info@libela.org

Akademski kućanski rad: Tko brine samo o karijeri, a tko i o svemu drugom?

Posted on by info@libela.org

Istraživanja iz različitih zemalja (1,2,3) pokazuju da u visokoškolskim institucijama žene obavljaju više administrativnih i organizacijskih poslova u odnosu na svoje muške kolege. Ove akademske obveze se u znanstvenim studijama i drugim izvorima nazivaju akademska služba ili akademske dužnosti (academic service), akademski kućanski rad (academic housework) ili akademsko održavanje (academic housekeeping). Termini povezani s neplaćenim radom u kućanstvu odabrani su kako bi se ukazalo „na paralelu s brojnim zadacima koji se obavljaju u kućanstvu, a o kojima oni koji ih ne obavljaju često ni ne razmišljaju.

Iako se ne radi o istim vrstama zadataka, krajnji rezultat je sličan – dobro funkcionirajuće kućanstvo i dobro funkcionirajuća institucija“.

Što je akademski kućanski rad i tko ga više obavlja?

Generalna podjela posla na fakultetima podrazumijeva istraživanje, podučavanje i administrativni posao ili akademski kućanski rad. Akademski kućanski rad često se opisuje kao niz „internih, neplaćenih zadataka koje je potrebno obavljati u akademskoj ustanovi kako bi ona nesmetano funkcionirala, a koje obavljaju neki, ali ne svi članovi fakulteta“. Slična definicija kaže da su to „aktivnosti koje se poduzimaju radi ispunjavanja organizacijskih i administrativnih potreba nečijeg radnog mjesta ili profesije“. Jedna od podjela je i na zadatke niskog statusa, poslove koji se obavljaju iz dužnosti te rad brige i njege. Neke od tih aktivnosti su: mentoriranje studenata_ica, pisanje pisama preporuke, članstvo u raznim internim odborima, itd. Ne gleda se na sve ove aktivnosti jednako, neke su nižeg, a neke višeg ranga i od njih se može imati direktna profesionalna korist.

„Neke su stvari vrednovanije od drugih – na primjer, članstvo u odboru može biti prilično niskog statusa, dok je uloga predsjednika odbora prestižnija. Dakle, tko dobiva tu ulogu? Također je potrebno identificirati i neformalne zadatke – tko mijenja drugog profesora_icu kada je bolestan_na, tko vodi bilješke na projektnim sastancima, tko je dio organizacijske grupe za božićnu proslavu, tko se pobrine za to da je rezerviran prostor za konferenciju? Te se stvari trebaju obaviti, ali oduzimaju vrijeme od drugih obveza i rijetko doprinose napredovanju u karijeri i promaknućima“, objašnjava se u najavi ankete o akademskom kućanskom radu na KTH Institutu u Stockholmu.

Mehanizmi iza neravnopravne podjele akademskog kućanskog rada

Znanstvena literatura sugerira da rod, akademski rang i interakcije na radnom mjestu utječu na aktivnosti tijekom radnog vremena zaposlenih u akademiji. Objašnjavanjem procesa i razlike u pozicijama moći koji stoje iza neravnopravne podjele akademskog kućanskog rada, jedna od novijih studija ponudila je odgovor na pitanje kako žene, dobrovoljno ili ne, završe obavljajući više akademskog kućanskog rada. Nanna Mik-Meyer, jedna od autorica istraživanja provedenog na tri sveučilišta u Danskoj, objasnila je da je cilj bio ustanoviti kako su to muškarci uspješno izbjegavali administrativne zadatke, a zašto su ih žene obavljale.

Dio odgovora na ovo pitanje je percepcija da su žene jednostavno bolje u obavljanju akademskog kućanskog rada, što je uvjerenje koje često dijeli i uprava fakulteta. Jedna od ispitanih profesorica u istraživanju izjavila je da neke od svojih kolega nikad nije vidjela da obavljaju administrativne poslove. „Nikada ih se ne pita, a ljudi kažu: ‘Da, ali on neće biti baš dobar u tome ili će odgoditi proces’“. Druga ispitanica prepričala je kako ju njezin pročelnik odsjeka često pita: „Možete li, molim Vas, to učiniti Vi? Ako pitam druge ljude, oni to neće dobro napraviti?“. Ti drugi ljudi su obično muškarci, rekla je.

I druga istraživanja ukazuju na to se žene češće pita da obavljaju administrativni rad radi, između ostalog, percepcije da su žene dobre u tom poslu i pretpostavke da će ga i prihvatiti. U istraživanju provedenom na sveučilištima u SAD-u pokazano je da su žene, u semestru u kojem su već prijavile veći angažman u aktivnostima nepovezanima s istraživanjem, dobivale veći broj novih zahtjeva za obavljanjem tih istih aktivnosti: podučavanja, savjetovanja studenata_ica, profesionalne službe. Nadalje, ranije spomenuto istraživanje u Danskoj koristilo je koncept „relacijskog rada“ da bi pružilo uvid u mehanizme iza rodne neravnopravnosti u podjeli akademskog kućanskog rada.

Autorice su identificirale četiri vrste relacijskog rada: prihvaćanje (obavljanje akademskog kućanskog rada bez nagrade), izbjegavanje (obavljanje što je moguće manje tog rada), trgovina (razmjena ovog rada za neku nagradu) i ulaganje (obavljanje ovog rada s nadom u nagradu u budućnosti). Istraživanje je objasnilo da vještine relacijskog rada podrazumijevaju balansiranje između vlastitih i tuđih interesa, ali da je to balansiranje povezano s organizacijskim očekivanjima koja nisu ista za sve zaposlene.

To znači da ne ulaze svi s istim startnim pozicijama u pregovore. U ovom slučaju, pokazalo se da je prihvaćanje bilo češće kod žena, dok su izbjegavanje i trgovina bili češći kod muškaraca. Ulaganje je bilo rodno obilježeno na način da su žene opisivale ulaganje kao očekivanje nagrade u budućnosti, a muškarci kao ostvarivanje neposredne koristi. Glavnu ulogu u distribuciji posla igrali su orodnjeni organizacijski zahtjevi i ideje što su čija prava i zaduženja, što je nekim zaposlenima (muškarcima češće nego ženama) davalo pravo da kažu ne, dok se od drugih (žena češće nego muškaraca) očekivalo da prihvate zadatke. Ipak, važno je napomenuti da su brojne žene opisivale i iskreni interes za preuzimanje aktivnosti akademskog kućanskog rada, između ostalog i zato što su ih povezivale i s poštovanjem i pripadanjem svojim odsjecima.

Naposljetku, istraživačice iz Danske predložile su daljnja istraživanja koja bi se pozabavila onim ženama i muškarcima koji se ne uklapaju u ove rodne podjele, tj. ženama koje uspješno odbijaju administrativne poslove i muškarcima koji te poslove prihvaćaju.

Utjecaj pandemije na akademski kućanski rad

Istraživanje utjecaja zdravstvene krize na raspodjelu posla unutar akademskih institucija ukazalo je na pojačavanje rodne neravnopravnosti u podjeli akademskog rada tijekom pandemije Covida-19 na portugalskim javnim sveučilištima 2021. godine. Polazeći od starijih teorijskih okvira koji objašnjavaju ugrađenu „orodnjenost“ radnih okruženja, sociologinja Mónica Lopes i njen kolega Caynnã de Camargo Santos bavili su se „izrazito nevidljivim i podcijenjenim“ dijelom akademskog kućanskog rada, kao što su mentoriranje studenata_ica, članstvo u internim odborima ili koordinacija preddiplomskih i diplomskih programa.

Pokazalo se da da je osim roda, važna kategorija i senioritet pa su se ovim zadacima najviše bavile mlađe profesorice. Kako bi istražile utjecaj pandemije na podjelu cjelokupnog akademskog rada, istraživačice su pitale provode li ispitani manje, jednako ili više vremena na određene zadatke u pandemiji u odnosu na predpandemijsko vrijeme. Rezultati su pokazali rodnu razliku.

 „Činjenica da su žene, neovisno o svojoj obiteljskoj ili profesionalnoj situaciji, tijekom tog razdoblja snosile veći dio tereta povezanog s povećanim materijalnim i emocionalnim zahtjevima nastave i akademske službe, odražava se u sve većoj neravnoteži u raspodjeli vremena za istraživački rad, koji uključuje temeljne aktivnosti važne za napredovanje u karijeri”, zaključuju Lopes i Santos.

Na kraju studije pozvali su na preispitivanje neoliberalnog modela akademske meritokracije i veće vrednovanje dijela “nevidljivih” akademskih aktivnosti, uključujući emotivnu podršku studentima i skrbni rad.

Pitanje za sindikalno organiziranje i odluke uprave

Izvještaj za švedski sindikat univerzitetskih profesora_ica i istraživača_ica (SULF) pokazao je da 10 posto od 2,995 ispitanih članica sindikata smatra da muškarci i žene nisu ravnopravni na radnom mjestu. S druge strane, od 2,451 muških ispitanika, samo je njih malo više od 3 posto izjavilo da misle da postoji rodna neravnopravnost na njihovom radnom mjestu. Anna-Carin Fagerlind Ståhl, istraživačica i autorica izvještaja, rekla je za sindikalni portal Universitetsläraren da je „vrlo jasno da se ženama dodjeljuju administrativni zadaci koji nemaju vrijednost za razvoj karijere češće nego njihovim muškim kolegama“. To im, objasnila je, „povećava radno opterećenje i usporava njihov profesionalni napredak“. Naposljetku je savjetovala poslodavcima da je vrijeme da se pozabave time da uopće saznaju kako je taj kućanski rad raspoređen tj. da ispitaju “tko je privilegiran, a tko nosi teret”.

