LGBT zajednica na Kosovu – buđenje iz zimskog sna

Kosovo je nedavno dobilo novu LGBT organizaciju – Centar za jednakost i slobodu (CEL). Prenosimo razgovor s portala Diskriminacija.ba s osnivačicom i aktivistkinjom organizacije, Rajmondom Sylbijaom.

Već duže vrijeme se čini da se LGBT zajednica na Kosovu povukla iz javnog prostora. Iako je bilo organizacija i aktivnosti posljednjih desetak godina, nikako da se ostvari kontinuitet. Zbog čega?

Problem je u tome što sami aktivisti/ce nisu bilie dovoljno jaki/e i spremni/e da se više angažiraju. Također, nije bilo zakona, nije bilo nikakvog medijskog prostora koji bi se mogao koristiti. Obično je sve što se događalo bilo inicirano od strane ljudi koji su dio međunarodne zajednice, oni su gurali neke stvari, onda odu, a mi ostanemo. Nije bilo nikakve podrške, a puno je bilo straha. Sada je dosta drugačije – imamo zakon o zabrani diskriminacije, ozbiljniji je pritisak na državne institucije da ga poštuju i primjenjuju. Aktivisti/ce se osjećaju jačima. 

Zakon je primjenjen i u slučaju napada 2012. godine na Libertas (LGBT organizacija koja više nije aktivna, op.a.) i Kosovo 2.0?

Da, to je bio “vikend napada”, kako ga zovemo. Prvo je napadnut Libertas, a večer nakon je grupa mladića upala na promociju magazina u izdanju Kosovo 2.0, pod nazivom “Sex”. Između ostalih, bilo je dosta sadržaja koji se odnosio i na LGBT teme. Također, zamišljeno je bilo da tijekom promocije Igbale Rugova (dugogodišnja LGBT i mirovna aktivistica na Kosovu, op.a.) i Lepa Mlađenović čitaju pisma koja su slala jedna drugoj tijekom godina. Sve se to, naravno, interpretiralo u javnosti kao događaj tijekom koga dvije lezbijke čitaju ljubavna pisma, koji promovira bolest, itd. Nekoliko njih je upalo, rasturilo scenu, nekoliko pristunih je bilo fizički povrijeđeno. EULEX je vodio taj slučaj, odnosno, izabrali su ga voditi.

Trojica napadača su osuđeni na zatvorsku kaznu, zbog “povrede ravnopravnog statusa stanovnika Kosova”. Mogu li se i na Kosovu pratiti trendovi kada su u pitanju ekstremne desničarske grupe, organizacije?

Njihovo organiziranje je tek počelo, ali nije teško uvidjeti kuda sve to može ići jer vidimo što se događa u okolnim zemljama. Ima tu svega, i religije, i navijača, ali čini mi se da nemaju podršku države. Osim nekoliko poslanika u Skupštini, veći dio političkog establišmenta se jasno ograđuje od njih. Javnost nema baš puno informacija o ovim grupama.

Kakvo je raspoloženje unutar LGBT zajednice?

Naš cilj je prvenstveno raditi sa zajednicom, na jačanju ljudi u svakom mogućem smislu. Kroz treninge, radionice, informiranje. Stalno treba raditi na tome, jer ima puno ljudi koji se osjećaju usamljenima, neki čak misle da su bolesni. Mlađe generacije su mnogo osvještenije u tom smislu, mnogo lakše prihvaćaju sebe i svoju seksualnost nego stariji, lakše se odlučuju da budu vidljivi. Za sada imamo jedno mjesto na kome se nalazimo, adresa je tajna…

Je li tebe strah?

Nakon napada na Libertas sam bila loše, jako loše. Bilo je dana kada sam intenzivno razmišljala mogu li i želim li sve ovo raditi. I onda sam nekako prelomila – idem naprijed, pričam o strahu, ali ne dozvoljavam da me sputava. Imam neke mjere opreza, ne znam što se sve može dogoditi, ali za sada je okej.

Kako ti izgleda LGBT aktivizam u regiji danas?

