, moje dijete i ja završit ćemo na ulici”, ispričala nam je mlada žena iz okolice Vukovara, koja, naravno, uporno traži drugi posao, ali šansa da ga pronađe ravna je zgoditku na lotu.

Jedna druga mlada žena, koja je zaposlena u jednom od brojnih vinkovačkih kafića, ima nešto više ‘sreće’. Vlasniku mora vratiti ‘samo’ 300 kuna. Transakcija se obično obavlja u skladištu, naravno, bez svjedoka, a pisne li što o tome, zna se, odmah leti s posla. Jednako kao i ona prije, i ova je naša sugovornica pokušala pronaći drugi posao. Javljala se, između ostaloga, i za rad u jednoj od trgovina čiji je vlasnik mjesni tajkun. Na testiranju su je dočekala pitanja poput onoga planira li se udavati, imati djecu, koliko puta na dan pije kavu, puši li, može li raditi svaki dan… Nakon što je odgovorila na sva ova pitanja, od kojih su brojna i zakonom zabranjena (udaja, trudnoća…), doznala je da joj se od minimalne plaće koja joj je ponuđena, na ime stvarnog ili izmišljenog manjka u trgovini može uzeti čak i cijelo primanje. Drugim riječima, moglo bi joj se dogoditi da mjesecima radi u strahu hoće li uopće dobiti nešto od plaće, pa se radije odlučila za varijantu u kojoj vlasniku mora dati 300 kuna svaki mjesec.

Inspekcija rada, čiji se preustroj od početka ove godine najavljivao kao nekakvo veliko čudo koje će putem tajnih policajaca vrlo brzo ‘snimiti’ sve moguće varijante kršenja Zakona o radu, sudeći prema odgovoru iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava koji smo dobili – dosad nije čula za najnoviju dosjetku pojedinih poduzetnika, a pogotovo ne onih koji su dobro umreženi i podržani od lokalnih stranaka na vlasti, piše Forum.tm.

U odgovoru se, naime, uz podsjećanje na to da je obračun plaće ovršna isprava uz pomoć koje se putem FINA-e može podnijeti zahtjev za isplatu plaće, navodi i da je osječki inspektorat u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja protiv poslodavaca nadležnim prekršajnim sudovima podnio 100 optužnih prijedloga zbog neisplate zakonom propisane minimalne plaće za 1.927 radnika i radnica. Inspektori su, nadalje, sudovima podnijeli i 22 optužna prijedloga zbog nedostavljanja obračuna isplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine za 43 radnika te 73 optužna prijedloga zbog nedostavljanja obračuna dospjele neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine za 774 radnika. Uz neka rješenja kojim je poslodavcima naređeno da radnicima moraju dostaviti obračun plaće, inspektori su u razdoblju od 1. siječnja prošle godine do 30. lipnja ove sudovima podnijeli i šest optužnih prijedloga zbog isplate plaće u bonovima. Među njima, tvrde u Ministarstvu, nije bio i Konzum, čije bonove, prema pričanju nekih radnika, znaju koristiti i druge tvrtke.

Radnici i radnice bez prava

Rad preko Agencije za privremeno zapošljavanje ubuduće će umjesto jedne, moći trajati tri godine, s tim da takvi/e radnici/e neće imati pravo na božićnicu i regres, a ako su ‘na čekanju’ jer im Agencija nije uspjela pronaći posao, neće imati pravo ni na plaću.

Dakle, na Forumov izravni upit jesu li inspektori upoznati s činjenicom da pojedini radnici i radnice poslodavcima moraju vraćati dio isplaćenog minimalca, Inspektorat je samo pobrojao što je u određenom roku poduzeo vezano uz neisplate plaća, ali ne i da je upoznat s novom robovlasničkom praksom u dijelu nekad vrlo bogate Slavonije. No, ne treba imati nikakvih iluzija, to se vrlo vjerojatno događa i u drugim dijelovima Hrvatske, ali ljudi, pritisnuti neimaštinom i očajem, o tome (zasad) ne govore.

Kukuriku koalicija i njezin ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić odlučili su produbiti taj očaj tako što su Zakonom o radu, koji je u utorak usvojen u Saboru, dodatno smanjili radnička prava

Rad na određeno moći će trajati unedogled, poslodavci više neće morati izrađivati program zbrinjavanja većeg viška radnika i radnica, otkazi će se lakše dijeliti, smanjuju se i prava na godišnji odmor onih koji rade dulje od šest mjeseci (umjesto cijelog, imat će pravo na razmjerni dio godišnjeg), rad preko Agencije za privremeno zapošljavanje ubuduće će umjesto jedne, moći trajati tri godine, s tim da takvi radnici neće imati pravo na božićnicu i regres, a ako su ‘na čekanju’ jer im Agencija nije uspjela pronaći posao, neće imati pravo ni na plaću. Plaćat će im se samo doprinosi i to oni minimalni, a kako će u međuvremenu preživjeti, zakonodavac o tome nije htio razmišljati.

Uvodi se i mogućnost rada kod više poslodavaca, potiče rad u nepunom radnom vremenu, a novost je i da će se radnike i radnice moći ustupati povezanim društvima u zemlji i inozemstvu. To u praksi znači da će poslodavac radnike i radnice moći prebaciti u jednu tvrtku, a imovinu u drugu, pa ako dođe do prisilne naplate potraživanja, radnici se neće imati od čega naplatiti.

