info@libela.org

Što čitamo ovu zimu?

Posted on by info@libela.org

Nakon dugo vremena, snijeg je zabijelio početak godine. Ako ste vi jedna od onih koje hladnoća i snijeg potaknu da se ogrnete dekom, skuhate si čaj/kakao i uzmete dobru knjigu, dvije Ive vam donose novu rundu preporuka. Nadamo se da će vam ovi naslovi pomoći da lakše prebrodite hladne dane ispred nas.

Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga, Omar El Akkad

„Jednom, kad bude sigurno, kad izgovoriti istinu neće značiti osobni rizik, kad bude prekasno da se itko pozove na odgovornost – bit će da su svi oduvijek bili protiv toga.“

Omar El Akkad pisac je i novinar čije knjige su nagrađivane i prevođene na brojne jezike. U listopadu 2023. godine objavio je tvit koji je pregledan više od deset milijuna puta, a njegova srž je i naslov njegove posljednje knjige. Srećom, postoje autori poput Omara El Akkada koji mogu, žele i umiju napisati ovako važne knjige. Osvojim iskustvima piše iz dugogodišnje novinarske karijere. Piše o činjenicama, o onome što stoji u pozadini, o onom što je očito, ali nitko ne izgovara. O licemjerju svijeta, o bešćutnosti, nezainteresiranosti, izostanku reakcija i empatije.

„Kad sve to bude dovoljno daleko, svatko će biti primjereno zgrožen što se dopustilo da se išta od ovoga dogodi. Ali zasad je ipak mnogo sigurnije gledati u stranu, spustiti pogled, pogledavajući povremeno mjerilo pristojnog društva da bi se vidjelo je li još odveć neugodno izreći ono o čemu u svijesti nikad nije bilo nejasnoće.“

Napisao je knjigu koja govori o genocidu u Gazi, o svijetu u kojem živimo, o politikama, liderima, narativima, retorikama, institucijama, međunarodnom pravu, humanosti, kolektivnom i osobnom. On se dotiče važnosti odgovornosti i svjedočenja. El Akkad je u ovom djelu obuhvatio sve ono neugodno, teško i strašno što se oko nas događa. Napisao je knjigu koja bi se trebala ticati apsolutno svakoga od nas. Pročitati ovu knjigu znači educirati se, propitivati, razumjeti, osvijestiti, svjedočiti i suosjećati s drugima. Čitati, i govoriti.

 „Nije teško vjerovati da je, i u najgorim trenucima, hrabrost moćnija zaraza. Da ima više onih koji su odaniji solidarnosti nego uništenju. Da je, kao što je uvijek bilo moguće skrenuti pogled, isto tako uvijek moguće i prestati skretati pogled.“

Bijelo se pere na devedeset, Bronja Žakelj

„Na plaži upoznam Vesnu i Ninu i neke druge djevojčice. Razgovaraju o stvarima koje me ne zanimaju. ‘Prošli tjedan mi je umrla mama, lijes je bio otvoren. Jeste li nekad već vidjeli mrtvaca?’ pitam. Svi šute, samo stoje i gledaju. ‘Idemo bolje razgovarati o nečem drugom Bronja’, reče Rok.“

Teško je prihvatiti da je prvijenac slovenske spisateljice Bronje Žakelj zasnovan na autobiografskim činjenicama. Knjiga je to o životu, o svim njegovim nijansama, ali i intimna saga o boli koju bolesti, kao i gubitci bliskih ljudi donose. Autorica se kroz knjigu obraća majci, kao da želi prepričati svoj doživljaj života dok je ona bila prisutna, ali i nakon što majka umre.

Zajedno s Bronjom toplo i duhovito putujemo kroz Jugoslaviju sedamdesetih i osamdesetih, a potom i kroz neugodna iskustva, bol i strah. No, ono što ovo djelo čini posebnim je svakako iskreno progovaranje o tome što bolest nosi – što ona znači za protagonista_icu, a što za sve oko nje. Bronja vrlo jednostavno prikazuje emocionalnu nedostupnost generacija prije nas, načine na koje se s negativnim emocijama nosilo u našem društvu. Kroz iskustva borbe s bolesti prokazuje koliko se ljudi s bolnim stvarima odbijaju zaista suočiti te koliko si na tom putu usamljen_a. I sve to čini bez velike gorčine, s preciznom detekcijom ljudske prirode i otvoreno za razumijevanje i ponovno povezivanje. 

„Isto kao što su tvoju bolest oduzeli tebi, i moju su bolest kukavički oduzeli meni. ‘Bronja to ne bi podnijela’ sigurno su rekli oni koji to zapravo sami ne bi podnijeli.“

Ne vraćam se, Rasha Khayat

Rasha Khayat njemačka je književnica, prevoditeljica i docentica, dobitnica mnogih priznanja te autorica podcasta Fempire koji se bavi feminističkom književnosti. Ne vraćam se je izuzetan roman, uviđamo to već na prvoj stranici gdje stoji posveta; Za: Mene. Roman donosi priču o troje prijatelja_ica, njihovim životnim putevima i tome kako su postali obitelj. Svatko od njih na neki je način izoliran, ostavljen na margini društva, nevidljiv u pokušaju da pronađe svoje mjesto i osjeti pripadanje koje bi značilo sigurnost. Roman je podijeljen u kraća poglavlja koja nam donose priče i sjećanja na djetinjstvo, rađanje prijateljstva Hanne, Zeyne i Cema, odrastanje i sve što ono sa sobom nosi. Hanna je naratorica, hrabra, bespoštedna i iskrena, postavlja teška pitanja, izgovara istine i najveće strahove, ide svemu ususret sasvim spremna na suočavanje s bolom i gubitkom.

Rasha Khayat piše o odrastanju, prijateljstvu, gubicima, tugovanju i usamljenosti. Njeni likovi su ogoljeni, ranjivi i zadivljujuće snažni u istom trenutku. Pokušavaju učiniti najviše što je moguće, izvući ono najbolje iz okolnosti u kojima su se zatekli, spremni ulaze u vlastite borbe. Priča nam govori o dubinama vlastitih usamljenosti i tišina, o utješnosti i čežnji za nečijom prisutnošću, za nekim tko bi se onoga što nam je važno prisjećao zajedno s nama. Također, progovara o nemogućnosti zaborava i o potrazi za onim što nam je potrebno, za čime čeznemo, o nemiru koji nas tjera na neprekidno traganje. Hanna se često u vlastitom životu osjeća zaglavljeno, no ne miri se s tim i uvijek nalazi način kako se osloboditi, svjesna snage tišine i onog neizgovorenog. Rashi Khayat ni u jednom trenutku ne manjkaju prave riječi, piše izuzetno poetično, njene rečenice teku i u potpunosti nas preuzmu, vjerujemo im i prepuštamo se dragocjenu čitateljskom iskustvu.

„Svim tim neizgovorenim riječima, neizgovorenim rečenicama mogle bi se ispuniti cijele knjige, cijele knjižnice.

Zidovi u sobi sve su mi bliže. Vani je počelo sniježiti.

Kad trebaš biti nešto što nisi.

Kad vjeruješ da moraš biti nešto što ti ne odgovara.

Kad ne vidiš što bi inače mogao postati.

Kad ti životni uvjeti određuju koliko daleko možeš ići.

Kad se nikad u potpunosti ne možeš osloboditi svoje prošlosti.

Kad ti nesreća stalno podmeće nogu.

Kad sumnja uvijek i iznova preuzima kormilo.

Kad ne znaš kako život ponovno vratiti na ispravan kolosijek.

