info@libela.org, Author at Libela

Zašto smo (pre)stale razgovarati o ženskom reproduktivnom zdravlju?

Posted on September 5, 2025September 5, 2025 by info@libela.org

Više od pet godina prošlo je od fotografija rodilja i novorođenčadi ispred bolnice u Petrovoj tijekom jutra nakon zagrebačkog potresa. Tri godine prošlo je od početka obnove dvaju rodilišta u Zagrebu. Rodilište i ginekologija Merkur u proljeće 2025. vratili su se iz podstanarstva u Vinogradskoj na staru adresu, ali rodilište u Petrovoj još uvijek čeka otvorenje koje se najavljuje još od ožujka ove godine.

Na stranicama Klinike za ženske porode i bolesti u Petrovoj navedeno je: „Zbog rekonstrukcijske obnove klinike i smanjenja bolničkih kapaciteta, a radi sigurnosti i zaštite rodilja i novorođenčadi, ovime vas izvješćujemo da od dana 9. prosinca 2022. godine do daljnjega u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb pratnja na porodu neće biti moguća.“

Iskustvo prvog poroda

Prvo dijete rodila sam početkom 2016. godine. Kao prvorotkinja koja je donedavno padala u nesvijest na miris bolnice, vađenja krvi i slično, rađati bez pratnje nije bila opcija, kao ni dolazak u rodilište bez plana poroda. Odbila sam klistir, epiduralnu i drip, a pristala na „prokidanje vodenjaka“ tek nakon konzultacija s dežurnim ginekologom zbog mekonija u plodnoj vodi. Nakon cjelodnevnih trudova na pilates lopti i uz partnera, zbog umora i nikakvog pomaka, tražila sam drip i epiduralnu. Drip je svoje odradio, do epiduralne nismo stigli. No, pri izgonu je bila potrebna epiziotomija o čemu su se prije rezanja sa mnom konzultirali dežurni ginekolog i babice koje su me profesionalno, toplo i ljudski vodile kroz porod te se s partnerom konzultirale što da radi i kako da mi pomogne.

Sam doživljaj poroda bio je vrlo pozitivan, ali još uvijek pamtim gledanje na sat tijekom šivanja (bez obzira na lokalnu anesteziju koju sam primila). Sjećam se plakanja danima pod tušem zbog osjećaja osakaćenosti, sjećam se straha od sjedenja. Cijelo područje vaginalnog otvora bilo je za mene izrazito neugodno i bolno mjesecima.

Čija su rodilišta prijatelji?

Iste godine, sva javna rodilišta u Hrvatskoj stekla su naziv „Rodilište prijatelj djece“. To ukratko znači da, ako su majka i novorođenče zdravi, beba je 24h s majkom u sobi uz osiguranu podršku s ciljem poticanja dojenja.

Pilot-projekt „Rodilište prijatelj majki i djece“ na inicijativu UNICEF-a i udruge RODA započet je 2017. godine u KBC Sveti Duh, KB Merkur, KBC Rijeka te OB Zabok s pretpostavkom da će prva rodilišta s ovom titulom zaživjeti već 2018. godine. Rodilišta bi pritom svakoj bi majci trebala omogućiti konzumaciju hrane i pića tijekom poroda, privatnost, kretanje, praćenje međunarodnih smjernica te u skladu s njima osiguravanje svega potrebnog za dostojanstven i siguran porod.

U Republici Hrvatskoj, 11 godina od akcije „Prekinimo šutnju“, osam godina od pilot projekta, pet i pol godina od potresa, tri godine od početaka obnove, nisam našla informaciju da službeno postoje rodilišta koja su prijatelji i majkama. Ipak, one su te koje nose trudnoću prilikom koje su apsolutno odgovorne za vlastito zdravlje zbog izravnog utjecaja na razvoj ploda, a čiji rast i razvoj izravno tijekom trudnoće utječe na fizičko i mentalno zdravlje trudnice.

Trudnice i dalje po forumima i grupama na društvenim mrežama raspravljaju gdje roditi, kakve su prakse, ići li na novo obnovljeni Merkur unatoč gužvama ili putovati do Zaboka ili Bjelovara jer su tamo u zadnje vrijeme najpozitivnija iskustva. Iz manjih gradova trudnice s „komplikacijama“ pak dolaze u Petrovu.

Kao da su, nakon glasa i pozitivnog zamaha koje je akcija „Prekinimo šutnju“ dala ženama, trudnicama, rodiljama i majkama 2014. u osiguravanju osnovnih standarda prilikom pružanja zdravstvenih usluga, posljedice zagrebačkog potresa i razdoblje izolacije zbog koronavirusa vratili naša rodilišta par koraka (i desetljeća) unazad.

Je li demografija ključno pitanje za budući razvoj RH?

Rodilišta su gradilišta, kvalitetan medicinski kadar odlazi u privatne klinike ili seli u zapadne europske zemlje. Umjesto plana poroda, trudnice planiraju putovanja do rodilišta s nadom da će si tako priuštiti dostojanstvo, sigurnost i kvalitetnu uslugu.

Republika Hrvatska godinama se suočava s negativnim prirodnim prirastom, a broj živorođene djece kontinuirano pada od 1997. godine kada je rođeno 55 501 dijete. Prošle godine, za usporedbu, rođeno je 32 069 djece prema podatcima Državnog zavoda za statistiku.

Strategijom demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. planira se demografska revitalizacija kao „ ključno nacionalno pitanje za budući razvoj zemlje“, piše na stranicama Ministarstva demografije i useljeništva.

Republika Hrvatska ima među bolje uređenim sustavom rodiljnog i roditeljskog dopusta, kako vremenski tako i novčano. Uz uvjet da ste zaposlena na sigurnom radnom mjestu te imate prosječna (ili viša) primanja. Ulaže se u gradnju vrtića (barem u zadnje vrijeme), potiče očeve na veću uključenost o brizi za djecu i kućanstvo, progovara o važnosti ravnoteže između privatnog i poslovnog. No, nedostaje ginekologa/inja, pedijatara/ica, odgojitelja/ica, stručnjaka/inja za rad s djecom s teškoćama, nastavnika/ica. Mjesta u vrtićima nema dovoljno, škole rade i u tri smjene.

Mlada, visoko obrazovana i zdrava žena, zaposlena po mogućnosti u javnom sektoru na neodređeno, s partnerom koji ima siguran posao i barem prosječna primanja te si može priuštiti bolovanje i očinski te roditeljski dopust u optimalnoj je poziciji da iskoristi sve postojeće demografske mjere. A što sa svim ostalim ženama, odnosno obiteljima?