U tek usvojenom Zakonu razumijevanje se još donekle pokazuje za trudnice, dojilje, posvojitelje, branitelje i one koji su stradali na poslu, no sve to ne vrijedi i za smrtno bolesne ljude (one oboljele od malignih bolesti, srčanog i moždanog udara, teških operacija poput transplantacija organa i slično) ako su zaposleni na određeno vrijeme, a većina zaposlenih ima upravo takve ugovore. Oni će, naime, nakon šest mjeseci bolovanja moći dobiti otkaz, premda to bolovanje nakon 42 dana – plaća Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, a ne tvrtka. Teško oboljeli ubuduće će nakon otkaza preko HZZO-a dobiti još samo jednu plaću, a nakon toga, ovisno o radnom stažu, mogu eventualno računati na privremenu naknadu s burze i to samo ako su sposobni doći do burze da se osobno prijave u evidenciju. U suprotnom, mogu se još samo nadati brzoj smrti, da se dugo ne muče.

Drugi skraćuju radni tjedan, u Hrvatskoj će se raditi preko 60 sati tjedno

Ako ste već pomislili da više ništa ne može biti gore od ovoga što smo do sada pobrojali, prevarili ste se. Naša je Vlada – u vrijeme dok većina europskih zemalja, kako se može vidjeti iz podataka Eurostata za prošlu godinu, skraćuje radni tjedan na manje od 40 sati (Nizozemska, primjerice, ima 30-satni radni tjedan, dok Grci, koji su najviše pogođeni krizom, rade u prosjeku 42,1 sat tjedno) – odlučila povećati mogućnost tjednog rada bez plaćanja prekovremenih na čak 60 sati. Isti podaci pokazuju još jedan zanimljiv detalj: Hrvatska s 372 eura bruto minimalne plaće ulazi među desetak europskih zemalja koje imaju najniže zajamčene plaće, dok ona najviša u Luksemburgu, iznosi čak 1.874 eura. Grci i Grkinje su i u tome bolji od nas, zarađuju 684 eura, a susjedi/e Slovenci/ke 784 eura.

U ove statističke podatke preciznog Eurostata nisu uračunati slučajevi s početka ovog teksta, kada radnice i radnici pritisnute bijedom koju nisu same izazvale, rade i više od 60 sati tjedno i još na kraju svega, vlasniku tvrtke moraju vratiti dio isplaćenog minimalca. No sve da je i uračunato, onima koji su digli ruku za novi ZOR, to naprosto nije bitno. Oni/e su po standardu građana/ki Hrvatsku učinili gorom od Grčke i tu nažalost nije kraj tragedije. Potvrdila je to nedavno i Svjetska banka: Hrvatska je jedina zemlja među novim članicama EU-a, koja će i ove godine zabilježiti pad BDP-a od 0,5 posto. Blagi rast BDP-a od oko 1,2 posto može se očekivati tek iduće  godine, ali to – kako je već poznato – nije dovoljno za porast zapošljavanja, premda je ministar Mrsić kao mantru stalno ponavljao da će novi ZOR pridonijeti većem zapošljavanju. Otprilike, kao da  će poslodavci otvarati nova radna mjesta samo zato što mogu imati jeftinog radnika, kojeg mogu otpustiti kad mu više ne treba.

Mrsiću je netko trebao objasniti, ako već sam to do sada nije naučio, da goli prekarijat koji je uveo novim ZOR-om, neće dovesti do rasta BDP-a između tri i četiri posto, a jedino takav rast jamči više radnih mjesta i bitno smanjenje nezaposlenosti, koja će se ponovo povećati već najesen.

Radim u jednoj maloj pekarnici za zakonom zajamčenu minimalnu plaću, ali kad je dobijem – vlasniku najkasnije sutra moram vratiti 600 kuna. Radim, dakle, cijeli mjesec, a u to su uključene i nedjelje, blagdani i dvokratan rad, za plaću manju od  2000 kuna. Svjesna sam da me poslodavac iskorištava, ali prisiljena sam raditi i za tako mizernu plaću i pritom šutjeti da i to malo ne bih izgubila. Podstanarka sam s djetetom, drugih primanja nemam. Izgubim li i to malo, moje dijete i ja završit ćemo na ulici”, ispričala nam je mlada žena iz okolice Vukovara, koja, naravno, uporno traži drugi posao, ali šansa da ga pronađe ravna je zgoditku na lotu.

Jedna druga mlada žena, koja je zaposlena u jednom od brojnih vinkovačkih kafića, ima nešto više “sreće”. Vlasniku mora vratiti “samo” 300 kuna. Transakcija se obično obavlja u skladištu, naravno, bez svjedoka, a pisne li što o tome, zna se, odmah leti s posla. Jednako kao i ona prije, i ova je naša sugovornica pokušala pronaći drugi posao. Javljala se, između ostaloga, i za rad u jednoj od trgovina čiji je vlasnik mjesni tajkun. Na testiranju su je dočekala pitanja poput onoga planira li se udavati, imati djecu, koliko puta na dan pije kavu, puši li, može li raditi svaki dan… Nakon što je odgovorila na sva ova pitanja, od kojih su brojna i zakonom zabranjena (udaja, trudnoća…), doznala je da joj se od minimalne plaće koja joj je ponuđena, na ime stvarnog ili izmišljenog manjka u trgovini može uzeti čak i cijelo primanje. Drugim riječima, moglo bi joj se dogoditi da mjesecima radi u strahu hoće li uopće dobiti nešto od plaće, pa se radije odlučila za varijantu u kojoj vlasniku mora dati 300 kuna svaki mjesec.