Što smo sve željeli postati…“

Doba Kože, Dubravka Ugrešić

„Organizator skupa naveo je u pozivu da saziva postrojavanje stranačke jedinice ‘Hrvatskih domoljubnih snaga’ na glavnom trgu u Zagrebu, gdje će stotinjak novih pripadnika položiti ‘prisegu domovini’ i javno dati podršku Donaldu Trumpu. Komunističko – četničkim vampirima jasno poručujemo da je ‘Za dom spremni’ pozdrav s kojim smo branili i stvarali Hrvatsku. Ako ne volite Hrvatsku, pozivamo vas da je napustite, pisalo je u pozivu“

Sigurna sam da vam u postojećem ozračju u našoj zemlji ovaj citat zvuči jako poznato. Dubravka Ugrešić u zbirci od šesnaest eseja, izdanoj 2019. godine, s gorkim humorom i bolnom istinom secira društvene probleme, kako „domaće“ tako i one ne razini cijelog svijeta dok progovara o postojanosti naše (mrtve) kože. Govori o migracijama, feminizmu, književnosti, ratovima, stereotipima. Ipak, u središtu priča su žene i odnos društva ka njima.

Njeni zapisi, iako zapisani prije gotovo deset godina, svjedoče o šutnji vladajućih na gore citirane događaje, govore o prebacivanju krivnje na medije, podsjećaju na lijepljenje naljepnica „Serbian Family Tree“, govore o potiskivanju i ušutkavanju ženskih glasova… Sve to zvuči toliko bolno poznato, a opet smo mnogo toga i zaboravile, možda i jer je naša koža s vremenom postala sve „deblja i otpornija“. Ovo nije knjiga koja se lako čita, štoviše njeno čitanje traje. Dubravka Ugrešić vas svojom bolnom preciznošću tjera da se gotovo na svakoj stranici zaustavite i preispitate ulogu vaše kože u onome što nas okružuje.  

„Bogata industrija podržava žene u njihovim naporima da zadovolje muške fantazije i da uspješno participiraju u ekonomiji tradicionalnih rodnih odnosa. Danas njihova tijela mogu biti oblikovana i preoblikovana, njihove kosti, zubi i boja očiju promijenjeni, njihovi organi pomlađeni. Muškarci za to vrijeme rade na obrani, jačanju, otkrivanju, razvijanju ili unaprjeđivanju univerzalnih principa. Univerzalnih!? Ha,ha!“

U zemlji drugih, Leila Slimani

„Sve te priče o korijenima, to je samo jedan način da te pribiju za tlo, i zato nisu važni ni prošlost, ni kuća, ni predmeti, ni uspomene. Zapali veliki oganj i ponesi vatru sa sobom. Ljubavi moja, kad je posrijedi sloboda, ne pravi kompromise. Čuvaj se topline vlastitog doma.“

Leila Slimani, jedna je od najvažnijih suvremenih francuskih autorica, dobitnica prestižne francuske književne nagrade Goncourt, autorica je trilogije U zemlji drugih, koju često nazivaju i Marokanskom trilogijom, a čine je naslovi Rat, rat, rat, Gledajte kako plešemo i Ponijet ću vatru. Riječ je o trilogiji inspiriranoj obiteljskom poviješću autorice, koja donosi priču o tri generacije, povijesnim okolnostima i zbivanjima, kolektivnom i osobnom koje se prepliće između Francuske i Maroka. Slimani se bavi temom nasljeđa, identiteta, položaja žene, nejednakosti, problemima migracije i izazovima onih koji pripadaju dvjema kulturama. Važne teme koje su zastupljene u svim njenim djelima su i pitanje klasne pripadnosti, koliko nas ono određuje, majčinstvo, feminizam, rasizam i pitanje vlastitog integriteta. Piše o znanju, obrazovanju, emancipaciji i važnosti koju književnost ima.

Pišući o svemu navedenom, autorica uvijek piše o slobodi, istražujući njene oblike, mogućnosti i granice. Njena trilogija sačinjena je od snažnih likova koji su nosioci snažnih priča. Matilde, Mia, Aiche, Selma, Mia i Ines snažne su žene, svaka od njih suočava se s brojnim izazovima i model su borbe za emancipaciju i slobodu. Amine, Mehdi i Selim, iako imaju veću slobodu, također se suočavaju s brojnim preprekama i njihove priče prikazuju izazove tranzicije, migracije i patrijarhata. Migracija je za Leilu Slimani posebno važna tema, posebice u završnom dijelu trilogije, gdje pišući o njoj koristi sliku sirene kao simbol jer kad napuštamo jedno mjesto uvijek se odričemo jednog dijela vlastitog identiteta kako bismo bili prihvaćeni tamo kamo odlazimo. Trilogija je i detaljan, slojevit prikaz toga u kojoj mjeri nas određuje povijest naših zemalja i naših obitelji i u kojoj se mjeri možemo osloboditi gradeći vlastiti put i tražeći svoje mjesto u društvu. Jedna od važnih odrednica identiteta je svakako jezik, a autorica smatra jezik sredstvom kojim ljudska bića pričaju priče, pitajući se, što smo mi, ako ne priče?!

Je li to sve od preporuka knjiga?

Kao i u ljetnoj rundi preporuka, bilo nam se teško zaustaviti na pet naslova, pa vam i ovaj put u sažetom dijelu donosimo još nekoliko preporuka. Snažni i/ili zanimljivi naslovi vrijedni čitateljske pažnje i vremena su svakako i Bdijući nad njom Jean-Baptiste Andrea, Slonovi u vrtu Meral Kureyshi, Ljubav i druge opasnosti Daniele Krein, Nevidljivi život Euridice Gusmao Marthe Batalha te Prenijet ću te preko Praga Martine Mlinarević.

Neka nam 2025. više ne svane

Posted on by info@libela.org

Dobrodošli_e u klub, sjednite, udobno se smjestite. Razočaranih, prevarenih i umornih ima svud. Zar to nisu dobre vijesti?

Parafraziranje Severinine pjesme učinilo nam se prigodno za ispraćaj godine iza nas. Libela je kroz svoje djelovanje njegovala praksu da godišnji ciklus završimo s pregledom ključnih događanja i tema u godini koju napuštamo. Ideja je bila da i 2025. godinu zaključimo jednim takvim pregledom, no gripa nas je u tome spriječila.

Stoga je uredništvo odlučilo da ćemo 2026. otvoriti kratkim podsjetnikom što, nadamo se, ostavljamo iza sebe. A uz nadu da može svanuti novi i bolji dan, odlučile smo istaknuti i pomalo neočekivane pobjede u godini koju bismo voljele da smo mogle prespavati ili barem dio nje usnuti u zimski san.

Hajka na rod (u Americi)

Da nas ne čeka puno pozitivnog u 2025. godini mogle smo zaključiti već kad je godina započela dolaskom Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Američkih Država – drugi put. Prvu godinu prvog mandata obilježili su potezi koji su bitno utjecali na dostupnost pobačaja kako u SAD-u, tako i diljem svijeta (o čemu smo pisale u pregledu 2017. godine), a nije bilo ništa bolje ni u prvoj godini drugog mandata. Štoviše, ovog puta je – uz pobačaj – bio i u obračunu s „rodnom ideologijom“ pa se tako rod brisao iz svega. Ukinula su se savezna sredstva svim aktivnostima kojima se „promiče rodna ideologija“, a sve u skladu s novim definicijama spola, rodnog identiteta, muškaraca, žene, muškog i ženskog. Posebice su na udaru bile transrodne osobe pa se s web stranice Nacionalnog spomenika Stonewall uklanjalo spominjanje transrodnih osoba, izbacivalo ih se iz vojske, transrodnim ženama i/ili djevojkama se zabranjivalo sudjelovanje u sportu i štošta još.

A problem su bili i oni_e koji_e „koji_e su uključeni_e u cenzuru slobode govora“. To uključuje osobe koje rade na aktivnostima poput dezinformacija, moderiranja sadržaja, provjere činjenica i online sigurnost. Lista svega što je postalo nepodobno kad bi se Trump ujutro probudio je zaista dugačka pa ćemo se ovdje zaustaviti. Dodat ćemo samo da su njegovi potezi ohrabrili konzervativne struje diljem svijeta, pa su tako i naši političari i političarke vodili bitke s „rodnom ideologijom“ kroz izborne kampanje u ovoj godini (1,2).

