Kakva je budućnost Pule?

Više od 4.500 tisuće građana i građanki Pule podržalo je prijedloge Inicijative Volim Pulu koja se zalaže za to da se na Muzilu realiziraju potrebe brojnih Puljana i Puljanki, a ne samo jednog privatnog investitora.

Međutim, gradske su vlasti sve prijedloge građana i građanki za Muzil odbili. Inicijativa je zato pozvala građane i građanke Pule na prosvjed u četvrtak, 8. svibnja, u 17 sati za kada je najavljena sjednica Gradskog vijeća na kojoj će se glasovati o usvajanju izmjena i dopuna prostornih planova.

U prilogu udruge BRID saznajte zašto građani i građanke podržavaju Incijativu Volim Pulu i zašto se Inicijativa zalaže za drugačije – participativno planiranje budućnosti grada.

Biološki spol nije binarna kategorija

Na biološki spol često se gleda kroz prizmu binarnosti, ali to je daleko od prave istine. Postoji čitav niz životinjskih vrsta koje redovito mijenjaju spol: primjerice škampi koji se rađaju s muškim spolnim organima i nakon što dostignu određeni stupanj rasta, pretvaraju se u ženske jedinke. Tako i neke vrste riba mijenjaju spol ovisno o specifičnim okolnostima prisutnim unutar njihovog jata. Spol nije uvijek određen pri spajanju jajne stanice i spermija – tako se kod krokodila i većine vrsta kornjača spol životinje određuje tek naknadno ovisno o temperaturi inkubiranog jaja. Tu je i jedna vrsta guštera kod koje spolni kromosomi i temperatura inkubiranog jaja ravnopravno utječu na razvitak spola jedinke.

Također, ni kod ljudi ne postoji stroga dihotomija između muškog i ženskog tijela, piše Malin Ah-King za Feminist Times. I ako neka jedinka ima dva spolna kromosoma X, to neće uvijek dovesti do razvoja osobe ženskog spola, a isto tako posjedovanje XY kromosoma neće uvijek dovesti do razvoja muških ženskog organa. Naime,  ponekad neosjetljivost osobe s XY kromosomima na testosteron rezultira razvojem ženskog tijela. Potrebno je reći da postoje i druge moguće kombinacije spolnih kromosoma – kao što su X0, XXX, XXY, XXYY, XXXY, XXXXY i XYY –  a također na spolne karakteristike može utjecati i izloženost vanjskim hormonskim čimbenicima za vrijeme fetalnog razvoja zametka.

Postoji čitav spektar različitih anatomskih i reprodukcijskih karakteristika – kromosomi, jajnici/testisi, genitalije, tjelesni izgled – koje ne odgovaraju uobičajenim društveno oblikovanim definicijama muškosti ili ženstvenosti. Riječ je o pojmu interseksualnosti (medicinskim rječnikom definira se kao poremećaj spolnog identiteta). Neke udruge za zaštitu prava interseksualnih osoba ne prihvaćaju opravdanost ove dijagnostičke kategorije jer smatraju da se na interseksualnost ne treba gledati kao na poremećaj, već jednostavno kao na sastavni dio individualne različitosti ljudskih tijela. Ta različitost znači da je spol puno složenija kategorija od uobičajenoga binarnog koncepta muškoga ili ženskoga. Jednostavno rečeno, ne postoji jasna granica između ženskih i muških tijela, svi smo mi samo djelić jednog beskonačnog kontinuuma ili mozaika spolnih karakteristika.

Kako bi se odrazilo na tvoj identitet kad bi sutra spoznao da biološki spol – tvoji spolni kromosomi, jajnici/testisi, individualne razine hormona, ili cijelo tvoje tijelo – nije ono što su te učili od najranijih dana? Nastao bi radikalan preokret u načinu na koji doživljavamo vlastiti identitet, ponašanje, vanjski izgled i odnose s drugim ljudima – ili uopće ne bismo primijetili neku razliku?