Zadnjih 7-8 godina sam aktivno uključena u LGBT scenu u regiji. Na žalost, mislim da su Makedonija i BiH dosta nazadovale. Skoplje je nekada bio raj na zemlji za nas s Kosova, ali se situacija u zadnje vrijeme zaoštrila. Srbija ide nekako polako, imajući u vidu da je sve krenulo odatle, previše polako se stvari razvijaju. Hrvatsku nekako ni ne računam u taj prostor. Bez obzira na sve, želja nam je da surađujemo s grupama iz regije, što je više moguće.   

Ženska mreža Hrvatske izražava solidarnost i podršku Ženama u crnom

Ženska mreža Hrvatske objavila je priopćenje povodom napada na aktiviste i aktivistkinje organizacije Žene u crnom, koje prenosimo u cijelosti.

Ženska mreža Hrvatske u povodu napada na aktivistice i aktiviste ženske feminističke, antimilitarističke mirovne organizacije Žene u crnom i mirovne aktivistkinje i aktiviste koji su krenuli biciklima na obilježavanje ratnog zločina počinjenog u Srebrenici prije 19 godina, izražava svoju solidarnost i podršku mirovnim aktivisticama i aktivistima te oštro osuđuje napad.  Napad se dogodio u utorak, 8. srpnja, na Gradskom trgu u Valjevu dok je održavana protestna akcija pod nazivom “Nikada nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici”.

Podsjećamo države u regiji da su dužne osigurati zaštitu i garantirati sigurnost za braniteljice i branitelje ljudskih prava, te same raditi na stvaranju uvjeta za suočavanje s prošlošću i tranzicijsku pravdu jer je to jedini put za dugoročno osiguranje mira.

Pozivamo međunarodnu zajednicu da iskoristi sve mehanizme kojima će se osigurati zaštita i neometan rad braniteljicama i braniteljima ljudskih prava kao i procesuiranje svi onih koji nad njima provode nasilje.

Ženska mreža, koja sudjeluje u regionalnoj inicijativi za Ženski sud – feministički pristup pravdi, pridružuje se brojnim nevladinim organizacijama i mirovnim inicijativama u regiji u današnjem obilježavanju sjećanja na zločin u Srebrenci. Ujedno, podsjećamo na brojne zločine koji su se tijekom rata dogodili u Hrvatskoj i u ime Hrvatske, a o kojima se još uvijek ne progovara na pravi način uz uvažavanje svih žrtava rata.

Gaza: Najveći broj žrtava su žene i djeca

Bolnice u Gazi su u krizi. Nema lijekova, nema potrošnog materijala, nema električne energije. Jedino čega  ima su osoblje i pacijenti, javlja Middle East Monitor (MEM).

U tri dana, otkako je pokrenuta izraelska operacija Zaštitni Rub (Protective Edge), više od 250 ozlijeđenih Palestinaca stiglo je na hitne intervencije. Međutim, nedostaje osnovnih sredstava, poput kolica i kreveta.

Pacijenti stižu u kolima hitne pomoći, vozilima, osobnim automobilima, taksijima.

Do sada, 23 posto pacijenata su djeca i 18 posto je žena. Nažalost, civili su uvijek u blizini kada se uništavaju njihovi domovi.

Potpuno je uništeno 29 domova, većina njih s cijelim obiteljima, U jednoj kući u Beit Hanounu poginule su tri generacije obitelji, dok je u drugoj kući u Khan Younesu poginulo sedam članova obitelji, a samo je jedno dijete preživjelo.

Medicinsko osoblje radi dan i noć kako bi pružilo najbolju moguću skrb unatoč nedostatku sredstava – i nedostatku plaće. Ovi liječnici i medicinske sestre nisu dobili plaću za nekoliko mjeseci, no to ne utječe na njihov rad. Neki dolaze i kada nisu njihove smjene, a neki dolaze samo u svoje smjene, jer žive daleko, a nemaju dovoljno novca za javni prijevoz. Neki posuđuju od obitelji i prijatelja samo da bi došli na posao i spasili živote drugih, iako su i njihovi životi nemogući. Jedna sestra je već ozlijeđena na dužnosti, kada je bolnica u Khan Younesu bila pogođena izraelskim raketiranjem.

Bez obzira na sve to, medicinsko osoblje je na prvoj liniji, primaju mrtve i ozlijeđene, proživljavaju horor iz sata u sat, bez odmora, plaće i nagrade, ali sa saznanjem da ih drugi trebaju, jer da će bez njih trpjeti, ili još gore, umrijeti. Uz mnogo stoicizma i strpljenja, oni čekaju dolazak esencijalnih lijekova sa Zapadne obale – obećanu robu Vlade nacionalnog jedinstva koja je trebala stići prije tjedan dana, ali još nije realizirana – poput njihovih plaća.