Rekordan broj gradova ove je godine „Hodao za život“

Manifestacija „Hod za život“ se ove godine održavala/organizirala u čak 17 gradova. To su Imotski, Karlovac, Knin, Metković, Opuzen, Osijek, Ploče, Rijeka, Sinj, Zagreb, Sisak, Slavonski Brod, Split, Šibenik, Varaždin, Vinkovci i Zadar. Iza slogana koji slave život te definiraju manifestaciju kao „hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji“ krije se opasna retorika koja ograničava reproduktivna prava žena o kojoj smo na Libeli pisale. 

Rastući fašizam i zabrane svega „protuhrvatskog“

Popularno nazvano „zabraniteljsko ljeto“ počelo je nakon ogromnog koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu 5. srpnja ove godine. Tog se dana centrom glavnog grada nesmetano i nekažnjeno hodalo s prvim bijelim poljem na šahovnici, a pjevale su se i ustaške budnice. Sve to bilo je plodno tlo za ono što je uslijedilo. Prvo je otkazan Festival Nosi se u Benkovcu pod pritiskom „braniteljskih“ udruga, a Fališ u Šibeniku (koji se unatoč svemu održao) dočekan je prosvjedima i prijetnjama. No, tu se nije stalo. Dočekala nas je i „zabraniteljska jesen“ u kojoj je otkazan Oglede festival u Velikoj Gorici. Obrazac je svagdje bio isti – dio branitelja, navijačke skupine i ini akteri su se pobunili jer se radi o „protuhrvatskim“ događanjima i vrijeđaju se osjećaji onih koji su ginuli za ovu zemlju. Posljedica je to da se organizatori_ice događanja suočavaju s objektivnim brigama vezanim uz sigurnost svih uključenih u festivale. Umjesto osuda napada, doživjele smo da jedan ministar poziva na dijalog i poštovanje emocija i doprinosa branitelja.

„Da kulturi, ne zabrani. Ali nemojmo kroz programe vrijeđati osjećaje branitelja i njihovih obitelji“, kazao je ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

A gdje su osjećaji branitelja, tu su i Srbi. Tako su se dani srpske kulture „provokativno i neprimjereno“ održavali u studenom, u mjesecu kada se prisjećamo žrtava Domovinskog rata i stradanja u Vukovaru i Škabrnji. S obzirom na „loš tajming“ bilo je (valjda) očekivano da se skupina od pedesetak muškaraca u crnom okupi ispred prostorija Srpskog kulturnog društva Prosvjeta i pjeva „O Hrvatska, o Hrvatska, nezavisna država“. A (valjda) je i razumljivo kad se prekida ista manifestacija u Splitu nasilnim upadom na kojem se uglavnom prijeti starcima i djeci.

Da ne bi bilo da se sve to mirno gledalo, organizirano je nekoliko prosvjednih marševa “Ujedinjeni protiv fašizma” – u Zagrebu, Zadru, Rijeci i Puli. Na maršu u Zagrebu okupilo se više od 10.000 građana i građanki koji su poručili da im je dosta nasilja, mržnje i straha. No, za razliku od zabraniteljskih aktivnosti u kojima je izostala cjelokupna osuda, premijer nije propustio reći da su ovi marševi manifestacija ideoloških podjela.

Napadi na novinarke

Usko povezano sa zabranama su i napadi na novinarke koji su se odvijali ovo ljeto. Melita Vrsaljko, novinarka Faktografa napadnuta je upravo tijekom pokušaja da snimi skupinu koja je prosvjedovala protiv predstave koja se trebala održati u sklopu Nosi se Festivala u Benkovcu. Unatoč tomu što je doživjela verbalno vrijeđanje velike skupine muškaraca, policija – koja je bila prisutna – nije napravila ništa. Danka Derifaj je pak ovo ljeto saznala da je protiv nje podignuta optužnica zbog narušavanja nepovredivosti doma. Radi se o situaciji iz kolovoza 2021. godine u kojoj su se Danka i njena ekipa popeli na terasu koju je navodno Thompson prisvojio, za potrebe snimanja emisije Potraga. Optužnica je prigodno, dignuta nakon četiri godine od strane državnog odvjetništva, baš u vrijeme kada je utjecaj spomenutog pjevača vrlo snažan u našoj zemlji. Zanimljivo je i da je policija u ranijem postupanju zaključila da novinarska ekipa nije napravila prekršaj i/ili kazneno djelo.

Femicid svuda oko nas

Unatoč neprestanom ponavljanju stručnjaka i stručnjakinja, kao i aktivista i aktivistkinja da je femicid moguće prevenirati te da je potrebna reforma cjelokupnog sustava borbe protiv rodno utemeljenog nasilja koja uključuje ranu prevenciju, obrazovanje i edukaciju – čini se da se po tom pitanju ništa ne događa. Ova godina bi tako mogla biti rekordna po broju ubijenih žena. Neslužbena brojka ove godine je 19 ubijenih žena, od čega je značajna većina ubijena od strane intimnih partnera. U sklopu posljednje Tihe mise, Arijana Lekić Fridrih je postavila 38 ruža na Trgu bana Jelačića, u spomen na 38 žena žrtava femicida u posljednje tri godine (u tom trenutku). Taj čin naišao je na šokantno gaženje istih tih ruža od strane jednog od muškaraca koji svaku prvu subotu u mjesecu mole na gradskom trgu. Tako je pokrenuta i peticija kojom se traži micanje klečavaca s glavnih trgova gradova u Hrvatskoj. Potpisalo ju je gotovo 85.000 ljudi.

Gaza na savjesti svijeta

Dok svijet više od dvije godine promatra genocid u Gazi u kojem je prema nekim procjenama više od 70.000 osoba poginulo, a ranjeno ih je više od 170.000, aktivistkinje Inicijative za slobodnu Palestinu, Nepokorene Palestine te Studentice za Palestinu odbijaju šutjeti. Kroz cijelu godinu organizirale su protestne skupove, benefite, panele, skupljale donacije. A bile su i uhićene tijekom mirnog prosvjeda ispred zgrade Ministarstva vanjskih i europskih poslova te je dio njih zadržan u pritvoru tijekom noći. Najnovija reakcija tiče se sramotne nagrade povjesničaru Ivi Goldsteinu. Naime, Srpsko narodno vijeće uručilo mu je nagradu za antifašizam unatoč njegovom negiranju genocida u Gazi.

Srbija može i mora bolje

Borba za društvenu pravdu u Srbiji je trajala kroz cijelu proteklu godinu. Vlast još nije pala, no otpor je i dalje prisutan unatoč pokušajima delegitimiranja studentskog pokreta, uhićenjima, sukobima, zaletanju autima na demonstrante, kao i različitim prijetnjama. Organizirali su se građanski zborovi kao model političke participacije građanki i građana, a žene su stajale u prvim redovima borbe. Zbog toga su pretrpjele i brojne brutalne napade, no nisu šutjele.

Marija Vasić štrajkala je glađu nakon što je pritvorena sa šestero novosadskih aktivistkinja i aktivista, a isto je činila i Dijana Hrka, majka studenta poginulog u padu nadstrešnice koja nije odustala od traženja istine i odgovornosti za pad nadstrešnice kao i od zahtjeva da se na slobodu puste svi studenti_ice uhićeni tijekom jednogodišnjih prosvjeda. Nikolina Sinđelić, također, nije šutjela nakon što je izložena policijskoj brutalnosti i nasilju te prijetnjama silovanjem. To je „platila“ objavom privatnih fotografija kojom je se željelo posramiti, ušutkati, delegitimirati. Iako nešto tiša, borba i dalje traje. Trenutno studentice i studenti provode akciju „Raspiši pobedu“ kojom pozivaju građane i građanke da potpišu odluku kojom se zahtjeva od Vlade da uputi prijedlog predsjedniku Srbije za raspuštanje parlamenta i raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora.