Na koji način možemo objasniti vezu između biološkog spola i rodnog identiteta? Istraživači/ce iz područja psihologije, seksologije i medicine nisu uspjeli/e pronaći jednoznačan odgovor na ovo pitanje, i interseksualne osobe su se često osjećale kao pokusni kunići u njihovim pokušajima da pronađu dokaze za svoje različite teorije. Psiholog John Money, čija metoda liječenja interseksualne djece postaje svjetski priznata od sredine 20. stoljeća nadalje, smatrao je da rodni identitet nastaje jedino i isključivo pod utjecajem društvenih okolnosti i da nije biološki određen. Nakon završetka terapije dijete s poremećajem rodnog identiteta trebalo je steći jasan rodni identitet, i u skladu s tom metodom tražilo se i od roditelja i djeteta da vjeruju kako kirurški zahvat ima zadaću samo korigirati genitalije u skladu s djetetovim spolom već određenim rođenjem. 

Pretpostavka o presudnosti društvenih utjecaja na razvoj rodnog identiteta ipak je bila dovedena u pitanje nizom različitih kritika. Jedan takav slučaj vidljiv je na sudbini koja je zadesila Moneyevog pacijenta Johna/Joan – dječaka koji je nesretnim slučajem ostao bez spolovila te su ga od malena  odgajali kao djevojčicu – i koji je na kraju odbio prihvatiti takav spolni identitet i započeo je s preobrazbom u muškarca, te je kasnije izvršio samoubojstvo. Milton Diamond 1965. godine objavljuje potpuno drugačiju teoriju prema kojoj hormoni stvaraju preduvjete za razvoj rodnog identiteta i ponašanja te na taj način ograničavaju moć društvenih utjecaja. Kako je vrijeme prolazilo, pristizao je sve veći broj dokaza o tome kako mnoge interseksualne osobe odbijaju prihvatiti svoj medicinskim liječenjem nametnut spol, i u javnosti su se također mogla čuti i njihova svjedočanstva iz prve ruke. Tako je ta i dalje kontroverzna tema poprimila i neke sasvim nove dimenzije. Ipak, interseksualna djeca i dalje se redovito podvrgavaju liječenju kako bi zadovoljila stroge zahtjeve unutar važećeg okvira binarno rodne paradigme, unatoč tome što u većini slučajeva za to uopće ne postoji medicinski opravdan razlog. 

Ideja da prenatalne razine hormona naizmjence utječu na spolni i rodni identitet postala je dominantan teorijski okvir unutar područja neuroznanosti, ali Rebecca Jordan-Young, specijalistkinja neurologije, uputila je ovoj istraživačkoj tradiciji oštru kritiku s obzirom na nejasne teorijske postavke, metodološke pogreške i manipuliranje rezultatima  istraživanja. Također smatra i da su stručnjaci za mozak previše usmjereni na utvrđivanje razlika među spolovima te da bi bilo bolje istraživati složene interakcijske procese između čovjekove okoline i unutarnjih faktora.

Prema tome, kad je riječ o spolu i rodu susrećemo se s esencijalističkim pozicijama kulturnog i jednako takvim pozicijama biološkog determinizma. Biološke znanosti uživaju visoki ugled u javnosti i smatra se da sve ono povezano s biološkim ili ‘prirodnim’ ima presudan utjecaj na život ljudi. Nekolicina teoretičara roda problematizirala je takvu strogu dihotomiju  između roda/spola i prirode/kulture – među kojima se posebno ističe Judith Butler – govoreći kako sadržaj složenog pojma kao što je biološki spol možemo razumjeti jedino unutar kulturno-društvenog konteksta. Butler opisuje tu strukturu kao heteroseksualnu matricu u kojoj su društvene norme koje definiraju očekivanja u području spola/roda nerazdvojno povezane sa seksualnim normama: jedini mogući status je muški ili ženski.