Nezaposlene rodilje primaju mizernu naknadu (503, 24 eura) pri čemu drugi roditelj/otac nema pravo na roditeljski dopust ukoliko je rodilja koristila i ispunjavala uvjete za vremenske i novčane potpore kao nezaposlena osoba, odnosno majka izvan sustava rada. Gotovo jednaku naknadu primaju majke vlasnice paušalnog obrta pa osim što nisu kreditno sposobne, primaju naknadu kao da su nezaposlene.

Što s reproduktivnim zdravljem ako nismo inkubatorice nacije?

Prođe porod, preživimo prvo tromjesečje, u besanim noćima oporavlja se tijelo, no ne i mentalno zdravlje majke. Kako djeca rastu (uglavnom) postane lakše. No, što se događa s reproduktivnim zdravljem kada žena odluči da ne želi (više) rađati? Što je sa ženama koje boluju od različitih infekcija i bolesti reproduktivnog sustava?

Reproduktivno zdravlje kontinuirano se poistovjećuje s trudnoćom, no trudnoća traje 40 tjedana, a u prosjeku žene u Hrvatskoj žive preko 80 godina. Briga o reproduktivnom zdravlju žena počinje samim rođenjem i pažnjom prilikom prematanja da bi se izbjegle infekcije. Iako menstruacija nije više plava tekućina s reklame, i dalje su simptomi koje svaki menstrualni ciklus nosi sa sobom od prve do zadnje menstruacije na margini fokusa kada pričamo o zdravlju žena općenito. Onih istih žena koje „se rađaju“ da „bi rađale“.

Tek osam država na svijetu je (plaćeno) bolovanje, odnosno menstrualni dopust, uredilo zakonom – uglavnom od jednog do pet dana. To su: Japan, Južna Koreja, Indonezija, Tajvan, Španjolska, Vijetnam, Zambija i Filipini. Portugal je ovu vrstu bolovanja uredio zakonom u travnju ove godine za žene kojima je dijagnosticirana endometrioza ili adenomioza.

Zašto bi nam trebalo uopće bolovanje kad nam se stijenka maternice ljušti i pritom grči pa boli i kičma, neke žene imaju migrene, neke nesnosne bolove, osjetljive dojke, neke su umorne, a neke imaju sve navedene simptome.

Nešto blaži su simptomi ovulacije. Ipak, ponovo je moguća nadutost, osjetljive dojki, bol u donjem dijelu trbuha na strani jajnika koji ovulira, pojačan iscjedak pa čak i blago krvarenje te povećana seksualna želja. PMS, to slavno mitsko razdoblje izraženo tijekom svakog menstrualnog ciklusa nakon ovulacije, a prije menstruacije vjerujem ne treba dodatno pojašnjavati.

Sve je to prirodan proces koji se periodično ponavlja. U prosjeku svaka žena godišnje provede od 10 do 13 menstrualnih ciklusa godišnje. 13 puta godišnje ženi se ljušti maternica nakon čega kreće razdoblje plodnosti s ovulacijom na vrhuncu, a onda naglo triježnjenje i ulazak u PMS kao uvertira pred sljedeću menstruaciju.

Za reproduktivno (ne)zdravlje se trpi

Zahvaljujući pubertetu žena uleti u taj rolerkoster iz kojeg nema lakog izlaza jer kraj reproduktivne sposobnosti označava ulazak u perimenopauzu koja može trajati i desetak godina. Simptomi? Cijela paleta tegoba uzrokovana hormonalnim disbalansom. Od neredovitih menstruacija, valunga, problema s raspoloženjem i spavanjem, smanjenog libida i suhoće rodnice, umora, iscrpljenosti, dekoncentracije, povećanja tjelesne težine, bolova u zglobovima i mišićima, promjenama u koži i kosi…

Svi simptomi koje sam do sada navela odnose se na zdrave žene s redovitim menstrualnim ciklusima. Treba li nam bolovanje zbog tegoba tijekom menstrualnog ciklusa i/ili perimenopauze? Očito nam ne treba. Ako su žene nakon LLETZ konzicije (odstranjivanja dijela grlića maternice), o kojem je u feljtonu „Ženska bolest“ o iskustvima supruge i novinarke Nataše Božić pisao Josip Šarić, sposobne ići na posao već sljedeći dan, za normalan proces kao što je menstruacija o tome – očito – ne bismo trebale ni govoriti.

Uz sve poštovanje autoru na odabranoj temi, zar nam svakih nekoliko godina trebaju podsjetnici na ženska iskustva i/ili javne akcije da progovorimo o konstantno banaliziranoj problematici kvalitetne i dostojanstvene dostupnosti usluga za brigu o reproduktivnom zdravlju žena tijekom cijelog života?

Do kada ćemo se oslanjati na rekla – kazala mantru ili na onu „preživjele su i žene prije nas pa ćemo i mi“? U tri stranice članka, nisam ni otvorila temu ozbiljnih infekcija i bolesti reproduktivnih organa žena, dostupnosti i kvalitete liječenja.

Na stranicama HZJZ-a navedeni su pokazatelji opterećenja rakom u Europi pri čemu „Podaci ECIS-a pokazuju da se incidencija raka dojke kod žena stalno povećava, iako nešto sporije u zadnjim godinama, dok se smrtnost općenito smanjuje. Rak dojke i dalje je najčešće dijagnosticirani rak kod žena i onaj s najvećom smrtnošću.“

Iskustvo drugog poroda

Moj drugi porod bio sve se samo ne ugodno iskustvo. Trudnoću sam prenijela te rodila 41+1. Posljednjih tjedan dana trudnoće gotovo sam svakog dana prolazila tzv. „pripremne“ trudove. Pregledana sam od ne brojim koliko dežurnih ginekologa/inja. Kad je konačno krenuo porod, malcu su počeli padati otkucaji srca. Potom je pod dripom i nakon vađenja krvi iz glave tijekom poroda izletio konačno van omotan pupčanom vrpcom oko glave i ruke sa šakom priljubljenom uz glavu, sav u prištevima, crven, izmučen. Gledala sam kako ga okreću i odmotavaju i čekala da mi ga stave na prsa. Partner i ja cijelo smo vrijeme vrijeme bilo poprilično izbezumljeni od svih postupaka koje sam prolazila tijekom poroda, u istoj bolnici kao i prvi put, sa zaista divnim profesionalcima/ama, kako bismo izbjegli hitan carski rez.