Ipak, ove smo godine zabilježile i neke pozitivne stvari.

Dalibor Matanić: od sramotnog intervjua do izbacivanja iz Društva hrvatskih filmskih redatelja

Krajem godine Dalibor Matanić dao je prvi intervju za Gloriju nakon godinu dana šutnje. Naime, ako ste zaboravile, 2024. godine, nakon desetljeća navodne javne tajne – u medije su izašle priče žena koje je Matanić seksualno uznemiravao. Nakon traljavih isprika, otišao je na liječenje. Šutnju je prekinuo dugo očekivani intervju koji nas je šokirao, kao i većinu javnosti, pa smo o njemu i pisale. Dado je prikazan kao žrtva ovisnosti koje su rezultirale autodestruktivnim ponašanjem kojim je nanio bol bližnjima, malo se toga sjeća, a o žrtvama u intervju je bilo najmanje govora, čak je izostala i iskrena isprika kao i shvaćanje svojih djela. I zašto je ovo pozitivno? Ovaj put ta priča nije prošla. Takvo vođenje intervjua je razljutilo javnost pa je isti i izbrisan sa stranica medija, uslijedila je traljava javna isprika glavne urednice, a i brojne osobe su Gloriji otkazale suradnju. A krajem godine je i Dalibor Matanić izbačen iz Društva hrvatskih filmskih redatelja.

My Voice, My Choice: pobjeda za reproduktivna prava žena diljem EU

Ono što nas je svakako najviše razveselilo ove godine je prihvaćanje europske građanske inicijative „My Voice, My Choice“ na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta. Sa 385 glasova za, 202 protiv i 79 sadržanih zastupnice i zastupnici su podržali inicijativu koja želi osigurati siguran, legalan i dostupan pobačaj za sve žene u Europskoj unije neovisno o tome gdje žive i kolika su im primanja. Više od 1,2 milijuna potpisnika_ica traži uspostavu financijskog mehanizma na razini cijele EU kojim bi se ženama kojima pobačaj nije dostupan u njihovoj zemlji omogućilo putovanje u države koje tu zdravstvenu skrb osiguravaju, dok bi trošak zahvata u potpunosti pokrivala Europska komisija.

Glasanje u Parlamentu bila je završna faza nakon koje zahtjev ide Komisiji. Ona se do 2. ožujka ove godine mora oglasiti službenim odgovorom, odnosno kazati namjerava li poduzeti korake ka ispunjenju zahtjeva inicijative. Ova pobjeda dolazi u ozračju već spomenutih udara na reproduktivna prava žena diljem svijeta što je čini još značajnijom, a ostavlja prostor i za malo optimizma za nadolazeću godinu.

Hvala na svakoj borbi, glasu i snazi

Ovo, svakako, nije potpuna lista svega što se događalo. Ponešto smo i izostavile, no morale smo nekako sumirati listu. Tako da slobodno nadopišite u komentarima što smatrate još važnim spomenuti vezano za godinu koju ostavljamo iza nas.

Kako bismo završile u pozitivnom tonu, podsjećamo na nagrade koje su dodijeljene krajem prošle godine. Udruga Pariter je dodijelila nagrade za novinarku godine kojom se odaje priznanje novinarkama koje su se istaknule pišući o rodno osjetljivim temama. Na nacionalnoj razini nagrada je dodijeljena Meliti Vrsaljko, a na lokalnoj Borki Petrović i Sari Ivelji Ćiković. Zbeletron je, 12. godinu zaredom, dodijelio nagradu Lez Of The Year (LOTY). Dobitnice prve nagrade su Drum ‘n’ bijes, na drugom mjestu su LORI, a na trećem je Espi Tomičić. Nagradu Šunčana Lezba dobila je Danijela Almesberger, osnivačica i dugogodišnja voditeljica LORI.

Zahvaljujemo svim osobama koje su se u ovoj teškoj godini iza nas neumorno borile, glasno progovarale i reagirale na nepravdu, diskriminaciju i kršenje prava. Sve i svi vi ste zaista činile našu okolinu boljom i nešto lakšom u ovoj teškoj godini iza nas. Ne preostaje nam drugo nego da se solidarno, glasno i ustrajno nastavimo boriti i u godini pred nama. Uredništvo Libele vam/nam želi da u 2026. godini ipak budemo dobrodošli_e u neki bolji klub.

Koliko ima beskućnika i beskućnica u Hrvatskoj?

Posted on by info@libela.org

O beskućništvu se u Hrvatskoj sporadično piše kroz specifične novinarske serijale, zahvaljujući angažmanu pojedinih novinara_ki ili, prigodno, na svjetski dan beskućnika (1,2,3). Podaci o broju beskućnika_ica su vrlo neprecizni i ovise o onome tko ih plasira u javni prostor. Kreću se od nekoliko stotina do nekoliko tisuća (1,2). Pritom je pozicija žena u beskućništvu još više nevidljiva, specifična i višestruko marginalizirana (1,2,3,4), a njihov udio se – prema nekolicini dostupnih istraživanja i podataka – kreće oko 20 posto (1,2). O nevidljivosti beskućnika_ica i problemima s kojima se susreću godinama upozorava i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter (1,2).

„Hrvatska koja je po Ustavu socijalna država, ne zna koliko beskućnika zapravo ima jer ‘zna’ samo za one u evidenciji Hrvatskog zavoda za socijalni rad, što ne pokazuje realno stanje“, upozorila je Šimonović Einwalter u razgovoru za Hinu ranije ove godine.

Provjerile smo što kažu najnoviji podaci o broju beskućnika_ica, zna li se realno stanje na razini Hrvatske te smo istražile specifičnosti položaja žena u beskućništvu.

Koliko ima beskućnica i beskućnika u Hrvatskoj?

Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, Državni zavod sa statistiku nam je dostavio informaciju da je evidentirano 250 beskućnika, od čega je 207 muškaraca i 43 žene, dakle oko 17 posto žena. No, kako se ne radi o recentnim podacima obratili smo se službenoj evidenciji. Nju, kako je naglasila i Pučka pravobraniteljica, vodi Hrvatski zavod za socijalni rad. Ta evidencija obuhvaća osobe koje koriste usluge prihvatilišta, prenoćišta, poludnevnog boravka ili organiziranog stanovanja. Prema odgovoru koji smo od Zavoda dobile, u Hrvatskoj je tijekom posljednje izvještajne godine evidentirano 632 beskućnika, od kojih je 124 žena, dakle 19,6 posto.

„Iako su navedene brojke službeni podaci, one ne održavaju stvaran razmjer problema. Evidentirani su samo oni koji zatraže i ostvare pravno na određene socijalne usluge, dok osobe koje borave na ulici, u improviziranim skloništima ili u drugim neadekvatnim uvjetima ne ulaze u statistiku“, napisali su za Libelu iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad.

Dodali su da se trenutna metodologija temelji na evidentiranju osoba koje potraže pomoć u područnim uredima Zavoda te da ona ne obuhvaća sve oblike skrivenog ili neprijavljenog beskućništva. „To predstavlja ozbiljnu poteškoću i na međunarodnoj razini“, poručili su.

Iz Hrvatske mreže za beskućnike (HMB) kazali su da ne postoje točni podaci o broju beskućnika_ica te da se službeni podaci kroz godine, u prosjeku, kreću oko 500. Također, naglašavaju da za svoje procjene broja beskućnika_ica koriste definiciju UN-a koja razlikuje dva tipa beskućništva – apsolutno i relativno. Prvo podrazumijeva uvjete u kojima ljudi nemaju „krov nad glavom“ te spavaju na otvorenom, u vozilima ili na drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Relativno beskućništvo obuhvaća osobe koje imaju „krov nad glavom“, ali nemaju osnovne uvjete za zdrav i siguran život kao što su adekvatna zaštita od elementarnih nepogoda, pristup pitkoj vodi, sanitarnom čvoru i sl.