Radna grupa za pitanja rodne ravnopravnosti, raznolikosti i jednakog postupanja Škole za arhitekturu i izgrađeni okoliš pri KTH Institutu u Stockholmu odlučila je napraviti točno to: mapirati akademski kućanski rad putem ankete za nastavničko osoblje i doktorande_ice u akademskoj godini 2024./2025. Nakon obrade podataka nadaju se da da će uprava imati jasniju sliku o tome kakvi sve zadaci koji se ne vrednuju u napredovanju u karijeri postoje i kako su raspoređeni. Ovo bi trebalo pomoći utvrditi postojanje nejednakih radnih uvjeta i služiti kao osnova za donošenje odluka kojima bi se te nejednakosti uklonile.

Neravnopravna podjela akademskog kućanskog rada

Istraživanja pokazuju da profesorice i istraživačice obavljaju više akademskog kućanskog rada u odnosu na muškarce na svojim radnim mjestima. Razlozi su višestruki, a jedan od njih je i stereotipna pretpostavka da će žene taj posao obaviti bolje od muškaraca. Žene zbog ove neravnopravne podjele češće imaju manje vremena za istraživačke akademske aktivnosti, koje donose napredovanje u karijeri.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Lejla Huremović: sreća koja dolazi iz otpora je nešto neopisivo

Posted on by info@libela.org

Ovogodišnja Bh. povorka ponosa, šesta po redu, održava se 14. lipnja pod sloganom “Ljubav je zakon”, koji nosi snažnu poruku otpora i zahtjeva za pravnom ravnopravnošću LGBTIQ+ osoba u Bosni i Hercegovini. Kroz kampanju i samu povorku, organizatori i organizatorice podsjećaju na činjenicu da nijedan od ključnih zahtjeva zajednice u prethodnih pet godina nije pretočen u zakonodavne promjene. Naprotiv, svjedočimo sve izraženijim pokušajima uskraćivanja već stečenih prava.

U razgovoru s Lejlom Huremović, članicom organizacijskog odbora Bh. povorke ponosa, razgovaramo o ovogodišnjoj kampanji i značenju slogana, o razvoju povorke od 2019. do danas, izazovima s kojima se LGBTIQ+ zajednica u BiH i regiji suočava, važnosti regionalne solidarnosti kao i medijskoj slici te rastućem utjecaju antirodnih narativa. Lejla je dugogodišnja aktivistkinja, feministkinja i jedna od najprepoznatljivijih javnih glasova za prava LGBTIQ+ osoba u BiH. Njeno iskustvo i upornost neizostavan su dio borbe koja i dalje traje.

Ljubav je zakon – ali zakon nije ljubav

“Ljubav je zakon” nosi snažnu poruku. Kako je došlo do izbora tog slogana i što on konkretno simbolizira u kontekstu ovogodišnje kampanje i borbe za pravnu jednakost LGBTIQ+ osoba u BiH?

Birajući ovogodišnju temu povorke, analizirali smo prethodnih pet godina povorki i naših zahtjeva koje smo upućivali ka institucijama i došli smo do zaključka da niti jedan od pet zahtjeva nije zaživio u praksi. Naprotiv, čak su vidljive i retrogradne politike, kojima se oduzimaju već stečena prava. S tim u vezi, svaki od naših zahtjeva je vezan za zakonska rješenja kojima bi se ostvarila ravnopravnost LGBTIQ+ osoba u odnosu na ostale sugrađane/ke. Tako je logičan slijed bio izabrati slogan Ljubav je zakon, koji simbolizuje činjenicu da zakon mora štititi ljubav, ali i da je ljubav jača od svakog zakona koji pokušava da ignoriše ili isključi LGBTIQ+ osobe. Činjenica je da naša ljubav postoji i van zakonske ravnopravnosti, ali je isto tako činjenica da nepostojanje zakonske ravnopravnosti ostavlja LGBTIQ+ osobe nezaštićenima, ranjivima i obespravljenima.

Kada pogledaš razvoj od prve Povorke ponosa 2019. u Sarajevu do danas, kako su se mijenjale reakcije društva i institucija? Koji su ključni pomaci ostvareni, a gdje se i dalje stagnira ili nazaduje, osobito kad je riječ o političkoj volji i zakonodavstvu? 

Jako je teško mjeriti promjene kada živimo u svijetu i društvu koje je toliko turbulentno i brzo promjenljivo. Živimo u upakovanom fašističkom i nacionalističkom društvu, koje se kroji po mjeri političkih moćnika, a nikako u službi građanina_ke. S tim u vezi, u zadnjih šest godina smo mogli svjedočiti različitom politiziranju preko povorke ponosa, korištenjem iste za jeftine političke poene, pokušajima zabrana i oduzimanja prava na javno okupljanje.

U takvom sistemu, svaka održana povorka je sama po sebi uspjeh, a ako tome dodate da je ipak svaka održana bez ijednog incidenta ili bilo kakvog fizičkog nasilja, onda bih to definitivno izdvojila kao važnu činjenicu. Naše neposustajanje i kontinuirana borba postaje neopodna u ovakvom okruženju. Mogu reći da je posebno Sarajevo otvorenije i da je u društvu vidljivo manje predrasuda, koje su se dijelom reflektovale i na druge gradove, ali opet nedovoljno da bi zajednica osjetila vidljivu promjenu. Sve je više LGBTIQ+ osoba koje su aut i dolaze na povorku, što govori da ih je ovakav vid aktivizma ojačao i ohrabrio da se zauzmu za sebe. 

Što se tiče političke volje, ona je toliko mala da je nevidljiva. Postoje određeni službenici i službenice, političari i političarke koji su spremni zauzeti se i raditi na zakonskim promjenama, ali političke volje za konkretnim zakonskim rješenjima nema. Zato ni šest godina nakon prve povorke mi nemamo osnovna ljudska prava, kao što je Zakon o istospolnom partnerstvu ili Zakon o rodnom identitetu, a ni nasilje nad nama se ne prepoznaje kao zločin iz mržnje, iako bi on zakonski kao takav trebao biti prepoznat. 

Kako vidiš ulogu Povorke ponosa u BiH u širem regionalnom kontekstu, kao dio borbe za ljudska prava na Balkanu? Postoji li osjećaj regionalne solidarnosti među organizatorima_cama i zajednicama?

Želim vjerovati da smo svi i sve svjesne da se suočavamo sa istim problemima i sa istim politikama, što je itekako vidljivo u jačanju anti-rodnih pokreta u cijeloj regiji.

Uistinu mi se čini da su povorke važnije sada nego ikada, da vidljivost i otpor koji pružamo kroz njih šalje jasnu poruku onima koji nas pokušavaju vratiti u četiri zida, ili čak, kriminalizirati, da nećemo to tako lako dopustiti.

Svijet se itekako okrenuo na desno, ka fašističkim, autoritarnim, diktatorskim režimima, a činjenica je da u takvom svijetu za nas nema mjesta. Zato trebamo jačati regionalnu saradnju, solidarnost i zajednički otpor. Ne dopustiti da se povorke zabrane ili ograniče i biti još više vidljivi i vidljive na ulicama naših gradova.

U Hrvatskoj su prajdovi, nakon više od dvadeset godina, postali gotovo festivalski događaji, otvoreni za obitelji s djecom, saveznike i saveznice, mlađe i starije generacije. Ipak, ta vedra slika vrijedi samo jedan dan u godini, dok ostatak godine LGBTIQ+ osobe i dalje žive u stvarnosti nasilja, straha i diskriminacije. Na kojoj je razini danas Povorka ponosa u Sarajevu? Može li se reći da je dosegla neku širu društvenu prihvaćenost, ili je još uvijek primarno čin otpora i hrabrosti manjine?

Ja bih rekla da su i festivalski prajdovi, u patrijarhalnom svijetu, sami po sebi sa svojom otvorenošću i slobodom, čin otpora. Bh. povorka ponosa je od početka grassroot protest, vrlo basic sa primarnim ciljem buntovničke protestne šetnje, koja u svom primarnom fokusu ima antifašizam, solidarnost, volonterstvo, aktivizam, ljubav, drugarstvo. Suočavali smo se u proteklih pet godina s mnogo izazova kada govorimo o samoj šetnji. Od potpunog zatvaranja grada, izolacije povorke tokom šetnje, pa sve do malo liberalnijeg pristupa, kada se sad zatvaraju ulice samo kada prolazimo tim dijelom. Sugrađani_ke sada mogu stajati pored povorke dok prolazimo. I to je veoma važno. Ali i dalje nismo potpuno otvoreni gdje svako u bilo kom trenutku može ući u povorku i šetati s nama.

Postoji li trenutak s neke od prethodnih povorki koji ti je posebno ostao urezan u pamćenje, kao nešto što te duboko potreslo ili ispunilo ponosom?

Svaka povorka, nakon mjeseci organizacije, stresa, problema i izazova, je za mene veliki osjećaj ponosa u onom trenutku kada stanemo na početak i krenemo šetati. Ta energija koja se stvori u tom trenutku, ta sreća koja dolazi iz otpora je nešto neopisivo i svaki put me preplave emocije. Isto tako, kada vidim da neke LGBTIQ+ osobe usprkos ličnim izazovima, čak neautovane, dođu jer osjećaju potrebu da dođu, zaista osjećam ogromnu zahvalnost i ljubav. 