Tu je riječ o procesu seksualizacije tijela, odnosno socijalizacijskom procesu u kojem pojedinac ili pojedinka usvaja binarni koncept muškoga i ženskoga važeći unutar neke kulture. Ova spolna dihotomija – u koju se mora vjerovati kao neupitnu prirodnu činjenicu – ima ključnu ulogu u opravdanju isto tako binarne konstrukcije roda, i na taj način normalizacija rodne binarnosti dovodi do ugnjetavanja onih koji odstupaju od prirodno zadane heteroseksualne matrice. Propitivanjem opravdanosti teorijskog koncepta temeljenog na binarnosti spola i roda otvara se prostor za raspravu o složenijim teorijskim konceptima koji će uzimati u obzir puno veći broj varijabli nego dosad.

Smatram da mnogovrsnost pojavih karakteristika biološkog spola i proživljena iskustva interseksualnih osoba dovode u pitanje mnoge ustaljene pretpostavke o rodu te poštujem pravo svake osoba na priznanje svojeg rodnog identiteta. Znanstveno je dokazano da rodni identitet nije neposredna posljedica biološkog spola i tako ne postoji savršeno preklapanje između tih dvaju fenomena. Na temelju ovih spoznaja moguće je prolematizirati spoznaje biološko esencijalističkih teorija o spolu i esencijalističkih pozicija kulturnog determinizma o rodnim identitetu kao puke socijalne konstrukcije zbilje.  

Malin Ah-King je evolucijska biologinja i teoretičarka roda na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu.

Prevela i prilagodila Mirela Brodnjak

 

DAM: Hip-hop nas uči o zatočenicima svijeta

Le Monde ih je proglasio glasnogovornicima nove generacije. Prva su palestinska hip-hop grupa i jedni od prvih koji su repali na arapskom. U glazbenom svijetu pojavili su se kasnih devedesetih i od tada njihovi uspjesi ne jenjavaju. Devedesetih su slušali Tupaca, shvatili da ono o čemu on repa nije daleko od onoga što oni žive u svom gradu –  Lodu, 20 kilometara udaljenom od Jeruzalema, u kojemu Židovi i Arapi žive skupa, ali odvojeno. Pogodila ih je ta sličnost, pogodila i potaknula. Braća Tamer i Suhell Nafar i njihov prijatelj Mahmoud Jreri odlučili su svoje priče ispričati kroz hip-hop. U početku su repali na engleskom, hebrejskom i arapskom, iako su kroz godine najvjerniji ostali arapskom. Druga intifada preokrenula je njihov svijet i snažno utjecala na njihovu glazbu – oštrije su pričali o okupaciji, brutalnosti policije, zatočeništvu i nemoći Palestinaca i Palestinki. Postali su glasni i aktivni, beskompromisni. Iako je dilanje droge velik problem i u njihovoj sredini, shvatili su da takav geto nije njihova primarna priča, postali su autentični – crpili su inspiraciju iz vlastitih priča, iz vlastitih metaka, iz izraelsko-palestinske svakodnevice. Njihova pjesma Meen Erhabi  (Who’s the terrorist ) tako je postala najveći hit i skidana više od milijun puta u mjesec dana. Mnogo su napredovali od 90-ih, i dio njihova puta zabilježen je u sad već legendarnom dokumentarcu Slingshot Hip Hop, redateljice Jackie Reem Salloum. Prošle godine su, nakon dugo iščekivanja, izdali novi album, Nudbok al Amar (Dabke on the moon).  Iako ovi dečki vrijede mnogo i rade sjajne stvari, još uvijek su relativno nepoznati u ovom dijelu Europe, Hrvatskoj pogotovo. Nitko iz Hrvatske nije ih nikada prije kontaktirao, ali ja sam veselo srušila te zidove. U divnom jutarnjem razgovoru putem Skypea sa Suhellom Nafarom, gotovo sat vremena smo putovali kroz krajolike DAM-a, zemlje univerzalne za sve – koji poznaju borbu i bol. Pročitajte i putujte dalje.