Dan kasnije, navratila je ginekologinja koja me porodila, pa na moj dojam o porodu, utješno odmahnula rukom s komentarom da može tu biti još svačega nečega. Počelo mi je zujati u glavi i jedva sam čekala da dođemo kući.

Zaslužujemo adekvatnu i dostupnu zdravstvenu skrb

Menarha, seksualni odnos, trudnoća, prekid trudnoće, spontani, trudnoća, porod, infekcije, komplikacije, bolovi, rak, migrena, nadutost, tjeskoba, nesanica, glad, libido, hormonalne promjene, menopauza…. Nisu to mitske pojave niti si mi žene to „umišljamo“.

To su simptomi koji označavaju naš spol. Podsjetnici na naše reproduktivno zdravlje. Ono s čime se budimo, što putuje s nama kroz dnevne obaveze i s čime idemo spavati. Zaslužuju biti izgovoreni, zaslužuju biti uvaženi, i zaslužuju primati adekvatnu i dostupnu zdravstvenu skrb oslobođenu banaliziranja, ismijavanja i zlostavljanja.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Spoj iz snova: filmski pokušaj prikaza modernog dejtanja

Posted on September 5, 2025September 5, 2025 by info@libela.org

Spoj iz snova pomalo je nespretan i nepotrebno sladunjav prijevod drugog filma kanadske redateljice Celine Song, u originalu, puno prikladnije temi i radnji, naslovljenog – Materialists.

Celine Song široj je javnosti postala poznata nakon uspjeha njenog dugometražnog redateljskog prvijenca Prošli životi (2023.), indie filma kojem su i kritika i publika bile istinski naklonjene i koji je dobio dvije nominacije za Oscara (najbolji film i najbolji originalni scenarij). Premda su ta dva filma sasvim različita i gotovo posve neusporediva, možemo primijetiti da Song ima teme koje je zaokupljaju i koje su utkane u njen rad, a to su usamljenost, odnosi, povezanost, egzistencijalne krize pojedinca u modernom kapitalističkom svijetu i ljubavni trokuti.

Moderna romansa i ljubavni trokuti

Spoj iz snova, film koji neki smatraju romantičnom komedijom, a drugi romantičnom dramom, riječima same redateljice moderna je romansa. Glavni lik je Lucy (Dakota Johnson), posrednica cijenjene njujorške elitne agencije za upoznavanje Adore. Lucy je u srednjim tridesetima, sama i kako u razgovoru s kolegicom iz agencije otkriva, nimalo motivirana to promijeniti. Uspješna je u svom poslu, što otkrivamo odmah na početku filma kada se priređuje slavlje povodom vjenčanja devetog para čijem upoznavanju je posredovala.

Kako smo već spomenule, jedna od tema koje Song unosi u svoje filmove su ljubavni trokuti. Ako je Lucy jedan njegov kut, tko su onda ostala dva? Jedan je Harry (Pedro Pascal), bogati poduzetnik uspješan u svijetu financija, kojeg Lucy upoznaje na vjenčanju svoje klijentice. On je galantan džentlmen, uspješan, zgodan, šarmantan i u svakom trenutku kaže savršenu stvar. No, kako bi se stvari malo zakomplicirale, Lucy na istoj svadbi, susreće i svog bivšeg dečka Johna (Chris Evans), koji na svadbi radi kao konobar. Biva joj drago drago što ga je srela, a iz flashback scena saznajemo da je s njim provela pet godina, da je John tridesetsedmogodišnjak koji još nije odustao od svog sna da postane kazališni glumac.

Brojke i svijet dejtanja

Saznajemo i da su besparica i nedostatak ambicioznosti bili razlozi koji su doprinijeli okončanju njihove veze. I to je jedna od važnih tema filma. Kriteriji, liste, želje i prohtjevi, sve ono što vidimo u scenama razgovora između Lucy i njenih klijenata. Brojke, brojke i brojke. Bilo da se radi o visini, težini, dobi ili neto zaradi.

Ideja redateljice (koja je i sama kratko vrijeme radila kao matchmaker bila je prikazati svijet dejtanja kao igru koju svi igraju kako bi kroz nju jednoga dana pronašli ljubav.

Ono što je primijetila i što je htjela prenijeti u film je da je jezik te igre često orijentiran na brojke jer se fokus stavlja na dob, kilograme, visinu, obrazovanje, društveni status, zaradu, dok s druge strane samu ljubav smatra vječnom misterijom koja nije mjerljiva u brojkama.

Klijenti pred Lucy stavljaju razne prohtjeve, od toga da muškarci u četrdesetima ne žele dvadeset jednogodišnjakinje jer su nezrele, ali ni slučajno ne žele ni žene starije od dvadeset i sedam godina, pa do toga da klijentice ne žele potencijalne partnere niže od 180 centimetara. Neki imaju zahtjeve u pogledu religije, rase, zanimanja, a svima je zajedničko da su u zahtjeve uključene brojke. Propituje se koji sve kriteriji neku osobu čine ”manjkavom”, prikazuje se nemilosrdnost etiketiranja, potreba da potencijalni klijent, ako već ne ispunjava željene kriterije, ima neku karakteristiku kojom se ističe.

Svatko ima odgovarajuće mjesto na tržištu

Film ne da zaboraviti da živimo u vremenu nemilosrdnog kapitalizma i svakome se traži ”odgovarajuće” mjesto na tržištu. Objektivizacija je također jedna od tema koja se iz viđenog nameće. Provlači se tu i uvriježena floskula da pojedinci/ke nisu ružni/e, samo nemaju novaca. I tu se fokus stavlja na neprestano ”popravljanje”. Estetske intervencije samo su jedan od načina, od malih korekcija, iznimno popularnih zahvata presađivanja kose pa sve do operacija za postizanje veće visine, tj. operacija produljenja nogu – bolnih, skupih i rizičnih, koje zahtijevaju dug oporavak. Je li sve to doista potrebno? Rješava li išta? Donosi li željene rezultate? I što je u svemu tome s osobom, s nutrinom?

Veliko, možda i najvažnije pitanje koje ovaj film provocira je tko su ljudi zaista, u svojoj srži, ispod slika koje brižljivo o sebi grade i prezentiraju drugima i što zaista žele.