U roku od nekoliko dana, potpuno će nestati esencijalnih lijekova. Ukoliko pošiljka ne stigne, liječnici se pitaju kako će liječiti pacijente, ako se ovo nastavi i ako pacijenti neprestano budu dolazili pogađani izraelskim projektilima.

Pitaju se tko će sljedeći biti ubijen – da li će to biti njihovo dijete, suprug/a, majka, sestra, teta, baka ? Od broja poginulih, 18 posto je djece i šest posto je žena.

Pitaju se hoće li njihova bolnica biti sljedeći cilj granatiranja, jer izraelsko terorističko divljanje ne mari za Ženevsku konvenciju.

Pitaju se hoće li ikada stići prijeko potrebni lijekovi, pomagala, rezervni dijelovi, instrumenti i uređaji potrebni za dijagnosticiranje i liječenje, pa čak i samo gorivo za pokretanje generatora koje će održavati dvorane kako bi mogli u njima raditi.

“Molimo sve ljude, sva društva koja mogu nešto učiniti da zaustave izraelsku agresiju koja ubija djecu, žene, starije ljude”, rekao je doktor Nasr Altatari, generalni direktor Shife, najvećeg medicinskog kompleksa u Gazi.

“Molimo sve zemlje, sva društva, pošaljite nam lijekove, potrošni materijal, rezervne dijelove, tako da možemo pružiti odgovarajuću njegu ozlijeđenima”, zamolio je doktor Nasr Altatari.

Donacije za kupnju esencijalnih lijekova i opremu možete izvršiti putem Medical Aid for Palestinians (MAP).

ZOR – Zakonom obespravljeno radništvo

Povodom stavljanja Konačnog prijedloga novog Zakona o radu na dnevni red parlamenta, Ženska fronta za radna i socijalna pravadijelit će letke saborskim zastupnicama i zastupnicima ispred zgrade Hrvatskog sabora na Markovom trgu u Zagrebu, kojima će ih pozvati da kao predstavnici naroda glasaju protiv zakona koji vodi deregulaciji radnog zakonodavstva i dekonstrukciji socijalne države. Stoga, pozivamo vas da se pridružite Fronti u petak, 11. srpnja, od 8.30 do 9.30 na Markovom trgu.

U konačnom prijedlogu ZOR-a koji je pristigao na Vladu pojavila su se rješenja koja nikada nisu bila na javnoj raspravi, niti je javnost upoznata s njima. Takva podvala ubacivanja novih stavki u verziju teksta upućenog Vladi – a da prethodno nije dostavljen socijalnim partnerima i javnosti – neprimjerena je demokratskom društvu. Ministarstvo je sindikatima uputilo konačan prijedlog ZOR-a s novim rješenjima tek nakon što je upućen na Vladu. Već prepoznatljivom taktikom, kao i uvijek do sada, opasna zakonska rješenja pokušavaju se progurati u razdoblju netom prije ljetne stanke, računajući da će tada naići na najmanji pritisak i otpor, baš kao što je to učinjeno ‘s prvom fazom reforme’ lani u srpnju.

Stoga nam ne preostaje ništa drugo osim da sredstvima koja su nam na raspolaganju upozoravamo na štetnost donošenja ovakvog Zakona o radu za društvo u cjelini te Vas molimo da medijski popratite našu akciju.