Tko i što je DAM danas?

Bio sam malo dijete kad smo počeli, odrasli smo, naši politički stavovi su se promijenili, vidjeli smo mnogo, putovali uokolo,  nastupali, upoznavali ljude… Vidjeli smo stvari iz toliko perspektiva, naše pisanje je sada snažnije, mi smo snažniji.

A Palestina danas? Kako vidiš mirovne pregovore?

Ista situacija, ista okupacija. A o pregovorima – to je nešto što je prodano, nitko ovdje nije obraćao pozornost na to, ništa nismo očekivali od toga. Ne možemo pričati o miru dok se grade nove naselja, nove kolonije, dok je sveprisutna policijska brutalnost i nasilje, itd. Palestina danas nije mnogo drugačija od Palestine mog djetinjstva – postoje ti mali trenutci, trenutci kada se sve čini gore, ili trenutci nade, kada se sve čini bolje.  Ali, sve u svemu, nema velikih promjena.

Na neki način – okupacija uništava smisao života (sloboda kretanja, izražavanja, itd.), i istovremeno postaje smisao života – kroz otpor. Što misliš o tome – o okupaciji kao tako važnom dijelu identiteta i života?

Pa, to je dosta problematično… Time se DAM bavi kroz glazbu, pokušavamo dočarati kako život ovdje nije crn ili bijel, nego šaren. Postoje i sretne pjesme, ljubavne pjesme, itd. Postoji mnogo slojeva palestinskog života i identiteta, ne samo okupacija. Kao što je Mahmoud Darwish pisao u svojim pjesmama  – Palestinci ne umiru samo od okupacije, Palestinci umiru i od starosti, bolesti, itd. Palestinci su postojali prije okupacije, postoje sada i postojat će kad ovoj okupaciji dođe kraj.

Kao što je Edward Said pisao o mnogim problemima unutar Palestine same, nesposobnosti palestinskog vodstva, i sl. , vaše pjesme bore se s mnogim palestinskim problemima, ne samo sa okupatorom  i njegovim saveznicima. U If I could go back in time s novog albuma, upozoravate na problem ubijanja iz časti. Reci mi nešto o tome.

Ako koristimo našu glazbu samo kako bi repali protiv okupacije, mislim da bi to bilo lažno. Koristili bi mrtve ljude za našu slavu, na neki način. Najlakše je govoriti ono što svi žele čuti. Mi to ne želimo raditi. Repanje o problemima žena u našem društvu jednako je važno kao i repanje o okupaciji. Znate – bez pravde u društvu nema slobode. Mislimo da je važno da dignemo glas i iznesemo sve probleme s kojima se Palestina suočava danas, uključujući ubijanje iz časti.

{slika}

Kad ste počeli, palestinska hip-hop scena nije postojala. Dokumentarac Slingshot Hip Hop prati vašu priču i rast palestinske hip-hop scene. Vi ste bili prvi koji su potaknuli reperice da vam se pridruže, da podignu glas, nastupaju, rade svoju glazbu. Kakva je situacija danas?

Scena je puno veća danas, generalno. Kada smo mi krenuli nije bilo hip-hop studija,  producenata, ničega.  U posljednjih 15 godina mnogo se toga promijenilo, sad postoji studio gotovo na svakom koraku, postoji mnogo rock, pop, reggae pjevača i pjevačica, ne samo reperi i reperice. Promatramo čitavu tu novu generaciju i osjećam koliko su snažni, i koliko će još napredovati.  Puno je više reperica sada, dakako. Postoje te dvije cure, DAMMAR, prije sam ih viđao na prosvjedima i onda sam ih vidio kako repaju… Imaju sedamnaest godina i prosvjeduju, repaju, bave se i break danceom. Sjajne su.