Inspekcija rada, čiji se preustroj od početka ove godine najavljivao kao nekakvo veliko čudo koje će putem tajnih policajaca vrlo brzo “snimiti” sve moguće varijante kršenja Zakona o radu, sudeći prema odgovoru iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava koji smo dobili – dosad nije čula za najnoviju dosjetku pojedinih poduzetnika, a pogotovo ne onih koji su dobro umreženi i podržani od lokalnih stranaka na vlasti. U odgovoru se, naime, uz podsjećanje na to da je obračun plaće ovršna isprava uz pomoć koje se putem FINA-e može podnijeti zahtjev za isplatu plaće, navodi i da je osječki inspektorat u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja protiv poslodavaca nadležnim prekršajnim sudovima podnio 100 optužnih prijedloga zbog neisplate zakonom propisane minimalne plaće za 1927 radnika. Inspektori su, nadalje, sudovima podnijeli i 22 optužna prijedloga zbog nedostavljanja obračuna isplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine za 43 radnika te 73 optužna prijedloga zbog nedostavljanja obračuna dospjele neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine za 774 radnika. Uz neka rješenja kojim je poslodavcima naređeno da radnicima moraju dostaviti obračun plaće, inspektori su u razdoblju od 1. siječnja prošle godine do 30. lipnja ove sudovima podnijeli i šest optužnih prijedloga zbog isplate plaće u bonovima. Među njima, tvrde u Ministarstvu, nije bio i Konzum, čije bonove, prema pričanju nekih radnika, znaju koristiti i druge tvrtke.

Rad preko Agencije za privremeno zapošljavanje ubuduće će umjesto jedne, moći trajati tri godine, s tim da takvi radnici neće imati pravo na božićnicu i regres, a ako su “na čekanju” jer im Agencija nije uspjela pronaći posao, neće imati pravo ni na plaću

Dakle, na Forumov izravni upit jesu li inspektori upoznati s činjenicom da pojedini radnici poslodavcima moraju vraćati dio isplaćenog minimalca, Inspektorat je samo pobrojao što je u određenom roku poduzeo vezano uz neisplate plaća, ali ne i da je upoznat s novom robovlasničkom praksom u dijelu nekad vrlo bogate Slavonije. No, ne treba imati nikakvih iluzija, to se vrlo vjerojatno događa i u drugim dijelovima Hrvatske, ali ljudi, pritisnuti neimaštinom i očajem, o tome (zasad) ne govore.  

Kukuriku koalicija i njezin ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić odlučili su produbiti taj očaj tako što su Zakonom o radu, koji je u utorak usvojen u Saboru, dodatno smanjili radnička prava.

Rad na određeno moći će trajati unedogled, poslodavci više neće morati izrađivati program zbrinjavanja većeg viška radnika, otkazi će se lakše dijeliti, smanjuju se i prava na godišnji odmor onih koji rade dulje od šest mjeseci (umjesto cijelog, imat će pravo na razmjerni dio godišnjeg), rad preko Agencije za privremeno zapošljavanje ubuduće će umjesto jedne, moći trajati tri godine, s tim da takvi radnici neće imati pravo na božićnicu i regres, a ako su “na čekanju” jer im Agencija nije uspjela pronaći posao, neće imati pravo ni na plaću. Plaćat će im se samo doprinosi i to oni minimalni, a kako će u međuvremenu preživjeti, zakonodavac o tome nije htio razmišljati.

Uvodi se i mogućnost rada kod više poslodavaca, potiče rad u nepunom radnom vremenu, a novost je i da će se radnike moći ustupati povezanim društvima u zemlji i inozemstvu. To u praksi znači da će poslodavac radnike moći prebaciti u jednu tvrtku, a imovinu u drugu, pa ako dođe do prisilne naplate potraživanja, radnici se neće imati od čega naplatiti.

U tek usvojenom Zakonu razumijevanje se još donekle pokazuje za trudnice, dojilje, posvojitelje, branitelje i one koji su stradali na poslu, no sve to ne vrijedi i za smrtno bolesne ljude (one oboljele od malignih bolesti, srčanog i moždanog udara, teških operacija poput transplantacija organa i slično) ako su zaposleni na određeno vrijeme, a većina zaposlenih ima upravo takve ugovore. Oni će, naime, nakon šest mjeseci bolovanja moći dobiti otkaz, premda to bolovanje nakon 42 dana – plaća Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, a ne tvrtka. Teško oboljeli ubuduće će nakon otkaza preko HZZO-a dobiti još samo jednu plaću, a nakon toga, ovisno o radnom stažu, mogu eventualno računati na privremenu naknadu s burze i to samo ako su sposobni doći do burze da se osobno prijave u evidenciju. U suprotnom, mogu se još samo nadati brzoj smrti, da se dugo ne muče.