O Gazi danas i uvijek

Prije gotovo šezdeset godina, Ghassan Kanafani je u svom Pismu iz Gaze napisao: “Sve u ovom amputiranom gradu podsjeća me na neuspješne slike u sivom, kakve slika bolestan čovjek”. U toj priči piše kako razmišlja o odlasku iz Gaze, kako će otići u sunčanu Kaliforniju, kako mu je dosta tragedija, kako se želi osloboditi, pobjeći od svega. Nakon toga u bolnici doznaje kako je njegovoj nećakinji, trinaestogodišnjoj Nadiji, amputirana noga. Nadia je ozlijeđena prilikom bombardiranja, u pokušaju da zaštiti mađu braću i sestre. Kanafani nastavlja pismo: “Prijatelju… Nikada neću zaboraviti Nadijinu nogu, amputiranu od vrha bedra. Ne! I neću zaboraviti tugu koja joj je oblikovala lice i srasla u njegove crte zauvijek. Izišao sam iz bolnice u Gazi taj dan, ruka stisnuta, tiho ismijavajući dvije funte koje sam držao i koje sam joj mislio pokloniti taj dan”. Nakon toga odlučuje da će ostati u Gazi i da tu odluku nikada neće žaliti. Ta priča napisana je prije šezdeset godina, gotovo proročanski, kao da je Kanafani (ubijen 1972., kada je imao 36 godina) slutio da Gazu čeka još puno neuspješnih slika u sivom. Ova godina nudi još jednu takvu.

Izraelska vojska u ponedjeljak je objavila da pokreće novu vojnu operaciju “Operation Protective Edge” , objašnjavajući kako je glavni cilj zaustavljanje palestinskih raketnih napada na Izrael. U noći sa srijede na četvrtak, Izraelci su izveli 160 zračnih napada na Gazu i pogodili preko 50 “meta”. U Izraelu nije bilo žrtava palestinskih raketnih napada jer je proturaketni sustav bio uspješan u presretanju projektila, dok Palestinci tvrde da je u zadnjih nekoliko dana u Gazi poginulo 27 ljudi, među kojima 18 civila i petero djece. Iako izraelska vojska poručuje kako su mete zračnih napada samo lokacije s kojih se lansiraju rakete, tuneli i zapovjedni položaji pripadnika Hamasa, brojne snimke pokazuje kako ti napadi izlažu opasnosti civilno stanovništvo u predjelima grada u kojima nema lokacija koje se opisuju kao mete.

U snimci koju je u srijedu objavio Washington Post ljudi (civili) bježe pred oblacima crnog dima, brojni od njih krvavi i ozlijeđeni, a neki i nepomično leže na cesti. Ministarstvo zdravstva u Gazi je proglasilo izvanredno stanje.  Izraelski ambasador u UN-u, Ron Prosor, pozvao je UN-ovo Vijeće Sigurnosti da osude Hamasaove poteze i “terorizam”, dok palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa poziva da raskine vladu nacionalnog jedinstva s Hamasom. Postoje brojna nagađanja kako Izrael namjerno potiče aktualnu eskalaciju sukoba kako bi se slomila odnedavno ujedinjena Vlada Hamasa i Fataha.

U razgovoru za Democracy Now, obitelj Tariqa Abu Khdeira, palestinsko-američkog tinejdžera koji je brutalno pretučne od strane IDF-a, poručila je kako je takav čin “nemoguće opravdati, u potpunosti je neprihvatljivo da tri snažna muškarca u uniformama, potpuno naoružani, brutalno udaraju dječaka od petanest godina koji to ničim nije izazvao”. Tariq je rođak Mohammeda Abu Khdeira, palestinskog tinejdžera koji je otet i ubijen (živ zapaljen) prije tjedan dana.

Sve se to dogodilo nekoliko dana nakon saznanja da su trojica otetih izraelskih tinejdžera pronađeni mrtvi. Rachel Fraenkel, majka jednoga od njih – Naftalija Fraenkela – izjavila je nakon ubojstva Mohammeda Abu Khdeira: “Teško je opisati koliko smo uzrujani zbog strahote koja se dogodila u Jeruzalemu. Prolivanje nevine krvi je protiv Tore i judaizma, protiv moralnosti. Ubojice naše djece, tko god ih je poslao, tko god im je pomogao, odgovarat će pred licem pravde. Ali to će biti oni, a ne nevini ljudi. I to će biti napravljeno od strane Vlade, policije, sudova, a ne samoprozvanih osvetnika. Nijedna majka ni otac ne bi trebali proći kroz ono što mi prolazimo trenutno, i dijelimo bol roditelja Muhammeda Abu Khdeira”.