U jednoj od scena s početka filma možemo svjedočiti rijetkom trenutku istinske ranjivosti i otvorenosti, sceni kada Lucina klijentica Charlotte doživi slom netom prije svadbe pitajući se što čini i zašto kao moderna žena koja može birati što želi, ona bira udati se. Lucy je ohrabruje govoreći da je brak ionako samo poslovni ugovor i da uvijek može otići ako taj ugovor za nju nije dobar. Charlotte shvaća da odgovor leži u osjećaju vrijednosti, a koju joj muškarac i brak daju, osjećaju vrijednost koji joj priznaje i društvo. Trenutak te iskrenosti proizlazi iz iskustva same redateljice tijekom njene kratke matchmaking karijere, koja tvrdi da je u tom razdoblju naučila više o ljudima neko u bilo kojem drugom razdoblju svog života.

Nedostižno savršenstvo

Vratimo se ljubavnom trokutu. Lucy se nalazi između dvije naizgled dijametralne suprotnosti, Harrija i Johna. Harry je po svemu sudeći savršen, a ona ga pokušava uvjeriti da ona nije za njega i da on može pronaći po svemu bolju odabranicu, mlađu, ljepšu, obrazovaniju i bogatiju. Govori mu da muškarce poput njega u agenciji smatraju prvoklasnim ulovom koji zovu ”jednorog”, nedostižno savršenstvo, koje otežava stvari za druge, samom mogućnošću da zaista postoji. S druge strane, njen bivši partner John i dalje vozi isti auto, sanja isti san i živi istim životom kao i kad ga je ostavila. I dalje joj je privlačan, podsjeća je na to da je i sama nekad imala snove od kojih je odustala. Snove o glumi, snove o ljubavi koje je zamijenila brojkama, statistikama, znanjem o dejtanju, igrama koje se igraju i jeziku kojim se u igrama govori.

Seksualno zlostavljanje kao „rizik“

U tom osobnom previranju, zbiva se nešto što Lucy izbacuje iz ravnoteže. Njena klijentica Sophie na spoju doživi seksualno zlostavljanje, od osobe koju je za nju Lucy sama odabrala. No, šok biva još veći kad joj šefica agencije potvrdi da se to nije dogodilo prvi put, naprotiv, to je ”rizik” koji se očekuje. Upravo je Sophie najsnažniji lik u filmu, njene rečenice upućene Lucy dojmljive su i moćne. Svakako treba napomenuti da je Zoe Winters u ulozi Sophie zabljesnula, njena gluma u filmu je najdojmljivija.

Sophie je slika rastućeg, kompleksnog problema usamljenosti u suvremenom svijetu. Ona stalno napominje kako nije roba za trgovanje, već osoba, osoba koja zaslužuje ljubav.

Upravo je to bila namjera Celine Song, prikazati da ljudi nisu roba za trgovanje, već ljudska bića. I samo kao ljudska bića mogu ostvariti povezanost, zaljubiti se i voljeti.

Što utječe na naš osjećaj vrijednosti?

Slijedi još jedan preokret, u vezi ljubavnog trokuta, kada Lucy otkriva Harrijevu ”slabu točku”. On je, naime, jedan od muškaraca koji se podvrgnuo bolnoj operaciji produženja nogu kako bi dobio dodatnih petnaest centimetara visine. U tom priznanju joj govori o promjeni načina na koji ga ljudi gledaju i prema njemu se ophode, promjeni koja se dogodila promjenom njegove vanjštine. U tom razgovoru njih se dvoje vraćaju na svoju početnu temu, pri čemu jedno tvrdi da je ljubav laka, a drugo da je najteža stvar na svijetu. Taj razgovor i svoj odnos završavaju priznanjem kako među njima nema ljubavi, već ih zajedno drži samo osjećaj vrijednosti koji jedno od drugog dobivaju.

U filmu se postavlja pitanje zašto se ljudi uopće udaju, zašto je udaja cilj za kojim čeznu? Ponuđeni odgovori ne otkrivaju ništa novo. Jer su usamljeni. Jer se nadaju. I jer žele učiniti nešto bolje i drugačije od svojih roditelja.

Predvidivo, površno i neozbiljno

Spoj iz snova u sebi nema humora da bismo ga mogli nazvati romantičnom komedijom, teme su prilično predvidivo i plošno predstavljene i bilo bi pretenciozno smatrati ga dramom. Nije ponudio ništa novo, radnja je predvidiva, dijalozi su plošni i često prepuni klišeja. Ni gluma nije ostavila neki značajniji dojam, s izuzetkom već spomenute Zoe Winters. Lik Sophie i priča oko tog lika najveći je potencijal ovog filma i šteta što je protraćen. Rasplet situacije s likom Sophie površan je, neozbiljan i uvredljiv. U jednoj od posljednjih scena šefica obavještava Lucy da je Sophie bila na novom spoju koji je odlično prošao te dodaje da je taj klijent želio ”samo običnu curu”.

Ne pomaže ni mlak i patetičan završetak filma, koji najviše govori u prilog bezidejnosti Hollywooda. Sam kraj filma donosi prilično očekivan i predvidiv rasplet. Lucy, često kontradiktorna i neuvjerljiva, odabire svog bivšeg dečka i dalje poprijeko gledajući na sve ono zbog čega ga je i prvi put ostavila. A nakon moralnih dvojbi i preispitivanja odlučuje dati i otkaz. Film završava scenom kojom je i počeo, scenom praljudi u pećini, iz koje iščitavamo ljubav, tu vječnu misteriju.

Teme koje je film zagrebao su važne, ali površno i mlako odrađene, bez dubine i ozbiljne posvećenosti. Nema snagu niti emotivni naboj, nema autentičnosti. Celine Song ima ogroman potencijal za odlične priče i moćne intimne prikaze pojedinaca, njihovih odnosa i njihovog svijeta u suvremenom društvu, to znamo iz Prošlih života. Šteta što taj potencijal i u ovom filmu nije došao do svog izražaja.

Instalacija posvećena ženi koja obavlja kućanske poslove bila je postavljena u Španjolskoj

Posted on September 3, 2025September 3, 2025 by info@libela.org

Krajem kolovoza na društvenim mrežama i nekolicini medija (1,2 ,3,4) je objavljena slika instalacije uz opis „Spomenik domaćici: Ženi koja ‘ništa ne radi“.

Tako reporter.hr piše: „Na jednoj gradskoj ulici predstavljena je instalacija koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim – spomenik domaćici, ženi koja svakodnevno vuče na svojim leđima teret obitelji, kućanskih poslova i očekivanja društva. Figura prikazuje iscrpljenu ženu koja kleca pod nevjerojatnim bremenom: perilice rublja, dječjih kolica, pegle, lonaca, suđa, odjeće… sve ono što u stvarnosti čini njezinu svakodnevicu. I sve to u društvu koje često s podsmjehom govori kako žene kod kuće ne rade ništa“.