Kakva je situacija sa suradnjom s drugim palestinskim reperima i repericama? U Slingshot Hip Hopu vidimo kako je teško reperima iz Gaze, općenito – ’67 Palestincima i ’48 Palestincima, da skupa nastupaju i stvaraju glazbu. Mijenja li se nešto po pitanju toga?

Pa, moram priznati da je sada malo lakše. Internet se razvio, postoje društvene mreže, itd. Tako smo uvijek u kontaktu, izmjenjujemo ideje, misli, i sl. Nedavno smo napravili sjajnu suradnju za Israel vs. Palestine Rap News 24. Sada postoje platforme za takve stvari. Ipak, kad je Gaza u pitanju – tu nema nekih promjena. Reperi i reperice iz Gaze još uvijek ne mogu doći kod nas, a mi još uvijek nismo bili tamo, iako je toliko blizu. Nikada nismo bili u Gazi, nikada.

Čekali smo dugo vaš novi album, Dabke on the moon. Reci mi nešto o samom albumu, pokušaj opisati srž, esenciju ovog uratka publici.

Ok, dakle , dabke je naš tradicionalni ples. Postoji to nešto – te moderne zemlje – kada odu na Mjesec, oni zabodu zastavu… Uvijek se radi o nekom patriotizmu, ili gore – nacionalizmu. Nas ne zanimaju takve stvari, nas zanima borba i umjetnost,  i kada odemo na Mjesec – želimo na njemu plesati. Ideja za naziv albuma došla je mom bratu, Tameru. Čitao je novine, vidio je sve te stvari o NASA-i i Mjesecu, a kada je okrenuo stranicu – vijesti o ljudima iz Gaze koji kopaju podzemne tunele. To je taj veliki kontrast… Dio novca koji se koristi protiv Palestinaca dolazi iz domovine NASA-e, pa na neki način – ono što njih diže u visine, nas gura dolje. Dabke on the moon je poseban album. Produkcija je sjajna, imali smo odličnog producenta, Nabila Nafara. I najvažnija stvar – ovaj album je toliko osoban. U If I could go back in time ne pjevamo o ubijanju iz časti generalno, pjevamo i repamo o pričama iz našeg grada. U samo jednoj godini, u našem je gradu na taj način ubijeno trinaest djevojaka. Neke od njih smo znali, znamo njihove roditelje… Također, kada repamo o zatvorenicima, ne pričamo općenito, donosimo priče ljudi koje poznajemo, s kojima smo provodili vrijeme. Bilo je teško iznositi sve to i mislim da se to osjeti kada slušate album.

Mislim da nas ovo vodi do sljedećeg pitanja – o važnosti glazbe i umjetnosti općenito. Kako vidiš da ona utječe na vaše društvo, misliš li da može donijeti značajnu promjenu?

Kao što je Tupac rekao – ja ne kažem da ću promijeniti svijet, ali jamčim da ću zaiskriti mozak koji će promijeniti svijet. To je ono što radimo. Mi smo samo dio slagalice, postoje mnogi drugi – aktivisti/ce, slikari/ce, pisci, spisateljice, političari/ke, itd. Slažemo ovu slagalicu lagano, i nadam se da će biti nešto prekrasno.  Znate – ovo nije konflikt,  da su obje strane jednake, imaju jednaku moć i resurse – to bi bio konlikt. Ovo je rat. Umjetnost je važna, pomaže nam da živimo, da živimo za nešto. Kada dođete na hip-hop koncert u Palestinu, to je jedinstveno iskustvo. Vidjet ćete djecu od 5 godina i starce od 90 godina, kršćane i muslimane, muškarce i žene, sve dobi i religije, kako skupa plešu, repaju, plješću. Nama je važno da stvaramo, da podižemo glas. DAM je sretan jer mi, za razliku od mnogih Palestinaca, imamo mogućnost da putujemo, nastupamo vani, upoznajemo ljude. Ako već imam tu privilegiju, želim ju koristiti, mi moramo biti svojevrsni PR za palestinski slučaj. Upoznao sam mnogo ljudi koji su mi rekli da su počeli učiti arapski zbog DAM-a, upoznao sam Židove koji su mi rekli da im je naša glazba pomogla da bolje sagledaju stvari, da se informiraju, itd. Samo se sjetite Indijanaca/ki ili Afroamerikanaca/ki u SAD-u, svih tih borbi – upravo kroz hip-hop učimo o zatočenicima svijeta. Osjećam da moramo podučavati na način na koji su nas učili. To je taj bumerang hip-hopa – nikada ne prestaje udarati i nikada ne ostaje na jednom mjestu. Zato to volim toliko puno.