„Mi smatramo da je točnije reći da imamo oko 2000 apsolutnih beskućnika_ica, a oko 10 000 relativnih beskućnika_ica, klasificiranih prema ETHOS tipologiji“, poručuju iz HMB-a.

Dodaju i da ako bi se procjena vršila prema navedenoj tipologiji, broj u Hrvatskoj bi bio i znatno iznad ovih procjena, a posebno bi bio veći od službenih podataka za koje smatraju da bi trebali biti polazište za utvrđivanje mjera za skrb o beskućnicima i razvoj socijalnih usluga koje doprinose njihovoj integraciji i socijalnom uključivanju.

Što se tiče udjela žena u tim brojkama, kažu da je omjer muškaraca i žena u beskućništvu uglavnom 80:20 te dodaju da smatraju da je broj žena i veći, no da je žensko beskućništvo većinom skriveno.

Izazovi procjene broja žena u beskućništvu i povezanost s nasiljem

O tome da žene u beskućništvu često ostaju nevidljive sustavu u odgovoru nam je pisao i Hrvatski zavod za socijalni rad. „Ponajprije zato što rjeđe borave u javnim prostorima i češće se privremeno smještaju kod obitelji ili prijatelja. Zbog toga je njihov stvarni broj teško procijeniti“, kazali su.

„Žene češće privremeno borave kod prijatelja ili rodbine, ulaze u nesigurne veze samo da bi imale krov nad glavom ili ostaju u nasilnim odnosima“, ispričali su nam iz Hrvatske mreže za beskućnike. Dodali su da je razlog to što je ženama na ulici puno opasnije nego muškarcima. Prvenstveno jer imaju veći rizik od nasilja – fizičkog, seksualnog, izrabljivanja i/ili krađa. I istraživanje Paule Greiner s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, pokazalo je da žene češće od muškaraca doživljavaju fizičko i seksualno nasilje, da su izloženije zdravstvenim rizicima i osjećaju veći strah i nesigurnost.

„Posljedično, njihove strategije u javnim prostorima često idu u smjeru skrivanja – i u smislu fizičke nevidljivosti i skrivanja statusa beskućništva“, stoji u istraživanju u kojem se problematika bilježila kroz terenske bilješke i deset intervjua sa šest žena s iskustvom uličnog beskućništva u Zagrebu.

Istraživanje, također, naglašava i ranjivost žena u beskućništvu, kao i činjenicu da se njihova iskustva razlikuju od muškaraca te preslikavaju šire rodne nejednakosti.

Višestruko marginalizirana pozicija žena u beskućništvu

O višedimenzionalnosti iskustva žena u beskućništvu koje je različito od iskustva muškaraca i ne može se razumjeti samo kroz siromaštvo ili nedostatak mjesta za stanovanje, pisala je nekolicina nacionalnih i međunarodnih istraživanja (1,2,3).

Tako navode da niz čimbenika utječe na poziciju i iskustva žena u beskućništvu kao što su već ranije spomenuto nasilje, mentalno i fizičko zdravlje, rodne nejednakosti i/ili barijere u pristupu uslugama i zaštiti.

„Žene su češće na ulici zbog nasilja u obitelji. Drugi razlozi za ulazak u beskućništvo su narušeno mentalno i tjelesno zdravlje, gubitak posla i dugotrajna nezaposlenost, niske socijalne naknade, ovisnost o kocki, alkoholu i/ili opojnim sredstvima, boravak u instituciji (zatvor, odgojni dom, dječji dom), niske mirovine, neposjedovanje osobnih dokumenata zbog prebivališta, starija dob te gubitak imovine, stana ili kuće“, poručuju iz HMB-a i naglašavaju da su uzroci beskućništva individualni.

Što se strukturalnih uzroka tiče, izdvojili su inflaciju i rastuće troškove života i najmova stanova te nedovoljan broj subvencioniranih i socijalnih stanova. Uz to, naglasili su sporost socijalnog i zdravstvenog sustava te neadekvatnost prevencije.

Brojni su izazovi s kojima se žene u beskućništvu susreću

Iz svega navedenog jasno je da je mnoštvo izazova s kojima se žene u beskućništvu susreću. Osim sigurnosti i izloženosti nasilju, iz HMB-a naglašavaju da žene imaju i izazov održavanja higijene.

“Žene na ulici mogu koristiti javna kupališta ili tuširanje koriste kao uslugu u prenoćištima i boravcima za beskućnike. Nastavno na to, žene u beskućništvu imaju teži pristup zdravstvenim uslugama, samim time i održavanje ženskog i reproduktivnog zdravlja“, kazali su.

I u istraživanju s početka milenija govori se da će se žene u beskućništvu češće sresti za zdravstvenim problemima. „Dok i muškarci i žene u beskućništvu pate od nezadovoljenja potreba, narav ženskih potreba je drugačija, osobito s obzirom na nedostatak privatnosti, nemogućnost održavanja osobne higijene i pristupa zdravstvenoj skrbi, osobito kad imaju menstruaciju ili su trudne“, piše u istraživanju „Health care for homeless women“.

Isto potvrđuje i ranije spomenuto istraživanje Paule Greiner. U njemu je više sudionica istaknulo probleme povezane s reproduktivnim zdravljem i pronalaskom menstrualnih potrepština.

Kao još jedan od izazova, iz HMB-a navode i majčinstvo. Odnosno, po njihovim iskustvima, ako su žene u beskućništvu majke uglavnom djeca nisu s njima. Ona su u nekom obliku alternativne skrbi kao što su domovi za djecu ili udomiteljske obitelji, rjeđe s ocem. Ipak, ako imaju djecu, iz njihovih iskustava, žene rade na tome da ostvare kontakte ili skrbništvo.

„Nerijetko vidimo i kompleksne sudske procese s (bivšim) partnerom. Također, određeni broj žena nikada nije radio jer je suprug uzdržavao obitelj pa se mora raditi i na edukaciji žena i osnaživanju za osamostaljenje. Na strukturalnoj razini postoji problem prihvatilišta koja uopće nemaju kapacitete za žene što onda utječe na to da žene moraju boraviti na ulici ili u nesigurnoj sredini“, poručuju iz Mreže.

Više istraživanja, također, ukazuju na nedostatne i neadekvatne smještajne kapaciteta za žene u beskućništvu (1,2).

Nadalje, ranije spomenuto istraživanje Paule Greiner, kao i provjera Faktografa iz prošle godine, ističu probleme s pristupom dokumentima i potencijalnu kriminalizaciju. Naime, osobe koje nemaju prijavljeno prebivalište ne mogu izvaditi osobnu iskaznicu, što u praksi može rezultirati kaznama po odredbama o skitnji ili prosjačenju (1,2).

Realno stanje nije jasno, strategija ne postoji, izazova je mnoštvo

S obzirom na to da se službena evidencija beskućnika_ica odnosi samo na one koji koriste socijalne usluge, u ovom trenutku je teško procijeniti stvaran broj osoba u apsolutnom i/ili relativnom beskućništvu. U tom kontekstu izjava Pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter da Hrvatska ne zna koliko stvarno ima beskućnika je točna.

Sukladno navedenom, Pučka pravobraniteljica kontinuirano u izvještajima navodi i preporuke kao što su: utvrditi koliko beskućnika_ica ima u Hrvatskoj, od njih doznati koji su njihovi najveći problemi, pripremiti prvu Nacionalnu strategiju za borbu protiv beskućništva, pripremiti protokol o postupanju kao i smjernice za sve koji su uključeni u rad s beskućnicima_ama (1,2).