Kako ocjenjuješ način na koji mediji u BiH izvještavaju o LGBTIQ+ temama? Ima li pomaka nabolje, ili je i dalje dominantan senzacionalizam i stereotipizacija? Pratiš li situaciju u Hrvatskoj – i kako bi usporedila medijske pristupe i vidljivost zajednice u te dvije zemlje?

Medijska slika u poređenju od prije 10 godina jeste bolja, ali i dalje ni približno dobra. Etablirani mediji, za koje znamo ko stoji iza njih, uglavnom izvještavaju neutralno, prenoseći saopštenja i izjave, govoreći o ovim temama samo onda kada se nešto događa, bilo da su povorke, festivali, ili pak napadi. Rijetko se može vidjeti da se ovoj temi govori tokom cijele godine, sa nekim blagim izuzetkom kod nekih medija. S druge strane, veliki problem prave divlji online portali koji nemaju ni impresum niti se zna ko stoji iza njih, koji šire mržnju, stereotipe, lažne vijesti. Čini mi se da je to tendencija koja je vidljiva u cijeloj regiji.

Ono što mogu primijetiti kada poredim BiH i Hrvatsku, da mi još uvijek nemamo dominantne medije poput Narod.hr kojima je u fokusu i agendi napad na prava LGBTIQ+ osoba, ali rasparčanih takvih tendencija itekako imamo. U svakom slučaju, čini mi se da medijska zajednica svojom preplavljenošću i težnji za hiperprodukcijom postaje sve više površnija, a sve manje suštinska.

U kojoj mjeri dezinformacije i moralna panika (npr. o “rodnoj ideologiji”) oblikuju javni diskurs u medijima?

Definitivno aktivno učestvuju u oblikovanju javnog mnijenja. Kratke vijesti i videi od minute, u kojima ne možete ući u suštinu, su doprinijeli tome da društvo misli da je informisano, a zapravo je zatrpano dezinformacijama, površnim informacijama izvučenim iz konteksta, čime se već uveliko oblikuju kroz takav sadržaj. S tim u vezi, kada čuju različite vijesti o „rodnoj ideologiji“ već usvajaju nešto što je iskrivljeno i što dovodi do onoga što je već vidljivo u društvu, a to je trend pokušaja ograničavanja prava žena, prava LGBTIQ+ osoba, sve pod krinkom zaštite nacije, porodice, ili čega već. Zato mi se čini da su kritička medijska pismenost i odgovorno izvještavanje ključni alati u borbi protiv ovog trenda.

Imaš li osjećaj da je medijska vidljivost doprinijela većem razumijevanju zajednice ili pak izazvala nove valove mržnje i otpora?

Teško mi je negdje vidjeti tačno da li je doprinijela razumijevanju, ali bih rekla da jeste doprinijela našoj vidljivosti, svijesti da smo dio ovog društva, da nismo došli ne znam ni ja odakle, ali sada da su mediji uspjeli u tome da društvo razumije naše potrebe, nisam sigurna. Rekla bih prije da su LGBTIQ+ osobe te koje su svojim autovanjem i kontaktom sa društvom uspjele doprinijeti boljem razumijevanju naših života. 

Kad prostor nije siguran, otpor postaje nužan

Antirodni pokreti i narativi prisutni su širom regije – od političkih govornica do vjerskih institucija, medija i školskih programa. Kako se ti pokreti manifestiraju u BIH? Koliko su snažni i koliko utječu na živote LGBTIQ+ osoba i prostor za borbu za ravnopravnost?

Itekako su snažni, iako možda ne još toliko vidljivi kao u Hrvatskoj. Ali jasan primjer koliko su snažni jeste nedavno brisanje rodnog identiteta iz Krivičnog zakona u Republici Srpskoj. Političke tendencije u RS-u u kontekstu rodnih politika su itekako vidljive, pa recimo postoji inicijativa da se Gender centar RS-a preimenuje u nešto drugo što nije gender. Kreće se od jezika, a dolazi se do stvarnih životnih posljedica. Sve to itekako utječe na živote LGBTIQ+ osoba, a tome je i dokaz napad na članove_ice povorke prije dvije godine u Banja Luci. 

Biti vidljiv_a i politički aktivan_na u BiH nosi brojne izazove. Kako aktivistkinje i aktivisti nalaze snagu i strategije za nošenje s prijetnjama, napadima i društvenim pritiskom? Kako se ti s time nosiš?

Iscrpljujuće je baviti se aktivizmom i, s tim u vezi, neophodno je praviti pauze, nalaziti mjesto za odmor. Razgovarati o svemu što smo preživjele i preživljavamo čini mi se kao neophodno. Stvoriti sigurne krugove podrške i razumijevanja. Meni su tu drugarice jako važne. Moj lični put u zadnjih 15 godina nije bio nimalo lagan, pa sam se suočavala sa depresivnim epizodama, iscrpljenošću, očajem. Na tom putu mi je mnogo pomogla psihoterapija, kroz koju sam naučila mnogo toga o sebi i svojim ličnim potrebama i željama, ali i načinu kako da ih ostvarim. Pronašla sam unutarnji mir i snagu, kao što sam i naučila da ne primam sve k srcu već da objektivno sagledam odakle dolaze napadi i šta oni govore o drugoj strani. 

U prošlim izjavama ističeš kako u BiH nedostaju sigurni prostori za LGBTIQ+ osobe. Kako ta činjenica utječe na kvalitetu života, mentalno zdravlje i osjećaj pripadnosti zajednici?

Mislim da mnogo utječe, jer ta nemogućnost da budete opušteni stvara dodatnu napetost, stres, ograničenost.

Ako tako živite godinama, postajete kruti, preplašeni, ranjivi, da niste ni svjesni toga. Može utjecati na sve sfere života, jer vam oduzima snagu, moć – koje su vam potrebne za snažnije korake naprijed. Ako se ne možete opustiti u sigurnom okruženju i biti ono što jeste, onda vremenom počinjete zatvarati svoje krugove, ograničavati svoju komunikaciju ili je prilagođavati, čime gubite autentičnost, a to može izazvati nezadovoljstvo, tugu, anksioznost, depresiju. Sigurna mjesta su utočište, snaga, moć.

Sigurna kuća, nesigurna budućnost

Otvaranje prve Sigurne kuće za LGBTIQ+ osobe u BiH je ogromna stvar, ali istovremeno i bolno svjedočanstvo o društvu u kojem živimo. Kako ti vidiš činjenicu da je ovakav prostor uopće potreban – da bi netko uopće mogao preživjeti, biti autentičan i siguran? Što nam, politički gledano, govori činjenica da ovakvu osnovnu zaštitu moraju osiguravati nevladine organizacije, a ne država?

Brutalna realnost života LGBTIQ+ osoba koje se suočavaju sa nasiljem. Nažalost, neke LGBTIQ+ osobe nemaju izbora nego da potraže ovakvu vrstu zaštite i podrške.

Strašno je koliko je nasilje nad LGBTIQ+ osobama neprepoznato unutar porodice, i koliko porodice misle da imaju pravo svoje dijete tući, uslovljavati, zaključavati – jer su gej. Očigledno je da ne postoji politička i institucionalna volja da zaštite LGBTIQ+ osobe, pa je sve spalo na nevladin sektor koji nerijetko upravo radi posao koji bi trebala država.

Ova inicijativa je podržana kroz europske fondove i programe. Koliko je međunarodni pritisak i podrška važan faktor uopće za napredak LGBTIQ+ prava u BiH? Možemo li govoriti o stvarnoj političkoj volji unutar zemlje, ili je napredak često “uvoz”? Jesu li nedavne promjene na međunarodnoj sceni, poput Trumpove odluke o obustavi USAID financiranja, utjecale na dostupnost podrške i sigurnost za zajednicu na terenu?

Podrška koju je Sigurna kuća dobila jeste važna, ali nedovoljna, jer se evo već sad ona suočava sa egzistencijalnim pitanjima, budući da od augusta neće imati sredstva, a ostali međunarodni fondovi, kao i domaće institucije, nisu spremne podržati kuću. Mislim da su svi pali na testu solidarnosti i podrške, jer se podrška kalkuliše i pruža na onim mjestima gdje je in. USAID-ovo gašenje je itekako ostavilo posljedice na podršku civilnom sektoru, pa su mnoge organizacije ili zatvorene ili primorane smanjiti svoje kapacitete, pa je samim tim i njihov rad sa zajednicom umanjen. 

Sigurna kuća ne bi smjela biti kraj priče, nego početak sustava podrške. Postoji li plan ili barem politička volja da se ovo iskustvo institucionalizira, proširi, replicira u drugim dijelovima BiH? Ili je ovo još uvijek borba entuzijasta protiv sistema?

Uposlenici Sigurne kuće aktivno rade godinu dana na pokušaju institucionaliziranja bar ove kuće, postoje određena obećanja, ali nažalost ništa više od toga. Uopšte nema govora za širenjem, iako mislim da to ni nije potrebno, za ovako malu državu, te da bi bilo neophodno ovu jednu učiniti stabilnom.

Znamo da su mnoge LGBTIQ+ osobe izložene nasilju upravo u vlastitim domovima. Šta bi poručila onim osobama koje se sada možda prvi put usuđuju zatražiti pomoć, a boje se da neće biti shvaćene ozbiljno ili da će naići na nove prepreke?