Posljednje pitanje je za tebe, DAM ćemo malo ostaviti sa strane. Režirao si kratki film Yala to the moon, s Jackie Reem Salloum, kao i spot za pjesmu If I could go back in time. Hoćemo li te više viđati iza kamere u budućnosti?

Pa, kamera je uvijek bila uz mene. Prvi puta kada je Tamer išao u studio snimiti pjesmu, ponio sam kameru da to zabilježim. Tijekom snimanja me zamolio da odrepam refren s njim – i tako sam ostao repati posljednjih petnaest godina. Moja strast prema filmu je i dalje prisutna, a radim i animaciju. Napravio sam video za Kanazijev This divestment bill hurts my feelings. Sve u svemu – možda ću se više posvetiti filmu nekad u budućnosti. Vidjet ćemo.

Europske mogućnosti za ruralna područja: rodna perspektiva

Na okruglom stolu Europske mogućnosti za ruralna područja: rodna perspektiva u Pregradi prošlog tjedna okupili/e su se Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, zamjenik župana Krapinsko- zagorske županije Anđelko Ferek-Jambrek, gradonačelnik Grada Pregrade Marko Vešligaj, voditeljica programa u CESI-u Sanja Cesar, zamjenica direktorice Zagorske razvojne agencije Helena Matuša te predstavnica Mreže udruga Zagor Ivana Radanović. Moderatorica rasprave bila je Tajana Broz, predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Krapinsko-zagorske županije koje je bilo suorganizator okruglog stola.

Okrugli stol organiziran je u svrhu promicanja rodno osviještenih lokalnih politika te razmjene dobrih praksi u kreiranju lokalnih razvojnih strategija u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene.  Projekt provodi CESI u suradnji s  Udrugom K-zona, Radijem  Kaj i Udrugom žena HERA u Zagrebačkoj, Krapinsko-zagorskoj i  Koprivničko –  križevačkoj  županiji. Cilj projekta je informirati žene iz ruralnih područja o mogućnostima koje donosi članstvo u Europskoj uniji te osvijestiti njihov doprinos EU. Projekt financira Europska unija u okviru programa IPA INFO 2012, a sufinancira Vladin Ured za udruge.

Voditeljica programa u CESI- u Sanja Cesar istaknula je izazove i prepreke s kojima se žene iz ruralnih krajeva suočavaju, poput loše prometne infrastrukture, otežana dostupnost lokalnog stanovništva gotovo svim servisima, snažne tradicionalne uloge unutar obitelji, obiteljsko nasilje i sl. Cesar je napomenula kako 74 posto žena s ruralnog područja je nezaposleno i smatra da ne pridonose kućanstvu svojim aktivnim cjelodnevnim radom u kućanstvu i na gospodarstvu općenito. Također, karakteristična je vrlo niska politička participacije žena u ruralnim područjima.

{slika}

Zamjenik župana Krapinsko-zagorske županije Ferek Jambrek naveo je statističke podatke kao izvrsne pokazatelje ženske participacije u poduzetništvu Krapinsko zagorske županije.