Osim nevidljivosti beskućništva na generalnoj razini, dodatno je nevidljiva i marginalizirana pozicija žena u beskućništvu, kojih prema nekolicini istraživanja i procjenama/evidencijama naših sugovornica i sugovornika ima oko 20 posto. Uz to, njihova su iskustva višedimenzionalna i složenija od iskustva muškaraca. Žene u beskućništvu češće od muškaraca doživljavaju fizičko i seksualno nasilje, otežan im je pristup zdravstvenim uslugama pa su time i izloženije rizicima vezanim uz reproduktivno zdravlje, a i smještajni kapaciteti za žene u beskućništvu su ograničeni.

Izabrane su novinarke 2025. godine u organizaciji Udruge Pariter

Posted on by info@libela.org

Udruga Pariter u subotu, 20. prosinca, dodijelila je nagrade za “Novinarku godine”, kojom se odaje priznanje novinarkama koje su se istaknule pišući o rodno osjetljivim temama. Nagrada Novinarke godine na nacionalnoj razini dodijeljena je Meliti Vrsaljko, a na lokalnoj razini nagrada Novinarke godine dodijeljena je Borki Petrović i Sari Ivelji Ćiković.

“Medijski prostor dio je svakodnevnog života i važno je da se u njemu čitaju tekstovi koji su istiniti, osjetljivi na različite društvene probleme i koji donose priče koje podižu svijest te potiču društvene promjene, osobito kada je riječ o problemima rodne diskriminacije, seksizma i mizoginije. Ovom nagradom Pariter želi pokazati da se novinarke koje donose takve priče izrazito cijene i da građani i građanke prepoznaju vrijednost njihova doprinosa društvu”, poručuju organizatorice.

Nagradu je dodijelio žiri sastavljen od stručnjakinja iz područja rodne ravnopravnosti i medijske pismenosti. U ovogodišnjem žiriju su bile novinarke Jana Bubnič Arčanin i Snježana Pavić – prošlogodišnje dobitnice nagrade te Josipa Lulić – povjesničarka umjetnosti i trenerica Kazališta potlačenih.

Službeno priopćenje žirija

U nastavku prenosimo službeno priopćenje spomenutog stručnog žirija u cijelosti:

Danas je kvalitetno novinarstvo u ozbiljnim problemima. U situaciji kad se novine sve manje prodaju i svima pada prihod od marketinga, mediji gube autonomiju, jer su osjetljiviji na pritiske političke cenzure i autocenzure. Pod imperativom štednje, rezanja troškova i borbe za klikove, za ozbiljno novinarstvo ostaje sve manje mjesta. To vidimo i po nominacijama, na prste se mogu izbrojiti mediji u kojima novinari i novinarke imaju priliku za autorske iskorake, za ozbiljan rad po svim pravilima struke, vodeći računa o društvenoj odgovornosti novinarstva. Kvalitetno i društveno odgovorno novinarstvo je skupo, osiromašeni mediji to si sve manje mogu priuštiti.

Za lokalne medije situacija je godinama još dramatičnija, u pravilu su u puno težem ekonomskom položaju, ranjiviji i ovisniji o politici i lokalnim moćnicima. Bavljenje novinarstvom na lokalnim razinama danas je čin otpora, koji sam po sebi zaslužuje divljenje i priznanje. U tom kontekstu nominirane novinarke nominirane su najčešće usporkos užoj okolini, a uvijek usprkos širem društvenom okruženju. Žiri nagrade Paritera ove je godine zato uz jednu nagradu na nacionalnoj razini odlučio dodijeliti dvije nagrade za lokalno novinarstvo.

Borka Petrović prvo je bila 20 godina novinarka Glasa Istre, poznata po pričama ljudi s društvenih margina. S troje kolega dobila je 2021. izvanredni otkaz. Razlog: “nanošenje štete tvrtki” nakon što su javnost upozorili na neprofesionalnu uređivačku politiku Glasa Istre u predizbornoj kampanji u korist IDS-a. Zajedno su pokrenuli novi portal Istra24, na kojem danas radi kao novinarka i urednica. Nepristrana i nepotkupljiva, Borka Petrović piše o malim ljudima s velikim problemima, propitujući pozicije moći. Ove godine posebno se posvetila problemima roditelja djece s poteškoćama. Piše o osjetljivim i često marginaliziranim skupinama, od romske manjine, preko osoba u tranziciji, onih u beskućništvu i na rubu siromaštva pa sve do onih koji se hrabro nose s nekim zdravstvenim problemom i tako postaju inspiracija drugima, poput žena koje su preživjele moždani udar ili osoba s autizmom.

Novinarka godine 2025. na lokalnoj razini je i Sara Ivelja Ćiković, novinarka i urednica Radio Korza Rijeka, čiji profesionalizam, toplina i energija snažno obilježavaju lokalni medijski prostor. Kroz kvalitetne novinarske priloge i emisije kontinuirano doprinosi visokoj razini lokalnog novinarstva. Sara novinarstvu pristupa odgovorno i etično, bez senzacionalizma, promičući ravnopravnost, socijalnu pravdu i vidljivost različitih društvenih glasova, s posebnom osjetljivošću prema rodnim i drugim manjinskim identitetima. U svom radu pokazuje snažnu empatiju prema najranjivijim skupinama, uključujući žene, nacionalne manjine i bolesne, kao i prema zaštiti životinja. Ovim priznanjem odajemo priznanje i podršku lokalnim novinarkama i novinarima koji, unatoč izazovnim uvjetima rada, ustraju u profesionalnom, odgovornom i društveno angažiranom novinarstvu.

Nagrada Novinarke godine na nacionalnoj razini ide Meliti Vrsaljko, novinarki Faktografa i Klimatskog portala, koja je simbol hrabrog, odgovornog, ozbiljnog novinarstva koje daje glas manjinskim skupinama, marginaliziranim i obespravljenim. Simbol je novinarske izvrsnosti, hrabrosti i prkosa, odlučnosti da ustraje bez obzira na neprijateljske okolnosti. Melita Vrsaljko izvještava iz svog rodnog Benkovca, gradića u nerazvijenom, zapuštenom dijelu Hrvatske koje je za većinsku javnost slijepa pjega. Ona otvara teme koje bi bez nje često ostale nepoznate široj javnosti. Pritom daje glas marginaliziranom ne-urbanom stanovništvu slabo naseljenog područja koje i danas trpi zbog posljedica rata u osjetljivoj, nacionalno mješovitoj sredini. To područje i njegovi ljudi višestruko su marginalizirani: zbog siromaštva i udaljenosti od centara moći, dijelom zbog nepoćudne nacionalne pripadnosti, i zbog otklona od većinske kulture, koja taj kraj i te ljude otpisuje kao manje vrijedne “vlaje”. Melita Vrsaljko svojim radom i upornošću ruši stereotipe i proširuje područje mogućega, služeći istovremeno kao dragocjeni role model za djevojčice u svojoj sredini, ali i na nacionalnoj razini, pokazujući da je individualnim djelovanjem moguće mijenjati stvari i u naizgled potpuno depresivnom i represivnom okruženju.

Femicid u zakonodavstvu je važan korak, ali bez sustavnih promjena nema stvarnog učinka

Posted on by info@libela.org

U kontekstu serije ubojstava žena od strane intimnih partnera posljednjih tjedana, različite_i stručnjakinje_ci naglašavale_i su da zakoni i kazne ne dovode do smanjenja kaznenih djela (1,2).

Referirajući se na izmjene Kaznenog zakona iz 2024. godine vezano uz uvođenje kaznenog djela teškog ubojstva ženske osobe, ministar pravosuđa i uprave, Damir Habijan, izjavio je: “Bez obzira koja visina kazne bila, očito to nije dovoljno, očito ovakva visoka kazna od 40 godina zatvora nema odvraćajući efekt” (1,2). Pritom je naglasio važnost prevencije i edukacije.