Da je uredu potražiti pomoć, da će im to otvoriti mnoga vrata za koja nisu znali da uopšte postoje. Dobit će važnu podršku i mogućnost izlaska iz kruga nasilja. Pozivam ih da se jave organizacijama koje se bave podrškom, da se obrate psihoterapeutima koji pružaju besplatnu psihoterapijsku podršku, sve to će im dugoročno promijeniti kvalitet života i izvući ih iz mraka.

I za kraj, što bi voljela da ljudi koji nikada nisu bili na Povorci ponosa znaju, a možda nikad nisu imali priliku čuti?

Povorka je najdivniji oblik kolektivnog širenja ljubavi, solidarnosti, sreće. To je nešto što vam se ne može opisati, pa vas pozivam da dođete i sami osjetite. 😊

Barbara Blasin: Progresivni ženski časopisi 30-ih i 40-ih prvi put spajaju teme iz „žurnala“ s društveno-političkim temama 

Posted on by info@libela.org

Na nedavno održanoj konferenciji “Partizanska umjetnost: kako misliti, kako se sjećati”, održanoj u sklopu ovogodišnjeg Subversive festivala, grafička dizajnerica i fotografkinja Barbara Blasin održala je iznimno zanimljivo izlaganje o progresivnim ženskim časopisima u 1930-ima i 1940-ima u Jugoslaviji. Istoj je temi bila posvećena i ranije, kada je realizirala izložbu “Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934.-1946.” koja je postavljena u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva 2019. godine.

Možete li nam, za početak, reći što vas je motiviralo da se prije nekoliko godina počnete baviti ovom temom?

Prije desetak godina sudjelovala sam u istraživanju u sklopu projekta Centra za ženske studije, koji se bazično trebao baviti zagrebačkim antifašistkinjama u periodu Drugog svjetskog rata. Istraživanje je uključivalo i kasne 1930-e, odnosno mene su zanimale ženske i feminističke organizacije na području Zagreba te moguća veza ili angažman njihovih članica u antifašističkom otporu u kasnijim, ratnim godinama. Moja pretpostavka, da su mnoge članice, pa i cijele organizacije čvrsto stajale na antifašističkoj strani i da je dobar dio „kadra“ AFŽ-a Hrvatske vukao svoje aktivističke korijene iz tih predratnih organizacija, potvrdila se u toku istraživanja.

Neke organizacije imale su svoja glasila, te sam za spomenutu izložbu i izlaganje obradila jednu, recimo to tako, sestrinsku, srodnu grupu časopisa. Radi se o časopisima (Les Femmes 1934 – 1940; The Woman Today 1936 – 1937; Žena danas 1936 – 1940; 1943 – 1953; Ženski svijet 1939 – 1941; Žena u borbi 1943 – 1953) koji su bili pokrenuti na poticaj jednog od međunarodnih saveza ili samostalno, a svi su imali snažnu i prepoznatljivu antifašističku agendu. Kao grafičku dizajnericu fascinirala me likovna oprema i grafičko uređenje tih publikacija, posebno predratna izdanja časopisa Žena danas, čije su urednice navodile da im je „model časopis“ bio francuski list Les Femmes. Potrudila sam se naći i te strane uzore i tako je nastala izložba u HDD-u, a potom i ovo izlaganje.

Ovi časopisi pišu o solidarnosti i ulozi žena u antifašističkim i radničkim pokretima. Ženske organizacije između dva svjetska rata (u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji) oslanjale su se tada na međunarodne saveze: Međunarodni savez žena i Međunarodnu alijansu za žensko prava glasa. U kakvim su uvjetima tada djelovale ženske organizacije i časopisi na ovim prostorima? Kako su se financirali ovi časopisi?

Na nivou tadašnje države najznačajniji su Narodni ženski savez Kraljevine SHS (kasnije Jugoslovenski ženski savez) osnovan 1919. i Alijansa feminističkih društava Kraljevine SHS (kasnije Alijansa ženskih pokreta Jugoslavije, skraćeno Ženski pokret) osnovana 1923. godine. Oba saveza, koja čine razne ženske organizacije (od humanitarnih do onih koji se prvenstveno bore za zakonsku jednakost žena), dobivaju odmah nakon osnivanja članstvo u spomenutim velikim svjetskim savezima, koji postoje od kraja 19. odnosno početka 20. stoljeća. Dapače, te jugoslavenske organizacije su i osnovane uz pomoć i poticaj tih međunarodnih saveza.

Nakon iskustva Prvog svjetskog rata, osim zagovaranja univerzalnog prava glasa i zakonskih reformi koje dovode do društvenopolitičke jednakosti žena, glavni cilj međunarodnih ženskih saveza je odražavanje svjetskog mira i zagovaranje razoružanja svjetskih sila. Nakon pojave fašizma i nacizma, prvenstveno zbog pacifističkih nastojanja, međuratni feministički pokret će većinski stati na antifašističku stranu. Radna prava i poboljšanje radnih uvjeta za žene, također su agende nekih ženskih organizacija i saveza, te će se neki ciljevi, naravno, poklapati i s ciljevima tadašnjih političkih pokreta na ljevici.

Na primjeru jugoslavenskih gradova poput Zagreba, posebno nakon pada diktature u drugoj polovici 1930-ih, možemo vidjeti da se često preklapaju članstva u nekim ženskim organizacijama sa sindikalnim udruženjima ili političkim partijama, odnosno tada ilegalnom KPJ. U nekim slučajevima to je poticalo strah od progona, a time i sukobe i razilaženja u ženskim organizacijama, a u nekim slučajevima prešutnu suradnju. Lydia Sklevicky tumači da su na području Jugoslavije „žene kao autonomna, organizirana snaga“ postale vidljive upravo u tom periodu politike Narodnog fronta od 1935. godine.

Radi se o vrlo progresivnim feminističkim organizacijama i njihovim publikacijama, u izrazito složenom i opresivnom međuratnom razdoblju, čije su članice djelovale i uređivale svoje publikacije u prilično nepovoljnim političkim i financijskim okolnostima.

Časopisi, poput Žene danas, glasila omladinske sekcije Ženskog pokreta, imali su podršku međunarodnih saveza, no na primjeru Ženskog svijeta vidimo da je redakcija aktivno održavala vezu s Komisijom za rad sa ženama KPH. Članice tih redakcija isticale su da se samofinanciraju, oslanjajući se na pretplatu i donacije za koje možemo samo naslutiti od kuda su sve dolazile. 

Svjetski savez žena protiv rata (osnovan u Parizu 1934. godine) pokreće časopis Les Femmes koji biva uzorom za zagrebački Ženski svijet i beogradski časopis Žena danas. U čemu se sve sastojao utjecaj časopisa Les Femmes na naše časopise?

U kolovozu 1934. u Parizu se održao Svjetski kongres žena protiv rata i fašizma, na kojem je osnovan Svjetski savez žena protiv rata i fašizma (Comité mondial des femmes contre la guerre et le fascisme) na čelu s francuskom feministkinjom Gabrielle Duchêne, koja će odmah pokrenuti glasilo saveza, časopis Les Femmes. Na istaknutim mjestima u Savezu nalaze britanske feministkinje, poput Sylvie Pankhurst ili Ellen Wilkinson, a španjolsku podružnici Saveza vodila je komunistkinja Dolores Ibárruri.

Taj kongres posebno je značajan za ženske organizacije u Jugoslaviji, ne samo zbog kasnije pokrenutih časopisa. Na tom kongresu su sudjelovale četiri delegatkinje iz Jugoslavije, od kojih tri dolaze ispred ženskih organizacija, a četvrta delegatkinja, Mira Panić (ilegalno ime zagrebačke studentice Jelene Nikolić), dolazi kao delegatkinja KPJ i izabrana je u predsjedništvo samog kongresa. Svjetski savez žena protiv rata i fašizma iste godine osniva podružnice u Zagrebu i Ljubljani, što će dati zamah omladinskim sekcijama Ženskog pokreta u njihovim nastojanjima za „masovnijom bazom“. Odnosno, mogućnošću da se u te feminističke organizacije učlanjuju žene iz „svih društvenih slojeva“. Zagrebačka omladinska sekcija Ženskog pokreta iste godine traži i promjenu uređivačke politike službenog glasila organizacije, pa dvije godine kasnije izdaju prvi i jedini broj časopisa omladinki pod nazivom Mlada žena.

U toku 1936. godine, Svjetski savez žena protiv rata i fašizma poticat će pokretanje svojevrsnih franšiza, sestrinskih časopisa Les Femmes-a u raznim državama. Tako će se, na primjer, u kolovozu u SAD-u pokrenuti časopis The Women Today, a u Jugoslaviji u listopadu iste godine Žena danas, kao službeno glasilo („organ“) Omladinske sekcije Ženskog pokreta Jugoslavije. Antifašističko i feminističko usmjerenje časopisa, kao i suradnja s francuskim uzorom i međunarodnim Savezom, vidljivi su već u prvom broju. Uvodnik prvog broja potpisuje Gabrielle Duchêne te u obraćanju jugoslavenskim ženama zagovara da se „bore s najvećom energijom“ protiv zla (fašizma) koje dolazi. Pored njezinog uvodnika, redakcija potpisuje tekst pod naslovom „Novi feminizam“, a na poleđini ovitka su fotografije preuzete iz francuskog sestrinskog časopisa, žene u uniformama iz Španjolskog građanskog rata, kao i portret Dolores Ibárruri. Suradnja i utjecaj Les Femmes vidljiv je i u daljnjem uređivanju časopisa do posljednjeg broja 1940. godine.