Eskalacija nasilja mogla bi dovesti do još jednog crnog scenarija za Gazu i palestinski narod. Dovoljno je samo prisjetiti se rata 2008. i 2009. godine kada je poginulo oko 1200 Palestinaca i Palestinki, dok je izraelskih žrtava bilo 13, od kojih 4 od prijateljske vatre. U studenom 2012. situacija se ponovno pogoršala nakon ubojstva Ahmeda Jabaria, čelnika Hamasa. Tijekom osam dana izraelska je vojska pogodila više od 1500 lokacija na području Gaze, a palestinskih žrtava bilo je 140, od kojih su gotovo polovica bili civili. Hamas je uzvraćao raketnim napadima, većinu projektila i tada je zaustavio izraelski proturaketni sustav.

I tada su, kao i danas, svjetski mediji i brojni čelnici država prozivali i osuđivali Hamas i izraleske napade prikazivali kao obranu od terorističkih napada. I tada je, kao i danas, jedan od glavnih zaključaka kako su krivci za eskalaciju nasilja Palestinci, a Izraelci se samo brane. Prema podacima UN-a, u prvoj polovici ove godine samo na području Zapadne obale ozlijeđena su 1292 Palestinca i Palestinke. Palestinska djeca i mladež redovno se podvrgavaju mučnim ispitivanjima, zlostavljanjima, drži ih se u pritvorima bez ikakvih optužbi, negiraju im se osnovna ljudska prava. U veljači 2013. godine UNICEF je objavio izvješće u kojem se navodi kako je u desetogodišnjem periodu (2002. – 2012.) evidentirano oko 7000 slučajeva u kojima su palestinska djeca pritvorena, ispitivana, procesuirana ili osuđena, a analiza tih slučajeva pokazala je kako je tretman u zatvorima bio nehuman i često krajnje okrutan, te kako je velika većina tamo završila bez ikakvog objašnjenja i konkretnih optužbi.

To izvješće nije dobilo veliku pažnju svjetskih medija, a jednako je ignorirano i kada je krajem 2013. AL Mezan Centar za ljudska prava objavio Izvješće o djeci u Gazi. U tom izvješću stoji kako su upravo djeca najveće žrtve izraelskih napada – samo na podrućju Gaze gotovo četiri stotine palestinske djece ubijeno je u periodu između 2009.  i 2012. Njih 1777 izgubilo je jednog ili oboje roditelja u periodu napadima u prosincu 2008. i siječnju 2009. godine. Tisuće djece je ozlijeđeno, a mete napada nerijetko su bile i škole i obrazovne ustanove – u periodu između 2009. i 2012. godine 302 obrazovne ustanove bile su uništene ili oštećene. Pravo na obrazovanje time se uveliko uskraćuje palestinskom narodu – obnova škola često dugo traje, kao i proces zapošljavanja novog osoblja.

Uz brojne kontrolne točke, zid veći od Berlinskog zida, nemogućnosti zapošljavanja, demoliranja kuća, uništavanja zemlje i poljoprivrednih dobara, lista kršenja palestinskih prava od strane Izraela dugačka je i opširna. Opširnosti unatoč, nikada u nju nisu uperena svjetla reflektora jer je suptilno utakana u mašineriju kolonizatora, na svakoj razini društva, svakoga dana, tiho i konstantno. Nema tu “velikih događanja”, ničega strahovitog poput ubojstva milijuna ljudi u jednom danu (u današnjem svijetu sve se vrti oko brojeva, i oni moraju biti šokantni ako želite da ljudi obrate pažnju), već samo puno tihog i laganog ubijanja – već skoro sedam desetljeća. Postalo je “normalno”, “uobičajeno”, “svakodneveno”, ušlo u one kategorije od kojih bi trebalo biti udaljeno milijardama kilometara. U tome leži najveća opasnost, najveća tuga i u mnogočemu razlog zbog kojega sve još uvijek – traje.

Ovaj asimetrični rat ruje i truje sve na Arapskom poluotoku, bez naznaka da će mu ikada skoro doći kraj. Kako da zaživi mir kada tijekom mirovnih pregovora izraelski ministri najavljuju kako je potrebno graditi nova naselja? Kako je rekao Frantz Fanon: “Kolonijalizam nije stroj koji razmišlja, nije tijelo obdareno sposobnošću rasuđivanja. Kolonijalizam je nasilje u svom prirodnom stanju”. I zato, nasilju nema i neće biti kraja.

‘Potreban je poseban zakon o zlostavljanju na radnom mjestu’

Udruga Mobbing, koja ove godine obilježava 10 godina djelovanja, zalaže se za donošenje posebnog zakona o sprječavanju zlostavljanja na radnom mjestu umjesto da to područje uređuje više zakona.