Imajući u vidu navedeno, odlučile smo provjeriti kakva su iskustva drugih zemalja koje su uvele femicid u svoje zakonodavstvo. Usredotočile smo se ponajprije na zemlje Latinske Amerike, koje su prije više od 15 godina počele zakonski kriminalizirati femicid, ali smo pogledale i kakva su iskustva nekolicine zemalja EU-a koje su nedavno uvele femicid kao zasebno kazneno djelo.

Iskustva zemalja Latinske Amerike

Počevši od 2007. godine, kada je Kostarika zakonski definirala femicid kao zločin (1,2), zemlje Latinske Amerike počele su uvoditi zakone kojima se sprječava ili kažnjava femicid, koji je, prema ECLAC-u (Economic Commission for Latin America and the Caribbean), dosad kriminaliziran u 20 zemalja. U nekim je zemljama femicid, feminicid ili rodno uvjetovano ubojstvo žena definirano kao posebno kazneno djelo (Bolivija, Brazil, Čile, Kolumbija, Kostarika, Dominikanska Republika, Ekvador, El Salvador, Gvatemala, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venezuela), dok je u drugima – poput Argentine, Kube i Portorika – uvedeno kao otežavajuća okolnost kod ubojstva (1,2). Veći dio ovih država ima sveobuhvatne zakone usmjerene na suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja koji sadrže preventivne mjere, edukacijske inicijative te obeštećenja za obitelji žrtava.

Međutim, analize pokazuju da zakonska kriminalizacija nije dovela do smanjenja broja femicida na razini cijele regije (1,2,3).

Tako najnoviji podaci, koji uspoređuju 14 zemalja s dostupnim podacima o femicidu u 2015., 2020. i 2024., pokazuju da u dvije trećine zemalja stope femicida na sto tisuća žena rastu ili stagniraju kroz vrijeme, dok tek u trećini zemalja te stope padaju, pri čemu je taj pad značajan tek u slučaju Dominikanske Republike i Hondurasa.

Razloge ovakvim trendovima unatoč zakonskoj kriminalizaciji femicida ponajprije se vidi u patrijarhalnim kulturnim obrascima koji legitimiraju i normaliziraju nasilje nad ženama i njihovo podčinjavanje te u nedostatku sveobuhvatnih programa prevencije i edukacije (1,2,3,4). Ipak, naglašavaju se i pozitivni učinci kriminalizacije – ponajprije u smislu boljeg vođenja statistika o femicidu te podršci preživjelima i obiteljima žrtava (1,2).

Iskustva zemalja EU-a

Tek nekolicina zemalja EU-a dosad je uvela definiciju femicida u svoje zakonodavstvo, i to nedavno. Tako je Italija ove godine na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama usvojila izmjene Kaznenog zakona kojima femicid postaje samostalno kazneno djelo za koje je propisana kazna doživotnog zatvora (1,2,3). Uz to su još tri zemlje EU-a uvele definiciju femicida u svoje kazneno zakonodavstvo – Cipar (2022.), Malta (2022.) i Hrvatska (2024.), pri čemu se kazneno djelo u Hrvatskoj ne definira kao femicid nego kao teško ubojstvo ženske osobe (1,2,3,4).

Nadalje, Belgija je 2023. godine usvojila posebno zakonodavstvo (#StopFeminicide) s ciljem sprečavanja i borbe protiv femicida, a koje uključuje mjere za izradu službene statistike femicida praćene godišnjim izvješćima i dvogodišnjim preporukama za donositelje politika, kao i mjere za zaštitu žrtava rodno uvjetovanog nasilja (1,2,3). Što se Španjolske tiče, ona je 2021. postala prva europska zemlja koja je uspostavila sustav klasifikacije femicida te prikuplja podatke o slučajevima femicida, dok kroz zakonodavni okvir sveobuhvatno teži prevenciji femicida te strožem kažnjavanju počinitelja (1,2).

S obzirom na to da su zakonske promjene uvedene tek nedavno te da dostupne usporedne EUROSTAT-ove statistike kao zadnju referentnu godinu navode 2023., nemamo uvid u kretanje stope ubojstava žena u navedenim državama nakon donošenja zakona. Međutim, može se vidjeti da se nacionalni stručnjaci_kinje slažu oko toga da samo navedena zakonodavna rješenja ne donose značajne promjene u suzbijanju femicida.

U slučaju Belgije, službene statistike još nisu uspostavljene, na Cipru – također – postoji problem s konzistentnošću prikupljanja podataka, dok na Malti još uvijek nije objavljena sudska presuda koja primjenjuje izmijenjene zakonske odredbe u stvarnom slučaju ubojstva žene (1,2,3,4). Uz to, na Malti je, kako navodi pravnica i aktivistkinja za ljudska prava, Lara Dimitrijević, u kratkom razdoblju nakon donošenja zakona zabilježen porast broja femicida.

Hrvatsko iskustvo

Hrvatska je 2024. godine usvojila izmjene Kaznenog zakona na način da je kroz članak 111.a uvedeno kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe za koje je predviđena kazna od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora.

Ta je godina ujedno označila i prekid višegodišnjeg pozitivnog trenda pada broja ubojstava žena i to način da je u 2024. ubijeno dvostruko više žena(18) nego u 2023. godini (devet). Prema policijskim evidencijama, 50 posto ubojstava žena u 2024. vodilo se kao femicid, odnosno teško ubojstvo ženske osobe. Nažalost, 2025. godina donijela je još jedno povećanje broja ubijenih žena. U vrijeme pisanja ovog teksta broj se neslužbeno popeo na 19, od čega je značajna većina ubijena od strane intimnih partnera. Stoga se čini da je u ovom kratkom razdoblju nakon izmjene zakona došlo do porasta broja femicida, slično kao i na Malti.

Prevencija, edukacija, podrška

Iskustva drugih zemalja pokazuju da uvođenje femicida u kazneno zakonodavstvo samo po sebi nema učinak na smanjenje broja femicida i da samo kažnjavanje nije dovoljan alat za njegovo suzbijanje.

U tom kontekstu valja istaknuti da Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova već godinama ponavlja da je hrvatski pristup borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja kroz izmjene zakonodavnog okvira i postrožavanje kazni za rodno utemeljeno nasilje nedostatan. Prema tome, tvrdnje ministra Habijana mogu se smatrati točnima.

Upravo zato Pravobraniteljica kontinuirano predlaže promjene i preporuke koje “smjeraju reformi cjelokupnog sustava borbe protiv rodno utemeljenog nasilja i to promjenom društvenog fokusa s otklanjanja isključivo posljedica nasilja kroz kažnjavanje i osude na paralelno ustrojavanje mehanizama za učinkovito otklanjanje samih uzroka nasilja, primarno kroz ranu prevenciju te kroz obrazovanje i edukaciju koji ciljaju otklanjanju uzroka nasilničkih obrazaca ponašanja u društvu, ustrojavanje konkretne, kvalitetne i dugotrajnije psihosocijalne podrške obiteljima u problemima, a prije eskalacije nasilničkih obrazaca ponašanja“.

Dodatno, o nužnim koracima za učinkovito sprječavanje femicida smo u ovoj rubrici već pisale, naglasivši kako je za sprečavanje femicida nužno preventivno djelovanje.

Inicijativa „My Voice, My Choice“ dobila je podršku u Europskom parlamentu

Posted on by info@libela.org

Jučer, 17. prosinca, europska građanska inicijativa “My Voice, My Choice” dobila je podršku na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta. Inicijativa traži uspostavu financijskog mehanizma na razini cijele Europske unije kojim bi se ženama kojima pobačaj nije dostupan u njihovoj zemlji omogućilo putovanje u države koje tu zdravstvenu uslugu osiguravaju, dok bi trošak u potpunosti pokrivala Europska komisija (1,2). Potpisalo ju je više od milijun građanki i građana unije, točnije 1,2 milijuna (1,2).