Naša je Vlada – u vrijeme dok većina europskih zemalja, kako se može vidjeti iz podataka Eurostata za prošlu godinu, skraćuje radni tjedan na manje od 40 sati – odlučila povećati mogućnost tjednog rada bez plaćanja prekovremenih na čak 60 sati

Ako ste već pomislili da više ništa ne može biti gore od ovoga što smo do sada pobrojali, prevarili ste se. Naša je Vlada – u vrijeme dok većina europskih zemalja, kako se može vidjeti iz podataka Eurostata za prošlu godinu, skraćuje radni tjedan na manje od 40 sati (Nizozemska, primjerice, ima 30-satni radni tjedan, dok Grci, koji su najviše pogođeni krizom, rade u prosjeku 42,1 sat tjedno) – odlučila povećati mogućnost tjednog rada bez plaćanja prekovremenih na čak 60 sati. Isti podaci pokazuju još jedan zanimljiv detalj: Hrvatska s 372 eura bruto minimalne plaće ulazi među desetak europskih zemalja koje imaju najniže zajamčene plaće, dok ona najviša u Luksemburgu, iznosi čak 1874 eura. Grci su i u tome bolji od nas, zarađuju 684 eura, a susjedi Slovenci 100 eura više od Grka.

U ove statističke podatke preciznog Eurostata nisu uračunati slučajevi s početka ovog teksta, kada radnice pritisnute bijedom koju nisu same izazvale, rade i više od 60 sati tjedno i još na kraju svega, vlasniku tvrtke moraju vratiti dio isplaćenog minimalca. No sve da je i uračunato, onima koji su digli ruku za novi ZOR, to naprosto nije bitno. Oni su po standardu građana Hrvatsku učinili gorom od Grčke i tu nažalost nije kraj tragedije. Potvrdila je to nedavno i Svjetska banka: Hrvatska je jedina zemlja među novim članicama EU-a, koja će i ove godine zabilježiti pad BDP-a od 0,5 posto. Blagi rast BDP-a od oko 1,2 posto može se očekivati tek iduće  godine, ali to – kako je već poznato – nije dovoljno za porast zapošljavanja, premda je  ministar Mrsić kao mantru stalno ponavljao da će novi ZOR pridonijeti većem zapošljavanju. Otprilike, kao da  će poslodavci otvarati nova radna mjesta samo zato što mogu imati jeftinog radnika, kojeg mogu otpustiti kad mu više ne treba.

Mrsiću je netko trebao objasniti, ako već sam to do sada nije naučio, da goli prekarijat koji je uveo novim ZOR-om, neće dovesti do rasta BDP-a između tri i četiri posto, a jedino takav rast jamči više radnih mjesta i bitno smanjenje nezaposlenosti, koja će se ponovo povećati već najesen.

– See more at: http://www.forum.tm/vijesti/radi-za-2000-kuna-onda-gazdi-na-ruke-vraca-600-i-suti-od-danas-ce-biti-jos-pokornija-2017#sthash.rODPEsLw.dpuf

‘Izađite iz moje sobe za preglede’

Posted on by sdadmin

‘Nećemo uzmaknuti’.

Ove riječi čuju se iz svakog kutka zemlje, a slijede feministkinje i njihove saveznike/ce – uključujući čelnike i čelnice sindikata i ljudskih prava, državnih službenika/ca koji/e se zalažu za pravo izbora, liječnika/ca i specijalista/kinja za zdravlje žena – koji/e su spremni/e suprotstaviti se zakonodavcima koji su posljednje tri godine proveli usmjereni na to kako ženama oduzeti pravo nad njihovim vlastitim tijelom, prenosi Ms. Magazine.

Moglo ih se čuti u Columbusu prošlog listopada kada se 65 organizacija žena, rada, ljudskih prava i ljudskih sloboda iz Ohija pridružilo lokalnim liječnicima/ama, državnim zakonodavcima, studentima/cama i stotinama drugih aktivista/kinja koji/e se zalažu za pravo izbora (pro-choice), okupilo na stepenicama zgrade zakonodavstva i protestiralo pod parolom Nećemo uzmaknuti. Demonstracije, koje su organizirale dugogodišnje aktivne feministkinje Lana Moresky, Kathy DiCristofaro i Cindy Dempsey, osudile su podmukli napad državne legislature kojom dominiraju konzervativni Republikanci smanjenjem budžeta koji je doveo do najrestriktivnijih državnih zakona usmjerenih protiv žena u zemlji. Kako bi predstavili važnost borbe u Ohiju za cijelu naciju, Eleanor Smeal, predsjednica Feminističke većine (Feminist Majority), i Terry O’Neal, predsjednica Nacionalne organizacije za žene (National Organization for Women), bile su istaknute kao govornice na demonstracijama.

Amandmani Ohija uključuju odredbe koje zahtjevaju ultrazvuk prije pobačaja, stavljajući prioritet za financiranje planiranja obitelji što će rezultirati smanjenjem sredstava za Planned Parenthood (Plan za roditeljstvo) i povećati budžet kriznih centara za trudnoću (koji se zalažu za zabranu pobačaja i promoviraju neefikasno ‘prirodno’ planiranje obitelji) te isključuju javne bolnice iz državnih dogovora o transferu s klinikama za pobačaj u trenucima hitnih slučajeva. Tri odredbe Ohija nalaze se na sudu, tužene od strane nacionalne i Ohijovske Američke unije za ljudske slobode (ACLU) na bazi zakona o ‘samostalnom subjektu’ u Ohiju, budući da ih se počelo primijenjivati kao dio nepovezanog zakona o budžetu.