Kakva je bila uređivačka koncepcija časopisa Ženski svijet i Žena danas: na planu sadržaja, ali i likovnog i grafičkog oblikovanja? Tko su bili autorice tekstova u časopisima?

Uređivačke koncepcije svih spomenutih časopisa spajaju teme iz „žurnala“ za žene, poput savjeta u domaćinstvu ili praktičnih savjeta o modi, s društveno-političkim temama i kulturnim rubrikama prilagođenim široj publici s jasnim ideološkim smjernicama.

Do pojave tih časopisa, o položaju žene pisalo se gotovo isključivo u feminističkim glasilima s uskom čitateljskom publikom. Istovremeno, uvjerena sam da su vrlo rijetki primjeri u jugoslavenskoj periodici tog vremena da neka redakcija tako hrabro objavljuje fotografije borkinja, ili reportažu Vladimira Dedijera iz Španjolskog građanskog rata, kao što je to napravila redakcija Žene danas u prvim brojevima.

Francuski uzor Les Femmes objavljuje vrlo ozbiljne političke tekstove, rasprave i reportaže. Tiska posebne tematske brojeve, recimo o velikom generalnom štrajku 1936. vrlo bogato fotografski ilustriran, ili broj posvećen Španjolskom ratu s prilozima o uvjetima života žena u gradovima zahvaćenim ratom, o ulozi žena u organizaciji vrtića, škola i bolnica u zbjegovima, opismenjavanju i ubrzanoj emancipaciji španjolskih žena, itd. Naši časopisi pokušat će dosegnuti taj visoki standard, s bitno skromnijim kapacitetima i strogom državnom cenzurom. Oba časopisa pokušat će grafičkim uređenjem slijediti francuski primjer, ali nemaju ni izbliza na raspolaganju toliku količinu kvalitetnih fotografija, ili kao u američkom primjeru, namjenski rađenih ilustracije.

Žena danas će zbog tog manjka, „posuđivati“ fotografije što iz francuskog sestrinskog lista i raznih drugih te će razviti neke oblike kolaža prilagođenih temi tekstova. Grafički prilozi se ne potpisuju, kao ni veći broj tekstova, grafički urednik/ca također nije potpisan. Iz drugih izvora saznala sam da je autor mnogih naslovnica, kolaža i zaglavlja časopisa Žena danas,beogradski nadrealista David Dida de Majo, a to objašnjava kako je došlo do tako kvalitetnih i originalnih grafičkih rješenja. Ženski svijet bio je konvencionalnije grafički uređen, prve naslovnice oblikovao je Edo Kovačević, ali upravo se to rješenje nije svidjelo čitateljicama, pa ga ubrzo mijenjaju anonimni tiskari po uputama urednica.

U oba časopisa možete pronaći i nepotpisane fotografije danas slavnih svjetskih fotografa, kao primjer navela bih fotografije Roberta Cape snimljene u toku opsade i bombardiranja Madrida. Veliki broj tekstova je također nepotpisan, a među potpisanim autoricama tekstova u Ženskom svijetu nailazimo na razna imena, od zagrebačke sindikalistice Ružice Turković do etnologinje Nade Sremec, književnice socijalne tematike Milke Žicine, ili samouke spisateljice sa sela, Mare Matošec.

Prva ženska glasila s početka stoljeća bila su izgledom i sadržajem skromna, no s izumom ofset tiska postaje moguće tiskati časopise u većim nakladama i izazovnije grafički uređene. Što je izum ofset tiska u praksi značio za ove časopise i njihovo grafičko i likovno uređenje?

Ofsetna tehnika tiska unaprijeđena je već početkom 20. stoljeća, a 1930-ih postaje pristupačnija, kvalitetne reprodukcije fotografija jeftinije se tiskaju. Ovim časopisima, to će omogućiti atraktivne naslovnice s fotografijama, ponekad i koloriranim, kakve si do tada nisu mogli priuštiti listovi feminističkih organizacija, kao ni razni drugi izdavači. Les Fammmes ne samo na naslovnici ovitka, već i na poleđini donosi izrazito kvalitetne i zanimljive fotografske portrete „običnih“ žena, seljanki, tvorničkih radnica, telefonistica, pilotkinja… Uz tekstove objavljuju se i fotografske reportaže. Takvo grafičko uređenje i kvaliteta tiska ne zaostaje za mondenim časopisima ili magazinima tog doba. Naši časopisi nisu imali tako visoku kvalitetu tiska i fotografija, ali su kvalitetno i atraktivno grafički uređeni, što je spomenutim organizacijama sigurno pomoglo da progresivne agende zagovaraju kod široke i različite ženske publike.

Kako je državna cenzura usmjeravala njihove uređivačke politike i kojim su joj strategijama njihove urednice uspijevale izmicati?

O državnoj cenzuri tog vremena ne znam puno, ali iz svjedočenja urednica jasno je da su časopis uređivale uz više-manje stalnu prisutnost službenih cenzora. Mitra Mitrović u svojoj knjizi sjećanja, Ratno putovanje, u dijelu gdje opisuje kako uređuje ratna izdanja Žene danas 1943. godine, s nostalgijom se prisjeća predratnih brojeva, pa i državnih cenzora koje su već dobro poznavale i s kojima su dobro surađivale.

Privukla su mi pažnju neka grafička rješenja naslovnica Žene danas, gdje likovno rješenje upućuje na određeni događaj iz tog vremena o kojem se u časopisu ne piše. Na primjer, u trenutku Sudetske krize 1938. na ovitku je kolaž sastavljen od fotografije sjetne plavokose djevojčice, a iznad nje je blijedi obris oblaka, međutim to je obris zemljopisne karte prve Čehoslovačke Republike. Slične primjere ilustracija imamo i u brojevima koji izlaze na početku drugog kinesko-japanskog rata, invazije Italije na Albaniju, ili u toku najgorih bombardiranja Madrida, i naposljetku, kad je Njemačka napala Francusku, a da u tim brojevima nema nijednog komentara ili teksta koji se referira na implikacije ilustracija s naslovnica.

To me navelo na pitanje jesu li cenzori uopće promatrali likovnu opremu, ili su samo čitali tekstove, odnosno jesu li važila ista pravila za tekstove i likovnu opremu? Da li redakcija na taj način daje prostor nekom događaju o kojem ne smije pisati? Ako takva grafička rješenja nisu nastala iz tih razloga, ipak su vrlo zanimljiva kao primjer komuniciranja vizualnim jezikom.

Časopis Žena u borbi bio je glasilo Antifašističke fronte žena, a njegov je prvi broj izašao 1943. godine. Na koji je način ovaj časopis pratio stvarno stanje “na terenu” kada je riječ o pravima žena nakon Drugog svjetskog rata?

Žena u borbi bio je službeno glasilo AFŽ-a Hrvatske, a Žena danas AFŽ-a Jugoslavije. U studenom 1940. godine objavljen je posljednji predratni broj Žene danas, broj 30. Međutim, u siječnju 1943. na oslobođenom teritoriju izlazi broj 31., ali časopis više nije službeno glasilo Ženskog pokreta, nego službeno glasilo Antifašističke fronte žena Jugoslavije. Na ovitku 34. broja, koji je u ljeto 1945. tiskan u oslobođenom Beogradu, je fotografija sa svim predratnim brojevima i na taj je način redakcija, kao i uvodnim tekstom, istaknula kontinuitet njihovog djelovanja od 1936. godine. U istom broju objavljene su i osmrtnice poginulih kolegica.

Ženu u borbi također su u toku i po završetku rata uređivale bivše članice redakcije zagrebačkog Ženskog svijeta. Prvi poslijeratni brojevi Žene u borbi pisat će upravo o aktivnostima svojih brojnih članica i velikim naporima te organizacije u osnivanju domova za siročad, o opismenjavanju (časopis će uvesti prilog za vježbe pisanja), a ubrzo će se pojaviti i modni prilozi. Mnoge članice predratnih redakcija nastavile su rad u AFŽ-ovim glasilima, pa se može reći da su redakcije tih progresivnih jugoslavenskih ženskih časopisa ostvarile neku vrstu kontinuiteta, bez obzira na rat, koju njihov francuski „model časopis“ nije doživio.

Svoje istraživanje za izložbu u HDD-u završila sam s AFŽ-ovim časopisima iz 1946. godine, s obzirom na to da je u siječnju donesen Ustava FNRJ s kojim je ženama Jugoslavije konačno zajamčena puna zakonska jednakost. Iz kasnijih poslijeratnih brojeva stječe se dojam kao da su uredništva izgubila određeni stupanj autonomije u svojem radu. Meni su najzanimljiviji brojevi tih publikacija upravo iz perioda koji sam obradila od 1936. do 1946., materijali iz desetljeća koje zbog rata skoro nikada ne promatramo u kontinuitetu, premda jasno ukazuju na kontinuitet djelovanja. Po svemu, pa tako i vizualno, oni su jedinstveni. 

Mjesec ponosa 2025.

Posted on by info@libela.org

Povorke ponosa ove godine započinju u Karlovcu, 7. lipnja. Treći Pride u tom gradu organizira Karlovac Pride i počinje okupljanjem u Glazbenom paviljonu u 16:30 sati. Povorka kreće u 17:30, a ruta je Perivoj – Kr. Tomislava – Domobranska – Zorin dom – Korzo – Katzler – Perivoj.