Ipak, nekolicina medija je u prvom trenu prenijela netočnu informaciju da je inicijativa odbijena (1,2), koju su kasnije ispravili. Ubrzo je i HINA objavila službeni ispravak. „Molimo korisnike da isprave vijest ‘Eurozastupnici odbili građansku inicijativu za dostupan pobačaj diljem Europe’ jer je Europski parlament ipak prihvatio taj prijedlog“, piše HINA.

Kako je došlo do te zabune i kako je prošlo glasanje, analiziramo u članku.

O čemu se točno glasalo?

Moguće je da je do zabune došlo i jer se glasalo o dvije rezolucije koje se tiču spomenute inicijative.

Prijedlog rezolucije B10-0558/2025 Abir Al-Sahlani u ime Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost o Europskoj građanskoj inicijativi „My Voice, My Choice: za siguran i dostupan pobačaj”izglasan je na spomenutoj sjednici Europskog parlamenta. On „poziva Komisiju da osigura da se prijedlog inicijative uključi u trenutačni i sljedeći višegodišnji financijski okvir kako bi se nastavilo poboljšanje javnog zdravlja diljem Europe i poduprlo djelovanje država članica u promicanju pristupa spolnoj i reproduktivnoj zdravstvenoj skrbi“. Ukupno je glasalo 639 zastupnica i zastupnika, a 80 ih nije pristupilo glasanju. Za prijedlog je glasalo 358 zastupnica i zastupnika (56 posto), protiv je bilo 202 (32 posto), a 79 ih je bilo suzdržanih(12 posto).

Prijedlog rezolucije B10-0557/2025, koju je podnijela nekolicina zastupnica i zastupnika Parlamenta, govori da formuliranje i provedba politika o pobačaju spada u isključivu nadležnost država članica te izražava zabrinutost u vezi sa supsidijarnošću prijedloga inicijative „My Voice, My Choice“. Navode da s obzirom na navedeno „nema potrebe za novim djelovanjem ili zakonodavnim prijedlozima na razini EU“. Ukupno je glasalo 645 zastupnica i zastupnika, a 74 ih nije pristupilo glasanju. Za prijedlog je glasala 241 zastupnica i zastupnik (37 posto), protiv je bilo 356 (55 posto), a 48 je bilo suzdržano (sedam posto).

Dakle, glasalo se o dvije rezolucije. Jedna je podupirala europsku građanski inicijativu „My Voice, My Choice“ i ona je izglasana, a druga je bila protiv nje i ona nije prihvaćena.

Kako su glasale stranačke grupacije?

Prema službenoj stranici HowTheyVote, provjerile smo kako su glasale stranačke grupacije po Prijedlogu rezolucije B10-0558/2025.

Glasanju za inicijativu pristupilo je 167 od 188 zastupnika_ica Europske pučke stranke. Za inicijativu je glasao 71 zastupnik_ica (42,5 posto),68 ih je bilo protiv (oko 41 posto), a 28 ih je bilo suzdržano (oko 16,5 posto). Što se tiče Progresivnog saveza socijalista i demokrata, glasanju je pristupilo 122 od 136 zastupnika_ica. Za inicijativu ih je glasalo 118 (oko 97 posto),protiv su bila dva zastupnika_ice (oko 1,5 posto), a isto toliko ih je bilo i suzdržanih. Glasanju je pristupilo 77 od 85 zastupnika_ice Patriota za Europu. Za inicijativu je glasalo četiri zastupnika_ice (oko pet posto), protiv je bilo 38 (oko 49 posto), a 35 ih je bilo suzdržanih (oko 46 posto).

U grupaciji Europskih konzervativaca i reformista glasalo je 73 od 79 zastupnika_ica. Samo je jedna osoba bila za inicijativu, odnosno jedan posto. Protiv je bilo 64 zastupnika_ice (88 posto), a suzdržanih je bilo 8 (11 posto).

Iz grupacije Renew Europe glasalo je 62 od 75 zastupnika_ice i svi su bili za. Ista situacija je i bila i kod Zelenih – Europskog slobodnog saveza i Ljevice u Europskom parlamentu. Svi nazočni zastupnici_ice su glasali_e za inicijativu.

Što se tiče nezavisnih zastupnika, glasalo je 26 do 30 osoba. 14 ih je bilo za (54 posto),sedam je bilo protiv (27 posto), a pet je bilo suzdržano (19 posto). Zaključno, glasanju je pristupilo i 24 od 27 zastupnica i zastupnika Europe suverenih nacija. Nitko nije glasao za inicijativu, protiv je bilo 23 zastupnika (96 posto), a jedan je bio suzdržan (četiri posto).

Uglavnom je bilo konsenzusa unutar grupacija, ali…

Prema navedenom, čini se da je ključ glasanja bila stranačka/grupacijska pripadnost, osim u dva specifična slučaja.

Kod Europske pučke stranke (EPP) čini se da nije bilo grupacijskog dogovora, već je ostavljeno zastupnicama_ima na izbor.  Kod tog izbora, distribucija po spolu bila je sljedeća: više je muškaraca nego žena podržalo inicijativu (44 nasuprot 27), protiv inicijative je također bio veći broj muškaraca nego žena (47 nasuprot 21), dok je podjednak broj muškaraca i žena EPP-a (po 14) bio suzdržan. Gledajući samo među ženama EPP-a (kojih ima manje nego muškaraca u stranci) koje su se izjasnile, 43 posto ih je bilo za inicijativu, 34 posto je bilo protiv, dok ih je suzdržanih bilo 23 posto. Među muškarcima je njih 42 posto bilo za inicijativu, 45 posto protiv, a 13 posto suzdržanih.

Što se tiče, Patrioti za Europu (PfE) suzdržanih je bilo je 35 i to iz samo 2 zemlje – Francuske (28) i Češke (sedam). Inicijativu iz ove grupacije podržala je jedna zastupnica iz Češke te jedna zastupnica i dva zastupnika iz Italije.

Kako su glasali_e zastupnici_e iz Hrvatske?

Što se tiče naših zastupnica i zastupnika u Europskom parlamentu, za inicijativu s glasali svi SDP-ovi zastupnici i zastupnice: Biljana Borzan, Marko Vešligaj, Romana Jerković i Tonino Picula (S&D). Potvrdno je glasao i Gordan Bosanac (Zeleni).

Protiv su bili Stephen Nikola Bartulica (ECR) te HDZ-ovi zastupnici Karlo Ressler, Tomislav Sokol, Davor Ivo Stier i Željana Zovko. Preostale HDZ-ove zastupnice Nikolina Brnjac i Sunčana Glavak su bile suzdržane.  

Koji su idući koraci?

Nakon prihvaćanja inicijative u Europskom parlamentu, postupak prelazi na Europsku komisiju, o čemu smo već pisale. Ona se sastaje s organizatorima_icama inicijative i do 2. ožujka iduće godine (rok od šest mjeseci nakon podnošenja potpisa i dovršenih provjera) mora donijeti službeni odgovor u kojem objašnjava koje korake namjerava poduzeti, odnosno namjerava li predložiti konkretne mjere kako bi se inicijativa realizirala.  

Zaključno, na finalnom glasanju u Europskom parlamentu rezolucija koja podržava europsku građansku inicijativu „My Voice, My Choice“ je podržana, a ona koja je ne podržava nije prihvaćena (1,2,3,4). Upravo postojanje dvije rezolucije o kojima se glasalo je – moguće – dovelo do medijskih dezinformacija vezanih za ishod glasanja. Kako stvari stoje, pogrešna informacija je došla od HINE, koja je vrlo brzo objavila i ispravak.

Politika privatnosti

Copyright 2026. Libela.org