“Danas sam ovdje kako bih poručila političarima i političarkama da napuste moju sobu za preglede,” rekla je ginekologinja Lisa Perriera na demonstracijama držeći u rukama svojega dva tjedna starog sina. Rekla je medijima kako je nedavno morala savjetovati mladom paru kako bi bilo najbolje napraviti pobačaj zbog zdravstvenih razloga, i žena je bila prisiljena ići  na ultrazvuk i slušati otkucaje srca svog nerođenog djeteta. Ali zbog zakona u Ohiju, dr. Perriera nije mogla obaviti pobačaj u visokom stupnju trudnoće i bila je prisiljena poslati mladi par u susjednu državu. Ogorčena je time da je Ohio nadodao još jedan teret na leđa paru koji i ovako pati zbog gubitka djeteta.

Kao kruna svega, zakonodavstvo u Ohiju namjerava donijeti zakon koji zabranjuje pobačaj nakon što se prvi puta na ultrazvuku čuje otkucaj srca fetusa – što može biti vrlo rano, u šestom tjednu trudnoće, i prije nego što žena i zna da je trudna. Zakonodavstvo također razmatra mogućnost da će liječnici/e biti primorani/e obavijestiti svoje pacijentice da pobačaj dovodi do raka dojke i da fetusi osjećaju bol, iako nijedno od toga dvoga nije znanstveno dokazano.

Aktivisti/kinje za ženska prava u Ohiju nisu jedini/e koji/e su reagirali/e na donošenje novih zakona, tzv. Rata protiv žena:

  • Prošlog ljeta održane su masovne demonstracije kod zgrade zakonodavstva u Texasu, kako smo prenijeli u prošlom broju Ms. Magazina. U Zapadnoj Virginiji, koalicija grupa za ženska prava i prava na slobodu izbora predvođena Slobodnom mobilizacijom Zapadne Virginije, Podupirem žene Zapadne Virginije, demonstrirala je protiv plana Republikanskog državnog odvjetnika Patricka Morriseya o uvođenju novih propisa za klinike za pobačaj.
  • U Sjevernoj Karolini,  građani i građanke su bdjeli/e pred vilom guvernera u znak protesta protiv restrikcija protiv pobačaja i kontracepcijskih sredstava gurnutih unutar zakona o ‘sigurnosti na motornom vozilu’ potpisanog od strane Republikanskog guvernera, Pata McCroryja. Demonstranti su zahtijevali zdravstvenu zaštitu, a guverner je ponudio svoj odgovor u obliku tanjura s kolačićima koje je poslužio demonstrantima/kinjama.
  • Podržavatelji Zdravstvenog centra crkve Falls u Virginiji skupili su se na stubama pred sudnicom u Arlingtonu kako bi se usprotivili novim TRAP zakonima (Targeted Regulation of Abbortion Providers – Ciljana regulacija pružatelja usluga pobačaja) i državnom odvjetniku Kenu Cuccinelliju, koji je smrvio regulacije uz pomoć državnog Odbora za zdravlje. “Izgubili smo dvije klinike ove godine zbog ovih politički motiviranih, izmišljenih regula”, rekla je feministička aktivistkinja Michelle Kinsey Bruns, članica odbora NARAL-a Virginijiske fundacije za pravo izbora. “Demonstriramo jer znamo da oni koji su protiv slobode izbora žele zatvoriti preostalih 18 klinika u Virginiji, dodala je”.
  • Od studenog ove godine kreću Cestovne demonstracije za reproduktivna prava podržavane od strane 12 organizacija Kentuckyja, vozit će iz Luisvillea i drugih lokaliteta do Kapitolijske rotunde u Frankfortu kako bi demonstriralo protiv napada na dostupnost pobačaja.

Restriktivne mjere i masivni rezovi za planiranje obitelji pogoršali su uvjete rada centara za planiranje obitelji. Texas je izgubio više od 60 klinika za planiranje obitelji od kojih je većina pružala kontracepcijska sredstva, provjeravanje spolno prenosivih infekcija i druge usluge, a ne usluge pobačaja.

Krajolik bi bio još turobniji da nije došlo do reagiranja sudova 2010. godine koji su blokirali većinu zakona o restrikciji pobačaja i korištenja kontracepcijskih sredstava. Sudovi Arizone, Idaha, Sjeverne Dakote, Oklahome i Texasa neke od zakona proglasili su neustavnima. Druge restrikcije privremeno su blokirane u 12 saveznih država od strane federalnih i državnih sudova dok traju tužbe protiv tih zakona.

Neki od tih slučajeva završit će pred Vrhovnim sudom SAD-a. Među prvima će biti donesen zakon iz Oklahome (i drugih 12  država) koji zabranjuje korištenje naručivanja lijekova putem telefona kako bi se izazvao pobačaj. Vrhovni sud SAD-a zatražio je objašnjenje Vrhovnog suda Oklahome i proglasio donošenje zakona neustavnim. U ovogodišnjem zasijedanju Vrhovni sud saslušava slučaj zakona o tampon-zoni iz Massachusettsa koji zaštićuje klinike za pobačaj, njihove radnike i pacijente od uznemiravanja i napada ekstremista koji su protiv pobačaja.