Po podacima Ministarstva pravosuđa, u Hrvatskoj je trenutno u tijeku pet sudskih postupaka za mobbing koji se vode kao kazneni postupci, a od 2010. do danas na sudovima su riješena ukupno 133 radnopravna građanska predmeta za nadoknadu štete zbog zlostavljanja na radnom mjestu, prenosi rtl.hr.

S izmjenama Kaznenog zakona 1. siječnja 2013. zlostavljanje na radnom mjestu postalo je kazneno djelo. Na sudovima su u tijeku pet takvih postupaka – po jedan u Osijeku, Vukovaru i Vinkovcima, te dva u Splitu. Prije izmjena zakona žrtve mobbinga mogle su tražiti građansko-pravnu zaštitu, a podaci Ministarstva pravosuđa pokazuju da je od ukupno 133 takva predmeta 78 riješeno pravomoćno, te 55 nepravomoćno.

Potreban je jedinstveni zakon

Predsjednica Udruge Mobbing Jadranka Apostolovski kaže kako je Hrvatska od 2004. napravila veliki iskorak u osvještavanju javnosti o problemu mobbinga, koji je do tada bio gotovo nepoznat pojam, no još uvijek se pravna zaštita pruža kroz više zakona koji problem ne zahvaćaju u cjelini.

Pravnu zaštitu žrtve mobbinga primaju kroz odredbe Zakona o radu, Zakona o obveznim odnosima, Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakona o ravnopravnosti spolova.

Od 1. siječnja 2013. na snazi je izmijenjeni Kazneni zakon koji kroz odredbu članka 133. uvrštava mobbing u kaznena djela ako je nanesena šteta zdravlju.

“Ako je radniku/ci povrijeđeno dostojanstvo na radnom mjestu štiti ga članak 130. Zakona o radu, no ni taj članak, ne pokriva sve situacije nasilja i zlostavljanja koja se događaju na radnom mjestu”, pojasnila je.

Što je mobbing?

Udruga Mobbing je od osnutka 2004. godine pionir u nastojanjima da se promjeni svijest javnosti o zlostavljanju na radnom mjestu, kako bi se problem nazvalo pravim imenom i pomoglo ljudima u zaštiti svojih prava i dostojanstva.

Udruzi su se u proteklih deset godina obraćale tisuće ljudi, putem pravnog savjetovališta pomoć godišnje dobije više od 450 osoba, a još 750 njih putem telefona i maila.

Mobbing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili više njih na razne načine planirano, osmišljeno i sofisticirano narušava čast, ugled i dostojanstvo druge osobe, i to sa ciljem eliminacije s radnog mjesta. Mobbing se, prema istraživanjima, najčešće događa u loše organiziranim poduzećima.

Tko su žrtve mobbinga?

Rezultati anketa provedenih među osobama koje se obraćaju udruzi pokazuju da mobbing prijavljuje 66 posto žena i 34 posto muškaraca. Među njima je najviše onih sa srednjom stručnom spremom (35,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena), zatim s fakultetskim obrazovanjem (29,4 posto muškaraca i 36,4 posto žena), dok ih je najmanje sa završenom osnovnom školom (2,9 posto muškaraca i 6 posto žena).

Zlostavljanje više prijavljuju muškarci zaposleni u privatnim poduzećima (52,9 posto), dok je kod žena više onih koje su zaposlene u državnim poduzećima (53 posto).

Više od 80 posto osoba izjavljuje da su se zbog zlostavljanja osjećali ponižavajuće i bespomoćno, a više od 70 posto ne zna da u njihovoj tvrti postoji osoba zadužena za zaštitu od zlostavljanja niti znaju tko je ona, iako su poslodavci dužni radnike o tome obavijestiti.

Žene su izložene većem riziku da postanu žrtve zlostavljanja, dok muškarci češće sudjeluju u zlostavljačkom ponašanju. U situaciji kada su žene te koje zlostavljaju u većini slučajeva njihova je žrtva također žena.

Muškarci žrtve mobbinga češće doživljavaju prijetnje i fizičke nasrtaje, dok se oko 15 posto žena susrelo i sa seksualnim zlostavljanjem na poslu.