“Čak 27 posto poduzeća je u vlasništvu žena, dok u preostalim poduzećima, uglavnom savjetodavnu ulogu u vođenju poduzeća imaju također žene”, naglasio je.

Gradonačelnik Pregrade Marko Vešligaj fokusirao se na izradu strateškog plana razvoja koji Grad Pregrada trenutno izrađuje te istaknuo da 30 posto radne grupe čine žene. Istovremeno potvrdio je tezu da je velik broj politička participacija žena posebice na razini mjesnih odbora gdje od 52 člana/ice samo su dvije žene.

Zamjenica direktorice Zagorske razvojne agencije Helena Matuša podsjetila je na važnost fondova EU i javnih sredstava koja mogu biti iskorištena za poboljšanje položaja žena u ruralnim područjima, no naglasila je da europski fondovi nisu čarobni štapić i zbog svoje kompleksnosti i veličine mnogima će biti nedostupni.

Nakon ovog okruglog stola, u okviru projekta održat će se okrugli stol u Koprivnici 16. svibnja, a početkom lipnja i u Zagrebačkoj županiji.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.

Uskoro premijera prvog slovenskog filma o transrodnosti

Prvi slovenski igrani film o životu transrodnih osoba, snimljen prema predlošku romana “Ime mi je Damjan” književnice Suzane Tratnik, ovog će ljeta konačno ugledati svjetlo dana, piše Crol.hr.

Komična drama “Ime mi je Damjan” bit će namijenjena široj i nešto starijoj publici, a razlikovat će se od monodrame Alena Jelena iz 2000. godine u kojoj Damjan, kojeg utjelovljuje glumica Neva Jana Flajs, gledateljima prepričava svoje životno iskustvo. U filmu će se radnja odvijati bitno drugačije; Damjan neće retrospektivno i subjektivno prepričavati svoje doživljaje već će gledatelj zajedno s protagonistom proživljavati njegova iskustva. Redateljica filma je Maja Weiss. 

Trantikova naglašava kako cijeni rad Maje Weiss te da je uvijek željela surađivati s njom. “Snimila je prvi slovenski film lezbijske tematike ‘Čuvar granice’ (Varuh meje), popratila sudbinu sudionika černobilske katastrofe u dokumentarnom filmu ‘Dječak’ (Fant) i obradila sudbine ukradene slovenske djece za vrijeme Drugog svjetskog rata u filmu ‘Banditenkinder'”, kaže Tratnik i dodaje da će snimanje “Damjana” za obje filmašice biti veliki izazov.

41 žena među 100 najutjecajnijih

Među 100 najutjecajnijih ljudi u svijetu, prema časopisu Time, ove godine je 41 žena, što je dosad najveći broj žena na toj listi. Ovom brojkom oboren je rekord iz 2012. godine kada je na popisu bilo 38 najutjecajnijih žena.

Tu su pakistanska aktivistkinja Malala Yousafzai, njemačka kancelarka Angela Merkel i crnogorska umjetnica Marina Abramović.

Beyonce je već drugi put na Timeovom popisu, a ove godine je i na naslovnici časopisa, dok je nekadašnja državna tajnica i moguća kandidatkinja za predsjedničke izbore 2016. Hillary Clinton na popisu već sedmi put.

Na popisu se našle i Janet Yellen, prva žena na čelu američke središnje banke, pop zvijezda Miley Cyrus i tenisačica Serena Williams.

Među poznatim muškarcima su ruski predsjednik Vladimir Putin, američki predsjednik Barack Obama te nekadašnji zaposlenik nacionalne sigurnosne agencije Edward Snowden. Na listi su i urugvajski predsjednik Jose Mujica, japanski premijer Shinhzo Abe te sjevernokorejski predsjednik Kim Jong-un

Među stotinu najutjecajnijih ljudi ušli su i papa Franjo, glumac Robert Redford, te nogometaš Cristiano Ronaldo