Organizacije i zakonodavci koji su protiv pobačaja nastoje provući veće restrikcije putem glasovanja.  Tzv. konstitucionalni amandmani o stanju osobnosti koji bi davali prava oplođenim jajnim stanicama – i zabranjivali bi pobačaj u slučaju silovanja, incesta ili kako bi se spasio život žene; zabranjivali bi i in vitro oplodnju i većinu kontracepcijskih sredstava te ženama zabranili pristup osnovnim medicinskim tretmanima – izglasavat će se 2014. u Sjevernoj Dakoti i Koloradu. U Oregonu bi moglo doći do prekidanja financiranja pobačaja, ukidanja državne zaštite privatnosti u Tennesseeju i ukidanja zdravstvene zaštite u slučaju pobačaja u Michiganu.

Građani Albuquerqueija, u Novom Meksiku, glasat će za zabranu pobačaja duž cijelog grada od 20 tjedana bez iznimki za slučajeve silovanja, incesta i psihološkog zdravlja žene, a kampanju predvodi Operacija spasenje. Gradsko vijeće stavilo je prijedlog na glasovanje 19. studenog, ne uzimajući u obzir mišljenje gradskog odvjetnika da je takva zabrana neustavna.

Ogorčenje javnosti u pokazivanju moći protiv žena dosegla je točku vrenja. Žene i muškarci širom zemlje su spremni zaustaviti Rat protiv žena, ponavljajući riječi demostratora iz Ohija: “Nećemo uzmaknuti”.

Prevela i prilagodila  Marija Sabolić

Šutljivi/e promatrači/ce i banalnost zla

Posted on by sdadmin

Centar za mirovne studije reagirao je povodom izraelskog vojnog napada na Gazu.

CMS-ovu izjavu prenosimo u cijelosti:

Napad Izraela na palestinsko područje Gaze pod nazivom Zaštitni rub, koji je počeo 07. srpnja 2014. i još uvijek traje, eklatantan je primjer nadmoći i okrutnosti. I ovaj puta diplomati utjecajnih država nemajutemeljne hrabrosti, volje i interesa suočiti se s politikom koju Izrael vodi te ne poduzimaju konstruktivne korake koji mogu doprinijeti zaštiti potčinjenog i ugroženog naroda Palestine te izgradnji mira u Palestini i Izraelu.

Učinci rada međunarodne zajednice na rješenju konflikta poslijednjih desetljeća su mali, a situacija u kojoj se nalaze Palestinci na tom teritoriju kontinuirano se pogoršava.

Do ponedjeljka 14. srpnja u 20 sati izraelska vojska ranila je više od 1000, a ubila 176 osoba.

Ovo su njihova imena:

1. Mohammed Malakiyeh, 18 mjeseci
2. Ranim Jawde Abdel Ghafour, 18 mjeseci
3. Saher Abu Namous, 3
4. Mohammed Khalaf al-Nawasra, 4
5. Yasmin Mohammed Mutawwaq, 4
6. Nidal Khalaf al-Nawasra al-Meghazi, 5
7. Abdullah Ramadan Abu Ghazzal, 5
8. Salah Awwad al-Nawasra al-Meghazi, 6
9. Bassem Abdelrahman Khattab, 6
10. Ghalia Deeb Jabr al-Ghanam, 7
11. Seraj Ayad Abed al-A’al, 8
12. Bassim Salim Kawareh, 10
13. Amir Areef, 10
14. Nour Marwan al-Najdi, 10
15. Anas Alaa al-Batash, 10
16. Maryam Atieh Mohammed al-Arja, 11
17. Fatima Mahmoud al-Hajj, 12
18. Qassi Isam al-Batash, 12
19. Hussein Yousef Kawareh, 13
20. Mohammed Areef, 13
21. Ibrahim Masri, 14
22. Manar Majid al-Batash, 14
23. Hussam Ibrahim al-Najjar, 14
24. Mohammed Ayman Ashour, 15
25. Ahmad Na’el Mehdi, 16
26. Qassem Jaber Adwan Awdeh, 16
27. Dunia Mehdi Hamad, 16
28. Anas Youssef Kandil, 17
29. Sa’ad Mahmoud al-Hajj, 17
30. Mohammed Isam al-Batash, 17
31. Yahya Alaa al-Batash, 18
32. Ibrahim Majid al-Batash, 18
33. Tarek Mahmoud al-Hajj, 18
34. Ismail Hassan Abu Jamah, 19
35. Mohammed Ahmad Bassal, 19
36. Hussein Abd al-Qadir Muheisen, 19
37. Aisha Nijm al-Meghazi, 20
38. Mustafa Abu Mar, 20
39. Ibrahim Hamad, 20
40. Omar Mahmoud al-Hajj, 20
41. Kifah Shahada Deeb al-Ghanam, 20
42. Mohammed Idriss Abu Saninah, 20
43. Mohammed al-Sowayti (Abu Askar), 20
44. Mohammed Adriss Abu Sulim, 20
45. Khalid Majid al-Batash, 20
46. Shadi Mohammed Zarb, 21
47. Imad Bassam Zarb, 21
48. Haitham Ashraf Zarb, 21
49. Bakr Mohammed Joudah, 22
50. Mohammed Habib, 22
51. Sakr Aysh al-Ajouri, 22
52. Suleiman Salman Abu Soaween, 22
53. Mohammed Khaled al-Nimri, 22
54. Abdelrahman Jamal al-Zamli, 22
55. Asma Mahmoud al-Hajj, 22
56. Abdullah Mustafa Abu Mahrouk, 22
57. Ratib Sabahi al-Sifi, 22
58. Nidal Mahmoud Abu al-Malish, 22
59. Mahmoud Majid al-Batash, 22
60. Khalid Abu Mar, 23
61. Wasim Abd al-Rizk Hassan al-Ghanam, 23
62. Rami Abu Massaad, 23
63. Muhannad Youssef Dhahir, 23
64. Saddam Moussa Moamar, 23
65. Qassem Tallal Hamdan, 23
66. Mohammed Sha’aban, 24
67. Abdelhadi Jamaat al-Sufi, 24
68. Ibrahim Daoud al-Balawi, 24
69. Ibrahim Khalil Qanun, 24
70. Ahmad Salim al-Astal, 24
71. Ahmad Zaher Hamdan, 24
72. Mohammed al-Samiri, 24
73. Hassan Ahmed Abu Ghoush, 24
74. Maher Thabit Abu Mar, 24
75. Abdullah Mahmoud Barakah, 24
76. Mohammed al-Aqqad, 24
77. Suha Hamad, 25
78. Mohammed Kamal al-Kahlout, 25
79. Sami Adnan Shaldan, 25
80. Jamah Atieh Shalouf, 25
81. Mohammed Mounir Ashour, 25
82. Ghassan Ahmad al-Masri, 25
83. Fadi Yaqub Sakr, 25
84. Marwa Majid al-Batash, 25
85. Rami Abu Shanab, 25
86. Khawla al-Hawajri, 25
87. Ibrahim Mohammed Hamad, 26
88. Mahmoud Wulud, 26
89. Mahmoud Abd al-Rizk Hassan al-Ghanam, 26
90. Ahmed Mahmoud al-Ballaoui, 26
91. Jalal Majid al-Batash, 26
92. Ammar Mohammed Joudah, 26
93. Mohammed Khalil Qanun, 26
94. Rashad Yaseen, 27
95. Hana Malakiyeh, 27
96. Amal Youssef Abdel Ghafour, 27
97. Marwan Slim, 27
98. Salim Qandil, 27
99. Mohammed Ahsan Ferwanah, 27
100. Nour Rafik Adi al-Sultan, 27
101. Ahmad Naman al-Batash, 27
102. Hanadi Hamadi Moamar, 27
103. Hatem Abu Salem, 28
104. Ahmad Sawali, 28
105. Mohammed Bassem al-Halabi, 28
106. Baha Majid al-Batash, 28
107. Najla Mahmoud al-Hajj, 29
108. Ahmad Sha’aban, 30
109. Hafiz Mohammed Hamad, 30
110. Rashid al-Kafarneh, 30
111. Mazen Farj al-Jarbah, 30
112. Omar al-Fyumi, 30
113. Hazem Balousha, 30
114. Ibrahim Nabil Humaide, 30
115. Khaled Abu Kweek, 31
116. Ra’ed Hani Abu Hani, 31
117. Hala Wishahi, 31
118. Rawidah Abu Harb al-Zwaida, 31
119. Ali Nabil Basal, 32
120. Hamdi Badieh Sawali, 33
121. Ra’ed al-Zawareh, 33
122. Anas Rizk Abu al-Kas, 33
123. Youssef Mohammed Kandil, 33
124. Baha’ Abu al-Leil, 35
125. Mohammed Ghazi Areef, 35
126. Rafa’at Youssef Amer, 36
127. Hamad Shahab, 37
128. Ra’ed Shalat, 37
129. Tamer Salem Kodeih, 37
130. Abdel Rahim Saleh al-Khatib, 38
131. Suha Abu Saade, 38
132. Houssam Deeb al-Razayneh, 39
133. Sahar Hamdan, 40
134. Nahid Ta’im al-Batash, 41
135. Leila Hassan al-Awdat, 41
136. Ibrahim Ahmad Abideen, 42
137. Shahraman Ismail Abu al-Kas, 42
138. Khadir al-Bashiliki, 45
139. Mehdi Mohammed Hamad, 46
140. Hussein al-Mamlouk, 47
141. Ahmad Youssef Daloul, 47
142. Nasser Rabih Mohammed Samamah, 49
143. Amal Hassan al-Batash, 49
144. Riad Mohammed Kawareh, 50
145. Mohammed Ibrahim Kawareh, 50
146. Mousa Mohammed al-Astal, 50
147. Azmi Mahmoud Abid, 51
148. Mahmoud Abdallah Shratiha, 53
149. Abdel Halim Ashra, 54
150. Suleiman Salim al-Astal, 55
151. Suleiman Said Abid, 56
152. Hani Saleh Hamad, 57
153. Basmah Abdelfattah al-Hajj, 57
154. Mahmoud Lutfi al-Hajj, 58
155. Mustafa Mohammed Anaieh, 58
156. Aziza Youssef al-Batash, 59
157. Abdelnasser Abu Kweek, 60
158. Salima Hassan Musallim al-Arja, 60
159. Mousa Shehade Moamar, 60
160. Hamid Suleiman Abu al-Araj Deir al-Balah, 60
161. Fawzia Khalil Hamad, 62
162. Ghazi Mustafa Areef, 62
163. Mazen Mustafa Aslan, 63
164. Mohammed Rabih Abu Humeidan, 65
165. Mohammed Salim Abu Bureis, 65
166. Fawzia Abdela’el, 73
167. Hassan Awda Abu Jamah, 75
168. Naifeh Farjallah, 80
169. Saber Sukkar, 80
170. Hijaziyah Hamid al-Helou, 80
171. Mousa Habib, nepoznato godište
172. Mahmoud Nahid al-Nawasra, nepoznato godište
173. Majid Subhi al-Batash, nepoznato godište
174. Qassi Alaa al-Batash, nepoznato godište
175. Samer Tallal Hamdan, nepoznato godište
176. Adham Mohammed Abed el-Fatah Abed el-Al, nepoznato godište

Ako ste ih samo preletili, vratite se na početak.