„I ove godine naša šarena Povorka ponosa kretat će se rutom u centru grada, a nakon povorke slijedi zabavni program u parku, koji će ove godine po prvi put trajati do noćnih sati“, poručuju organizatori/ice.

Nakon povorke, od 18:30 je u planu bogat popratni program. Uključuje nastupe Drum ‘n’ bijesa, Zbeletrona, Le Zbora, vogue performans Borisa Vrdoljaka, Conscious Belly Dance, Desmo Dust & Mx. Bodliere (drag king & queen performans), nastup Marka Bošnjaka i performans Magmatikke (fire show i LED poi).

U Karlovcu su se održavale i brojne radionice u sklopu Mjeseca ponosa. Izrađivali su se transparenti za Povorku kao i pripremao vogue performans kroz četiri radionice.

24. Povorka ponosa u Zagrebu

14. lipnja se održava 24. Povorka ponosa LGBTIQ+ zajednice u Zagrebu, u organizaciji Zagreb Pridea. Detalji same povorke još nisu objavljeni, a za više informacija pratite njihove stranice.

No, najavili su događanja u okviru Mjeseca ponosa. Tako je, u subotu 7. lipnja, na rasporedu izrada transparenata i dekoracija za Povorku ponosa, od 15 sati u dvorištu AKC Medike. Dan kasnije je radionica bubnjanja, a ista je na rasporedu i 12. lipnja. Uz to, 10. lipnja vas očekuje kviz KVIRZ Vol2 u Crnom Mačku.

“Na kvizu vas čekaju sto ozbiljna, sto neozbiljna pitanja iz kvir povijesti, kvir teorije i prakse, a tu je i neizostavna pop kultura”, poručuju organizatori/ice.

Ekipe mogu imati od tri do pet članova, a prijaviti se možete ovdje.

Pula: Pride gre naprid!

Vizual: Dora Bilandžić i Ema Božek

Pod sloganom „Pride gre naprid“ drugu povorku u Puli organizira udruga Proces, 21. lipnja od 18 sati na Piazza Portarata. Organizatori/ice pozivaju da brojnošću i žarom potaknemo građane i građanke na aktivno sudjelovanje u borbi za pozitivne društvene promjene, a donositelje odluka, provoditelje zakona i javnu administraciju pozovemo na primjenu postojećih i donošenje novih zakona kojima će se svima zajamčiti jednakopravnost.

„Prvi Pula-Pola Pride pokazao je prave vrijednosti naše lokalne zajednice, ali i na površinu izvukao i misli onih koji se jednakosti protive. Javni prostor bio je prepun govora mržnje, poziva na nasilje i diskriminacije. Mediji i društvene mreže svakodnevno su bombardirane porukama prepunima homo/bi/transfobije, seksizmom i šovinizmom, nerazumijevanjem onih koji su u društvu zanemareni i sustavno potlačeni, koji se i danas nalaze na marginama. Upravo zato, kako bi poruke mržnje i pozive na nasilje ostavili u prošlosti, „Pride gre naprid“! Naprijed u budućnost u kojoj takvom jeziku nema mjesta, budućnost u kojoj svi zajedno kažemo snažno ne diskriminaciji, mržnji i nasilju. Naprijed u budućnost u kojoj se poštuje tjelesni integritet i autonomija svake osobe, budućnost u kojoj ne postoji heteronormativni patrijarhat, budućnost u kojoj svaka osoba ima pravo na samoodređenje, budućnost u kojoj se napokon sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, te prema drugima postupaju u duhu sestrinstva“, poručuju iz Procesa.

Mjesec ponosa u Puli

Osim Povorke, u Puli se održava i niz aktivnosti tijekom Mjeseca ponosa. Na rasporedu su brojne radionice: sitotiska, bubnjanja, transparenata i bedževa, ali i večer društvenih igara i tarota. Tu je i Procesovo kino u dvorištu na kojem se 16. lipnja mogu pogledati projekcije čak tri iznimna kratkometražna filma – Peti kat lijevo, All those sensations in my belly i Nije ti život pjesma Havaja.

„Predstavljamo jedinstveni filmski događaj koji istražuje složene slojeve identiteta, pripadnosti i osobne transformacije kroz različite vizualne i narativne pristupe. Svaki od ovih filmova donosi specifičan pogled na LGBTIQ+ iskustvo, uvodeći gledatelje u intimne svjetove svojih protagonista, gdje se isprepliću pitanja tijela i rodnog identiteta“, poručuju organizatori/ice.

Od izložba može se pogledati „24 baci“, „Queer me up (Before you go-go)“ i Sapphic Sessions Helene Janečić. Više detalja o događanjima na Mjesecu Ponosa se nalazi ovdje.

Split Pride: Izgradimo svoje društvene prostore!

Split Pride je najavio povorku videom. 14. povorka u tom gradu održat će se 21. lipnja, a okupljanje počinje od 18 sati u Đardinu. Sama povorka kreće od 19 sati, a ove godine je naglasak na društvenim prostorima koji su vrlo heterosekualizirani.

„Što je to društveni prostor? To su sve prilike u kojima se ljudi nalaze u interakciji i rade nešto zajedno. To je društvo. To je ono kada dječake od vrtića pitaju imaš li curu. To je ono kada ti netko podrugljivim tonom kaže da izgledaš ko peder. To je ono kada netko u javnosti bez zadrške iznosi svoje homofobne stavove jer misli da se podrazumijeva da ćemo se svi složiti. To je ono kada svaka pjesma na radiju pjeva o nekoj heteroseksualnoj ljubavi. U svakom kafiću, klubu, autobusu, uredu. Svaki film, predstava, svaka lektira. To je ono kada se očekuje da se ponašaš, izgledaš i voliš na određeni način inače nisi dovoljno dobar i ne zaslužuješ poštovanje“, objašnjavaju iz Split Pridea.

„To su elementi koji oblikuju prostor u kojem mi živimo. Društveni prostor za nas nije prostor slobode nego je naseljen očekivanjima koja mi ne možemo ispuniti. Jer društvo se ponaša kao da su LGBTIQ+ osobe neki drugi ljudi. Neka tajanstvena bića koja žive u LGBT centru i tamo rade neke svoje gej stvari, a izađu jednom do dva puta godišnje na Pride i Eurosong. A mi smo svugdje; u školi, u parku, u bolnici, na poslu, u crkvi, u knjižnici, u sezoni i van sezone. Samo što ne mašemo stalno zastavicama iz razumljivih razloga. I onda se svi ponašaju kao da nas nema i kao da su svi na svijetu strejt. Živimo u svijetu koji nije po našoj mjeri i koji je nama neudoban.

Jedini način da nam bude malo manje neudoban je da izgradimo svoje društvene prostore, a ove ostale da malo obojamo u dugine boje. Društvo treba malo osvježiti da bi donekle bilo po našoj mjeri. Da nas se ne izbriše i ne zaboravi. I zato radimo još jedan Pride. Pride je naš dan. Možda nećemo promijeniti svijet, ali ćemo pokazati da smo vjerni sebi i da se ne bojimo“, poručuju organizatori/ice.

Vidimo se na Povorkama ponosa diljem zemlje!

Kompleks Pepeljuge i borba za neovisnost

Posted on by info@libela.org

Colette Dowling američka je psihoterapeutkinja i spisateljica koja je 1981. godine objavila knjigu The Cinderella Complex: Women’s Hidden Fear of Independence, koja je ostala zapažena kao njeno najznačajnije djelo. Iako je objavljena prije više od četiri desetljeća, knjiga je i danas više nego aktualna, a njenim čitanjem svatko može profitirati. Autorica se bavi temom ženskog straha od neovisnosti kojeg opisuje pojmom kompleks Pepeljuge. Govori o nesvjesnoj potrebi žena da se o njima brine netko drugi, privlačnosti ovisnosti o dominantnoj, uglavnom muškoj figuri.

Iskustvo koje dijeli mnogo žena

Colette Dowling inspirirana i potaknuta vlastitim stanjem i osjećajima nakon razvoda, perioda samovanja te ponovnog braka, odlučila je istraživati i pisati o, kako se kasnije pokazalo, iskustvu brojnih žena. Njena knjiga temelji se na njenom osobnom iskustvu, razgovoru sa stručnjacima koji su se bavili temom ženskog straha od neovisnosti i istraživali sve što je uz tu temu vezano i blisko, a temelji se i na brojnim iskustvima žena koje je povodom knjige intervjuirala.

Tema koju je Dowling odlučila obraditi iznimno je kompleksna, kao i sam konflikt između potrebe za neovisnošću i istovremenog straha od neovisnosti. Na samom početku knjige ona ističe da je upravo odnos s njenim psihoterapeutom Stephenom Breskinom bio nedvojbeno ključan za razvoj njene vlastite neovisnosti, kao i želja da to što je naučila prenese drugim ženama. Autorica smatra kako je upravo njen psihoterapeut prva odrasla osoba u njenom životu, uključujući učitelje, poslodavce i prijatelje, koja nije podupirala njenu ovisnost.