U nastavku navode da je skulptura postala simbol poštovanja i zahvalnosti prema svim ženama koje iz dana u dan nose ‘nevidljive terete’. Na upit čitateljice, provjerile smo postoji li spomenuta instalacija te o čemu se točno radi.

Instalacija se nalazila u Španjolskoj

Navedena instalacija zaista postoji i prvi je put postavljena u lipnju 2018. godine (16. lipnja) na ulicama Torrelavege, u provinciji Kantabrija, u Španjolskoj (1,2,3,4). Bila je dio projekta „Dekonstrukcija“ (Deconstrucción) umjetničkog kolektiva Asociación Cultural Octubre. Cilj je bio progovoriti o tome kako patrijarhalna kultura i rodne uloge utječu na društvo i mlade. Kolektiv je želio kroz različite umjetničke instalacije učiniti vidljivim, analizirati i osuditi seksizam, nepravdu i rodne stereotipe sa željom rada na njihovoj dekonstrukciji.

Osim viralne instalacije žene koja na leđima nosi teret svakodnevne brige o kućanstvu, na ulicama su bili postavljeni i mobiteli veličine vrata koji su prikazivali seksističke razgovore i poruke razmijenjene putem aplikacija, nekoliko desetaka silueta u krugu koje predstavljaju fizičko i psihičko nasilje, različite predmete koji simboliziraju seksizam, ploče postavljene na podu koje prikazuju mikroseksizme u našem društvu (Ne nosim ovo jer je ružičasto, Ne igram se ženskim igračkama, Moj djed kaže da dječaci ne plaču i sl.) kao i različite umjetničke instalacije koje propituju rodne uloge.

Instalacija se kroz godine dijelila na različitim stranicama i objavama putem društvenih mreža. Nazivali su je „Mother of love“, „A woman on childcare leave“ ili kako su naši mediji pisali – „Spomenik domaćici“ (1,2,3,4). Originalno se zvala „Cargando con todo“, što bi se moglo prevesti Noseći sve/Nošenje svega. Prikazivala je ženu koja doslovno nosi razne kućanske poslove na leđima (1,2).

Nakon što je „maknuta“ s ulica Torrelavege, kolektiv je na svom Facebook profilu napisao: „Naša protagonistica ostavlja ulicu slobodnom. Rekla nam je da se osjećala vrlo praćeno i shvaćeno te da se nada da se njena poruka proširila“.

Kultura kao sredstvo društvene transformacije

Prema pisanju tamošnjih medija, o projektu „Dekonstrukcija“ sniman je i dokumentarac koji je snimao lokalni filmaš Albert Lavina (1,2,3), no mi ga u bespućima interneta nismo pronašle. Uz to, umjetnički projekt je iste godine, u studenom, postavljen i u Tudeli, povodom međunarodnog dana nasilja nad ženama (1,2), a prema objavama kolektiva Octubre na Facebooku – narednih godina je predstavljen u Puente San Miguelu te u Mostolesu.

Cilj djelovanja kolektiva Octubre je podignuti svijest i skrenuti pažnju, kroz različite umjetničke instalacije, na stvarnost koja ih brine. Ovim projektom željeli su ukazati na brojne seksističke prakse koje su normalizirane u našem društvu i za koje smatraju da su znak prihvaćenog i legitimiziranog mačizma.

Instalacija je prvi put postavljena prije sedam godina

Iako instalacija postoji, ona nije novijeg datuma te je uglavnom dijeljena bez konteksta.

Prvi put je postavljena na ulicama Torrelavege u Španjolskoj prije sedam godina, 16. lipnja. Originalno joj je ime „Cargando con todo“, što bi se moglo prevesti Noseći sve/Nošenje svega. Dio je šireg projekta kolektiva Asociación Cultural Octubre, koji se zvao „Dekonstrukcija“. Iako se u različitim medijskim napisima pisalo da se projektom željelo ukazati na pravednu distribuciju kućanskih poslova, ili pak na odavanje zahvalnosti prema ženama koje se bave tim poslovima, cilj projekta – a tako i same instalacije žene koja nosi teret kućanskih poslova na leđima – je bio ukazati na brojne seksističke prakse koje su normalizirane u našem društvu. Instalacija se 16. lipnja nalazila na ovom mjestu.

Iako je teško procijeniti je li instalacija „postala simbol poštovanja i zahvalnosti prema svim ženama koje iz dana u dan nose nevidljive terete“, kako tvrdi članak na reporter.hr-u, tamošnji mediji navode da je cijeli projekt – a tako i ova instalacija – tada bila vrlo viralna na društvenim mrežama. Ta se viralnost, ako je suditi po objavama iz kolovoza, održala i do danas.

O neplaćenom kućanskom radu na Libeli smo mnogo pisale, a temu mentalnog kućanskog rada smo nedavno obradile i u ovoj rubrici.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Kulturpunkt slavi 20. rođendan!

Posted on September 1, 2025September 2, 2025 by info@libela.org

Kulturpunkt u petak, 5. rujna slavi 20 godina postojanja u Močvari/Pogonu Jedinstvo. U vremenima kad je kultura na udaru, kad se kulturne manifestacije, umjetnici/e i aktivisti/nje napadaju – Kulturpunkt slavi 20 godina posvećenosti kritičkoj refleksiji o suvremenoj kulturi, umjetnosti i društvu.

“Od svojih početaka fokus je ostao isti – kritički i analitički pratiti gibanja na suvremenoj nezavisnoj kulturnoj sceni i kontinuirano otvarati prostor za nova imena i nove ideje koja istu tu scenu grade i vuku prema naprijed. Nakon pionirskih godina pod 𝗦𝗮𝘃𝗲𝘇𝗼𝗺 𝘂𝗱𝗿𝘂𝗴𝗮 𝗞𝗹𝘂𝗯𝘁𝘂𝗿𝗮, Kulturpunkt od 2009. izlazi pod okriljem udruge 𝗞𝘂𝗿𝘇𝗶𝘃 – organizacije koja zapisuje usmenu povijest nezavisne kulturne scene, obrazuje generacije mladih kritičara i novinara u kulturi, objavljuje kritička izdanja posvećena refleksiji o umjetnosti i kulturi, istražuje reparativne kulturne i umjetničke prakse, organizira umjetnička događanja”, stoji u najavi rođendana.