(Izvor liste ubijenih – Ashraf al-Qedra, glasnogovornik ministarstva zdravstva Gaze)

Prema podacima UN-a, 70 posto žrtava su civili, a 21 posto maloljetne osobe. Niti jedna civilna ili vojna žrtva s izraelske strane nije zabilježena.

Pojas Gaze velik je 360 kvadratnih kilometara i nastanjuje ga 1.816.379 osoba, gustoća naseljenosti je 5.045,5 osoba na kvadratni kilometar. Za usporedbu, otok Brač je površine oko 395 kilometara kvadratnih s 14.434 stanovnika, gustoća naseljenosti je 36,5 osoba na kilometar kvadratni.

Na teritoriju manjem od Brača živi broj ljudi jednak zbroju stanovnika ovih gradova: Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Sesvete, Kaštela, Karlovac, Varaždin, Šibenik, Velika Gorca, Sisak, Vinkovci, Vukovar, Bjelovar, Dubrovnik, Koprivnica, Đakovo, Požega, Poreč, ili 42,3 posto stanovnika Hrvatske.

Izrael kontrolira sve granice palestinskih područja, a prema podacima CIA-e (2014.) stopa migracija u području Gaze je nula, odnosno iz tog područja teško se može izaći. Velik broj ljudi koji sada tamo živi, obitelji su izbjegle iz Izraela.

Oči svijeta uprte su u smjeru Izraela uglavnom samo u trenucima masovnih oružanih napada na Palestinu, no ne zaboravimo kako se u Izraelu i na palestinskim područjima permanentno vrši progon, uništavanje i oduzimanje imovine i zemlje, rušenje kuća, ranjavanje, zatvaranje, ubijanje palestinskih stanovnika. Ne zaboravimo ni kako država Izrael ima dvostruke zakone – za Izraelce i izraelke te Palestince, Palestinke/Arape, Arapkinje. Palestinci koji žive u Izraelu (gdje čine oko 20 posto) nisu jednaki pred zakonom odnosno doživljavaju institucionaliziranu diskriminaciju – nemaju jednak pristup obrazovanju, stanovanju i radu kao Izraelci i Izraelke.

Da bi Izrael mogao biti počinitelj ovakvog oružanog i institucionalnog nasilja odnosno da bi ovakvo nasilje bilo moguće (oružano 2008., 2009., 2012. i 2014.) mora postojati slaganje ili slijeganje ramenima većine Izraelaca/ki što dovodi u pitanje tvrdnju da Izrael možemo smatrati demokratskom državom. Uzroci takvog ‘stanja nacije’ svakako su strah, ali i dugogodišnja propaganda i državne politike. Isto tako negativni stavovi prema muslimanima, i u Europi, omogućavaju pristrano gledanje na ovakve politike i sukob u cjelini.

Pojava sve brojnijeg i glasnijeg (doduše ne u toj mjeri operacionaliziranog) rasizma i nacionalizma događa se i u Europi, poslijednjih godina svjedoci smo porasta ovih tendencija i među političkom elitom. No ne mora nam Izrael biti ogledalo u kojem možemo vidjeti kamo to sve može odvesti. Možda je pravo vrijeme da se podsjetimo kako je porast takvih sentimenata u narodima Europe, u situaciji ekonomske krize, krajem 30-tih godina prošlog stoljeća doveo do fašizma. Ovaj put možemo biti pametniji i na vrijeme odgovorno postupati te kao pojedinci i društva odgovoriti solidarnošću za ugrožene i zahtjevom za ostvarenjem ljudskih prava, dostojanstva svakog čovjeka. Možemo svakodnevno ne prihvaćati nepravdu i nejednakost i protiv njih se boriti. Razmišljati i rasuđivati samostalno i moralno te ne dozvoliti da nam nešto postane ‘normalno’ ako je učestalo ili zakoni i sustav tako postave stvarnost. Ne budimo suučesnici zla i podržavači svojom šutnjom, jer i tada smo odgovorni za posljedice.

Očekujemo od novinara i novinarki da izvještavaju izbalansirano i ne podliježu ‘uokvirenim’ i tendencioznim vijestima kakve možemo vidjeti kod glavnih svjetskih novinskih kuća. Sjećamo se kako je medijima, za trajanja poslijednjeg rata u Hrvatskoj i BiH, bilo teško prenijeti poruku koja će se stvarno čuti te utjecati na mobilizaciju građana i građanki za pomoć žrtvama i otpor nasilju. Zato apeliramo na medije da se potrude približiti građanima i građankama što se događa u Palestini te kako mogu pomoći sada i kako kao društvo možemo izvršiti pritisak na nasilne politike.

Potičemo građane i građanke Hrvatske da se solidariziraju sa palestinskim narodom te osude nasilje i diskriminaciju, a u svojim zajednicama aktivno doprinose miru kroz poštovanje i jednak tretman svih ljudi.

Od političara i političarki ne očekujemo ništa.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org