Poticaj za ozbiljno bavljenje ovom temom dobila je kada je kod sebe prepoznala potrebu da se netko za nju pobrine; „Mrzim biti sama. Voljela bih živjeti u tobolcu, u kuži nekog drugog. Više od zraka, energije i samog života, ono što želim je biti sigurna, ušuškana, zbrinuta. To, shvatila sam, nije bilo ništa novo. Bilo je tu, dio mene, veoma dugo vremena. Shvatila sam da je mnogo žena poput mene, tisuće nas koje smo odrastale na određeni način, i nismo bile u stanju suočiti se s realnošću da smo mi same odgovorne za sebe.“

Sloboda plaši

Autorica spominje i kulturnu promjenu koja se dogodila tijekom sedamdesetih godina i koja je donijela brojne promijene za žene. Od žena se počelo očekivati nešto drugačije, poručivalo im se da su njihovi djevojački snovi slabi i površni, da postoje bolje stvari kojima treba težiti, kao što su novac, moć i najnedostižnije stanje – sloboda.

Žene su bile ohrabrivane da izbjegavaju ono što ih plaši, naučene od malena da čine samo ono što im daje osjećaj ugode i sigurnosti. „Sloboda je bolja od sigurnosti, rečeno nam je, sigurnost obogaljuje. Ali sloboda, kako smo uskoro saznale, plaši. Nismo pripremljene na slobodu već na ono što joj je suprotno – ovisnost. Sve počinje još u djetinjstvu, kao potreba da budemo zbrinuti i paženi, zaštićeni od opasnosti. Te potrebe ostaju s nama i u odraslom dobu, zahtijevajući ispunjenje zajedno s potrebom za samodostatnošću. Potreba da ovisimo je normalna, kako za muškarce, tako i za žene, no žene su od djetinjstva ohrabrivane da bivaju ovisne do nezdrave razine.

Svaka žena koja se zagleda u sebe zna da nikad nije naučena da se osjeća ugodno s idejom da brine za sebe, da se zauzme za sebe i da se izražava s pouzdanjem. U najboljem slučaju mogu igrati igru neovisnosti, zavideći muškarcima jer se oni čine prirodno samodostatnima. Ne nagrađuje priroda muškarce samodostatnošću, nego vježba. Muškarce se uči neovisnosti od rođenja, kao što se žene uči da će jednog dana na neki način biti spašene. I tu bajku, tu poruku smo introjicirale gotovo s majčinim mlijekom.“

Što žene dobivaju iz pozicije zavisnosti?

Autoricu je mučio osjećaj vlastite nekompetentnosti nakon razvoda, no smatrala je da je normalno da se većina samohranih majki tako osjeća. Nakon što ponovno završi u braku, ponovno se mijenja njena svakodnevica, ponovno o nekome ovisi i shvaća da je ono što joj se događa regresija. Brinući o djeci, suprugu i kućanstvu, shvaća da ne radi ništa za sebe, ništa svoje i da to počinje načinjati njen osjećaj samopoštovanja. Samoj sebi se činila slabijom i manje kompetentnom u usporedbi s mužem, on je bio onaj koji je privređivao, a ona ona koja je trebala zaštitu. Pitala se kako je moguće da se toliko plaši neovisnosti. Ideju da o svemu tome piše dobila je kada je shvatila da nije jedina koja se tako osjeća i koja to proživljava. Razmišljala je također o tome što žene dobivaju iz pozicije zavisnosti, koje su to sekundarne dobiti.

Znala je da je na dobrom tragu nakon objave članka na tu temu u novinama i nakon velikog broja pisama žena koje su pisale o vlastitim iskustvima, poručujući joj da nije sama. Žene su naučene vjerovati kako ne mogu biti same, da su previše krhke i trebaju zaštitu i onda kada im vlastiti intelekt govori da mogu stajati na vlastitim nogama, neriješena emocionalna pitanja ih povlače na dno.

U istom trenutku čeznu za tim da budu slobodne i da budu zbrinute, o tom konfliktu Dowling navodi: „Zavisnost je zastrašujuća, uznemiruje nas jer ima svoje korijenje u ranom djetinjstvu, kada smo zaista bile bespomoćne. I sada činimo sve kako bismo tu potrebu sakrile i od sebe samih, posebice kada je društveno ohrabrena neovisnost, izazovno je taj drugi dio nas držati potisnutim, odsječenim.“

Žene su naučene biti ovisne

Autorica smatra da je samo jedan način za oslobođenje, a to je emancipirati se iznutra, a teza knjige je upravo da osobna, psihološka ovisnost, duboka želja za zbrinutošću kao glavna sila koja žene čini sputanima. Autorica to naziva kompleksom Pepeljuge, mrežom široko potisnutih stavova i strahova koje žene čine prigušenima, udaljenima od nesputane uporabe uma i kreativnosti. Baš poput Pepeljuge, žene čekaju nešto izvanjsko što bi transformiralo njihove živote. Postoji želja za slobodom i ujedno strah od neovisnosti što stvara unutarnji konflikt.

U razgovoru s brojnim stručnjacima/injama koji/e su se bavili/e ovom i sličnim temama, autorica postavlja važna pitanja, a jedno od njih je i nemogućnost realiziranja punog potencijala. Odgovor na pitanje što žene sputava je – strah, a to ima veze s odgojem. Žene kao djeca nisu naučene biti asertivne i neovisne, upravo suprotno, naučene su biti neasertivne i ovisne. Odgajane su da budu one koje ostaju doma i brinu o obitelji. No, što kad se dogodi razvod, kad ostanu same s djecom i financijskim izazovima, bez obrazovanja, bez dovoljno iskustva, na tržištu gdje zarađuju znatno manje od muškaraca, u društvu gdje statistika pokazuje da veliki postotak žena nakon razvoda ostaje bez alimentacije? Nezavisnost se kod žena nije poticala, smatrala se karakterističnom za muškarce, nepoželjnom kod žena.

Sindrom „dobre djevojčice“

Strah se pokazuje kao epidemija među ženama; strah od neovisnosti, strah od ovisnosti, strah od kompetentnosti, strah od nekompetentnosti. Navodeći strahove, autorica navodi i da žene neće postati slobodne sve dok se budu plašile. Svi strahovi i potreba za ovisnošću i zbrinutošću utječe na odnose i prenosi se dalje, ako se time ozbiljno ne pozabavi i s time suoči.

U knjizi su navedene priče nekoliko žena koje svjedoče da je strah od neovisnosti utjecao na njihov život. Pričaju kako su ga prevladale i što su sve nakon toga postigle. No, za ovisnost ne treba kriviti žene, tako su odgajane, one su se ponašale onako kako su naučene i zašto su ohrabrivane, imajući na umu patrijarhalno društvo, razlike u odgoju dječaka i djevojčica, ulogama i očekivanjima. Žene su odgajane tako da budu ovisne, odgajane za majčinstvo, za kućanstvo. Važno je imati na umu razlike u odgoju. Ono što su poželjne karakteristike i što se potiče kod djevojčica, ne potiče se i kod dječaka. Sramežljivost ili pretjerana opreznost, pokorno i lijepo ponašanje te ovisnost o drugima i njihovoj pomoći smatrano je prirodnim i gotovo šarmantnim kod djevojčica. Takva vrsta odgoja rezultira sindromom ”dobre djevojčice”. Jednom kad se uspostavi, ovisnost se sistematično podržava.

Istraživanje je pokazalo da daleko veću osobnu prilagodbu rade žene nego muškarci kada je u pitanju održavanje stabilnosti braka. Kada se ožene, muškarci uglavnom ne mijenjaju životnu rutinu. Zanimljivo je pratiti i rezultate istraživanja koje autorica spominje u knjizi, tako u jednom istraživanju rezultati pokazuju primjerice da više od 75 posto muškaraca kaže da su za kuhanje odgovorne njihove žene, 78 posto čišćenje kupaonice smatra ženskim poslom.

Dowling na kraju zaključuje da sloboda i neovisnost ne dolaze od drugih, od društva ili od muškaraca, već se može razvijati mukotrpno, iznutra: „Kako bismo je razvili moramo odustati od ovisnosti koju smo koristile poput štaka kako bismo se osjećale sigurnima.“

Neovisnost je borba koja nikada ne prestaje

Premda je knjiga napisana prije nekoliko desetljeća, i dalje je aktualna. Žene danas možda imaju veću slobodu i više mogućnosti nego što su imale u vrijeme kada je knjiga nastajala, ali pritisak i očekivanja društva su jednaki, nejednakosti su i dalje prisutne, prava koja su izborena su u konstantnoj opasnosti, jednakost još uvijek djeluje nedostižna. Mnogo je izazova ako pogledamo današnje društvo koje politički sve više zaokreće desno. Ženska prava, rodne uloge, očekivanja i položaj žena često postaju dijelom političkih rasprava. Društvo, religija i politika i dalje žele određivati veliki dio života žena. U tom smislu borba za neovisnost nikad ne prestaje.

Dugotrajnost te borbe i promjene koje se događaju sporije nego što bismo htjele mogu nas na trenutke možda pokolebati, no istovremeno nam pokazuju zašto je važno tu borbu nastaviti. Važno je upoznati se s temom, uvidjeti ulogu koje društvo ima, a prije svega ulogu koju ima odgoj. Još uvijek su prisutne razlike u odgoju dječaka i djevojčica, djevojčicama se još uvijek šalju poruke o poslušnosti i lijepom ponašanju, ne potiče se njihova asertivnost i zauzimanje za sebe. Takve stvari je važno uvidjeti kako bi ih se moglo mijenjati, s ciljem razvoja društva u smjeru jednakosti, poticanja i ohrabrivanja žena u ostvarivanju njihovih punih potencijala. Važno je mijenjati poruke koje se upućuju djevojčicama i ženama koje su sputavajuće i ograničavajuće, a važno je i poticati i omogućiti veći prostor slobode i djelovanja od onog što obuhvaća uloga Pepeljuge.