U dosadašnjem radu objavljeno je preko 1420 tematskih i kritičkih analiza kulturnih fenomena, 860 kritika, 880 intervjua, 460 podcasta, audio vodstava i reportaža, preko 4500 vijesti i preko 5000 natječaja te više od 11400 najava događanja u kulturi diljem Hrvatske.

“Snaga Kulturpunkta nije samo u brojkama. Tamo ćete naći mlade autor_ice, manjinske glasove, eksperimentalne forme, ozbiljne analize, duhovite eseje, ilustrirane reportaže, poetične audio-priče. Doista za svakoga ponešto. Ova rođendanska proslava sličnog je koncepta. Umjesto suhoparnih refleksija i historizacija, Kulturpunkt se odlučio izvrnuti naopako, izvjesiti prljavo rublje i prepustiti se niskim strastima i jednostavno se opustiti i dobro zabaviti”, poručuju organizatori/ice.

Što nas sve čeka na rođendanu Kulturpunkta?

U petak, 5. rujna program počinje na terasi Močvare “Turbo-tribinom” koju vodi Lana Pukanić. Na njoj će se raspravljati o bakanalijama, proslavama i gozbama, (ne)zakonitostima dobrog izlaska te revolucionarnom potencijalu zabave. Nakon toga, u longue varijanti, očekuju nas šlageri s Ivanom Starčević i Matijom Antolićem. U 19 sati na rasporedu je “roštiljanje” s Tihanom Bertek, Karlom Kostadinovski, Lukom Ostojićem i Igorom Ružićem.

Večernji program otvara Neon Lies u dvorištu Pogona u 20:30 sati, a nakon njega na pozornicu dolaze Željezne pilule. Večer u klubu Močvara predvodi producentica i glazbenica Ivona Eterović, pod umjetničkim imenom tonota, nakon koje slijede Nina Maštruko aka Babilonska i audiovizualni kolektiv Heartskomerz .

Posebni gosti su 𝗗𝗮𝗺𝗶𝗿 𝗕𝗮𝗿𝘁𝗼𝗹 𝗜𝗻𝗱𝗼𝘀̌ 𝗶 𝗧𝗮𝗻𝗷𝗮 𝗩𝗿𝘃𝗶𝗹𝗼 s 𝗞𝘂𝗰́𝗼𝗺 𝗲𝗸𝘀𝘁𝗿𝗲𝗺𝗻𝗼𝗺 𝗺𝘂𝘇𝗶𝗰̌𝗸𝗼𝗴 𝗸𝗮𝘇𝗮𝗹𝗶𝘀̌𝘁𝗮. Oni će se tijekom cijelog dana uključivati u program. Ulaz je besplatan, a više detalja nalazi se ovdje.

Nemoj da sFališ!

Osim Kulturpunktovog štanda s izdanjima i merchom, na ulazu u Močvaru bit će i MAZ-ov štand. Na njemu će se moći – u zamjenu za donaciju – dobiti službene Fališ majice ili standardni MAZ merch. Sav prikupljen iznos od tih donacija, kao i dio zarade Kluba Močvara bit će izdvojen za Fališ, kao još jedan znak solidarnosti.

“Fašizacija nije slučajan splet okolnosti, već promišljen politički projekt koji ima globalne razmjere i, kako stvari trenutno stoje, ide prema tome da postane još destruktivnije od onoga čemu danas svjedočimo. Zato je krajnje vrijeme se se u ovim novim uvjetima društvene stvarnosti konsolidiramo u zajednički antifašistički front, složne i solidarne”, poručuju iz MAZ-a.

Što su petro-maskuliniteti?

Posted on August 30, 2025August 30, 2025 by info@libela.org

Globalno zatopljenje predstavlja problem za fosilna goriva i za one koji profitiraju od njih, budući da bi neiskorištavanje fosilnih goriva moglo značiti gubitak profita čak do trilijuna dolara. Kako se planet zagrijava, novi autoritarni pokreti na Zapadu prihvaćaju toksičnu kombinaciju poricanja klimatskih promjena, rasizma i mizoginije (1,2,3). Umjesto da se te pojave razmatraju odvojeno, politička znanstvenica Cara Daggett istražuje njihov odnos kroz koncept petro-maskuliniteta (petro-masculinity) koji se oslanja na povijesnu ulogu sustava fosilnih goriva u podupiranju bjelačke patrijarhalne vladavine.

Koncept petro-maskuliniteta sugerira da fosilna goriva znače više od profita. Fosilna goriva, također, doprinose stvaranju identiteta, što predstavlja rizik za post-ugljičnu energetsku politiku. Daggett kroz psiho- političko čitanje autoritarizma, pokazuje da korištenje fosilnih goriva može funkcionirati kao nasilna kompenzacijska praksa reakcije na rodne i klimatske probleme.

Fokusirajući se na politiku roda i energije, pojam petro-maskuliniteta isprepliće analizu iskorištavanja fosilnih goriva, bijele supremacije i rodne nepravde kako bi se mogao objasniti uspon autoritarnih vođa i njihovo oslanjanje na anti-rodne narative i narative u koristi fosilnih goriva (1,2,3). Prema Daggett, fosilna goriva oblikuju rodne identitete i politički imaginarij budući da su pretežno konzervativni i autoritativni oblici maskuliniteta povezani s poricanjem klimatskih promjena i anti-rodnim diskursima. Koncept petro-maskuliniteta pomaže razotkriti da energetski sustavi nisu neutralni, već kulturno i rodno kodirani režimi moći. Fosilna goriva, poput ugljena, nafte i plina, povijesno su povezana s industrijskim razvojem, ratovima i imperijalnom ekspanzijom. Strojevi, automobili i vojne tehnologije postaju simboli snage i kontrole, dok se priroda feminizira i predstavlja kao resurs za eksploataciju. Tako se razvija politički imaginarij u kojemu se maskuliniteti poistovjećuju s fosilnom dominacijom.

Mehanizmi petro-maskuliniteta

Daggett navodi nekoliko ključnih mehanizama petro-maskuliniteta:

Identitet i autoritet: Fosilna goriva postaju simbol nacionalne i rodne moći, posebno u diskursima konzervativnih muškaraca koji klimatske politike doživljavaju kao prijetnju svom načinu života
Performativna muškost: Fenomen „Rolling Coal“, namjerno pojačano ispuštanje crnog dima iz dizel vozila, pokazuje kako se muškost performativno brani kroz agresivne energetske prakse
Fosilna nostalgija: Klimatske tranzicije doživljavaju se kao napad na „tradiciju“ i „slobodu“, pa fosilna goriva postaju simbol nostalgije za starim poretkom, s jasnim rodnim i rasnim predznacima

Imperijalizam i globalna dimenzija

Prema Daggett, od novog imperijalizma 19. stoljeća, fosilna goriva postala su metaforička, materijalna i socio-tehnološka osnova zapadnih petro-kultura koje se protežu diljem planeta. Drugim riječima, fosilna goriva važna su novim autoritarnim pokretima na Zapadu zbog profita i potrošačkog načina života, ali i zato što su privilegirane subjektivnosti natopljene naftom i posute prašinom ugljena. Nije slučajno da se čini da su bijeli, konzervativni američki muškarci, bez obzira na klasu, među najglasnijim poricateljima klimatskih promjena, kao i vodećim zagovornicima fosilnih goriva na Zapadu.

Nafta je odavno uporište imperijalne politike (1,2,3). Kada je iranski premijer Mohammad Mosaddegh 1951. godine nacionalizirao naftnu industriju koja je dotada bila pod kontrolom britanske Anglo-Iranian Oil Company (današnjeg British Petroleum, BP), Velika Britanija i SAD organizirale su državne udar. Državni udar izveden 1953. godine, uz pomno planiranje, financiranje i nadziranje od strane operativaca CIA-e i MI6, svrgnuo je Mosaddegha kao demokratski izabranog premijera. Udar je opravdan retorikom očuvanja „reda i stabilnosti“, dok je stvarni cilj bio osiguranje zapadne kontrole nad naftom (1,2,3 ). Svrgavanjem Mosaddegha, učvršćena je apsolutna vlast šaha Mohameda Reza Pahlavija čija će vladavina radikalizirati brojne žene koje će igrati ključnu ulogu u Iranskoj revoluciji 1979. godine.

Iako će se ta revolucija smatrati ‘ukradenom‘ s obzirom na kasniji položaj žena u Homeinievoj teokraciji, na ovom primjeru možemo vidjeti logiku petro-maskuliniteta: energetska dominacija povezana je s nasiljem, autoritetom i diskursima zaštite rodno obojenog karaktera. Prema Daggett, petro-maskuliniteti tako funkcioniraju i kao transnacionalni imperijalni poredak u kojem se nacionalizam, militarizacija i maskulinizirana retorika snage stapaju u obranu fosilnog režima.

Kontinuitet petro-maskuliniteta vidljiv je i u kasnijim američkim intervencijama: rat u Iraku 2003. godine bio je povezan s interesima nad naftom, dok savez SAD-a i Saudijske Arabije osigurava pristup fosilnim resursima i razotkrivajući licemjerstvo anti-autoritarne američke retorike (1,2,3 ). U tim slučajevima, „energetska sigurnosti“ globalnog Sjevera opravdava vojne intervencije i saveze koji održavaju globalne nejednakosti. Trenutna podrška SAD-a Izraelskom genocidu nad Palestincima također može biti promatrana i u svijetlu postojanja rezerva nafte i prirodnog plina na Zapadnoj obali i u Gazi. Izrael je protekle godine dodijelio dvanaest licenci za istraživanje dodatnih priobalnih polja prirodnog plina šest tvrtki, uključujući British Petroleum (BP) i talijanskog energetskog diva Eni (1,2,3).

Podsjetimo se da je posebna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama i djevojčicama, njegove uzroke i posljedice, Reem Alsalem, pozvala na hitnu globalnu akciju da bi se zaustavilo ono što je opisala kao “femi-genocid” u Gazi, rekavši da su razmjeri i priroda zločina koje su izraelske snage počinile palestinskim ženama i djevojčicama toliko ekstremni da ih postojeći koncepti u pravnim i kaznenim okvirima više ne mogu adekvatno opisati ili obuhvatiti. Različite organizacije poput Amnesty Internationala prozivaju EU za suučesništvo i opravdanje genocida te kazuju da profit, militarizacija i iskorištavanje resursa uz etnonacionalizam i islamofobiju imaju prednost nad ljudskim ženskim pravima (1,2,3).

Bogatstvo resursa, siromaštvo ne-bijelog stanovništva

Demokratska Republika Kongo (DRK) jedna je od najbogatijih zemalja svijeta prirodnim resursima, no njezino stanovništvo ostaje među najsiromašnijima. Unatoč ogromnim rezervama kobalta, koltana, bakra i plodnog zemljišta, Kongo ostaje zarobljen na najnižem kraju globalnog kapitalističkog lanca proizvodnje. Metali poput kobalta, tantala, kositra i volframa ključni su za proizvodnju modernih električnih uređaja koji su i izvorište smrtonosnih sukoba i ratova u Kongu (1,2,3 ).

Ovaj položaj Konga, oblikovan stoljećima kolonijalnog pljačkanja, atentatom na vođe poput Patricea Lumumbe i kontinuiranom dominacijom multinacionalnih korporacija i lokalnih elita, osigurava da se ogromno bogatstvo Konga iskorištava dok njegov narod živi u siromaštvu.

Žene su posebno pogođene ovim poretkom, dok su nekada imale važne uloge u pretkolonijalnom javnom životu, danas su sustavno isključene i izložene višestrukom nasilju: ekstremnom siromaštvu, raširenom seksualnom nasilju u oružanim sukobima i visokom stopom smrtnosti majki gotovo tri puta većom od globalnog prosjeka.

Jaz između ogromnog bogatstva Konga i svakodnevne borbe za preživljavanje nije samo ekonomski, već i duboko rodno uvjetovan, jer su žene izložene slojevitom iskorištavanju: siromaštvom, patrijarhatom i globalnim ekstraktivnim poretkom.

Iako resursi DR Konga nisu prvenstveno nafta, na njegov se promjer može primijeniti dinamika petro-maskuliniteta: nasilna težnja za kontrolom resursa potiče militarizirane identitete koji normaliziraju dominaciju, agresiju i mušku supremaciju. Oružane skupine, državne snage i multinacionalne korporacije oslanjaju se na ovu ekstraktivnu muževnost i reproduciraju je, pretvarajući ženska tijela u ratišta i podređujući ih unutar lokalnog i globalnog gospodarstva. U tom smislu, teška situacija DR Konga ilustrira da se kapitalistička ekstrakcija i patrijarhalno nasilje međusobno podupiru (1,2). Postkolonijalne feministkinje naglašavaju da globalni ekstraktivni poredak istovremeno eksploatira rad, resurse i tijela, pri čemu žene podnose višestruke oblike podređivanja. Borba za kongoanski suverenitet i pravdu stoga je i feministička borba, ona koja zahtijeva rastakanje ne samo ekonomske eksploatacije već i petro-maskulinitetne logike militarizma, patrijarhata i dominacije koja je održava.