Colette Dowling napisala je knjigu koja je jednako važna i danas kao što je bila i vremenu kad je nastala. I bilo bi dobro kada bi je pročitala svaka žena, ali i svaki muškarac. A posebice one i oni koji odgajaju kćeri.

Kako se seksualna edukacija provodi na lokalnoj razini?

Posted on by info@libela.org

Pitanje podučavanja o seksualnosti u okviru nacionalnih odgojno-obrazovnih politika u Republici Hrvatskoj već više od dvadesetak godina točka je prijepora u društvenom, medijskom i političkom prostoru (1,2,3). Odluka o uvođenju Kurikuluma zdravstvenog odgoja, koji je uključivao i modul pod nazivom ”Spolna/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje”, bila je prvi i jedini iskaz političke volje za uključivanjem sadržaja sveobuhvatne seksualne edukacije u državni školski sustav. Od tada, teme vezane uz seksualnost u nacionalnim kurikulumima ostaju ograničene na medicinsku i reproduktivnu dimenziju.

Zagovaranje da pravo na sveobuhvatnu seksualnu edukaciju zaživi u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu posljednjih godina usmjereno je s nacionalne na razinu lokalne samouprave. Tako je ove školske godine u Gradu Rijeci u tijeku eksperimentalna provedba osnovnoškolskog programa Zdravstvenog odgoja i obrazovanja s uključenim modulom “Spolno i reproduktivno zdravlje te rodna ravnopravnost” (1,2). Usto, u Zagrebu već dvije i pol godine traje intenzivno zagovaranje prema gradskim vlastima za eksperimentalno uvođenje programa sveobuhvatne seksualne edukacije u osnovne i srednje škole, kao izvannastavne aktivnosti na gradskoj razini (1,2).

S obzirom na gore navedeno, zanimala nas je implementacija seksualne edukacije na lokalnim razinama u Europskoj uniji. Iako je u većini država članica, njih devetnaest, seksualna edukacija obavezna, prisutne su značajne razlike u praksi s obzirom na ciljeve, sadržaje i metode podučavanja. Hrvatska je, uz Bugarsku, Italiju, Litvu, Mađarsku, Rumunjsku, Slovačku i Španjolsku u skupini država članica koje nemaju obavezne školske programe seksualne edukacije. U ovom članku istražile smo par primjera iz Španjolske i Italije. Usredotočile smo se dubinski analizirati primjere provedbe lokalnih/regionalnih inicijativa iz ovih dviju država jer se pojavljuju u kontekstu koji je isti kao i u Hrvatskoj. To su nedostatak nacionalnog zakonskog okvira i/ili jedinstvenih smjernica za provedbu seksualne edukacije u školama te postojanje organiziranog protivljenja provedbi takvih programa. 

Seksualna edukacija u Španjolskoj

U Španjolskoj, nacionalno zakonodavstvo ne propisuje obaveznu provedbu sveobuhvatne školske seksualne edukacije, niti postoji jedinstveni državni kurikulum. U Zakonu o obrazovanju i u Zakonu o seksualnom i reproduktivnom zdravlju na razini preporuka navodi se “afektivna-seksualna edukacija” – podučavanje o seksualnosti i vezama, usmjereno na stavove i vrijednosti, uključujući komunikacijske vještine i odgovorno donošenje odluka u partnerskim odnosima. Odluka o oblicima provedbe i sadržajima takve edukacije decentralizirana je na razinu autonomnih zajednica – jedinica regionalne samouprave (1,2). Studija objavljena 2024. godine identificirala je i analizirala 26 edukacijskih intervencija (18 školskih programa i 8 kurikularnih predmeta) koje se provode u 15 od postojećih 17 autonomnih zajednica.

Jedan od programa uključenih u studiju je i “COEDUCA’T” koji je poslužio kao model za aktualni prijedlog obavezne školske sveobuhvatne edukacije u Kataloniji, a koja bi trebala započeti ove, 2025-26. školske godine. Prijedlog Parlamenta upućen Vladi Katalonije obuhvaća i predškolsku razinu, te je izazvao reakcije opozicije, predvođene krajnje-desnom političkom strankom Vox, koja se protivi ovoj inicijativi proglašavajući je “indoktrinacijom” i “seksualizacijom” djece. S druge strane, novoosnovana Platforma za feminističku seksualnu edukaciju potiče nadležne donositelje odluka na uključivanje intersekcionalne perspektive, univerzalni pristup sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji te prioritiziranje prava djece i mladih.

Program “COEDUCA’T” temelji se na međunarodnim smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije i Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu – UNESCO. U opisu programa navodi se važnost rodne perspektive i naglašava se prevencija seksualnog nasilja. Program je namijenjen za sve tri odgojno-obrazovne razine, a razvijen je kroz suradnju vladinog Ureda za obrazovanje, Ureda za zdravlje i Ureda za ravnopravnost i feminizam.

Participativni proces uvođenja sveobuhvatne seksualne edukacije u katalonske škole započeo je  2019. serijom treninga za više od 200 nastavnica i nastavnika u suradnji s Zavodom za obrazovanje i stručno osposobljavanje. U tom petogodišnjem razdoblju uključivao je niz dionika, od spomenute međuresorne suradnje vladinih tijela, preko akademske zajednice (1,2), do roditelja i obitelji, te LGBTI organizacija.

Seksualna edukacija u Italiji

Kao ni u Španjolskoj, ni u Italiji seksualna edukacija u školama nije obavezan dio kurikuluma, te ne postoji nacionalni zakonodavni okvir. Direktiva br. 83 (1,2), koju je krajem 2023. godine objavilo Ministarstvo obrazovanja kao reakciju na javne proteste povodom dva slučaja ubojstava žena od strane (bivših) partnera, recentni je pokušaj državnih vlasti za uključivanjem sadržaja sveobuhvatne seksualne edukacije u školski sustav. Direktivom se alocira 15 milijuna eura za provedbu edukacijskih intervencija (u područjima “kulture poštovanja”, “obrazovanja za veze” i “borbe protiv nasilja nad ženama”) kao izvannastavnih aktivnosti za više razrede srednjih škola. Kritike ove vladine mjere ističu izostavljanje obaveznosti provođenja edukacija u svim školama, ignoriranje međunarodnih smjernica (UNESCO), neuključivanje perspektive i glasova mladih, te zanemarivanje nižih odgojno-obrazovnih razina.

Studije o školskoj seksualnoj edukaciji u Italiji objavljene u posljednje dvije godine govore o vrlo neujednačenoj provedbi na nacionalnoj razini, te ukazuju na značajno veći broj edukacijskih intervencija u sjevernim nego u južnim administrativnim regijama (1,2,3).

Jedna od najdugotrajnijih (eksperimentalna provedba započeta je 2013. godine) i sustavno praćenih, te zadovoljavajuće vrednovanih inicijativa je projekt “edukacije o osjećajima i seksualnosti” koji se provodi u sjevernoj regiji Emilia Romagna pod nazivom “W L’amore”. U sklopu projekta razvijeni su edukacijski materijali i programi za dobne skupine od 8 do 10 godina, od 11 do 13 i od 14 do 19 godina te posebni program i materijali za imigrantske grupe uključene u tečajeve učenja talijanskog jezika. Program “W L’amore” usmjeren na mlade između 11 i 13 godina adaptacija je nizozemskog programa “Long Live Love”, jednog od najstarijih (razvijen 1990-ih) i najuspješnijih programa u području školske seksualne edukacije (1,2). Kao i u Španjolskoj (i u Hrvatskoj), tako i u Italiji postoje oni koji se protive programu. Tako protivnici školske edukacije mladih o seksualnosti osuđuju program “W L’amore” nazivajući ga “podlim napadom rodnih ideologa”.

Provođenje programa “W L’amore” uključuje suradnju regionalne uprave Emilia Romagna, zdravstvene uprave u Bologni, škola, nastavnica i nastavnika, zdravstvenih i socijalnih radnica_ka, vršnjačkih eduaktora_ica, udruga, te roditelja i obitelji. Aktivnosti se provode i kroz “Prostore za mlade” (Spazio Giovani), savjetovališta koja nude besplatne, direktno dostupne (bez uputnice obiteljskog liječnika_liječnice) i povjerljive usluge iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja za mlade od 14 do 19 godina. Stručni timovi pružaju usluge u područjima ginekologije i opstetricije, andrologije i urologije, psihologije, nutricionizma, i socijalnog rada.

Koje su ključne komponente seksualne edukacije u navedenim zemljama?

Kao što smo napomenule na početku, u većini država članica, njih devetnaest, seksualna je edukacija obavezna. Preostale države članice nemaju školske programe obvezne seksualne edukacije. S obzirom na kontekst Hrvatske, provjerile smo kakva je situacija s provedbom navedenih programa na regionalnim/lokalnim razinama u zemljama u kojima je kontekst sličan našemu – Španjolskoj i Italiji. Pregled situacije pokazuje da su ključne komponente seksualne edukacije u tim zemljama sustavna i kontinuirana međuresorna institucionalna suradnja, uključivanje širokog spektra dionika te aktivna uloga javnog zdravstvenog sektora u pružanju usluga za mlade u području seksualnog i reproduktivnog zdravlja.

*Tekst je nastao u okviru programa kojeg podržava Zaklada SOLIDARNA kroz Fond za žene u sklopu Programskih potpora za OCD-e.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org