Otpor tim nepravdama ima duboke korijene, od ranih radničkih pokreta 1930-ih do borbe za neovisnost 1950-ih. Ipak, borba se nastavlja protiv udruženih snaga lokalnih oligarha, stranih sila i neoliberalnih institucija. Za kongoanske žene, preživljavanje i otpor su neodvojivi, jer se suočavaju i s nasiljem rata i s nasiljem globalne ekonomije izgrađene na njihovoj eksploataciji.

Petro-maskuliniteti i dezinformacijske kampanje

Petro-maskuliniteti su također usko povezani s politikama dezinformacija koje provodi fosilna industrija i autoritarni režimi u cilju očuvanja ovisnosti o fosilnim gorivima. Istraživanja pokazuju da su velike naftne kompanije poput Exxona desetljećima financirale kampanje poricanja klimatskih promjena kako bi oblikovale javno mnijenje i usporile ekološke reforme (1,2,3). Ove kampanje često koriste rodno kodirane narative, ekološki aktivizam prikazuje se kao prijetnja „muškoj slobodi“ vožnje automobila ili korištenja fosilnih resursa, dok se klimatska znanost diskreditira kao elitistička ili „feminizirana“. Države poput SAD-a i Rusije dodatno su instrumentalizirale fosilnu ekonomiju kroz propagandu i dezinformacije kako bi opravdale ekspanzionističke politike i delegitimirali klimatske inicijative (1,2,3). Time se pokazuje da petro-maskuliniteti ne funkcioniraju samo kao kulturna nostalgija, nego i kao strategija moći, u kojoj se maskulinistička retorika snage povezuje s aktivnim stvaranjem dezinformacijskog ekosustava usmjerenog protiv znanosti, demokracije i klimatske pravde.

Očuvanje statusa quo

Petro-maskuliniteti pokazuju da su fosilna goriva više od izvora energije – oni su kulturni i rodni režimi moći koji oblikuju unutarnju politiku i globalne odnose (1,2,3). Od svrgavanja Mosaddegha 1953. do suvremenih ratova te genocida u Palestini, imperijalizam se isprepliće s fosilnim režimom i rodno kodiranim ideologijama dominacije. No, petro-maskuliniteti ne djeluju samo kroz nasilje i autoritarne politike, nego i kroz dezinformacijske kampanje koje organiziraju fosilna industrija i autoritarni režimi. Financiranje poricanja klimatskih promjena, širenje propagande i rodno kodirana retorika snage služe za delegitimiranje znanosti i klimatskog aktivizma, pri čemu se maskulinizirani diskurs slobode i kontrole koristi za očuvanje statusa quo.

Nasilje nad ženama i nasilje u obitelji: Plan je da plana nema!

Posted on August 29, 2025 by info@libela.org

Aktivistkinje za prava žena, Lana Bobić, Dunja Bonacci Skenderović, Arijana Lekić- Fridrih i Ana Mudrovčić reagirale su na završeno javno savjetovanje o Nacionalnom planu zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji do 2029. godine i Akcijskom planu za provedbu Nacionalnog plana do 2026. godine. Dokumente je na stranicama e-Savjetovanja objavilo Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike usred sezone godišnjih odmora te minimalnih političkih aktivnosti Sabora i Vlade – 31. srpnja ove godine.

Izrada dokumenata trajala je dvije godine

Izrada navedenih dokumenata započela je u svibnju 2023., a trajala je – uz prekide – do lipnja 2025. godine.

“Unatoč dugotrajnom procesu, kvaliteta predstavljenih dokumenata je izrazito loša. Predloženi tekstovi ne mogu se smatrati sveobuhvatnim planovima zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prijedlog nacionalnog plana zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji nedovršen je dokument koji bez jasne metodologije i metrike predstavlja tek upitan teorijski okvir za razradu konkretnog plana. Akcijski plan provedbe nacionalnog plana do 2026. godine uključuje mjere i pokazatelje koji nisu adekvatno definirani čime se ostavlja prostor izrazito nekvalitetnoj, ad hoc provedbi koja neće ispuniti svoju svrhu”, smatraju aktivistkinje.

Formalno donošenje zbog procedura Vijeća Europe

Prema rasporedu monitoringa provedbe Konvenciji VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija), Hrvatska će u ožujku iduće godine zaprimiti upitnik Vijeća Europe i imat će šest mjeseci za odgovor. Aktivistkinje smatraju da se upravo zato donošenje ovih dokumenata požuruje da bi se u izvještaju prema Vijeću Europe moglo prikazati da su ovi dokumenti – barem formalno doneseni.

“Podsjećamo da Hrvatska, gotovo pet i pol godina nakon ratifikacije Istanbulske konvencije i dalje nije ispunila ključne obveze. Smatramo nedopustivim da Vlada RH ovakvim nedovršenim dokumentom nastoji ispuniti svoje obveze prema Vijeću Europe tek pravno-formalno, ali ne i sadržajno. Podsjećamo i da je nedostatak volje i predanosti cilju pružanja dužne pozornosti problemu nasilja nad ženama i nasilju u obitelji od strane Vlade vidljivo kroz činjenicu RH već godinama nema strateške dokumente. E-savjetovanje o akcijskom planu provedbe za razdoblje do 2026. godine, koje traje do kraja kolovoza 2025. vrhunac je cinizma deklarativne borbe Vlade RH protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Nacionalni plan, u kojem plana nema, vrijeđanje je žrtava nasilja, koje u Hrvatskoj ne samo da nisu zaštićene, već nerijetko prolaze i institucionalno nasilje koje se u navedenim dokumentima nigdje ne adresira“, poručile su aktivistkinje.

Zahtijevaju da Nacionalni plan i Akcijski plan budu vraćeni na doradu te da se u njihovoj izradi primijene metodološki standardi kakvi se očekuju za nacionalne strateške dokumente.

“Hrvatska treba ozbiljne, provedive i mjerljive planove zaštite žena od nasilja, a ne dokumente koji služe isključivo formalnom ispunjavanju obveza”, zaključuju.